Read Goldstein_Krleza.pdf text version

ZAGREBACKA SLAVISTICKA SKOLA ­ WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

>> ANAGRAM

IVO GOLDSTEIN

Miroslav Krleza o hrvatskoj historiografiji i hrvatskoj povijesti

Izniman opus Miroslava Krleze svjedoci na vrlo osebujan nacin kako je u prvoj polovini 20. stoljea, osobito u dvadesetim i tridesetim godinama, dio hrvatske kulturne javnosti shvaao i dozivljavao nacionalnu povijest. Krlezini eseji i drugi tekstovi koji se bave ili doticu hrvatsku povijest imali su na dobar dio intelektualne publike dublji i siri utjecaj negoli citava historiografska produkcija. Krlezino »cjelokupno djelo prozeto je historijom, uraslo svojim najpresudnijim potvrdama u povijesnost vremena kojem pripada, prostora na kojem je poniklo«. Krlezini tekstovi koji se bave hrvatskom povijesu posve su originalni - meu hrvatskim esejistima i knjizevnicima prakticki nema ni pravog prethodnika ni pravog sljedbenika, a po mnogo cemu razlikuje se i od profesionalne historiografije. Krlezina literarna pretjerivanja i politicke simpatije prema marksizmu i komunizmu cesto su umanjivali uvjerljivost njegovih teza, ali su pojedina intuitivna zapazanja o licnostima i dogaajima ipak zadrzala trajnu vrijednost. Poslije 1945. godine njegova je kriticka ostrica gotovo potpuno nestala i tek se vrlo rijetko javljala, znatno ublazeno. No, to ne umanjuje dubinu, pa ni vaznost Krlezinih teza o hrvatskoj povijesti i historiografiji, iako su one u krugovima profesionalnih historicara naisle na vrlo slabu recepciju. Hrvatska historiografija, pa s njome i hrvatska povijest,[1] bili su u 20. stoljeu u specificnom polozaju, pod posebnom paskom politike. Razloge tome treba traziti u cinjenici da je svih pet rezima (Austro-Ugarska, monarhisticka Jugoslavija, Nezavisna Drzava Hrvatska, socijalisticka Jugoslavija, vlasti devedesetih) koji su vladali u Hrvatskoj tijekom 20. stoljea svaki na svoj nacin historijsku znanost i povijest smatralo pozeljnim poljem politicke manipulacije, odnosno nisu ih dozivljavali kao kulturnu vrijednost i polje znanstvenih promisljanja. Kako se u prvoj polovini 20. stoljea snalazila historiografija, i kako je hrvatska kulturna javnost shvaala nacionalnu povijest, bogato moze svjedociti opus Miroslava Krleze. Predrag Matvejevi s pravom tvrdi da je Krlezino »cjelokupno djelo prozeto historijom, uraslo svojim najpresudnijim potvrdama u povijesnost vremena kojem pripada, prostora na kojem je poniklo«.[2] Krlezini tekstovi koji se bave hrvatskom povijesu posve su originalni - meu hrvatskim esejistima i knjizevnicima prakticki nema ni pravog prethodnika ni pravog sljedbenika, a po mnogo cemu razlikuje se i od profesionalne historiografije. Gotovo je banalna konstatacija, ali je valja ispisati, da je Miroslav Krleza bio iznimna licnost i da su iz njegova pera potekla i osebujna i samosvojna razmisljanja o hrvatskoj historiografiji i povijesti. U ovom bih tekstu pokusao dati kratak pregled Krlezinih stavova o hrvatskoj povijesti i historiografiji. Pokusat u svoju analizu veim dijelom ograniciti samo na ono sto je i Krlezi, za njegova vijeka, bila povijest. Dakle, ne bavim se njegovim odnosima prema dogaajima koje je prozivio, s jednim izuzetkom - morao sam ipak nesto rei o njegovu stavu prema osnivanju Jugoslavije 1918. jer Krlezino shvaanje toga dogaaja jest kljuc za razumijevanje njegova cjelokupnog odnosa prema povijesti i historiji. Drago Roksandi se u opseznoj natuknici Historija u Krlezijani veim dijelom bavi piscevim odnosom prema povijesti i historiografiji openito, tek manjim dijelom odnosom prema hrvatskoj

Autor: Naslov

1/uk.

ZAGREBACKA SLAVISTICKA SKOLA ­ WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

>> ANAGRAM

povijesti i historiografiji. Roksandi je potpuno u pravu kada zakljucuje da je »ocjenjivati Krlezu kao historika neovisno o njegovu knjizevnom djelu i politickom angazmanu potpuno uzaludan napor«, jer »njegova shvaanja estetike i politike iskljucuju mogunost takva odnosa spram povijesti u kakvu se utemeljuje historijska znanost u modernoj tradiciji«.[3] Meutim, tesko se sloziti s Roksandiem da je stoga »suvisno raspravljati da li je pri tome Krleza u pravu«. Naime, ako se ne moze raspravljati da li je Krleza u pravu, onda ni Krleza nije imao pravo iznositi vrlo ostre ocjene o nekim povijesnim licnostima ili o veini hrvatskih historicara. Krleza nije ni pretendirao da bude historicar. Pristup mu nije bio znanstvenohistoriografski ve literarnoesejisticki - dakle, moze se rei da on nije sakupljao cinjenice da bi objasnio odreenu pojavu, ve mu objasnjavanje neke pojave ili licnosti sluzi kao simbol nekog dogaanja. Osim toga, bio je borac, smatrao je da se valja suprotstavljati i u konacnici dokinuti mitomanski nacin razmisljanja (pri tome valja znati da je i sam, svjesno ili nesvjesno, svojim pisanjem o povijesti zelio stvoriti nove mitove). Do sada je Krlezine tekstove kao historiografsko stivo predstavljao i analizirao tek poneki profesionalni historicar (osim Roksandia i Ivo Banac i Mario Strecha).[4] Vise su se time bavili historicari knjizevnosti i knjizevni kriticari. S obzirom da je Krleza i o hrvatskoj povijesti i o hrvatskoj historiografiji napisao iznimno mnogo, da su njegovi nazori o tim problemima viseslojni, ovaj tekst valja shvatiti tek kao prvi pokusaj analize u kojem se mogu iznijeti tek osnovne cinjenice. Krlezino bavljenje povijesu i pisanje o njoj nije podreeno nekoj odreenoj funkciji, ponajmanje u dnevnopolitickom smislu - bio je to vise bio strastveni interes. Ideje koje je pritom Krleza promovirao utemeljene su na njegovu cjelokupnom drustvenom i politickom svjetonazoru i angazmanu. Tako se sam po sebi namee zakljucak da Krlezin odnos prema povijesti proizlazi iz njegove jugoslavenske i socijalisticko/komunisticke orijentacije. No, ako je, pisui o povijesti, i promovirao te ideje, radio je to na neusporedivo visoj razini, s mnogo vise znanja i spisateljske vjestine, od one puke dogmatske ili prizemne politicke poruke. Iako se ovaj tekst ne bavi Krlezinim odnosom prema povijesti i historiji openito, odnosno onim cime bi se zvalo filozofijom ili teorijom historije i povijesti, valja i o tome rei nekoliko rijeci, kako bi se razumio i Krlezin odnos prema hrvatskoj povijesti i historiografiji. Za Krlezu »historija je ... vise nesvodljivi slijed negoli razlozna suvislost, rijetko kad posve smislena cak i kada je potpuno pojmljiva, a suvise cesto obiljezena >protuslovnim i nerazumnim ljudskim naporima<«. Kada opisuje povijesne situacije, Krleza cesto upotrebljava rijeci poput »metez«, »gungula« i druge.[5] Tvrdi da su sve historiografske skole i vrste »jos uvijek samo svjedocanstvo kako covjek nije nasao sebe i kako su mu najplemenitija nadahnua, na zalost, jos uvijek samo mastanje o neostvarenim iluzijama... snai se u historijskom krvavom metezu, otkriti pravilnu ocjenu, duh i smisao bezbrojnog niza tragicnih i slijepih vremena, objasniti glavne crte neke dramatske situacije ili nekog narocito uzbudljivog perioda, bila bi zapravo glavna tema istinske historije, ali ovom zadatku, po daru i uobrazilji, doraslo je tek nekoliko imena, dostojnih da im se prizna da su bili doista historici svoga vremena«.[6] Historija je »pratilica ljudskih slabosti, ve po zakonu podmitljivosti spremna je da laze kad god joj se ukaze prilika: a prilike nisu rijetke«, a na retoricko pitanje »da li je ona magistra vitae?« odgovara: »tko bi to znao? Bludnica u svakom slucaju vise nego uciteljica«.[7] Na drugom joj mjestu ne odrice epitet »prave uciteljice«, ali odmah nize »dokaze da od povijesti mi Hrvati za zivot nista naucili nismo«.[8] Krleza tvrdi da »pokusaj da se historija shvati u svojoj kvintesenciji ili >bîti< ... sto se tice razvoja, smisla i svrhe, i znacenja njene simbolicne ili >zivotne< vrijednosti... svrsava jalovo kroz vjekove«. [9] Za njega se tajna historije »krije u tome sto nije ni jedna ni jedina« (dakle, da ima vise po-

Autor: Naslov

2/uk.

ZAGREBACKA SLAVISTICKA SKOLA ­ WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

>> ANAGRAM

vijesnih istina), ali smatra da se historija »odvojila od svega sto je ljudsko... ona je rabota slabo plaenih pera. Klasican primjer alijenacije«.[10] Potkraj sezdesetih godina izjavio je da je »potreba za angaziranom historijom danas vea no ikad«,[11] ali ne objasnjava sto misli pod terminom »angazirana historija«. No, sto to znaci razjasnjavaju neki drugi njegovi tekstovi. Na drugom mjestu pokazuje da ne drzi ni do »angaziranosti« u historiografiji, jer »historija, s lijeva ili s desna, ne e biti ipak da je drugo nego kalendarska kronika ljudskog iskustva, ljetopis gluposti i podlosti i genijalne borbe za pobjedu morala i pameti...«[12] Cini se da joj u nekim trenucima i odrice i mogunost spoznaje, odnosno smatra da bi knjizevni diskurs u objasnjavanju strahota i tragedija tijekom povijesti bio mnogo uspjesniji: naime, smatra da opisivanje svih strahota koje je prouzrocio nacizam »jest tema koja ocekuje svog Shakespearea«.[13] Krleza je dobro uocio neke probleme »graanske« historiografije, napadajui istovremeno i one koji su iz politickih razloga negirali samosvojnost hrvatske povijesti, kao i one koji su je nekriticki velicali: »Reakcionarna generalna linija nase >objektivne< nauke, koja se raala u drugoj polovini 19. st. ... moze se objasniti samo drustveno strukturalno. Malograansko drustvo u nastajanju, slabo samo po sebi, u okviru jednog reakcionarnog carstva, kada sanja o svojoj narodnoj >slobodi<, sanja o slobodi svojih trzista u budunosti i prodire mislima na istok... Kod te romanticne, malograanske, reakcionarne >zetve<, kriticka, bogumilska, sizmaticka, protestantska, protupapinska nasa proslost predstavljala je samo tehnicku smetnju... pak su je izbrisali u svojim glavama, a potom i u knjigama«,[14] odnosno, u drugoj prilici ovako: »Citava nasa malograanska historija o idealistickoj konstanti jednog te istog hrvatstva, kao o vrhunaravnoj pojavi, jeste krivotvorina! Ili je pisana tako kao da su ve nase princeze Tuga i Buga bile organizirane u Drustvu Hrvatica grofice Katarine Zrinske, a svi Hrvati bili najmanje Leonide ili barem clanovi Ciste stranke Prava, ili opet tako, kao da su ve glagoljasi bili Pribievievi Samostalni Demokrati, a Hrvati na Duvanjskom Polju orjunasi...«[15] Govorei o »plagijatima« u hrvatskoj i srpskoj historiografiji nastavlja ironizirati takvo proucavanje proslosti: »u toj bijednoj, zaostaloj, sovenskoj historiji mrtvi sredovjecni kraljevi su starcevianci ili radikali... kraljevi i baruni nase feudalne historije glavne su figure ove intelektualno doiste bijedne komedije dell'arte, gdje pojedine politicke programe propovijedaju gospoda za racun pojedinih rezima na harlekinski nacin«.[16] Tvrdei kako historijska znanost, utemeljena na takvoj svijesti, ne odgovara na bitna drustvena pitanja, Krleza zahtijeva »naucnu reviziju mnogobrojnih mutnih pojmova i krivih vrijednosti«. »Nasa latinska historiografija od Farlatija do fra Maruna ne radi drugo nego prepisujui notarske knjige lokalizira krunidbene bazilike 9. i 10. stoljea, sto samo po sebi nije nekoristan posao, ali ne moze da bude glavnom i jedinom svrhom stvari«. Krleza nize mnoge dogaaje iz hrvatske povijesti, tvrdi kako su oni »jos uvijek historiografski terra incognita«, jer se njima nije »do danas pozabavio nitko kriticki tako, da bi se uzvisio iznad zaostale, palanacke guzve«.[17] Ironicno pise da su stavovi, npr., o Domagoju, »slobodne fantazije tipa Klai, Smiciklas i Sisko (dakle, iz prezimena Ferde Sisia stvara hipokoristik!), a kasnije popova Lukasa i Barade«.[18] Posve opravdano kritizira Vjekoslava Klaia koji je uveo (»udomaio«) metodu da se »Slaveni« arhivskih dokumenata od 8. do 11. stoljea »trajno navode kao >Hrvati<, u smislu klaievske rodoljubive formule, kao da se radi o >Hrvatima<, formiranima po modelu nacionalne svijesti iz druge polovine 19. stoljea, to jest na nacin kako je Klai zamisljao da treba tjerati hrvatsku nacionalnu propagandu, budei viteski junacki duh u pospanoj khuenovskoj Banovini filistarskim romantiziranjem. Ta klaievska metoda dakako da je naivna, a sto se naucne akribije tice, sa cinjenicama nepodudarna...«[19]

Autor: Naslov

3/uk.

ZAGREBACKA SLAVISTICKA SKOLA ­ WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

>> ANAGRAM

Kritizirajui ovakve historiografske stavove, zalaze se za prikazivanje proslosti »kakva je ona doista i bila«,[20] iako iz mnogih tekstova proizlazi kako mu je posve jasno da se ta proslost ne moze tumaciti ni jednoznacno ni jednodimenzionalno. Nije stedio ni inozemnu historiografiju: pise o tome kako su Zadrani 1077. godine docekali papu Aleksandra III. u svom gradu hrvatskom pjesmom. Kako su neki talijanski historicari poricali vjerodostojnost te cinjenice, zelei odrei postojanje snaznog hrvatskog elementa u Zadru, Krleza s pravom napada »gospodu« historicare »s druge strane Jadrana«.[21] Nije mazio ni svoje suvremenike - za dugogodisnjeg suradnika u Enciklopediji Jaroslava Sidaka izjavio je da »ne voli toga covjeka. S nekim svojim tezama javlja se kao pop Lukas. Njemu smrde albigenzi, odnosno bogumili, a netko kome albigenzi smrde nije pozvan danas da o Krizaniu pise.« Sidak je za Krlezu covjek tipa »>dobar dan, kako ste<. Prema tome, sto mogu, zalim, ali nisam poklonik Sidakova genija«.[22] Usprkos zajedljivim opaskama, Sidak je bio taj koji je napisao clanak o Krizaniu za Enciklopediju Jugoslavije,[23] a sam Krleza mu je potkraj sezdesetih ili u sedamdesetima ponudio clanstvo u JAZU, sto je Sidak odbio.[24] Kritizira i raspravu Pacta conventa bana i historicara Nikole Tomasia: ne odricui Tomasiu »zamjernu erudiciju«, tvrdi da mu »elementi ugarskog i hrvatskog drzavnog prava vrijede kao vjecni i neoborivi, dvije-tri godine prije sloma citave feudalne becko-budimske apstrakcije.«[25] Ispravno je ocijenio Pacta conventa: smatrao je kako »vidjeti u tom paktiranju neke hrvatske drzavnopravne garancije, prosto je naivno«, jer bi, po njegovu misljenju, Arpadovii uspjeli nametnuti vlast na istocnoj jadranskoj obali tek kao pouzdani saveznici dalmatinskih gradova«. No, Krleza nije otisao tako daleko da Pacta conventa proglasi falsifikatom, sto taj dokument, u neku ruku, i jest.[26] Dva Krlezina teksta koja se veim dijelom i cjelovitije bave hrvatskom povijesu su Hrvatska knjizevna laz, objavljen 1919. godine te Prolegomena za Enciklopediju Jugoslavije, objavljena 1952/3. godine.[27] Oba su teksta pisana u prvim mjesecima ili godinama po stvaranju novih drzava i donekle odrazavaju negativan piscev odnos prema nestalim tvorevinama. Hrvatska knjizevna laz prvenstveno se bavi hrvatskom knjizevnosu (»vreme je da se spali i unisti i razbije najvea laz sviju nasih sakrosanktnih lazi, legendarna laz nad lazima, laz hrvatske knjizevnosti«)[28] i tek se na ponekom mjestu bavi povijesu. Iako ju je tek periferno dotaknuo, Krleza u povijesti nastoji uspostaviti svojevrsnu povijesnu vertikalu zbivanja i licnosti koji su svaki na svoj nacin predskazivali jugoslavensku ideju - »veliki pretece nasi u tri razne historijske epohe: u tmini apsolutnog srednjeg veka: Bogumili. U predvecerje velike revolucije: Krizani. U osvit nasih crvenih dana: Kranjcevi.«[29] Za drugi tekst, Prolegomena, mozda je malo pregrubo rei da je »podreen cilju revolucionarno instrumentalizirane reinterpretacije bastine«,[30] ali nema sumnje da je u njemu snazno prisutna socijalna nota. No, nema bitnih razlika u odnosu prema konkretnim dogaajima i cinjenicama izmeu ta dva teksta koje, inace, dijeli vise od 30 godina. Cini mi se da je jedina iznimka Krlezin dugogodisnji favorit Starcevi koji se u »projektu reinterpretacije« jedva spominje - kao jedan »od najraznovrsnijih tipova... nase graanske inteligencije«, naime, »Starcevi i Garasanin... predstavljaju uzajamnu negaciju«.[31] Krleza je intelektualno izrastao na kritici Austro-Ugarske Monarhije. Mnogo toga sto je ona u drustvenom i kulturnom smislu donosila on je u mnogim tekstovima na razne nacine analizirao, pa i na sebi svojstven nacin razoblicavao: razoblicavao je »habsburgovstinu«, osobito njezin negativan utjecaj na hrvatsku povijest - primjerice, Austro-ugarsku nagodbu iz 1867. smatrao je »ponizavanjem« drugih naroda u Monarhiji »na nivo kolonijalne, bespravne raje«, a Ugarsko-hrvatsku nagodbu sljedee godine »sramotnom kompromisnom formulom«, odnosno »klasicnim primjerom politickog terora«.[32] Kako se ponajvise bavio »habsburgovstinom« u 19. stoljeu,

Autor: Naslov

4/uk.

ZAGREBACKA SLAVISTICKA SKOLA ­ WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

>> ANAGRAM

logicno je zakljucivao kako je »bilansa 19. stoljea (hrvatske povijesti - op. I. G.) negativna. Vise od toga: porazna!«. Revolucija 1848. »zatekla« je Hrvate i Srbe, jer »Zagreb nema vise od 12.000 stanovnika, od toga vise od 7.000 plemia i sveenika«, a »Beograd je balkanska palanka«. Po pobjedi kontrarevolucije »nekoliko osamljenih intelektualaca na visini civilizacije predstavljaju izoliran detalj«.[33] Ilirizam je, uza sve pozitivne karakteristike, »istovremeno i svijest vlastite numericke manjevrijednosti«,[34] a hrvatski preporod »uope nije bio preporod i nije nista preporodio«, ve su ga na krivi nacin »interpretirali kraljevski zemaljski nastavnici u raznim historijama hrvatske knjizevnosti u smislu i u skladu nagodbe s Maarima od godine 1867. (ocigledna greska, misli se na 1868 - op. I. G.) te tako infiltrirali citavu inteligenciju jednom ogavnom lazi«. [35] Zbog toga sto se razvijao pod austro-ugarskim pritiskom, intelektualni zivot 19. stoljea na hrvatskom prostoru Krleza smatra prilicno nezanimljivim; neusporedivo mu je zanimljiviji »Globus intellectualis« s hrvatskog prostora od 15. do 18. stoljea.[36] »>Tri Atine<: Dubrovnik, Zagreb i Novi Sad u 19. stoljeu tri su provincijalna zakutka, i sve sto se tu raa zigosano je nuzno provincijalizmima«.[37] U tom razdoblju »nasa se inteligencija nije snasla«.[38] Krleza Ljudevita Gaja smatra losim piscem, proglasava ga, kao i Jelacia, »dvorskim agentom«, ali ga na drugom mjestu zali jer je umro »ostavljen i prezren od sviju«.[39] U takva nesmiljena kriticara jos je gore prosao Josip Juraj Strossmayer: Krleza mu prvenstveno zamjera da je bio covjek rezima (»apologet najokrutnije habzburske reakcije«),[40] a njegova kritika ide sve do ironiziranja i podsmjeha u Baladama - vjerojatno imajui pred ocima Strossmayerov kip u sjedeem polozaju (smjesten na istoimenom zagrebackom trgu), pise: »biskupa Strocu sam videl v megli/, kak babu na loncu, gde sedi na cegli«.[41] Strossmayera, pa i Rackoga, kritizira zbog »toskanskog« jugoslavenstva (»Strossmayer sanja o Toskani, o Jedinstvu Crkava«) koje se pokazalo neuspjesno, a rezultat je licemjerja ili nerealnog promisljanja narodnih mogunosti (»Strossmayerove politicke fantazmagorije«).[42] Iako se divi Njegosu i njegovu pjesnistvu (»pozna tajnu pjesnicke rijeci«), tvrdi da su se njegove »pjesnicke parole mogle javiti snagom zive pjesnicke rijeci« u prvoj polovini 19. stoljea, a ne u 17. stoljeu, »dokaz je onog fatalnog zakasnjenja u prostoru i u vremenu«. Na slican nacin govori i o Mazuraniu i o drugim pjesnicima koji se bave slicnim temama, nazivajui ih »turskom magijom«.[43] Najgore je od politicara hrvatskog ottocenta prosao ban Khuen-Héderváry, Njemu je nabrojio niz teskih gresaka (»metodicki je zaveo rezim protuzakonitog nasilja, izravnim policijskim terorom proveo je nekoliko saborskih izbora... stvorio saborski mehanizam za legalizaciju najgrublje tiranije... autonomno cinovnistvo pretvorio je u poslusno roblje... sveo autonomiju Sveucilista na nivo nistavne sprdnje«). Ako je za druge istaknute sudionike ottocentistickih dogaanja imao barem zrnce razumijevanja i simpatija, za Khuena bas nimalo.[44] Cini se da je jedini Ante Starcevi imao Krlezine simpatije. Za njega u pjesmi Planetorijum kaze da je »jedini lampas v kermezljivoj noi«,[45] vise puta ga je u raznim prilikama hvalio, naglasavao njegovu privrzenost idealima francuske revolucije. Za njega je Starcevi »donkihotovski puntar«, simbol »stopostotne negacije Habsburga, u vrijeme kada se ta negacija pricinjala svim trezvenjacima pijanom«, kao i simbol nesmiljenog kriticara hrvatskog politickog oportunizma (»najlucidnija nasa glava... nekoliko je decenija pljuvao po nasim pripuzima, suftovima, i huljama, po nitkovima, koji tjeraju nasu >seljacku marvu< da brsti trnje pod tuinskim, sramotnim madzarskim i beckim zastavama«).[46] Stoji da »ukoliko se moze tvrditi da je Krleza bio nekritican prema ijednoj od vodeih hrvatskih politickih licnosti, to se zacijelo odnosi na Starcevia«. [47]

Autor: Naslov

5/uk.

ZAGREBACKA SLAVISTICKA SKOLA ­ WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

>> ANAGRAM

Krlezine superlativne ocjene o Starceviu proizlaze iz toga sto se on vidi kao svojevrsni nastavljac Starcevia; Krlezi je imponirala i simpatizirao je Starcevievu beskompromisnost, a nije nikada detaljnije analizirao Starcevievo ukupno politicko djelovanje. O Starceviu nikada nije napisao duzi tekst, kako je to, primjerice, ucinio u slucaju svoga drugoga favorita, Jurja Krizania. Nije zelio uzeti u obzir cinjenicu da za razliku od Strossmayera, Mazurania i Rackog, Starcevi nikada nije bio ukljucen u djelatnu politiku, u realizaciju velikih drustvenih projekata, ve je s pozicije visokoparnog ideologa taj rad prezirao. Osim toga, da je analizirao Starceviev nauk sine ira et studio, svakako bi uzeo u obzir da se jedan odvjetak Starcevievih pravasa transformirao u frankovce, a u drugi u milinovce koji su, kada su kao stranka nestali, uglavnom zdusno podrzavali rjesenja koja su iz Beograda nametana 1918. i kasnijih godina. A ni frankovci ni milinovci nisu uzivali Krlezine simpatije.[48] Krleza smatra da je dotadasnja historiografska produkcija uglavnom losa, pa kada kree u rad na Enciklopediji Jugoslavije tekstovima koji e se u njoj baviti povijesu pripisuje pionirski znacaj: osnovni je problem rastvoriti »aktuelne latinsko-bizantinske horizonte«, odnosno »latinsko-bizantinske izolirane malograanske sheme narodne svijesti«. Pri tome »latinski« i »bizantinski« valja iscitavati kao malograansku, retrogradnu svijest unutar hrvatske odnosno srpske kulture i historijske svijesti. Radi se o svojevrsnoj palanackoj svijesti koju Krleza smatra temeljem povijesnog promisljanja. Te su sheme »malograanske, konzervativne«, cak tvrdi da su »cesto puta kontrarevolucionarne«, one su »osnovane na romanticnim hipotezama«.[49] Govorei konkretno - »Katarina Zrinska ili Siget Nikole Subia sire kod Hrvata pogubnu intelektualno-moralnu zbrku«.[50] Govorei o »latinskim« i »bizantinskim« losim karakteristikama vidljiva je Krlezina zelja da izbalansirano daje i hrvatske i srpske primjere te da uvodi ravnotezu i u dobrom i u zlu izmeu hrvatske i srpske politike i kulture. I kada govori o »palanackoj svijesti« kao simbolu te retrogradnosti, neki puta u istome znacenju spominje i »kampanilisticku svijest/tradiciju«,[51] kako bi i opet, cak i na toj, terminoloskoj razini, uspostavio ravnotezu izmeu srpskih i hrvatskih negativnosti. Zahtijeva da se proucavaju i »zapadnoevropske konzervativne graanske ideologije« koje su tako »kobno djelovale na razvoj nasih >nacionalizama<«.[52] Iako je Ivana Kukuljevia-Sakcinskog ironicno uvrstio u »skolovanu inteligenciju« sezdesetih godina 19. stoljea, a Rackoga jednim od najistaknutijih predstavnika »feudalnog nekritickog historicizma«, ipak je i jednoga i drugoga cijenio: smatrao je da su »u juznoslovjenskim omjerima htjeli prevladati ... marazam pamenja«, jer su »promatrali dogaaje i stvari iz perspektive koja nije vise bila regionalna«. »Kukuljevi je cisti pionir u vakuumu... velicina njegove pojave do danas jos nije dovoljno istaknuta«.[53] Nije sporno da Kukuljevi i Racki uistinu stoje u temeljima hrvatske znanstvene historiografije, kao niti to da su hrvatsku kulturu cese nego neki drugi suvremenici promatrali u sirem kontekstu juznoslavenskog kulturnog prostora.[54] Pisui 1950. godine Krleza sa zadovoljstvom, gotovo s trijumfalizmom, zakljucuje kako »ovo, sto nama danas izgleda kao normalna shematizirana perspektiva na tok nase historije, bilo je prije stotinu godina potpuno nepoznato«.[55] Napada one koji u pitanje dovode logicnost i opravdanost 1. prosinca 1918., dakle jugoslavenskog ujedinjenja. S pravom odbacuje tvrdnje koje ti njegovi protivnici iznose da je drzava stvorena »na temelju meunarodnih aranzmana«. »Jos uvijek jedan prilicno visoki percenat nase hrvatske i srpske konzervativne inteligencije smatra ujedinjenje Srba i Hrvata u jednu drzavnu cjelinu dogaajem anorganskim do toga stepena« da katastrofu 1941. smatra »logicnom«. S indignacijom Krleza odbacuje te »retoricne i nistavne sheme«, pa ih ironicno otpisuje: »zbogom,

Autor: Naslov

6/uk.

ZAGREBACKA SLAVISTICKA SKOLA ­ WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

>> ANAGRAM

lijepi dani francijskojozefinizma, obrenovievskih zajmova ili crnorukaske radikalije od 1903. do 1914!«[56] Ti »malograanski i reakcionarni lajtmotivi« su istovremeno i »samozaglupljujue uzajamne negacije« te se »trajno inspiriraju prije svega neznanjem, a zatim svijesnim izvrtanjem istine«.[57] Jugoslavensko ujedinjenje ne smatra ni »rojalistickom« niti »romanticnom« integracijom, ve »trajnim simptomom viseg stepena kulturne svijesti«. Iako je tijekom 19. stoljea »od svih moguih varijanata tzv. formule nacionalne kulturne svijesti« bila najsnaznija »ova nama (do danas) poznata, izvan svake sumnje da je najmanje prikladna za stvaranje moralno-intelektualne kohezije na juznoslovjenskom reljefu«.[58] Usprkos tome, jugoslavensko podrucje, odnosno, kako ga Krleza naziva, »nas reljef« zivio je i zivi »po jednom principu moralno-politicke kohezije«.[59] Frazu »moralno-politicka kohezija« valja razumijevati kao parolu »bratstvo i jedinstvo« izricenu na intelektualistickoj razini: jasno je da je »kohezija« Hrvata i Srba Krlezi jedan od temelja drzavne stabilnosti, pa je to transponirao u povijest. Primjerice, nizui sve negativne postupke bana Khuen-Héderváryja, »najkobnija strana njegove politicke uloge« jest da je »svjesno produbio raskol izmeu grcke i latinske vjeroispovijesti«.[60] Usprkos takvu pozitivnu stavu prema ujedinjenju 1918. godine, monarhisticku Jugoslaviju smatra losim ostvarenjem, cak govori o »pokolju« koji traje »od 1918. do 1945. godine.«[61] Naime, tvrdi da je »moralno-politicko jedinstvo ... zapaljeno u obliku naivne omladinske inspiracije«, da se tada nastala drzava »povampirila u vidovdanskoj etici i u misterijima dinarske rase do karikature rojalistickog cinizma« odnosno da je 1918. godine nastala »kontrarevolucionarna graanska drzavna organizacija«.[62] Dogaaj koji je znacajno pridonio slomu mladalackih ideala i nada bila je bitka na Bregalnici u vrijeme Drugog balkanskog rata, u ljeto 1913, kada su se u borbi za dijelove Makedonije sukobile Srbija i Bugarska: »u dimu i u pozaru bregalnicke bitke mi smo naucili da je cinicki makijavelizam malih balkanskih dinastija stvarnost, a partitura Lisinskoga, ilirske fantazmagorije, akovacka idila ili nostalgija za Prizrenom - da su pusta retorika«.[63] Pozitivne cinjenice »nase« povijesti su »Granica i granicarska pitanja« oko kojih »Enciklopedija ima da ispita citave nizove neosvijetljenih detalja«. Naime, »granicarski se narod naseg bijednog >Soldatenlanda< klasnosvijesno stoljeima bori protivu feudalizacije od Zemuna do Varazdina i Senja«.[64] Vojna se krajina u Krleze redovito javlja kao simbol uzaludna zrtvovanja u hrvatskoj povijesti, ljudske bestijalnosti i vjerske iskljucivosti.[65] Krlezin openito negativan odnos prema srednjemu vijeku proizlazi iz njegova shvaanja da to razdoblje valja poistovjeivati s feudalizmom. Kao pristasa ideje napretka u povijesti, kao covjek fasciniran antikom i renesansom te briljantnim umovima tih epoha, Krleza srednji vijek vidi kao doba nepravednih drustvenih odnosa te misaono ukalupljeno u iracionalizam, praznovjerje i mit (»atmosfera takozvanih >srednjovjekovnih vjekova< nije se razvijala pod podnebljem posve normalnih razumnih pretpostavki... jer je citava nadgradnja vrhunaravnih ideala bila osnovana na sugeriranim halucinacijama, kao aksiomima prema kojima je svijet po visim nebeskim silama zamisljen i sazdan«).[66] Krleza zali i za nestankom »bosanskog, hrvatskog i srpskog feuduma« koji u posljednjim stoljeima srednjega vijeka (zakljucno s drugom polovinom 17. stoljea) »prestaju biti nosiocima specificne politickonacionalne svijesti«.[67] Radi se i ovoga puta o Krlezinu prenaglasavanju nacionalnog u aktivnosti tih velikasa, jer je danas u historiografiji notorna cinjenica da plemstvo nije imalo nikakvu »specificnu politickonacionalnu svijest«. U nekoliko tekstova bavi se grofom Nikolom Zrinskim (1620-1664), spominje ga kao hrabrog ratnika i knjizevnika, posve neshvaenog u Becu.[68]

Autor: Naslov

7/uk.

ZAGREBACKA SLAVISTICKA SKOLA ­ WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

>> ANAGRAM

Krlezinim greskama i zabludama tu nije kraj: tvrdi da se »bosanska manihejska vlastela ... opiru prodoru latinske i pravoslavne Crkve«, pa te »bogumile« smatra svojevrsnim simbolom samostalnosti, »suverenima Bosne«. Uostalom, pozitivno se izrazavao o bosanskim bogumilima u mnogim tekstovima objavljivanima od 1912. pa sve do 1963. godine, smatrao ih je svojevrsnom »negacijom feudalne organizacije drustva«,[69] te posve neutemeljeno da su nakon osmanskog osvajanja Bosne »postali Turci«.[70] Bosanski bogumili, kako po Krlezi ne pripadaju ni Istoku ni Zapadu, stoje na pocetku »linije jugoslavenske kulturne tradicije i kontinuiteta«.[71] Nadalje, smatra da se »dvjesta godina Hrvati bore protiv svojih vlastitih kraljeva, a kada ih pobiju, poklone se Kolomanu«: taj se stav zasniva na tocnim cinjenicama - Hrvati su ubili Zdeslava, Miroslava, ali ubojstva vladara uobicajene su cinjenice svake nacionalne srednjovjekovne povijesti. Uostalom, ubojstvo Dimitrija Zvonimira, na koje se Krleza vjerojatno ponajprije referira, samo je legenda nastala u kasnijim stoljeima.[72] S druge strane, s pravom trazi i da se slavljenje kneza Domagoja - »domagojevstina« svede na pravu mjeru, jer da »Domagojeva infanterija nije bila sastavljena od tako impozantne falange strijelaca, kakvu je prikazao Ivan Mestrovi, kada na svom poznatom reljefu koketira sa klerikalnim pojmom bojovne domagojevstine, to je izvan sumnje«. Posve opravdano zakljucuje kako »jos uvijek traju parafraze smijesnih formula pseudopatriotske >povjesnice< iz prosloga stoljea, kao da su se ovi knezovi meusobno unistavali po crti svojih duhovnih vizantijsko-rimskih simpatija i programa«.[73] Slijedei ovu misao govori i o Branimiru i Zdeslavu te negira kako su »Hrvati ubili Zdeslava zbog njegove probizantske orijentacije«, kako je tvrdila historiografija, i vrlo opravdano postavlja posve drugacije kriterije vrednovanja.[74] Buni se protiv onih koji pronose mitove o »famoznoj Tomislavovoj floti od sto velikih i ne znam koliko malih laa!«[75] Krleza nije bio naklonjen ni prema Anzuvincima: smatra da se radi o vlasti tuinca, koji je uz to jos i eksponent Rima (»odakle su se doklatili k nama?«).[76] Iako dobro uocava neke elemente povijesnog razvoja, teza o »nenarodnoj« anzuvinskoj dinastiji je kriva - u srednjemu vijeku dinasti su prvenstveno bili odreeni pripadnosu svome stalezu, a ne etnikumu.[77] Pozitivne trendove na hrvatskom prostoru vidi od kraja srednjega vijeka kada »pjesnici i ideolozi (od Pribojevia i Orbinija do Krizania i Gundulia) sanjaju o Slavenstvu kao o vrhunaravnom oblaku.« U doba »neljudskih i bijednih okolnosti... pisu se knjige i slikaju slike pune iluzija i vjere u politicko i kulturno osloboenje«.[78] Za mladoga Krlezu Krizani je »veliki preteca«, »duhovni svjetlonosa« jugoslavenske ideje i njezina ostvarenja,[79] kasnije o Krizaniu govori kao o svojevrsnom »simbolu na raskrizju povijesti i suvremenosti«. Potkraj zivota tvrdi da je »Krizani bio lud i nije bio lud, ali je bio genijalan«.[80] Za razliku od skrupuloznog historicara, Krleza se olako upusta u jeftina psihologiziranja i pronalazenje navodnih povijesnih konstanti: »purgersko hrvatstvo je u glavnome brbljavo, dobroudno i naivno, te mnogo vise voli pjesmu vinsku i mjesecinu nad vinogradom i klokot mosta nego dosljednost u akciji i tvrdu odlucnost. Naivnost purgerskog hrvatstva djetinjasta je i nepismena, kao sto bijase naivnost praslavenskih plemena... Prapanonski elemenat Slavenstvom, slavenskim zenama, lijenosu i pivom omlohavljen, Hrvati (puntari) kroz hiljadu godina traze sebi gospodare, da nad njima zavladaju.«[81] No, iz tih postavki izvlaci duhovite i neocekivane zakljucke: »to sto mi Hrvati (najtipicniji malograanski politicki kverulanti na globusu) imamo uvijek pravo, to je upravo ono nase >Hrvatsko Pravo<, koje je dalo purgarima Hrvatima nasu pravasku svijest. Meutim, doista je glupo devet stotina godina gubiti parnice, a imati pravo!« Krlezini pokusaji stvaranja stereotipnog hrvatskog mentaliteta ili politickog ponasanja uvijek su negdje izmeu opasnih psihologiziranja i lucidnih sintetiziranja baziranih na poznavanju cinje-

Autor: Naslov

8/uk.

ZAGREBACKA SLAVISTICKA SKOLA ­ WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

>> ANAGRAM

nica: tako opisuje »negativan nacin misljenja kod Hrvata« ili »psihologiju hrvatskog defetizma«. [82] U maniri iskusnog sinteticara-historiografa lucidno uocava da se »hrvatstvo nije moglo razviti kao politicki suverena narodnost, jer rasprostranjeno od usa Save u Dunav do Istre i Kotora, na relativno uzanom podrucju, hrvatstvo je trajno perforirano jacim geopolitickim snagama«.[83] Pozicionira Hrvatsku i hrvatstvo »na perifernoj udaljenosti od Istoka i od Zapada podjednako... hrvatstvo nikada u historiji Istok, a nikada potpuno Zapad...«[84] U povijesti vidi fatalisticke motive - »ratovi, okupacije i ustanci fatalni su motiv nase egzistencije na Dunavu i na Balkanu«.[85] »Turske vojne na nasem terenu predstavljaju perverzno krvnicko izgaranje ljudskog mesa u tristagodisnjem pozaru... unistavajui ognjenim krugovima nasu civilizaciju... spram cega je citava civilizirana Evropa bila okrutno indiferentna«.[86] Cesto strane utjecaje definira kao a priori negativne, a ono sto je izraslo domaim snagama je a priori pozitivno - on trazi »Spasonosnog« koji e »nadsvoditi antitezu Vizanta i Rima, i tako podii nasega kulturnoga problema kamen temeljni«.[87] U hiperbolicnom prikazu zakljucuje kako su »Bramante, Michelangelo, El Greco itd. ucili od nasih majstora«, te kako je »okrutnost« vojski koje su vodili strani generali »pala na nas kao na barbarsku soldatesku, a slavu nasih pjesnika i umjetnika prisvojili su drugi«.[88] Misao o indiferentnoj Evropi, o tragediji egzistencije na granici, o znanstvenicima i umjetnicima koji su stvarali znacajna djela, cesto smionija od svojih evropskih suvremenika, Krleza ponavlja u raznim tekstovima, a to je jedna od temeljnih ideja u Illyricumu sacrumu.[89] Upravo taj strani utjecaj bio je faktor nestabilnosti: »reakcionarni partikularizmi prevladavali su kroz vjekove pod utjecajem stranih politickih snaga... nas se covjek u okviru svojih raskola izgubio i raspao, te od slavenskog poganina postao ... latinski ili grcki fanatik«.[90] Iz tih povijesnih analiza Krleza lako preskace u sadasnjost: radi se o »zemlji« koja »dosljedno i postojano« hoe »prevladati svoju prokletu zaostalost, u koju ju je survao vihor historije«.[91] Nasuprot tim »raskolima«, tim »ratovima, okupacijama i ustancima« stoji stvaranje Jugoslavije koje, po Krlezi, onemoguuje takve ratove, okupacije i ustanke. Krlezin pokusaj stvaranja svojevrsne filozofije povijesti zasniva se na odreenju sest ratnih ciklusa od srednjega vijeka do Drugoga svjetskoga rata koji »po zakonu kontrapunkta raaju cikluse ustanaka«. Ti »proturatni ustanci osnovni su motiv nase povijesti«.[92] Krleza smatra da se na taj nacin u jugoslavenskoj sintezi i u socijalno pravednom drustvu uoblicuje svojevrsna »zavrsnost povijesti«. Krleza pise iz plebejske perspektive, iz perspektive klasno izrabljivanog kolektiviteta i nacionalno svjesnog Hrvata i Jugoslavena, s povijesnim iskustvom covjeka obrazovanog i odraslog na prijelazu iz 19. u 20. stoljee. Njegova plebejstina ponajprije se ocituje u Baladama Petrice Kerempuha, ali i u drugim tekstovima, uglavnom napisanima poslije Drugoga svjetskoga rata.[93] U razlicitim tekstovima njegova je pozicija donekle razlicita, pa tako u Prolegomena za Enciklopediju Jugoslavije je »vise« Jugoslaven, docim je u Malograanskoj historijskoj shemu »vise« Hrvat. Dakle, sa snaznim antiaustrougarskim nabojem te s isto tako snaznim uvjerenjem da realizacija jugoslavenske ideje u zajednickoj drzavi s (navodno) izrazenom socijalnom pravdom jest pozitivna cinjenica, stovise, svojevrsna logicna zavrsna faza povijesti! Do 1941-45. nase je drustvo »fatalno kasnilo u prostoru i u vremenu«.[94] Pisui o povijesti, on joj daje pragmaticnu ulogu: naime, »zadatak naseg pokoljenja... bio bi da progovori na temelju svog iskustva... o onome sto je bilo i o onom sto biti ima, da ne bude kako je bilo«.[95]

Autor: Naslov

9/uk.

ZAGREBACKA SLAVISTICKA SKOLA ­ WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

>> ANAGRAM

Sitne greske koje cini, zablude u koje upada (cesto zaslugom ondasnjih historiografskih uvjerenja), sve je to nebitno u odnosu na snagu njegovih rijeci koje teku bujicama, na slojevitost njegovih opazanja. On u nekim povijesnim trenucima, s pravom, uocava »letargije« (nakon smrti Zrinskoga i Frankapana 1671, nakon 1848, nakon 1868, nakon »kapitulacije« Stjepana Radia 1925) ili »upropastavanja« (»kontrarevolucionarni ispad« Jelacia »protiv vlastitih masa«, »bezglavost« Vlade Narodnog vijea SHS 1918).[96] Steta sto se Krleza u jednom trenutku svojega prebogatoga rada jednostavno zaustavio - naime, on je najlucidnije od svih suvremenika uocio slabosti historiografije graanskog razdoblja,[97] ali socijalizam je sam zivio, pa ga nije kritizirao. Da je pisao od druge polovine sezdesetih i kasnije, kada je socijalizam/komunizam ve bio u krizi, ili cak potkraj socijalistickog/komunistickog razdoblja bilo bi to dragocjeno. Krleza nije ni mogao ni znao pisati po diktatu, pa bi i tada pisao »drugaciju« povijest od vladajue dogme. Bilo bi to dragocjeno, jer bi vjerojatno ostavio izuzetne kriticke ocjene o zastranjivanju komunistickog pokreta i socijalisticke drzave. No, to su sve hipoteze i razmisljanja o tome »sto bi bilo kad bi bilo«. Krlezu od sezdesetih te teme vise nisu zanimale, kako je stario tako je njegova kriticka ostrica znatno otupila. Naime, njegove opaske o recentnim politickim zbivanjima i licnostima jedva da su nesto trajnije vrijednosti od pukog politickog slogana: »Tito znaci, s jedne strane, borbu za socijalizam u ratu ratnim sredstvima, a, s druge strane, on se javlja kao parafraza svih nasih historijskih varijanata u borbi za vlastitu slobodnu, politicki nezavisnu bazu«, ili: Titov dolazak na celo KPJ oznacava pocetak »najznacajnijeg perioda u historiji revolucionarnog radnickog pokreta u Jugoslaviji«.[98] Pri tome, naravno, valja uzeti u obzir da je povijest odnosa Tita i Krleze vrlo slozena i slojevita. [99] z ovih tvrdnji netko bi mogao zakljuciti da je socijalisticki/komunisticki rezim manipulirao Krlezom i njegovim djelom, a da je Krleza bez imalo protivljenja tu manipulaciju samim sobom i prihvatio. Bilo bi to nedopustivo pojednostavljivanje vrlo kompleksnog problema na samo jedan njegov aspekt: neprijeporna je cinjenica da su komunisticki intelektualci i velik dio komunisticke vlasti duboko postovali Krlezu. Oni koji su odrastali i sazrijevali u meuratnom razdoblju na Krlezinim su se tekstovima obrazovali. Bez obzira na eventualna neslaganja, osobito u vrijeme sukoba na knjizevnoj ljevici u tridesetim godinama, Krleza je ostao jedna od temeljnih cinjenica njihova intelektualnog sazrijevanja i oni ga se nisu ni mogli, a ni htjeli odrei. Bez obzira na sve te okolnosti, Krleza je o hrvatskoj povijesti izrekao mnoga lucidna zapazanja i umjesne kriticke sudove. U tome mu u hrvatskoj kulturi nema ravna. Njegova literarna pretjerivanja i politicke simpatije prema marksizmu i komunizmu cesto su umanjivali uvjerljivost njegovih teza, ali su pojedina intuitivna zapazanja o licnostima i dogaajima ipak zadrzala trajnu vrijednost. Njegovi eseji i drugi tekstovi koji se bave ili doticu hrvatsku povijest imali su dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljea na dobar dio intelektualne publike dublji i siri utjecaj negoli citava historiografska produkcija. Poslije 1945. godine njegova je kriticka ostrica gotovo potpuno nestala i tek se vrlo rijetko javljala, znatno ublazeno, pa je Krlezin opus, koliko ga je god nepravedno ocjenjivati kao marksisticki, ipak, ako nista drugo, barem indirektno isao u prilog vladajuim komunistickim krugovima kao zgodna legitimacija njihove demokraticnosti. No, to ne umanjuje dubinu, pa i vaznost Krlezinih teza o hrvatskoj povijesti i historiografiji, iako su one u krugovima profesionalnih historicara naisle na vrlo slabu recepciju. Tekst je prvi put tiskan u: Spomenica Filipa Potrebice, Zagreb 2004, str. 419-434.

Autor: Naslov

10/uk.

ZAGREBACKA SLAVISTICKA SKOLA ­ WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

>> ANAGRAM

Biljeske

[1] »Povijest« i »historija« u smislu »res gesta« i »historia rerum gestarum«, kako to objasnjava M. Gross, Suvremena historiografija, Zagreb 1996, 17-18. [2] P. Matvejevi, Razgovori s Krlezom, 4. izd., Zagreb 1978, 227. [3] D. Roksandi u tekstu Historija, u: Krlezijana 1, 331-337, op. cit. 337. [4] Vidi pojedine tekstove u Krlezijani 1-2, Zagreb 1993-1999; o Krlezi je prije Drugog svjetskoga rata mnogo pisao i Vaso Bogdanov (1902-1967) koji od 1949. radi kao profesor suvremene povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali se ti tekstovi ne bave Krlezinim odnosom prema povijesti. [5] Matvejevi, Razgovori s Krlezom, 228; takoer, M. Krleza, Zapisi o historiji jeseni 1940, Forum, casopis Odjela za suvremenu knjizevnost JAZU 3-4, Zagreb, mart-april 1967, 301-355. [6] Matvejevi, Razgovori s Krlezom, 229, 230. [7] Matvejevi, Razgovori s Krlezom, 231, 233. [8] Malograanska historijska shema (Odlomci predgovora za studiju o hrvatsko-srpskom problemu), u: Deset krvavih godina, Zagreb 1971, 103-104; detaljno o odnosu Krleze prema povijesti i historiji vidi Roksandiev tekst, Krlezijana 1, 331-334. [9] Zapisi o historiji jeseni 1940, 301. [10] Matvejevi, Razgovori s Krlezom, 233, 235, 237. [11] Matvejevi, Razgovori s Krlezom, 236. [12] Zapisi o historiji jeseni 1940, 302. [13] Knjizevnost danas, u: Eseji III, Sabrana djela 20, Zagreb 1963, 108. [14] Prije 30 godina, 2, Republika 3, Zagreb 1947, 770. [15] Nekoliko rijeci o malograanskom historizmu uope, u: Deset krvavih godina, Zagreb 1971, 114. [16] Prolegomena za Enciklopediju Jugoslavije, u: M. Krleza, 99 varijacija, lexicographica, eseji i zapisi, Beograd 1972, 65. [17] Prolegomena, 33, 62. [18] Domagoj, u: Iz hrvatske kulturne historije, u: 99 varijacija, 215. [19] Domagoj, u: Iz hrvatske kulturne historije, u: 99 varijacija, 215-216. [20] Prolegomena, 65. [21] Hrvatski jezik u zadarskoj katedrali 1077, u: Iz hrvatske kulturne historije, u: 99 varijacija, 197-198 (nije jasno da li se Krleza zabunio i otkuda greska - ne radi se o 1077. godini, ve o 1177. godini - vidi N. Klai, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb 1972, 94). [22] E. Cengi, S Krlezom iz dana u dan, III, Zagreb 1985, 180. [23] Enciklopedija Jugoslavije 5, Zagreb 1962, 416-418. [24] Izjava prof. dr. Ivana Kampusa, na temelju razgovora s prof. dr. Jaroslavom Sidakom pocetkom osamdesetih. [25] Prolegomena, 35; po svemu sudei, Krleza se referira na Tomasiev tekst Temelji drzavnog prava Hrvatskog kraljevstva, Vjesnik zemaljskog arkiva 11, Zagreb 1909. [26] Pacta conventa, u: Iz hrvatske kulturne historije, Eseji III, Zagreb 1963, 349; o odnosima ugarskih kraljeva i Hrvatske, takoer, Zlato i srebro Zadra, u: Eseji V, Zagreb 1966, 83-84; vidi i Krlezijana 2, 132; O Pacta conventa, Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 446-448 i tamo lit. [27] Hrvatska knjizevna laz, Plamen 1919, god. I, br. 1, 32-40; O godini objavljivanja Prolegomena, vidi M. Krleza, 99 varijacija, lexicographica, eseji i zapisi, Beograd 1972, bilj. 1, str. 8. Drago Roksandi u natuknici Historija, u: Krlezijana 1, 334, misli da bi naputak za shvaanje i pisanje historiografije u socijalistickom razdoblju trebao biti »projekt reinterpretacije jugoslavenske bastine« iz 1946. objavljen u:

Autor: Naslov

11/uk.

ZAGREBACKA SLAVISTICKA SKOLA ­ WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

>> ANAGRAM

E. Cengi, S Krlezom iz dana u dan. Post mortem II, Sarajevo-Zagreb 1990, 213-218. No, taj je »projekt« ostao u rukopisu, a Prolegomena su objavljena na vise mjesta. Osim toga, Prolegomena su otprilike osam puta duzi, argumentiraniji i konzistentniji tekst, u »projektu reinterpretacije« neke su misli svedene na puke natuknice. [28] Hrvatska knjizevna laz, 32. [29] Hrvatska knjizevna laz, 40. [30] Kako je Roksandi ocijenio »projekt reinterpretacije«, u: Krlezijana 1, 334. [31] Cengi, S Krlezom iz dana u dan, 213. [32] Portreti (Ksaver Sandor alski, u: 99 varijacija, 82; Khuen i Kurelac, u: Iz hrvatske kulturne historije, u: 99 varijacija, 251. [33] Prolegomena, 40, 43-44; vidi i Krlezijana 1, 320-321. [34] Prolegomena, 40. [35] Hrvatska knjizevna laz, 40. [36] Prolegomena, 40. [37] Prolegomena, 54. [38] Prolegomena, 68. [39] Malograanska historijska shema, 113; Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, u: Deset krvavih godina i drugi politicki eseji, Sabrana djela 14 i 15, Zagreb 1971, 496; Krlezijana 1, 276. [40] Prolegomena, 44. [41] M. Krleza, Balade Petrice Kerempuha (pjesma Planetarijom), Zagreb 1946, 139. [42] Malograanska historijska shema, 115; Prolegomena, 57. [43] Prolegomena, 44-45; o Njegosu i Krlezi, Krlezijana 2, 105. [44] Khuen i Kurelac, u: Iz hrvatske kulturne historije, u: 99 varijacija, 250-253. [45] Krleza, Balade, 141. [46] Malograanska historijska shema, 111; Predgovor »Podravskim motivima« Krste Hegedusia, u: Eseji III, Sabrana djela 20, Zagreb 1963, 328-329. [47] Krlezijana 2, 347-348; vidi i Krlezijana 1, 336; o Starceviu najdetaljnije M. Gross, Izvorno pravastvo, Zagreb 2000, na raznim mj. [48] Vidi, primjerice, kako pise o Anti Paveliu, zubaru i Budislavu Grgi Anelinoviu - Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, u: Deset krvavih godina i drugi politicki eseji, Sabrana djela 14 i 15, Zagreb 1971, 542. [49] Prolegomena, 30-31. [50] Prolegomena, 63. [51] Prolegomena, 35. [52] Prolegomena, 34. [53] Prolegomena, 40, 54; o Kukuljeviu, M. Krleza, Stjepan Radi u Beogradu, u: Deset krvavih godina i drugi politicki eseji, Sabrana djela 14 i 15, Zagreb 1971, 224. O Rackome, M. Krleza, Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, u: Deset krvavih godina i drugi politicki eseji, Sabrana djela 14 i 15, Zagreb 1971, 492. [54] Gross, Suvremena historiografija, 174-178; M. Gross, Vijek i djelovanje Franje Rackoga, Zagreb 2004. [55] Prolegomena, 55. [56] Prolegomena, 31, 32. [57] Prolegomena, 57.

Autor: Naslov

12/uk.

ZAGREBACKA SLAVISTICKA SKOLA ­ WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

>> ANAGRAM

[58] Prolegomena, 58. [59] Prolegomena, 35-36. [60] Khuen i Kurelac, u: Iz hrvatske kulturne historije, u: 99 varijacija, 253. [61] Prolegomena, 31. [62] Prolegomena, 46, 47, 60-61; Krleza ironicno govori o »elementima dinarske rase«, po svemu sudei referira se na elemente slavenske rasne teorije koja se dvadesetih godina razvija u publicistici, prvenstveno kao antigermanstvo i antisemitizam, vidi i I. Goldstein, Zidovi u Zagrebu 1918-1941, Zagreb 2004, na raznim mj. [63] Prolegomena, 46; Krlezijana 1, 77. [64] Prolegomena, 37, 40. [65] Krlezijana 2, 508-509. [66] Krlezijana 2, 341-342; M. Krleza, O Paracelzu, u: Eseji 2, Sabrana djela 19, Zagreb 1962, 11. [67] Prolegomena, 39; te probleme Krleza tematizira i u: Malograanska historijska shema, 99-100. [68] O patru dominikancu Jurju Krizaniu, u: Eseji III, Sabrana djela 20, Zagreb 1963, 50, 52, 54, 173. [69] Krlezijana 1, 70-71; Prolegomena, 39; Malograanska historijska shema, 104; Hrvatska knjizevna laz, 40; Bogumilski mramorovi, u: Eseji V, Sabrana djela 23, Zagreb 1966, 239-246; o tome, suprotno Krlezinim stavovima, detaljno: F. Sanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, Zagreb 2003 i tamo lit. [70] Malograanska historijska shema, 111. [71] Hrvatska knjizevna laz, 40. [72] I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 430-434; I. Goldstein, Kada, kako i zasto je nastala legenda o ubojstvu kralja Zvonimira (Prinos proucavanju mehanizma nastajanja legendi u hrvatskom srednjovjekovnom drustvu), Radovi Instituta za hrvatsku povijest (IHP) 17, 1984, 35-54. [73] Domagoj, u: Iz hrvatske kulturne historije, u: 99 varijacija, 216, 217; Krlezijana 1, 161-162. [74] Branimir, u: Iz hrvatske kulturne historije, u: 99 varijacija, 227-230. [75] Hrvatska knjizevna laz, 38; radi se nedvojbeno o pretjerivanju, odnosno o brojci koju u spisu De administrando imperio donosi car Konstantin Porfirogenet s namjerom da impresionira, a ne da informira citatelja - radi se o tipicno srednjovjekovnoj figuri u baratanju brojkama - vidi - Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 291-292. [76] M. Krleza, Iz hrvatske kulturne historije, Eseji III, u: Sabrana djela, sv. 20, Zagreb 1963, 382-384; Krlezijana 1, 15-16. [77] O Anzuvincima, detaljno i iz vise aspekata: T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb 1997, na raznim mj., osobito 77-80, 206-208. [78] Prolegomena, 51. [79] Hrvatska knjizevna laz, 40. [80] O patru dominikancu Jurju Krizaniu, u: Eseji III, Zagreb 1963, 45-70; Fragmenti dnevnika iz godine 1943 (Forum 1972, 10-11); Krlezijana 1, 500; vidi, E. Cengi, S Krlezom iz dana u dan, III, Zagreb 1985, 179, 213; opsezno o Krizaniu vidi i Krlezijana 1, 335-336. [81] Malograanska historijska shema, 101-102. [82] Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, 515, 572. [83] Malograanska historijska shema, 99; o tome sam i sam pisao: I. Goldstein, Hrvatska povijest izmeu Istoka i Zapada, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 27, Zagreb 1994, 201-214. [84] Malograanska historijska shema, 100. [85] Prolegomena, 36. [86] Prolegomena, 49.

Autor: Naslov

13/uk.

ZAGREBACKA SLAVISTICKA SKOLA ­ WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

>> ANAGRAM

[87] Hrvatska knjizevna laz, 40. [88] Prolegomena, 42. [89] Illyricum sacrum, u: Eseji V, Sabrana djela 23, Zagreb 1966, 11-74. [90] Prolegomena, 67. [91] Prolegomena, 39. [92] Prolegomena, 36-37. [93] Vidi, Krlezijana 1, Zagreb 1993, 318. [94] Prolegomena, 44. [95] Prolegomena, 41; tom se pitanju neizravno vraa i kada pise o »svrsi i smislu enciklopedije, na i. mj., 73-78. [96] Malograanska historijska shema, 107-108. [97] I. Goldstein, Upotreba povijesti, Erazmus 1, Zagreb 1993, 52-62. [98] Prolegomena, 72; vidi i biografski clanak »Josip Broz Tito«, u: Enciklopediji Leksikografskog zavoda, Zagreb 1955, sv. 1, 641-642. [99] Usp. npr. iz obilne literature, S. Lasi, Sukob na knjizevnoj ljevici 1928-1952, Zagreb 1970; S. Lasi, Krlezologija ili povijest kriticke misli o Miroslavu Krlezi, I-III, Zagreb 1989.

Autor: Naslov

14/uk.

Information

14 pages

Report File (DMCA)

Our content is added by our users. We aim to remove reported files within 1 working day. Please use this link to notify us:

Report this file as copyright or inappropriate

471454


You might also be interested in

BETA