Read 231.pdf text version

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

Vlada Crne Gore Kancelarija zastupnika Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava

Podgorica, 2011.

Stampu i izdavanje ove publikacije finansirala je Misija OEBS-a u Crnoj Gori

Izdavac Vlada Crne Gore Kancelarija zastupnika Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava

Za izdavaca Zoran Pazin

Prevod Vesna Bulatovi

Lektura i korektura Stanka Vukovi

Fotografija na koricama © Council of Europe

Tiraz 500 primjeraka

ISBN 978-9940-500-09-2

Priprema i stampa Vapor vizuelne komunikacije

SADRZAJ

PREDGOVOR ........................................................................................................................................................................................5 PRAVO NA ZIVOT PREDMET SILIH protiv SLOVENIJE ........................................................................................................................................................7 PREDMET BRANKO TOMASI I DRUGI protiv HRVATSKE ......................................................................................................................49 ZABRANA MUCENJA PREDMET BEGANOVI protiv HRVATSKE.............................................................................................................................................69 PRAVO NA SLOBODU I SIGURNOST LICNOSTI PREDMET TOKI I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE ......................................................................................................................91 PREDMET HADZI PROTIV HRVATSKE .................................................................................................................................................101 PREDMET PESA protiv HRVATSKE ......................................................................................................................................................115 PRAVO NA PRAVICNO SUENJE PREDMET CRNISANIN I DRUGE PODNOSITELJKE PREDSTAVKI protiv SRBIJE ......................................................................................141 PREDMET GARZICI protiv CRNE GORE .............................................................................................................................................157 PREDMET PARIZOV protiv BIVSE JUGOSLOVENSKE REPUBLIKE MAKEDONIJE ....................................................................................163 PREDMET SALONTAJI-DROBNJAK protiv SRBIJE ...............................................................................................................................173 PRAVO NA POSTOVANJE PRIVATNOG I PORODICNOG ZIVOTA, DOMA I PREPISKE PREDMET MIJUSKOVI protiv CRNE GORE ........................................................................................................................................189 PREDMET JEVREMOVI protiv SRBIJE...............................................................................................................................................201 PREDMET KARADZI PROTIV HRVATSKE ...........................................................................................................................................219 PREDMET DAMNJANOVI protiv SRBIJE ...........................................................................................................................................231 SLOBODA IZRAZAVANJA PREDMET BODROZI i VUJIN protiv SRBIJE .......................................................................................................................................241 PREDMET BODROZI protiv SRBIJE...................................................................................................................................................249 EUROPAPRESS HOLDING D.O.O. protiv HRVATSKE .............................................................................................................................261 ZABRANA DISKRIMINACIJE PREDMET ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE .......................................................................................................................................283 ZASTITA IMOVINA PREDMET VINCI I DRUGI PODNOSIOCI PREDSTAVKI protiv SRBIJE ...................................................................................................333 PREDMET JELICI protiv BOSNE I HERCEGOVINE ...............................................................................................................................345 SLOBODA KRETANJA PREDMET NAPIJALO PROTIV HRVATSKE............................................................................................................................................357

PREDGOVOR

Siroko zasnovani konsenzus u drustvu o potrebi prihvatanja i postovanja vrijednosti koje cine zajednicki evropski identitet jeste conditio sine qua non evropske perspektive Crne Gore. Zastita ljudskih sloboda i prava, sasvim izvjesno, visoko stoji na hijerarhijskoj ljestvici ovih vrijednosti. Pravo na pojedinacnu predstavku Evropskom sudu za ljudska prava, u skladu sa clanom 34 Evropske konvencije, u slucaju povrede ili ugrozenosti konvencijskih prava, koje pravo pripada svakom graaninu, ali i strancu, apatridu, privrednom drustvu ili nevladinoj organizaciji, kao i svakom drugom pravnom subjektu pod jurisdikcijom organa javne vlasti, ujedno je afirmacija etickog nacela da ,,dobro" svakog pojedinca nije samo njegovo privatno dobro, ve i najvisi javni interes. Pravno ruho ovako definisanom javnom interesu daje Evropski sud za ljudska prava, kao ,,savjest Evrope"1, ,,ujedinjene u razlicitosti"2, cija sudska praksa i interpretacija konvencijskih prava, u svom dijalektickom jedinstvu, cini, u znacajnoj mjeri, evropski pravni poredak. Dosljedno pravno ureen i primijenjen princip odgovornosti organa javne vlasti u vrsenju nadleznosti koja im je povjerena Ustavom i zakonima, u cilju ostvarenja, zastite i unaprijeenja ljudskih sloboda i prava, mjerilo je uspjesnosti drzave, zasnovane na vladavini prava. Jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava stoga mora biti putokaz, kako subjektima ukljucenim u nomotehnicki proces stvaranja propisa, tako i onim koji participiraju u procesu njihove implementacije, kada pravo u dodiru sa zivotom, zapravo i ostvaruje svoju vrijednost. Poseban izazov za pravnike prakticare na ovome putu cine tzv. autonomni koncepti u pogledu znacenja pojedinih pravnih izraza, u smislu Evropske konvencije i prakse Evropskog suda za ljudska prava, koji mogu da se znacajno razlikuju od znacenja koja im daje nacionalni pravni sistem, sto cini nuznom sistematsku edukaciju pravnika o autonomnim konceptima Evropskog suda za ljudska prava3. Iako primarni aspekt u ispunjavanju meunarodnih obaveza po pitanju postovanja ljudskih prava zahtijeva uzdrzavanje drzave od mijesanja u ova prava, teleolosko tumacenje clana 1 Evropske konvencije nudi pouzdan zakljucak da je drzava duzna i da ,,obezbijedi prava", sto podrazumijeva obavezu preduzimanja mjera koja e konvencijska prava uciniti ,,stvarnim i djelotvornim, a ne teorijskim i iluzornim".4 Od svih tzv. pozitivnih mjera svojim prejudicijelnim znacajem izdvaja se obaveza nacionalnih vlasti da obezbijedi, u okviru nacionalnog pravnog poretka, pravo na djelotvoran pravni lijek za zastitu prava zajemcenih Evropskom konvencijom (right to an effective remedy). Preporuka Komiteta ministara Savjeta Evrope drzavama clanicama o poboljsanju domaih pravnih sredstava R (2004)6, usvojena 12.05.2004.godine, podsjea na dopunski karakter nadzornog mehanizma kojeg je uspostavila Evropska konvencija, sto podrazumijeva, u skladu sa clanom 1 Evropske konvencije, obavezu da konvencijska prava i slobode budu zastieni prije svega na nacionalnom nivou i da ih primjenjuju nacionalne vlasti. Ujedno je i pravo svake drzave clanice da, u skladu sa opstim nacelima meunarodnog prava, svojim unutrasnjim pravnim mehanizmima, djeljenjem pravde in foro domestico, ispravi svaku eventualnu povredu, ili ugrozavanje zajemcenih sloboda i prava, odnosno da otkloni svako odstupanje od obaveze ispunjavanja svojih meunarodnih obaveza, prije nego bude podvrgnuta meunarodnom postupku ili reviziji.5

1 2 3 4 5 The Conscience of Europe (Savjest Evrope) je metafora za ulogu u jacanju demokratije i vladavine prava koju ECtHR ima u savremenoj Evropi, ujedno i naziv filma i publikacije, povodom 50 godina ECtHR-a United in diversity, eng. (In variatate concordia, lat.) ­ Ujedinjeni u razlicitosti je oficijelni moto Evropske unije, pocev od maja 2000.godine. Dragoljub Popovi - Autonomni koncepti evropskog prava ljudskih prava, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 2009.godine, vol.57, br. 4, str 121-137 Artico v. Italia, apl.No 6694/74, presuda od 13.05.1980.godine Hentrich v. Francuske, apl. No.13616/88, presuda od 3.07.1995.godine

Prema tome, princip supsidijarnosti (principle of subsidiarity) nadzornog mehanizma Konvencije je korektivne naravi jer podrazumijeva pravnu mogunost obraanja Evropskom sudu za ljudska prava, tek nakon sto se iscrpe sva djelotvorna pravna sredstva na nacionalnom nivou, kako to nalaze clan 35 stav 1 Evropske konvencije. I sama Evropska unija pridaje veliki znacaj principu supsidijarnosti, obzirom da je ovaj princip uzdignut na nivo konstitutivnosti Ugovorom o Evropskoj uniji.6 Smisao i unutrasnja logika principa supsidijarnosti u okviru Evropske unije podrazumijeva potrebu da ,,nivo odlucivanja i djelovanja bude sto je mogue blize graanima", s tim sto ,,u sumnji sugerise nizi nivo". Izvjesno je da e znacaj principa supsidijarnosti i dalje rasti, slijedom Deklaracije i Akcionog plana sa Konferencije na visokom nivou o budunosti Evropskog suda za ljudska prava, odrzane 1819.02.2010.godine u Interlakenu, u Svajcarskoj, na inicijativu Svajcarske, kao predsjedavajue drzave Komitetom ministara Savjeta Evrope. Konferencija, inter alia, konstatuje, izrazavajui zabrinutost, da broj predstavki pred Evropskim sudom za ljudska prava i deficit izmeu podnijetih i rijesenih predstavki nastavlja da raste, sto ugrozava djelotvornost i kredibilitet Evropske konvencije i njenog nadzornog mehanizma i predstavlja prijetnju kvalitetu i konzistentnosti sudske prakse, kao i autoritetu samog Evropskog suda za ljudska prava. Akcioni plan sa Konferencije iz Interlakena poseban naglasak stavlja na obaveze drzava clanica Savjeta Evrope da podizu svijest nacionalnih organa o standardima Konvencije i da osiguravaju njihovu primjenu, kao i da u potpunosti izvrsavaju presude Evropskog suda za ljudska prava, preduzimajui neophodne mjere, kako bi se sprijecile slicne povrede u budunosti. Drzava je jednako duzna i da stalno razmatra presude Evropskog suda za ljudska prava, u kojim su utvrene povrede konvencijskih prava i od strane drugih drzava, kada isti, ili slicni strukturalni problemi (systemic problems) postoje u njenom pravnom sistemu. Stoga znacajan atribut ove publikacije jeste njena regionalna usredsreenost, obzirom da se sve odabrane presude odnose na drzave, pravne sljedbenice bivse SFRJ, sa kojima Crna Gora dijeli zajednicko kulturno, istorijsko i pravno nasljee. Crna Gora, meutim, u odnosu na ostale drzave iz regiona, kao najmlaa clanica Savjeta Evrope, sada ve i kandidat za punopravno clanstvo u Evropskoj uniji, ima komparativnu prednost da spoznaju o pravnim standardima Evropskog suda za ljudska prava ne mora zasnivati nuzno na sopstvenom iskustvu, jer je u prilici da ,,uci" na markiranim slabostima unutar pravnih sistema drzava iz okruzenja na koje upuuju presude Evropskog suda za ljudska prava, a ko uci na tuim greskama stedi na vlastitoj skolarini. Publikacija koja je pred vama samo je djeli trezora bogate jurisprudencije Evropskog suda za ljudska prava, dovoljna ipak da podstakne na razmisljanje o usaglasenosti nacionalne prakse sa izvornom argumentacijom Evropskog suda za ljudska prava. Informacija je ishodiste ljudskog saznanja, a samim time i progresa. Ne treba gajiti iluziju da je put saznanja lagan, ali kako bi to rekao Rudolf von Ihering, ,,energija ljubavi kojom je narod povezan sa svojim pravom i kojom ga stiti, raste velicinom napora i muke kojim ga je stekao"7. Podgorica, april 2011. Zoran Pazin

6 7

Ugovor o Evropskoj uniji (Ugovor iz Mastrihta) od 7.02.1992.godine Rudolf von Ihering ­ Der Kampf Um's Recht, Wien, 1872.

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VIJEE

PREDMET SILIH protiv SLOVENIJE

(Predstavka br. 71463/01)

PRESUDA STRAZBUR 9. april 2009.

Presuda je konacna ali su mogue redaktorske izmjene teksta presude.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Silih protiv Slovenije, Evropski sud za ljudska prava, zasijedajui u Velikom vijeu u sljedeem sastavu: Christos Rozakis, Predsjednik, Nicolas Bratza, Peer Lorenzen, Josep Casadevall, Ireneu CabralBarreto, Riza Türmen, Kare lJungwiert, Bostjan M.Zupancic, Rait Maruste, Snejana Botoucharova, Anatoly Kovler, Vladimiro Zagrebelsky, Dean Spielmann, Päivi Hirvelä, Giorgio Malinverni, András Sajó, Nona Tsotsoria, sudije, i Michael O'Boyle, Zamjenik sekretara, Poslije vijeanja na zatvorenoj sjednici odrzanoj 2. aprila 2008. i 18. februara 2009. godine, Izrice sljedeu presudu, koja je usvojena 18. februara 2009:

POSTUPAK

1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 71463-01) koju su Sudu podnijeli protiv Republike Slovenije po osnovu clana 34 Konvencije o zastiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu ,,Konvencija") dva slovenacka drzavljanina, Franja i Ivan Silih (u daljem tekstu ,,Podnosioci predstavke"), dana 19. maja 2001. godine. 2. Podnosioci predstavke su se zalili da je njihov sin preminuo usljed nemara ljekara i, posebno, da je doslo do povrede njihovih prava na osnovu clanova 2, 3, 6, 13 i 14 Konvencije usljed neefikasnosti slovenackog pravosua da utvrdi odgovornost za smrt njihovog sina. 3. Predstavka je dodijeljena u rad Treem odjeljenju Suda (Pravilo 52 § 1 Poslovnika suda). U okviru pomenutog Odjeljenja formirano je Vijee za razmatranje ovog predmeta (clan 27 § 1 Konvencije) u skladu sa odredbama Pravila 26 § 1. 4. Dana 11. oktobra 2004. Predsjednik Vijea donio je odluku da treba istovremeno razmatrati prihvatljivost i osnovanost predstavke, u skladu sa clanom 29 § 3 Konvencije i Pravilom 54a, te da, u skladu sa Pravilom 54 § 2 (b), treba pozvati Vladu da u pisanoj formi dostavi napomene o prihvatljivosti i osnovanosti predmeta. 5. Dana 28. juna 2007. Vijee u sastavu sudija Corneliu Bîrsan, Predsjednik, Bostjan M. Zupancic, Jean-Paul Costa, Alvina Gyulumyan, Davíd Thór Björgvinsson, Ineta Ziemele, Isabelle Berro-Lefèvre, Sekretara odjeljenja, Santiago Quesada, izreklo je presudu u kojoj se predstavka jednoglasno proglasava djelimicno prihvatljivom i jednoglasno utvrdilo da je doslo do povrede postupka iz clana 2 Konvencije te da nema potrebe da se zasebno ispituju zalbe koje se ticu duzine graanskog i krivicnog postupka i navodna nepravicnost krivicnog postupka u skladu sa clanom 6 Konvencije, niti navodna povreda clana 13 Konvencije. 6. Dana 27. septembra 2007, Vlada je zatrazila da se predmet uputi Velikom vijeu u skladu sa clanom 43 Konvencije. 12. novembra 2007. vijee Velikog vijea prihvatilo je ovaj zahtjev.

8

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

7. Sastav Velikog vijea utvren je na osnovu odredaba clanova 27 §§ 2 i 3 Konvencije i Pravila 24 Poslovnika suda. Prilikom konacnih razmatranja, Päivi Hirvelä, sudija zamjenik, zamijenila je sudiju Antonella Mularoni, koja nije mogla da ucestvuje u daljem radu na ovom predmetu (Pravilo 24 § 3). 8. Podnosioci predstavke i Vlada podnijeli su uzajamno podneske o prihvatljivosti i osnovanosti predstavke. Stranke su u pisanom obliku uzajamno odgovorile na date podneske. 9. Rasprava koja je bila otvorena za javnost odzana je u zgradi za Ljudska prava u Strazburu 2. aprila 2008. godine (Pravilo 59 § 3). Pred Sudom su se pojavili: (a) ispred Vlade T. Mihelic, drzavna tuziteljka Z. Cilensek Boncina, drzavna tuziteljka, su-zastupnice, V. Klemenc, Savjetnica; (b) ispred podnosilaca predstavke B. Grubar, advokat, F. Silih, I. Silih, podnosioci predstavke, T. Ziger, U. Grubar, savjetnici. Sud je saslusao obraanja prisutnih Grubar, Silihove i Miheliceve kao i odgovore Grubara i Miheliceve na pitanja koja su postavili sudije Maruste i Spielmann.

CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA

10. Podnosioci predstavke, Franja i Ivana Silih, roeni su 1949. odnosno 1940. godine i zive u Slovenj Gradecu. 11. Dana 3. maja 1993. godine, negdje izmeu podneva i 1.00 po podne, sin podnosilaca predstavke, Gregor Silih, starosti 20 godina, zatrazio je ljekarsku pomo u Opstoj bolnici u Slovenj Gradecu zbog, inter alia, mucnine i svraba koze. Pregledao ga je dezurni ljekar, M.E. Na osnovu dijagnoze da se radi o urtikariji (vrsti alergijske reakcije), M.E. je propisala da mu se intravenozno da lijek koji sadrzi glukokortiyosteroide (Dexamethason) i antihistaminik (Synopen). Nakon sto je primio injekcije, stanje sina podnosilaca predstavke znacajno se pogorsalo, vjerovatno zato sto je bio alergican na jedan ili oba lijeka koji su mu dati. Veoma je poblijedio, poceo je da se trese, bilo mu je hladno; M.E. je primijetila znake tahikardije. Dijagnostikovan je anafilakticki sok. Kasnije, u 1.30 po podne, prebacen je na odjeljenje intenzivne njege. M.E. je propisala da mu se da, inter alia, adrenalin. Kada je kardiolog stigao, sin podnosilaca predstavke prestao je da dise i nije imao puls. Primijenjeno je kardio-pulmonarno ozivljavanje. U neutvreno vrijeme oko 2.15 popodne, sin podnosilaca predstavke prikljucen je na aspirator i krvni pritisak i puls su se vratili u normalu, ali je on i dalje bio u komi; mozak je pretrpio ozbiljno osteenje. 12. Dana 4. maja 1993. godine prebacen je u Klinicki centar u Ljubljani (u originalu Ljubljana Clinical Centre), gdje je preminuo 19. maja 1993. godine. 13. Tacno vrijeme dogaaja koji su doveli do smrti sina podnosilaca predstavke i radnji koje je preduzela M.E. usljed sve goreg stanja sina podnosilaca predstavke bili su predmet spora u postupcima pred domaim sudovima. 14. Dana 13. maja 1993. godine podnosioci predstavke podnijeli su krivicnu prijavu (u originalu criminal complaint) Odjeljenju Osnovnog javnog tuzilastva Maribora u Slovenj Gradecu (u originalu Slovenj Gradec Unit of the Maribor Basic Public Prosecutor's Office), protiv M.E. za krivicno djelo

9

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

,,nesavjesno lijecenje" (u originalu negligent medical treatment') koje je, nakon smrti sina podnosilaca predstavke, okarakterisano kao ,,tesko krivicno djelo narusavanja zdravlja" (u originalu serious criminal offence that caused damage to health'). Podnosioci predstavke su tvrdili da je M.E. pogresno lijecila njihovog sina i da nije preduzela odgovarajue mjere nakon sto mu se stanje pogorsalo. 15. Tokom pretkrivicnog postupka (u originalu prelininary proceedings), medicinsku dokumentaciju o lijecenju sina podnosilaca predstavke zaplijenila je policija dok je, nakon smrti pacijenta, dezurni istrazni sudija (u originalu duty investigation judge) dao nalog Institutu za sudsku medicinu u Ljubljani (u originalu Ljubljana Institute for Forensic Medicine) da izvrsi autopsiju i pripremi sudsko-medicinski izvjestaj. 16. Dana 26. avgusta 1993. policija je dostavila izvjestaj drzavnom tuziocu iz kog se zakljucuje da je Ministarstvo zdravlja (Ministry of Health) zatrazilo od Udruzenja ljekara (Medical Association) da osnuje komisiju koja e pripremiti misljenje o predmetu. Predlozen je isti sastav komisije kao u slucaju izrade sudsko-medicinskog izvjestaja (vidi stav 17 nize u tekstu). Prema izvjestaju, misljenje je dostavljeno Ministarstvu zdravlja 11. juna 1993, koje ga je objavilo u dva glavna dnevna lista u Sloveniji 19. juna 1993. 17. Dana 1. jula 1993, Institut za sudsku medicinu u Ljubljani podnio je izvjestaj u kojem se, inter alia, konstatuje: "Anafilakticki sok koji je nastupio ... nakon primjene deksametazona i sinopena najvjerovatnije je uzrokovan osjetljivosu na jedan od pomenutih lijekova. Ljekarski tretman anafilaktickog soka u bolnici u Slovenj Gradecu bio je, na osnovu medicinske dokumentacije, u skladu sa ustanovljenom ljekarskom praksom. Na fibrilaciju komora uticalo je zapaljenje srcanog misia, koje je Gregor Silih vjerovatno dobio nekoliko sedmica prije 3. maja 1993. Kada je doslo do fibrilacije komora, bolnicko osoblje primijenilo je kardio-pulmonarno ozivljavanje. Medicinska dokumentacija pokazuje da je postupak izvrsen u skladu sa uobicajenom ljekarskom praksom. Tokom perioda od momenta prijema Gregora Siliha u bolnicu u Slovenj Gradecu do njegove smrti, nijesmo ustanovili postojanje bilo kakvih postupaka ili propusta u ljekarskom tretmanu koji bi se mogao okarakterisati kao ocigledno neodgovarajui ili kao nemar." 18. Dana 8. aprila 1994. drzavni tuzilac odbacio je krivicnu tuzbu podnosilaca predstavke uz obrazlozenje da podneseni dokazi nijesu dovoljni. A. Krivicni postupak 19. Dana 1. avgusta 1994. godine, Podnosioci predstavke, u svojstvu supsidijarnih tuzilaca (u originalu subsidiary prosecutors), podnijeli su zahtjev za otvaranje krivicne istrage (u originalu opening of a criminal investigation) povodom postupanja M.E. 20. Dana 8. novembra 1994, nakon sto je saslusao izjave M.E. 26. oktobra 1994, istrazni sudija Osnovnog suda u Mariboru (u originalu Maribor Basic Court) usvojio je njihov zahtjev. Dana 27. decembra 1994. godine, nakon zalbe (u originalu appeal) M.E., vanraspravno vijee (u originalu interlocutory-proceedings panel) Osnovnog suda u Mariboru oborilo je rjesenje istraznog sudije nalazei da dokazi u spisima predmeta, narocito sudsko-medicinski izvjestaj, ne pruzaju dovoljno osnova za sumnju da je M.E. ocigledno prekrsila profesionalne standarde. 21. Zalba podnosilaca predstavke i zahtjev za zastitu legalnosti (u originalu request for the protection of legality) odbaceni su. Zahtjev za zastitu legalnosti je odbacen 29. juna 1995. godine od strane Okruznog suda u Slovenj Gradecu, koji je dobio nadleznost za predmet nakon reorganizacije pravosua 1995. godine. Podnosioci predstavke osporavali su navode tog rjesenja. Dana 5. oktobra 1995. Visi sud u Mariboru (u originalu Maribor Higher Court) odbacio je njihovu zalbu iz u osnovi istih razloga kao u slucaju prethodne zalbe i zahtjeva za zastitu zakonitosti, naime da podnosioci predstavke nemaju pravo zalbe na odluku vanraspravnog vijea da ne pokree krivicni postupak protiv ljekara.

10

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

22. Podnosioci predstavke su zatim dobili medicinski nalaz ljekara T.V. koji je tvrdio, inter alia, da se miokarditis (zapaljenje srcanog misia), za koji se prethodno smatralo da je doprinio smrti sina podnosilaca predstavke, mogao desiti dok je bio u anafilatickom soku ili cak kasnije. Stoga su, dana 30. novembra 1995. godine podnijeli zahtjev za ponovnim otvaranjem krivicne istrage (vidjeti stav 90). Uz to, podnijeli su predlog za promjenu mjesta postupka u Okruzni sud u Mariboru (u originalu Maribor District Court). Dana 31. januara 1996. godine Visi sud u Mariboru usvojio je njihov predlog za promjenu mjesta. 23. Dana 26. aprila 1996. godine, vanraspravno vijee Okruznog suda u Mariboru usvojilo je zahtjev Podnosilaca predstavke za ponovnim otvaranjem istrage. Zalbu M.E. odbio je Visi sud u Mariboru 4. jula 1996. 24. Tokom istrage, istrazni sudija je ispitao svjedoke i pribavio misljenje od P.G., sudskog vjestaka Instituta za sudsku medicinu iz Graca (Austrija). P.G. je u svom izvjestaju konstatovao da je davanje antihistamina izazvalo tesku alergijsku reakciju kod sina podnosilaca predstavke. Izrazio je sumnju u prethodno postojanje miokarditisa. 25. Dana 10. februara 1997. godine istrazni sudija je zatvorio istragu. 26. Zbog slozenosti predmeta, podnosioci predstavke su zatrazili da Okruzno drzavno tuzilastvo u Mariboru preuzme krivicno gonjenje. Njihov zahtjev je odbijen 21. februara 1997. godine. Sef Okruznog drzavnog tuzilastva u Mariboru kasnije je objasnio Vrhovnom drzavnom tuziocu (u originalu Supreme Public Prosecutor) da, iako izvjestaj koji je izradio P.G. potvruje prisustvo osnovane sumnje da je M.E. izazvala smrt nemarom, to ne predstavlja dovoljan osnov za podizanje optuznice zato sto podizanje optuznice zahtijeva izvjestan stepen sigurnosti. 27. Dana 28. februara 1997. godine, podnosioci predstavke podigli su optuznicu protiv M.E. za krivicno djelo ,,prouzrokovanje smrti nemarom" (u originalu causing death by negligence). 28. Dana 7. maja 1997. godine, nakon prigovora koji je M.E. podnijela na optuznicu, vanraspravno vijee Okruznog suda u Mariboru uputilo je podnosioce predstavke da, u roku od tri dana, zahtijevaju preduzimanje dodatnih istraznih radnji (vidi stav 93 nize). 29. Istrazni sudija zatim je ispitao nekoliko svjedoka i nalozio da sudsko-medicinski izvjestaj pripremi K.H., austrijski sudski vjestak za oblast hitne medicinske pomoi i anesteziologije. K.H. je konstatovao u svom izvjestaju da je konacni razlog za smrt sina podnosilaca predstavke relativno neizvjestan, te da stoga pitanje djelotvornosti mjera koje je M.E. preduzela usljed stanja sina podnosilaca predstavke nema znacaja. 30. Dana 22. juna 1998. istrazni sudija obavijestio je podnosioce predstavke da je odluceno da se istraga zatvori. Podsjetio ih je da moraju ili da podnesu optuznicu ili da predaju jos jedan zahtjev za preuzimanje dodatnih istraznih radnji u roku od petnaest dana (vidi stavove 91-92 nize). 31. Dana 30. juna 1998. podnosioci predstavke trazili su od istraznog sudije da ispita K.H., P.G. i T.V. 32. Dana 24. novembra 1998. godine, istrazni sudija obavijestio je podnosioce predstavke da je istraga zatvorena. Jos jednom ih je podsjetio da moraju podii optuznicu ili zahtijevati preuzimanje dodatnih istraznih radnji u roku od petnaest dana. 33. Dana 10. decembra 1998. godine, podnosioci predstavke podigli su optuznicu uz koju su dostavili dokaze prikupljene u produzenoj istrazi. Dana 12. januara 1999. godine, vanraspravno vijee odbilo je prigovor M.E. na prvobitnu optuznicu kao neosnovan. 34. Dana 22. januara 1999. godine, M.E. podnijela je zahtjev za zastitu zakonitosti, tvrdei da joj optuznica koja je podnesena dana 10. decembra 1998. godine nije bila dostavljena. Dana 25. februara 1999. Vrhovni sud (u originalu Supreme Court) ponistio je odluku Okruznog suda u Mariboru od 12. januara 1999. i vratio predmet Okruznom sudu s uputstvom da prvobitnu optuznicu od 10. decembra dostavi M.E. M.E. je zatim ulozila prigovor i dana 3. juna 1999. vanraspravno vijee donijelo je odluku da predmet vrati podnosiocima predstavke upuujui ih da prikupe vise dokaza tako sto e podnijeti zahtjev za preduzimanje dodatnih istraznih radnji-u roku od tri dana od dostavljanja odluke.

11

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

35. Podnosioci predstavke postupili su u skladu sa uputstvima i 21. juna 1999. zatrazili preduzimanje dodatnih istraznih radnji, narocito ispitivanje K.H., P.G. i T.V. U svom zahtjevu, zalili su se na to sto je predmet vraen zato sto su smatrali da je dokaze trebalo dodatno ocjenjivati na sudu, a ne u toj fazi postupka. 36. Rjesavajui po njihovom zahtjevu, istrazni sudija zatrazio je dodatni izvjestaj od K.H. i 3. decembra 1999. obavijestio podnosioce predstavke da su preduzete dalje istrazne radnje i da im se ostavlja 15 dana da podignu optuznicu ili da zatraze dodatne mjere. 37. Nakon zahtjeva podnosilaca predstavke od 16. decembra 1999. godine za preduzimanjem dodatnih mjera, istrazni sudija je naredio da se uradi rekonstrukcija dogaaja od 3. maja 1993. godine i ispitaju dva svjedoka. 38. Istraga je zatvorena 3. maja 2000. godine. Podnosiocima predstavke su ponovljeni zahtjevi iz clana 186, stav 3, Zakona o krivicnom postupku ("ZKP" ­ vidi nize stav 92). 39. U meuvremenu, dana 28. juna 1999. godine, podnosioci predstavke bezuspjesno su zahtijevali od Drzavnog tuzioca da preuzme krivicno gonjenje. 40. Dana 19. maja 2000. godine, podnosioci predstavke podigli su dodatnu optuznicu i dodatne dokaze za koje im je bilo nalozeno da ih prikupe. 41. U avgustu 2000. godine, podnosioci predstavke zalili su se Sudskom savjetu (u originalu Judicial Council) na duzinu krivicnog postupka. Takoe su zahtijevali izuzee trojice sudija koji su bili u sastavu vanraspravnog vijea koje je prethodno odlucivalo o prigovoru M.E. na optuznicu. Dana 10. oktobra 2000. godine Predsjednik Okruznog suda u Mariboru odbio je zahtjev podnosilaca predstavke za izuzee sudija. 42. Nakon jos jednog prigovora M.E. na optuznicu, vanraspravno vijee ispitalo je predmet 18. oktobra 2000. godine i donijelo odluku da se obustavi krivicni postupak. Oslanjajui se posebno na misljenja Instituta za sudsku medicinu u Ljubljani i K.H., vijee je utvrdilo da je reakcija sina podnosilaca predstavke na deksametazon i/ili sinopen posljedica njegove osjetljivosti na te lijekove i miokarditisa, oboljenja koje je on nesumnjivo imao i ranije. Sto se tice postupanja M.E., vanraspravno vijee je utvrdilo da nema dovoljno dokaza koji bi potkrijepili optuzbe podnosilaca predstavke da je M.E. pocinila krivicno djelo koje joj se stavlja na teret. Podnosiocima predstavke je nalozeno da plate sudske troskove i izdatke nastale tokom postupka od 23. januara 1999. godine (datum usvajanja izmjena i dopuna ZKP kojima se trazi da osteena strana plati troskove ukoliko se postupak zavrsi odbacivanjem optuznice). 43. Dana 7. novembra 2000. godine podnosioci predstavke ulozili su zalbu, koju je Visi sud u Mariboru odbacio 20. decembra 2000. Podnosioci predstavke zatim su trazili od Vrhovnog drzavnog tuzioca (u originalu Public Prosecutor General) da podnese zahtjev za zastitu zakonitosti Vrhovnom sudu. Njihov zahtjev je odbijen 18. maja 2001. godine. 44. U meuvremenu, 13. marta 2001. godine podnosioci predstavke ulozili su ustavnu zalbu Ustavnom sudu (u originalu Constitutional Court) zalei se na nepravicnost i duzinu sudskog postupka, kao i da im je uskraen pristup sudu posto je optuznicu odbacilo vanraspravno vijee. Dana 9. oktobra 2001. godine Ustavni sud je odbacio njihovu zalbu uz obrazlozenje da supsidijarni tuzilac ne moze da ulaze zalbu Ustavnom sudu zato sto nema nema locus standi pred tim sudom. 45. Dana 27. marta 2001. godine podnosioci predstavke podnijeli su krivicnu prijavu zbog navodnog neodgovarajueg postupanja protiv sedam sudija Okruznog i Viseg suda u Mariboru koji su sudili u njihovom predmetu. Krivicnu prijavu Okruzno drzavno tuzilastvo u Mariboru odbacilo je kao neosnovanu dana 13. juna 2001. godine. 46. Zatim su podnosioci predstavke nekoliko puta pokusali da ponovo otvore predmet. Meu predlozima koje su podnosioci predstavke podnijeli, a koje su vlasti odbacile kao neprihvatljive bili su sljedei. Dana 3. jula 2001. godine podnijeli su "zahtjev za obnovu krivicnog postupka", za sta se smatralo da u stvari predstavlja zahtjev za ponovnim otvaranjem predmeta. Dana 29. avgusta 2001,

12

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

vanraspravno vijee Okruznog suda u Mariboru odbacilo je zahtjev uz obrazlozenje da je krivicni postupak obustavljen odlukom koja je pravosnazna i da bi ponovno otvaranje predmeta imalo stetan uticaj na okrivljene. Dana 9. novembra 2001. Visi sud u Mariboru odbacio je zalbu podnosilaca predstavke od 4. septembra 2001. Dana 24. juna 2002. godine podnosioci predstavke podnijeli su Visem sudu u Mariboru "zahtjev da se cjelokupni krivicni postupak ... koji je voen pred Okruznim sudom u Mariboru ... neodlozno ponisti". I za ovaj zahtjev se smatralo da u sustini predstavlja zahtjev za ponovnim otvaranjem predmeta i on je, shodno tome, odbacen. 27. novembra 2002. Visi sud u Mariboru odbacio je zalbu podnosilaca predstavke. 47. Na kraju, 17. jula 2002. podnosioci predstavke podnijeli su novu optuznicu protiv M.E. Dana 14. jula 2003. Okruzni sud u Slovenj Gradecu odbacio je optuznicu zato sto je 3. maja 2003. godine nastupila zastara za sudsko gonjenje navodno pocinjenog djela. B. Graanski postupak 48. Dana 6. jula 1995. godine podnosioci predstavke pokrenuli su graanski postupak protiv Opste bolnice u Slovenj Gradecu i M.E. u Okruznom sudu u Slovenj Gradecu za nematerijalnu stetu koju su pretrpjeli usljed smrti sina u iznosu od 24.300.000 slovenackih tolara (SIT). 49. Dana 10. avgusta 1995. godine podnosioci predstavke takoe su pokrenuli postupak protiv sefa odjeljenja interne medicine, F.V., i direktora Opste bolnice u Slovenj Gradecu, D.P. Na zahtjev podnosilaca predstavke, sud se pridruzio gonjenju u ova dva postupka. 50. Svi optuzeni u postupku dostavili su svoje podneske u pisanoj formi do oktobra 1995. 51. Dana 30. avgusta 1997. godine, u kontrolnom zahtjevu (u originalu supervisory appeal) Predsjedniku Okruznog suda u Slovenj Gradecu podnosioci predstavke su tvrdili da graanski postupak treba da se vodi bez obzira na cinjenicu sto je krivicni postupak jos u toku posto je u njemu doslo do znacajnog odugovlacenja. 52. Dana 21. oktobra 1997. godine, pozivajui se ne tacku 1 clana 213 Zakona o graanskom postupku (vidjeti stav 97 nize u tekstu), sud je obustavio graanski postupak do izricanja pravnosnazne presude u krivicnom postupku. Sud je naveo da rjesenje u graanskom postupku u velikoj mjeri zavisi od utvrivanja prethodnog pitanja (u originalu preliminary question), odnosno ishoda krivicnog postupka. Podnosioci predstavke se nisu zalili na ovo rjesenje, koje je stoga postalo pravosnazno 17. novembra 1997. godine. 53. Dana 22. oktobra 1998. godine sudija S.P. odgovorio je na kontrolni zahtjev od 15. oktobra 1998., u kojem se, inter alia, iznosi sljedee:: ,,[Podnosioci predstavke] su supsidijarni tuzioci u krivicnom postupku te stoga vrlo dobro znaju da postupak pred Okruznim sudom u Mariboru, gdje se utvruje prethodno pitanje, nije zavrseno. Njihov kontrolni zahtjev u vezi sa obustavom [graanskog] postupka stoga predstavlja cisto licemjerje." Nakon kontrolnog zahtjeva kojeg su podnosioci predstavke podnijeli Ministarstvu pravde, sudiji S.P. je nalozeno da objasni svoj odgovor podnosiocima predstavke. 54. U februaru 1999. godine podnosioci predstavke ponovo su ulozili kontrolni zahtjev; obustava je, meutim, ostala na snazi. 55. Dana 27. avgusta 1999. godine, sudija P.P., kojem je predmet izgleda u meuvremenu dat u rad, poslao je podnosiocima predstavke pismo u kojem, inter alia, navodi sljedee: ,,U predmetnom slucaju utvrivanje krivicne odgovornosti je prethodno pitanje koje je relevantno za rjesenje po graanskoj tuzbi, posto graanski sud ne moze da utvuje cinjenice koje se razlikuju od onih koje utvrdi krivicni sud" 56. Dana 8. septembra 1999. godine, podnosioci predstavke podnijeli su predlog za promjenu mjesta suenja, koji je Vrhovni sud odbio dana 13. oktobra 1999. godine. 57. Dana 6. decembra 1999. godine, Okruzni sud u Slovenj Gradecu obavijestio je podnosioca

13

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

predstavke da su i dalje prisutni razlozi za obustavu postupka. 58. Dana 12. marta 2001. godine, podnosioci predstavke podnijeli su kontrolni zahtjev zahtijevajui da se ukine obustava graanskog postupka. Dana 19. maja 2001. sudija P.P. zakazao je raspravu za 13. jun 2001. Meutim, zakazana rasprava je kasnije otkazana na zahtjev podnosilaca predstavke posto je njihova zastupnica objasnila da je pretrpjela povrede u saobraajnoj nesrei i da je na bolovanju. 59. Dana 11. juna 2001. podnosioci predstavke podnijeli su jos jedan predlog za promjenu mjesta. Dana 27. septembra 2001. godine Vrhovni sud donio je odluku da se predmet prenese u Okruzni sud u Mariboru uz obrazlozenje da su prisutne ,,tenzije koje ometaju i odugovlace suenje." 60. Predmet je na kraju dodijeljen sudiji M.T.Z. Dana 3. aprila 2002. godine sud je odrzao raspravu koja je odlozena zato sto su podnosioci predstavke kazali da zele da uloze zahtjev za izuzee sudija toga suda. 61. Posto su podnijeli krivicne prijave protiv nekih od sudija (vidjeti stav 45 gore u tekstu), podnosioci predstavke podnijeli su zahtjev dana 8. aprila 2002. godine za izuzee svih sudija Okruznog suda i Viseg suda u Mariboru. Na zahtjev da prokomentarise zahtjev podnosilaca predstavke, sudija M.T.Z. je kazala, inter alia, da je na raspravi 3. aprila 2002. godine shvatila da je jedan od tuzenih, s kojim se rukovala na saslusanju, dobar poznanik (u originalu close acquaintance) njenog oca. Dodala je da su podnosioci predstavke stalno ulagali prigovore zbog cega je bilo nemogue voditi postupak. Izgleda da je sudija M.T.Z. kasnije sama trazila dozvolu da se povuce iz predmeta. Dana 12. avgusta 2002. godine zahtjev za izuzee sudija je usvojen u pogledu sudije M.T.Z. Predmet je dodijeljen sudiji K.P. 62. 21. novembra 2002. i 20. marta 2003. Vrhovni sud odbio je predlog podnosilaca predstavke za promjenu mjesta suenja. 63. Rasprava zakazana za 12. jun 2003. odlozena je na zahtjev podnosilaca predstavke posto su naveli da njihov advokat ne zeli da ih zastupa posto je njenoj kerki uskraena ljekarska pomo u Klinickom centru u Ljubljani. Kasnije su obavijestili sud da e njihov advokat nastaviti da ih zastupa. 64. Dana 28. oktobra 2003. Okruzni sud u Mariboru odrzao je raspravu na kojoj je ispitivao F.V. i M.E. Na osnovu zapisnika sa rasprave se moze zakljuciti da podnosiocima predstavke nije bilo dozvoljeno da postave niz od dvanaest pitanja koje su zeljeli da postave. Odluka sudije da ne dozvoli postaljvljanje pitanja uglavnom je zasnovana na prigovorima optuzenog iako izgleda da je sud u cetiri navrata naveo razloge svoje odluke da ne dozvoli postavljanje pitanja. 65. Dana 8. decembra 2003. godine podnosioci predstavke podnijeli su predlog za izuzee sudije K.P. Zahtjev je odbijen 18. decembra 2003. 66. Rasprava zakazana za 16. januar 2004. godine odlozena je zato sto su podnosioci predstavke podnijeli predlog za promjenu mjesta suenja. Dana 5. marta 2004. godine podnosioci predstavke podnijeli su jos jedan predlog. Oba predloga je odbacio Vrhovni sud (22. januara 2004. odnosno 13. maja 2004). 67. Cini se da su pretresi zakazani za 23. i 24. mart 2005. godine odlozeni zbog obaveza novoimanovanog advokata podnosilaca predstavke u drugom nevezanom predmetu. 68. Dana 4. maja 2005. godine, podnosioci predstavke podnijeli su pismeni predlog i izmijenili svoj odstetni zahtjev. Takoe su trazili da se postupak ubrza. 69. Dana 12. oktobra 2005. godine, sudija D.M. kojem je predmet ocigledno u meuvremenu dodijeljen u rad, dobio je naredbu Predsjednika Okruznog suda u Mariboru da predmet tretira kao prioritetan i da ga svakih sezdeset dana izvjestava o stanju postupka. Predsjednik je svoju odluku objasnio upuivanjem na duzinu postupka, visoki profil predmeta, kao i intervencije Ombudsmana. 70. Rasprave su odrzane 23, 25 i 27. januara 2006. godine pred sudijom D.M. Podnosioci predstavke povukli su svoje zahtjeve u odnosu na F.V. i D.P. Nakon rasprave, zatrazili su izuzee sudije D.M. zato sto je odbila da im da dovoljno vremena da odgovore na opsezne podneske koji su dostavljeni istog dana. Dana 30. januara 2006. Predsjednik Okruznog suda u Mariboru odbio je njihov zahtjev. Meutim, 31. januara 2006. godine, sudija D.M. je sama trazila da se povuce iz postupka

14

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

uz obrazlozenje da je njeno puno ime i prezime pomenuto u novinskom clanku od 28. januara 2006. godine u kojem se takoe kaze da je trazeno njeno izuzee zbog navodnog neravnopravnog tretmana stranaka u postupku. Predsjednik suda prihvatio je njen zahtjev kao ,,svakako osnovan". 71. Predmet je kasnije dodijeljen sudiji A.Z. 72. Rasprave su odrzane 16. juna i 25. avgusta 2006. 73. Dana 25. avgusta, Okruzni sud u Mariboru donio je presudu u kojoj odbacuje zahtjev podnosilaca predstavke, koji je na kraju iznosio SIT 10.508.000 na ime nematerijalne stete i SIT 5.467.000 na ime materijalne stete. Podnosiocima predstavke je nalozeno da optuzenima plate sudske troskove. Na osnovu misljenja sudskih vjestaka, sud je zakljucio da M.E. nije mogla predvidjeti reakciju sina podnosilaca predstavke na lijekove koji su mu dati i da su ona i osoblje bolnice postupali u skladu sa propisanim standardom lijecenja. Uz to, sud je odbio kao neosnovane tvrdnje podnosilaca predstavke da bolnica nije dovoljno opremljena. 74. Dana 25. oktobra 2006. godine podnosioci predstavke ulozili su zalbu Visem sudu u Mariboru. Naveli su da prvostepeni sud nije ispravno utvrdio sve relevantne cinjenice, da je pogresno primijenio materijalno pravo i da je pocinio procesnu gresku time sto nije dozvolio ili uzeo u obzir izvjesne dokaze i, narocito, da je odbio da pribavi dodatno strucno misljenje. 75. Dana 15. januara 2008. Visi sud u Mariboru odbio je zalbu kao neobrazlozenu i potvrdio presudu prvostepenog suda. 76. Na dan 28. februara 2008. godine podnosioci predstavke ulozili su zalbu zbog pogresne primjene materijalnog prava (u originalu appeal on points of law). 77. Dana 10. jula 2008. godine Vrhovni sud odbio je zalbu podnesenu zbog pogresne primjene materijalnog prava nakon sto je konstatovao da ona, s izuzetkom upuivanja na presudu Evropskog suda za ljudska prava kojom je utvrena povreda clana 2 Konvencije, sadrzi sustinski iste navode kao i njihova zalba Visem sudu, naime odbijanje da pribave ili razmotre odreene dokaze za koje su podnosioci predstavke smatrali da su relevantni. Sud je odbio zalbu kao neobrazlozenu i ustanovio da su nizi sudovi postupali u skladu sa zakonom. Sud je dalje konstatovao da presuda Evropskog suda za ljudska prava, koja se odnosila na zahtjev da se predmeti koji se ticu smrti u bolnickom okruzenju ispituju bez odlaganja, nije mogla uticati na zakljucak toga suda u pogledu zakonitosti odbijanja da se pribave ili razmotre dokazi. 78. Dana 15. septembra 2008. godine podnosioci predstavke ulozili su ustavnu zalbu Ustavnom sudu u kojoj se konstatuje navodna povreda sljedeih ustavnih garancija: prava na jednakost pred zakonom, nepovredivosti zivota, prava na jednaku zastitu, prava na sudsku zastitu i prava na pravne lijekove. Postupci su jos uvijek u toku. C. Krivicna tuzba protiv prvog podnosioca predstavke 79. Dana 29. aprila 2002. godine Okruzni drzavni tuzilac u Mariboru podnio je optuzni predlog (u originalu bill of indictment) protiv prvog podnosioca predstavke. Optuzena je za uvredljivo ponasanje zbog toga sto je navodno sluzbeniku Okruznog suda u Mariboru rekla ,,Dosta mi je vise ovog j*** suda, prokleta Drzava nista ne radi, zar ne uvia da je nas sin ubijen". Krivicno gonjenje je zasnovano na krivicnoj prijavi koju je podnio Okruzni sud u Mariboru. 80. Dana 5. oktobra 2004. godine, Okruzni sud u Mariboru povukao je krivicnu prijavu nakon intervencije Ombudsmana (vidjeti stav 85 nize u tekstu). Osnovni sud u Mariboru kasnije je odbacio optuzni predlog. D. Nalazi Ombudsmana 81. Podnosioci predstavke podnijeli su nekoliko zalbi kancelariji Ombudsmana u vezi sa sprovoenjem graanskog postupka. O njihovom predmetu bilo je rijeci u godisnjim izvjestajima Ombudsmana za 2002, 2003. i 2004. godinu. 82. U pismu Predsjedniku Okruznog suda u Slovenj Gradecu 24. aprila 2001. godine zamjenik

15

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

Ombudsmana je istakao da se pitanje krivicne odgovornosti ne moze smatrati za prethodno pitanje u graanskom postupku pokrenutom protiv ljekara i bolnice. U pismu je dalje konstatovao da nema opravdanja za obustavu postupka. 83. U pismu podnosiocima predstavke od 29. avgusta 2002. godine i svom Godisnjem izvjestaju za 2002. godinu (str. 42 i 43), Ombudsman je kritikovao ponasanje sudije M.T.Z. Ombudsman je istakao da je sudija izrazila zabrinutost po pitanju svoje nepristrasnosti tek kada su podnosioci predstavke podnijeli zahtjev za njeno izuzee i poslije intervencije Ombudsmana u predmetu, iako je prije toga bila svjesna tih razloga za zabrinutost. 84. U odjeljku Ombudsmanovog Izvjestaja za 2003. godinu (str. 226-228) u kome se govori o predmetu podnosilaca predstavke i gdje se narocito kritikuje voenje parnicnog postupka od strane sudije kaze se, inter alia: ,,U zapisniku sa rasprave [od 28. oktobra 2003.] pominje se dvanaest pitanja za koje tuzioci nisu dobili dozvolu da ih postave. ...Za veinu od tih dvanaest pitanja u zapisniku se ne navode razlozi zbog kojih sudija nije dozvolio tuziocima da ih postave. U svakom slucaju, na svako pitanje zastupnici tuzenih su prethodno dali prigovor. ... Iako su reakcije, izjave i predlozi [podnosilaca predstavke] bili mozda ponekada pretjerani, vlasti, ukljucujui sudove, trebalo je da uzmu u obzir njihovu dusevnu patnju... Zbog toga je mozda potrebno voditi postupak na narocito obziran i fleksibilan nacin, a da se pri tome ne prekrse pravila postupka na stetu optuzenih. Meutim, zapisnik sa rasprave odaje utisak zategnute prije nego neutralne atmosfere na raspravi, sto se takoe vidi i iz zapisnika o razgovoru izmeu sudije i zastupnika tuzilaca." 85. U svom Godisnjem izvjestaju za 2004. godinu (str. 212-214), Ombudsman je kritikovao Okruzni sud u Mariboru zbog podnosenja krivicne prijave protiv prvog podnosioca predstavke. U Izvjestaju se skree paznja na objasnjenje Okruznog suda u Mariboru da je sud po zakonu bio u obavezi da podnese i procesuira krivicnu prijavu zato sto bi nepostupanje u tom smislu predstavljalo krivicno djelo. Ombudsman je naglasio da nema pravnog osnova za takav zakljucak. Suprotno tome, krivicna tuzba za djelo uvredljivog ponasanja mogla se procesuirati jedino na osnovu krivicne prijave osteene strane, sto je u ovom slucaju bila krivicna prijava Okruznog suda u Mariboru. Nakon intervencije Ombudsmana i uzimajui u obzir argumente izrazene u njegovim pismima, Okruzni sud u Mariboru odlucio je da povuce krivicnu prijavu protiv prvog podnosioca predstavke.

II. RELEVANTNO DOMAE PRAVO

A. Krivicni zakon 86. Krivicni zakonik (u originalu Criminal Code) (Sluzbeni list br. 63/94), u izmijenjenoj i dopunjenoj verziji, definise, u poglavlju pod naslovom ,,Krivicna djela narusavanja zdravlja", krivicna djela u vezi sa povredama usljed nemara tokom zdravstvene zastite. Uz to, clan 129 Krivicnog zakonika predvia da e svako lice koje izazove smrt drugoga nemarom biti osueno na zatvorsku kaznu od najmanje sest mjeseci i najvise pet godina. Ova djela goni Drzavni tuzilac po sluzbenoj duznosti, ali je dozvoljeno i supsidijarno gonjenje od strane osteene strane (vidjeti stav 88 nize u tekstu). B. Zakon o krivicnom postupku 87. Krivicni postupak u Sloveniji regulise Zakon o krivicnom postupku (Sluzbeni list br. 63/94; u daljem tekstu ,,ZKP") na osnovu principa zakonitosti i sluzbenosti; krivicno gonjenje je obavezno kada postoji osnovana sumnja (u originalu reasonable suspicion) da je pocinjeno krivicno djelo za koje se goni po sluzbenoj duznosti. 88. Krivicno gonjenje preduzima drzavni tuzilac. Meutim, ukoliko drzavni tuzilac odbaci krivicnu prijavu ili obustavi gonjenje u bilo kom momentu tokom postupka, osteena strana ima pravo da preuzme postupak u svojstvu supsidijarnog tuzioca, odnosno, da kao osteena strana

16

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

nastupa kao tuzilac (ZKP, clan 19(3)). Supsidijarni tuzilac ima u principu ista prava u postupku kao i drzavni tuzilac, s izuzetkom onih prava koja su drzavnom tuziocu data kao sluzbenom organu (ZKP, clan 63(1)). Ukoliko supsidijarni tuzilac preuzme postupak, drzavni tuzilac ima pravo da u bilo kom trenutku dok ceka na zakljucenje glavnog pretresa nastavi krivicno gonjenje (ZKP, clan 63(2)). 89. Krivicnu istragu sprovodi istrazni sudija na zahtjev drzavnog ili supsidijarnog tuzioca. Ukoliko se istrazni sudija ne slaze sa zahtjevom za otvaranjem istrage, duzan je da zahtjev uputi na vanraspravno vijee od trojice sudija, koje donosi odluku o tome da li e se pokrenuti krivicni postupak. Ukoliko istrazni sudija prihvati zahtjev, optuzeni ima pravo da ulozi zalbu vanraspravnom vijeu. Strane u postupku imaju pravo da uloze zalbu na odluku vanraspravnog vijea Visem sudu (u originalu Higher Court). Zalba ne obustavlja izvrsenje odluke za otvaranje istrage (clan 169, ZKP). 90. Ukoliko je zahtjev za istragu odbacen zbog nepostojanja osnovane sumnje da je osumnjiceni pocinio krivicno djelo, krivicni postupak se moze ponovo otvoriti na zahtjev drzavnog ili supsidijarnog tuzioca pod uslovom da se iznesu novi dokazi na osnovu kojih vanraspravno vijee moze da se uvjeri da su ispunjeni uslovi za pokretanje krivicnog postupka (ZKP, clan 409). 91. Clan 184 ZKP predvia da je istrazni sudija duzan da zatvori istragu kada su okolnosti slucaja u dovoljnoj mjeri rasvijetljene. Tuzilac je duzan da u roku od narednih petnaest dana zatrazi sprovoenje dodatnih istraznih radnji, podigne optuznicu ili odustane od optuzbe. 92. Sto se tice uloge osteene strane u istrazi, odgovarajui dio clana 186 ZKP predvia: "(1) Osteena strana u svojvstvu tuzioca... ima pravo da zatrazi od istraznog sudije otvaranje istrage ili predlaganje dodatnih istraznih radnji. Tokom istrage ima pravo da podnosi i druge predloge istraznom sudiji. (2) Pokretanje, sprovoenje, obustava i prekid istrage regulise se, mutatis mutandis, odredbama ovog Zakona koje se primjenjuju na... istragu koja se sprovodi na zahtjev drzavnog tuzioca... (3) Kada istrazni sudija smatra da je istraga potpuna obavjestava o tome osteenu stranu koja postupa kao tuzilac... Istrazni sudija takoe je duzan da osteenu stranu obavijesti ... da je duzna da podnese optuznicu... u roku od petnaest dana, u suprotnom se smatra da se povukla iz gonjenja, a moze se donijeti i odluka da se postupak obustavlja. Istrazni sudija takoe moze imati obavezu da takvo upozorenje da osteenoj strani koja postupa kao tuzilac ... u slucajevima kada je vijee odbacilo predlog za dopunu istrage zato sto smatra da je stvar dovoljno istrazena." 93. Kada se zakljuci istraga, sudski postupak moze se sprovoditi iskljucivo na osnovu optuznice (ZKP, clan 268). Po osnovu clana 274 ZKP, okrivljeni ima pravo da ulozi prigovor na optuznicu u roku od osam dana od prijema. Prigovor ispituje vanraspravno vijee. Clan 276 ZKP predvia, inter alia: "(2) Ukoliko prilikom razmatranja prigovora vanraspravno vijee ustanovi da postoje greske ili nedostaci u optuznici (clan 269) ili u samom postupku, ili ustanovi da je neophodna dalja istraga prije nego se donese odluka o optuznici, vijee je duzno da vrati optuznicu tuziocu zajedno sa uputstvima za ispravku nedostataka ili da dopuni ... istragu. Tuzilac je duzan da u roku od tri dana od prijema obavjestenja o odluci vijea podnese dopunjenu optuznicu ili zatrazi ... dopunsku istragu..." 94. Dalje, odgovarajui dio clana 277 ZKP predvia sljedee: "(1) Prilikom odlucivanja o prigovoru na optuznicu vanraspravno vijee nee prihvatiti optuznicu i obustavie krivicni postupak ukoliko ustanovi da: ... (3) je nastupila zastara za krivicno gonjenje ... (4) nema dovoljno dokaza kako bi se potkrijepila osnovana sumnja da je okrivljeni pocinio djelo koje mu se stavlja na teret." C. Zakon o obligacionim odnosima 95. U skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima (u originalu Obligations Act) (SFRJ, Sluzbeni list br. 29/1978) i zakonom koji ga je naslijedio, usvojenim 1. januara 2002. godine, Zakonikom

17

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

o obligacionim odnosima (Sluzbeni list br. 83/2001), zdravstvene institucije i njihovi zaposleni odgovaraju za materijalnu i nematerijalnu stetu nastalu usljed smrti pacijenta koja je nastupila usljed nesavjesnog lijecenja. Poslodavac moze snositi graansku odgovornost za sopstveno cinjenje ili necinjenje ili posrednu odgovornost za stetu koju je izazvao njegov zaposleni pod uslovom da je smrt ili povreda nastupila usljed propustanja zaposlenog da postuje odgovarajue standarde zdravstvene zastite. Zaposleni snose neposrednu odgovornost za smrt ili povredu po graanskom zakonu samo ako je namjerno prouzrokovana. Meutim, poslodavac ima pravo da zahtijeva ucese zaposlenog u naknadi stete ukoliko su smrt ili povreda izazvani grubim nemarom zaposlenog. D. Zakon o parnicnom postupku 96. Clan 12 Zakona o parnicnom postupku (u originalu Civil Procedure Act), (SFRJ, Sluzbeni list br. 4-37/77), u izmijenjenom i dopunjenom izdanju, predvia: ,,Kada odluka suda zavisi od prethodnog rjesenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom [pitanju] jos nije donio odluku sud ili drugi nadlezni organ (prethodno pitanje), sud moze sam rijesiti i to pitanje, ukoliko posebnim propisima nije drugacije odreeno. Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je pitanje rijeseno. U parnicnom postupku sud je u pogledu postojanja krivicnog djela i krivicne odgovornosti ucinioca vezan za pravosnaznu presudu krivicnog suda kojom se optuzeni oglasava krivim." 97. Odgovarajui dio clana 213 Zakona o parnicnom postupku predvia kao sto slijedi: ,,Osim slucajeva posebno predvienih ovim Zakonom, sud moze naloziti obustavu postupka: 1.ako je odlucio da sam ne rjesava o prethodnom pitanju (clan 12) ...". 98. Odgovarajui dio clana 215 Zakona o parnicnom postupku predvia: ,,Ako je sud obustavio postupak iz razloga navedenih u clanu 213, stav 1, tacka 1, postupak e se nastaviti kada se pravosnazno zavrsi [drugi] postupak ...ili kada sud nae da vise ne postoje razlozi da se ceka na zavrsetak [drugog postupka]. U svim ostalim slucajevima, obustavljen postupak nastavie se na predlog stranke cim prestanu razlozi zbog kojih je obustavljen." 99. Relevantne odredbe mogu se nai u clanovima 13, 14, 206 i 208 novog Zakona o parnicnom postupku (Sluzbeni list br. 83/2001) E. Pravilnik o organizaciji i radu tribunala Uruzenja ljekara. 100. Pravilnik o organizaciji i radu tribunala Udruzenja ljekara (u originalu Regulation on the organisation and functioning of Tribunal of the Chamber of Physicians) (u daljem tekstu ,,ljekarski tribunal"), od 20. marta 2002, predvia, inter alia, postupak za utvrivanje odgovornosti ljekara za povrede profesionalnih pravila i disciplinske mjere koje se tim povodom mogu preduzeti. Tuzilac udruzenja, koji se bira iz redova clanova Udruzenja ljekara, samostalan je i ima ovlasenja da podigne optuznicu prvostepenom ljekarskom tribunalu. Osteena strana ima pravo da zahtijeva od tuzioca udruzenja da pokrene postupak, ali tuzilastvo moze da odbije takav zahtjev. U tom slucaju, osteena strana ima pravo da zatrazi da ljekarski tribunal sprovede preliminarno ispitivanje. Meutim, nadleznost za podizanje optuznice ima iskljucivo tuzilac udruzenja. 101. Clan 7 Pravilnika predvia da ljekarski tribunal mora zasnivati svoju odluku iskljucivo na optuznici i dokazima koje podnese tuzilac udruzenja i optuzeni ljekar. Ukoliko optuzeni ljekar ili tuzilac udruzenja nije zadovoljan presudom, moze uloziti zalbu drugostepenom ljekarskom tribunalu. F. Zakon o zastiti prava na suenje bez nepotrebnog odlaganja 102. Dana 1. januara 2007. godine poceo je da se primjenjuje Zakon o zastiti prava na suenje bez nepotrebnog odlaganja (u originalu Act on the Protection of the Right to a Trial without Undue Delay)

18

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

(Sluzbeni list br. 49/2006, u daljem tekstu ,,Zakon iz 2006."). Ovaj zakon predvia dva pravna lijeka za ubrzanje postupka - kontrolni zahtjev (u originalu supervisory appeal) i predlog za odreivanje roka (u originalu motion for deadline), kao i zahtjev za pravicno zadovoljenje (u originalu claim for just satisfaction) u odnosu na stetu pretrpljenu usljed nepotrebnog odlaganja. 103. Navedeni pravni lijekovi dostupni su, inter alia, strankama u graanskom postupku i osteenim stranama u krivicnom postupku. 104. Pravni lijekovi ciji je cilj ubrzavanje postupka mogu se primjenjivati na prvostepeni i drugostepeni postupak. Uz to, Zakon iz 2006. godine takoe predvia mogunost zastite prava putem naknade, odnosno podnosenjem tuzbe za pravicnu naknadu. U skladu sa clanovima 15, 19 i 20 Zakona iz 2006. godine, stranka koja zeli da ulozi zalbu za pravicnu naknadu mora da zadovolji dva kumulativna uslova. Prvo, tokom prvostepenog i drugostepenog postupka podnosilac predstavke ve je morao iskoristiti postupak kontrolnog zahtjeva ili podnijeti predlog za odreivanje roka. Drugo, postupak mora biti pravnosnazno okoncan. Pravosnazno okoncan potupak u principu odnosi se na pravosnaznu odluku protiv koje se ne ulazu obicne zalbe; obicno se radi o prvostepenoj odluci, ili ukoliko je ulozena zalba, radi se o drugostepenoj odluci. Uz to, iznos koji se dosuuje na ime nematerijalne stete koja je pretrpljena usljed prekomjerne duzine postupka u svakom pravosnazno okoncanom postupku ne moze da bude vei od 5.000 (vise podataka o odgovarajuim odredbama Zakona iz 2006, vidjeti Zunic protiv Slovenije, (dec) br. 24342/04, 18. oktobar 2007).

III. IZJAVA SLOVENIJE PO OSNOVU RANIJIH CLANOVA 25 i 46 KONVENCIJE DATA 28. JUNA 1994:

105. Dana 28. juna 1994, prilikom polaganja ratifikacionih instrumenata Konvencije kod Generalnog sekretara Savjeta Evrope, Ministarstvo inostranih poslova Republike Slovenije dalo je sljedeu izjavu:: "Republika Slovenija izjavljuje da priznaje na neodreeno vrijeme, u skladu sa clanom 25 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, clan 6 Protokola 4 i clan 7 Protokola 7, nadleznost Evropske komisije za ljudska prava za rjesavanje predstavke koje Generalnom sekretaru Savjeta Evrope uputi bilo koje lice, nevladina organizacija ili grupa pojedinaca u kojoj tvrdi da je zrtva krsenja prava predvienih Konvencijom i Protokolima uz nju, u slucajevima kada su cinjenice navodnog krsenja ovih prava nastale nakon sto su Konvencija i Protokoli uz nju stupili na snagu u odnosu na Republiku Sloveniju. Republika Slovenija izjavljuje da priznaje na neodreeno vrijeme, u skladu sa clanom 46 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, clanom 6 Protokola 4 i clanom 7 Protokola 7, kao obavezne ipso facto i bez posebnog sporazuma, pod uslovom reciprociteta, nadleznost Evropskog suda za ljudska prava u svim pitanjima koja se ticu tumacenja i primjene Konvencije i Protokola uz nju i koja se ticu cinjenica koje su nastale nakon sto su Konvencija i Protokoli uz nju stupili na snagu u odnosu na Republiku Sloveniju."

IV. RELEVANTNO MEUNARODNO PRAVO I PRAKSA

A. Becka konvencija iz 1969. i Zakon o meunarodnim sporazumima 106. Becka konvencija o Zakonu o meunarodnim sporazumima (Becka konvecija) stupila je na snagu 27. januara 1980. godine. Clan 28, koji sadrzi princip neretroaktivnosti meunarodnih sporazuma, predvia sljedee: "Ukoliko meunarodnim ugovorom ili na neki drugi nacin nije izrazena drugacija namjera, odredbe ugovora ne obavezuju stranu ugovornicu u odnosu na bilo koje djelo ili cinjenicu koje su nastale niti bilo koju situaciju koja je prestala da postoji prije stupanja na snagu meunarodnog ugovora u odnosu na tu ugovornu stranu."

19

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

B. Nacrt ugovora o odgovornosti drzava za djela protivna meunarodnom pravu koji je izradila Komisija za meunarodno pravo (koje je Komisija za meunarodno pravo usvojila 9. avgusta 2001) 107. Clan 13, naslovljen "Meunarodne obaveze na snazi za Drzavu ugovornicu", predvia kao sto slijedi: "Radnja koju je pocinila neka Drzava ne predstavlja povredu meunarodne obaveze ukoliko Drzava nije prihvatila datu obavezu u vrijeme kada je radnja nastupila." 108. Uz to, clan 14, naslovljen "Produzetak vremenskog perioda krsenja meunarodne obaveze", glasi kao sto slijedi: "1. Povreda meunarodne obaveze nekom radnjom Drzave koja nema stalni karakter nastaje u momentu kada se radnja vrsi, cak i ako se njene posljedice nastavljaju. 2. Povreda meunarodne obaveze radnjom Drzave koja ima stalni karakter nastavlja se tokom cijelog perioda tokom kojeg radnja traje i tokom kojeg je i dalje u suprotnosti sa meunarodnom obavezom. 3. Povreda meunarodne obaveze koja zahtijeva da Drzava sprijeci dati dogaaj nastaje onda kada nastaje dati dogaaj i nastavlja se tokom cijelog trajanja perioda u kojem se dagaaj nastavlja i tokom kojeg je i dalje u suprotnosti sa datom obavezom." C. Meunarodni sud pravde 109. Pristup koji je usvojio Meunarodni sud pravde (MSP) u predmetima u kojima se u pitanje dovodi nadleznost ratione temporis bavi se u prvom redu izvorom ili stvarnim uzrokom spora (vidjeti i sudsku praksu na koju se upuue u predmetu Bleci protiv Hrvatske [VV], br. 59532/00, § 74, ESLJP 2006 III). U Predmetu koji se tice prava prelaska preko indijske teritorije (Osnovanost) (Presuda od 12. aprila 1960: Izvjestaji MSP 1960. str. 33-36), MSP, oslanjajui se na sudsku praksu Stalnog suda meunarodne pravde ustanovio je da ima temporalnu nadleznost za rjesavanje spora izmeu Indije koja je uskratila pravo prolaza Portugaliji izmeu njene teritorije i dvije enklave na indijskoj teritoriji 1954. godine. Indija je smatrala, inter alia, da je spor neprihvatljiv zbog nepostojanja temporalne nadleznosti s obzirom da je polaganje prava od strane Portugalije na pravo prolaza vremenski prethodilo nadleznosti suda, koja je pocela 5. februara 1930. godine. MSP, meutim, ustanovio je sljedee: "... stice se uticak..., da spor koji se rjesava pred ovim Sudom ima trostruki predmet: (1) Sporno postojanje prava prolaza u korist Portugalije; (2) navodno nepostovanje od strane Inidije tokom jula mjeseca 1954. godine njenih obaveza u vezi sa pravom prolaza; (3) rjesavanje nezakonite situacije koja je nastala usljed nepostovanja obaveze. Spor pred Sudom, s ozbirom na to da ima trostruki predmet, nije mogao nastati dok nisu nastali i svi njegovi sastavni elementi. Meu njima su i prepreke koje je Indija navodno postavila na put prolaza Portugaliji 1954. godine. Stoga, spor koji se iznosi pred ovaj Sud nije mogao nastati sve do 1954." 110. MSP je stoga utvrdio da ne postoji, bar u pogledu datuma nastanka datog spora, nikakva prepreka za primjenu njegove nadleznosti. Upuujui na uslove iz Izjave o prihvatanju sudske nadleznosti od strane Indiije, MSP je nasao da Izjava nije sacinjena tako da iskljucuje iz domena izjave bilo koji dati spor, ve pozitivno, odnosno tako sto navodi sporove koji su obuhvaeni izjavom o prihvatanju. MSP je ustanovio: ".... U skladu sa uslovima izjave, nadleznost Suda se prihvata `za sve sporove nastale nakon 5. februara 1930, u pogledu stanja ili cinjenica nastale nakon navedenog datuma'. U skladu sa uslovima Izjave, Sud mora smatrati da ima nadleznost ukoliko ustanovi da je spor koji mu je predat u rad spor koji se tice stanja nastalog nakon 5. februara 1930. ili spor koji se tice cinjenica nastalih nakon navedenog datuma. Cinjenice ili stanja koje se moraju uzeti u obzir jesu one u vezi sa kojima je spor i nastao ili, drugim rijecima, kako je naveo Stalni sud u predmetu koji se tice Elektrodistribucije Sofije i Bugarske, samo

20

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

`one koje se moraju razmotriti kao izvor spora', one koje predstavljaju njegov `pravi uzrok'. ... Stalni sud stoga je napravio razliku izmeu stanja ili cinjenica koje predstavljaju izvor prava koja potrazuje jedna od Stranaka i stanja ili cinenica koje predstavljaju izvor spora. Samo ove drugo pomenute treba uzeti u obzir u svrhe primjene Izjave o prihvatanju nadleznosti Suda." MSP dalje je ustanovio: "...tek je 1954. godine nastala ta kontroverza i spor se tice kako postojanja prava prolaza kako bi se uslo u enklave tako i nepostovanja obaveza od strane Indije, koje su, po Portugaliji, bile obabezujue po nju s ovim u vezi. Usljed svega toga doslo je do spora koji je upuen Sudu; u vezi sa svim ovim spor i postoji. Ova cjelina, bez obzira na to koji je njen dio ranije nastupio, nastala je tek poslije 5. februara 1930. Vremenski uslov za koji se vezuje prihvatanje nadleznosti ovog Suda u Izjavi od strane Indije stoga je ispunjen." D. Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija 111. Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija ("Komitet") uvazava cinjenicu da Drzave imaju pozitivne obaveze da zastite pravo na zivot. Meu obavezama je i obaveza sprovoenja djelotvorne istrage. Komitet izvodi ove obaveze iz kombinacije clana 2 (o postovanju prava i djelotvornom pravnom lijeku) i 6 (o pravu na zivot) Meunarodnog ugovora o graanskim i politickim pravima ("Ugovor"). U vezi s tim, vazno je napomenuti da sudska praksa Komiteta pokazuje da se pravo na pravni lijek moze povrijediti iskljucivo u vezi sa materijalnim pravom, sto znaci da u slucajevima kada je do smrti doslo u periodu izvan temporalne nadleznosti, nije moglo doi do povrede clana 2 u vezi sa clanom 6 (vidi stav 112 nize ­ S.E. protiv Argentine). Meutim, Komitet je ustanovio da nepostojanje istrage o nestanku ili smrti moze da dovede do necovjecnog postupanja (clan 7 Ugovora) prema porodici osteene strane, cak i ako je do nestanka ili smrti doslo prije nego sto je Opcioni protokol stupio na snagu kojim se garantuje pravo na podnosenje pojedinacnih obavjestenja (vidjeti stav 113 nize ­ Sankara i drugi protiv Burkine Faso).. 112. U predmetu S.E. protiv Argentine (Obavjestenje br. 275/1988, koje je proglaseno neprihvatljivim 26. marta 1990), troje djece podnosioca predstavke otele su argentinske snage bezbjednosti 1976. i od tada se za njih ne zna. Dana 8. novembra 1986. Ugovor i Opcioni protokol stupili su na snagu u odnosu na Argentinu. U decembru 1986. i junu 1987. argentinsko zakonodavstvo usvojilo je zakon kojim se sprecavaju nove istrage koje su se ticale tzv. "prljavog rata" i kojim se amnestiraju clanovi snaga bezbjednosti u odnosu na krivicna djela vezana za taj rat. Podnosilac predstavke je tvrdio da usvajanje ovog zakona predstavlja povredu obaveza koje je Argentina preuzela po osnovu clana 2, stavovi 2 i 3, Ugovora. Uzimajui u obzir cinjenicu da se kako bi nastupilo pravo na pravni lijek, mora prvo ustanoviti povreda materijalnog prava, Komitet je konstatovao da: " 5.3. ... dogaaji koji su mogli da predstavljaju povredu nekoliko clanova Ugovora i za koje su se mogli traziti pravni lijekovi, nastali su prije stupanja na snagu Ugovora i Opcionog protokola za Argentinu. Stoga se ovo pitanje ne moze razmatrati u Komitetu, zato sto ovaj aspekt obavjestenja nije prihvatljiv ratione temporis." 113. U novijem predmetu Mariam Sankara i drugi protiv Burkine Faso (Obavjestenje br. 1159/2003, 28. mart 2006), Komitet je ustanovio da ima nadleznost ratione temporis u vezi sa istragom povodom nestanka lica po imenu Thomas Sankara, koji je otet i ubijen 1987, odnosno mnogo prije 4. aprila 1999, kada je Drzava postala potpisnica Opcionog protokola. Godine 1997, tokom trajanja desetogodisnjeg ogranicenja, njegova supruga ulozila je tuzbu sudu protiv jednog ili vise nepoznatih lica za ubistvo Gdina Sankare i falsifikovanje umrlice. Tvrdila je da istraga nikada nije sprovedena. Komitet, koji je na kraju utvrdio povredu clana 7, usljed patnje porodice Gdina Sankare, i clana 14, usljed krsenja garancije jednakosti u postupku, ustanovio je sljedee: "6.2 ... treba praviti razliku izmeu tuzbe u vezi sa Gdin Tomasom Sankarom i tuzbom u vezi sa Gom Sankarom i njenom djecom. Komitet je bio misljenja da je smrt Tomasa Sankare, koja je mogla podrazumijevati povredu nekoliko clanova Ugovora, nastupila 15. oktobra 1987, odnosno prije nego

21

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

sto su Ugovor i Opcioni protokol stupili na snagu za Burkinu Faso. Ovaj dio obavjestenja bio je stoga prihvatljiv ratione temporis. Umrlica Tomasa Sankare od 17. januara 1988, u kojoj se navodi da je umro prirodnom smru ­ suprotno cinjenicama, koje predstavljaju opste poznatu stvar i koje je potvrdila Drzava ugovornica (stavovi 4.2 i 4.7) ­ i propustanje vlasti da isprave izvod tokom proteklog perioda moraju se razmatrati u svijetlu njihovog kontinuiranog efekta na Gu Sankara i njenu djecu." Komitet je dalje ustanovio da: "6.3 ... ne moze razmatrati povrede prava koja su nastala prije stupanja na snagu Opcionog protokola u odnosu na Drzavu ugovornicu osim kada su se date povrede nastavile nakon stupanja na snagu Protokola. Kontinuiranu povredu prava treba tumaciti kao potvrdu, nakon stupanja na snagu Opcionog protokola, nekim aktom ili samo implikacijom, prethodne povrede od strane Drzave ugovornice. Komitet je uzeo u obzir argumente autora koji se ticu prvo, propustanja vlasti da sprovedu istragu o smrti Tomasa Sankare (sto je bila opste poznata cinjenica) i da sudski gone one koji su za to odogovorni ­ navodi koje Drzava ugovornica u stvari ne spori. Ovo predstavlja povredu njihovih prava i obaveza Drzave u smislu Ugovora. Kao drugo, jasno je da su kako bi ucinili nesto u vezi sa ovom situacijom autori pokrenuli sudski postupak 29. septembra 1997. godine, tj. u okviru rokova desetogodisnje zastare, i ovi postupci su se nastavili posto su Ugovor i Opcioni protokol stupili na snagu u odnosu na Burkinu Faso. Za razliku od navoda Drzave ugovornice, Komitet je bio misljenja da je postupak produzen i to ne usljed procesne greske autora, ve usljed sukoba nadleznosti vlasti. Kao posljedica toga, na osnovu informacija dobijenih od autora, navodne povrede koje su nastupile usljed propustanja da se sprovede istraga i sudski gone krivci uticala su na njih od vremena stupanja na snagu Ugovora i Opcionog protokola zato sto se postupak nije zavrsio ni do danasnjeg dana, Komitet je bio misljenja da je ovaj dio obavjestenja prihvatljiv ratione temporis." E. Inter-americki sud za ljudska prava 114. Inter-americki sud za ljudska prava (IASLJP) ustanovio je procesne obaveze u pogledu ubistava ili nestanaka u nekoliko odredaba Americke konvencije o ljudskim pravima ("Americka konvencija"). U predmetima koji se ticu procesnih obaveza, narocito kada je ustanovljeno da je materijalni aspekt prava na zivot takoe povrijeen, IASLJP bio je spreman da ustanovi povredu clana 4 (pravo na zivot) zajedno sa clanom 1 1 § 1 (obaveza postovanja prava) Americke konvencije (vidjeti Velásquez Rodríguez protiv Hondurasa, presuda od 29. jula 1988, i predmet Godínez Cruz Case protiv Hondurasa, presuda od 20. januara 1989). U mnogim predmetima, narocito onima gdje materijalni aspekt clana 4 nije prekrsen, IASLJP ispitivao je procesne zalbe samostalno po osnovu clana 8, koji, za razliku od Evropske konvencije, garantuje pravo na pravicno suenje za utvrivanje prava i obaveza bilo koje vrste, i clana 25, koji stiti pravo na sudsku zastitu, zajedno sa clanom 1 § 1. IASLJP se opredijelio za ovaj drugi pomenuti pristup u slucajevima kada je do ubistava ili nestanka doslo prije nego sto je tuzena Drzava priznala njegovu nadleznost. 115. U predmetu Sestre Serrano-Cruz protiv El Salvadora (presuda od 23. novembra 2004. ­ preliminarni prigovori), koji se ticao nestanka dviju djevojcica trinaest godina prije nego sto je El Salvador priznao nadleznost IASLJP, ovaj sud je donio odluku da : "77. ... cinjenice koje Komisija navodi u vezi sa navodnom povredom clana 4 (Pravo na zivot), clana 5 (Pravo na licni integritet) i clana 7 (Pravo na slobodu licnosti) Konvencije, u vezi sa clanom 1(1) (Obaveza postovanja prava) Konvencije, na stetu Emestine i Erlinde Serano Kruz, iskljucuju se zbog ogranicenja koje je El Salvador stavio na priznavanje nadleznosti Suda, zato sto se odnose na povrede koja su pocele u junu 1982. godine navodnim 'hapsenjem' ili 'pritvaranjem' djevojaka od strane vojnika bataljona Atlacatl i njihov kasniji nestanak, 13 godina prije nego sto je El Salvador priznao spornu nadleznost Inter-americkog suda. 78. Imajui na umu navedene elemente i postupajui u skladu sa odredbama clana 28 Becke konvencije iz 1969. godine o Zakonu o meunarodnim sporazumima, Sud prihvata preliminarni prigovor ratione temporis..."

22

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

116. Sto se tice navodnih nedostataka u domaoj krivicnoj istrazi povodom nestanka u ovom predmetu, IMSLJP je bio misljenja da se navodi ticu sudskih postupaka te stoga nezavisnih cinjenica koje su se desile nakon priznavanja nadleznosti IASLJP. Sud je stoga zakljucio da ima temporalnu nadleznost da razmatra ove navode zato sto predstavljaju konkretne i samostalne povrede u vezi sa uskraivanjem pravde do kojeg je doslo nakon priznavanja nadleznosti IASLJP. Sud je, konkretno, nasao da: 80. ... je Komisija podnijela Sudu na razmatranje nekoliko cinjenica koje se ticu navodne povrede clana 8 (Pravo na pravicno suenje) i 25 (Sudska zastita) Konvencije, u vezi sa clanom 1(1) (Obaveza postovanja prava) Konvencije, koja se navodno desila nakon priznavanja nadleznosti Suda i koja je nastala u kontekstu domae krivicne istrage s ciljem utvrivanja cinjenica o tome sta se desilo sa Ernestinom i Erlindom Serano Kruz... ... 84. Sud smatra da sve cinjenice koje su se desile nakon priznavanja nadleznosti Suda od strane El Salvadora i koje se odnose na navodne povrede clanova 8 i 25 Konvencije, u vezi sa clanom 1(1) Konvencije, nisu iskljucene ogranicenjem koje je uspostavila Drzava, zato sto se one odnose na sudske postupke koji predstavljaju nezavisne cinjenice. One su zapocele nakon sto je El Salvador priznao nadleznost Suda i mogu da predstavljaju konkretne i samostalne povrede koje se ticu uskraivanja pravde do kojeg je doslo nakon priznavanja nadleznosti Suda. ... 94. Stoga, Sud donosi odluku da odbije preliminarni prigovor ratione temporis u vezi sa navodnim povredama clanova 8 i 25 Konvencije, u vezi sa clanom 1(1) Konvencije, i u vezi sa bilo kojom drugom povredom cije su se cinjenice ili pocetak desile nakon 6. juna 1995, datuma kada je Drzava deponovala instrument o priznavanju nadleznosti Suda u Generalnom sekretarijatu OAS." 117. U predmetu Moiwana Village protiv Surinama (presuda od 15. juna 2005.) Surinam je stavio preliminarni prigovor tvrdei da IASLJP nema nadleznost ratione temporis posto su se djela povodom kojih su se zalili Komisija i zrtve (navodni masakar 1986. godine od strane oruzanih snaga nad cetrdeset seljaka i unistenje kua u selu, zbog cega su se prezivjeli seljaci raselili) desila godinu dana prije nego sto je Surinam postao Drzava ugovornica Americkoj konvenciji i prije nego sto je priznao nadleznost IASLJP. IASLJP, pozivajui se na clan 28 Becke konvenc"39. ... [u] skladu sa principom neretroaktivnosti, u slucaju kontinuirane ili stalne povrede, koja pocinje prije prihvatanja nadleznosti Suda a koja se nastavlja cak i nakon tog prihvatanja, Tribunal ima nadleznost da ispituje radnje i propuste do kojih je doslo nakon priznavanja nadleznosti, kao i posljedice takvih radnji i propusta." 118. Konstatujui da obaveza da se sprovede istraga potice od navoda o masakru i oslanja se na kontinuiranu prirodu navodnog propustanja da se vodi istraga o proslim dogaajima, IASLJP u predmetnom slucaju utvrdio je sljedee: "43. ... [S]ud pravi razliku izmeu navodnih povreda Americke konvencije koje su po svojoj prirodi kontinuirane i onih koji su se desili nakon 12. novembra 1987. U vezi sa prethodnim, Tribunal konstatuje da su 1986. godine postojala saznanja o izvrsenju masakra; kao posljedica toga, Drzava je imala obavezu da sprovede istragu, sudski goni i kazni odgovorna lica. U vezi sa tim, Surinam je pokrenuo istragu 1989. Meutim, obavezu Drzave da vodi istragu Sud moze ocjenjivati od datuma kada je Surinam priznao nadleznost Tribunala. Stoga, analiza radnji i propusta Drzave u vezi sa tom istragom, u svijetlu clanova 8, 25 i 1.1 Konvencije, spada u nadleznost ovog Suda. ... 44. Shodno tome, predmetni preliminarni prigovor odbacuje se iz razloga prethodno navedenih. ... 141. Sud je gore iznio da nema nadleznost u pogledu dogaaja koji su se desili 29. novembra 1986 u selu Moiwana; pa ipak, Tribunal ima nadleznost da ispituje da li je Drzava ispunila svoju obavezu da vodi istragu onih dogaaja (supra stav 43). Sljedea ocjena e utvrditi da li je obaveza ispunjena u skladu sa standardima predvienim clanovima 8 - 25 Americke konvencije.

23

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

... 163. Razmatrajui mnoge aspekte koji su prethodno analizirani, Sud je misljenja da je ozbiljno nedostatna istraga u vezi sa napadom na selo Mowana 1986. godine, grubo opstruirana pravda, kao i produzeni vremenski period koji je prosao a da se nisu pojasnile cinjenice niti kaznila odgovorna lica, predstavljaju krsenje standarda o pristupu pravdi i odgovarajuem procesu koje predvia Americka konvencija. 164. Stoga, Tribunal konstatuje da je Drzava prekrsila clanove 8(1) i 25 Americke konvencije, u vezi sa Clanom 1(1) tog ugovora, na stetu clanova zajednice Moiwana."

PRAVO I. OPSEG PREDMETA PRED VELIKIM VIJEEM

119. U svojoj presudi od 28. juna 2007, Vijee je proglasilo prihvatljivim zalbe u vezi sa procesnim aspektom clana 2 Konvencije, duzinom graanskog i krivicnog postupka i pravicnosti krivicnog postupka po osnovu clana 6 i navodnim nedostatkom djelotvornog lijeka po osnovu clana 13. Zalbe u vezi sa materijalnim aspektom clana 2, pravicnosti graanskog postupka po osnovu clana 6, i zalbe po osnovu clanova 3 i 14 proglasene su neprihvatljivim. 120. Sud istice da u kontekstu clana 43 § 3 "predmet" koji je upuen Velikom Vijeu sadrzi sve aspekte predstavke posto je ona proglasena prihvatljivom od strane Vijea. Ovo meutim ne znaci da Veliko vijee nema pravo, u odgovarajuim slucajevima, da ispituje i pitanja koja se ticu prihvatljivosti kao i Vijee, na primjer po osnovu clana 35 § 4 in fine Konvencije (koji daje ovlasenje Sudu da "odbije svaku predstavku koju smatra neprihvatljivom ... u bilo kojoj fazi postupka"), ili ukoliko se o takvim pitanjima rjesava zajedno sa pitanjem osnovanosti ili su iz nekog drugog razloga relevantna u fazi ispitivanja osnovanosti (K. i T. protiv. Finske [VV], br. 25702/94, §§ 140-41, ESLJP 2001 VII). 121. Imajui na umu prethodno receno i podneske koje su strane u postupku dostavile Velikom vijeu, Sud e ispitivati onaj dio predstavke koji je Vijee proglasilo prihvatljivim.

II. NAVODNA POVREDA PROCESNOG ASPEKTA CLANA 2 KONVENCIJE

122. Podnosioci predstavke zalili su se da krivicni i parnicni postupci koje su pokrenuli nijesu omoguili brzo i djelotvorno utvrivanje odgovornosti za smrt njihovog sina. Relevantni dio clana 2 Konvencije predvia: ,,1. Pravo na zivot svake osobe zastieno je zakonom..." A. Preliminarni prigovori Vlade 123. Vlada je stavila ukupno dva preliminarna prigovora. U postupku pred Vijeem, Vlada je tvrdila da nijesu iscrpljeni svi domai pravni lijekovi. U postupku pred Velikim vijeem, Vlada je osporavala nadleznost Suda ratione temporis da razmatra zalbu podnosioca predstavke. 1. Nadleznost ratione temporis (a) Presuda Vijea 124. Vijee je ispitalo ratione temporis sopstvenog predloga u presudi od 28. juna 2007. godine. Vijee je utvrdilo da nema nadleznost ratione temporis da razmatra zalbu podnosioca predstavke u vezi sa materijalnim aspektom clana 2 zato sto je smrt sina podnosilaca predstavke ve nastupila prije nego sto je Slovenija ratifikovala Konvenciju. Sto se tice procesnog aspekta clana 2, Vijee

24

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

je, uzimajui u obzir raniju sudsku praksu u vezi sa ovim pitanjem i princip vremena povrede uspostavljenog u predmetu Bleci protiv Hrvatske (§§ 72 i 82, prethodno citirani), ustanovilo da njegova nadleznost da ispituje ovu zalbu zavisi od cinjenica datog predmeta i opsega prava o kojem se radi. 125. U vezi sa ovim, Vijee je bilo misljenja da obaveza Drzave da uspostavi djelotvoran sudski sistem za utvrivanje uzroka i odgovornosti za smrt pojedinca koji je primao ljekarsku pomo predstavlja samostalan opseg prava. Vijee je takoe konstatovalo da u spornom predmetu nije sporna cinjenica da je stanje sina podnosilaca predstavke pocelo znacajno da se pogorsava u bolnici i da je njegova smrt potencijalno povezana sa ljekarskim tretmanom koji je dobio. Uz to, Vijee je zadovoljno cinjenicom da dva postupka koja su pokrenuta teorijski mogu da dovedu do utvrivanja okolnosti koje su za rezultat imale smrt i eventualnu odgovornost za nju na svim nivoima. 126. Vijee je dalje razmatralo da li su cinjenice koje predstavljaju navodnu procesnu povredu clana 2 nastupile u toku vremenskog perioda koji je obuvhaen periodom temporalne nadleznosti Suda. Vijee je smatralo da je krivicni postupak uspjesno ponovo otvoren 4. jula 1996. i da je graanski postupak pokrenut 1995. Uzimajui u obzir da je najraniji datum kada su navodne nepravilnosti u postupku mogle nastati datum kada je postupak pokrenut, odnosno datum nakon ratifikacije, Vijee je zakljucilo da ima temporalnu nadleznost da ispituje zalbu u vezi sa procesnim aspektom clana 2. Pozivajui se na predmet Broniowski protiv Polske ((dec.) [VV], br. 31443/96, § 74, ESLJP 2002 X) Vijee je takoe utvrdilo da moze uzeti u obzir cinenice iz perioda prije ratifikacije ukoliko su one relevantne za razumijevanje cinjenica koje su nastale nakon tog datuma. (b) Podnesci stranaka u postupku (i) Vlada 127. Oslanjajui se na stav Suda u predmetu Bleci protiv Hrvatske (citiran prethodno u §§ 63-69) i cinjenicu da je Vijee razmatralo pitanje ratione temporis sopstvenog predloga u svojoj presudi od 28. juna 2007. godine, Vlada je dala prigovor na prihvatljivost po osnovu cinjenice da Sud nema nadleznost ratione temporis. 128. Vlada je istakla pred Velikim vijeem da iako su krivicni i graanski postupak u vezi sa smru sina podnosilaca predstavke oboje poceli poslije datuma kada je Slovenija ratifikovala Konvenciju 28. juna 1994. godine, smrt je nastupila prije navedenog datuma. 129. Vlada je iznijela argument da je proglasavanjem zalbe u vezi sa procesnim aspektom clana 2 prihvatljivom Vijee prekrsilo opste principe meunarodnog prava o neretroaktivnosti meunarodnih sporazuma, kao i to da ovaj dio presude Vijea nije u skladu sa uspostavljenom sudskom praksom Suda, narocito u odnosu na odluke u predmetima Moldovan i drugi i Rosta i drugi protiv Rumunije (dec.), br. 41138/98 i 64320/01, od 13. marta 2001; Voroshilov protiv Rusije (dec.), br. 21501/02, od 8. decembra 2005.; Stamoulakatos protiv Grcke (br. 1), 26. okctobar 1993, § 33, Serija A br. 271; Kadiis protiv Latvje (dec.) br. 47634/99, 29. jun 2000; i Jovanovi protiv Hrvatske (dec.), br. 59109/00, ESLJP 2002-III. 130. U svom podnesku, na osnovu navedene sudske prakse ustanovljeno je da su cinjenja i necinjenja kojima je navnodno prekrseno neko pravo koje Konvencija stiti i postupci u vezi sa time bili neodvojivi te da stoga nisu mogli biti ocjenjivani zasebno. U vezi sa tim, Vlada je iznijela tvrdnju da pocetni dogaaj ­ smrt sina podnosilaca predstavke ­ sto se tice Suda nije ni postojala i da Sud stoga nije ni razmatrao da li to povlaci neku obavezu. 131. Vlada je dalje navela tvrdnju da pojedinacni aspekti clana 2, kao procesni aspekt, ne mogu nezavisno da postoje. Ispitivanjem procesnog aspekta clana 2, Vijee nije posmatralo smrt samo kao neku cinjenicu vezanu za pozadinu desavanja ve je neizostavno ispitivala i navodnu povredu materijalnog aspekta clana 2 Konvencije. 132. U prilog takvoj tvrdnji, Vlada je ukazala na razliku izmeu predmeta u vezi sa clanom 2 i predmeta koji se ticu duzine postupka u vezi sa clanom 6 Konvencije, koji su padali djelimicno

25

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

unutar a djelimicno izvan temporalne nadleznosti Suda. U njihovom podnesku, ispitivanje duzine postupka nije zavisilo od predmeta postupka. Slicno tome, duzina postupka nakon ratifikacije Konvencije bila je nezavisna od dijela postupka koji je sproveden prije tog datuma. Za razliku od toga, u predmetima u vezi sa clanom 2, Sud nije ispitivao postupke kao nezavisno pitanje ve kao dio istrage konkretnog dogaaja. 133. Vlada je dalje iznijela stav da zakljucak Vijea u odnosu na nadleznost ratione temporis zanemaruje principe predviene stavovima 68 i 77-81 presude iz predmeta Bleci (prethodno citiranog). Narocito, naglasili su da ne bi trebalo da postoji mogunost da pravni lijekovi povredu smjeste u domen nadleznosti Suda i da korisenje pravnog lijeka obicno pretpostavlja zakljucak da je po osnovu zakona koji je bio na snazi u vrijeme povrede ta povrda bila nezakonita. 134. I na kraju, Vlada je iznijela misljenje da se u predmetima kao ovom ni za pocetni dogaaj niti za kasniji postupak ne moze smatrati da predstavljaju kontinuiranu povredu. (ii) Podnosioci predstavke 135. Podnosioci predstavke nisu osporavali pravo Vlade da Velikom vijeu izjavi preliminarni prigovor u vezi sa ratione temporis. 136. Iznijeli su misljenje da se ne moze prosto ignorisati cinjenica da tokom perioda obuhvaenog vremenskom nadleznosu Suda domae vlasti nijesu preduzele nista kako bi utvrdile uzrok smrti njihovog sina. 137. U njihovom podnesku iznosi se stav da Drzave imaju posebnu obavezu da stvore djelotvorni sudski sistem kako bi utvrdile uzrok smrti pojedinca koji je bio pod ljekarskim tretmanom. Ova obaveza predstavlja samostalnu obavezu. 138. Pozivajui se na predmet Yaci i Sargin protiv Turske (presuda od 8. juna 1995, Serija A br. 319 A), tvrdili su da nakon ratifikacije Konvencije Drzava ima obavezu da postuje Konvenciju; kasniji dogaaji potpadaju pod nadleznost Suda cak i ako predstavljaju produzetak prethodno postojee situacije. Posto su se propusti u postupku desili nakon sto je Slovenija ratifikovala Konvenciju, Sud je imao nadleznost ratione temporis da rjesava zalbu u vezi sa procesnim aspektom clana 2 Konvencije. (c) Ocjena Velikog vijea 139. Iz razloga navedenih u presudi u predmetu Bleci (prethodno citiran, §§ 66-9) i uz konstataciju da ne postoji nista sto bi ih navelo na drugaciji zakljucak u predmetnom slucaju, Sud smatra da Vlada ne gubi pravo da ulozi prigovor u vezi sa ratione temporis u ovoj fazi postupka (vidjeti stavove 124, 127 i 135 gore). Sud e stoga ispitati da li ima temporalnu nadleznost da razmatra zalbu podnosilaca predstavke u vezi sa procesnim aspektom clana 2. (i) Generalni principi 140. Sud istice da odredbe Konvencije ne obavezuju Drzavu ugovornicu u pogledu bilo koje radnje ili cinjenice koja se desila ili bilo koje situacije koja je prestala da postoji prije datuma stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tu Stranu ugovornicu ili, zavisno od slucaja, prije stupanja na snagu Protokola br. 11, prije datuma kada je tuzena Strana priznala pravo na individualnu zalbu, u vrijeme kada je ovo priznavanje jos uvijek bilo opciono ("kriticni datum", u originalu critical date). Ovo je priznati princip iz sudske prakse Suda (vidjeti predmet Bleci, § 70, prethodno citiran) koji se bazira na opstem pravilu meunarodnog prava otjelovljenom u clanu 28 Becke konvencije (vidjeti stav 106 gore). 141. Sud dalje konstatuje da je, prilikom primjene principa neretroaktivnosti, bio spreman u prethodnim predmetima da donekle uzme u obzir cinjenice koje su se desile prije kriticnog datuma zbog njihove uzrocne veze sa nastalim cinenicama koje predstavljaju jedini osnov za zalbu i ispitivanje od strane Suda.

26

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

142. Na primjer, prilikom razmatranja predmeta koji se ticu duzine postupka u kojima je graanska tuzba podnesena ili krivicna tuzba predata prije kriticnog datuma, Sud je u vise navrata uzeo u obzir posredstvom informacija o pozadini slucaja cinjenice koje su se desile prije tog momenta (predmet Foti i drugi protiv Italije, 10. decembar 1982, § 53, Serija A br. 56; Yaci i Sargin, prethodno citiran, § 40; i predmet Humen protiv Polske [VV], br. 26614/95, §§ 58-59, 15. oktobar 1999). 143. U predmetu koji se tice clana 6 u vezi sa pravicnosu krivicnog postupka koji je poceo prije kriticnog datuma i kasnije se nastavio, Sud je posmatrao postupak kao cjelinu kako bi ocijenio njegovu pravicnost. Stoga je Sud uzeo u obzir mjere zastite u fazi istrage prije kriticnog datuma kako bi utvrdio da li su te mjere nadomjestile propuste do kojih je doslo u kasnijoj fazi postupka (predmet Barberà, Messegué i Jabardo protiv Spanije, 6. decembar 1988, §§ 60, 61 i 84, Serija A 146). 144. Da navedemo jos jedan primjer, u predmetu Zana protiv Turske ([VV], od 25. novembra 1997, §§ 41-42, Izvjestaji o presudama i odlukama 1997 VII) Sud je ispitivao povredu prava podnosioca predstavke iz clana 10 usljed krivicne osude u periodu obuhvaenim temporalnom nadleznosu Suda iako se osuda ticala izjava koje je podnosilac predstavke davao prije kriticnog datuma. Uz to, u jednom skorijem predmetu, Sud je utvrdio da ima tempralnu nadleznost u vezi sa zalbom koja se ticala upotrebe dokaza koji su dobijeni neodgovarajuim postupanjem iako se neodgovarajue postupanje ­ ali ne i kasniji krivicni postupak ­ desavalo u periodu prije ratifikacije Konvencije (predmet Haroutyounian protiv Jermenije, br. 36549/03, §§ 48-50, od 28. juna 2007). 145. U nekoliko drugih predmeta, dogaaji koji su se desili prije kriticnog datuma uzimani su u obzir, u veoj ili manjoj mjeri, kao informacije vezane za kontekst pitanja koja se nalaze pred Sudom (vidjeti, na primjer, predmet Hokkanen protiv Finske, od 23. septembra 1994, § 53, Serija A br. 299 A; i predmet Broniowski, prethodno citiran, § 74). 146. Problem utvrivanja granica nadleznosti ratione temporis u situacijama kada cinjenice na koje se predstavka oslanja padaju djelimicno unutar a djelimicno izvan relevantnog perioda Sud je najdetaljnije obradio u predmetu Bleci protiv Hrvatske (prethodno citiran). U tom predmetu Sud je potvrdio da njegovu temporalnu nadleznost treba utvrditi u odnosu na cinjenice koje cine navodnu povredu (§ 77). Na taj nacin, Sud je princip vremena povrede uspostavio kao kljucni kriterijum za ocjenu temporalne nadleznosti Suda. Utvrdio je s tim u vezi sa "[k]ako bi se utvrdila temporalna nadleznost suda ... sustinski je vazno da se utvrdi, u svakom konkretnom predmetu, tacno vrijeme navodne povrede. Pri tome Sud mora uzeti u obzir kako cinjenice na koje se podnosilac predstavke zali tako i opseg prava iz Konvencije koje je navodno povrijeeno" (§ 82). Sud je takoe konstatovao da ukoliko povreda ne spada u nadleznost Suda, cinjenica da pravni lijekovi koji kasnije budu preduzeti sa ciljem da se ispravi povreda nisu uspjesni ne moze dovesti do toga da povreda zatim spada u temporalnu nadleznost Suda (§ 77). 147. Sud primjeuje da su test i kriterijumi ustanovljeni u predmetu Bleci opste prirode, sto nalaze da se posebna priroda odreenih prava, kao onih prava predvienih clanovima 2 i 3 Konvencije, uzmu u obzir prilikom primjene tih kriterijuma. Sud istice u vezi s ovim da clan 2 zajedno sa clanom 3 predstavlja osnovne odredbe Konvencije i da otjelovljuju osnovne vrijednosti demokratskih drustava koja cine Savjet Evrope (vidjeti predmet McCann i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 27. septembra 1995, § 147, Serija A br. 324). (ii) Temporalna nadleznost Suda u odnosu na procesni aspekt clana 2 Konvencije () Dosadasnja relevantna sudska praksa 148. Sud je imao u radu nekoliko predmeta u kojima su cinjenice koje se ticu materijalnog aspekta clana 2 ili 3 bile izvan perioda obuhvaenog nadleznosu Suda dok su cinjenice koje se ticu procesnog aspekta, odnosno kasnijeg postupka, bile bar djelimicno unutar tog perioda. 149. Sud je u predmetima Moldovan i drugi i Rosta i drugi protiv Rumunije (odluka prethodno citirana) da nema nadleznost ratione temporis da razmatra procesnu obavezu po osnovu clana 2 zato sto se ta obaveza izvodi iz ubistava koja su se desila prije nego sto je Rumunija ratifikovala

27

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

Konvenciju. Meutim, uzeo je u obzir dogaaje koji su prethodili ratifikaciji (na primjer, ukljucenost agenata Drzave u spaljivanje kua podnosilaca predstavke) prilikom ispitivanja predmeta po osnovu clana 8 (predmet Moldovan protiv Rumunije (br. 2), br. 41138/98 i 64320/01, §§ 102-09, ESLJP 2005 VII (odlomci)). 150. U svojoj odluci u predmetu Bloiu protiv Rumunije (br. 37424/97, od 2. septembra 2003), u vezi sa clanom 3 Konvencije, Sud je dosao do drugacijeg zakljucka. U okolnostima koje su slicne onima u predmetu Moldovan Sud je odlucio da prihvati nadleznost ratione temporis i razmatra procesni aspekt zalbe bez obzira na cinjenicu da je materijalni aspekt zalbe odbacen. Svoju odluku Sud je bazirao na cinjenici da postupak protiv lica koja su odgovorna za neodgovarajue postupanje nastavljen posle kriticnog datuma (vidjeti, za razliku od toga, odluku u predmetu Voroshilov, citiranu u stavu 129 gore u tekstu). 151. U predmetu Kholodov i Kholodova protiv Rusije ((dec.), br. 30651/05, od 14. septembra 2006), Sud se odrekao temporalne nadleznosti uz obrazlozenje da ne moze da potvrdi postojanje bilo kakve procesne obaveze zato sto nije mogao da ispituje materijalni aspekt predstavke. Sud je kontatovao sljedee: "Posto nije imao nadleznost ratione temporis Sud nije ispitivao navode podnosilaca predstavke koji se ticu dogaaja iz 1994, te stoga ne moze da ispituje da li su ovi dogaaji doveli do obaveze ruskih vlasti da sprovode djelotvornu istragu u predmetnom slucaju (vidjeti Moldovan i drugi protiv Rumunije (dec.), br. 41138/98, od 13. marta 2001). Slicno tome, za navodno propustanje da se obezbijedi utvrivanje identiteta i kaznjavanje odgovornih lica ne moze se rei da predstavlja kontinuirano stanje zato sto Sud nije u stanju da zakljuci da je takva obaveza postojala (vidjeti Voroshilov protiv Rusije (dec.), br. 21501/02, od 8. decembra 2005)." 152. Imajui na umu razlicite pristupe razlicitih vijea Suda u navedenim predmetima, Veliko vijee sada mora da utvrdi da li se procesne obaveze po osnovu clana 2 mogu posmatrati kao obaveze koje se mogu posmatrati odvojeno od materijalnog cina i da li se mogu uzimati u obzir u odnosu na smrtne slucajeve do kojih je doslo prije kriticnog datuma ili su, suprotno tome, toliko neraskidivo vezani za materijalnu obavezu da se pitanje moze postavljati samo u odnosu na smrtne slucajeve koje se dese nakon tog datuma. () "Odvojivost" procesnih obaveza 153. Sud podsjea da je u razlicitim kontekstima u skladu sa Konvencijom u vise navrata bilo implikacija na procesne obaveze (vidjeti, na primjer, B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 8. jula 1987, § 63, Serija A br. 121; M.C. protiv Bugarske, br. 39272/98, §§ 148-153 , ESLJP 2003 XII; i Kipar protiv Turske [VV], br. 25781/94, § 147, ESLJP 2001 IV) gdje se smatralo da je to neophodno kako bi se obezbijedilo da prava garantovana Konvencijom ne budu teorijska ili iluzorna, ve prakticna i djelotvorna (predmet lhan protiv Turske [VV], br. 22277/93, § 91, ESLJP 2000 VII). Posebno, Sud je tumacio clanove 2 i 3 Konvencije, uzimajui pri tom u obzir da se radi o osnovnim pravima, kao clanove koji sadrze procesnu obavezu sprovoenja djelotvorne istrage o navodnim povredamaima materijalnog aspekta ovih odredbi (McCann i drugi, prethodno citiran, §§ 157-64; Ergi protiv Turske, od 28. jula 1998, § 82, Izvjestaji 1998 IV; Mastromatteo protiv Italije [VV], br. 37703/97, § 89, ESLJP 2002 VIII; i predmet Assenov i drugi protiv Bugarske, od 28. oktobra 1998, §§ 101-06, Izvjestaji 1998 VIII). 154. Sud navodi da se obaveza Drzave da sprovede djelotvornu istragu ili da obezbijedi mogunost pokretanja graanskog ili krivicnog postupka u zavisnosti od predmeta (Calvelli i Ciglio protiv Italije [VV], br. 32967/96, § 51, ESLJP 2002 I) u sudskoj praksi Suda smatra za obavezu koja je sadrzana u clanu 2 koji zahtijeva, inter alia, da pravo na zivot bude "zastieno zakonom". Iako nepostovanje takve obaveze moze da ima posljedice po pravo zastieno clanom 13, procesna obaveza clana 2 posmatra se kao zasebna obaveza (vidjeti predmet Öneryildiz protiv Turske [VV], br. 48939/99, § 148, ESLJP 2004 XII; i lhan, prethodno citirani, §§ 91-92). 155. U domenu nemara ljekara, procesna obaveza po osnovu clana 2 tumacena je od strane Suda tako da Drzavi namee obavezu da uspostavi djelotvoran sudski sistem za utvrivanje kako

28

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

uzroka smrti pojedinca o kojem brinu i za koga odgovaraju zdravstveni radnici, tako i odgovornost drugo pomenutih lica (vidjeti predmet Calvelli i Ciglio, prethodno citiran, § 49). 156. Sud primjeuje da se procesna obaveza nije smatrala zavisnom od toga da li je konacnim rjesenjem utvreno da je Drzava odgovorna za smrt. Kada se radi o namjernom oduzimanju zivota, sama cinjenica da su vlasti obavijestene o tome da je doslo do smrtnog slucaja povlaci za sobom ipso facto obavezu po osnovu Clana 2 da sprovodi djelotvornu istragu (predmet Yaa protiv Turske, od 2. septembra 1998, § 100, Izvjestaji 1998 VI; Ergi, prethodno citiran, § 82; i predmet Süheyla Aydin protiv Turske, br. 25660/94, § 171, od 24. maja 2005). U slucajevima kada je smrt nenamjerno izazvana i na koje se primjenjuje procesna obaveza, ova obaveza moze nastupiti tek posto je srodnik preminulog pokrenuo postupak (predmet Calvelli i Ciglio, prethodno citiran, § 51, i Vo protiv Francuske [VV], br. 53924/00, § 94, ESLJP 2004-VIII). 157. Stavise, iako obicno smrt u sumnjivim okolnostima povlaci procesnu obavezu po osnovu clana 2, ova obaveza obavezuje Drzavu tokom cijelog perioda u kojem se od vlasti moze s razlogom ocekivati da preduzme mjere kako bi osvijetlila okolnosti smrti i utvrdila odgovornost za nju (vidjeti, mutatis mutandis, Brecknell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 32457/04, §§ 66-72, od 27. novembra 2007, i Hackett protiv Ujedinjenog Kraljevstva, (dec.) br. 34698/04, od 10. maja 2005). 158. Sud takoe pridaje veliki znacaj cinjenici da je konzistentno ispitao pitanje procesnih obaveza po osnovu clana 2 odvojeno od pitanja postovanja obaveze ispitivanja materijalnog aspekta clana 2 i, u odgovarajuim slucajevima, ustanovio zasebnu povredu clana 2 po tom osnovu (na primjer, predmet Kaya protiv Turske, od 19. februara 1998, §§ 74-78 i 86-92, Izvjestaji 1998 I; McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 28883/95, §§ 116-61, ESLJP 2001 III; Scavuzzo-Hager i drugi protiv Svajcarske, br. 41773/98, §§ 53-69 i 80-86, od 7. februara 2006; i Ramsahai i drugi protiv Holandije [VV, br. 52391/99, §§ 286-89 i 323-57 ESLJP 2007-...). U nekim predmetima postovanje procesne obaveze po osnovu clana 2 bilo je cak predmetom posebnog glasanja o prihvatljivosti (vidjeti, na primjer, predmet Slimani protiv Francuske, br. 57671/00, §§ 41-43, od 27. jula 2004, i Kanliba protiv Turske, (dec.), br. 32444/96, od 28. aprila 2005). Stavise, u nekoliko navrata povreda procesne obaveze po osnovu clana 2 konstatovano je u odsustvu bilo kakve zalbe vezane za materijalni aspekt clana 2 (predmet Calvelli i Ciglio, prethodno citiran, § 41-57; Byrzykowski protiv Poljske, br. 11562/05, §§ 86 i 94-118, od 27. juna 2006; i Brecknell, prethodno citiran, § 53). 159. Imajui sve prethodno na umu, Sud zakljucuje da je procesna obaveza sprovoenja djelotvorne istrage po osnovu clana 2 prerasla u zasebnu i samostalnu obavezu. Iako je pokreu radnje koje se ticu materijalnih aspekata clana 2 ona moze da dovede do utvrivanja zasebne i nezavisne "povrede" u smislu presude iz predmeta Bleci (prethodno citiran, § 88). U ovom smislu moze se smatrati da ova obaveza predstavlja odvojivu obavezu koja proistice iz clana 2 koja moze da obaveze Drzavu cak i onda kada je smrt nastupila prije kriticnog datuma. 160. Ovakav pristup nalazi svoje uporiste i u sudskoj praksi Komiteta za ljudska prava Ujedinjenih nacija i, narocito, Inter-americkog suda za ljudska prava, koja je, iako po osnovu razlicitih odredbi, prihvatala nadleznost ratione temporis zalbe na povredu procesnog prava u vezi sa smrtnim slucajevima koji su se desili u periodu koji nije obuhvaen njihovom vremenskom nadleznosu. (vidjeti stavove 111-18 gore u tekstu). 161. Meutim, imajui na umu princip pravne sigurnosti, temporalna nadleznost Suda u odnosu na postovanje procesne obaveze clana 2 u vezi sa smrtnim slucajem koji nastupi prije kriticnog datuma nije neogranicena (u originalu open ended).. 162. Prvo, jasno je da u slucaju kada smrt nastupi prije kriticnog datuma samo one procesne radnje i/ili propusti koji su nastali nakon toga datuma mogu da budu obuhvaeni temporalnom nadleznosu Suda. 163. Drugo, mora postojati istinska veza izmeu smrti i stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tuzenu Drzavu kako bi procesne obaveze koje predvia clan 2 bile na snazi. Stoga znacajan dio procesnih mjera koje ova odredba predvia ­ koje ukljucuju ne samo

29

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

djelotvornu istragu u vezi sa smru datog lica ve i pokretanje odgovarajueg postupka kako bi se utvrdio uzrok smrt i pozvala na odgovornost odreena lica (Vo, prethodno citiran, § 89) ­ preduzet je ili je trebalo da bude preduzet poslije kriticnog datuma. Meutim, Sud ne bi iskljucio mogunost da se u odreenim okolnostima veza takoe moze bazirati na potrebi da se obezbijedi da garancije i kljucne vrijednosti Konvencije budu zastiene na istinski i djelotvoran nacin. (iii) Primjena navedenih principa na dati predmet 164. U svojoj izjavi od 28. juna 1994. (vidjeti stav 105 gore u tekstu), Slovenija je priznala nadleznost organa Konvencije za rad na pojedinacnim zahtjevima "kada cinjenice navodne povrede [ovih] prava nastupe nakon sto su Konvencija i Protokoli uz nju stupili na snagu u odnosu na Republiku Sloveniju". Iako je formulisana pozitivno, slovenacka izjava ne uvodi bilo kakva druga ogranicenja na temporalnu nadleznost Suda pored onih koje proizilaze iz opsteg principa o neretroaktivnosti koji je prethodno razmotren gore u tekstu. 165. Primjenjujui navedene principe na okolnosti ovog predmeta, Sud konstatuje da je smrt sina podnosilaca predstavke nastupila nesto vise od godinu dana prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Sloveniju, dok su, s izuzetkom izviaja, kompletni krivicni i graanski postupci zapoceti i sprovedeni nakon tog datuma. Krivicni postupak otvoren je 26. aprila (vidjeti stav 23 gore) nakon zahtjeva podnosioca predstavke od 30. novembra 1995. godine, dok je graanski postupak pokrenut 1995 (vidjeti stav 48 gore) i jos je u toku. 166. Sud navodi da Vlada nije osporila cinjenicu da se tuzba podnosilaca predstavke na povredu procesnog prava u osnovi ticala gorepomenutog sudskog postupka koji je sproveden poslije stupanja na snagu Konvencije upravo zbog utvrivanja okolnosti u kojima je preminuo sin podnosilaca predstavke i eventualne odgovornosti za nju. 167. Imajui na umu navedeno, Sud smatra da navodna povreda procesnog aspekta clana 2 spada u temporalnu nadleznost Suda i da Sud stoga ima nadleznost da ispituje ovaj dio predstavke. Ogranicie se na utvrivanje da li dogaaji koji su nastupili nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Sloveniju ukazuju na povredu te odrebe. 2. Iscrpljenost domaih pravnih lijekova 168. Pred Velikim vijeem, Vlada se, oslanjajui se na svoje opservacije tokom postupka pred Vijeem, prigovorila da podnosioci predstavke nijesu iscrpili domae pravne lijekove. Kao prvo, iznijeli su stav da je ova predstavka preuranjena posto je parnicni postupak jos u toku. Poslije zavrsetka krivicnog i parnicnog postupka, podnosioci predstavke takoe bi mogli da predaju graansku tuzbu za naknadu stete protiv Drzave na osnovu navodne povrede njihovih prava u postupku u skladu sa clanom 26 slovenackog Ustava (vidjeti Lukenda protiv Slovenije, br. 23032/02, §9, ESLJP 2005 X). Uz to, naveli su da podnosioci predstavke nijesu iskoristili druge pravne lijekove koji su svima dostupni za prituzbe zbog nepotrebnog odlaganja u postupku. Podnosioci predstavke osporili su argumente Vlade. 169. U presudi od 28. juna 2007, Vijee je utvrdilo da pravni lijekovi vezani za duzinu postupka nijesu dovoljni zato sto se ne radi samo o duzini postupka, ve o pitanju da li moze rei da je Drzava u okolnostima predmetnog slucaja i posmatrano u u cjelini postovala procesne obaveze po osnovu clana 2 Konvencije (vidjeti predmet Byrzykowski, prethodno citiran, § 90). Sto se tice prvog dijela prigovora, Vijee je smatralo da su podnosioci predstavke iskoristili sve pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju u krivicnom postupku. Sto se tice graanskog potupka, koji je jos uvijek bio u toku, Vijee je smatralo da je ovaj dio prigovora Vlade tijesno povezan sa sustinom tuzbe podnosioca predstavke vezane za procesni aspekt clana 2 i da taj aspekt stoga treba razmatrati zajedno sa osnovanosu predmeta.

30

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

170. Veliko vijee konstatuje da stranke u postupku nijesu dostavile bilo kakve nove argumente vezane za pitanje iscrpljenosti domaih pravnih lijekova u vezi sa tuzbom po osnovu clana 2 kako u pisanim tako u usmenim podnescima u postupku pred ovim Vijeem. Veliko vijee ne vidi razloga da ne prihvati pristup koji je Vijee zauzelo. B. Osnovanost 1. Presuda Vijea 171. U presudi od 28. juna 2007, Vijee nije ustanovilo pokazatelje bilo kakvog propustanja Drzave da obezbijedi postupak kojim bi se mogla utvrditi krivicna i graanska odgovornost lica koja bi se mogla smatrati odgovornima za smrt sina podnosilaca predstavke. Vijee je ispitalo kako se postupak odvijao u konkretnim okolnostima. U vezi sa tim, Vijee nije smatralo da je neophodno da se zasebno utvruje da li je krivicni postupak koji je okoncan odbacivanjem optuznice od strane vanraspravnog vijea djelotvoran s obzirom na to da su podnosioci predstavke pokrenuli i graanski postupak protiv ljekara i bolnice. Vijee se u vezi sa ovim pozvalo na presude Suda u predmetima Calvelli i Ciglio protiv Italije i Vo protiv Francuske (prethodno citirani). Vijee je bilo misljenja da je krivicni postupak, kako je i uobicajeno, ogranicen iskljucivo na rjesavanje tuzbe koja je izjavljena protiv datog ljekara i da je opseg graanske odgovornosti znacajno siri od krivicne odgovornosti i da ne zavisi obavezno od nje. 172. Sto se tice djelotvornosti postupka, Vijee je utvrdilo da se obustava graanskog postupka dok se ocekuje ishod krivicnog postupka moze smatrati opravdanim. Vijee je, meutim, utvrdio da iako je odluka da se obustavi postupak donesena u oktobru 1997, nikakve mjere nijesu preduzimane u graanskom postupku gotovo sest godina. 173. Iako je trebalo gotovo pet godina za okoncanje krivicnog postupka pri cemu protiv okrivljenih nije dokazana nikakva optuzba, zatim je graanskom sudu trebalo dodatnih pet godina da u prvostepenom postupku izrekne presudu. Tokom tog perioda, podnosioci predstavke podnosili su brojne predstavke vezanu za procesna prava, kao predstavku za promjenu sudije i/ili mjesta suenja, od kojih mnogi nijesu imali izgleda da e poboljsati njihovu situaciju. Meutim, cak i posto je uzelo u obzir doprinos podnosilaca predstavke duzini postupka usljed pomenutih predstavki, Vijee je smatralo da se nacin na koji je graanski postupak voen (na primjer, predmet je bio pred sest razlicitih sudija i jos uvijek nije bio okoncan poslije gotovo dvanaest godina) ne moze ocijeniti kao djelotvoran niti, stoga, kao zadovoljavajui u smislu procesnih obaveza iz clana 2. 2. Podnesci strana u postupku (a) Podnosioci predstavke 174. Podnosioci predstavke tvrdili su da pravosudni sistem nije obezbijedio djelotvorno i brzo ispitivanje uzroka i odgovornosti za smrt njihovog sina. 175. Kritikovali su nacin voenja graanskog postupka, tvrdei da su vlasti nevoljno vodili istragu u njihovom predmetu i da su ih tretirali diskriminatoski. Takoe, nisu se slozili sa Vladom u pogledu potrebe da se obustavi graanski postupak. U svom podnesku, utvrivanje krivicne odgovornosti nije predstavljalo prethodno pitanje u svrhe Zakona o graanskom postupku s obzirom na to da se graanska odgovornost moze utvrditi cak i ako nije pocinjeno krivicno djelo. Takoe se moze podijeliti na razlicite stranke i ticati se razlicitih kategorija stete. 176. Podnosioci predstavke kritikovali su i nacin na koji su se sudovi odnosili prema njihovima zahtjevima da se izvjesne sudije opozovu, kao i stav koji su pokazivale neke sudije svojim ponasanjem i prepiskom sa podnosiocima predstavke i vlastima. 177. U svojim izjavama pred Velikim vijeem, podnosioci predstavke kritikovali su uporno odbijanje drzavnog tuzioca da zapocne sudsko gonjenje ljekara M.E. U vezi sa tim, naglasili su da odluka Okruznog suda u Mariboru od 12. januara 1999. godine pokazuje da postoji osnovana sumnja da je izvrseno krivicno djelo. Usljed nespremnosti drzavnog tuzioca da pokrene istragu,

31

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

podnosioci predstavke nijesu imali drugog izbora do da sami preuzmu gonjenje, sto ih je dovelo u nepovoljan polozaj. Uz to, vlastima je trebalo vise od sedam godina da istraze predmet i donesu rjesenje o optuznici, a krivicni postupak nije proizveo nikakve znacajnije rezultate. 178. U usmenom obraanju tokom postupka pred Velikim vijeem, podnosioci predstavke koncentrisali su se i na pitanje nepristrasnosti sudskih vjestaka angazovanih u slucaju predmeta koji se ticu nemara ljekara u Sloveniji, tvrdei da ogranicen broj ljekara u Sloveniji i cinjenica da su slovenacki ljekari, ukljucujui sudske vjestake, clanovi istog sindikata (FIDES), otezavaju obezbjeivanje njihove nepristrasnosti. U slucaju podnosilaca predstavke, sindikat je zatrazio od podnosilaca predstavke da nadoknade troskove za pravno zastupanje za potrebe ljekara M.E. u postupku pred Okruznim sudom u Mariboru i Visim sudom u Mariboru. Podnosioci predstavke takoe su tvrdili da treba preispitati i nepristrasnost postupka pred Ljekarskim tribunalom, pred kojim su stranke bili jedino okrivljeni ljekar i tuzilac Udruzenja ljekara. 179. Podnosioci predstavke su tvrdili, generalno govorei, da je kod slovenackih graanskih i krivicnih sudova bila prisutna tendencija da ne proglasavaju krivim ljekare koji su okrivljeni da su prouzrokovali smrt nemarom. (b) Vlada 180. U Vladinom podnesku, Vijee je ustanovilo povredu clana 2 s obrazlozenjem da su i krivicni i graanski postupak nedjelotvorni. Preliminarna istraga povodom smrti podnosilaca predstavke i, narocito, kasniji krivicni postupak u potpunosti su zadovoljili procesnu obavezu po osnovu clana 2. Krivicni postupak je voen u skladu sa principima materijalne istine i sluzbenosti, to nije bio slucaj sa graanskim postupkom. Iz tog razloga, u principelnom smislu, graanski postupak nije mogao da zadovolji procesne zahtjeve po osnovu clana 2 Konvencije. 181. Vlada je konstatovala da su pocetne mjere nakon smrti sina podnosilaca predstavke preduzete nakon sto je Konvencija stupila na snagu. Tvrdili su da je, prilikom ispitivanja procesnog aspekta clana 2, Sud trebalo da uzme u obzir status istrage i njene nalaze u tom trenutku. Uz to, krivicni postupak koji su podnosioci predstake pokrenuli nije doveo do bilo kojeg drugog zakjlucka do onog do kojeg se doslo i u pocetnoj istrazi. U svojim usmenim izjavama pred Velikim vijeem, Vlada je takoe iznijela tvrdenje da je drzavni tuzialc detaljno analizirao odluku da ne pocinje sa sprovoenjem sudskog gonjenja 1997. i 1999. godine, dodajui cinjenicu da je, na kraju, sud u krivicnom postupku donio optuznicu koja je potvrdila ispravnost odluke drzavnog tuzioca. 182. Vlada je kritikovala to sto presuda Vijea nije dovoljno jasna u dijelu gdje govori o navodnim propustima u krivicnom postupku. Vlada smatra da je glavni dio krivicnog postupka koji je zavrsen odlukom od 20. decembra 2000. godine sproveden sto je prije mogue imajui na umu slozenost predmeta, sto je zahtijevalo sveobuhvatnu istragu, ukljucujui i imenovanje raznih eksperata iz Slovenije i inostranstva, kao i hronolosku rekonstrukciu dogaaja. Nije bilo znacajnih propusta ili kasnjenja u krivicnom postpuku. Domai sudovi nastojali su da pazljivo utvrde okolnosti smrti sina podnosilaca predstavke i eventualnu krivicnu odgovornost doticnih ljekara. 183. Vlada je komentarisala i teret dokazivanja koji je u krivicnom postupku bio na podnosiocima predstavke. Istakli su misljenje da kao "supsidijarni" tuzioci, podnosioci predstavke imaju obavezu da postuju osnovni cilj krivicnog postupka i pravila koja se na takav postupak primjenjuju i, narocito, mjere zastite ciji je cilj da obezbijede postovanje prava okrivljenih. 184. Vladine opservacije ticale su se i nemogunosti podnosilaca predstavke da uloze ustavnu zalbu u krivicnom postupku. Tvrdili su da ovaj pravni lijek nije na raspolaganju osteenoj strani u krivicnom postupku iz vise legitimnih razloga, ukljucujui i princip non bis in idem. 185. Sto se tice opste djelotvornosti krivicnog postupka u praksi, Vlada se pozvala na podatke iz slovenackih sudova koji pokazuju da je "supsidijarno" gonjenje u smrtnim slucajevima usljed nemara ljekara rijetko. Takve predmete obicno vodi drzavni tuzilac. Kako bi potkrijepila ove navode, Vlada je podnijela brojcane podatke koji pokazuju da je u dvanaest skorijih slucajeva nesavjesnosti u radu

32

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

ljekara krivicni postupak za djelo izazivanja smrti nemarom pokrenut od strane drzavnog tuzioca. U samo dva slucaja osteena strana kasnije je preuzela gonjenje. 186. Sto se tice graanske odgovornosti, Vlada je tvrdila da Zakon o obligacionim odnosima i Zakonik o obligacionim odnosima obezbjeuju djelotvornu zastitu prava na zivot. Kako bi potkrijepila ovakve tvrdnje, Vlada je dostavila kopije presuda izrecenih u periodu izmeu 1998. i 2003. godine u pet slucajeva navodnog propusta ljekara. U cetiri od njih zdravstvenim ustanovama nalozeno je da tuziocima plate odstetu. Takoe je prilozila i spisak od 124 tuzbe protiv zdravstvenih ustanova koje su predate Okruznim sudovima u Ljubljani i Mariboru u periodu izmeu 1995. i 2004. godine, od kojih je najmanje 57 pravnosnazno okoncano. Izgleda da su preostali predmeti, ukljucujui 6 iz 1995. godine, jos bili u toku pred prvostepenim i drugostepenim sudovima. 187. Sto se tice predmetnog slucaja, Vlada je iznijela kao argument cinjenicu da su pitanja kojima se sud bavi veoma slozena. Uz to, ponasanje podnosilaca predstavke, narocito njihovi ponovljeni zahtjevi za izuzeem sudija i predlozi za promjenu mjesta suenja, remetili su odgovarajue sprovoenje postupka. Vlada je smatrala da objektivne okolnosti u predmetu nisu zahtijevale tako veliki broj zahtjeva i predloga. Podnosioci predstavke snose iskljucivu odgovornost za odlaganja u postupku nakon sto su prethodno nastavljeni. 188. Graanska odgovornost nije zavisila od utvrivanja krivicne odgovornosti i, posebno, graanski sudovi nisu bili obavezani oslobaajuom presudom optuzenih. Sto se tice obustave graanskog postupka, iako graanski sudovi nisu imali obavezu da cekaju na zavrsetak krivicnog postupka imali su ovlasenja da tako postupaju u odgovarajuim slucajevima. U predmetnom slucaju, odluka da se obustavi graanski postupak bila je opravdana imajui na umu dug proces prikupljanja dokaza koji se sprovodio istovremeno i u krivicnom sudu. Uz to, podnosioci predstavke nisu ulozili zalbu na tu odluku. 189. Vlada je dalje konstatovala da je Vijee napravilo gresku kada je kazalo da "sud [nije uradio] nista gotovo sest godina" zato sto je bilo proslo samo tri godine i sedam mjeseci izmeu obustave postupka i njegovog nastavka. Uz to, Vlada je bila misljenja da je neopravdano to sto je Vijee naglasilo da je cak sest sudija razmatralo predmet i da smatra Drzavu odgovornom za to. Domai sudovi postupali su iskljucivo u skladu sa domaim pravom i rjesavali su zahtjeve i predloge podnosilaca predstavke sto je prije bilo mogue. Sto se tice dvoje sudija koji su izuzeti, okolnosti koje su rezultirale njihovim povlacenjem ticale su se iskljucivo podnosilaca predstavke. 190. Na osnovu opservacija Vlade pred Velikim vijeem moze se zakljuciti da je Vlada osporavala nalaze Ombudsmana u predmetnom slucaju, narocito one koji se ticu obustave postupka i usmene rasprave na dan 28. oktobra 2003. Vlada je iznijela stav da po domaem pravu Ombudsman nema ovlasenja da se mijesa u postupak koji je u toku pred domaim sudovima izuzev u slucajevima pretjeranog odlaganja ili ocigledne zloupotrebe ovlasenja. Isto tako, uloga Evropskog suda nije da ispituje da li je nacin na koji su domai organi uzeli dokaze bio primjeren. 191. U zapazanjima koje je iznijela pred Vijeem, Vlada se takoe pozvala na postupak pred Ljekarskim tribunalom kako bi pokazala djelotvornost sistema zastite prava na zivot. Objasnila je da tribunal ima nadleznost da utvruje eventualno neodgovarajue postupanje ljekara te da izrice disciplinske mjere, ukljucujui suspenziju i oduzimanje licence. Istaknuto je da podnosioci predstavke nisu iskoristili taj pravni lijek. 3. Ocjena Velikog vijea (a) Relevantni principi 192. Kao sto je Sud istakao u nekoliko navrata, procesna obaveza po osnovu clana 2 zahtijeva od Drzava da uspostave djelotvoran i nezavisan sudski sistem kako bi se mogao utvrditi uzrok smrti pacijenata o kojima vodi racuna medicinska struka, bilo u javnom ili privatnom sektoru, kao i odgovorna lica pozvala na odgovornost (vidjeti, pored ostalih izvora i predmet Calvelli and Ciglio, prethodno citiran, § 49, i predmet Powell protiv Ujedinjenog kraljevstva, (dec.), br. 45305/99, ESLJP 2000-V).

33

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

193. Sud ponovo istice da ova procesna obaveza nije obaveza koja se tice rezultata ve samo sredstva (vidjeti predmet Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kravljevstva, br. 46477/99, § 71, ESLJP 2002 II). 194. Cak i ako Konvencija ne garantuje pravo na pokretanje krivicnog postupka protiv treih lica, Sud je u vise navrata konstatovao da obaveza uspostavljanja djelotvornog sudskog sistema po osnovu clana 2 moze, a u odreenim okolnostima mora, da ukljuci i pribjegavanje krivicnom pravu. Meutim, ukoliko povreda prava na zivot ili licni integritet nije namjerno izazvano, procesna obaveza po osnovu clana 2 da se uspostavi djelotvoran sudski sistem ne mora neophodno da podrazumijeva i zahtjev za obezbjeivanjem krivicno-pravnog lijeka u svakom slucaju (vidjeti predmet Mastromatteo, prethodno citiran, § 90). U konkretnoj sferi nemara ljekara, obaveza moze, na primjer, biti zadovoljena ukoliko pravni sistem pruza zrtvama pravni lijek u graanskim sudovima, bilo samostalno bili u vezi sa pravnim lijekom u krivicnim sudovima, cime se omoguava da se eventualna odgovornost doticnog ljekara utvrdi, kao i da se dobije nadoknada u graanskom postupku, kao sto je naredba za plaanje odstete i/ili objavljivanja odluke. Mogu biti predviene i disciplinske mjere (vidjeti predmet Calvelli i Ciglio, prethodno citiran, § 51, i predmet Vo, prethodno citiran, § 90). 195. Zahtjev za brzinom i razumnom brzinom podrazumijeva se u ovom kontekstu. Cak i kada ima prepreka i teskoa koje onemoguavaju napredak u istrazi u odreenoj situaciji, brz odgovor vlasti sustinski je vazan za odrzavanje povjerenja javnosti i postovanja vladavine prava, kao i za sprecavanje bilo kakvog utiska o postojanju dosluha ili tolerancije prema nezakonitim radnjama (vidjeti predmet Paul i Audrey Edwards, prethodno citiran, § 72). Isto vazi i za predmete vezane za clan 2 i nemar ljekara. Obaveza Drzave po osnovu clana 2 Konvencije nee biti zadovoljena ukoliko zastita domaih sudova postoji samo u teoriji: prije svega, ona mora funkcionisati djelotvorno u praksi, a za to je neophodno da predmet bude brzo razmotren, bez nepotrebnih odlaganja (vidjeti predmet Calvelli i Ciglio, prethodno citiran, § 53; predmet Lazzarini i Ghiacci protiv Italije (dec.), br. 53749/00, 7. novembra 2002; i predmet Byrzykowski, prethodno citiran, § 117). 196. I na kraju, pored zabrinutosti za postovanje prava sadrzanih u clanu 2 Konvencije u svakom pojedinom slucaju, u sirem smislu neophodno je neodlozno ispitati predmete koji se ticu smrtnih slucajeva u bolnickom okruzenju. Poznavanje cinjenica i mogue greske pocinjene u toku lijecenja sustinski su vazne kako bi se omoguilo doticnim ustanovima i ljekarskom osoblju da isprave eventualne propuste i sprijece slicne greske. Brzo ispitivanje takvih predmeta stoga je vazno za bezbjednost korisnika zdravstvenih usluga (vidjeti predmet Byrzykowski, prethodno citiran, § 117). (b) Primjena navedenih principa na predmetni slucaj 197. Sud istice da cinjenica da je stanje sina podnosilaca predstavke pocelo znacajno da se pogorsava u bolnici i da je mogue da je njegova smrt bila povezana sa ljekarskim tretmanom koji je dobio nije osporavana bilo pred Sudom bilo u domaem postupku. Sud dalje konstatuje da su podnosioci predstavke tvrdili da je smrt njihovog sina rezultat nemara ljekara. Iz toga proizilazi da je Drzava bila u obavezi da obezbijedi da postupak pokrenut u vezi sa smru bude u skladu sa standardima koje namee procesna obaveza iz clana 2 Konvencije. 198. U vezi sa tim, Sud konstatuje da su podnosioci predstavke iskoristili dva pravna lijeka kako bi utvrdili okolnosti smrti svog sina i odgovornost za nju. Nakon preliminarne istrage, pokrenuli su krivicni postupak protiv Ljekara M.E. i graanski postupak protiv i bolnice i ljekara za naknadu stete. 199. Iako zbog smrti nije pokrenut disciplinski postupak, Vlada nije pokazala da bi takav postupak pred Ljekarskim tribunalom ­ na koji su se pozivali u postupku pred Vijee (stav 191 gore u tekstu) ­ doveo do djelotvornog pravnog lijeka u predmetno vrijeme. 200. Sto se tice krivicnog postupka, Sud primjeuje da je Institut za sudsku medicinu u Ljubljani izradio sudsko-medicinski izvjestaj ubrzo nakon smrti. Nakon toga, drzavni tuzilac je odbio da pokrene krivicni postupak protiv ljekara. Krivicni postupak je zatim pokrenut na zahtjev podnosilaca

34

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

predstavke, a sproveli su ga podnosioci predstavke u svojstvu "suspsidijarnih" tuzilaca. U vezi sa ovim se konstatuje da su podnosioci predstavke prvi put zahtijevali da se otvori krivicna istraga u vezi sa postupanjem Ljekara M.E. na dan 1. avgusta 1994. Prva odluka da se otvori istraga ponistena je u decembru 1994. godine. Kasniji zahtjev koji su podnijeli podnosioci predstavke 30. novembra 1995, nakon sto su pribavili novo ljekarsko misljenje, usvojen je i istraga je ponovo otvorena 26. aprila 1996. godine - skoro tri godine poslije smrti sina podnosioca predstavke i gotovo dvije godine nakon njihovog prvog zahtjeva. Nakon pocetka 1996. godine, postupak je trajao vise od cetiri godine. Tokom tog perioda, predmet je dva puta vraan radi dodatne istrage poslije optuznice podignute 28. februara 1997. Postupak je konacno obustavljen odlukom vanraspravnog vijea od 18. oktobra 2000. 201. Uz to, uprkos stalnom odbijanju drzavnog tuzioca da pokrene krivicni postupak (vidjeti stavove 18, 26 i 39 gore u tekstu), domai sudovi su ustanovili da ima dovoljno osnova da se otvori istraga (vidjeti stav 23 gore) i da je prikupljeno dovoljno dokaza, ukljucujui nove sudsko-medicinske izvjestaje. Upravo podnosioci predstavke su bili ti koji su vodili krivicni postupak i snosili teret istrage, koja je trajala znacajan vremenski period. 202. Sud se ne poziva da utvrdi da li je u predmetnom slucaju krivicni postupak trebalo da bude sproveden ex-officio ili koje je korake drzavni tuzialac trebalo da preduzme zato sto procesna obaveza po osnovu clana 2 ne zahtijeva nedophodno od Drzave da obezbijedi sprovoenje krivicnog postupka u takvim slucajevima (vidi stav 194 gore), iako je jasno da bi takav postupak sam ispunio zahtjeve po osnovu clana 2. Sud se stoga ogranicava na konstataciju da je krivicni postupak, narocito istraga, bio prekomjerno dug i da ni ponasanje podnosilaca predstavke ni slozenost predmeta ne mogu da objasne toliku duzinu trajanja. 203. Za razliku od Vlade, Sud smatra da je znacajno to sto su podnosioci predstavke imali prisutupa graanskom postupku tokom kojeg su imali pravo na optuzni postupak u kojem se moze utvrditi eventualna odgovornost ljekara ili bolnice ili dobiti odsteta u graanskom postupku (vidjeti predmet, mutatis mutandis, Powell, prethodno citiran, i predmet Vo, prethodno citiran, § 94). Opste je poznato da je domen graanske odgovornosti znacajno siri od opsega bilo koje krivicne odgovornosti i da ne mora obavezno da zavisi od nje. Graanski postupak pokrenut je 6. jula 1995. godine i, nakon vise od trinaest godina, jos uvijek se vodi pred Ustavnim sudoma (vidjeti stav 78 gore). 204. Kao sto je Vlada s pravom istakla, graanski postupak je obustavljen tri godine i sest mjeseci u iscekivanju ishoda krivicnog postupka koji su podnosioci predstavke istovremeno vodili (vidjeti stavove 52-58 gore). Meutim, tokom prethodne dvije godine postupak je bio sluzbeno obustavljen, graanski postupak je u stvari ve bio na mrtvoj tacki (vidjeti stavove 49-52 gore u tekstu). 205. Sud uvazava cinjenicu da dokazi prikupljeni u krivicnom postupku mogu biti relevantni za odluke u graanskom postupku koji proistice iz istog dogaaja. Shodno tome, Sud ne smatra da je obustava graanskog postupka sama po sebi bila neopravdana u doticnom predmetu. Uprkos recenom, Sud naglasava da obustava nije domae vlasti oslobodila obaveze da predmet brzo ispitaju. U vezi sa ovim, Sud podsjea na gore pomenute nalaze koji se ticu obrade predmeta u krivicnom postupku. Uz to, takoe napominjemo da je graanski sud pred kojim se rjesavao predmet podnosilaca predstavke i dalje bio zaduzen za sprovoenje graanskog postupka i stoga je trebalo da odmjeri prednosti kontinuirane obustave u odnosu na zahtjev za brzinom prilikom donosenja odluke o tome da li da nastavi postupak ili ne. 206. Sud dalje konstatuje da su tokom obustave graanskog postupka prikupljani dokazi u krivicnom postupku. Ovi dokazi bili su na raspolaganju graanskom sudu u momentu nastavka graanskog postupka. Stoga, u svijetlu koraka koji su kasnije preduzeti u graanskom postupku, Sud smatra da se od tog momenta na dalje vrijeme koje je proteklo kako bi se zavrsio graanski postupak ne moze vise objasnjavati narocitom slozenosu predmeta. Meutim, sud konstatuje da je nakon obustave krivicnog postupka domaim sudovima trebalo dodatnih pet godina i pet mjeseci da donesu odluku o graanskoj tuzbi podnosilaca predstavke.

35

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

207. U vezi sa ovim, Sud konstatuje da su podnosioci predstavke u toku tog perioda u vise navrata zahtijevali opoziv sudija koji su radili na predmetu i podnijeli nekoliko predloga za promjenu mjesta suenja. Mnogi od ovih koraka doveli su do nepotrebnog odlaganja bez izgleda da e se situacija popraviti. Meutim, ispostavilo se da su neki od zahtjeva podnosilaca predstavke osnovani. Na primjer, drugi predlog za promjenu mjesta suenja prihvaen je i postupak je, kao rezultat tog zahtjeva, premjesten u Okruzni sud u Mariboru. Podnosioci predstavke bili su takoe uspjesni u dva navrata kada su trazili da se pojedine sudije povuku, iako izgleda kao da su se doticne sudije na kraju povukle na svoju inicijativu. 208. Sud prihvata da su zahtjevi za promjenu mjesta suenja i izuzee odreenih sudija donekle odlagali postupak. U datom predmetu, meutim, Sud smatra da odlaganja do kojih je doslo nakon sto je obustava prekinuta u mnogim slucajevima nisu bili opravdana u datim okolnostima. Na primjer, zbog promjene mjesta suenja, koje je uslijedilo nakon zahtjeva podnosilaca predstavke od 11. juna 2001, narednih devet mjeseci nije odrzano nijedno rociste (stavovi 59-60 gore u tekstu). Nakon rasprave od 3. aprila 2002. godine, postupak je bio na mrtvoj tacki cetiri mjeseca, zato sto su se sudovi ocigledno bavili predlozima podnosilaca predstavke za opoziv sudija. Kasnije se sudija M.T.Z. povukla iz postupka. Tokom narednih deset mjeseci, jedina aktivnost koju su sudovi preuzeli bila je odbijanje dva predloga za promjenu mjesta suenja; drugi koraci nijesu preduzimani (vidjete stavove 61-63 gore). Uz to, nakon odlaganja rasprave zakazane za 23. i 24. mart 2005. i uprkos pismu podnosilaca predstavke od 4. maja 2005. godine u kojem se trazi da se postupak ubrza, sudu je trebalo deset mjeseci da zakaze novo rociste, vjerovatno zato sto je voenje postupka preuzeo opet jedan drugi sudija (vidjeti stavove 67-70 gore). Nakon povlacenja Sudije D.M. na dan 31. januara 2006, cetiri i po mjeseca je proslo prije nego sto je novi sudija odrzao novo rociste na dan 16. juna 2006 (vidjeti stavove 70-72 gore). Treba pomenuti da je, nakon te rasprave, novi sudija zavrsio prvostepeni postupak za manje od tri mjeseca (vidjeti stav 73 gore). 209. Razmatrajui predmetni slucaj, Sud ne moze a da ne primijeti izvjestaje i intervencije Ombudsmana u vezi sa voenjem postupka (vidjeti stavove 81-85 gore). Moze se s pravom rei da je situacija koja je u njima opisana mogla doprinijeti nepovjerenju podnosilaca predstavke u nacin na koji je postupak voen, kao i da ih je to podstaklo da u vise navrata dovode u pitanje sudije i sud. Sto se tice argumenta Vlade da Ombudsman nema ovlasenje da se mijesa u sporne domae postupke (vidjeti stav 190 gore), Sud je misljenja da nije u nadleznosti Vlade da odlucuje o ovlasenjima Ombudsmana u okviru domaeg prava, sto je pitanje koje, uz to, nije relevantno za prituzbe podnosilaca predstavke. 210. I na kraju, Sud smatra nezadovoljavajuom cinjenicu da je na predmetu podnosilaca predstavke radilo najmanje sest razlicitih sudija samo u prvostepenom postupku. Iako Sud prihvata cinjenicu da su domai sudovi u poziciji da mogu bolje da ocijene da li pojedini sudija moze da sudi u konkretnom predmetu, Sud ipak konstatuje da cesta promjena sudeih sudija nesumnjivo steti djelotvornoj obradi predmeta. Sud u vezi sa ovim konstatuje da je na Drzavi da organizuje sudski sistem tako da omogui sudovima da postuju obaveze iz Konvencije, ukljucujui i obavezu koju predvia procesna obaveza iz clana 2 (vidjeti mutatis mutandis, predmet R.M.D. protiv Svajcarske, od 26. septembra 1997, § 54, Izvjestaji 1997-VI). 211. Imajui na umu sve prethodno iznesene cinjenice, Sud smatra da domae vlasti nijesu tretirale tuzbu podnosilaca predstavke povodom smrti njihovog sina s onim nivoom duzne paznje kako to nalaze clan 2 Konvencije. Stoga Sud smatra da jeste doslo do povrede procesnog aspekta clana 2 i odbacuje preliminarni prigovor Vlade u vezi sa iscrpljenosu domaih pravnih lijekova u vezi sa procesnim aspektom ove odredbe. III. NAVODNA POVREDA CLANA 6 § 1 I 13 KONVENCIJE 212. Podnosioci predstavke zalili su se na osnovu clana 6 § 1 Konvencije zbog nepravicnosti postupka i duzine oba postupka. Relevantni dio clana 6 glasi kao sto slijedi:

36

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

,,Tokom odlucivanja o njegovim graanskim pravima i obavezama ..., svako ima pravo na pravicnu ... raspravu ... u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona." 213. Podnosioci predstavke takoe su se zalili da su Ustavni sud i drugi nadlezni organi propustili da odgovore na njihove prituzbe u vezi sa voenjem postupka povodom smrti njihovog sina. Pozvali su se na clan 13 Konvencije, koji predvia: ,,Svako kome su povrijeena prava i slobode predvieni u Konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima bez obzira jesu li povredu izvrsila lica koja su postupala u sluzbenom svojstvu." 214. Sto se tice clana 6 Konvencije, Vlada, pozivajui se na presudu u predmetu Perez protiv Francuske ([VV], br. 47287/99, § 70, ESLJP 2004 I), tvrdila je pred Velikim vijeem da zalbe u vezi sa krivicnim postupkom nisu bile prihvatljive ratione materiae. Uz to, Vlada je tvrdila da dio predstavke koji se tice krivicnog postupka i koji se zavrsio odlukom Viseg suda u Mariboru od 5. oktobra 1995. treba proglasiti neprihvatljivim u skladu sa clanom 35 § 1 Konvencije. Sto se tice graanskog postupka, tvrdila je, pozivajui se, inter alia, na presudu u predmetu Grzincic protiv Slovenije (br. 26867/02, ESLJP 2007 ... (odlomci)), da je podnosioci predstavke trebalo da koriste pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju od 1. januara 2007. po osnovu Zakona iz 2006. godine (vidjeti stavove 102-04 gore u tekstu) i da je odnosna zalba stoga neprihvatljiva zbog neiscrpljenosti domaih lijekova. Iznesena je i tvrdnja da je sporni postupak sproveden pravilno i sto je brze bilo mogue. 215. Podnosioci predstavke u podnescima navode da je na dan stupanja na snagu Zakona iz 2006. njihova predstavka ve bila pred Sudom i da je sporni graanski postupak ve trajao gotovo dvanaest godina pred domaim sudovima. Dana 25. avgusta 2006. prvostepeni sud dionio je presudu. Stoga bi u njihvom slucaju korisenje pravnih lijekova po osnovu Zakona iz 2006. godine bilo potpuno nedjelotvorno. 216. Uzimajui u obzir posebne okolnosti predmetnog slucaja i obrazlozenja na osnovu kojih je Sud nasao da je doslo do povrede procesnog aspekta clana 2, Sud smatra da nije potrebno ispitivati predmet i po osnovu clana 6 § 1 i clana 13 Konvencije (vidjeti, mutatis mutandis, predmet Öneryildiz, prethodno citiran, § 160).

IV. PRIMJENA CLANA 41 KONVENCIJE

217. Clan 41 Konvencije predvia: ,,Kada sud utvrdi prekrsaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrasnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omoguava samo djelimicnu odstetu, Sud e, ako je to potrebno, pruziti pravicno zadovoljenje osteenoj stranci." A. Steta 218. Tokom postupka pred Vijeem, podnosioci predstavke potrazivali su SIT 1.300.000 (oko 5.440 eura (EUR)) za materijalnu stetu usljed troskova kojima su bili izlozeni zbog neaktivnosti sudova u domaim postupcima i odbijanja Drzavnog tuzioca da pokrene krivicni postupak. Takoe su trazili SIT 1.800.000 (oko EUR 7.540) na ime nematerijalne stete. 219. U odnosu na tuzbu podnosioca predstavke za naknadu stete Vijee je zakljucilo kao sto slijedi: "Sud smatra da podnosioci predstavke nijesu dostavili dokumentovane dokaze za troskove koje su navodno pretrpjeli usljed neaktivnosti sudova u domaim postupcima. Sto se tice preostalog dijela zahtjeva za naknadu materijalne stete, Sud ne uvia uzrocnu vezu izmeu ustanovljene povrede i navodne materijalne stete ... Sud stoga odbacuje ovaj zahtjev. Sto se tice nematerijalne stete, Sud, odlucujui na pravicnoj osnovi i imajui na umu iznose koji

37

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

su dodjeljivani u slicnim predmetima i povredu koju je ustanovio u predmetnom slucaju, dodjeljuje podnosiocima predstavke kompletan trazeni iznos, odnosno EUR 7.540." 220. U postupku pred Velikim vijeem, podnosioci predstavke pozvali su Sud da potvrdi zakljucke Vijea. 221. Vlada je osporila zahtjev podnosilaca predstavke. 222. Veliko vijee ne vidi razlog zbog koga bi odstupilo od nalaza Vijea. Veliko vijee prihvata cinjenicu da je povreda prava podnosilaca predstavke po osnovu procesnog aspekta clana 2 Konvencije izlozilo podnosioce predstavke nematerijalnoj steti kao sto su mentalni bol i frustracija. Posto je donijelo svoju ocjenu na pravicnoj osnovi, Veliko vijee dosuuje podnosiocima predstavke kompletan iznos naveden pod ovom stavkom, odnosno EUR 7.540. B. Sudski troskovi i drugi izdaci 223. Zakljucak Vijea u pogledu tuzbe podnosilaca predstavke za naknadu troskova i drugih izdataka bio je kao sto slijedi: "154. U skladu sa sudskom praksom Suda, podnosilac predstavke ima pravo na nadoknadu troskova samo u onoj mjeri u kojoj je pokazano da su stvarni i neophodni i razumni u pogledu iznosa. U konkretnom predmetu, uzimajui u obzir raspolozive informacije i navedene kriterijume, Sud odbacuje zahtjev za nadoknadu troskova i drugih izdataka u domaim postupcima i smatra razumnim da dodijeli iznos od EUR 2.000 za postupak pred Sudom" 224. Podnosioci predstavke potrazivali su iznos od EUR 5.000 na ime troskova postupka pred Velikim vijeem. Meutim, njihova potrazivanja po pojedinacnim stavkama iznose samo EUR 2.864, kao sto slijedi. Na osnovu iznosa advokatskih honorara u zemlji, podnosioci su potrazivali iznos od EUR 1.184 na ime advokatskih troskova za rad zastupnika u pisanom i usmenom dijelu postupka pred Velikim vijeem. Uz to, potrazivali su iznos od EUR 855 na ime putnih i drugih troskova vezanih za prisustvo advokata suenjima, kao i iznos od EUR 825 na ime njihovih putnih i drugih troskova. 225. Vlada je bila misljenja da u svrhe izracunavanja advokatskih troskova kojima su bili izlozeni tokom postupka pred Velikim vijeem treba koristiti advokatske tarife za zastupanje pred Ustavnim sudom. Shodno tome, ukupni troskovi i izdaci na ime zastupanja iznose ukupno EUR 1.635. Vlada je osporavala pravo podnosilaca predstavke na nadoknadu putnih i drugih troskova zato sto njihovo prisustvo na suenju nije bilo neophodno s obzirom na to da ih je zastupao advokat. 226. Sud ima konzistentan stav da se nadoknada troskova i drugih izdataka nee dodjeljivati po osnovu clana 41 ukoliko se ne utvrdi da su stvarni i neophodni, ali i opravdani u pogledu iznosa. Uz to, advokatski troskovi mogu se nadoknaditi samo u onom dijelu u kojem se ticu povrede koja je ustanovljena (vidi, na primjer, predmet Beyeler protiv Italije (pravicna naknada) [VV], br. 33202/96, § 27, od 28. maja 2002, i predmet Sahin protiv Njemacke [VV], br. 30943/96, § 105, ESLJP 2003 VIII). 227. Veliko vijee ne vidi razloga za odstupanje od nalaza Vijea u vezi sa iznosom koji treba dodijeliti na ime troskova i izdataka kojima su bili izlozeni pred Vijeem. Sto se tice postupka pred Velikim vijeem, Vijee smatra da troskovi i izdaci koji se potrazuju na ime rada zastupnika podnosilaca predstavke i prisustva na suenju, odnosno iznos od EUR 2.039, jesu bili stvarni i neophodni i opravdani u pogledu iznosa. Imajui na umu cinjenicu da su podnosioci predstavke imali zastupnika na suenju i prirodu njihovog predmeta, Sud smatra da troskovi nastali zbog njihovog prisustva nijesu bili neophodni i stoga odbija taj dio zahtjeva. 228. Shodno tome, Sud dosuuje podnosiocima predstavke ukupni iznos od EUR 4.039 na ime troskova i izdataka. C. Zatezna kamata 229. Sud smatra da je ispravno da se zatezna kamata bazira na marginalnoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke, uveanoj za tri odsto.

38

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

NA OSNOVU NAVEDENOG, SUD 1. Odbacuje s petnaest glasova prema dva Vladin preliminarni prigovor u vezi sa nepostojanjem nadleznosti ratione temporis; 2. Jednoglasnom odlukom spaja sa pitanjem osnovanosti Vladin preliminarni prigovor u vezi sa iscrpljenosu domaih pravnih lijekova u vezi sa procesnim aspektom clana 2 i odbacuje ga; 3. Odbacuje jednoglasno Vladin preliminarni prigovor u vezi sa neiscrpljenosu drugih pravnih lijekova; 4. Donosi odluku s petnaest glasova prema tri da je doslo do povrede procesnog aspekta clana 2 Konvencije; 5. Donosi odluku s petnaest glasova prema tri da nema potrebe da se zasebno razmatraju zalbe po osnovu clana 6 (duzina graanskog i krivicnog postupka i pravicnost krivicnog postupka) i clana 13 Konvencije; 6. Donosi odluku s sesnaest glasova prema jedan (a) da tuzena Drzava treba da plati podnosiocima predstavke, u roku od tri mjeseca, iznose kao sto slijedi: (i) EUR 7.540 (sedam hiljada pet stotina i cetrdeset eura), uveano za eventualne troskove poreza, na ime nematerijalne stete; (ii) EUR 4.039 (cetiri hiljade i trideset devet eura), uveano za eventualne troskove poreza podnosiocima predstavke, na ime troskova i izdataka; (b) da e se od isteka pomenutih tri mjeseca i do izmirenja obracunavati prosta kamata na navedene iznose po stopi koja odgovara marginalnoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda kasnjenja uveanoj za tri odsto; 7. Odbacuje jednoglasno ostatak tuzbe podnosioca predstavke za pravicno zadovoljenje. Presuda je sacinjena na engleskom i francuskom jeziku i objavljena na suenju otvorenom za javnost u zgradi Ljudskih prava u Strazburu na dan 9. aprila 2009. Michael O'Boyle Zamjenik sekretara Christos Rozakis Predsjednik

U skladu sa clanom 45 § 2 Konvencije i Pravila 74 § 2 Poslovnika Suda, prilog ovoj presudi cine sljedea misljenja: (a) Saglasno misljenje Sudije Lorenzen; (b) Saglasno misljenje Sudije Zupancic; (c) Saglasno misljenje Sudije Zagrebelsky kojem se pridruzuju i Sudije Rozakis, Cabral Barreto, Spielmann i Sajó; d) Zajednicko izdvojeno misljenje Sudija Bratza i Türmen. SAGLASNO MISLJENJE SUDIJE LORENZEN Glasala sam zajedno sa veinom u prilog misljenju kojim se utvruje povreda procesnog aspekta clana 2. Meutim, ne mogu se u potpunosti sloziti sa obrazlozenjem veine u pogledu nadleznosti Suda ratione temporis. Kao sto se vidi u stavovima 148-152 presude, Sud nije uvijek dosljedan u pogledu sudske prakse prilikom utvrivanja nadleznosti za ispitivanje zalbi u vezi sa povredom procesnih obaveza iz clanova 2 i 3 u slucajevima kada su se cinjenice koje se ticu materijalnog aspekta ovih clanova desile

39

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

izvan perioda pokrivenog nadleznosu Suda cak i ako se kasniji postupak bar djelimicno odvijao u periodu pokrivenim nadleznosu. U predmetu Bleci protiv Hrvatske ([VV], br. 59532/00, ESLJP 2006III) Sud je uspostavio generalne principe koje treba primjenjivati u vezi sa njegovom nadleznosu ratione temporis ali se nije bavio konkretnim pitanjem vremenske nadleznosti po osnovu clanova 2 i 3 u pomenutoj situaciji. Iz razloga navedenih u stavovima 153-162 presude mogu da se slozim da Sud ima ­ u odreenim okolnostima ­ nadleznost ratione temporis da ispituje zalbe na povredu procesnih prava u vezi sa smrtnim slucajevima koji su se desili u vrijeme koje nije obuhvaeno temporalnom nadleznosu Suda, ali da, iz ociglednih razloga pravne sigurnosti, takva nadleznost ne moze biti neogranicena. U tom smislu, u potpunosti se slazem sa onim sto je receno u stavu 161 presude. Meutim, ne smatram da su kriterijumi koje je veina ustanovila u stavu 163 u skladu sa ovim zahtjevom. Stoga, nije lako razumjeti sta se podrazumijeva pod zahtjevom postojanja "istinske veze" izmeu smrti i stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tuzenu Drzavu kako bi se mogle primijeniti procesne obaveze po osnovu clana 2. Uz to, cinjenica da izgleda da je veina spremna da prihvati takvu vezu "na osnovu potrebe da se obezbijedi da garancije i osnovne vrijednosti Konvencije budu zastiene stvarno i djelotvorno" kao da potvruje da e biti tesko odrediti granice nadleznosti, ako one uopste i postoje. Smatram da nije u skladu sa deklarisanom namjerom u vezi sa principom pravne sigurnosti definisati temporalnu nadleznost Suda tako nejasno i siroko. Po mom misljenju, mora postojati jasna temporalna veza izmeu s jedne strane materijalnog dogaaja ­ smrti, neodgovarajueg postupanja itd ­ i procesne obaveze da sprovodi istragu i, s druge strane, stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tuzenu Drzavu. Takve e biti situacije u kojima se dogaaj desio i istraga pokrenula prije stupanja na snagu Konvencije, dok je znacajan dio istrage sproveden tek nakon tog datuma. Slicno tome, i onda kada se dogaaj desio ili je tek otkriven toliko blizu kriticnog datuma da nije bilo mogue zapoceti istragu prije tog datuma. U slucajevima kada, s druge strane, nije sprovedena istraga uprkos saznanju o dogaaju ili kada je istraga prekinuta prije kriticnog datuma, smatram da bi Sud imao nadleznost u slucaju nastanka obaveze sprovoenja istraznih radnji zbog relevantnih novih dokaza ili informacija (vidjeti, mutatis mutandis, predmet Brecknell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 2457/04, §§ 70-71, od 27. novembra 2007). U predmetnom slucaju, smrt sina podnosilaca predstavke nastupila je nesto vise od godinu dana prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Sloveniju, i, s izuzetkom preliminarne istrage, svi krivicni i graanski postupci zapoceli su i zavrsili se nakon tog datuma (vidjeti stav 165 presude). U ovim okolnostima, slazem se da postoji dovoljna temporalna veza izmeu relevantnih dogaaja i stupanja na snagu Konvencije kako bi se zakljucilo da Sud ima nadleznost ratione temporis za razmatranje zalbe podnosilaca predstavke zbog povrede procesnog aspekta clana 2. Iz razloga navedenih u presudi slazem se da je doslo do povrede tog Clana. SAGLASNO MISLJENJE SUDIJE ZUPANCIC Slazem se u pogledu ishoda ovog predmeta ali smatram da je korisno dodati sljedee napomene. U predmetu Moldovan i drugi i Rosta i drugi protiv Rumunije ((dec.), br. 41138/98 i 64320/01, od 13. marta 2001), kljucne formulacije odluke glase kao sto slijedi: "U predmetnom slucaju, Sud konstatuje da su se ubistva desila u septembru 1993. godine prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Rumuniju, odnosno 20. juna 1994. Meutim, u skladu sa priznatim pravilima meunarodnog prava, Konvencija se u odnosu na svaku drzavu ugovornicu primjenjuje iskljucivo na one cinjenice koje su nastupile nakon sto je konvencija stupila na snagu u odnosu na tu drzavu ugovornicu. Mora se utvrditi eventualno postojanje neke kontinuirane situacije, ukoliko je neophodno ex officio, u svijetlu posebnih okolnosti svakog predmeta (nrp. br. 8560/79 i 8613/79 (spojeni), dec. 3.7.79, D.R. 16, str. 209). Stud stoga mora da utvrdi da li ima ratione temporis nadleznost da ispituje predmetnu zalbu." (umetnuto isticanje.)

40

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

Cini se da je Veliko vijee na izvjestan nacin pokusalo da potvrdi odluku iz predmeta Moldovan time sto ju je ukljucila u pregled relevatne sudske prakse u predmetu Bleci protiv Hrvatske ([VV], br. 59532/00, § 75, ESLJP 2006 III). Kasniji predmeti, kao sto su Kholodov i Kholodova protiv Rusije ((dec.), br. 30651/05, od 14. septembra 2006), koriste formulu u kojoj se kombinuju pristupi iz predmeta Moldovan i Bleci: "Mora se priznati da su se istraga povodom smrti Dmitriy Khodolova i suenje navodnim pociniocima nastavili dugo nakon sto je Ruska federacija ratifikovala Konvenciju. Meutim, temporalnu nadleznost Suda treba utvrditi u odnosu na cinjenice koje cine sastavne elemente navodne povrede. Kasnija neuspesna primjena pravnih lijekova sa ciljem ispravljanja povrede ne mogu tu povredu smjestiti u okvir temporalne nadleznosti Suda (vidjeti predmet Bleci protiv Hrvatske [VV], br. 59532/00, § 77, ESLJP 2006-...) S obzirom na to da Sud zbog nadleznosti ratione temporis ne moze da ispituje navode podnosilaca predstavke koje se ticu dogaaja iz 1994, on ne moze da ispita da li su ti dogaaji doveli do obaveze ruskih vlasti da sprovedu djelotvornu istragu predmetnog slucaja (vidjeti predmet Moldovan i drugi protiv Rumunije (dec.), br. 41138/98, od 13. marta 2001). Slicno tome, navodno propustanje da se utvrdi identitet i kazne odgovorna lica ne moze se smatrati kontinuiranim stanjem posto Sud ne moze da zakljuci da je takva obaveza postojala [kao prvo] (vidjeti predmet Voroshilov protiv Rusije (dec.), br. 21501/02, od 8. decembra 2005). Sud ponovo istice da clan 13 Konvencije garantuje dostupnost na nacionalnom nivou pravnog lijeka u situacijama kada postoji "sporni navod" o povredi materijalne odredbe Konvencije (vidjeti predmet Boyle i Rice protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. aprila 1988, Serija A br. 131, § 52). Posto je Sud ustanovio da se [glavne cinjenice u osnovi] zalbe podnosilaca predstavke po osnovu clana 2 Konvencije nalaze izvan domena nadleznosti ratione temporis, Sud nema nadleznost da ispituje da li su podnosioci predstavke imali "sporni navod" o povredi prava po osnovu materijalne odredbe Konvencije. Shodno tome, navodi po osnovu clana 13 takoe se nalaze izvan nadleznosti Suda ratione temporis (vidjeti predmet Meriakri protiv Moldavije (dec.), br. 53487/99, od 16. januara 2001). Proizilazi da ovaj dio predstavke nije usklaen ratione temporis sa odredbama Konvencije u smislu clana 35 § 3 i da se mora odbaciti po osnovu clana 35 § 4." (Naknadno istaknuti dijelovi teksta.) Logika odluke u predmetu Kholodov oslanja se na laznu premisu. Zadrzava se stav, gotovo eksplicitno, a svakako implicitno, da je posto su cinjenice ovog predmeta izvan domena temporalne nadleznosti Suda, krivicni postupak koji se bazira na takvim cinjenicama takoe izvan temporalne nadleznosti Suda. Meutim, postoji ustanovljena i logicna premisa da sud posljednje instance ne (pre)ispituje cinjenice, odnosno da taj dio posla prepusti domaim sudovima. Stoga, misljenje da je Sud sprijecen da odmjerava izvedene postupke zato sto je sprijecen da ispituje cinjenice, sto on gotovo nikada i ne radi, nekog istorijskog dogaaja u najboljem slucaju je formalisticno, a u najgorem apsurdno. Stoga je kljucno pitanje znacenje fraze "cinjenice nastale nakon stupanja na snagu u odnosu na tu drzavu ugovornicu." Jos konkrentije, znacenje rijeci "cinjenice" kljucno je pitanje. Sofisticirani pristup ovom pitanju (tumacenja) bio bi, kao sto je i bio kod Hobbes i Alf Ross, da izvan norme ne postoje nikakve "cinjenice", odnosno da cinjenice per se ne postoje. U predmetu Streletz, Kessler i Krenz protiv Njemacke ([VV], br. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, ESLJP 2001 II) imali smo cak i situaciju u kojoj istovremeno i jasno postojanje i "cinjenica" i normi, zbog toga sto nisu bile sprovedene, nije bilo dovoljno do promjene (pravnog) rezima. I na samom kraju, cinjenice ne postaju pravno relevantne ukoliko (1) prethodno ne postoji vazea norma i (2) se norma ne primjenjuje. Problem s predmetom Moldovan, odnosno odlukom Odjeljenja, jeste u tome da kree od naivne premise da cinjenice i zakoni (questiones facti, questiones juris) mogu da postoje odvojeno ­ i

41

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

nezavisno jedna od druge. Podrazumijeva se da je tacno da se istorijski dogaaj (ubistvo) moglo desiti u odreenom momentu u vremenu, npr. prije stupanja na snagu Konvencije. Meutim, ukoliko taj dogaaj ("cinjenice") nije registrovao pravni sistem, njegov pravni `eho' nikada ne bi stigao do, na primjer, Strazbura. Sto se tice nadleznosti ratione temporis ima iznenaujue malo moguih kombinacija godaaja i postupaka. (1) I istorijski dogaaj i kasniji postupci mogli su se desiti u periodu prije nego sto je Konvencija stupila na snagu u datoj zemlji. Jasno je da cak i ako su postupci bili takvi da je doslo do povrede procesnog aspekta clanova 2 ili 3, predmet je bio ad acta prije nego sto je Konvencija stupila na snagu. (2) I istorijski dogaaj i kasniji postupci mogli su se desiti nakon sto je Konvencija stupila na snagu u odnosu da datu zemlju, u kom se slucaju opet ne postavlja pitanje nadleznosti ratione temporis. (3) Meutim, ukoliko se istorijski dogaaj desio prije nego sto je Konvencija stupila na snagu, a postupci su sprovoeni poslije toga, mogue su dodatne kombinacije: tako je u predmetu Kholodov, znacajan dio procesuiranja predmeta desio se poslije stupanja na snagu Konvencije, dok je u predmetu Bleci situacija bila potpuno suprotna. Interesantno je podsjetiti se na ovom mjestu da je u predmetu Bleci, u stavu 85, Sud iznio sljedee misljenje: "... navodna povreda prava podnosilaca predstavke sadrzana je u presudi Vrhovnog suda od 15. februara 1996. Jedini rezultat kasnije odluke Ustavnog suda bio je da se povreda izazvana tom presudom ­ konacnim aktom koji je sam po sebi mogao da predstavlja povredu prava podnosilaca predstavke ­ nastavila. Ta odluka, u datom obliku, nije predstavljala povredu. Ako se uzme u obzir datum presude Vrhovnog suda, do povrede je doslo u periodu izvan domena temporalne nadleznosti Suda." Ovo jasno ukazuje na cinjenicu da iako su se u predmetu Bleci i istorijski dogaaj i najvei dio postupka desili prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku, kako bi hrvatski Vrhovni sud donio konacnu presudu bilo bi dovoljno da su se desili poslije stupanja na snagu Konvencije kako bi predmet bio u okviru temporalne nadleznosti evropskog Suda. Drugim rijecima, odluke u predmetima Moldovan i Kholodov nepogresivo su nepomirljive sa odlukom u predmetu Bleci. Stavise, supsidijarni nadzor nad ljudskim pravima koji vrsi ovaj Sud, cak i u smislu formulacija clana 41, pocinje da se primjenjuje tek posto su se domai postupci pokazali neefikasnim. Od drzave ugovornice, u ovom slucaju Slovenije, ne moze se ocekivati da bude u stanju da sprijeci nemar ljekara i njegove posljedice. Ultra posse nemo tenetur ­ Ni od koga se ne moze ocekivati da uradi nemogue. Meutim, od drzave se moze ocekivati da zestoko reaguje svojim institucionalnim procedurama. Ono sto je bitno u svim slucajevima u kojima Drzava nije direktno umijesana u ubistvo, mucenje, itd, kao, na primjer, u predmetima Selmouni protiv Francuske ([VV], br. 25803/94, ESLJP 1999 V) i Jalloh protiv Njemacke ([VV], br. 54810/00, ESLJP 2006 ...), jesu istrazni, tuzilacki i sudski postupci koji su indirektno izazvani inkriminisuim ubistvom ili mucenjem. Ostatak predstavlja horizontalni efekat poznat kao Drittwirkung. Iz ovog proizilazi da takozvani "procesni aspekt" clana 2 ili 3, koji je cesto vezan za clan 13, obicno predstavlja jedine mogue "cinjenice nastale nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na datu ugovornicu" (gore, Moldovan). U ovom smislu, moze se, nakon predmeta Silih, smatrati da je "logika" predmeta Moldovan, Kholodov i drugih slicnih predmeta zamijenjena formulacijama stavova 159, 162 i 163 iz predmeta Silih. Slicno tome, uticaj predmeta Bleci izgleda da je suzen na misljenje da odluka Ustavnog suda o neprihvatljivosti nije dovoljna da se predmet smjesti u temporalnu nadleznost Evropskog suda. SAGLASNO MISLJENJE SUDIJE ZAGREBELSKY KOJEM SE PRIDRUZUJU SUDIJE ROZAKIS, CABRAL BARRETO, SPIELMANN I SAJÓ (Prevod) Kao i veina, smatram da je doslo do povrede procesnog aspekta clana 2 Konvencije u predmetnom slucaju, koji se tice smrti koja je nastupila prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu

42

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

na tuzenu Drzavu. Slazem se sa obrazlozenjem iz stavova 153 et seq. presude, koje omoguava Sudu da zakljuci da Drzava ima obavezu da pocne i sprovede djelotvornu istragu cak i kada je smrt nastupila prije kriticnog datuma (vidjeti stav 159). Ova obaveza "obavezuje Drzavu tokom cijelog perioda u kojem se od vlasti moze s pravom ocekivati da preduzima mjere sa ciljem rasvjetljavanja okolnosti smrti i utvrivanja odgovornosti zanju" (vidjeti stavu 157). S izuzetkom krivicnih djela koja ne zastarijevaju, dogaaji koji su se desili u dalekoj proslosti nee neophodno dovesti do primjene pomenutog principa. Kada Konvencija stupi na snagu u odnosu na neku Drzavu, velika je vjerovatnoa da tada vise nee biti nijedne zrtve koja e moi da zahtijeva da ima pravo na istragu ili da se zali Sudu na nedostatak djelotvornosti istrage. U svakom slucaju, ukoliko se krivicno pravo vise ne moze primjenjivati zbog toga sto je istekao period zastare ili ukoliko bi istraga bila besmislena zbog nestanka dokaza ili svjedoka, nee biti opravdanja za nametanje ove obaveze. Meutim, ovo je pitanje koje se tice osnovanosti predmeta pred sudom dok se pitanje koje se razmatra u datoj presudi tice utvrivanja temporalne nadleznosti Suda i, shodno tome, prihvatljivosti predstavke. Uprkos navedenom, veina smatra da je neophodno da se ukaze na to da "uzimajui u obzir princip pravne sigurnosti, temporalna nadleznost Suda u pogledu postovanja procesne obaveze iz clana 2 u vezi sa smrtnim slucajevima koji su nastupili prije kriticnog datuma nije otvorena" (vidjeti stav 161 presude). Po mom misljenju, Sud moze zbog nekih ogranicenja pravne ili fakticke prirode donijeti odluku u nekim slucajevima da Drzava nema procesnu obavezu. Meutim, kao sto sam ve pomenuo, ovo ne bi podrazumijevalo i dovoenje u pitanje temporalne nadleznosti Suda, ve iskljucivanje povrede procesnog aspekta clana 2. Po mom misljenju, uvoenje (za cim u predmetnom slucaju nije bilo potrebe) pojma "ogranicenja" nad "odvojivosu" procesne obaveze od materijalne obaveze iz clana 2 slabi obrazlozenje Suda i cini primjenu pravnog principa koji je ustanovilo Veliko vijee teskom, spornom i nepredvidivom. Ovo narocito vazi i narocito je problematicno u svijetlu nejasnih formulacija koje se koriste u stavu 163 kako bi se definisalo pitanje "ogranicenja". Sud e biti primoran da sprovodi slozene i sporne procjene za svaki pojedini predmet koje e biti tesko odvojiv od pitanja osnovanosti predmeta. Uticaj koji e ovo vjerovatno imati na "pravnu sigurnost" (na koju se Sud s pravom poziva) je, usuujem se rei, i ocigledan i stetan. ZAJEDNICKO IZDVOJENO MISLJENJE SUDIJA BRATZA I TÜRMEN 1. Na nasu zalost, ne mozemo se sloziti s veinom u Velikom vijeu da Sud ima nadleznost ratione temporis da ramatra zalbu podnosilaca predstavke da domae vlasti nisu razmatrale njihovu zalbu u vezi sa smru njihovog sina s nivoom duzne paznje koji nalaze clan 2 Konvencije. Po nasem misljenju, preliminarni prigovor Vlade na nadleznost Suda osnovan je i treba ga prihvatiti. Zbog toga smo glasali protiv zakljucka veine da je doslo do povrede procesnog aspekta clana 2. 3. U presudi u predmetu Bleci (Bleci protiv Hrvatske [VV], br. 59532/00, § 70, ESLJP 2006-III), Sud je ponovo istakao da, u skladu sa opstim pravilima meunarodnog prava, odredbe Konvencije ne obavezuju Drzavu ugovornicu u odnosu na bilo koje djelo ili cinjenicu koja je nastala ili bilo koje stanje koje je prestalo da postoji prije dana stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tu Ugovornicu. Upravo primjena ovog pravila navela je Vijee u predmetnom slucaju da odbaci kao neprihvatljivu zalbu podnosilaca predstavke na povredu materijalnog aspekta clana 2, uz konstataciju Vijea da je sin podnosilaca predstavke preminuo u bolnici 19. maja 1993. godine a da je zalba ocigledno bila zasnovana na cinjenicama koje su nastale i okoncale se prije datuma ratifikacije (28. jun 1994.) i da je stoga neprihvatljiva ratione temporis sa odredbama Konvencije (vidjeti stav 90 presude Vijea U predmetu Bleci Sud je bio misljenja da temporalnu nadleznost Suda treba utvrditi "u odnosu na cinjenice koje cine navodnu povredu" prava iz Konvencije i da ukoliko je do takve povrede doslo prije ratifikacije, kasniji neuspjeh pravnih lijekova ciji je cilj bio da isprave povredu ne moze biti u okviru temporalne nadleznosti Suda (stav 77). Sud dalje konstatuje da, u slucajevima kada je do

43

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

povrede doslo prije ratifikacije, dok je odbijanje da se povreda ispravi nastupilo nakon ratifikacije, "... zadrzati datum kasnijeg djela prilikom utvrivanja temporalne nadleznosti Suda imalo bi za posljedicu to da Konvencija bude obavezujua za Drzavu u odnosu na cinjenicu koja je nastupila prije nego sto je Konvencija stupila na snagu u odnosu na datu Drzavu. Meutim, ovo bi bilo u suprotnosti sa opstim pravilima ne-retroaktivnosti meunarodnih sporazuma" (stav 79). 4. Pitanje koje predmetni slucaj postavlja razlicito je od onoga u predmetu Bleci. Zalba se ne tice, kao u tom predmetu, propustanja da se ispravi poslije datuma ratifikacije "povreda" prava Konvencije koja je nastupila prije toga datuma ve navodne povrede, do koje je doslo nakon datuma ratifikacije, pozitivne obaveze Drzave po osnovu clana 2 da vodi istragu smrtnog slucaja koji je nastao prije toga datuma. Pa ipak, principi ustanovljeni u predmetu Bleci su, po nasem misljenu, od izvjesnog znacaja u predmetnom slucaju. Procesna obaveza, ukoliko postoji, koja se namee Drzavi po osnovu clana 2 nastupa u principu u trenutku kada smrt nastupi u rukama agenata Drzave ili, kao u ovom predmetu, kada relevantne vlasti Drzave dou do saznanja o tome da je smrt nastupila usljed nemara ljekara bolnickih vlasti. Iako je obaveza automatska, u smislu da ne zavisi od postojanja materijalne povrede clana 2, radi se o obavezi koja ne samo da proizilazi iz smrti ve je integralno vezana za nju. U slucajevima, kao u ovom, kada smrt nastupi prije datuma ratifikacije, obaveza po osnovu Konvencije namee se Drzavi po osnovu clana 2 i njegovog materijalnog ili procesnog aspekta i Sud nema temporalnu nadleznost da razmatra zalbu na povredu Clana 2, bilo kog njegovog aspekta. Imati drugacije misljenje bi, kao u slucaju Bleci, dovelo do toga da Konvencija bude obavezujua za tu Drzavu u odnosu na cinjenicu ili situaciju (smrt i propustanje da se istrazi smrt) koji su se desili prije nego sto je Konvencija stupila na snagu. 5. Ovaj princip ustanovljen je u presudi Suda u predmetu Moldovan i drugi i Rosta i drugi protiv Rumunije ((dec.), br. 41138/98 i 64320/01, od 13. marta 2001.), u kom su se podnosioci predstavke zalili, inter alia, na povredu procesnog aspekta clana 2 u vezi sa ubistvima koja su se desila u septembru 1993. godine prije nego sto je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Rumuniju, 20. juna 1994. Dalje su se zalili po osnovu clana 3 da vlasti nijesu valjano vodili istragu o ucesu dva sluzbenika policije u napadima na stanovnike Rome tokom Pogroma istog dana i da je unistavanje njihove imovine i stvari predstavljalo postupanje koje je u suprotnosti sa navedenim clanom. U odluci koja je citirana s odobrenjem Velikog vijea u predmetu Bleci, Sud je jednoglasno odbacio tuzbe po osnovu oba clana zato sto su izvan njegove nadleznosti ratione temporis. Sto se tice prve zalbe, Sud je konstatovao da "... navodna obaveza po osnovu Konvencije rumunskih vlasti da sprovodi djelotvornu istragu koja moze dovesti do utvrivanja identiteta i kaznjavanja svih lica odgovornih za smrti srodnika podnosilaca predstavke proizilazi iz prethodno pomenutih ubistava ciju usklaenost sa Konvencijom Sud ne moze da ispituje. Iz ovoga proizilazi da je tuzba neprihvatliva po osnovu nepostojanja nadleznosti ratione temporis sa odredbama Konvencije u smislu clana 35 § 3." Sud je dosao do istog zakljucka u odnosu na tuzbu u vezi sa clanom 3, gdje je bio misljenja da obaveza sprovoenja djelotvorne istrage uslijedila nakon napada koji su se desili prije datuma ratifikacije i cija usklaenost s Konvencijom, shodno tome, nije mogla biti razmatrana od strane Suda. 6. Sud je do istog rezultata dosao u predmetu Voroshilov protiv Rusije ((dec.), br. 21501/02, od 8. decembra 2005) i odbacio tuzbu po osnovu proceduralnog aspekta clana 3 i po osnovu clana 13. Neodgovarajue postupanje za koje je tuzba podnesena desilo se u julu i septembru 1997. prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Rusku federaciju 5. maja 1998. Citirajui odluku iz predmeta Moldovan s odobravanjem, Sud je iznio misljenje da procesna obaveza po osnovu clana 3 nastupa kada neko lice iznese uvjerljive navode da je pretrpjela postupanje suprotno clanu 3. Dalje se kaze: "Meutim, posto je Sud sprijecen da razmatra navode podnosilaca predstavke koji se odnose na dogaaje koji su izvan nadleznosti ratione temporis, Sud ne moze da doe do zakljucka da li je

44

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

podnosilac predstavke dao "uvjerljive navode" u smislu navedene odredbe. Shodno tome, Sud ne moze da ispita da li su ruske vlasti imale obavezu u skladu sa Konvencijom da sprovedu djelotvornu istragu u predmetnom slucaju... Slicno tome, navodno propustanje da se sprovede istraga na moze se smatrati trajnom situacijom koja namee pitanje u vezi sa clanom 3 u predmetom slucaju, posto Sud ne moze da zakljuci da je takva obaveza postojala." Sud je odbio tuzbu vezanu za clan 13 po istom osnovu, isticui da sud "nije imao nadleznost da razmatra da li je podnosilac predstavke imao ,,validan osnov" za tvrdnju da je prekrseno materijalno pravo iz Konvencije i da njegovi podnesci u vezi sa clanom 13 stoga ne spadaju u nadleznost Suda ratione temporis (vidjeti predmet Meriakri protiv Moldavije (dec.), b r. 53487/99, od 16. januara 2001)". 7. Sud je slicno tome odbio nadleznost da ispituje da li je doslo do povrede procesnih obaveza Drzave u odnosu na smrt koja je nastupila 1994. godine u predmetu Kholodov i Kholodova protiv Rusije ((dec., br. 30651/05, od 14. septembra 2006). Istraga povodom smrti pocela je prije datuma ratifikacije, ali je, kao sto je Sud ustanovio, nastavljena dugo poslije tog datuma, te je na kraju dovela do oslobaanja navodnih pocinilaca u martu 2005. Sud je odbacio tuzbu, citirajui s odobravanjem svoje ranije odluke u predmetima Moldovan i Voroshilov: "Posto Sud ne moze iz razloga nenadleznosti ratione temporis da ispituje navode podnosilaca predstavke koji se odnose na dogaaje iz 1994. godine, on ne moze da razmatra da li ovi dogaaji povlace za sobom obavezu ruskih vlasti da sprovedu djelotvornu istragu u predmetnom slucaju... Slicno tome, navodno propustanje da se obezbijedi utvrivanje identiteta i kaznjavanje lica koja su odgovorna ne moze se smatrati da predstavlja kontiniranu situaciju posto Sud nije u stanju da zakljuci da li je takva obaveza postojala...". 8. Odluka Vijea Suda u drugacijem sastavu u predmetu Bloiu protiv Rumunije ((dec.), br. 37424/97, od 2. septembra 2003) predstavljala je kljucno odstupanje od presedana uspostavljenog u predmetu Moldovan dvije i po godine ranije. Vijee je u tom sucaju donijelo odluku da ima temporalnu nadleznost da razmatra procesnu zalbu po osnovu clana 3 u vezi sa neodgovarajuim postupanjem koje se navodno desilo u julu 1993. godine, posto je prethodno odbilo materijalnu zalbu po osnovu nepostojanja nadleznosti ratione temporis. Svoju odluku je zasnovalo da cinjenici da se postupak protiv lica odgovornih za neodgovarajue postupanje nastavio poslije datuma ratifikacije Konvencije od strane Rumuinije i da je okoncan pravosnaznom presudom Vrhovnog suda pravde 2002. godine. Meutim, u odluci nije objasnjeno koja je razlika izmeu tog predmeta i predmeta Moldovan, koji je citirala Vlada tuzene drzave u svom obrazlozenju. Takoe, nije objasnjeno kako je prosta cinjenica da je istraga ili postupak nastavljen poslije datuma ratifikacije mogao da da temporalnu nadleznost Sudu da razmotri da li su ispostovane procesne obaveze Drzave po osnovu clana 3 kada, u vrijeme dogaaja na koje se tuzba odnosi, Drzava nije bila obavezana Konvencijom niti je takva procesna obaveza stoga bila nametnuta Drzavi. 9. Iako se slazemo sa veinom da se ovaj ocigledni sukob u sudskoj praksi Suda mora razrijesiti, ne mozemo se sloziti sa ocigledno veom podrskom veine pristupu u predmetu Bloiu ili njegovom obrazlozenju, koji se zasniva na navodnoj "odvojivosti" procesne obaveze od materijalne obaveze. Navodi se da se ne smatra da procesna obaveza zavisi od toga da li se Drzava konacno smatra odgovornom za smrt i da li je Sud konzistentno ispitao pitanje procesnih obaveza po osnovu clana 2 odvojeno od pitanja postovanja materijalne obaveze i, u odgovarajuim slucajevima, utvrdio posebnu povredu Claan 2 po tom osnovu cak i kada nije utvrena materijalna povreda. Ne postoji neslaganje u dijelu ovih predloga niti u dijelu misljenja veine da je procesna obaveza prerasla u "zasebnu i samostalnu obavezu". Ono u cemu se mi ne slazemo sa veinom jeste njihovo misljenje da je obaveza "odvojiva" od smrti iz koje ona proizilazi, u smislu da se radi o obavezi koja se moze nametnuti Drzavi na datum ili poslije datuma ratifikacije cak i kada je smrt nastupila prije tog datuma. Ne slazemo se ni sa sugestijom koja je implicirana u samoj presudi da, s obzirom na to da procesna obaveza "obavezuje Drzavu tokom cijelom perioda u toku kojeg se od Drzave s razlogom moze ocekivati da preduzima mjere kako bi rasvijetlila okolnosti smrti", Drzava koja ne sprovede takvu

45

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

istragu povodom smrti koja je nastupila prije datuma ratifikacije ili koja se nastavlja nakon datuma istrage koja je pocela bez ikakve obaveze po osnovu Konvencije, moze da postane odgovorna za povredu procesnih obaveza od momenta ratifikacije. Razdvajanje procesne obaveze od smrti iz koje obaveza proizilazi na ovaj nacin, bi, po nasem misljenu, bilo isto kao da se daje retroaktivno dejstvo Konvenciji i da se cini besmislenom deklaracija Drzave kojom se priznaje nadleznost Suda da prima pojedinacne predstavke (up. Predmet Kadiis protiv Latvije (dec.), br. 47634/99, od 29. juna 2000.; predmet Jovanovi protiv Hrvatske (dec.), br. 59109/00, ESLJP 2002-II). 10. Po nasem misljenju, na ovo tumacenje mogu se staviti jos dvije primjedbe. Kao prvo, izgleda da ono dovodi do nekonzistentnosti u pristupu Suda, u zavisnosti od toga da li se nepostojanje djelotvorne istrage povodom smrti koja je nastupila prije datuma ratifikacije razmatra u skladu sa procesnim aspektom clana 2 ili u skladu sa clanom 13, za cije se zahtjeve smatra da su slicni ali "siri od procesne obaveze Drzave ugovornice po osnovu clana 2 da sprovodi djelotvornu istragu " (vidi presudu Suda Kaya protiv Turske od 19. februara 1998, § 107, Izvjestaji o presudama i odlukama 1998I). Dok bi primjenom principa "odvojivosti" tuzba za nesprovoenje djelotvorne istrage mogla bi da dovede to utvrivanja povrede clana 2, slicna tuzba po osnovu clana 13 cinila bi se neprihvatljivom. Ovo nije tako samo stoga sto Sud ne bi mogao da razmatra da li je podnosilac predstavke imao "sporni navod" o povredi materijalnog prava Konvencije (vidjeti predmet Voroshilov na koji je prethodno upueno), ve iz prostog razloga sto je kada je materijalna tuzba neprihvatljiva zato sto nije usklaena sa Konvencijom, tuzba po osnovu clana 13 takoe je neprihvatljiva posto nema "spornog navoda" u takvim okolnostima (vidjeti, na primjer, predmet Aliev protiv Ukrajine (dec.), br. 41220/98, od 25. maja 1999). 11. Ono sto je jos vaznije, pristup veine bi takoe, kao sto se u presudi i kaze, pokrenulo neka ozbiljna pitanja pravne sigurnosti, ukoliko temporalnu nadleznost Suda u odnosu na postovanje procesne obaveze iz clana 2 u vezi sa smru koja je nastupila prije datuma ratifikacije treba posmatrati kao otvorenu. Presuda nastoji da otkloni takav rizik time sto propisuje prvo da, u slucajevima kada do smrti doe prije datuma ratifikacije, samo one procesne radnje i/ili propusti koji su nastali nakon tog datuma mogu da potpadnu pod temporalnu nadleznost Suda i, drugo, da treba da postoji "istinska veza izmeu smrti i stupanja na snagu Konvencije ... kako bi procesna obaveza po osnovu clana 2 stupila na snagu" (stavovi presude 162-163). 12. Po nasem misljenju, nijedan od navedenih zahtjeva nije takve vrste da bi sprijecio nastanak nesigurnosti u budunosti. Narocito, nije jasno da li "istinska veza" izmeu smrti i stupanja na snagu Konvencije podrazumijeva tijesnu temporalnu vezu izmeu ovo dvoje ili neku drugu i, ako to jeste slucaj, koja je to vrsta veze. Ne cini se da se ovo pitanje rjesava kasnijim objasnjenjem u presudi da "znacajan dio procesnih mjera koje ta odredba nalaze ... bie ili bi trebalo da budu sprovedeni poslije toga kriticnog datuma". Primjena ovog principa cini nam se posebno problematicnom u slucaju "propusta", u situacijama kada nikakve, ili bar ne djelotvorne, procesne mjere nijesu preduzete prije datuma ratifikacije i kada se takvi koraci ne preduzimaju ni nakon tog datuma. U takvom slucaju, cak i ako se smatra da obaveza po osnovu Konvencije da se sprovede istraga u slucaju smrti nastupa u momentu ratifikacije, tesko je vidjeti kako test "znacajnog udjela" treba primjenjivati na cinjenice bilo kojeg pojedinog predmeta. Nesigurnost je po nasem misljenju dodatno uveana zakljucnom izjavom u stavu 163 presude da Sud ne bi iskljucio mogunosti da bi se, u odreenim neodreenim okolnostima, veza izmeu smrti i stupanja na snagu Konvencije mogla bazirati "na potrebi da se obezbijedi da garancije i osnovne vrijednosti Konvencije budu zastiene stvarno i djelotvorno". 13. Iz navedenih razloga, mi smatramo da treba pratiti sudsku praksu uspostavljenu odlukom u predmetu Moldovan, za koju nam se cini da je vjernija principima koji regulisu odgovornost Drzava za radnje ili propuste koji nastanu prije stupanja na snagu Konvencije kako bi se obezbijedila vea koherentnost sudske prakse Suda kao i kako bi se ostvario vei stepen postovanja vaznog principa pravne sigurnosti. 14. Stoga zakljucujemo da iako su u predmetnom slucaju istrazne radnje i pravni postupci

46

PREDMET: SILIH protiv SLOVENIJE

u vezi sa smru poceli prije datuma ratifikacije od strane tuzene Drzave i nastavili se nakon tog datuma, tuzba zbog povrede procesnih obaveza Drzave ne spada u temporalnu nadleznost Suda. 15. Posto se ne slazemo sa misljenjem veine da je u predmetnom slucaju doslo do povrede clana 2, takoe smo glasali protiv njihovog zakljucka da je, uzimajui u obzir ovo misljenje, bilo nepotrebno zasebno ispitivati tuzbe po osnovu clanova 6 i 13 Konvencije. Da su se ove tuzbe ispitivale, utvrdili bismo povredu clana 6 Konvencije zbog prekomjerne duzine postupka, a ne povredu clana 13. 16. Sto se tice clana 41, nijesmo saglasni oko toga da li je iznose trebalo dosuditi na ime nematerijalne stete i troskove i izdatke, pri cemu je sudija Bratza glasao u prilog takvoj odluci priklanjajui se tako misljenju veine po osnovu clana 2, dok je sudija Türmen glasao protiv dosuivanja bilo kakve naknade.

47

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

48

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVO ODJELJENJE

PREDMET BRANKO TOMASI I DRUGI protiv HRVATSKE

(Predstavka br. 46598/06)

PRESUDA STRAZBUR 15. januara 2009.

Ova e presuda postati konacna pod okolnostima utvrenim u clanu 44, stav 2 Konvencije. Moze biti podvrgnuta redakcijskim izmjenama.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Branko Tomasi i drugi protiv Hrvatske, Evropski sud za ljudska prava (Prvo odjeljenje), zasjedajui u vijeu u sastavu: Christos Rozakis, predsjednik, Nina Vaji, Anatoly Kovler, Elisabeth Steiner, Dean Spielmann, Giorgio Malinverni, George Nicolaou, sudije, i g. Søren NielseN, sekretar Odjeljenja, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 11. decembra 2008. donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke (br. 46598/06) protiv Republike Hrvatske koji je 30. oktobra 2006. podnijelo pet hrvatskih drzavljana, g. Branko Tomasi, ga ura Tomasi, g. Marko Tomasi, g. Tomislav Tomasi i gica Ana Tomasi (,,podnosioci predstavke") Sudu na osnovu clana 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (,,Konvencija"). 2. Podnosioce predstavke zastupala je ga I. Boji, advokatica iz Zagreba. Hrvatsku vladu (,,Vlada") zastupala je njena zastupnica ga S. Staznik. 3. Dana 7. maja 2007. Sud je obavijestio Vladu o predstavci. Na osnovu odredaba clana 29, stava 3 Konvencije, odlucio je da istovremeno ispita dopustenost i osnovanost predstavke.

CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnosioci predstavke roeni su 1956, 1963, 1985, 1995. i 2001. godine i zive u Cakovcu. Prvi podnosilac predstavke i druga podnositeljka predstavke su supruznici, dok su trei i cetvrti podnosioci predstavki i peta podnositeljka predstavke njihova djeca. 5. Tokom 2004. M.T., ki prvog podnosioca predstavke i druge podnositeljke, te sestra treeg i cetvrtog podnosioca predstavke i pete podnositeljke, usla je u vezu s izvjesnim M.M. Poceli su zivjeti zajedno s podnosiocima predstavke u njihovoj kui. Dana 1. matra 2005. rodila im se ki V.T. Ubrzo nakon toga M.M. je imao niz sukoba s ukuanima te je cesto upuivao verbalne prijetnje M.T., zbog cega se u julu 2005. iselio iz kue. Dana 4. januara 2006. Centar za socijalno staranje Cakovec (u daljem tekstu: ,,Centar za socijalno staranje") podnio je prijavu Policijskoj upravi meimurskoj navodei, izmeu ostalog, da je 2. januara 2006. M.M. dosao u Centar tvrdei da ima bombu koju e ,,baciti na svoju bivsu suprugu [to znaci M.T.] i dijete". 6. Dana 5. januara 2006. M.T. je Drzavnom tuzilastvu u Cakovcu podnijela krivicnu prijavu protiv M.M.-a. Navela je da je u razdoblju od jula 2005. M.M. u vise navrata dolazio u kuu njenih roditelja gdje je zivjela s kerkom i da je prijetio da e nju i njihovu zajednicku kerku ubiti bombom ako ne pristane da mu se vrati. Uz to je cesto zvao telefonom i slao joj SMS poruke ponavljajui iste prijetnje. 7. Dana 3. februara 2006. M.M.-u je odreen pritvor nakon sto je 27. januara 2006. protiv njega pokrenut krivicni postupak pred Opstinskim sudom u Cakovcu. U psihijatrijskom misljenju pribavljenom tokom postupka navedeno je da je 2. januara 2006. M.M. pred zaposlenima Centra za socijalno staranje tvrdio da ima bombu i da su njegove prijetnje ozbiljne. Istu je tvrdnju ponovio 19. januara 2006. pred policijskim

50

PREDMET: BRANKO TOMASI I DRUGI protiv HRVATSKE

sluzbenicima Policijske uprave meimurske. Mjerodavni djelovi zakljucaka tog misljenja glase kako slijedi: ,,(1.) Optuzeni M.M. je osoba koja pati od dubokog poremeaja licnosti etioloski povezanog s uroenom disfunkcijom mozga i izrazito nepovoljnim vaspitnim okolnostima u djetinjstvu. Dg. mjesoviti poremeaj licnosti ... (2.) U kontekstu navedenog poremeaja licnosti, reakcija optuzenog na problematicne situacije svodi se na neodgovarajui i patoloski odbrambeni mehanizam s precijenjenim idejama i s tim povezanim aktivnostima. Te precijenjene ideje ne prelaze granicu dusevne bolesti. (3.) Nisam pronasao elemente trajne ili privremene uroene dusevne bolesti, smanjenih intelektualnih sposobnosti ili epilepsije koji bi mogli biti povezani s krivicnim djelima koja se optuzenom stavljaju na teret. (4.) Nije zavisan od alkohola, droga niti drugih supstanci ... (5.) S obzirom na navedeno u tackama 1, 2 i 3, te imajui na umu sve ostale informacije koje su dosad prikupljene u vezi s krivicnim djelima, smatram da je njegova sposobnost voljnog kontrolisanja i shvatanja znacenja i posljedica svoga cina tempore criminis bila umanjena, ali nije bio potpuno neuracunljiv. (6.) Postoji velika vjerovatnoa da e ponoviti isto ili slicno krivicno djelo. Kako bi se to sprijecilo, preporucujem sudu da, uz ostale mjere, odredi i obavezno psihijatrijsko lijecenje s dominantno psihoterapijskim pristupom, a sve s ciljem formiranja konstruktivnijih rjesavanja zivotnih situacija." 8. Dana 15. marta 2006. Opstinski sud je M.M.-a proglasio krivim zbog toga sto je u nekoliko navrata u razdoblju od jula do 30. decembra 2005. prijetio M.T. pred njenom porodicnom kuom i na parkiralistu u blizini gradskoga groblja kad bi M.T. bila sama. Prijetio je da e bombom ubiti nju, sebe i njihovo dijete. Dana 2. januara 2006. u Centru za socijalno staranje izjavio je da je mislio ozbiljno kad je prijetio, da uistinu ima bombu i da e na djetetov prvi roendan 1. marta 2006. ubiti sebe i dijete. Osuen je na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci i odreena mu je bezbjednosna mjera obaveznog psihijatrijskog lijecenja tokom boravka u zatvoru, a po potrebi i nakon toga. U odreivanju obaveznog psihijatrijskog lijecenja optuzenog, sud se u cjelosti pozvao na nalaze iz izvjestaja psihijatra. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi: ,,... tokom citavog razdoblja o kojemu je rijec optuzeni je zrtvi govorio da e baciti bombu na sebe i njihovo dijete, kao i na nju [zrtvu] ako se zatekne u blizini. Ti su dogaaji kulminirali 30. decembra. Optuzeni se nije suzdrzao od spominjanja bombe cak ni pred radnicima Centra za socijalno staranje i policajcem. Osim toga, pred policajcem je rekao da e sebe i dijete raznijeti bombom na djetetov prvi roendan. Stoga nema sumnje da su i zrtva i svjedoci te prijetnje shvatili ozbiljno. ... Prema tome, zrtvini strahovi zbog vlastite sigurnosti i zbog sigurnosti njenoga djeteta bili su opravdani ... ... ispunjeni su svi uslovi za odreivanje bezbjednosne mjere [obaveznog psihijatrijskog lijecenja] budui da je optuzeni pocinio krivicno djelo u stanju smanjene uracunljivosti i da postoji vjerovatnoa ponavljanja istih ili slicnih djela. Potrebno je odrediti obavezno psihijatrijsko lijecenje za vrijeme izdrzavanja kazne i potom na slobodi. Lijecenje e se temeljiti na dominantno psihoterapijskom pristupu, kako je preporucio vjestak, s ciljem da se [kod optuzenog] razviju sposobnosti za konstruktivnije rjesavanje teskih zivotnih situacija." 9. Dana 28. aprila 2006. Zupanijski sud u Cakovcu skratio je bezbjednosnu mjeru na trajanje M.M. - ove zatvorske kazne i potvrdio ostatak presude. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi: ,,... nema sumnje da su se ceste prijetnje ubistvom ... bombom trebale prema svim objektivnim mjerilima shvatiti ozbiljno i da bi [takve prijetnje] prouzrokovale stvarni osjeaj uznemirenosti, straha i zabrinutosti kod svake prosjecne osobe, narocito u situaciji kad zrtva zna da je pocinilac agresivna osoba izvan kontrole, kao sto je to bio slucaj sa zrtvom u ovom predmetu. Nema sumnje ni da je ... optuzeni svoje prijetnje upuivao tokom razdoblja od pola godine u kojem se zrtva, zbog stalnih prijetnji, bojala ne samo za vlastitu sigurnost, ve i za sigurnost

51

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

i dobrobit svoga djeteta, koje tada jos nije bilo navrsilo ni godinu dana. Zrtva je time bez sumnje dovedena u tezak i nezavidan polozaj svakodnevno strahujui za svoj i kerkin zivot, sto potvruje ne samo njen iskaz, ve i cinjenica da je zatrazila pomo od nadleznih tijela, [poput] policije, centra za socijalno staranje i drzavnoga tuzilastva.... Ocjenjujui .... pobijanu presudu na osnovu clana 379, stava 1(2) Zakona o krivicnom postupku, ovaj je zalbeni sud utvrdio da je prvostepeni sud prekrsio zakonske odredbe na stetu optuzenog kad je nalozio da se bezbjednosna mjera obaveznog psihijatrijskog lijecenja nastavi nakon otpustanja optuzenog [iz zatvora], sto je suprotno clanu 75 Krivicnog zakona prema kojemu obavezno psihijatrijsko lijecenje moze trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjeno, ali u svakom slucaju do prestanka izvrsenja kazne zatvora. ... ovaj se sud ne slaze sa tvrdnjom optuzenog da bi u njegovom slucaju svrha kaznjavanja bila ostvarena uslovnom kaznom, posebno s obzirom na cinjenicu da optuzeni ... nije pokazao samokriticnost u odnosu na svoje postupke niti ikakvo kajanje zbog onoga sto je izrekao ..." 10. M.M. je zatvorsku kaznu izdrzavao u zatvoru u Varazdinu iz kojeg je pusten 3. jula 2006. Dana 15. avgusta 2006. ustrijelio je M.T., njihovu ker V.T. i sebe. Prije pucnjave, susjed M.T. ga je opazio kako nosi automatsku pusku i kako ostavlja bicikl u obliznjoj sumi. Susjed je odmah pozvao policiju. Policija je na mjesto dogaaja dosla nakon dvadeset minuta, neposredno nakon tragicnoga dogaaja. 11. Dana 15. avgusta 2006. policija je obavila informativni razgovor sa susjedom M.T., I.S.-om koji je vidio M.M.-a kako se priblizava kui M.T. neposredno prije kriticnoga dogaaja. Na zahtjev policije, dana 17. avgusta 2006. istrazni sudija Zupanijskog suda u Varazdinu izdao je nalog za pretres stana i vozila u vlasnistvu izvjesnog M.G.-a za kojega je postojala sumnja da je M.M.-u nabavio oruzje. Nalog je izvrsen istoga dana, ali nije utvrena veza izmeu M.G.-a i oruzja koje je koristio M.M. Istrazni sudija nije preduzeo nikakve dalje korake u tom predmetu. 12. Dana 18. avgusta 2006. policija je Drzavnom tuzilastvu u Cakovcu dostavila izvjestaj u kojem je iscrpno opisala okolnosti tragicnoga dogaaja. 13. Dana 28. novembra 2006. Drzavno tuzilastvo je odbacilo krivicnu prijavu protiv M.M.-a za ubistvo M.T. i V.T. zbog toga sto je bio mrtav. Nije jasno ko je podnio tu krivicnu prijavu, ali primjerak rjesenja Drzavnog tuzilastva poslan je podnosiocima predstavki. Dopisom od istog tog datuma Drzavno tuzilastvo je zatrazilo od Policijske uprave meimurske da prikupi sve podatke vezane za psihijatrijsko lijecenje M.M.-a u zatvoru u Varazdinu. Mjerodavni dio izvjestaja koji su 13. decembra 2006. sastavile zatvorske vlasti zatvora u Varazdinu glasi kako slijedi: ,,M.M. je boravio u pritvoru u zatvoru u Varazdinu od 3. februara do 22. maja 2006. kad je upuen na izdrzavanje kazne zatvora ... koje je prestalo 3. jula 2006. Psihijatrijskim vjestacenjem M.M.-a, provedenim tokom njegovog boravka u pritvoru, utvreno je da on pati od mjesovitog poremeaja licnosti koji je posljedica uroene disfunkcije mozga i nepovoljnih vaspitnih okolnosti u djetinjstvu. U svom nalazu i misljenju vjestak psihijatar je preporucio da mu se odredi obavezno psihijatrijsko lijecenje s dominantno psihoterapijskim pristupom, a sve s ciljem formiranja konstruktivnijih rjesavanja zivotnih situacija. Za vrijeme izdrzavanja kazne zatvora bio je predvien intenzivni tretman koji se sastojao od cestih individualnih razgovora, u skladu s pojedinacnim programom izvrsavanja kazne zatvora. Rijetko je na vlastitu inicijativu dolazio na razgovore, pa je to, radi potreba lijecenja, od njega zahtijevalo osoblje. ... Dok je bio u zatvoru, M.M. je bio kod zatvorskog ljekara pet puta, nekad na vlastitu inicijativu, a nekad na poziv ljekara. Nije insistirao na psihijatrijskoj terapiji, pa se stoga njegovo lijecenje, prema preporuci vjestaka, temeljilo na intenzivnom psihoterapijskom tretmanu od strane osoblja, upravnika zatvora i ostalih koji su s njim razgovarali. Bio je izrazito introvertna osoba, pa se njegova stvarna licnost nije mogla otkriti u pritvorskim i zatvorskim uslovima." 14. Dana 11. decembra 2006. Policijska uprava meimurska obavila je informativni razgovor s upravnikom zatvora u Varazdinu, P.L.-om. Mjerodavni dio izvjestaja o informativnom razgovoru koji

52

PREDMET: BRANKO TOMASI I DRUGI protiv HRVATSKE

je sastavljen 2. decembra 2006. glasi kako slijedi: ,,Gore navedeni je upravnik zatvora u Varazdinu i izjavljuje da je pokojni M.M. izdrzavao kaznu zatvora u zatvoru u Varazdinu od 3. februara do 3. jula 2006. ... Tokom boravka u zatvoru M.M. je bio psihijatrijski lijecen u skladu sa strucnim misljenjem i preporukom. Lijecenje se temeljilo na intenzivnom psihoterapijskom tretmanu M.M.-a, koji se sastojao od razgovora sa zatvorskim osobljem, njime [to jest, upravnikom zatvora] i zatvorskim ljekarem. Tokom lijecenja M.M. nije primao niti trazio farmakoterapiju. Utvreno je i da je M.M. veoma introvertna osoba koja nije zeljela saraivati u lijecenju. Za vrijeme boravka u zatvoru M.M. je bio kod zatvorskog ljekara pet puta u vezi sa odreenim problemima, odnosno bolestima. Uz to tvrdi da ne postoje interni propisi o sprovoenju bezbjednosne mjere i da se sva lijecenja provode u skladu sa Zakonom o izvrsavanju kazne zatvora." 15. Prema navodima Vlade, budui da nisu bili utvreni propusti osoba zaduzenih za izvrsenje M.M.-ove zatvorske kazne i bezbjednosne mjere, istraga je zakljucena, iako u tom smislu nije donesena nikakva formalna odluka. 16. U zatvorskom zdravstvenom kartonu M.M.-a, koji je dostavila Vlada, nema nikakvih informacija o psihijatrijskom ili psihoterapijskom tretmanu. 17. Dana 6. novembra 2006. podnosioci predstavke podnijeli su Drzavnome tuzilastvu predlog za rjesenje svog zahtjeva za nadoknadu nematerijalne stete u vezi sa smru M.T. i V.T. Naveli su da su nadlezne vlasti propustile da preduzmu odgovarajue mjere radi zastite zivota M.T. i V.T. te su ukazali na manjkavosti istrage o okolnostima njihove smrti. Zatrazili su 1.105.000 hrvatskih kuna (HRK) na ime nadoknade stete i 13.481 HRK na ime troskova. Nije im odgovoreno. Na osnovu clana 186(a) Zakona o parnicnom postupku, ako takav zahtjev ne bude prihvaen ili o njemu ne bude odluceno u roku od tri mjeseca od njegova podnosenja, podnosilac predstavke moze podnijeti tuzbu nadleznom sudu. Podnosioci predstavke nisu podnijeli graansku tuzbu.

II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO I PRAKSA

18. Clan 21 Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000 i 28/2001) glasi kako slijedi: "Svako ljudsko bie ima pravo na zivot...." 19. Mjerodavni dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (Narodne novine, br. 29/2002) glasi kako slijedi: Clan 38 "Svako fizicko i pravno lice ima pravo da predlozi pokretanje postupka za ocjenu usuglasenosti zakona s Ustavom ..." Clan 55 "(1) Ustavni sud e ukinuti zakon ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije saglasan s Ustavom ..." 20. Mjerodavni dio clana 75 Krivicnog zakona Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 110/1997, 58/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 62/2003 i 105/2004) glasi kako slijedi: "Bezbjednosna mjera obaveznog psihijatrijskog lijecenja moze se primijeniti samo prema pociniocu koji je krivicno djelo pocinio u stanju smanjene uracunljivosti ako postoji opasnost da razlozi za takvo stanje mogu i u budunosti podsticajno djelovati za izvrsenje novog krivicnog djela. Bezbjednosna mjera obaveznog psihijatrijskog lijecenja moze se pod uslovima iz stava 1 ovoga clana primijeniti za vrijeme izvrsenja kazne zatvora ili uz zamjenu za kaznu zatvora ili uz uslovnu osudu. Obavezno psihijatrijsko lijecenje traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjeno, ali

53

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

u svakom slucaju do prestanka izvrsenja kazne zatvora ... U svim slucajevima obavezno psihijatrijsko lijecenje ne moze trajati duze od tri godine...." 21. Mjerodavne odredbe Zakona o krivicnom postupku (Narodne novine, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 63/2002, 62/2003 i 115/2006) glase kako slijedi: Clan 174, stav 2 "[Kako bi mogao] odluciti hoe li zahtijevati provoenje istrage ... drzavni tuzilac e ... zahtijevati od policijskih vlasti da prikupe potrebne informacije i preduzmu druge mjere radi otkrivanja ... pocinioca ..." Clan 177 "Ako postoji osnovana sumnja da je pocinjeno krivicno djelo za koje se goni po sluzbenoj duznosti, policijske vlasti duzne su preduzeti potrebne mjere da se pronae pocinilac krivicnog djela, ... te da prikupe sve informacije koje bi mogle biti od koristi za uspjesno voenje krivicnog postupka. ..." Clan 187 "(1) Istraga se pokree protiv odreene osobe kad postoji osnovana sumnja da je pocinila krivicno djelo. (2) U istrazi e se prikupiti dokazi i podaci koji su potrebni da bi se moglo odluciti hoe li se podignuti optuznica ili obustaviti postupak ..." 22. Mjerodavne odredbe Zakona o obaveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005) glase kako slijedi: Clan 19 "(1) Svako fizicko i pravno lice ima pravo na zastitu svojih licnih prava pod pretpostavkama utvrenim zakonom. (2) Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona podrazumijevaju se prava na zivot, tjelesno i dusevno zdravlje, ugled, cast, dostojanstvo, ime, privatnost licnog i porodicnog zivota, slobodu i dr...." Clan 1100 "(1) U slucaju povrede licnih prava sud e, ako nae da to tezina povrede i okolnosti slucaja opravdavaju, dosuditi pravicnu novcanu nadoknadu, nezavisno od nadoknade imovinske stete, a i kad nje nema...." Clan 1101 "(1) U slucaju smrti ili osobito teskog invaliditeta neke osobe pravo na pravicnu novcanu nadoknadu neimovinske stete imaju clanovi njene uze porodice (bracni drug, djeca i roditelji). (2) Takva se nadoknada moze dosuditi i brai i sestrama, djedovima i bakama, unucadi i vanbracnom drugu, ako je izmeu njih i umrlog, odnosno ozlijeenog postojala trajnija zajednica zivota...." 23. Clan 13 Zakona o sistemu drzavne uprave (Narodne novine, br. 75/1993, 48/1999, 15/2000 i 59/2001) glasi kako slijedi: "Stetu koja graaninu, pravnom licu ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela drzavne uprave, tijela jedinica lokalne i podrucne (regionalne) samouprave ... nadoknauje Republika Hrvatska." 24. Mjerodavni dio clana 186(a) Zakona o parnicnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01 i 177/03) glasi kako slijedi: "Osoba koja namjerava da podnese tuzbu protiv Republike Hrvatske duzna je da se prije podnosenja tuzbe obrati nadleznom drzavnom tuzilastvu sa zahtjevom za mirno rjesenje spora.... Ako zahtjev iz stava 1 ovoga clana ne bude prihvaen ili o njemu ne bude odluceno u roku od

54

PREDMET: BRANKO TOMASI I DRUGI protiv HRVATSKE

tri mjeseca od njegovog podnosenja, podnosilac predstavke moze podnijeti tuzbu nadleznom sudu...." 25. Mjerodavne odredbe Zakona o izvrsavanju kazne zatvora (Narodne novine, br. 128/1999 i 190/2003) glase kako slijedi:

SVRHA IZVRSAVANJA KAZNE ZATVORA

Clan 2 "Glavna svrha izvrsavanja kazne zatvora jeste, uz covjecno postupanje i postovanje dostojanstva osobe koja se nalazi na izdrzavanju kazne zatvora ... njegovo osposobljavanje za zivot na slobodi u skladu sa zakonom i drustvenim pravilima."

PRIPREMA ZA OTPUSTANJE I POMO POSLIJE OTPUSTANJA

Clan 13 "Kaznionica, odnosno zatvor e tokom izvrsavanja kazne zatvora pravovremeno osigurati pripremu zatvorenika za otpustanje u saradnji s ustanovama i drugim pravnim osobama u cijem su djelokrugu poslovi pomoi poslije otpusta [iz zatvora]."

POJEDINACNI PROGRAM IZVRSAVANJA KAZNE ZATVORA

Clan 69 "(1) Pojedinacni program izvrsavanja kazne zatvora (u daljem tekstu: program izvrsavanja) jeste skup pedagoskih, radnih, zdravstvenih, psiholoskih i bezbjednosnih radnji i mjera kojima se planira izvrsavanje kazne zatvora primjereno osobinama i potrebama zatvorenika te vrsti i mogunostima kaznionice, odnosno zatvora. Program izvrsavanja donosi se radi ispunjavanja svrhe izvrsavanja kazne zatvora iz clana 7 ovoga Zakona. (2) Program izvrsavanja ... donosi upravnik na predlog strucnog tima kaznionice, odnosno zatvora .... (3) Program izvrsavanja sadrzi podatke o: ... posebnim postupcima (... psiholoska i psihijatrijska pomo, ...), posebnim mjerama sigurnosti...."

ZASTITA ZDRAVLJA

Clan 103 "(1) Zatvoreniku se osigurava lijecenje i redovna briga o tjelesnom i dusevnom zdravlju. ..." 26. Clan 22 Zakona o drzavnom tuzilastvu (Narodne novine, 75/1995) glasi kako slijedi: "(1) Troskovi zastupanja pred sudovima i drugim nadleznim tijelima priznaju se nadleznom drzavnom tuzilastvu prema propisima o nagradama i nadoknadama za rad advokata. (2) Sredstva naplaena na ime troskova zastupanja prihod su drzavnog proracuna." 27. Kad je rijec o graanskom postupku za nadoknadu stete, Vlada je dostavila nekoliko odluka Vrhovnog suda u kojima on daje misljenje o odgovornosti drzave za stetu koju su prouzrokovala upravna tijela. Mjerodavni djelovi odluke br. Rev 2203/1991-2 od 30. decembra 1991. glase kako slijedi: "Naime, konkretnu stetu prouzrokovali su svojim nezakonitim i nepravilnim radom radnici OKPD V. - P. odnosno KPD L. time sto su dopustili da osuenik, sklon nasilju kao sto je spomenuti D.P., pobjegne iz toga doma, umjesto da su ga u tome sprijecili pa i sredstvima prisile (cl. 175 i 176, st. 1, tac. 4 Zakona o izvrsenju krivicnih i prekrsajnih sankcija - "Narodne

55

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

novine" br. 21/74 i 39/74). Izvrsenjem kazne, a posebno kazne zatvora, ostvaruje se svrha kaznjavanja odreena zakonom, sto znaci uz ostalo sprecavanje konkretnog ucinioca da ucini krivicno djelo na nacin da mu se ogranici kretanje. U konkretnom slucaju radnici navedenih krivicno-popravnih ustanova za koje snosi odgovornost tuzena drzava, propustili su to da ucine u odnosu na osuenika koji je izvrsenjem predmetnog stetnog dogaaja ponovio cin nasilja kako je ucinio (u tezem obliku) i prilikom izvrsenja krivicnog djela zbog kojeg je osuen i zbog kojeg se nalazio na izdrzavanju kazne zatvora ... Da se radi o drustveno opasnoj osobi koju je posebno u ovom slucaju trebalo sprijeciti u vrsenju krivicnih djela drzanjem u zatvoru proizlazi ne samo iz cinjenice da je ucinio krivicno djelo razbojnistva, ve i iz cinjenice da je nasilnickom djelatnosu pored tuzioca ostetio i brojne druge osobe za vrijeme trajanja njegovog bjekstva iz zatvora. Treba dodati da na to upuuje i njegova ranija osuivanost ... Stoga u konkretnom slucaju postoji pravno relevantna uzrocna veza izmeu nezakonitog i nepravilnog rada tijela tuzene drzave te bijega i stetne posljedice ... a sto sve dovodi do odgovornosti tuzene drzave." Mjerodavni dio odluke br. Rev 186/04-2 od 10. januara 2006. glasi kako slijedi: "Po odredbi cl. 13 Zakona o sastavu drzavne uprave ("Narodne novine", broj 75/93, 48/99, 15/00 i 59/01) Republika Hrvatska duzna je nadoknaditi stetu koja graaninu, pravnom licu ili drugoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela drzavne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave .... Da bi odreeno propustanje ili postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili opstem aktu predstavljalo nezakoniti rad ... potrebno je i postojanje volje ili pristanka da se time ostete prava i interesi treega." 28. Podnosioci zakona dostavili su nekoliko odluka Vrhovnoga suda koje se ticu istoga pitanja. Mjerodavni dio odluke br. Rev 713/1998-2 od 13. septembra 2000. glasi kako slijedi: "Da bi odreeno propustanje primjene ili postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili opstem aktu predstavljalo nezakonit rad, odnosno da bi odreeno necinjenje ili cinjenje suprotno uobicajenom ili propisanom nacinu obavljanja djelatnosti predstavljalo nepravilan rad, potrebno je i postojanje volje ili pristanka da se time ostete prava i interesi treega." Mjerodavni dio odluke br. Rev 218/04-2 od 27. oktobra 2004. glasi kako slijedi: "Dakle, da bi tuzioci kao osteenici mogli osnovano zahtijevati nadoknadu stete od Republike Hrvatske, moraju se ostvariti propisane pretpostavke, a te su da je steta posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada osobe ili tijela koje obavlja tu sluzbu ili djelatnost. Pri tome se nezakonit rad ispoljava kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili opstem aktu ili propustanje da se zakon, drugi propis ili opsti akt primijeni, s voljom ili pristankom da se treem nanese steta. Nepravilan rad ispoljava se kao cinjenje ili necinjenje suprotno uobicajenom ili propisanom nacinu obavljanja djelatnosti, a moze se zakljuciti o postojanju volje ili pristanka da se time ostete prava i interesi treega." Mjerodavni dio odluke br. Rev 730/04-2 od 16. novembra 2005. glasi kako slijedi: "... da se nezakonit rad ispoljava kao postupanje suprotno zakonu ili propustanje primjene zakonskih odredbi s voljom ili pristankom da se treem nanese steta, a nepravilan rad je cinjenje ili necinjenje suprotno uobicajenom ili propisanom nacinu obavljanja djelatnosti. ... Teret dokaza bio je na tuziocu. .... Tuzilac, koji tvrdi da mu je nastala steta, bio je, dakle, duzan da dokaze postojanje stete, stetnu radnju tuzene (u ovom slucaju nezakonit ili nepravilan rad tijela drzavne uprave u smislu cl. 13 Zakona o sistemu drzavne uprave) i uzrocnu vezu izmeu stetne radnje i nastale stete." Mjerodavni dio odluke br. Rev 257/06-2 od 18. maja 2006. glasi kako slijedi:

56

PREDMET: BRANKO TOMASI I DRUGI protiv HRVATSKE

"Smisao odredbe cl. 13 Zakona o sistemu drzavne uprave je ta, da drzava odgovara za stetu u slucaju kad bi bila rijec o svjesnom postupanju suprotno zakonu s voljom da se nekome nanese steta."

PRAVO I NAVODNA POVREDA CLANA 2 KONVENCIJE

29. Podnosioci predstavke podnijeli su dva prigovora na osnovu clana 2 Konvencije. Kao prvo, prigovorili su da je drzava propustila da ispuni svoje pozitivne obaveze da sprijeci smrt M.T. i V.T. i, kao drugo, da drzava nije sprovela temeljnu istragu o moguoj odgovornosti svojih sluzbenika za smrt M.T. i V.T. Clan 2 Konvencije glasi kako slijedi: "1. Pravo svakoga na zivot zastieno je zakonom. Niko ne smije biti namjerno lisen zivota osim u izvrsenju sudske presude na smrtnu kaznu za krivicna djela za koje je ta kazna predviena zakonom. 2. Nije u suprotnosti s odredbama ovog clana lisenje zivota proizaslo iz upotrebe sile koja je bila nuzno potrebna: a) pri odbrani bilo koje osobe od protivpravnog nasilja; b) pri zakonitom hapsenju ili pri sprecavanju bijega osobe zakonito lisene slobode; c) radi suzbijanja pobune ili ustanka u skladu sa zakonom.» A. Dopustenost 1. Tvrdnje stranaka 30. Vlada je ustvrdila da su podnosioci predstavke imali na raspolaganju nekoliko pravnih sredstava koje su propustili iscrpiti. Kao prvo, nisu podnijeli krivicnu prijavu protiv osobe koju su smatrali odgovornom za smrt M.T. i V.T., sto bi im omoguilo da predloze izvoenje dokaza i provedbu istraznih mjera. Da su to ucinili, nadlezno drzavno tuzilastvo bi po njihovoj krivicnoj prijavi donijelo obrazlozeno rjesenje. Cak i kad bi krivicna prijava bila odbacena, podnosioci predstavke bi tada imali mogunost da sami nastave krivicno gonjenje. 31. Kao drugo, podnosioci predstavke mogli su podnijeti graansku tuzbu za nadoknadu stete protiv drzave na osnovu clanova 1100 i 1101 Zakona o obaveznim odnosima, kao i na osnovu Konvencije koja je u Hrvatskoj neposredno primjenljiva. 32. I na kraju, cinjenica da odgovornost drzave postoji samo ako se dokaze uzrocna veza izmeu stetne radnje i nanesene stete predstavlja univerzalno prihvaeno nacelo odgovornosti za stetu koje nije specificnost hrvatskoga pravnog sistema. 33. Podnosioci ustvrdili su da prema domaem pravu trei i cetvrti podnosilac i peta podnositeljka nemaju pravo da traze nadoknadu stete za smrt V.T. Graanska tuzba protiv drzave za nadoknadu stete, koja je postojala kao mogunost za sve podnosioce u odnosu na smrt M.T. te za prvog podnosioca zahtjeva i drugu podnositeljku u odnosu na smrt V.T., nije imala izgleda za uspjeh. Naime, bilo bi nemogue dokazati da su ispunjeni uslovi koje je utvrdio Vrhovni sud, a to je da su radnje nadleznih vlasti bile nezakonite i da su oni postupali s namjerom prouzrokovanja stete treim osobama ili barem da su pristali na takav ishod. Nadalje, da su izgubili spor, morali bi platiti troskove zastupanja drzave u postupku od strane Drzavnog tuzilastva, koje je imalo pravo na nagradu prema odredbama Advokatske tarife. Prema standardima sudske prakse Vrhovnog suda, podnosioci mogli su traziti nadoknadu stete u iznosu od oko 800.000 HRK. Budui da bi se troskovi

57

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

zastupanja drzave odredili prema vrijednosti spora, oni bi iznosili oko 80.000 HRK. To znaci da bi premasili zajednicki godisnji dohodak podnosioca zahtjeva, koji je iznosio oko 14.000 HRK, budui da je jedini clan njihovoga domainstva koji je ostvarivao dohodak bio prvi podnosilac zahtjeva. S obzirom na cinjenicu da njihov mogui zahtjev za nadoknadu stete nije imao izgleda za uspjeh, postojao je vrlo visok rizik da bi morali platiti troskove zastupanja Drzavnog tuzilastva kojih nisu imali pravo ds budu osloboeni. Plaanje tih troskova bi ih finansijski unistilo, sto je bio razlog zbog kojeg nisu podnijeli graansku tuzbu protiv drzave. 34. U odnosu na Vladin prigovor da su trebali podnijeti krivicnu prijavu protiv osoba koje su smatrali odgovornima za smrt svojih bliskih srodnika, podnosioci predstavke ustvrdili su da su sve informacije koje su im bile poznate bile poznate i mjerodavnim drzavnim vlastima i da su u tim okolnostima vlasti trebale preduzeti odgovarajue korake u svrhu istrage smrti M.T. i V.T. 2. Ocjena Suda 35. Sud istice da je svrha clana 35 da se drzavama ugovornicama da prilika da sprijece ili isprave povrede za koje se navodi da su ih pocinile, prije nego se ti navodi iznesu pred institucije Konvencije. Dakle, drzave su osloboene od obaveze da za svoje postupke odgovaraju pred meunarodnim tijelom prije nego sto su imale priliku da isprave stvari kroz svoje pravne sisteme. Pravilo iscrpljenja domaih pravnih sredstava iz clana 35 Konvencije nalaze da podnosilac predstavke treba da ima redovni put do onih pravnih sredstava koja se odnose na navodne povrede i koja su istovremeno dostupna i dovoljna. Postojanje takvih pravnih sredstava mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji, ve i u praksi, a ako to nije tako, tada e tim pravnim sredstvima nedostajati potrebna dostupnost i efikasnost; na tuzenoj drzavi je da utvrdi da su ti uslovi ispunjeni (vidi Selmouni v. France [GC], br. 25803/94, §§ 74 i 75, ECHR 1999-V). 36. Clan 35 predvia podjelu tereta dokazivanja. Vlada koja se poziva na neiscrpljenje domaih pravnih sredstava duzna je da uvjeri Sud da je pravno sredstvo bilo djelotvorno i raspolozivo u teoriji i praksi u relevantno vrijeme, drugim rijecima, da je bilo dostupno, da je moglo pruziti pravnu zastitu u odnosu na prigovore podnosioca predstavke, te da je davalo razumne izglede za uspjeh (vidi Akdivar and Others v. Turkey, 16. septembra 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, § 68). 37. Sud istice da se prilikom primjene ovoga pravila mora na odgovarajui nacin uzeti u obzir kontekst. U tom je smislu potvrdio da se clan 35 mora primijeniti s odreenim stepenom fleksibilnosti i bez prekomjernoga formalizma (vidi Cardot v. France, 19. ozujka 1991, serija A br. 200, § 34). Potvrdio je i da pravilo iscrpljenja pravnih sredstava nije apsolutno, a nije ni podobno za automatsku primjenu; kad se preispituje je li ono bilo postovano, bitno je uzeti u obzir posebne okolnosti doticnog predmeta (vidi Van Oosterwijck v. Belgium, 6. novembra 1980, serija A br. 40, § 35). To znaci da, izmeu ostalog, Sud mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu doticne ugovorne stranke, ve i opsti pravni i politicki kontekst u kojemu oni funkcionisu, te licne okolnosti podnosioca zahtjeva (vidi Akdivar and Others, naprijed citirano, § 69140). 38. U odnosu na materijalni prigovor da drzava, suprotno clanu 2, nije preduzela odgovarajue pozitivne mjere radi zastite zivota osobe, mogunost ostvarenja nadoknade stete za smrt osobe e uopsteno i u uobicajenim okolnostima predstavljati primjerenu i dovoljnu satisfakciju (vidi, E. and Others v. the United Kingdom, br. 33218/96, § 110 i, mutatis mutandis, Caraher v. the United Kingdom (dec.), br. 24520/94, ECHR 2000-I). 39. Sud na pocetku primjeuje da novodoneseni clanovi 1100 i 1101 Zakona o obaveznim odnosima, koji je stupio na snagu 1. januara 2006, pruzaju mogunost trazenja nadoknade stete u vezi sa smru bracnog druga, djeteta ili roditelja, te da se nadoknada stete moze dosuditi i brai i

58

PREDMET: BRANKO TOMASI I DRUGI protiv HRVATSKE

sestrama, djedu i baki, unucadi te vanbracnom drugu ako je izmeu njih i umrlog postojala trajnija zajednica zivota. Sud stoga utvruje da prema domaem pravu, trei i cetvrti podnosilac, kao njezini ujaci, i peta podnositeljka, kao njezina teta, nemaju pravo na nadoknadu stete zbog ubojstva V.T. Iz toga slijedi da se Vladin prigovor u odnosu na treeg i cetvrtog podnosioca i petu podnositeljku u vezi sa smru V.T. mora odbiti. 40. Kad je rijec o pravu prvog podnosioca i druge podnositeljke na nadoknadu stete za smrt M.T. i V.T., te pravu treeg i cetvrtog podnosioca i pete podnositeljke na nadoknadu stete za smrt M.T., Sud primjeuje da clanovi 1100 i 1101 Zakona o obaveznim odnosima zaista predstavljaju pravnu osnovu za trazenje nadoknade stete od drzave. Sud e sada ispitati je li Vlada dokazala da graanska tuzba za nadoknadu stete protiv drzave predstavlja pravno sredstvo koje je potrebno iscrpiti u okolnostima ovoga predmeta. 41. Sud primjeuje da nakon sto je M.M. ubio M.T. i V.T. nije utvrena odgovornost drzavnih sluzbenika ukljucenih u slucaj u odnosu na duznost mjerodavnih vlasti da zastite zivote zrtava. U tim bi se okolnostima moglo rei da graanska tuzba za nadoknadu stete protiv drzave nema puno izgleda za uspjeh, osobito s obzirom na zahtjev iz domaeg prava i prakse da odgovornost drzave postoji samo u slucaju nezakonitog postupanja od strane tijela vlasti ili nezakonitog propusta i namjere tijela vlasti da prouzrokuje stetu treoj osobi ili prihvatanja takvog ishoda. 42. Meutim, nezavisno od izgleda za uspjeh mogue graanske tuzbe o zakonitosti postupanja mjerodavnih vlasti, Sud primjeuje da, bilo kako bilo, ono o cemu je ovdje rijec nije pitanje jesu li vlasti postupale zakonito, odnosno je li uopste postojala pojedinacna odgovornost drzavnog sluzbenika po bilo kom osnovu. Puno sire od toga, sredisnje pitanje u ovome predmetu jesu navodne manjkavosti domaeg sistema zastite zivota ljudi od postupaka opasnih kriminalaca koji su kao takvi utvreni od strane mjerodavnih vlasti i postupanja prema takvim pojedincima, ukljucujui i pravni okvir u kojem nadlezne vlasti treba da djeluju i predviene mehanizme. U vezi s time, Sud primjeuje da Vlada nije dokazala da su se ta pitanja, a osobito prigovori podnosioca predstavke na osnovu clana 2 Konvencije koji se odnose na manjkavosti domaega prava i prakse prije smrti M.T. i V.T., mogla ispitati i u jednome od postupaka na koji se pozvala. 43. Sto se tice Vladine tvrdnje da su nakon ubistva M.T. i V.T. podnosioci predstavke mogli podnijeti i krivicnu prijavu, Sud primjeuje da je korak u tom smjeru preduzeo istrazni sudija Zupanijskog suda u Varazdinu kad je 17. avgusta 2006. nalozio pretragu stana i vozila izvjesnog M.G. koji se sumnjicio da je M.M.-u nabavio oruzje, kao i Drzavno tuzilastvo u Cakovcu kad je 28. novembra 2006. od Policijske uprave meimurske zatrazilo da prikupi sve podatke o psihijatrijskom lijecenju M.M.-a dok je sluzio kaznu zatvoru. Ti koraci, meutim, nisu doveli do pokretanja krivicnog ili nekog drugog postupka protiv bilo koje od ukljucenih osoba. Sud ne vidi na koji bi nacin jos jedna krivicna prijava o tim istim pitanjima, da su je podnosioci podnijeli, mogla dovesti do drukcijega ishoda. U vezi s time, Sud ponavlja da, u predmetima koji se odnose na smrt u okolnostima iz kojih bi mogla proizii odgovornost drzave, vlasti moraju djelovati na vlastitu inicijativu cim saznaju za doticnu stvar. One to ne mogu prepustiti inicijativi rodbine bilo u smislu podnosenja formalne prijave ili u smislu preuzimanja odgovornosti za voenje ikakvog istraznog postupka (vidi, na primjer, McKerr v. the United Kingdom, br. 28883/95, § 111, ECHR 2001-III, i Slimani v. France, br. 57671/00, § 29, ECHR 2004-IX (izvodi)). 44. Iz toga slijedi da se pravna sredstva sto ih je Vlada predlozila nisu morala iscrpiti. U donosenju tog zakljucka Sud je uzeo u obzir posebne okolnosti ovoga predmeta, kao i cinjenicu da je dovedeno u pitanje jedno od temeljnih prava, a to je pravo na zivot (vidi, izmeu drugih izvora prava, McCann and Others v. the United Kingdom, 27. rujna 1995, serija A br. 324, § 147) i da je svrha Konvencije jamciti prava koja nisu teorijska ili iluzorna, ve su prakticna i djelotvorna (vidi, na primjer, Matthews v. the United Kingdom [GC], br. 24833/94, § 34, ECHR 1999-I). Vladin prigovor se, prema tome, treba odbiti. 45. Sud utvruje da ovaj dio predstavke nije ocigledno neosnovan u smislu clana 35 stava 3 Konvencije. Uz to utvruje i da nije nedopusten ni po kom drugom osnovu. Stoga se mora proglasiti dopustenim.

59

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

B. Osnovanost 1. Tvrdnje stranaka 46. Podnosioci predstavke prigovorili su da drzava nije ispunila svoju pozitivnu obavezu jer, iako je vlastima bilo dobro poznato da su M.M.-ove prijetnje upuene M.T. i V.T. ozbiljne, nisu nalozili i sproveli pretres njegovog stana i vozila tokom prvog krivicnog postupka koji se vodio protiv njega, a u kojem je bio optuzen za ozbiljne prijetnje upuene M.T. i V.T. Podnosioci ustvrdili su da, prije nego sto je M.M. pusten iz zatvora, mjerodavne vlasti nisu pravilno provodile njegovo psihijatrijsko lijecenje niti su procijenile njegovo dusevno stanje i vjerojatnost da e izvrsiti svoje prijetnje. Ukazali su na nedostatke propisa o izvrsenju kazne zatvora i ustvrdili da je domae pravo manjkavo jer se optuzeni koji je proglasen krivim za krivicno djelo moze podvrgnuti psihijatrijskom lijecenju samo za vrijeme trajanja kazne zatvora. Podnosioci prigovorili su i da domae vlasti nisu sprovele propisnu i temeljnu istragu o moguoj odgovornosti drzave za smrt njihovih bliskih srodnika. 47. Vlada je ustvrdila da su domae vlasti prijetnje M.M.-a shvatile ozbiljno i da je iz tog razloga zadrzan u pritvoru gdje se nalazio tokom cijeloga suenja. Osuen je na kaznu zatvora srazmjernu tezini osude za krivicno djelo koje spada u granica koje je zakon postavio za krivicno djelo za koje je bio optuzen. Nadalje, psihijatrijsko lijecenje mu je odreeno tokom trajanja kazne zatvora, kako predvia domae pravo. 48. Sto se tice njihove procesne obaveze u smislu clana 2, Vlada je ustvrdila da je nadlezno drzavno tuzilastvo nalozilo policiji da prikupi relevantne podatke o smrti M.T. i V.T.. Policija je, izmeu ostalog, obavila informativni razgovor sa upravnikom zatvora iz kojeg je vidljivo na koji se nacin sprovodila mjera obaveznog psihijatrijskog lijecenja. Drzavno tuzilastvo nije utvrdilo da je bilo ikakvih propusta od strane zatvorskih vlasti koji bi predstavljali krivicno djelo. Sto se tice njihovoga ucesa u istrazi, podnosioci nisu podnijeli posebnu krivicnu prijavu i nisu dokazali da su ikada zatrazili informacije o istrazi. 2. Ocjena Suda (a) Materijalnopravni aspekt clana 2 Konvencije (I) Opsta nacela 49. Sud ponavlja da clan 2 nalaze drzavi da preduzme odgovarajue mjere kako bi zastitila zivote osoba pod njenom jurisdikcijom (vidi L.C.B. v. the United Kingdom, 9. juna 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-III, § 36). To ukljucuje primarnu duznost drzave da osigura pravo na zivot donosenjem djelotvornih krivicnopravnih odredbi koje e odvraati od pocinjenja krivicnih djela protiv osobe, popraenih mehanizmima za sprecavanje, suzbijanje i kaznjavanje povreda tih odredbi (vidi Nachova and Others v. Bulgaria [GC], br. 43577/98 i 43579/98, § 160, ECHR 2005-VII). 50. To se u odgovarajuim okolnostima prosiruje i na pozitivnu obavezu vlasti da preduzmu preventivne operativne mjere radi zastite pojedinca ciji je zivot ugrozen kriminalnim radnjama drugog pojedinca. S obzirom na poteskoe vezane za odrzavanje mira i reda u savremenim drustvima, nepredvidljivost ljudskoga ponasanja i operativne odluke koje se moraju donijeti u smislu prioriteta i resursa, Sud pazi i da, prilikom razmatranja pozitivnih obaveza, clan 2 ne tumaci na nacin da vlastima nametne nemogu ili nesrazmjeran teret (vidi Osman v. the United Kingdom, 28. oktobra 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VIII, § 116). Prema tome, vlasti ne mogu u slucaju svakog navodnog rizika za zivot podlijegati zahtjevu iz Konvencije u vezi sa preduzimanjem operativnih mjera radi sprecavanja ostvarenja tog rizika.

60

PREDMET: BRANKO TOMASI I DRUGI protiv HRVATSKE

51. Pozitivna obaveza e nastati kad se utvrdi da su vlasti znale ili da su u to vrijeme trebale znati za postojanje stvarnog i neposrednog rizika za zivot identifikovane osobe zbog kriminalnih radnji tree osobe, te da su propustile da preduzmu mjere u okviru svojih ovlasenja za koje se, prema razumnom prosuivanju, moglo ocekivati da e sprijeciti taj rizik (vidi Osman, naprijed citirano, § 116; Paul and Audrey Edwards v. the United Kingdom, br. 46477/99, § 55, ECHR 2002-III; te Bromiley v. the United Kingdom (dec.), br. 33747/96, 23. novembra 1999). (II) Primjena tih nacela na ovaj predmet 52. Sud je prvo ispitao jesu li mjerodavne vlasti znale, odnosno jesu li trebale znati za to da M.M. predstavlja rizik za zivote M.T. i V.T. Sud primjeuje da je nadlezno drzavno tuzilastvo pokrenulo krivicni postupak protiv M.M. zbog ozbiljnih prijetnji upuenih M.T. i V.T., koji je imao za posljedicu proglasenje M.M.-a krivim prema optuznici i njegovom osudom na kaznu zatvora od pet mjeseci. Domai su sudovi utvrdili da je M.M. upuivao prijetnje M.T. i V.T. kroz duze vremensko razdoblje, to jest, od jula do decembra 2005. Utvrdili su i da se on nije suzdrzao od ponavljanja tih prijetnji pred zaposlenima Centra za socijalno staranje u Cakovcu i policijom, ukljucujui i njegovu najavu da e M.T. i V.T. raznijeti bombom na prvi roendan V.T. 1. marta 2006. U vise navrata je tvrdio da ima bombu, a mogao je isto tako imati i drugo oruzje. Da su domae vlasti te prijetnje smatrale ozbiljnim prijetnjama dokazuje i cinjenica da je M.M. osuen na bezuslovnu kaznu zatvora. Nadalje, psihijatrijskim vjestacenjem M.M.-a, obavljenim u toku krivicnoga postupka, utvreno je da on pati od mjesovitog poremeaja licnosti i da mu je potrebno obavezno psihijatrijsko lijecenje kako bi razvio sposobnosti za konstruktivnije rjesavanje teskih zivotnih situacija. Utvreno je i da postoji opasnost od ponavljanja istih ili slicnih krivicnih djela, sto je, kako se cini, od presudnog znacaja u ovom predmetu. 53. Naprijed iznesene tvrdnje domaih sudova i zakljucci psihijatrijskoga vjestacenja nedvosmisleno ukazuju na to da su domae vlasti znale da su prijetnje oduzimanjem zivota M.T. i V.T. ozbiljne i da treba preduzeti sve razumne mjere kako bi ih zastitile od tih prijetnji. Sud e sada ispitati jesu li mjerodavne vlasti preduzele sve razumne mjere u okolnostima ovoga predmeta radi zastite zivota M.T. i V.T. 54. Sud prvo primjeuje da, iako je M.M. u nekoliko navrata spomenuo da ima bombu, a mogao je isto tako imati i drugo oruzje, tokom prvog krivicnog postupka protiv njega nije nalozena pretraga njegovoga stana i vozila. Takva pretraga nije nalozena niti izvrsena uprkos tome sto su mjerodavne vlasti znale za njegove naprijed spomenute izjave ve 4. januara 2006, kad je Centar za socijalno staranje u Cakovcu Policijskoj upravi meimurskoj podnio izvjestaj s takvim navodima. 55. Nadalje, Sud primjeuje da je u psihijatrijskom izvjestaju sastavljenom za potrebe krivicnoga postupka protiv M.M.-a naglasena potreba za njegovim kontinuiranim psihijatrijskim lijecenjem, kako bi mu se pomoglo da razvije sposobnosti za konstruktivnije rjesavanje teskih zivotnih situacija. Kad je odluka o odreivanju psihijatrijskog lijecenja postala pravosnazna i izvrsna nakon donosenja presude zalbenoga suda 28. aprila 2006, M.M. je u pritvoru ve proveo dva mjeseca i dvadeset pet dana. Budui da je bio osuen na kaznu zatvora od pet mjeseci, njegovo psihijatrijsko lijecenje do pustanja iz zatvora moglo je trajati samo dva mjeseca i pet dana. Sud smatra da psihicki problemi M.M.-a, s obzirom na njihovu tezinu utvrenu psihijatrijskim vjestacenjem tokom krivicnoga postupka protiv njega, tesko da su se uopste mogli rijesiti u tako kratkome roku. 56. Osim toga, Vlada nije dokazala da je obavezno psihijatrijsko lijecenje odreeno u odnosu na M.M.-a tokom njegovoga boravka u zatvoru uistinu i pravilno sprovedeno. Dostavljeni dokumenti pokazuju da se lijecenje M.M.-a u zatvoru sastojalo od razgovora sa zatvorskim osobljem od kojih niko nije bio psihijatar. Nadalje, Vlada nije dokazala da je upravnik zatvora u Varazdinu donio pojedinacni program izvrsavanja kazne zatvora kako propisuje clan 69 Zakona o izvrsavanju kazne

61

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

zatvora. Takav pojedinacni program u odnosu na M.M.-a ima jos veu vaznost ako se uzme u obzir cinjenica da su mu domai sudovi kaznu zatvora izrekli zajedno s tako znacajnom mjerom kao sto je obavezno psihijatrijsko lijecenje zbog ozbiljnih prijetnji smru koje je upuivao, a sve to kako bi mu se pomoglo da razvije sposobnosti za konstruktivnije rjesavanje teskih zivotnih situacija. 57. Sud nadalje primjeuje da je propis koji ureuje sprovoenje mjere obaveznog psihijatrijskog lijecenja, to jest, mjerodavne odredbe Zakona o izvrsavanju kazne zatvora, vrlo uopsten. Prema misljenju Suda, ovaj predmet dokazuje da takva uopstena pravila ne rjesavaju na odgovarajui nacin pitanje sprovoenja mjere obaveznog psihijatrijskog lijecenja kao bezbjednosne mjere, u cijelosti prepustajui slobodnoj ocjeni zatvorskih vlasti odluku o tome kako treba postupiti. Meutim, Sud smatra da takvi propisi trebaju biti dovoljno podrobni kako bi se mogla pravilno ostvariti svrha krivicnih sankcija. U ovom predmetu ni mjerodavni propis, a ni sudska presuda kojom je M.M.-u odreeno obavezno psihijatrijsko lijecenje nisu pruzili dovoljno pojedinosti o sprovoenju tog lijecenja. 58. Budui da M.M. u zatvoru nije odgovarajue psihijatrijski lijecen, tako nije ucinjena ni ocjena njegovoga stanja neposredno prije nego sto je pusten iz zatvora, kako bi se procijenilo koliki je rizik da e kad se nae na slobodi izvrsiti svoje prijasnje prijetnje o lisavanju zivota M.T. i V.T. Sud takav propust smatra osobito upadljivim s obzirom na to da su sudovi njegove prijetnje uzeli ozbiljno i da je u prethodnom psihijatrijskom izvjestaju izricito navedeno da postoji velika vjerojatnoa da bi mogao ponoviti ista ili slicna krivicna djela. U vezi s time, Sud primjeuje da je zalbeni sud u svojoj presudi od 28. aprila 2006. utvrdio da M.M. nije pokazao samokriticnost u vezi sa svojim postupcima, a niti kajanje zbog onoga sto je rekao. Nadalje, Sud primjeuje da je M.M. u nekoliko navrata rekao da je imao namjeru da ubije M.T. i V.T. na prvi roendan V.T. 1. marta 2006. S obzirom na cinjenicu da je M.M. taj dan proveo u zatvoru, cini se da je tim vise bilo potrebno izvrsiti novu procjenu prijetnje koju je predstavljao za zivote M.T. i V.T. prije njegovog pustanja iz zatvora. 59. Sud primjeuje i da je prvostepeni sud M.M.-u odredio mjeru obaveznog psihijatrijskog lijecenja tokom boravka u zatvoru, a po potrebi i nakon toga, prema preporuci psihijatra (vidi stav 7 ove presude). Meutim, zalbeni sud je tu mjeru skratio na trajanje kazne zatvora, jer prema hrvatskome pravu ne postoji mogunost produzenja obaveznog psihijatrijskog lijecenja nakon odsluzenja kazne zatvora za one kojima je takvo lijecenje potrebno. 60. S obzirom na naprijed izneseno, Sud smatra da nisu preduzete odgovarajue mjere kako bi se smanjila vjerojatnoa da M.M. ostvari svoje prijetnje nakon pustanja iz zatvora (vidi Osman v. the United Kingdom, naprijed citirano, § 116). 61. Naprijed utvrene cinjenice ovoga predmeta dovoljne su da na temelju njih Sud moze utvrditi povredu materijalnopravnog aspekta clana 2 Konvencije zbog propusta mjerodavnih domaih vlasti da preduzmu sve potrebne i razumne mjere u okolnostima ovoga predmeta da zastite zivote M.T. i V.T. (b) Postupovni aspekt clana 2 Konvencije 62. Sud ponavlja da obaveza zastite zivota u smislu clana 2 Konvencije nalaze postojanje nekog oblika djelotvorne sluzbene istrage kada je smrt pojedinca bila posljedica upotrebe sile, bilo od strane drzavnih sluzbenika ili privatnih osoba (vidi, mutatis mutandis, McCann and Others v. the United Kingdom, naprijed citirano, § 161, te Kaya, naprijed citirano, str. 329, § 105). Osnovna svrha takve istrage je da osigura djelotvorno sprovoenje domaih zakona kojima se stiti pravo na zivot (vidi, mutatis mutandis, Paul and Audrey Edwards, naprijed citirano, § 69). Vlasti moraju preduzeti razumne mjere koje su im na raspolaganju kako bi osigurale dokaze koji se odnose na incident. Bilo kakav propust u istrazi koji dovodi u pitanje mogunost utvrivanja uzroka smrti ili identifikaciju osobe ili osoba koje su odgovorne dovese do rizika povrede tih standarda. Za koji god da se nacin postupanja odluce, vlasti moraju djelovati na vlastitu

62

PREDMET: BRANKO TOMASI I DRUGI protiv HRVATSKE

inicijativu cim saznaju za doticnu stvar (vidi, na primjer, mutatis mutandis, Ilhan v. Turkey [GC], br. 22277/93, ECHR 2000-VII, § 63). 63. U ovom predmetu je od pocetka bilo jasno da je pocinilac djela o kojima je rijec bilo privatno lice, M.M., i njegova odgovornost u tom smislu nikada nije dovedena u pitanje. Meutim, M.M. se ubio, pa je stoga svaka dalja primjena mehanizama krivicnoga prava u odnosu na njega bila beskorisna. 64. Sada jos preostaje da se utvrdi da li je u okolnostima ovog predmeta drzava imala dodatnu pozitivnu obavezu da ispita krivicnu odgovornost bilo kojega od drzavnih sluzbenika ukljucenih u taj slucaj. Sud prvo ponavlja jer, iako se pravo na krivicno gonjenje ili osudu tree stranke za krivicno djelo ne moze nezavisno ostvarivati (vidi Perez v. France [GC], br. 47287/99, § 70, ECHR 2004-I), Sud je u vise navrata izjavio da djelotvorni pravosudni sistem, prema zahtjevima clana 2 moze, a u odreenim okolnostima i mora, podrazumijevati mogunost uticanja krivicnopravnoj zastiti. Meutim, ako povreda prava na zivot ili tjelesni integritet nije prouzrokovana namjerno, pozitivna obaveza uspostave djelotvornog pravosudnog sistema u smislu clana 2 ne mora u svakom slucaju nuzno zahtijevati osiguranje pravnog sredstva u krivicnom pravu. Sud je ve presudio da se na konkretnom podrucju lijecnickog nemara obaveza, na primjer, moze smatrati ispunjenom i ako u pravnom sistemu zrtve imaju pravno sredstvo pred graanskim sudovima, bilo samostalno ili u vezi s pravnim sredstvom pred krivicnim sudovima, koje omoguuje utvrivanje odgovornosti doticnih ljekara i dobijanje odgovarajue nadoknade u graanskom postupku, poput naloga za isplatu odstete ili objavu odluke. Mogu se predvidjeti i stegovne mjere (vidi Vo v. France [GC], br. 53924/00, § 90, ECHR 2004-VIII; Calvelli and Ciglio v. Italy [GC], br. 32967/96, § 51, ECHR 2002-I; Lazzarini and Ghiacci v. Italy (dec.), br. 53749/00, 7. novembra 2002; Mastromatteo v. Italy [GC], br. 37703/97, § 90, ECHR 2002-VIII te Tarariyeva v. Russia, br. 4353/03, § 75, ECHR 2006-... (izvodi)). Isto bi se trebalo odnositi i na moguu odgovornost drzavnih sluzbenika za smrt koja je nastupila zbog njihovoga nemara. Meutim, u prigovoru podnosioca zahtjeva u odnosu na materijalnopravni aspekt clana 2 Konvencije nije rijec o tome je li bilo pojedinacne odgovornosti drzavnog sluzbenika po bilo kojoj osnovi. Sud smatra da je glavni prigovor usmjeren na manjkavosti drzavnog sistema zastite zivota ljudi od postupaka opasnih kriminalaca koji su kao takvi prepoznati od strane mjerodavnih vlasti i postupanja prema takvim pojedincima, ukljucujui i pravni okvir u kojemu nadlezne vlasti trebaju da djeluju i predviene mehanizm 65. S obzirom na prirodu prigovora podnosilaca predstavke u odnosu na materijalnopravni aspekt clana 2 Konvencije i utvrenja Suda u tom pogledu, koja upuuje na to da su postupci o kojima je rijec bili svakako nedovoljni sa stanovista materijalnopravnog aspekta clana 2, Sud smatra da nema potrebe da se odvojeno ispituje prigovor podnosilaca u odnosu na proceduralni aspekt clana 2 Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA CLANA 13 KONVENCIJE

66. Podnosioci predstavke uz to su prigovorili i da nisu imali na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na svoje prigovore u smislu clana 2. Pozvali su se na clan 13 Konvencije koji glasi kako slijedi: "Svako cija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaim drzavnim tijelom cak i u slucaju kad su povredu pocinile osobe koje su djelovale u sluzbenom svojstvu." A. Dopustenost 67. Sud utvruje da ovaj prigovor nije ocigledno neosnovan u smislu clana 35 stava 3 Konvencije. Uz to utvruje da nije nedopusten ni po kom drugom osnovu. Stoga se mora proglasiti dopustenim.

63

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

B. Osnovanost 68. Vlada je ustvrdila da su podnosioci mogli zatraziti istragu o smrti M.T. i V.T. u okviru krivicnog postupka, te da su mogli podnijeti i graansku tuzbu na osnovu clanova 1100 i 1101 Zakona o obaveznim odnosima. 69. U odgovoru na Vladino izjasnjenje, podnosioci ustvrdili su da nije bilo potrebe da oni podnose posebnu krivicnu prijavu jer su vlasti znale za sve cinjenice vezane za smrt M.T. i V.T. Kad je rijec o pravnom sredstvu u graanskom postupku na koje se poziva Vlada, ustvrdili su da im ono nije bilo dostupno. 70. Sud na pocetku primjeuje da je prigovor podnosilaca na osnovu clana 13 Konvencije povezan s njihova dva prigovora na osnovu clana 2 Konvencije (vidi stav 29 ove presude). Sud e u nastavku zasebno ispitati ta dva aspekta navodne povrede clana 13 Konvencije. 71. Kad je rijec o prigovoru podnosilaca da nisu imali djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na svoj prigovor o proceduralnom aspektu clana 2 Konvencije, Sud smatra da, s obzirom na njegova utvrenja u odnosu na taj aspekt clana 2, ne preostaju nikakva posebna pitanja koja bi se ispitala na osnovu clana 13 Konvencije. 72. Kad je rijec o prigovoru podnosilaca da nisu imali djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na svoje navode u pogledu materijalnopravne povrede clana 2 Konvencije, Sud zakljucuje da je ono sto podnosioci dovode u pitanje citav sistem zastite zivota ljudi od postupaka opasnih kriminalaca, ukljucujui i pravni okvir u kojemu nadlezne nacionalne vlasti treba da djeluju. Prema misljenju Suda, to su vise pitanja o uopstenom odrzavanju mira i reda u drzavnom sistemu prevencije kriminaliteta, a ne pitanja koja bi se mogla na pravilan nacin rjesavati u bilo kojem postupku pred redovnim sudovima. Zadatak redovnog suda nije da kaze jesu li ili nisu vazei regulatorni standardi dobri, ve da odlucuje u pojedinacnim predmetima primjenjujui postojee zakone. 73. U vezi s time, Sud ponavlja da clan 13 ne garantuje pravno sredstvo koje e omoguiti osporavanje zakona drzave ugovornice pred nacionalnim tijelom zbog toga sto su protivni Konvenciji ili jednako vrijednim domaim normama (vidi James and Others v. the United Kingdom, 21. februara 1986, serija A br. 98, § 85 i Leander v. Sweden, 26. marta 1987, serija A br. 116, § 77). U Hrvatskoj je Konvencija ugraena u nacionalni pravni sistem, a pravo na zivot zagarantovano je i Ustavom, te postoji mogunost osporavanja ustavnosti zakona pred Ustavnim sudom. Meutim, glavni prigovor podnosilaca zahtjeva u odnosu na materijalnopravni aspekt clana 2 Konvencije nije da su postojei zakoni i praksa neustavni, ve da su manjkavi s obzirom na zahtjeve clana 2 Konvencije, sto je tvrdnja koja se ne moze osporavati pred nacionalnim sudovima jer su za rjesavanje takvih pitanja zaduzeni clanovi zakonodavne vlasti i politicari ukljuceni u osmisljavanje opste kaznene politike. 74. Meutim, uloga meunarodnog suda za zastitu ljudskih prava potpuno je razlicita od uloge nacionalnih sudova budui da meunarodni sud ispituje postojee standarde zastite zivota ljudi, ukljucujui i pravni okvir odreene drzave. U tim okolnostima, Sud smatra da nakon sto je, utvrenjem povrede materijalnopravnog aspekta clana 2 Konvencije, utvrdio odgovornost drzave za smrt M.T. i V.T., nije potrebno posebno ispitivati pitanja na temelju clana 13 Konvencije.

III. PRIMJENA CLANA 41 KONVENCIJE

75. Clan 41 Konvencije predvia: "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutrasnje pravo zainteresovane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelimicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu nadoknadu povrijeenoj stranci."

64

PREDMET: BRANKO TOMASI I DRUGI protiv HRVATSKE

A. Steta 76. Svaki podnosilac predstavke potrazuje 60.000 eura (EUR) na ime nematerijalne stete. 77. Vlada smatra da je zahtjev podnosilaca predstavke za pravednu naknadu nepotkrijepljen i neutemeljen. 78. Sud konstatuje da je utvrdio da su vlasti, u odnosu na smrt dvoje bliskih srodnika podnosilaca predstavke, prekrsile Konvenciju. U tim okolnostima, Sud smatra da su podnosioci sigurno pretrpjeli nematerijalnu stetu. Presuujui na pravicnoj osnovi i uzimajui u obzir naknadu dosuenu u uporedivim predmetima, on podnosiocima zajedno dosuuje 40.000 EUR, s tog naslova uveanih za sve poreze koji bi im se mogli zaracunati. B. Troskovi i izdaci 79. Podnosioci predstavke potrazuju i 9.150 HRK za troskove i izdatke koje su pretrpjeli pred Sudom. 80. Vlada nije dala svoje primjedbe. 81. Prema sudskoj praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troskova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno i nuzno nastali i da su s obzirom na visinu bili razumni. U ovome predmetu, uzevsi u obzir informacije koje ima i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim podnosiocima dosuditi iznos od 1.300 EUR za postupak pred Sudom, uveanih za sve poreze koji bi se podnosiocima mogli zaracunati. C. Zatezna kamata 82. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnizoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uveanoj za tri postotna boda. IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. proglasava predstavku dopustenom; 2. presuuje da je doslo do povrede clana 2 Konvencije u njegovom materijalnopravnom aspektu, zbog pomanjkanja odgovarajuih mjera za sprecavanje smrti M.T. i V.T.; 3. presuuje da nema potrebe da se posebno ispituje prigovor u odnosu na proceduralni aspekt clana 2 Konvencije; 4. presuuje da nema potrebe da se ispituje prigovor na osnovu clana 13 Konvencije; 5. presuuje (a) da tuzena drzava podnosiocima predstavke zajedno treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konacna u skladu s clanom 44, stavom 2 Konvencije, sljedee iznose koje je potrebno preracunati u nacionalnu valutu tuzene drzave prema kursu vazeem na dan namirenja (i) 40.000 EUR (cetrdeset hilhada eura) na ime nematerijalne stete, uveanih za sve poreze koji bi se podnosiocima predstavke mogli zaracunati; (ii) 1.300 EUR (hiljadu i trista eura) na ime troskova i izdataka, uveanih za sve poreze koji bi se podnosiocima predstavke mogli zaracunati; (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke tokom razdoblja neplaanja, uveana za tri postotna boda; 6. odbija ostatak zahtjeva podnosilaca predstavke za pravednu naknadu.

65

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 15. januara 2009. u skladu s pravilom 77 stavovima 2 i 3 Poslovnika Suda. Søren Nielsen sekretar Christos Rozakis predsjednik

U skladu s clanom 45, stavom 2 Konvencije i pravilom 74, stavom 2 Poslovnika Suda, ovoj se presudi prilaze saglasno misljenje sudije Nicolaoua.

SAGLASNO MISLJENJE SUDIJE NICOLAOUA

Ono sto je u ovom predmetu, kako mi se cini, trebalo prvenstveno i hitno osigurati je djelotvorna policijska zastita zrtava, majke i djeteta. To ne znaci da, u potrazi za boljim rjesenjem jedne ocito vrlo teske situacije, nije trebalo pokusati i s pruzanjem psihijatrijske pomoi pociniocu zlocina, zajedno s mjerama socijalne podrske. Naravno, nemogue je znati bi li obavezno psihijatrijsko lijecenje s "dominantno psihoterapijskim pristupom" koje je preporucio sudski vjestak bilo djelotvorno barem u sprecavanju gubitka zivota. Meutim, ono sto je ovdje bitno jeste to da su sudovi, i u prvostepenom i u zalbenom postupku, smatrali da je potrebno donijeti takav nalog, koji se u mjerodavnom pravu opisuje kao "bezbjednosna mjera". Moramo pretpostaviti da su sudovi znali u kakvom e se regulatornom okviru nalog sprovoditi, ukljucujui i mogue poteskoe u njegovom izvrsenju zbog pomanjkanja iscrpnih pravila. Uprkos tome, oni su vjerovatno ocekivali da e se taj nalog izvrsiti jer bi u suprotnome bio bez znacenja i svrhe. Nazalost, nalog u stvarnosti nije izvrsen. Kako se navodi u stavu 56 presude, nije dokazano da je "obavezno psihijatrijsko lijecenje [koje je bilo ]odreeno ... uistinu i pravilno sprovedeno". Nema sumnje da bi bilo korisno da su postojala posebna pravila kojima bi se utvrdili prakticni koraci za izvrsenje naloga za psihijatrijsko lijecenje. Meutim, tesko mi je prihvatiti da je bez takvih pravila nalog o kojemu je rijec od samog svog nastanka bio nedjelotvoran. Vlasti nisu uvjerljivo objasnile da su ucinile sve sto je bilo mogue kako bi stvorile okruzenje u kojemu bi nalog imao izglede za uspjeh. Zapravo, nista ne ukazuje na to da je M.M. - u bila na raspolaganju specijalisticka psihijatrijska pomo niti ima kakvih naznaka o tome da su ucinjeni napori u cilju izvrsenja naloga. Receno je da je M.M. bio nesklon saradnji. Meutim, ne smije se pretpostaviti da bi se to nastavilo ili da bi takav njegov stav prevladao da mu je pruzena odgovarajua strucna pomo u pravom kontekstu. Stoga se ne mogu prikloniti stavu izrazenom u stavu 42 presude da "bilo kako bilo, ono o cemu je ovdje rijec nije pitanje jesu li vlasti postupale zakonito, odnosno je li uopste postojala pojedinacna odgovornost drzavnog sluzbenika po bilo kom osnovu ". U Hrvatskoj, prema pravilu utvrenom kroz domau sudsku praksu, cinjenica da je ovlasena osoba pogrijesila, cinjenjem ili necinjenjem, ne cini drzavu solidarno odgovornom za naknadu stete osim ako se ne dokaze da je "postojala namjera vlasti da prouzrokuje stetu treoj osobi ili njihovo prihvatanje takvoga ishoda". Cini mi se da takvo ogranicenje nije u skladu s punom odgovornosu drzave koja se mora smatrati neophodnim faktorom u zastiti zivota u smislu clana 2. Uzimajui u obzir okolnosti ovog predmeta, mogunost utvrenja graanske odgovornosti ne bi trebalo povezivati s pretpostavkama o tome koliko bi dugo lijecenje trebalo trajati da bi se moglo rei je li bilo uspjesno ili neuspjesno. U pomanjkanju konkretnog iskustva, koje se moglo stei pravilnim

66

PREDMET: BRANKO TOMASI I DRUGI protiv HRVATSKE

sprovoenjem lijecenja, nije bilo mogue dati valjanu ocjenu. Stoga domae odredbe koje se odnose na duzinu lijecenja ovdje ne mogu biti neposredno relevantne; problem u vezi s trajanjem lijecenja pojavio bi se tek kad bi se nedvosmisleno dokazalo da je lijecenje trebalo biti duze. I na kraju ono sto je mozda najvaznije: da su odgovorni pazljivo razmotrili situaciju, tada bi bilo jasno da je, nakon pustanja M.M.-a iz zatvora, zrtvama ubistva bila prijeko potrebna policijska zastita, bez koje su ostali u smrtnoj opasnosti. Zalosno je to sto nista nije ucinjeno u tom smjeru i sto, kako se cini, niko nije ni na koji nacin odgovarao. U takvim okolnostima pojedinacni propust ne bi se trebao potpuno zanemariti zbog nesavrsenosti regulatornih odredbi koje se odnose na izvrsenje naloga za psihijatrijsko lijecenje.

67

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

68

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVO ODJELJENJE

PREDMET BEGANOVI protiv HRVATSKE

(Predstavka br. 46423/06)

PRESUDA STRAZBUR 25. juna 2009.

Ova e presuda postati konacna pod okolnostima utvrenim u clanu 44, stavu 2 Konvencije. Moze biti podvrgnuta redakcijskim izmjenama.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Beganovi protiv Hrvatske Evropski sud za ljudska prava (Prvo odjeljenje), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. ChristosRozakis,predsjednik, ga NinaVaji, g. Anatoly Kovler, g. Khanlar Hajiyev, g. Sverre Erik Jebens, g. Giorgio Malinverni, g. George Nicolaou, sudije, i g. Søren Nielsen, sekretar Odjeljenja, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 4. juna 2009. donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na osnovu predstavke (br. 46423/06) protiv Republike Hrvatske koji je 9. novembra 2006. hrvatski drzavljanin, g. Darko Beganovi ("podnosilac predstavke") podnio Sudu na osnovu clana 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Konvencija"). 2. Podnosioca predstavke zastupao je Centar za prava Roma iz Budimpeste i ga L. Kusan, advokatica iz Ivani Grada. 3. Dana 16. maja 2008. predsjednik Prvog odjeljenja obavijestio je Vladu o predstavci. Odluceno je i da e se istovremeno ispitati dopustenost i osnovanost predstavke (clan 29, stav 3.).

CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnosilac predstavke roen je 1977. i zivi u Luci. 1. Okolnosti slucaja 5. Dana 9. decembra 1999. Prekrsajnom sudu u Zapresiu podnesen je zahtjev za pokretanje prekrsajnog postupka protiv podnosioca predstavke, na osnovu tvrdnje da je 8. decembra 1999. podnosilac predstavke (koji je tada imao dvadeset i dvije godine) zajedno s jos dvije osobe fizicki napao tri maloljetnika D.E., S.C. i I.S. udarajui ih rukama i nogama po cijelome tijelu, uz istovremeno izvikivanje prostota. Ostetili su i vozilo u vlasnistvu majke jedne od zrtava, slomivsi mu jedno od prednjih svjetala i prednji branik. 6. Dana 23. aprila 2000. u vecernjim satima naprijed spomenuti D.E. (roen 17. februara 1982.), S.C. (roen 15. novembra 1982.) i I.S. (roen 25. jula 1982.), zajedno s cetvoricom prijatelja, B.B. (roenim 17. januara 1983.), F.P. (roenim 28. maja 1982.), Z.T. (roenim 18. decembra 1981.) i S.T. (roenim 25. maja 1983.), prisli su podnosiocu predstavke koji je bio u drustvu petorice prijatelja i upitali ga za incident od 8. decembra 1999. Podnosilac predstavke tada je verbalno uvrijedio D.E. na osnovu njegovoga srpskog porijekla. Uslijedila je tuca. 7. Na dane 24. aprila i 8. juna 2000. policija je obavila informativne razgovore s osobama iz naprijed navedene grupe. Njihovi su se iskazi podudarali u vezi sa cinjenicom da su s podnosiocem predstavke bili prijatelji sve do incidenta od 8. decembra 1999. Dana 23. aprila 2000. dogovorili su se da e podnosioca predstavke pronai i napasti ga. Kad su ga napali, podnosilac predstavke izvadio

70

PREDMET BEGANOVI protiv HRVATSKE

je noz i dvaput prob Z.T.-a, B.B. je potom podnosioca predstavke udario drvenim stapom po glavi nakon cega su svi, ukljucujui i podnosioca predstavke, napustili mjesto dogaaja. 8. U svome iskazu od 24. aprila 2000. I.S. je spomenuo da je podnosilac predstavke romskoga porijekla, ali nije dublje ulazio u to pitanje. Mjerodavni dio njegove izjave glasi kako slijedi: "Sto se tice Darka Beganovia, on je romskog porijekla. Maltretirao je ostale kad god bi neko od njih ostao sam. Prijetio je da e ih napasti, sto je kod grupe izazvalo strah, jer su se bojali njega i takvog ponasanja." 9. Policija je obavila informativne razgovore i s podnosiocem predstavke i jos dva neutralna svjedoka. U svojoj izjavi podnosilac predstavke ni na koji nacin nije dao naslutiti da je bilo koji od napadaca spomenuo njegovo romsko porijeklo. 2. Prethodna faza krivicnog postupka 10. Dana 12. juna 2000. podnosilac , kojega je zastupala advokatica, podnio je Opstinskom drzavnom tuzilastvu u Zagrebu krivicnu prijavu protiv sestorice poznatih pocinilaca (F.P., Z.T., S.T., S.C., D.E. i B.B.) i sedmog nepoznatog pocinioca, u kojoj je tvrdio da su mu 23. aprila 2000. oni prisli i opkolili ga, nakon cega su ga tukli dok nije pao na tlo. Tada su ga poceli udarati nogama. Kad je udaranje prestalo, ustao je, nakon cega ga je B.B. po glavi udario drvenim stapom, zbog cega je izgubio svijest. Zbog tog napada pretrpio je teske tjelesne ozljede. Nadalje, dana 6. juna 2000. iste su osobe rekle izvjesnom D.K. da podnosiocu prenese da e ga zivoga spaliti. Podnosilac ustvrdio je da su time pocinili dva krivicna djela, i to krivicno djelo nanosenja teske tjelesne povrede i krivicno djelo prijetnje, te je zatrazio da se protiv njih pokrene krivicni postupak. 11. U dopisu Policijskoj upravi zagrebackoj od 24. aprila 2000. bolnica Sveti Duh u Zagrebu, u kojoj je podnosilac bio pregledan, okarakterisala je povrede podnosioca kao teske. U otpusnoj listi od 29. aprila 2000. navedeno je da je podnosilac zahtjeva bio primljen u bolnicu 24. aprila 2000. i da su mu dijagnostifikovani potres mozga i brojne kontuzije po glavi i tijelu. 12. Dana 4. jula 2000. Policijska uprava zagrebacka podnijela je Opstinskom drzavnom tuzilastvu za mladu u Zagrebu krivicnu prijavu protiv B.B., tvrdei da se dana 23. aprila 2000. oko 23 sata zajedno sa svojim prijateljima, S.T., D.E., I.S., Z.T. i S.C. potukao s podnosiocem predstavke. U krivicnoj prijavi se tvrdilo da su tucnjavu unaprijed isplanirali, te da su u tu svrhu otisli na mjesto gdje su ocekivali pronai podnosioca zahtjeva. Nakon sto su ga verbalno napali, tukli su ga i udarali nogama po cijelome tijelu. Jedan od njih, B.B., udario ga je po glavi drvenim stapom, pa je podnosilac predstavke izgubio svijest. U prijavi je citirana i medicinska dokumentacija prema kojoj je podnosilac predstavke pretrpio teske tjelesne povrede. 13. U podnescima od 8. januara 2001. punomonica podnosioca predstavke istakla je da je dana 12. juna 2000. podnijela krivicnu prijavu i zamolila je da joj se dostavi broj spisa predmeta. Utvrdila je i da su prema clanovima 2 i 3 Konvencije i clanu 6, stav 2 Okvirne konvencije o zastiti nacionalnih manjina, drzavne vlasti obavezne preduzeti sve mjere kako bi u razumnom roku utvrdile pocinioce krivicnih djela protiv zivota i tijela, te da posebno hitno trebaju postupati kad je, kao u ovom slucaju, zrtva pripadnik nacionalne manjine (Rom). Dodala je da sve okolnosti ukazuju na to da je krivicno djelo bilo rasno motivisano. 14. Dana 12. marta 2001. Opstinsko drzavno tuzilastvo u Zagrebu proslijedilo je krivicnu prijavu Opstinskome drzavnom tuzilastvu u Velikoj Gorici. Sudsko-medicinski vjestak izradio je nalaz i misljenje. Kad je rijec o povredama koje je zadobio podnosilac zahtjeva, mjerodavni dio tog nalaza i misljenja glasi kako slijedi: "Na osnovu pregleda i obrade osteenog, Beganovi Darka, utvreno je da je pretrpio brojne udarce koji su mu prouzrokovali kontuzije i razderotine na glavi i tijelu, a svaka od njih predstavlja tjelesnu povredu (sto bi prema prethodnoj klasifikaciji bila `laka tjelesna povreda). Povrede su nastale kao posljedica vise udaraca jednim ili vise tvrdih predmeta, mogue sakom, obuvenom

71

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

nogom ili slicnim predmetom. Ako su neki od udaraca zadati obuvenom nogom, osteeni je najvjerovatnije bio sagnut ili je lezao na tlu. Budui da povrede nisu iscrpno opisane, nije mogue utvrditi njihov broj, a niti broj udaraca. Udarci su bili slabijeg do srednjeg intenziteta. Dijagnoza potresa mozga, iako spomenuta, nije objektivno postavljena u medicinskoj dokumentaciji prilozenoj spisu predmeta, pa prema tome nije prihvatljiva u sudsko-medicinskom smislu. Ukupno gledajui, sve povrede koje je pretrpio osteeni, Beganovi Darko, predstavljaju tjelesne povrede." Kad je rijec o povredama koje je zadobio Z.T., mjerodavni dio misljenja glasi kako slijedi: "Pregledom Z.T.-a utvrene su dvije ubodne rane na leima. Budui da te rane nisu iscrpno opisane, moze se izvui samo posredni zakljucak, a to je da su, zbog neozlijeenosti dubljih struktura, rane bile plitke, te da je svaka od njih, zasebno i zajedno, predstavljala tjelesnu povredu. Povrede su prouzrokovane sa dva odvojena uboda noza ili ubodima slicnim predmetima. Ubodi su bili slabijeg intenziteta. U trenutku ubadanja, osteeni je najvjerovatnije bio leima okrenut prema napadacu." 15. Dana 16. jula 2001. Opstinsko drzavno tuzilastvo u Velikoj Gorici odlucilo je da nee pokrenuti krivicni postupak protiv B.B.-a zbog toga sto je iz medicinske analize povreda koje je pretrpio podnosilac proizlazilo da postavljena dijagnoza potresa mozga nije prihvatljiva u sudskomedicinskom smislu jer su sve ostale povrede bile lakse prirode. Prema mjerodavnom domaem pravu, krivicno gonjenje za takve povrede osteeni treba da pokrene privatnom tuzbom, dok krivicno gonjenje za teske tjelesne povrede pokreu nadlezna drzavna tijela. Podnosilac zahtjeva je stoga dobio uputstvo da ne moze postupiti na taj nacin, kao i da u roku od osam dana od Vijea za maloljetnike nadleznoga zupanijskog suda moze zatraziti pokretanje krivicnog postupka protiv B.B.-a. 16. U svojim podnescima od 24. avgusta 2001. upuenim Opstinskom drzavnom tuzilastvu u Velikoj Gorici, punomonica podnosioca zatrazila je da se krivicna prijava od 12. juna 2000. protiv ostalih osumnjicenika smatra privatnom tuzbom zbog krivicnog djela nanosenja tjelesne povrede iz clana 98 Krivicnog zakona. 17. Dana 27. avgusta 2001. punomonica podnosioca podnijela je Vijeu za maloljetnike Opstinskog suda u Velikoj Gorici privatnu tuzbu protiv B.B.-a, koji je tada bio maloljetnik, zbog krivicnog djela iz clana 98 Krivicnoga zakona. Dana 10. oktabra 2001. Opstinski sud u Velikoj Gorici nalozio je punomonici podnosioca da ga obavijesti o tome koji je datum roenja B.B.-a, te da postupi u skladu s clanovima 45, 46 i 63 Zakona o sudovima za mladez. 18. U svojim podnescima Opstinskom drzavnom tuzilastvu u Velikoj Gorici od 16. oktobra 2001. punomonica podnosioca predstavke ustvrdila je da se odluka od 16. jula 2001. o nepokretanju krivicnog postupka tice samo krivicne prijave koju je 4. jula 2000. podnijela policija, a ne i krivicne prijave koju je 12. juna 2000. podnio podnosilac predstavke, budui da je ta krivicna prijava sireg obima od krivicne prijave koju je podnijela policija. Uz to je istakla da je krivicno djelo protiv podnosioca predstavke bilo rasno motivisano, te je zatrazila od drzavnog tuzilastva da postupi s razumnom zurnosu. Takoer je ustvrdila da je svojim necinjenjem drzavno tuzilastvo povrijedilo ustavno pravo podnosioca predstavke na jednakost i na zivot, kao i njegovo pravo na zastitu od zlostavljanja, pravo na odluku nadleznoga suda o njegovim pravima i obavezama, pravo na postovanje njegovoga privatnog i porodicnog zivota i casti, te pravo na zastitu od nasilja i mrznje na osnovu njegove nacionalnosti, rase ili vjeroispovijesti. Pozvala se i na Ustavni zakon o pravima i slobodama nacionalnih i etnickih manjina u Hrvatskoj, Meunarodni pakt o graanskim i politickim pravima, Meunarodnu konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. 19. U svojim podnescima Opstinskom sudu u Velikoj Gorici od istoga dana, punomonica podnosioca predstavke navela je da nije u mogunosti utvrditi datum roenja B.B.-a, i da je

72

PREDMET BEGANOVI protiv HRVATSKE

taj podatak potrebno zatraziti od Ministarstva unutrasnjih poslova. Ustvrdila je i da je nalog za postupanje u skladu s clancima 45, 46 i 63 Zakona o sudovima za mladez nejasan. Uz to je navela da je podnosiocu predstavke onemogueno da pokrene krivicno gonjenje protiv svojih napadaca, te da Drzavno tuzilastvo ima praksu da ne pokree krivicno gonjenje za djela nasilja usmjerena protiv graana romskoga porijekla. Ponovila je tvrdnje upuene Opstinskom drzavnom tuzilastvu u Velikoj Gorici o povredi prava podnosioca predstavke. 20. Dopisom od 5. novembra 2001. Opstinski sud u Velikoj Gorici pozvao je punomonicu podnosioca predstavke da objasni da li se privatna tuzba protiv B.B.-a treba smatrati zahtjevom Vijeu za maloljetnike nadleznoga zupanijskog suda u skladu s clanom 62, stavom 2 Zakona o sudovima za mladez. U svome odgovoru od 7. novembra 2001. punomonica podnosioca predstavke potvrdila je da je upravo to slucaj. U nastavku je objasnila da joj je 16. jula 2001. Opstinsko drzavno tuzilastvo u Velikoj Gorici dalo pogresna uputstva da moze podnijeti privatnu tuzbu protiv B.B.-a, budui da se, prema odredbama Zakona o sudovima za maloljetnike, krivicno gonjenje maloljetnika ne moze pokrenuti privatnom tuzbom, ve ga iskljucivo moze pokrenuti nadlezno drzavno tuzilastvo. Uz to je istakla da je pregledala spise predmeta i da nije napravljena strucna ocjena povreda koje je pretrpio podnosilac predstavke, suprotno tvrdnji Opstinskog drzavnog tuzilastva u Velikoj Gorici iz njihove odluke o nepokretanju krivicnog gonjenja od 16. jula 2001. Navela je i da je krivicnim djelom o kojemu je rijec podnosiocu predstavke povrijeeno pravo na zivot i licnu sigurnost, na zabranu od mucenja, neljudskog i ponizavajueg postupanja, te da on nije imao djelotvorno pravno sredstvo za zastitu tih prava. 21. U dopisu od 30. decembra 2001. koji je upuen Opstinskom drzavnom tuzilastvu u Velikoj Gorici, Opstinsko drzavno tuzilastvo u Zagrebu izrazilo je misljenje da je odluka ODO u Velikoj Gorici o nepokretanju krivicnog gonjenja protiv B.B.-a bila pogresna i suprotna clanu 45 Zakona o sudovima za mladez, prema kojemu je drzavno tuzilastvo obvezno sluzbeno pokrenuti krivicni postupak protiv maloljetnika, cak i u odnosu na krivicna djela za koja se postupak inace pokree po privatnoj tuzbi. Opstinsko drzavno tuzilastvo u Zagrebu navelo je da je od nadleznog centra za socijalno staranje potrebno pribaviti informacije o B.B.-u, potom odbaciti krivicnu prijavu protiv B.B.-a, saglasno clanu 64 Zakona o sudovima za mladez, pod uslovom da se B.B.-u odredi izvrsenje neke od mjera navedenih u toj odredbi. 3. Krivicni postupak protiv B.B.-a pred Opstinskim sudom u Velikoj Gorici 22. Dana 4. februara 2002. Vijee za maloljetnike Zupanijskoga suda u Zagrebu odlucilo je da se pred sudijom za maloljetnike pokrene postupak protiv B.B.-a zbog nanosenja tjelesne povrede iz clana 99 Krivicnoga zakona. Predmet je potom proslijeen Opstinskom sudu u Velikoj Gorici radi provoenja postupka. 23. Dana 5. jula 2002. Opstinsko drzavno tuzilastvo u Velikoj Gorici podnijelo je sudiji za maloljetnike Opstinskog suda u Velikoj Gorici zahtjev za sprovoenje pripremnog postupka protiv B.B.-a. Zatrazili su da se B.B. i ostali ucesnici ispitaju na okolnosti krivicnog djela o kojemu je rijec. Uz to su zatrazili i novi izvjestaj Centra za socijalno staranje u Zapresiu kako bi mogli odluciti je li u odnosu na B.B.-a potrebno preduzeti neku od vaspitnih mjera. 24. Rociste pred Opstinskom sudom u Velikoj Gorici, zakazano za 2. novembar 2002., odlozeno je zbog toga sto nije pristupio punomonik tuzenog. Na rocistu odrzanom 13. januara 2003. saslusan je podnosilac predstavke. On ni na koji nacin nije dao da se nasluti da je bilo koji od napadaca spomenuo njegovo romsko porijeklo. Naveo je da je 23. aprila 2003.[*] bio u drustvu petorice svojih prijatelja kad su mu napadaci prisli i napali ga. Ni jedan od njegovih prijatelja nije bio ukljucen u incident. 25. Dana 10. aprila 2003. Centar za socijalno staranje u Velikoj Gorici dostavio je izvjestaj o B.B., sastavljeno 3. aprila 2003. Mjerodavni dio tog izvjestaja glasi kako slijedi:

73

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

"... Zavrsio je strucnu skolu ... stekavsi zvanje masinskog tehnicara. Neko je vrijeme bio zaposlen ... dok nije pozvan na odsluzenje vojnog roka u novembru 2001. Vojni je rok odsluzio u maju 2002. Od tada je nezaposlen, ali je registrovan u Zavodu za zaposljavanje. ... nema dokaza da je pocinio ikakvo drugo krivicno djelo. Primjereno sarauje i komunicira. Pristojan je i ostavlja utisak ozbiljnog mladog covjeka. S obzirom na njegovu licnost, uslove odrastanja i sadasnji zivot, smatramo da krivicno djelo zbog kojeg je optuzen predstavlja prekrsaj koji se moze pripisati njegovoj mladosti i posljedicama stresne situacije. S obzirom na cinjenicu da je to bilo prvi put da je prijavljen kao pocinilac krivicnog djela i da u meuvremenu nije pocinio nijedno krivicno djelo, smatramo opravdanim da mu se izrekne vaspitna mjera u obliku posebne obaveze da se ukljuci u rad humanitarnih organizacija ili u poslove komunalnog ili ekoloskog znacenja. 26. Dana 10. aprila 2003. kvalifikovani socijalni radnik obavio je s B.B. jos jedan razgovor za potrebe krivicnog postupka protiv njega. Mjerodavni dio izvjestaja o tom razgovoru glasi kako slijedi: "... Dosad nije bilo potrebe za intervencijom sluzbi socijalnjog staranja u porodici, ukljucujui i u odnosu na B., koji nije registrovan kao pocinilac krivicnih djela ili prekrsaja. On, kao i njegova majka, ozbiljno shvata cinjenicu da je protiv njega pokrenut postupak pred sudom, i izrazava zabrinutost zbog ishoda. Naprijed iznesena zapazanja dovode do zakljucka da je B.-ovo uopsteno funkcionisanje adekvatno, obiljezeno naglasenom socijalnom i emocionalnom zrelosu, te jasnim i zrelim stavovima. Ima odgovoran stav prema svojim obavezama. Stoga, ako se utvrdi njegova krivicna odgovornost, krivicno bi se djelo moglo protumaciti kao prekrsaj koji je proizisao iz specificne situacije, te se opravdanim cini izricanje vaspitne mjere u obliku posebne obaveze ukljucivanja u humanitarne aktivnosti." 27. Na rocistu odrzanom 21. maja 2003. Z.T., S.T., S.C., I.S. i F.P. saslusani su u svojstvu svjedoka. Niko se od njih ni na koji nacin nije osvrnuo na romsko porijeklo podnosioca predstavke. Svi su tvrdili da su se druzili s podnosiocem predstavke i da su prije incidenta od 8. decembra 1999. pripadali istome krugu prijatelja. Odlukom od 26. maja 2003. Opstinski sud u Velikoj Gorici pokrenuo je pripremni postupak prema B.B.-a, na osnovu clana 68, stav 2 Zakona o sudovima za mladez. Rociste zakazano za 5. novembar 2003. odlozeno je zbog nepristupanja D.E.-a, koji je studirao u Njemackoj, a bio je pozvan kao svjedok. On je svoj iskaz dao na rocistu odrzanom 12. februara 2004. Dana 12. januara 2004. punomonica podnosioca predstavke podnijela je urgenciju. 28. Dana 26. februara 2004. Opstinsko drzavno tuzilastvo u Velikoj Gorici podnijelo je, na osnovu clanova 6 i 9 Zakona o sudovima za mladez predlog da se, umjesto izricanja krivicne sankcije, B.B.-u nametne obaveza da se ukljuci u rad humanitarnih organizacija ili u poslove komunalnog ili ekoloskog domena. Taj se predlog zasnivao na porodicnim i licnim prilikama B.B.-a, koji je u meuvremenu postao punoljetan, uspjesno zavrsio skolovanje, odsluzio vojni rok i bio u potrazi za poslom. Protiv njega nije bilo drugih krivicnih prijava. 29. Na dane 22. marta i 6. maja 2004. punomonica podnosioca predstavke ponovno je podnijela urgenciju. Dana 2. jula 2004. Opstinski sud u Velikoj Gorici spojio je dva postupka. Dana 17. januara 2005. punomonica podnosioca zahtjeva podnijela je jos jednu urgenciju. Dana 17. juna 2005. punomonica podnosioca predstavke podnijela je predsjedniku Opstinskoga suda u Velikoj Gorici novu urgenciju, u kojoj je naglasila da e krivicno gonjenje zastarjeti. 30. Dana 21. decembra 2005. Opstinski sud u Velikoj Gorici obustavio je postupak protiv B.B.-a zbog toga sto je 23. aprila 2004. nastupila zastara progona za krivicno djelo koje mu se stavljalo na teret. Zalbu koju je podnosilac predstavke naknadno ulozio odbacio je Zupanijski sud u Velikoj Gorici dana 9. marta 2006..

74

PREDMET BEGANOVI protiv HRVATSKE

4. Krivicni postupak protiv F.P., Z.T., S.T., S.C. i D.E. po privatnoj tuzbi podnosioca zahtjeva 31. Dana 30. septembra 2002. Opstinsko drzavno tuzilastvo u Velikoj Gorici odbacilo je podnosiocevu krivicnu prijavu od 12. juna 2000. u odnosu na F.P., Z.T., S.C. i D.E., jer se, prema odredbama mjerodavnog domaega prava, krivicni postupak za tjelesnu povredu pokree privatnom tuzbom osteenog. Sto se tice navodne prijetnje, D.K. je u izjavi datoj drzavnom tuzilastvu porekao da je podnosiocu rekao da su mu upuene ikakve takve prijetnje. Podnosilac zahtjeva obavijesten je o tome da ima pravo preduzeti krivicno gonjenje u svojstvu osteenog i pred Opstinskim sudom u Velikoj Gorici podnijeti privatnu tuzbu, odnosno zatraziti istragu putem Zupanijskog suda u Zagrebu. 32. Dana 11. novembra 2002. podnosilac zastupan po punomonici, podnio je privatnu tuzbu protiv pet osumnjicenih (svih napadaca osim B.B.-a i jednog nepoznatog napadaca) pred Opstinskim sudom u Velikoj Gorici zbog krivicnih djela iz cl.98 i 99 Krivicnoga zakona, to jest, nanosenja tjelesne povrede i nanosenja teske tjelesne povrede. Zatrazio je i da se taj postupak spoji s postupkom koji je pred istim sudom ve bio u toku protiv B.B.-a. 33. Dana 29. septembra 2003. Opstinski sud zatrazio je od Centra za socijalno staranje u Zapresiu da izradi izvjestaj o okrivljenima. 34. Mjerodavni dio izvjestaja o S.T.-u, sastavljenog 28. oktobra 2003, glasi kako slijedi: "... prestao je da pohaa srednju skolu te je u oktobru ove godine upisao kurs za cuvara ... koji planira da zavrsi do juna 2004. Ima manje slobodnog vremena jer pohaa nastavu i pomaze u radovima renoviranja porodicne kue. S. pristojno pozdravlja druge osobe i komunicira s njima. Higijenske navike su mu prikladne za njegov uzrast. Povremeno pusi i pije alkoholna pia. Odlukom [Opstinskog] suda [u Velikoj Gorici] ... od 22. novembra 2001. bila mu je izrecena vaspitna mjera u obliku pojacane brige i nadzora, kao i posebna mjera podvrgavanja strucnom medicinskom postupku ili postupku odvikavanja od droge ili drugih zavisnosti. S. je izvrsio naprijed navedenu posebnu obavezu u Centru za prevenciju zavisnosti Grada Zagreba, iako je bilo poteskoa u vezi sa ucestalosu ... pohaanja. Vaspitna mjera koja se sastojala od pojacane brige i nadzora provedena je, iako je bilo poteskoa sto se tice redovne komunikacije i izvrsenja programskih zadataka. S. zivi s roditeljima i bratom Z. ... Roditelji su se brinuli za osnovne potrebe djece prema svojim sposobnostima. Meutim, nisu bili u stanju da se nose sa razvojnim poteskoama [djece]. Kad su postali svjesni svoje bespomonosti u vaspitanju djece i pomanjkanja autoriteta, to ih je obeshrabrilo. Porodica zivi u vlastitoj kui ... u koju su se doselili prije sest godina nakon sto su zivjeli u stanu. S. se nije dobro prilagodio zivotu na selu. Kad je rijec o pitanju krivicnog postupka, predlazemo da mu se nametne posebna obaveza u obliku ucesa u humanitarnim aktivnostima." 35. Mjerodavni dio izvjestaja o F.P.-u, koji je sastavljen 17. novembra 2003., glasi kako slijedi: "... U junu 1998., kao vozac [je imao] saobraajnu nesreu u kojoj je zadobio visestruke kontuzije glave i tijela. Hospitalizovan je ... Bio je bez svijesti dvanaest dana ... Kao posljedica toga ... ima blazi motoricki i govorni poremeaj i ceste glavobolje ... Trenutno mu je zdravstveno stanje dobro. Zavrsio je srednju skolu ... i stekao zvanje konobara ... potom je zavrsio obuku za vozaca kamiona i za vozaca vozila za prevoz opasnih materija. Neko je vrijeme radio kao konobar, a u posljednjih sedam mjeseci radi kao vozac.

75

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

... Nije odsluzio vojni rok. Zivi s roditeljima i nije ozenjen. Dobro sarauje i primjereno komunicira. Iz evidencije ovog centra proizlazi da je 1998. pred Opstinskim sudom u Zagrebu voen prethodni postupak protiv tada maloljetnog F.-a u vezi s krivicnim djelom izazivanja saobraajne nesree. Postupak je okoncan [bez osude] jer je sud primijenio nacelo opravdanosti [kaznjavanja]. Nije vise pocinio niti jedno krivicno djelo. Na osnovu naprijed iznesenog, smatramo da je, ako mu se utvrdi krivicna odgovornost, opravdana primjena Zakona o sudovima za mladez, te predlazemo da mu se nametne posebna obaveza u obliku ukljucivanja u rad humanitarnih organizacija ili u poslove komunalne ili ekoloske djelatnosti." 36. Mjerodavni dio izvjestaja o D.E.-u, koji je sastavljen 17. novembra 2003., glasi kako slijedi: "... Nismo uspjeli neposredno da stupimo u kontakt s naprijed navedenim mlaim punoljetnikom. Umjesto toga, obavili smo telefonski razgovor s D.-om, koji je rekao da trenutno boravi u Njemackoj kod majke i da studira informatiku. Iz evidencije ovoga Centra proizlazi da D. vise nije pocinio niti jedno krivicno djelo, niti je zabiljezeno ikakvo asocijalno ponasanje. Na temelju naprijed iznesenog, smatramo da je, ako mu se utvrdi krivicna odgovornost, opravdana primjena Zakona o sudovima za mladez, te predlazemo da mu se nametne posebna obaveza u obliku ukljucivanja u rad humanitarnih organizacija ili u poslove komunalnog ili ekoloskog znacenja." 37. Mjerodavni dio izvjestaja o Z.T.-u, koji je sastavljen 26. novembra 2003., glasi kako slijedi: "... prestao je da pohaa [strucnu] srednju skolu, koju je pohaao do treega razreda. ... Godine 2001. odsluzio je vojni rok, a nakon povratka svojoj porodici odlucio je da nastavi skolovanje, pa je upisao vecernju skolu u istoj [strucnoj] skoli kako bi stekao strucnu spremu iz oblasti elektronike. Trenutno zavrsava skolovanje i treba jos samo da polozi zavrsne ispite. U meuvremenu, Z. je radio honorarno, a od prosloga maja zaposlen je u Institutu graevinarstva Hrvatske. Nije ozenjen i zivi s roditeljima. Prema evidenciji ovoga Centra, vise nije pocinio nijedno krivicno djelo. Dobro sarauje i primjereno komunicira. Ostavlja utisak ozbiljnog mladog covjeka. ... Na osnovu naprijed iznesenog, smatramo da je, ako mu se utvrdi krivicna odgovornost, opravdana primjena Zakona o sudovima za mladez, pa predlazemo da mu se nametne posebna obaveza u obliku ukljucivanja u rad humanitarnih organizacija ili u poslove komunalne ili ekoloske djelatnosti." 38. Mjerodavni dio izvjestaja o S.C.-u, koji je sastavljen 2. decembra 2003., glasi kako slijedi: "... u roku je zavrsio strukcnu skolu, te je maturirao 1999. Nakon mature bio je nezaposlen jer nije mogao pronai posao, ali je roditeljima pomagao na [njihovom] poljoprivrednom [imanju]. Godine 2001. odsluzio je vojni rok. Trenutno je zaposlen u jednoj graevinskoj firmi. Navodi da zbog posla nema puno slobodnog vremena, koje onda provodi odmarajui se ili pomazui roditeljima. Prema informacijama ovoga Centra u meuvremenu nije pocinio niti jedno krivicno djelo. Dobro sarauje i ostavlja utisak ozbiljnog mladog covjeka. ... Na osnovu naprijed iznesenog, smatramo da je, ako mu se utvrdi krivicna odgovornost,

76

PREDMET BEGANOVI protiv HRVATSKE

opravdana primjena Zakona o sudovima za mladez, te predlazemo da mu se nametne posebna obaveza u obliku ukljucivanja u rad humanitarnih organizacija ili u poslove komunalne ili ekoloske djelatnosti." 39. Prvo rociste, zakazano za 9. mart 2004. odlozeno je jer je pristupio samo jedan od petorice okrivljenih. Dana 22. marta i 6. maja 2004. punomonica podnosioca podnijela je dodatne urgencije. 40. Dana 2. jula 2004. Opstinski sud u Velikoj Gorici spojio je dva postupka. Na rocistu 28. oktobra 2005. predsjednik vijea urucio je okrivljenima primjerak privatne tuzbe koju je podnosilac podnio u svojstvu osteenog i zakazao sljedee rociste za 8. mart 2006. Dana 21. decembra 2005. Opstinski sud u Velikoj Gorici razdvojio je postupak. Dana 11. maja 2006. Opstinski sud u Velikoj Gorici obustavio je postupak protiv preostalih okrivljenih jer je 23. aprila 2004. nastupila zastarjelost gonjenja za krivicna djela koja su im bila stavljena na teret. 5. Graanski postupak 41. Dana 9. aprila 2002. podnosilac predstavke, koga zastupa advokatica, podnio je pred Opstinskim sudom u Zagrebu graansku tuzbu protiv devet tuzenih (pet poznatih pocinilaca nasilja protiv podnosioca predstavke i roditelja dvojice napadaca koji su u vrijeme napada bili maloljetnici), kojom je trazio naknadu stete za povrede koje je pretrpio. 42. Dana 11. septembra 2003. punomonica podnosioca predstavke podnijela je urgenciju. Na rocistu 17. septembra 2003. Opstinski sud u Zagrebu odlucio je da prekine postupak do okoncanja krivicnog postupka protiv tuzenih. 43. U podnescima od 28. juna 2005. punomonica podnosioca predstavke prigovorila je da joj naprijed navedena odluka nije dostavljena. Zatrazila je njeno ukidanje jer je voenje krivicnog postupka bilo nedjelotvorno. Dana 24. februara 2006. podnesci su joj vraeni. Kad se raspitivala o predmetu, receno joj je da je 26. januara 2004. on proslijeen Opstinskom sudu u Zapresiu. Meutim, kad se 21. jula i 20. decembra 2006. raspitivala o predmetu na tom sudu, nije dobila odgovor. 44. Dana 29. januara 2007. punomonica podnosioca predstavke podnijela je Zupanijskom sudu u Velikoj Gorici tuzbu zbog duzine graanskog postupka. Tuzba je usvojena 23. avgusta 2007. Zupanijski sud je podnosiocu zahtjeva dosudio 7.771,20 hrvatskih kuna (HRK) kao naknadu, i nalozio Opstinskom sudu da donese odluku u roku od sest mjeseci. 45. Na rocistu odrzanom 19. septembra 2007. Opstinski sud nalozio je izradu medicinskog izvjestaja. Dana 17. januara 2008. vjestaci su dostavili svoj izvjestaj od 23. decembra 2007. Mjerodavni dio tog izvjestaja glasi kako slijedi: "Tuzilac je prvo primio medicinsku pomo na hirurskom odjeljenju bolnice Sveti Duh u Zagrebu dana 24. aprila 2000. godine. Obraen je i iz bolnice otpusten 29. aprila 2000, nakon poboljsanja [njegovog zdravstvenog stanja]. Preporuceno mu je mirovanje i uzimanje analgetika, kao i kontrola kod neurologa s nalazom EEG-a za deset dana. Prilikom pregleda od strane vjestaka, tuzilac se zalio da i dalje ima glavobolje. Klinicki pregled nije otkrio patoloske supstrate. Medicinsku dokumentaciju cini otpusna lista, bez ikakvih naknadnih kontrola. MISLJENJE: Medicinska dokumentacija i zdravstveno stanje pacijenta moze se povezati sa stetnim cinom o kojemu je rijec i s povredama koje je tuzilac tom prilikom pretrpio. Bol znacajnog intenziteta trajao je dva dana, srednjeg intenziteta tri dana, a slabijeg intenziteta nedjelju dana. Preostali manji, povremeni bol javlja se kao posljedica poveanog tjelesnog napora. Pocetni strah je bio intenzivan i kratkog trajanja. Sekundarni strah (u odnosu na povrede i njihove posljedice) znacajnog intenziteta trajao je jedan dan, srednjeg intenziteta tri dana, te manjeg

77

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

intenziteta nedjelju dana. Medicinska dokumentacija i pregled osteenog ne ukazuju ni na kakve trajne posljedice stetnoga cina. Tuzilac nije zatrazio pomo drugih osoba." Graanski postupak pred Opstinskim sudom u Zapresiu jos je u toku.

II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO

Krivicni zakon 46. Mjerodavni djelovi Krivicnog zakona (,,Narodne novine", br. 110/1997) predviaju: Clan 8 "(1) Krivicni postupak za krivicna djela pokree Drzavno tuzilastvo u interesu Republike Hrvatske i svih njenih graana. (2) Izuzetno za odreena krivicna djela moze se zakonom propisati da se krivicni postupak pokree privatnom tuzbom ili da Drzavno tuzilastvo pokree krivicni postupak povodom predloga."

TJELESNA POVREDA

Clan 98 "Ko drugoga tjelesno povrijedi ili mu narusi zdravlje, kaznie se novcanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine." Clan 102 "(1) Za krivicno djelo tjelesne povrede (clan 98) krivicni postupak pokree se privatnom tuzbom."

MUCENJE I DRUGO OKRUTNO, NELJUDSKO ILI PONIZAVAJUE POSTUPANJE

Clan 176 "Sluzbeno ili drugo lice koje djelujui na podsticaj ili s izricitim ili preutnim pristankom sluzbene osobe prouzrokuje nekoj osobi tjelesni ili dusevni bol, ili prouzrokuje teske tjelesne ili dusevne patnje da bi se od njega ili neke druge osobe dobila informacija ili priznanje, ili da bi se ta osoba kaznila za krivicno djelo koje je ona ili neka druga osoba pocinila, ili za djela za koje je osumnjicena, ili da bi se ta osoba zastrasila, ili da bi se na nju izvrsio pritisak, ili zbog bilo kojeg drugog razloga utemeljenog na bilo kojem obliku diskriminacije, kaznie se kaznom zatvora od jedne do osam godina." Zakon o krivicnom postupku 47. Mjerodavne odredbe Zakona o krivicnom postupku (,,Narodne novine", br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003) predviaju: Clan 2 "(1) Krivicni postupak se moze pokrenuti i provesti samo na zahtjev ovlasenog tuzioca. ... (2) Za djela za koja se goni po sluzbenoj duznosti, ovlaseni tuzilac je drzavni tuzilac, a za djela za koja se goni po privatnoj tuzbi, ovlaseni tuzilac je privatni tuzilac. (3) Ako Zakon drukcije ne propisuje, drzavni tuzilac je duzan da preduzme krivicno gonjenje

78

PREDMET BEGANOVI protiv HRVATSKE

ako postoji osnovana sumnja da je odreena osoba pocinila krivicno djelo za koje se goni po sluzbenoj duznosti i nema zakonskih smetnji za gonjenje osobe. (4) Ako drzavni tuzilac ustanovi da nema osnova za pokretanje ili sprovoenje krivicnog postupka, na njegovo mjesto moze stupiti osteeni kao tuzilac pod uslovima koji su odreeni. ovim Zakonom." Clanovi 47 do 61 ureuju prava i obaveze privatnih tuzilaca i osteenih kao tuzilaca. Krivicni zakon razlikuje te dvije uloge. Privatni tuzilac je osteeni koji podnosi privatnu tuzbu u odnosu na krivicna djela za koja je mogunost podnosenja takve tuzbe izricito propisana Krivicnim zakonom (to su krivicna djela manjeg znacaja). Osteeni kao tuzilac preuzima krivicni postupak u odnosu na krivicna djela za koja se goni po sluzbenoj duznosti u slucaju kada nadlezno drzavno tuzilastvo iz bilo kojeg razloga odustane od gonjenja. Na osnovu clana 47 za krivicna djela za koja se goni po privatnoj tuzbi, tuzba se mora podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je ovlaseni tuzitlac saznao za krivicno djelo i pocinioca. Clan 48 "(1) Predlog za gonjenje podnosi se drzavnom tuzilastvu, a privatna tuzba nadleznom sudu. (2) Ako je sam osteeni podnio krivicnu prijavu ... smatra se da je time dao i predlog za gonjenje. (3) Kad je osteeni podnio krivicnu prijavu ili predlog za gonjenje, a u toku postupka se utvrdi da se radi o krivicnom djelu za koje se goni po privatnoj tuzbi, prijava, odnosno predlog smatrae se kao pravodobna privatna tuzba ako su podneseni u roku propisanom za privatnu tuzbu. ..." Na osnovu clana 55, stav 1 drzavni tuzilac je duzan da u roku od osam dana obavijesti osteenog o odluci da nema osnova za krivicno gonjenje i o tome da moze sam preuzeti gonjenje, kao i da uputi osteenog o koracima koje treba preduzeti. Zakon o sudovima za mladez 48. Mjerodavne odredbe Zakona o sudovima za mladez (,,Narodne novine", br. 111/1997, 27/1998 i 12/2002) glase kako slijedi: Clan 2 "Maloljetnik je osoba koja je u vrijeme izvrsenja djela navrsila cetrnaest, a nije navrsila osamnaest godina zivota, a mlai punoljetnik je osoba koja je u vrijeme pocinjenja djela navrsila osamnaest, a nije navrsila dvadeset jednu godinu zivota." Clan 4 "(1) Maloljetnicima se za pocinjena krivicna djela kao sankcije izricu vaspitne mjere, maloljetnicki zatvor i bezbjednosne mjere." Clan 6 (1) Vaspitne mjere su: (2) posebne obaveze, " Clan 9 "(1) Sud moze maloljetniku naloziti jednu ili vise posebnih obaveza, ako ocijeni da je primjerenim nalozima ili zabranama potrebno uticati na maloljetnika i njegovo ponasanje. (2) Sud moze maloljetniku izrei obavezu: (7) da se ukljuci u rad humanitarnih organizacija ili u poslove komunalne ili ekoloske djelatnosti, (7) U okviru obaveze iz stava 2, tacke 7 ovoga clana sud smije odluciti da maloljetnik radi najvise do sto dvadeset sati u razdoblju od sest mjeseci, i to tako da se ne ometa maloljetnikovo skolovanje ili zaposlenje. (8) Centar za socijalno staranje bdije nad ispunjenjem obaveza. ... " Clan 45 " (1) Krivicni postupak prema maloljetniku pokree se za sva krivicna djela samo na zahtjev

79

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

drzavnog tuzioca. (2) Za krivicna djela za koja se postupa po predlogu ili po privatnoj tuzbi postupak se moze pokrenuti ako je ovlasena osoba stavila predlog za pokretanje postupka nadleznom drzavnom tuziocu u roku od tri mjeseca od dana kad je saznala za krivicno djelo i pocinioca." Clan 46 "U krivicnom postupku prema maloljetniku osteeni ne moze stupiti na mjesto tuzioca." Clan 62 "(1) Ako drzavni tuzilac, odlucujui prema clanu 45 ovoga Zakona, ocijeni da nema osnove zahtijevati pokretanje krivicnog postupka prema maloljetniku (clan 174 Zakona o krivicnom postupku), obavijestie o tome osteeniog, uz navoenje razloga ... (2) Osteeni moze u roku od osam dana od dobijanja obavjestenja drzavnog tuzioca da zahtijeva da vijee za maloljetnike viseg suda odluci o pokretanju postupka. Vijee donosi odluku nakon pribavljenog misljenja drzavnog tuzioca. Vijee moze odluciti da se postupak ne pokrene ili da se prema maloljetniku pokrene postupak pred sudijom za maloljetnike. (3) Kad vijee odluci da se prema maloljetniku pokrene postupak, nadlezni drzavni tuzilac e preuzeti postupak prema maloljetniku." Clan 63 "(1) Za krivicno djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju do pet godina ili novcana kazna, drzavni tuzilac moze odluciti da ne zahtijeva pokretanje krivicnog postupka iako postoji osnovana sumnja da je maloljetnik pocinio krivicno djelo ako smatra da ne bi bilo svrsishodno da se vodi postupak prema maloljetniku s obzirom na prirodu krivicnog djela i okolnosti u kojima je djelo pocinjeno, prijasnji zivot maloljetnika i njegova licna svojstva. Radi utvrivanja tih okolnosti drzavni tuzilac moze zatraziti obavijest od roditelja, ... drugih osoba i ustanova, ... a moze ... maloljetnika pozvati ... radi neposrednog obavjestavanja. (2) O odluci iz stava 1 ovog clana drzavni tuzilac e obavijestiti, uz navoenje razloga, centar za socijalno staranje i osteenog sa poukom da svoj imovinskopravni zahtjev moze ostvarivati u parnici ..." Clan 65 "(1) Drzavni tuzilac moze odluku o nepokretanju postupka (clan 63) usloviti spremnosu maloljetnika: b) da se ukljuci u rad humanitarnih organizacija ili u poslove komunalnog ili ekoloskog znacenja (u okvirima iz clana 9, stav 2, tacka 22); " Clan 68 "(1) Zahtjev za pokretanje pripremnog postupka podnosi drzavni tuzilac sudiji za maloljetnike nadleznog suda. (2) Ako se sudija za maloljetnike slozi sa zahtjevom, donijee rjesenje o pokretanju pripremnog postupka ..." Pravilnik o unutrasnjem poslovanju u drzavnim tuzilastvima 49. Mjerodavni dio Pravilnika o unutrasnjem poslovanju u drzavnim tuzilastvima (,,Narodne novine", br. 106/02) glasi kako slijedi: Clan 49 "Spisi krivicnog, parnicnog i drugog postupka koji se nalazi u drzavnom tuzilastvu moze se dati na uvid samo osteeniku, stranci koju drzavno tuzilastvo zastupa ..., osobi koja za to ima opravdan interes, osim osumnjiceniku, okrivljeniku i protivnoj stranci. Istoj osobi moze se dopustiti i prepisivanje spisa ili samo dijelova spisa.

80

PREDMET BEGANOVI protiv HRVATSKE

Dopustenje za razmatranje i prepisivanje spisa daje drzavni tuzilac ili sluzbenik koji je spisom zaduzen."

PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANOVA 3 i 13 KONVENCIJE

50. Podnosialac predstavke prigovorio je da mu domae vlasti nisu osigurale odgovarajuu zastitu od ozbiljnog cina nasilja, te da u odnosu na to nije imao djelotvorno pravno sredstvo. Podnosilac zahtjeva pozvao se na clan 3 Konvencije, posebno i u vezi sa clanom 13 Konvencije. Mjerodavni clanovi glase kako slijedi: Clan 3 "Niko se ne smije podvrgnuti mucenju ni necovjecnom ili ponizavajuem postupanju ili kazni." Clan 13 "Svako cija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeene, ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaim drzavnim tijelom cak i u slucaju kada su povredu pocinile osobe koje su djelovale u sluzbenom svojstvu." 51. Vlada je osporila tu tvrdnju. A. Dopustenost 52. Vlada je od Suda zatrazila da ovaj dio predstavke proglasi nedopustenim zbog toga sto nisu iscrpljena domaa pravna sredstva. Pozivajui se na odluku Suda u predmetu Duchonova v. the Czech Republic (odl. br. 29858/03, 2. oktobra 2006), Vlada je ustvrdila da je jos u toku postupak po graanskoj tuzbi podnosioca za naknadu stete za pretrpljene povrede i strah. 53. Podnosilac predstavke je ustvrdio da je iscrpio sva pravna sredstva, te da bi mu odgovarajuu satisfakciju za pretrpljena zlostavljanja suprotna clanu 3 Konvencije jedino moglo pruziti pravno sredstvo krivicnopravne prirode. 54. Sud ponavlja da pravilo iscrpljenja domaih pravnih sredstava iz clana 35, stav 1 Konvencije obavezuje podnosioce predstavke da prvo iskoriste pravna sredstva koja su u domaem pravnom sistemu dostupna i dovoljna na nacin da im omoguuju da dobiju nadoknadu za navodne povrede. Postojanje takvih pravnih sredstava mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji, ve i u praksi, a ako to nije tako, tada e im nedostajati potrebna dostupnost i efikasnost. Meutim, clan 35, stav 1 ne nalaze da je potrebno pribjei pravnim sredstvima koja su neprimjerena ili nedjelotvorna (vidi Aksoy v.Turkey, 18. decembra 1996., §§ 51-52, Reports of Judgments and Decisions 1996-VI, te Barta v. Hungary, br.26137/04, § 45, 10. aprila 2007). 55. Sto se tice Vladinog pozivanja na predmet Duchonova, Sud primjeuje da su krivicna djela zbog kojih je podnosilac predstavke u tom predmetu prigovarao bila krivicna djela klevete i ucjene, te da se zahtjev u tom predmetu odnosio na clan 8 Konvencije. Stoga, predmet Duchonova nije uporediv s ovim predmetom, koji se tice fizickog nasilja na stetu podnosioca zahtjeva. 56. Sud nadalje konstatuje da je podnosilac predstavke podnio graansku tuzbu za naknadu stete protiv svojih napadaca, te da je postupak po toj tuzbi jos u toku. Meutim, Sud je sklon da vjeruje da su za djelotvorno odvraanje od teskih djela poput napada na tjelesni integritet osobe, gdje se dovode u pitanje osnovne vrijednosti i bitni aspekti privatnog zivota potrebne efikasne krivicnopravne odredbe (vidi, mutatis mutandis, X and Y v. the Netherlands, 26. marta 1985, § 27, serija A br. 91; August v. the United Kingdom (dec.), br. 36505/02, 21. januara 2003; te M.C. v. Bulgaria, br. 39272/98, § 150, ECHR 2003-XII). Pravna sredstva iz graanskog prava na koje se poziva Vlada ne mogu se smatrati dovoljnima za ispunjene obaveza drzava ugovornica po osnovu clana 3. Konvencije u slucaju kao sto je ovaj,

81

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

budui da je njihova svrha dosuivanje naknade stete, a ne otkrivanje i kaznjavanje odgovornih (vidi Assenov and Others v. Bulgaria, 28. oktobra 1998, § 85, Reports 1998-VIII). S tim u vezi, Sud ponavlja da se obaveza drzave da primijeni primjerene krivicnopravne mehanizme u nacelu ne moze smatrati ogranicenom na slucajeve zlostavljanja od strane predstavnika drzave (vidi M.C., naprijed citirano, § 151, te Seci v. Croatia, br. 40116/02, § 53, 31. maja 2007). 57. Sud nalazi da ovaj prigovor nije ocito neosnovan u smislu clana 35 stava 3 Konvencije. Nalazi i da on nije nedopusten ni po kom drugom osnovu. Stoga se mora proglasiti dopustenim. B. Osnovanost 1. Tvrdnje stranaka (a) Podnosilac predstavke 58. Podnosilac predstavke naveo je da je, s obzirom na tezinu napada usmjerenog protiv njega i povreda koje je pretrpio, clan 3 primjenljiv na ovaj predmet. Kad je rijec o tome da li drzava postuje svoje pozitivne obaveze na osnovu clana 3 Konvencije, podnosilac predstavke naveo je da su za stvarnu i djelotvornu zastitu od cina zlostavljanja potrebni djelotvorna istraga i krivicno gonjenje. U vezi s tim, naglasio je da se pozitivna obaveza drzave ne moze ograniciti samo na sprovoenje istrage. Istraga sama po sebi nije ispunila niti jednu svrhu, niti zasebno pruzila ikakvu zastitu od zlostavljanja ili odstetu za zlostavljanje, jer nije popraena djelotvornim popratnim mjerama. Iznio je misljenje da drzavne vlasti nisu sprovele djelotvornu istragu u njegovom predmetu, niti da su na primjeren nacin primijenile odgovarajue krivicnopravne mehanizme. Istrazni organi nisu djelotvorno postupali, pa su se dogodile brojne greske i odugovlacenja, sto je dovelo do nastupanja zastarjelosti krivicnog gonjenja. Prema misljenju podnosioca predstavke, nastupanje zastare samo po sebi predstavlja povredu clana 3 Konvencije. Iako su napadaci na informativnom razgovoru u policiji priznali da su tukli podnosioca predstavke, drzavno tuzilastvo je podnijelo krivicnu prijavu samo protiv jednoga od njih, B.B.-a. 59. Podnosilac ustvrdio je i da mu nije bilo dopusteno aktivno ucese u postupku, budui da uopste nije bio obavijesten o mjerama koje su se preduzimale u predistraznom postupku, ukljucujui i odluku od 26. maja 2003. Nadlezni organi ga nisu obavijestili ni o medicinskom izvjestaju koje je sastavljeno u fazi istrage. Stoga nije imao prilike da pobija medicinske izvjestaje. 60. Prema misljenju podnosioc, cinjenica da su napadaci optuzeni pojedinacno, a ne zbog ucesa u grupnom napadu, sama po sebi predstavlja povredu pozitivne obaveze drzave na osnovu clana 3 Konvencije. Osvrnuo se i na pogresno uputstvo drzavnoga tuzilastva u odnosu na krivicno gonjenje B.B.-a. Uz to je ustvrdio da su i S.T. i D.E. bili maloljetnici u vrijeme pocinjenja krivicnoga djela, te da je prema tome nadlezno drzavno tuzilastvo i protiv njih trebalo pokrenuti krivicno gonjenje, bez obzira na tezinu povreda podnosioca zahtjeva. 61. Podnosilac zahtjeva naveo je i da, suprotno clanu 13, u praksi nije imao na raspolaganju efikasno pravno sredstvo u odnosu na svoj prigovor prema clanu 3. Naglasio je da bi u okolnostima ovoga predmeta prikladno bilo samo pravno sredstvo iz krivicnog prava, to jest, sluzbena istraga. (b) Vlada 62. Vlada je navela da clan 3 nije primjenljiv na ovaj predmet jer je podnosilac predstavke samo pretrpio lakse tjelesne povrede. Ako bi Sud, uprkos tome, utvrdio da je clan 3 Konvencije primjenjiv, Vlada je ustvrdila da postupacna obaveza na osnovu clana 3 Konvencije ne nalaze donosenje osuujue presude protiv pocinioca krivicnog djela. Stoga bi se ispitivanje Suda trebalo ograniciti na djelotvornost istrage. U vezi s tim, Vlada je naglasila da je sprovedena istraga o navodima podnosioca predstavke u vezi sa napadom na njegovu stetu, te da su drzavno tuzilastvo i policija utvrdili sve

82

PREDMET BEGANOVI protiv HRVATSKE

relevantne cinjenice. Uzeli su iskaz od podnosioca predstavke, navodnih napadaca i dva nezavisna svjedoka. Ti organi nisu utvrdili nista sto bi ukazivalo na to da je napad protiv podnosioca predstavke bio rasno motivisan. Budui da su navodni pocinioci bili ili maloljetnici ili mlai punoljetnici, valjalo je primijeniti posebne odredbe. Vlada je priznala da je krivicni postupak obustavljen zbog nastupanja zastare, ali je ustvrdila da to samo po sebi ne moze predstavljati povredu clana 3 Konvencije. 63. Kad je rijec o prigovoru u smislu clana 13, Vlada je prvo navela da, s obzirom na neprimjenljivost clana 3, ne moze postojati povreda clana 13. Nadalje, podnosilac mogao je podnijeti i graansku tuzbu za naknadu stete, i bio je obavijesten o rezultatima istrage. 2 . Ocjena Suda (a) Tezina postupanja 64. Sud ponavlja da zlostavljanje mora dostii minimalni stepen tezine da bi potpalo u domasaj clana 3. Ocjena tog minimalnog stepena je relativna: ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao sto su priroda i kontekst postupanja, njegovo trajanje, tjelesne i dusevne posljedice, a u nekim slucajevima i pol, uzrast i zdravstveno stanje zrtve (vidi Costello-Roberts v. the United Kingdom, 25. marta 1993, § 30, serija A br. 247-C, and A. v. the United Kingdom, 23. septembra 1998, § 20, Reports 1998-VI). 65. Sud je u svojoj praksi smatrao da je odreeno postupanje "neljudsko" ukoliko je, izmeu ostalog, bilo smisljeno, ako se primjenjivalo satima bez prekida i prouzrokovalo stvarne tjelesne povrede ili intenzivne tjelesne i dusevne patnje (vidi Labita v. Italy [GC], br. 26772/95, § 120, ECHR 2000-IV). Postupanje se smatra "ponizavajuim" ako je u zrtvama pobudilo osjeaj straha, tjeskobe ili podreenosti koji ih mogu poniziti i omalovaziti, ako je moglo slomiti njihov tjelesni ili moralni otpor (vidi Hurtado v. Switzerland, 28. januara 1994, misljenje Komisije, § 67, serija A br. 280, te Wieser v. Austria, br. 2293/03, § 36, 22. februara 2007). 66. Sud primjeuje da je podnosilac predstavke naveo kako se s njime sukobilo sedam osoba. Napali su ga udarajui ga nogama i rukama po cijelom tijelu. Jedan od njih ga je po glavi udario drvenim stapom, nakon cega je izgubio svijest. Medicinska dokumentacija pokazuje da je podnosilac predstavke pretrpio brojne udarce koji su mu prouzrokovali kontuzije i razderotine po glavi i tijelu. Sud smatra da djela nasilja poput onih koje navodi podnosilac zahtjeva u nacelu spadaju u okvire clana 3 Konvencije. U vezi s tim, Sud naglasava da je Konvencija zivi instrument koji se mora tumaciti u svjetlu danasnjih uslova, te da sve visi standardi koji se uvode na podrucju zastite ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu s tim neizbjezno zahtijevaju i sve veu nepopustljivost u ocjeni povreda osnovnih vrijednosti demokratskih drustava (vidi, mutatis mutandis, Selmouni v. France, [GC], br. 25803/94, § 101, ECHR 1999-V, te Mayeka and Mitunga v. Belgium, br. 13178/03, § 48, ECHR 2006-XI). Nadalje, clan 3 Konvencije zahtijeva i da nadlezna tijela ispitaju navode o zlostavljanju ako su "dokazivi" i ukazuju na postojanje "razumne sumnje", cak i ako su pocinioci takvog postupanja privatne osobe (vidi, Ay v. Turkey, br. 30951/96, §§ 59-60, 22. marta 2005, te Mehmet Ümit Erdem v. Turkey, br. 42234/02, § 26, 17. jula 2008). 67. Sud je posebno razmotrio narocite okolnosti napada na podnosioca. Sud pripisuje veliki znacaj cinjenici da je podnosioca predstavke fizicki napalo sedam osoba, navece i na usamljenom mjestu gdje je izgledalo da e svaki poziv u pomo biti beskoristan. Nadalje, taj je napad smisljen, budui da nalazi drzavnih tijela, ukljucujui i iskaze napadaca, otkrivaju da su oni planirali da pronau podnosioca predstavke i napadnu ga kao odmazdu za to sto je on prethodno bio napao trojicu od njih. Cin nasilja o kojemu je rijec bio je zapravo napad na tjelesni integritet podnosioca zahtjeva. Takvo ponasanje je kod podnosioca predstavke sigurno prouzrokovalo tjeskobu i strah u znacajnoj mjeri, i ocigledno je imalo za cilj da ga zastrasi ga i povrijedi. 68. Osim toga, za povrede koje je podnosilac pretrpio ne moze se rei da su tek beznacajne. Zakljucno, s obzirom na okolnosti ovoga predmeta, Sud smatra da su navodi o zlostavljanju

83

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

podnosioca "dokazivi" i da mogu ukazivati na postojanje "razumne sumnje", sto znaci da zahtijevaju primjenu clana 3 Konvencije. Preostaje jos da se utvrdi da li je odgovor nadleznih tijela na situaciju u odnosu na koju je podnosilac zatrazio njihovu pomo bio u skladu s njihovom pozitivnom obavezom koja proizlazi iz clana 3 u vezi s clanom 1 Konvencije. (a) Postovanje pozitivne obaveze drzave 69. Nakon sto je Sud utvrdio da stepen tezine nasilja pocinjenog na stetu privatnih osoba zahtijeva zastitu na osnovu clana 3 Konvencije, napominje se da je njegova sudska praksa dosljedna i jasna u smislu da taj clan nalaze primjenu odgovarajuih krivicnopravnih mehanizama (vidi A. v. the United Kingdom; M.C.; te Seci, obje gore citirane). Meutim, djelokrug pozitivnih obaveza drzave moze se razlikovati kad je rijec o predmetima u kojima je postupanje suprotno clanu 3 Konvencije pocinjeno kroz ucese predstavnika drzave u odnosu na one u kojima su nasilje pocinila privatna lica. Sud kao prvo primjeuje da se Hrvatskoj ne moze pripisati nikakva neposredna odgovornost na osnovu Konvencije za djela privatnih lica o kojima je u ovom predmetu rijec. 70. Sud, meutim, primjeuje da cak i ako nema neposredne odgovornosti za djela privatnih lica na u smislu clana 3 Konvencije, odgovornost drzave ipak moze postojati kroz obavezu koju namee clan 1 Konvencije. U vezi s time, Sud ponavlja da obaveza visokih ugovornih strana iz clana 1 Konvencije da svakome na podrucju svoje nadleznosti osiguraju prava i slobode definisane Konvencijom, zajedno s clanom 3, trazi od drzava preduzimanje predvienih mjera ,kako bi se pobrinule da pojedinci u okviru njihove nadleznosti ne budu podvrgnuti zlostavljanju, ukljucujui i zlostavljanje koje vrse privatna lica (vidi A. v. the United Kingdom, naprijed citirano, § 22). 71. Nadalje, clan 3 od drzava zahtijeva da donesu djelotvorne krivicnopravne odredbe koje e odvraati od izvrsenja krivicnih djela protiv integriteta osobe, u a kao njihova potpora uspostavie se sprovedbeni mehanizmi za sprecavanje, suzbijanje i kaznjavanje povreda tih odredaba (vidi A. v. the United Kingdom, naprijed citirano, § 22; te Nachova and Others v. Bulgaria [GC], br. 43577/98 i 43579/98, § 160, ECHR 2005-VII), a ta se obaveza prosiruje i na zlostavljanje koje vrse privatna lica (vidi Seci, naprijed citirano, § 53). S druge strane, samo se po sebi razumije da se obaveza drzave iz clana 1 Konvencije ne moze protumaciti na nacin da je drzava obavezna kroz svoj pravni sistem da garantuje da jedno lice prema drugom nikada ne postupa na neljudski i ponizavajui nacin, niti da, u slucaju da i postupa, krivicni postupak nuzno treba imati za posljedicu nametanje odreene sankcije. Da bi se drzava mogla smatrati odgovornom, mora se, prema misljenju Suda, dokazati da domai pravni sistem, a osobito krivicno pravo, primjenljivo na okolnosti predmeta, ne pruza prakticnu i djelotvornu zastitu prava zagarantovanih clanom 3 (vidi X and Y, naprijed citirano, § 30, te A. v. the United Kingdom, naprijed citirano, misljenje Komisije, § 48). 72. Kad je rijec o krivicnopravnim mehanizmima predvienim u hrvatskom pravnom sistemu u vezi s obavezama drzave u smislu clana 3, Sud na pocetku primjeuje da se jedino krivicno djelo koje izricito zabranjuje mucenje i drugo okrutno, neljudsko i ponizavajue postupanje odnosi iskljucivo na radnje drzavnog sluzbenika ili druga lica koja djeluju uz preutni pristanak takvog sluzbenika, dok su djela nasilja koja vrse privatna lica zabranjena citavim nizom posebnih odredaba Krivicnoga zakona. Sud nadalje primjeuje da hrvatsko krivicno pravo pravi razliku izmeu krivicnih djela za koja krivicno gonjenje preduzima drzavno tuzilastvo, bilo na vlastitu inicijativu ili na predlog privatnog lica, i krivicnih djela koja se krivicno gone podnosenjem privatne tuzbe, a u tu kategoriju spadaju laksa krivicna djela . 73. Sud nadalje primjeuje da hrvatski pravni sistem, osim toga, osteenom omoguava da preduzme ulogu tuzioca. U odnosu na krivicna djela za koja krivicno gonjenje preduzima drzavno tuzilastvo, bilo na vlastitu inicijativu ili na predlog privatnog lica, ako drzavno tuzilastvo odustane od krivicnog gonjenja po bilo kom osnovu, osteeni moze preduzeti gonjenje u svojstvu tuzioca. Za razliku od toga, privatno krivicno gonjenje od samoga pocetka preduzima privatni tuzilacj. Meutim, krivicno gonjenje maloljetnika uvijek mora preduzeti drzava.

84

PREDMET BEGANOVI protiv HRVATSKE

74. Sud e sada ispitati jesu li sporni propisi i praksa, a osobito nacin na koji su hrvatske vlasti primjenjivale odgovarajua postupacna pravila, te nacin provedbe krivicnopravnih mehanizama u ovome predmetu, u tolikoj mjeri bili manjkavi da to predstavlja povredu pozitivnih obaveza tuzene drzave na osnovu clana 3 Konvencije. 75. U odnosu na duznost sprovoenja istrage, najnizi primjenljivi standardi, kako su definisani sudskom praksom Suda, ukljucuju zahtjeve da istraga bude nezavisna, nepristrasna i da podlijeze javnoj kontroli, kao i da nadlezna tijela postupaju revnosno i azurno (vidi, na primjer, Çelik and mret v. Turkey, br. 44093/98, § 55, 26. oktobra 2004). Osim toga, da bi se istraga mogla smatrati djelotvornom, nadlezna tijela moraju preduzeti sve mogue razumne korake kako bi osigurali dokaze o incidentu, ukljucujui, izmeu ostalog, i iscrpnu izjavu koja sadrzi navode navodne zrtve, iskaze ocevidaca, sudsko-medicinske dokaze i, ako je potrebno, dodatne medicinske izvjestaje (vidi narocito Bati and Others v. Turkey (br. 33097/96 i 57834/00, § 134, ECHR 2004-IV (izvodi)). 76. Kad je rijec o koracima koje su preduzeli domai organi, Sud primjeuje da je policija bez odglaganja obavila informativne razgovore sa svim napadacima, podnosiocem predstavke i dva neutralna svjedoka. Pribavila je i medicinski izvjestaj o povredama podnosioca predstavke, te je nadleznom drzavnom tuzilastvu podnijela krivicnu prijavu protiv napadaca. Meutim, za dalje korake koje su preduzeli organi krivicnog gonjenja i sudovi ne moze se smatrati da zadovoljavaju zahtjev djelotvornosti krivicnopravnih mehanizama u smislu clana 3 Konvencije. 77. Sudska praksa Suda pokazuje da zahtjevi clana 3 Konvencije nisu ograniceni na fazu istrage. Sud se do sada bavio ovim pitanjem u situacijama kad su navodno zlostavljanje pocinili drzavni sluzbenici. Sljedea mjerodavna nacela iznesena su u njegovoj presudi u predmetu Ali and Aye Duran v. Turkey (br. 42942/02, 8. aprila 2008): 61. Zahtjevi clanova 2 i 3 nisu ograniceni na fazu sluzbene istrage ako je ona dovela do pokretanja postupka pred domaim sudovima: u postupku u cjelini, ukljucujui i njegovu raspravnu fazu, moraju se ispuniti uslovi pozitivne obaveze zastite zivota putem zakona i zabrane zlostavljanja. Iako nema apsolutne obaveze prema kojoj bi se sva krivicna gjonjenja trebala okoncati osudom ili izricanjem neke odreene kazne, domai sudovi ni u kojim okolnostima ne bi smjeli biti spremni da dopuste da krivicna djela kojima se ugrozava zivot i teski napadi na tjelesni i moralni integritet prou nekaznjeno (vidi Öneryildiz, naprijed citirano, §§ 95 i 96; Salman v. Turkey [GC], br. 21986/93, § 104-109, ECHR 2000-VII; te Okkali, naprijed citirano, § 65). 62. Stoga je vazno pitanje koje Sud treba ispitati moze li se i u kom obimu smatrati da su sudovi prilikom donosenja zakljucaka slucaj podvrgnuli pazljivoj ocjeni, onako kako to zahtijevaju clanovi 2 i 3 Konvencije, kako ne bi bio doveden u pitanje odvraajui ucinak pravosudnog sistema i znacaj uloge koju on treba da ima u sprecavanju povreda prava na zivot i zabrani zlostavljanja (vidi Okkali, naprijed citirano, § 66)." 78. Na ovom mjestu je potrebno rei da zadatak Suda nije da provjeri da li su domai sudovi pravilno primijenili domae krivicno pravo; ono o cemu je rijec u ovom postupku nije pojedinacna krivicnopravna odgovornost, ve odgovornost drzave na osnovu Konvencije. Sud mora domaim sudovima priznati znacajnu slobodu u izboru odgovarajuih mjera, ali istovremeno mora zadrzati i odreena ovlasenja preispitivanja, kao i ovlasenja intervenisanja u predmetima u kojima je prisutan ocigledan nesklad izmeu tezine djela i rezultata ostvarenih na domaem nivou (vidi, mutatis mutandis, Nikolova and Velichkova v. Bulgaria, br. 7888/03, § 62, 20. decembra 2007, te Atalay v. Turkey, br. 1249/03, § 40, 18. septembra 2008). 79. U vezi s tim, Sud primjeuje da obaveza drzave da privede pravdi pocinioce radnji suprotnih clanu 3 Konvencije uglavnom sluzi tome da se osigura da radnje zlostavljanja ne ostanu ignorisane od strane nadleznih organa, te da se pruzi djelotvorna zastita od zlostavljanja. 80. Sud primjeuje da su u ovom predmetu drzavni organi podigli optuznicu samo protiv B.B.-a, iako je iz informativnih razgovora obavljenih tokom istrage bilo jasno da su i ostalih sest napadaca takoe bili aktivno ukljuceni u napad na podnosioca zahtjeva. U vezi s tim, a u odnosu na podnosioca

85

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

zahtjeva, tvrdnje da su mu se prava zagarantovana Konvencijom mogla obezbijediti samo da je drzava preduzela krivicno gonjenje protiv napadaca, te da Konvencija zahtijeva pomo drzave u krivicnom gonjenju, Sud prvo ponavlja da njegov zadatak nije da zamijeni domae organe i umjesto njih da odabere neku iz sirokog niza moguih mjera koje bi mogle biti dovoljne da se osigura odgovarajua zastita podnosioca zahtjeva od cina nasilja. U granicama Konvencije, odabir sredstva kojim se osigurava postovanje clana 3 kad je rijec o meusobnim odnosima pojedinaca, u nacelu predstavlja pitanje koje spada u slobodu procjene domaih organa, uz uslov da su zrtvi na raspolaganju krivicnopravni mehanizmi. Sud, meutim, primjeuje da prema mjerodavnim domaim zakonima, krivicno gonjenje maloljetnika uvijek mora da preduzme drzava. U ovom predmetu je nadlezno drzavno tuzilastvo pokrenulo krivicni postupak samo protiv B.B.-a, kao maloljetnika. S tim u vezi, Sud primjeuje da je jos cetvoro napadaca, i to S.C., I.S., F.P. i S.T, bilo maloljetno u vrijeme napada na podnosioca zahtjeva. Meutim, drzavno tuzilastvo nije preduzelo krivicno gonjenje protiv njih. 81. Kad je rijec o postupku koji su pokrenuli drzavni organi, Sud primjeuje da je 4. jula 2000. Policijska uprava zagrebacka Opstinskom drzavnom tuzilastvu za maloljetnike u Zagrebu podnijela krivicnu prijavu protiv B.B.-a. Meutim, to tijelo na pocetku nije poduzelo nikakve dalje korake. 82. Dana 12. juna 2000. podnosilac predstavke podnio je Opstinskom drzavnom tuzilastvu u Zagrebu krivicnu prijavu protiv sestorice poznatih pocinilaca, ukljucujui i B.B.-a, i sedme nepoznate osobe. Drzavno tuzilastvo u Zagrebu bilo je neaktivno osam mjeseci, sve do 12. marta 2001. kad je prijavu proslijedilo Opstinskom drzavnom tuzilastvu u Velikoj Gorici, koje je, pak, odlucilo da ne pokrene krivicni postupak protiv B.B.-a zbog toga sto je povreda koju je on navodno nanio podnosiocu predstavke bila tek lakse prirode, sto znaci da se krivicno gonjenje moglo preduzeti po privatnoj tuzbi. Ta je odluka bila suprotna clanu 45 Zakona o sudovima za mladez, koji predvia da se krivicni postupak protiv maloljetnika pokree na zahtjev drzavnog tuzilastva u odnosu na sva krivicna djela. Ta je pogreska na kraju ispravljena tek kad je podnosilac predstavke podnio privatnu tuzbu protiv B.B.-a pred Vijeem za maloljetnike Opstinskog suda u Velikoj Gorici. Na taj nacin je krivicni postupak protiv B.B.-a pravilno pokrenut od strane Vijea za maloljetnike Zupanijskog suda u Zagrebu tek 4. februara 2002, gotovo dvije godine nakon incidenta, iako su informativni razgovori u fazi istrage dovrseni 8. juna 2000. 83. Cak i kad je krivicni postupak protiv B.B.-a konacno bio pokrenut pred nadleznim sudom, prvo je rociste bilo zakazano tek za 2. novembar 2002, ali je bilo odlozeno zbog toga sto punomonik okrivljenog nije pristupio. Jos jedno znacajno razdoblje neaktivnosti bilo je razdoblje od 26. maja 2003. do 12. februara 2004, a dva mjeseca nakon toga, 23. aprila 2004., nastupila je zastara krivicnog gonjenja za krivicno djelo koje je B.B.-u bilo stavljeno na teret, iako je odluka u tom smislu donesena tek 21. decembra 2005. godine. 84. Kad je rijec o krivicnom postupku u vezi s preostalom sestoricom napadaca, Sud primjeuje da je podnosilac predstavke protiv njih podnio krivicnu prijavu Opstinskom drzavnom tuzilastvu u Velikoj Gorici 12. juna 2000. Meutim, drzavno tuzilastvo je tu prijavu proglasilo nedopustenom tek 30. septembra 2002, opet s osnova da krivicno gonjenje za krivicno djelo nanosenja tjelesne povrede treba da pokrene osteeni podnosenjem privatne tuzbe. Kao sto je ve navedeno, taj je zakljucak bio u suprotnosti s clanom 45 Zakona o sudovima za mladez u odnosu na cetiri napadaca, S.C., I.S., F.P. i S.T., koji su takoe bili maloljetnici u vrijeme incidenta o kojemu je rijec. Ta pogreska zapravo nikada nije ispravljena, te je na kraju podnosilac podnio privatnu tuzbu kao osteeni protiv pet osumnjicenih (svih napadaca osim B.B.-a i jednog nepoznatog napadaca) Opstinskom sudu u Velikoj Gorici dana 11. novembra 2002. Tokom tog postupka nadlezni centar za socijalno staranje sastavio je izvjestaje, ali do 23. aprila 2004. godine, kad je nastupila zastara krivicnog gonjenja, nije odrzano niti jedno rociste. Prvo je rociste odrzano nakon tog datuma, 28. oktobra 2005, a 11. maja 2006. postupak je obustavljen. 85. To znaci da cinjenicno stanje predmeta nikada nije ni bilo utvreno od strane nadleznoga

86

PREDMET BEGANOVI protiv HRVATSKE

suda. U vezi s tim, Sud primjeuje da je glavna svrha izricanja krivicnih sankcija da se pocinilac onemogui i odvratiti od nanosenja nove stete. Meutim, ti se ciljevi tesko mogu ostvariti ako nadlezni krivicni sud prethodno ne utvrdi cinjenicno stanje predmeta. Iako je uvjeren da se u nekim okolnostima krivicne sankcije protiv maloljetnika mogu zamijeniti mjerama poput drustveno korisnog rada, Sud ipak ne moze prihvatiti da se svrha djelotvorne zastite od cina zlostavljanja moze na bilo koji nacin postii ako je krivicni postupak obustavljen zbog cinjenice da je nastupila zastara krivicnoga gonjenja i ako se to dogodilo, kao sto je vidljivo iz naprijed navedenog, zbog neaktivnosti nadleznih drzavnih organa. 86. Prema misljenju Suda, za ishod krivicnoga postupka u ovome predmetu ne moze se rei da je imao dostatno odvraajue djelovanje na doticne osobe niti da je mogao osigurati djelotvornu prevenciju nezakonitih cina poput onih zbog kojih podnosilac zahtjeva prigovara. Zakljucno, Sud smatra da naprijed izneseni elementi pokazuju da, u konkretnim okolnostima ovoga predmeta, nadlezna drzavna tijela nisu ispunila svoje pozitivne obveze iz clana 3. Konvencije. 87. Prema misljenju Suda, sporna praksa u okolnostima ovoga predmeta podnosiocu predstavke bila je takva da podnosiocu predstavke nije pruzena primjerena zastita od djela teskoga nasilja, a u kombinaciji s nacinom provedbe krivicnopravnih mehanizama u ovome predmetu, u tolikoj je mjeri bila manjkava da to predstavlja povredu postupka iz clana 3 Konvencije od strane tuzene drzave. 88. S obzirom na naprijed izneseno, Sud nalazi da nema posebnih pitanja koja bi se trebala ispitati prema clanu 13 Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA CLANA 14 U VEZI S CLANOM 13 KONVENCIJE

89. Podnosilac zahtjeva prigovorio je i da su zlostavljanje koje je pretrpio i naknadni postupak koji su vodil nadlezni organi pokazali da je bio zrtva diskriminacije zbog svoga etnickog porijekla. Pozvao se na clan 14 Konvencije u vezi s clanom 3 Konvencije. Clan 14 glasi kako slijedi: "Uzivanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurae se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao sto je pol, rasa, boja koze, jezik, vjeroispovijed, politicko ili drugo misljenje, nacionalno ili drustveno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, roenje ili druga okolnost." A. Tvrdnje stranaka 90. Podnosilac ustvrdio je da su se napad na njega i nedjelovanje nadleznih organa dogodili zbog cinjenice sto je romskoga porijekla. Pozvao se na predmet Nachova i na nacelo da se prijavi rasistickog nasilja treba dati najvei prioritet jer rasisticko nasilje djeluje posebno razorno na osnovna prava. U tom je pogledu podnosilac ukazao na opstu situaciju romskoga stanovnistva u Hrvatskoj, kao i na nedavno objavljeni izvjestaj Evropske komisije protiv rasizma i nesnosljivosti (Trei izvjestaj o Hrvatskoj, CRI (2005) 24, 14. juna 2005). 91. Vlada je izrazila misljenje da je podnosiocev prigovor u smislu clana 14 potpuno neosnovan. Vlada je ustvrdila da nista u ponasanju domaih organa ne ukazuje na razliku u postupanju prema podnosiocu zbog njegovoga romskog porijekla niti na teznju da se prikriju dogaaji ili da se podstakne napad na njegovu stetu. Tok dogaaja nije imao nikakve veze s etnickom porijeklom podnosioca, ve je bio posljedica objektivnih problema s kojima su bili suoceni organi krivicnoga gonjenja tokom postupka. 92. S tim u vezi, Vlada je nabrojala nekoliko slucajeva u kojima je policija uspjesno otkrila osobe koje su pocinile krivicna djela protiv osoba romskoga porijekla i protiv njih pokrenula krivicno gonjenje. Vlada je ustvrdila da se romsko stanovnistvo u Hrvatskoj ne susree sa sistemskim problemima, osim onih povezanih s njihovom otezanom integracijom u drustvo, koja se cesto moze susresti i u drugim drzavama potpisnicama Konvencije.

87

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

B. Ocjena Suda 93. Sud ponavlja da prilikom istrage o incidentima koji ukljucuju nasilje, drzavne vlasti imaju dodatnu duznost da preduzmu sve razumne korake kako bi raskrinkali svaki rasisticki motiv, te kako bi utvrdili jesu li mozda u doticnim dogaanjima ulogu odigrale etnicka mrznja ili predrasude. Doduse, u praksi e cesto biti izuzetno tesko dokazati rasnu motivisanost. Obaveza tuzene drzave da istrazi sve eventualne rasisticke prizvuke nasilnickog cina predstavlja obavezu da se uloze najvei mogui napori i ona nije apsolutna; nadlezna tijela moraju uciniti ono sto je razumno u okolnostima predmeta (vidi Nachova and Others, naprijed citirano, § 160). 94. Sud smatra da naprijed izneseno neizbjezno vrijedi i u slucajevima kad postupanje suprotno clanu 3 Konvencije pocini privatna osoba. Kad bi se prema rasno motivisanom nasilju i brutalnosti postupalo na isti nacin kao prema slucajevima u kojima nije bilo rasistickih prizvuka, to bi znacilo namjerno se oglusiti na specificnu prirodu cina koji posebno razorno djeluju na osnovna prava. Ako se rjesavanju situacija koje su u biti razlicite ne pristupi na razliciti nacin, to moze predstavljati neopravdano postupanje nepomirljivo s clanom 14 Konvencije (vidi Nachova and Others v. Bulgaria [GC], br. 43577/98 i 43579/98, § 160, s dodatnim referencama). 95. U ovom slucaju, Sud primjeuje da je policija obavila informativne razgovore sa svim navodnim pociniocima i s podnosiocem predstavke, kako bi utvrdila relevantne cinjenice u vezi s napadom na podnosioca predstavke. Njihovi su iskazi otkrili da su podnosilac predstavke i napadaci pripadali istoj grupi prijatelja do 8. decembra 1999, kad su podnosilac predstavke i jos dvije osobe fizicki napali tri maloljetnika, D.E., S.C. i I.S., te su uz to i ostetili automobil u vlasnistvu majke D.E.-a. Nakon nekoliko mjeseci, zrtve toga napada i njihova cetiri prijatelja odlucili su da se suprotstave podnosiocu predstavke i da ga napadnu. Prema misljenju Suda, te okolnosti pokazuju da je napad na podnosioca predstavke zapravo bio cin osvete za njegov prethodni napad, te nicim ne ukazuju na to da bi napad na podnosioca predstavke bio rasno motivisan. 96. Sto se tice tvrdnje podnosioca predstavke da je jedan od njegovih napadaca, I.S., za vrijeme informativnog razgovora u policiji spomenuo romsko porijeklo podnosioca predstavke, Sud primjeuje da iako je istina da je I.S. to ucinio, u njegovoj izjavi nema nicega sto bi ukazivalo na to da je romsko porijeklo podnosioca predstavke igralo ikakvu ulogu u napadu na njega. U vezi s tim, Sud primjeuje da I.S. nije dao nikakve naznake da su napadaci podnosioca predstavke napali zbog njegovoga etnickog porijekla. Sud takoe primjeuje da nijedan od ostalih napadaca ni na koji nacin nije spomenuo porijeklo podnosioca predstavke. 97. Na kraju, Sud primjeuje da ni za vrijeme informativnog razgovora u policiji koji je obavljen ubrzo nakon napada, 8. juna 2000, niti u izjavi dantoj pred Opstinskim sudom u Velikoj Gorici dana 13. januara 2003. podnosilac predstavke nije naznacio da je bilo koji od njegovih napadaca spomenuo njegovo romsko porijeklo. Cinjenicno stanje predmeta otkriva da su podnosilac predstavkei njegovi napadaci zapravo pripadali istome krugu prijatelja, te da nema naznake da su rasa ili etnicko porijeklo podnosioca predstavke igrali ikakvu ulogu u bilo kojemu incidentu. 98. Zakljucno, Sud smatra da nema dokaza da je napad na podnosioca predstavke bio rasno motivisan. Stoga, u okolnostima ovog predmeta nije doslo do povrede clana 14 Konvencije u vezi s clanom 3 Konvencije.

IV. PRIMJENA CLANA 41 KONVENCIJE

99. Clan 41 Konvencije predvia: "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelimicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci."

88

PREDMET BEGANOVI protiv HRVATSKE

A. Steta 100. Podnosilac predstavke potrazuje 10.000 eura (EUR) na ime nematerijalne stete. 101. Vlada je ustvrdila da je podnosilac predstavke postavio isti zahtjev u graanskom postupku protiv svojih napadaca koji je u toku, te da se stoga njegov zahtjev za naknadu nematerijalne stete treba odbiti. U svakom slucaju Vlada je smatrala da je taj iznos pretjeran. 102. S obzirom na sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaa da je podnosilac predstavke pretrpio nematerijalnu stetu koja se ne moze nadoknaditi samo utvrenjem povrede. Presuujui na pravicnoj osnovi, Sud podnosiocu predstavke dosuuje 1.000 EUR na ime nematerijalne stete, uveanih za sve poreze koji bi mu se mogli zaracunati. B. Troskovi i izdaci 103. Podnosilac predstavke potrazuje i 12.975 EUR za troskove i izdatke sto ih je pretrpio pred domaim sudovima i pred Sudom, te je dostavio iscrpnu dokumentaciju kako bi potkrijepio svoj zahtjev. Tu su ukljuceni troskovi advokatice koja je podnosioca predstavke zastupala u domaim postupcima (1.250 EUR), advokatska nagrada i administrativni troskovi. Cijene sata rada koju su zaracunali advokati bile su kako slijedi: 70 EUR u odnosu na pravnika zaposlenog u Evropskom centru za prava Roma i 80 EUR u odnosu na gu Kusan. 104. Vlada se usprotivila nadoknadi troskova i izdataka podnosioca predstavke u domaim postupcima. Osim toga, Vlada je ustvrdila da podnosilac predstavke nije dostavio nikakav dokaz o plaanju ikakvih troskova. 105. Prema sudskoj praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troskova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno i nuzno nastali i da su s obzirom na visinu bili razumni. Kad je rijec o krivicnom postupku koji je podnosilac predstavke pokrenuo protiv svojih napadaca pred domaim organima, Sud se slaze da budui da su nastali radi otklanjanja povrede Konvencije zbog koje se podnosilac predstavke obratio Sudu, navedeni troskovi pravnog zastupanja u domaim postupcima mogu se uzeti u obzir u ocjeni zahtjeva za naknadu troskova (vidi Scordino v. Italy (no. 1) [GC], br. 36813/97, § 284, ECHR 2006-...). U ovom predmetu, uzevsi u obzir informacije koje ima i naprijed navedene kriterije, Sud podnosiocu predstavke dosuuje iznos od 1.250 EUR za troskove i izdatke u postupcima pred domaim tijelima. Kad je rijec o postupku pokrenutom na temelju Konvencije, presuujui na pravicnoj osnovi, a u svjetlu svoje prakse u uporedivim predmetima, Sud smatra razumnim da podnosiocu predstavke, koji je imao pravnog zastupnika, dosudi iznos od 5.000 EUR, uveanih za sve poreze koji bi se podnosiocu predstavke mogli zaracunati na te iznose. C. Zatezna kamata

106. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnizoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uveanoj za tri postotna boda. IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. proglasava predstavku dopustenom; 2. presuuje da je doslo do povrede clana 3 Konvencije; 3. presuuje da nema potrebe posebno ispitati prigovor na temelju clana 13 Konvencije; 4. presuuje da nije doslo do povrede clana 14 Konvencije u vezi s clanom 3 Konvencije; 5. presuuje (a) da tuzena drzava podnosiocu predstavke treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad

89

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

presuda postane konacnom u skladu s clanom 44, stavom 2 Konvencije, sljedee iznose koje treba pretvoriti u nacionalnu valutu tuzene drzave prema tecaju vazeem na dan namirenja: (i) 1.000 EUR (hiljadu eura) na ime nematerijalne stete, uveanih za sve poreze koji bi se podnosiocu zahtjeva mogli zaracunati; (ii) 6.250 EUR (sest hiljada dvije stotine i pedeset eura) na ime troskova i izdataka, uveanih za sve poreze koji bi se podnosiocu zahtjeva mogli zaracunati; (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Europske centralne banke tokom razdoblja neplaanja, uveana za tri postotna boda; 6. odbija ostatak zahtjeva podnosioca zahtjeva za pravednu naknadu. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 25. juna 2009. u skladu s pravilom 77, stavovima 2 i 3 Poslovnika Suda. Søren Nielsen sekretar Christos Rozakis predsjednik

[*] U originalu presude doslo je do omaske. Tacan datum je 23. april 2000.

90

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

CETVRTO ODJELJENJE

PREDMET TOKI I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Predstavke br. 12455/04, 14140/05, 12906/06 i 26028/06)

PRESUDA STRAZBUR 8. jula 2008. godine

Ova Presuda postae konacna u uslovima izlozenim u clanu 44, stav 2 Konvencije. Presuda moze pretrpjeti redakcijske izmjene.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Toki i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Cetvrto odjeljenje), zasjedajui u vijeu u sastavu: Nicolas Bratza, predsjednik Lech Garlicki, Ljiljana Mijovi, David Thór Björgvinsson, Ján Sikuta, Päivi Hirvelä, Mihai Poalelungi, sudije, i Lawrence Early, sekretar Odjeljenja, nakon vijeanja zatvorenog za javnost, odrzanog 17. juna 2008. donosi sljedeu presudu koja je usvojena istoga dana:

POSTUPAK

1. Ovaj slucaj pokrenut je tako sto su cetiri drzavljanina Bosne i Hercegovine: g. Mehmed Toki, g. Jusuf Alibasi, g. Danijel Marini i g. Adis Hadzi (podnosioci predstavke) dana 24. marta 2004, 7. aprila 2005, 9. marta 2006. i 25. aprila 2006, podnijeli Sudu predstavke br. 12455/04, 14140/05, 12906/06 i 26028/06 protiv Bosne Hercegovine u skladu s clanom 34 Konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (Konvencija). 2. Podnosioce predstavke, kojima je dodijeljena pravna pomo, zastupao je g. N.Omerovi, advokat s praksom u Lukavcu. Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada)zastupala je ga Z. Ibrahimovi, zamjenik agenta/zastupnika. 3. Podnosioci predstavke zalili su se na protivzakonito drzanje u pritvoru u Forenzicnopsihijatrijskom odjeljenju zatvora u Zenici po clanu 5, stav 1(e) Konvencije. Takoe su se pozvali na clan 5, stav 4 Konvencije, ali se nisu poblize bavili ovim aspektom slucaja. 4. Dana 1. juna 2007. predsjednik Cetvrtog odjeljenja Suda odlucio je da obavijesti Vladu BiH o ovim predstavkama. U skladu s clanom 29, stav 3 Konvencije, odluceno je istovremeno ispitati osnovanost i dopustivost predstavke.

CINJENICE I OKOLNOSTI SLUCAJA

A. Cinjenice vezane za g. Tokia 5. Podnosilac predstavke roen je 1934. godine i zivi u Lukavcu. 6. Dana 16. avgusta 1999. lokalna policija je obavila pretres i kod njega je pronasla rucnu bombu. Policija je reagovala na dojavu jer je podnosilac zahtjeva bio poznat po ispadima nasilnog ponasanja, ukljucujui i ubistvo svoje prve zene. 7. Dana 24. januara 2000. optuzen je za posjedovanje zabranjenog oruzja. 8. Dana 14. novembra 2001. Opstinski sud u Gracanici nasao je da podnosilac nije krivicno odgovoran zbog neuracunljivosti (paranoidna shizofrenija) i nalozio mu obavezno psihijatrijsko lijecenje i cuvanje u zdravstvenoj ustanovi u skladu s clanom 63 Krivicnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine iz 1998.godine (stari Krivicni zakon). Odluka je postala pravosnazna 28. januara 2002. 9. Dana 28. juna 2002. smjesten je na Forenzicno-psihijatrijsko odjeljenje zatvora u Zenici. 10. Dana 4. jula 2003. Opstinski sud u Gracanici ponovo je ispitao potrebu daljeg drzanja podnosioca u zatvoru, u skladu sa clanom 480, stav 1 Zakona o krivicnom postupku Federacije

92

PREDMET: TOKI I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE

Bosne i Hercegovine iz 1998. (stari Zakon o krivicnom postupku). Sud je donio odluku na osnovu izvjestaja koji je izradilo Forenzicno-psihijatrijsko odjeljenje zenickog zatvora i prema kojem je stanje podnosioca zahtjeva bilo takvo da nije mogao biti pusten na slobodu. 11. Dana 11. novembra 2003. ponosilac zahtjeva zalio se Domu za ljudska prava vezano za zakonitost njegovog drzanja u zatvoru. 12. Dana 3. marta 2004. Opstinski sud u Gracanici ustupio je nadleznost Centru za socijalni rad u Gracanici u skladu s clanom 420 Krivicnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine iz 2003. godine (novi Krivicni zakon). 13. Dana 23. novembra 2004. Centar za socijalni rad iz Gracanice ustanovio je da mentalni poremeaj podnosioca predstavke vise ne zahtijeva njegovo dalje prisilno zadrzavanje i nalozio njegovo pustanje na uslovnu slobodu. Dana 8. decembra 2004.godine pusten je sa Forenzicnopsihijatrijskog odjeljenja zenickog zatvora. 14. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (Ustavni sud), kao pravni sljedbenik Doma za ljudska prava, utvrdio je, na osnovu pustanja podnosioca na slobodu dana 26. juna 2007., da nije opravdano dalje isptitivati podnosiocev slucaj. B. Cinjenice vezane za g. Alibasia 15. Podnosilac predstavke roen je 1971. godine i zivi u Domu za socijalnu pomo u Fojnici. 16. Dana 31. marta 1999. prijetio je nozem osobi Z.B. u prostorijama Centra za socijalni rad u Gorazdu. 17. Dana 16. aprila 1999. optuzen je zbog prijetnji. 18. Dana 17. juna 1999. Opstinski sud u Gorazdu nasao je da podnosilac predstavke nije krivicno odgovoran usljed neuracunljivost (shizofrenija) i nalozio obavezno psihijatrijsko lijecenje i cuvanje u zdravstvenoj ustanovi, prema clanu 63 starog Krivicnog zakona. Odluka je odmah postala pravosnazna. 19. Dana 21. juna 1999. podnosilac zahtjeva smjesten je na Forenzicno-psihijatrijsko odjeljenje zatvora u Zenici. 20. Dana 26. novembra 2001. Opstinski sud u Gorazdu ustanovio je da podnosiocev mentalni poremeaj ne opravdava duze prisilno zadrzavanje i nalozio njegovo pustanje na uslovnu slobodu. Pusten je dana 9. januara 2002. 21. Dana 17. januara 2002. Opstinski sud u Gorazdu vratio je podnosioca nazad na Forenzicnopsihijatrijsko odjeljenje zenickog zatvora, nakon sto je u Psihijatrijskoj bolnici u Sarajevu ustanovljeno da je patoloski agresivan. 22. Dana 21. januara 2003. podnosilac zalio se Domu za ljudska prava na nepravilnost i ishod krivicnog postupka (koji je okoncan 17. juna 1999). 23. Dana 20. januara 2004. Opstinski sud u Gorazdu ustupio je nadleznost Centru za socijalni rad u Gorazdu, u skladu s clanom 420 novog Krivicnog zakona. 24. Oslanjajui se na clan 22 Zakona o zastiti osoba s dusevnim smetnjama Federacije Bosne i Hercegovine iz 2001. godine, dana 18. februara 2004. Centar za socijalni rad u Gorazdu preispitao je potrebu daljeg prisilnog zadrzavanja podnosioca predstavke. Na osnovu izvjestaja koje je pripremilo Forenzicno-psihijatrijsko odjeljenje zatvora u Zenici, Centar je odlucio da njegovo stanje nije dopustalo pustanje na slobodu. Podnosilac predstavke zalio se Kantonalnom ministarstvu za socijalnu politiku u Gorazdu prema instrukcijama Centra za socijalni rad. 25. Dana 10. maja 2004. Kantonalno ministarstvo za socijalnu politiku u Gorazdu oglasilo se nenadleznim, i, posto nije moglo utvrditi kojem e nadleznom tijelu dostaviti predmet, Ministarstvo je odbacilo zalbu. Podnosilac predstavke tada je ulozio zalbu Kantonalnom sudu u Gorazdu. 26. Dana 9. jula 2004. Kantonalni sud u Gorazdu odbacio je zalbu jer se podnosilac zalbe nije zalio nadleznom drugostepenom tijelu. Kantonalni sud nije naveo koje je drugostepeno tijelo nadlezno u ovome slucaju.

93

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

27. Dana 22. novembra 2004. podnosilac zalio se zbog protivzakonitog drzanja u zatvoru posebnom vijeu formiranom u sklopu Ustavnog suda dana 1. januara 2004, ciji je mandat bio odlucivanje u predmetima bivseg Doma za ljudska prava (Povjerenistvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu). 28. Dana 13. juna 2006. Centar za socijalni rad iz Gorazda odlucio je da dusevni poremeaj podnosioca ne zahtijeva dalje drzanje u zatvoru i nalozio njegovo bezuslovno pustanje. Centar se pozvao na clan 25, stav 2 Zakona o zastiti osoba s dusevnim smetnjama. Dana 16. juna 2006. podnosilac zahtjeva pusten je sa Forenzicno-psihijatrijskog odjeljenja zenickog zatvora. 29. Dana 26. juna 2007. Ustavni sud, pravni sljedbenik Doma za ljudska prava,odbacio je podnosiocev zahtjev od 21. januara 2003. kao nepravovremen, i drugi od 22. novembra 2004. kao neprihvatljiv ratione temporis: Ustavni sud bio je nadlezan samo za nerijesene predmete preuzete od bivseg Doma za ljudska prava koji su podneseni prije 31. decembra 2003. C. Slucaj g. Marini 30. Podnosilac zahtjeva roen je 1966. godine i jos se nalazi na Forenzicno-psihijatrijskom odjeljenju zatvora u Zenici. 31. Dana 12. jula 1999. podnosilac predstavke ubio je svoje roditelje, sumanuto vjerujui da oni pokusavaju ubiti njega. Istoga dana, nakon sto se predao policiji, podnosilac upuen je u istrazni zatvor. 32. Dana 21. septembra 1999. optuzen je za ubistvo po dvije tacke. 33. Dana 9. novembra 1999. Kantonalni sud u Mostaru donio je odluku da podnosilac nije krivicno odgovoran zbog mentalne bolesti (shizofrenija) i nalozio obavezno psihijatrijsko lijecenje i cuvanje u zdravstvenoj ustanovi, u skladu s clanom 63 starog Krivicnog zakona. Odluka je postala pravosnazna dana 22.novembra 1999. 34. Dana 28. novembra 2000. podnosilac prebacen je iz istraznog zatvora u Mostaru na Forenzicno-psihijatrijsko odjeljenje zatvora u Zenici. 35. Dana 20. decembra 2002. i 22. oktobra 2003. Kantonalni sud u Mostaru ponovo je razmatrao dalje prisilno zadrzavanje podnosioca predstavke u skladu s clanom 480, stav 1 staroga Zakona o krivicnom postupku (bez obzira na cinjenicu sto je ovaj Zakon bio na snazi samo do 31. jula 2003). Sud je, na osnovi izvjestaja koji je izradilo Forenzicno-psihijatrijsko odjeljenje zatvora u Zenici, donio odluku da je stanje podnosioca takvo da ne dopusta pustanje na slobodu. 36. Dana 23. marta 2004. ili priblizno toga datuma, Kantonalni sud u Mostaru ustupio je nadleznost Centru za socijalni rad u Mostaru, u skladu s clanom 420 novog Krivicnog zakona. 37. Dana 7. novembra 2005. podnosilac predstavke zalio se Ustavnom sudu na protivzakonito zadrzavanje u zatvoru. Njegova zalba i jedan broj slicnih zalbi naknadno su spojeni. 38. Dana 21. decembra 2006. Ustavni sud utvrdio je da se podnosilac predstavke (kao i drugi u slicnoj situaciji) nasao u pravnom vakumu nakon reforme krivicnog zakonodavstva 2003. godine. Osim toga, Ustavni sud smatrao je da Forenzicno-psihijatrijsko odjeljenje zatvora u Zenici nije odgovarajua ustanova za mentalno oboljele pacijente. Kao ishod toga, Ustavni sud je ustanovio krsenja clana 5, st. 1 i 4 Evropske konvencije o ljudskim pravima i nalozio odgovornim tijelima preduzimanje potrebnih zakonskih i ostalih mjera u roku od tri mjeseca od donosenja odluke. Odluka je donesena dana 7. februara 2007. Podnosilac predstavke i drugi koji su se zalili nisu trazili nikakvu naknadu. D. Slucaj g. Hadzi 39. Podnosilac predstavke roen je 1982. godine i zivi u Sarajevu.

94

PREDMET: TOKI I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE

40. Dana 19. januara 2003. usao je u tramvaj i bez razloga nozem ranio osobu I.D. Osoba I.D. prezivjela je napad. 41. Dana 21. januara 2003. podnosilac predstavke ubio je osobu E.G. zbog sumanutog vjerovanja da ta osoba proganja njegovu majku. Iste je veceri upuen u istrazni zatvor. 42. Dana 17. marta 2003. podnosilac predstavke optuzen je za ubistvo. 43. Dana 20. marta 2003. iz istraznog zatvora u Sarajevu prebacen je na Forenzicno-psihijatrijsko odjeljenje zatvora u Zenici. 44. Dana 9. aprila 2003. Kantonalni sud u Sarajevu nasao je da podnosilac predstavke nije krivicno odgovoran zbog neuracunljivosti (shizofrenija) i nalozio obavezno psihijatrijsko lijecenje, prema clanu 63 starog Krivicnog zakona. Odluka je postala pravosnazna 24. aprila 2003. 45. Kantonalni sud u Sarajevu je pet puta (28. novembra 2003, 9. juna 2004, 11.marta 2005, 10. aprila 2006. i 16. novembra 2006) preispitivao opravdanost daljeg prisilnog zadrzavanja podnosioca predstavke u skladu s clanom 480, stav 1 starog Zakona o krivicnog postupku (iako Zakon vise nije bio na snazi). Na osnovu izvjestaja Forenzicno-psihijatrijskog odjeljenja zatvora u Zenici i Psihijatrijske bolnice u Sarajevu, sud je odlucio da stanje podnosioca predstavke ne dozvoljava pustanje na slobodu. 46. Dana 17. maja 2005, 23. maja 2006. i 8. februara 2007. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine potvrdio je odluke od 11. marta 2005, 10. aprila 2006. i 16. novembra 2006.godine. 47. Dana 21. decembra 2006. Ustavni sud razmatrao je jedan broj spojenih zalbi (ukljucujui i zalbu g. Hadzia) i ustanovio krsenje clana 5, st. 1 i 4 Evropske konvencije o ljudskim pravima (vidjeti tac. 37 i 38 gore). 48. Dana 25. juna 2007. Kantonalni sud u Sarajevu ustanovio je da mentalni poremeaj podnosioca predstavke vise ne zahtijeva njegovo zadrzavanje u zatvoru i nalozio njegovo uslovno pustanje. Sud se pozvao na clan 480, stav 2 staroga Zakona o krivicnom postupku (iako taj Zakon vise nije bio na snazi). Dana 10. jula 2007. podnosilac predstavke pusten je sa Forenzicno-psihijatrijskog odjeljenja zatvora u Zenici.

II MJERODAVNO DOMAE PRAVO I PRAKSA

49. U primjeni su dva pravna sistema kada je u pitanju pritvor u psihijatrijskoj ustanovi. 50. Prije svega, nadlezni graanski sud moze naloziti obavezan pritvor mentalnog bolesnika u zdravstvenu ustanovu ukoliko ima dovoljno dobre dokaze o nuznosti takvog postupanja koje je dostavio psihijatar radi zastite doticnog pacijenta i/ili zbog opasnosti za okolinu od takvoga pacijenta (vidjeti clan 22, stav 1, clan 29,stav 1,i clan 31, stav 1 Zakona o zastiti osoba s dusevnim smetnjama Federacije Bosne i Hercegovine iz 2001. godine, objavljen u «Sluzbenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine» (SNFBiH), broj 37/01 od 15. avgusta 2001,izmjene objavljene u ,,SNFBH", broj 40/02 od 21. avgusta 2002; ,,Zakon o zastiti osoba s dusevnim smetnjama"). Sud mora pozvati doticnog pacijenta, kada je to mogue, kako bi ga psihijatar licno saslusao (vidjeti clan 30, stav 3 i clan 31, stav 2 Zakona o zastiti osoba s dusevnim smetnjama). Postupak mora biti okoncan u roku od sedam dana i sud mora donijeti odluku u roku od idua tri dana (vidi clan 45, stav 2 i clan 53, stav 1 Zakona o vanparnicnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine iz 1998. godine, objavljen u ,,SNFBiH", broj 2/98 od 20. januara 1998; izmjene objavljene u ,,SNFBiH", broj 39/04 od 24. jula 2004. i73/05 od 28. decembra 2005). U sudskoj odluci kojom je nalozen pritvor u psihijatrijsku ustanovu mora biti naznaceno trajanje takvoga pritvora; to razdoblje ne moze biti duze od godinu dana, ali se moze produziti (vidjeti cl. 33-35 Zakona o zastiti osoba s dusevnim smetnjama). Pacijent o kojemu je rijec, kao i druge ovlasene osobe i tijela, imaju pravo zalbe u roku od osam dana (vidjeti clan 37 Zakona o zastiti osoba s dusevnim smetnjama). Nadlezni drugostepeni sud mora donijeti odluku u roku od tri dana (ibid.). Osoba zadrzana u psihijatrijskoj ustanovi ima pravo u svako doba da trazi sudsku reviziju vezanu za taj prisilni smjestaj (vidjeti clan 40 Zakona).

95

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

51. Drugo, nadlezni krivicni sud moze naloziti obavezno psihijatrijsko lijecenje i cuvanje u zdravstvenoj ustanovi pocinioca krivicnog djela, koji je, u vrijeme kada je pocinio krivicno djelo, patio od mentalnog poremeaja koji je uticao na njegovu mentalnu odgovornost, ukoliko je nalazom psihijatra uvjeren u nuznost njegovog cuvanja, cime bi pocinilac bio sprijecen da izvrsi jos neko krivicno djelo. Meutim, postoji znatna razlika u tom pogledu izmeu starog i novog krivicnog zakona (ovaj drugi stupio je na snagu 1. avgusta 2003). Dok je jos mogue izrei odluku o obaveznom psihijatrijskom lijecenju i cuvanju u zdravstvenoj ustanovi za one koji su proglaseni krivima i pored njihove smanjene uracunljivosti, takva odluka vise ne moze da bude donesena za one osobe koje su osloboene odgovornosti zbog neuracunljivosti (vidjeti clan 74, stav 1 Krivicnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine iz 2003. godine objavljen u ,,SNFBiH", broj 36/03 od 29. jula 2003; izmjene objavljene u ,,SNFBiH", broj 37/03 od 31. jula 2003, 21/04 od 17. aprila 2004,69/04 od 7. decembra 2004 i 18/05 od 23. marta 2005). 52. Prema tome, od 1. avgusta 2003. pocinilac koji je osloboen optuzbe na osnovu neuracunljivosti, moze biti pritvoren u psihijatrijsku ustanovu samo od strane nadleznoag suda, ako se to smatra nuznim radi zastite pocinioca i/ili opasnosti po okolinu (vidjeti tacku 50 gore). Svako takvo oslobaanje od optuzbe prijavljuje se nadleznom centru za socijalni rad, koji mora zapoceti odgovarajuu proceduru (vidjeti clan 410, stav 1 Zakona o krivicnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine iz 2003. godine, objavljen u ,,SNFBiH", broj 35/03 od 28. jula 2003; izmjene objavljene u ,,SNFBiH", broj 37/03 od 31. jula 2003, 56/03 od 14.novembra 2003, 78/04 od 31. decembra 2004, 28/05 od 11. maja 2005, 55/06 od 20.septembra 2006, 27/07 od 18. aprila 2007 i 53/07 od 8. avgusta 2007). 53. Nadlezna tijela su trebala do 1. septembra 2003.godine da provjere status svih osoba osloboenih optuzbe na osnovu neuracunljivosti u skladu sa starim krivicnim zakonima,da okoncaju provoenje svih odluka o obaveznom psihijatrijskom lijecenju i cuvanju u zdravstvenoj ustanovi koja su jos u toku, i da zapocnu proceduru u kojoj bi nadlezni sud odlucio o produzenju pritvora svakog takvog pacijenta s mentalnim poremeajima (vidjeti clan 420 Krivicnog zakona 2003. i Instrukcije Ministarstva pravde Federacije Bosne i Hercegovine br. 03-02-3132/03 od 22. decembra 2003).

PRAVO

54. Podnosioci predstavke zale se na protivzakonito drzanje u pritvoru u Forenzicnopsihijatrijskom odjeljenju zenickog zatvora. Oni se pozivaju na clan 5, stav 1(e) Konvencije, ciji mjerodavan dio glasi: ,,1. Svako ima pravo na slobodu i licnu sigurnost. Niko ne moze biti lisen slobode,osim u sljedeim slucajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: ... e) u slucaju zakonitog lisavanja slobode ... dusevno poremeenih osoba ..." 55. Podnosioci predstavke takoe se pozivaju na clan 5, stav 4 Konvencije.Ovaj clan glasi: ,,4. Svako kome je uskraena sloboda hapsenjem ili lisavanjem slobode ima pravo uloziti zalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lisavanja slobode, i ukoliko ono nije bilo zakonito, nalozio oslobaanje.

I. DOPUSTIVOST ZALBI

56. Vlada tvrdi, a podnosioci predstavke se ne slazu, da g. Marini i g. Hadzi ne mogu vise tvrditi da su zrtve navodnih krsenja Konvencije u smislu clana 34 Konvencije nakon odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (Ustavni sud) od 21.decembra 2006. U vezi sa g. Tokiem i g. Alibasiem, Vlada je predlozila da se odbace njihovi predstavke jer se nisu zalili Ustavnom sudu. 57. Od samoga pocetka Sud naglasava kako domaa odluka na koju se Vlada poziva, u stvari, priznaje navodno krsenje Konvencije. Ustavni sud ustanovio je postojanje nedostatka u domaem

96

PREDMET: TOKI I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE

pravnom poretku, koji se negativno odrazava na g.Marinia, g. Hadzia i druge u slicnoj situaciji. Meutim, odgovorne institucije nisu otklonile navedeni nedostatak. Zadrzavanje g. Hadzia na Forenzicno-psihijatrijskom odjeljenju zenickog zatvora bilo je protivzakonito do njegovog oporavka i naknadnog pustanja na slobodu. G. Marini se jos protivzakonito nalazi u pritvoru na tome odjeljenju.Prigovor Vlade u vezi sa statusom zrtve za g. Marinia i g. Hadzia u skladu s tim se odbacuje. 58. Sto se tice g. Tokia, primijeeno je da je u mjerodavno vrijeme imao na raspolaganju dva domaa pravna lijeka, koji su imali isti cilj: podnosenje prijave tadasnjem Domu za ljudska prava i zalbe Ustavnom sudu. Podnosilac zahtjeva izabrao je prvi i iskoristio ga na pravi nacin. Sud smatra, iz razloga navedenih u predmetu Jelici protiv Bosne i Hercegovine ((odluka br. 41183/02, ECHR 2005...), da njegov zahtjev ne moze biti odbacen zbog takvoga izbora. Cinjenica da je slucaj podnosioca predstavke na kraju odbacen, posto je u meuvremenu osloboen, u tom pogledu nema nikakvoga znacaja (vidjeti tacku 14 gore).Prigovor Vlade u vezi sa iscrpljivanjem domaih pravnih lijekova od strane g.Tokia se, zbog toga, odbacuje. 59. I na kraju, vezano za g. Alibasia, Sud podsjea da pravilo iscrpljivanja domaih pravnih lijekova, spomenuto u clanu 35, stav 1 Konvencije, od podnosioca predstavke trazi da prvo iskoriste pravne ljekove koji im stavlja na raspolaganje domai pravni sistem i tako oslobode drzavu od odgovaranja pred Evropskim sudom za svoje postupke prije nego sto joj je data mogunost da pravilno tretira ta pitanja unutar vlastitog pravnog sistema. Ovo se pravilo zasniva na pretpostavci da domai pravni sistem pruza efikasan pravni lijek u vezi s navodnim krsenjem. Teret dokazivanja je na Vladi, koja tvrdi da nisu iscpljeni svi pravni lijekovi, koja mora uvjeriti Sud kako je u tom mjerodavnom razdoblju i teorijski I prakticno bio na raspolaganju efikasan pravni lijek, tj. da je pravni lijek bio dostupan, da je mogao pruziti pravnu zastitu u odnosu na zalbe podnosilaca zahtjeva i da je nudio opravdane izglede na uspjeh. Meutim, kada je teret dokazivanja zadovoljen, na podnosiocu predstavke je da dokaze kako je pravni lijek koji Vlada istice, u stvari, iscrpljen, ili je iz nekog razloga bio nedovoljan i nedjelotvoran u odreenim okolnostima slucaja, ili su postojale posebne okolnosti koje su podnosioca predstavke oslobaale od takvoga zahtjeva (vidjeti T. protiv Velike Britanije [GC], br. 24724/94, § 55, 16. decembra 1999). U pogledu pravnih sistema koji pruzaju ustavnu zastitu osnovnih prava, kao sto je to slucaj s Bosnom i Hercegovinom, Sud podsjea na obavezu osteenog da provjeri stepen te zastite (vidjeti Nizozemska protiv Irske, br. 24827, odluka Komisije od 14. aprila 1998, Odluke i izvjestaji 93, str. 15; Independent News and Media and Independent Newspapers Ireland Limited protiv Irske ,odluka br.55120/00, 19. juna 2003; i Mirazovi protiv Bosne i Hercegovine ,odluka br.13628/03, 16. maja 2006). Sud istice da se u primjeni ovoga pravila mora imati u vidu cinjenica kako se ono primjenjuje u sklopu mehanizma za zastitu ljudskih prava koje su drzave ugovornice pristale da uspostave. Primjereno tome, prihvaeno je da e se clan 35 primjenjivati s izvjesnom fleksibilnosu i bez pretjeranih formalnosti. Sud, nadalje, prihvata da pravilo iscrpljivanja domaih pravnih lijekova nije apsolutno i ne moze se automatski primjenjivati; prilikom preispitivanja postuje li se ovo pravilo, vazno je imati na umu posebne okolnosti pojedinog slucaja. To znaci, izmeu ostaloga, da Sud mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih lijekova u pravnom sistemu odnosne drzave ugovornice, nego i opsti pravni i politicki kontekst u kojem se ostvaruju, kao i licne prilike podnosioca predstavke (vidjeti Akdivar i drugi protiv Turske, presuda od 16. septembra 1996, Izvjestaj o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1211, § 69 i Selmouni protiv Francuske [GC], br. 25803/94, § 77,ECHR 1999-V). Vraajui se na predmetni slucaj, Sud napominje da je podnosilac predstavke propustio da se na predvieni nacin zali tadasnjem Domu za ljudska prava ili Ustavnom sudu. Meutim, imajui u vidu cinjenicu da domaa tijela nisu postupila u skladu s presudom Ustavnog suda u slicnom slucaju, kojom su nalozene opste mjere (vidjeti tacku 57 gore) i narocito osjetljivu situaciju u kojoj se nalazio podnosilac predstavke (zatvoren u psihijatrijskom odjeljenju), Sud smatra da ne moze biti podrzana primjedba Vlade zbog neiscrpljivanja domaih pravnih lijekova u pogledu g.Alibasia. Sud naglasava da je njegova odluka ogranicena na okolnosti

97

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

slucaja i ne smije biti tumacena kao opste stanoviste da zalba Ustavnom sudu nikada ne predstavlja pravni lijek koji se mora koristiti u slucaju tvrdnji o protivpravnom lisavanju slobode. 60. Kako zalbe podnosioca predstavke povlace pitanja cinjenicne i pravne prirode koja su dovoljno ozbiljna da odluka o njima zavisi od ispitivanja osnovanosti, i kako nema drugih osnova za njihovo proglasenje neodopustivima, Sud ovaj slucaj proglasava dopustivim. U skladu s odlukom o primjeni clana 29, stav 3 Konvencije (vidjeti tacku 4 gore), Sud e odmah razmotriti osnovanost slucaja.

II NAVODNO KRSENJE CLANA 5, STAV 1 KONVENCIJE

61. Podnosioci predstavke izjavili su da su protivpravno drzani u pritvoru na Forenzicnopsihijatrijskom odjeljenju zenickog zatvora od stupanja na snagu novih krivicnih zakona. Nadalje, tvrdili su da ovo psihijatrijsko odjeljenje zenickog zatvora ne predstavlja odgovarajuu instituciju za smjestaj pacijenata s mentalnim poremeajima. 62. Iako je Vlada prihvatila da lisavanje podnosilaca predstavke slobode nije u skladu sa mjerodavnim domaim pravom od reforme krivicnog zakonodavstva iz 2003. godine, kao ni da psihijatrijsko odjeljenje zenickog zatvora ne predstavlja odgovarajuu instituciju za osobe pritvorene prema clanu 5, stav 1(e) Konvencije,ona je i dalje tvrdila da podnosioci predstavke nisu mogli biti odmah i bezuslovno pusteni na slobodu zbog trajnosti mentalnog poremeaja koji opravdava obavezni pritvor (Vlada se poziva na Winterwerp protiv Nizozemske, presuda od 24. oktobra 1979, serija A, br. 33, str. 17-18, § 39). 63. U svrhu postupanja po clanu 5, stav 1 Konvencije, pritvor o kojem je ovdje rijec mora biti ,,u skladu sa zakonom propisanom procedurom" i mora biti zakonit. Konvencija se ovdje prije svega poziva na domae zakone i utvruje obavezu postovanja pozitivnih i proceduralnih odredaba domaega prava, ali pored toga trazi i da svako lisavanje slobode bude u skladu s namjerom clana 5, naime, da stiti pojedinca od samovolje (vidjeti, izmeu ostalog, Winterwerp, gore citiran, str. 17-18 i 19-20, §§ 39 i 45; Bizzotto protiv Grcke, presuda od 15. novembra 1996, Izvjestaji 1996-V, str. 1738, § 31; i Aerts protiv Belgije, presuda od 30. jula 1998, Izvjestaji 1998-V, str. 1961-62, § 46). 64. U skladu s clanom 5, stav 1(e), osoba ne moze biti lisena slobode zbog ,,poremeenog razuma", sve dok nisu ispunjena tri minimalna uslova: prvo, mora se pouzdano dokazati da je ta osoba poremeenog razuma; drugo, mentalni poremeaj mora biti takve vrste i u mjeri koja zahtijeva obavezan pritvor; tree, vazenje produzenog pritvora zavisi od trajnosti takvoga poremeaja (vidjeti Winterwerp, gore citiran, str. 17-18, § 39; Johnson protiv Velike Britanije, presuda od 24. oktobra 1997, Izvjestaji 1997-VII, str. 2409, § 60; Varbanov protiv Bugarske, br. 31365/96, §45, ECHR 2000-X; i David protiv Moldavije, br. 41578/05, § 39, 27. studeni 2007). 65. Nadalje, mora postojati veza izmeu utemeljenosti dopustenog lisavanja slobode na koju se oslanja te mjesta i uslova pritvora. U nacelu, ,,pritvaranje" neke osobe kao pacijenta s mentalnim poremeajem bie ,,zakonito" u svrhu tacke (e) stav 1 ako se radi o bolnici, klinici ili drugim odgovarajuim ustanovama (vidjeti Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A. br. 93, str.21, 44; Aerts, gore citiran, loc. cit.; i Bizzotto, gore citiran, loc. cit.). 66. U predmetnom slucaju nije bilo sporno da oni koji se nalaze u situaciji podnosilaca predstavke (osloboeni na osnovu neuracunljivosti) vise ne mogu biti zadrzavani na psihijatrijskom lijecenju od 1. septembra 2003, ukoliko tako ne odluci nadlezni sud u svrhu zastite pocinioca i/ili u svrhu zastite okoline od ugrozenosti (vidjeti tac. 49-53 i 62 gore). Takva odluka nikada nije ni donesena u predmetnom slucaju. G. Toki, g. Alibasi i g. Hadzi ostali su na Forenzicno-psihijatrijskom odjeljenju zatvora u Zenici sve do svoga oporavka u skladu s odlukama o lijecenju u psihijatrijskoj ustanovi (bez obzira na cinjenicu sto su one bile vazee samo do 1.septembra 2003) ili odlukama upravnih tijela (iako centri za socijalni rad nisu bili nadlezni da naloze pritvor u psihijatrijskom odjeljenju). G. Marini jos se nalazi na psihijatrijskom odjeljenju zatvora u Zenici na osnovu jedne

98

PREDMET: TOKI I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE

takve stare odluke. Naprotiv, domai Ustavni sud razmatrao je slicne prituzbe jednoga broja zatvorenika s mentalnim poremeajem (ukljucujui i g. Marinia i g. Hadzia) i utvrdio da je sporna situacija nezakonita (vidjeti tac. 37-38 i 47 gore u tekstu). Od 1. septembra 2003. nadalje podnosioci predstavke tako vise nisu bili liseni slobode ,,u skladu s postupkom propisanim zakonom" u smislu clana 5, stav 1 Konvencije.Iako Sud priznaje da podnosioci zahtjeva pate od mentalnog poremeaja koji moze zahtijevati njihovo obavezno drzanje u pritvoru, ovaj faktor nije sam po sebi dovoljan kako bi se zakljucilo da je pritvaranje podnosilaca zahtjeva u skladu sa clanom 5, stav 1 Konvencije, s obzirom na primarni znacaj postovanja zakonitosti iz toga clana.Prema tome, utvreno je krsenje clana 5, stav 1 Konvencije. Krsenje je trajalo vise od petnaest mjeseci u slucaju g. Tokia, skoro tri godine u slucaju g.Alibasia i skoro cetiri godine u slucaju g. Hadzia. Krsenje jos traje u slucaju g.Marinia. 67. Budui da je ustanovio nepostupanje po osnovnom zahtjevu u pogledu procedure po ovom osnovu, Sud ne smatra potrebnim ispitivanje da li Forenzicno-psihijatrijsko odjeljenje zenickog zatvora predstavlja odgovarajuu instituciju za drzanje pacijanata s mentalnim poremeajem.

III NAVODNO KRSENJE CLANA 5, STAV 4 KONVENCIJE

68. Podnosioci predstavke takoe se pozivaju na clan 5, stav 4 Konvencije,ali se poblize ne bave ovim aspektom njihovog slucaja. 69. Vlada se izjasnila da nije bilo krsenja clana 5, stav 4 Konvencije bez podrobnijih objasnjenja. 70. S obzirom na gore navedene konstatacije u skladu s clanom 5, stav 1, Sud smatra nepotrebnim posebno ispitivanje je li u ovom slucaju takoe bilo krsenja clana 5, stav 4 Konvencije (vidjeti Gajcsi protiv Maarske, br. 34503/03, § 24, 3. oktobra 2006, i David protiv Moldavije, gore citirano, § 43).

IV PRIMJENA CLANA 41 KONVENCIJE

71. Clanom 41 Konvencije propisano je: ,,Kada Sud utvrdi krsenje Konvencije ili protokola uz nju, a unutrasnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omoguuje samo djelimicnu odstetu, Sud e, ako je to potrebno, pruziti pravedno zadovoljenje osteenoj stranci". A. Steta 72. Podnosioci predstavke su na ime naknade nematerijalne stete trazili sljedee iznose: 45.000 eura (g. Toki), 48.000 eura (g. Alibasi), 60.000 eura (g. Marini) i 50.000 eura (g. Hadzi). Vlada je smatrala trazene iznose pretjerano visokima. 73. Sud prihvata da su podnosioci pretrpjeli znatan bol kao ishod utvrenih krsenja, sto opravdava dosuivanje nematerijalne stete. Imajui u vidu trajanje protivpravnog lisavanja slobode svakog podnosioca zahtjeva, Sud dosuuje: g.Tokiu iznos od 7.500 eura, g. Alibasiu 15.000 eura, g. Mariniu 25.000 eura i g.Hadziu iznos od 20.000 eura na ime nematerijalne stete, plus svi porezi koji mogu mogu biti plaeni na ove iznose. B. Troskovi i izdaci 74. Sud napominje da je podnosiocima predstavke odobrena pravna pomo u iznosu od 3.400 eura, u skladu s pravilnikom Suda za pravnu pomo. Podnosioci predstavke trazili su naknadu za dodatne troskove i izdatke u iznosu od 15.000 eura, ali nisu prilozili dokaze da su zaista imali te troskove. Primjereno tome, Sud odbija taj zahtjev.

99

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

C. Zatezne kamate 75. Sud smatra primjerenim da zatezna kamata bude zasnovana na najnizoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri postotna boda.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO:

1. Odlucuje da spoji predstavke; 2. Proglasava zalbe dopustivima; 3. Utvruje da je doslo do krsenja clana 5, stav 1 Konvencije kod sva cetiri podnosioca predstavke; 4. Utvruje da nema potrebe odvojeno ispitivati zalbe podnosilaca predstavke prema clanu 5, stav 4 Konvencije; 5. Utvruje: (a) da tuzena drzava treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane konacna u skladu s clanom 44, stav 2 Konvencije,7.500 eura (sedam hiljada pet stotina eura) g. Tokiu, 15.000 eura (petnaest hiljada eura) g. Alibasiu, 25.000 eura (dvadeset pet hiljada eura) g. Mariniu i 20.000 eura (dvadeset hiljada eura) g. Hadziu, na ime nematerijalne stete, plus svaki porez koji moze biti zaracunat na ove iznose, koje treba preracunati u konvertibilne marke po vazeem kursu na dan isplate; (b) da nakon isteka navedena tri mjeseca do isplate treba platiti obicnu kamatu na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnizoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaanja, uz dodatak od tri postotna boda. 6. Odbija preostali dio zahtjeva podnosilaca predstavke za pravednom naknadom. Sacinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanom obliku dana 8. jula 2008. godine, u skladu s pravilom 77, st. 2 i 3 Poslovnika Suda. Lawrence Early sekretar Nicolas Bratza predsjednik

100

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVO ODJELJENJE

PREDMET HADZI PROTIV HRVATSKE

(Predstavka br. 42998/08)

PRESUDA STRASBOURG 1. srpnja 2010.

Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanu 44. stav 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Hadzi protiv Hrvatske, Evropski sud za ljudska prava (Prvo odjeljenje), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. Christos Rozakis, predsjednik, ga Nina Vaji, g. Khanlar Hajiyev, g. Dean Spielmann, g. Sverre Erik Jebens, g. Giorgio Malinverni, g. George Nicolaou, sudije, i g. Søren Nielsen, sekretar Odjeljenja, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 10. juna 2010. godine, donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke (br. 42998/08) protiv Republike Hrvatske koji je 26. jula 2008. godine hrvatski drzavljanin g. eret Hadzi (,,podnosilac predstavke") podnio Sudu na osnovu clana 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (,,Konvencija"). 2. Podnosioca predstavke zastupao je g. D. Omrcen, advokat iz Osijeka. Hrvatsku vladu (,,Vlada") zastupala je njena zastupnica, ga S. Staznik. 3. Dana 20. maja 2009. godine predsjednik Prvog odjeljenja obavijestio je Vladu o prigovorima koji se ticu prava podnosioca predstavke na licnu slobodu, o prigovoru protiv postupka koji se tice zakonitosti njegovog pritvora i o prigovoru o nepostojanju djelotvornog pravnog sredstva. Odluceno je i da se ispita osnovanost zahtjeva istovremeno kad i dopustenost (clan 29, stav 3).

CINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnosilac predstavke je roen 1985. godine i zivi u Osijeku. 5. Dana 19. septembra 2007. godine podnosilac predstavke optuzen je pred Opstinskim sudom u Osijeku za tesku krau. Dana 6. decembra 2007. godine Opstinski sud u Osijeku imenovao je D. Omrcena kao advokata podnosioca predstavke. 6. Dana 12. decembra 2007. godine Opstinski sud u Osijeku odredio je pritvor podnosiocu predstavke u vezi sa krivicnim postupkom koji je pokrenut protiv njega. Relevantni dio odluke glasi kako slijedi: "..., okr. eret Hadzi se u konkretnom slucaju tereti da je u periodu od 17. decembra 2006. godine do 27. avgusta 2007. godine, u 15 navrata, pocinio jedno produzeno krivicno djelo teske krae iz cl. 217, st. 1, t. 1 KZ-a. Imajui u vidu da se okr. eret Hadzi tereti za izvrsenje produzenog krivicnog djela teske krae, pocinjenog u vremenskom kontinuitetu u trajanju od 8 mjeseci, da je prema podacima kaznene evidencije do sada osuivan zbog istovrsnog krivicnog djela iz cl. 217 KZ-a, kao i da je okrivljeni bez prihoda i imovine, ovosudno vijee nalazi da su to okolnosti koje u svojoj ukupnosti opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ponovo pociniti isto ili slicno krivicno djelo, zbog cega je opravdano odreivanje pritvora iz zakonske osnove cl. 102, st. 1, t. 3 ZKP-a." 7. Podnosilac predstavke je uhapsen i ostao je u pritvoru do 14. decembra 2007. godine. Ulozio je

102

PREDMET: HADZI protiv HRVATSKE

zalbu protiv odluke od 12. decembra 2007. godine. Dana 27. decembra 2007. godine Zupanijski sud u Osijeku prihvatio je zalbu podnosioca zahtjeva i ukinuo odluku od 12. decembca 2007. godine, ali podnosiocu zahtjeva nije ukinuo pritvor. Izreka odluke glasi kako slijedi: "Prihvata se zalba okr. ereta Hadzija, ukida se rjesenje prvostepenog suda (ali ne i pritvor), te se predmet upuuje tome sudu na ponovno odlucivanje." Relevantni dio obrazlozenja glasi kako slijedi: Zalba je osnovana. Osnovano u zalbi istice zalilac (okr. eret Hadzi) da je pobijano rjesenje donijeto uz bitnu povredu odredaba krivicnog postupka iz cl. 367, st. 3 u vezi sa cl. 105, st. 1 ZKP. Naime, u razlozima pobijanog rjesenja se navodi da je sjednica vijea na kojoj se, nakon predaje optuznice, odlucivalo o odreivanju pritvora, odrzana u odsustvu advokata D.O., branioca po sluzbenoj duznosti okr. eret Hadzia, shodno st. 2 cl. 105 ZKP. Meutim, zalilac u zalbi dovodi u sumnju utvrenje prvostepenog suda da je branilac po sluzbenoj duznosti okrivljenog uredno pozvan na sjednicu vijea, na koju je morao biti pozvan shodno st. 1, cl. 105 ZKP. To zbog toga sto zalilac u zalbi istice da rjesenje kojim je postavljen D.O., advokat iz Osijeka, za branioca po sluzbenoj duznosti shodno cl. 65, st. 2 ZKP, imenovani advokat uopste nije primio do odrzavanja sjednice vijea na kojoj se odlucivalo o odreivanju pritvora dana 12. decembra 2007. godine, a da branilac po sluzbenoj duznosti nije ni uredno pozvan na tu sjednicu vijea. Pri tome zalilac u zalbi istice da je poziv za sjednicu vijea braniocu po sluzbenoj duznosti upuen putem telefaksa dana 12. decembra 2007. godine u 10,55 sati, a uz zalbu prilaze fotokopiju zapisniku o glavnoj raspravi kod Opstinskog suda u Slavonskom Brodu od 12. decembra 2007. godine u spisu broj P-1831/00, da je pred tim sudom bio prisutan na glavnoj raspravi od 9,30 do 10,30 sati, pa da, s obzirom na vrijeme odrzavanja sjednice vijea u 13,00 sati toga dana, nije uredno pozvan branilac po sluzbenoj duznosti na sjednicu vijea. Kod takvog stanja stvari da branilac po sluzbenoj duznosti nije uredno pozvan na sjednicu vijea na kojoj se odlucivalo o odreivanju pritvora, a morao je biti pozvan shodno st. 1, cl. 105 ZKP, tako da poziv za sjednicu vijea primi pravovremeno da na istu moze pristupiti, povrijeeno je pravo odbrane okrivljenog da ga na sjednici vijea na kojoj se odlucuje o odreivanju pritvora brani branilac po sluzbenoj duznosti, koji moze biti samo advokat, a to je moglo uticati na odluku o pritvoru, pa je na taj nacin pocinjena bitna povreda odredaba krivicnog postupka iz cl. 367, st. 3 u vezi sa cl. 105, st. 1 ZKP. Pri tome je za ukazati da ni cinjenicno stanje u pogledu cinjenice da li je advokat koji je postavljen za branioca po sluzbenoj duznosti i da li je uredno pozvan na sjednicu vijea na kojoj se odlucivalo o pritvoru, za sada se ne bi moglo prihvatiti kao pravilno i potpuno utvreno, obzirom na naprijed navedene razloge. Prvostepeni sud e kod ponovnog odlucivanja utvrditi da li je advokat D.O. iz Osijeka i kada primio rjesenje kojim je postavljen za branioca po sluzbenoj duznosti, a potom e branioca okrivljenog uredno pozvati na ponovnu sjednicu vijea na kojoj e se odlucivati o eventualnoj primjeni mjere pritvora. Slijedom recenog valjalo je prihvatiti zalbu okr. ereta Hadzija, ukinuti pobijano rjesenje (ali ne i pritvor) i predmet uputiti prvostepenom sudu na ponovno odlucivanje (cl. 398, st. 3 ZKP). 8. Dana 2. januara 2008. godine Opstinski sud u Osijeku odredio je pritvor podnosiocu zahtjeva na osnovu clana 102, stava 1 (3.) Zakona o krivicnom postupku. Dana 11. januara 2008. godine Zupanijski sud u Osijeku odbio je zalbu koju je ulozio podnosilac predstavke. 9. Dana 15. januara 2008. godine podnosilac predstavke je podnio ustavnu tuzbu protiv odluke od 27. decembra 2007. godine, tvrdei da, iako je odluka o njegovom pritvoru bila ukinuta, njegov pritvor nije ukinut. 10. Dana 30. januara 2008. godine Opstinski sud u Osijeku odbio je optuzbu protiv podnosioca

103

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

predstavke jer je drzavno tuzilastvo odustalo od krivicnog gonjenja s obzirom da nije bilo dokaza da je podnosilac predstavke pocinio krivicno djelo o kojemu je rijec. Istoga datuma isti je sud ukinuo pritvor podnosiocu predstavke te je podnosilac predstavke odmah pusten. 11. Dana 18. februara 2008. godine Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je ustavna tuzba podnosioca predstavke od 15. januara 2008. godine nedopustena na osnovu toga sto pobijana odluka vise nije na snazi, jer je u meuvremenu dana 2. januara 2008. godine Opstinski sud u Osijeku donio novu odluku kojom je odreen pritvor podnosiocu predstavke. Relevantni dio rjesenja glasi kako slijedi: "5. ... Ustavni sud je u toku ustavnosudskog postupka utvrdio da je Opstinski sud u Osijeku u ponovnom postupku donio novo rjesenje pod brojem: Kv-544/07-22 (K-688/07-22) od 2. januara 2008. godine o odreivanju pritvora podnosiocu ustavne tuzbe. 6. Budui da je podnosiocu novim rjesenjem odreen pritvor, te da je njime fakticki stavljeno van snage osporavano rjesenje, u trenutku odlucivanja o ustavnoj tuzbi podnosioca prestale su postojati pretpostavke za odlucivanje o biti stvari." 12. Neutvrenog datuma podnosilac predstavke podnio je graansku tuzbu protiv drzave Opstinskom sudu u Osijeku trazei 23.500 hrvatskih kuna (HRK) na ime naknade stete koju je pretrpio zbog svog ,,neosnovanog" pritvora. Dana 17. novembra 2008. godine Opstinski sud je prihvatio tuzbeni zahtjev i podnosiocu predstavke dosudio 16.400 HRK. Neutvrenog datuma Drzavno tuzilastvo ulozilo je zalbu i zalbeni postupak je sada u toku.

II MJERODAVNO DOMAE PRAVO

13. Clan 62., stav 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (Narodne novine, br. 29/2002), glasi kako slijedi: "1. Svako moze podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tuzbu ako smatra da mu je pojedinacnim aktom tijela drzavne vlasti, tijela jedinice lokalne i podrucne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlasenjima, kojim je odluceno o njegovim pravima i obavezama ili o sumnji ili optuzbi zbog kaznjivog djela, povrijeeno ljudsko pravo ili osnovna sloboda zagarantovana Ustavom, odnosno Ustavom zagarantovano pravo na lokalnu i podrucnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo)..". 14. Mjerodavne odredbe Zakona o krivicnom postupku (Narodne novine, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003, 178/2004 i 115/2006) glase kako slijedi: Clan 18 "... (4) U vijeu sastavljenom od tri sudije opstinski sudovi donose odluke izvan glavne rasprave." 8. Opste odredbe o pritvoru Clan 101 ,,(1) Pritvor moze biti odreen samo ako se isti cilj ne moze ostvariti drugom mjerom. (2) Cim prestanu razlozi zbog kojih je pritvor odreen, pritvor se mora ukinuti i pritvorenik pustiti na slobodu. (3) Pri odlucivanju o pritvoru, posebno o njegovom trajanju, vodie se racuna o odnosu izmeu tezine pocinjenoga krivicnog djela, kazne koja se.... moze ocekivati u postupku i potrebe odreivanja i trajanja pritvora. (4) Sudska tijela pred kojima se vodi postupak postupae hitno u predmetima u kojima je odreen pritvor, te po sluzbenoj duznosti paziti jesu li prestali razlozi i zakonski uslovi za pritvor i u tom slucaju ga odmah ukinuti."

104

PREDMET: HADZI protiv HRVATSKE

9. Osnove za odreivanje pritvora Clan 102 ,,(1) Ako postoji osnovana sumnja da je odreena osoba pocinila krivicno djelo, pritvor se protiv te osobe moze odrediti: ..... 3. ako narocite okolnosti opravdavaju bojazan da e ponoviti krivicno djelo..." 10. Rjesenje o odreivanju pritvora Clan 103 (1) Pritvor se odreuje pisanim rjesenjem nadlezne sudske vlasti.." 11. Sudska vlast nadlezna za odreivanje i ukidanje pritvora Clan 104 "... (3) Nakon podnosenja optuznice.....pritvor odreuje, produzava i ukida sudsko vijee iz clana 18, stava 4, odnosno clana 20, stava 2 ovoga Zakona. Za trajanja glavne rasprave........pritvor odreuje, produzava i ukida vijee ili sudija pojedinac pred kojim se rasprava vodi. Clan 105 (1) Na sjednicu vijea.......na kojoj se nakon predaje optuznice ispituje postoje li razlozi za pritvor, odnosno na kojoj se odlucuje o odreivanju, ukidanju ili produzenju pritvora.... Clan 107 "... (2) Nakon podnosenja optuznice....[sudsko] vijee....svaka e dva mjeseca..... ispitivati postoje li zakonski uslovi za dalju primjenu mjere pritvora..." Clan 367, stav 1 taksativno navodi bitne povrede odredbi krivicnog postupka. Clan 398 "... (3) Rjesavajui o zalbi [protiv rjesenja], sud moze rjesenjem odbaciti zalbu kao neblagovremena ili kao nedopustenu, odbiti zalbu kao neosnovanu ili prihvatiti zalbu i rjesenje preinaciti ili ukinuti i prema potrebi predmet uputiti na ponovno odlucivanje. ..." Clan 480 ,,Pravo na naknadu stete pripada i osobi: 1. koja je bila u pritvoru, a nije doslo do pokretanja krivicnog postupka, ili je postupak obustavljen pravosnaznim rjesenjem, ili je pravosnaznom presudom osloboena optuzbe, ili je optuzba odbijena. ..." 15. Mjerodavne odredbe Zakona o obaveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005 i 42/2008) glase kako slijedi: Clan 19 (1) Svako fizicko i pravno lice ima pravo na zastitu svojih licnih prava pod pretpostavkama utvrenim zakonom.

105

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

(2) Pod licnim pravima u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na zivot, tjelesno i dusevno zdravlje, ugled, cast, dostojanstvo, ime, privatnost licnog i porodicnog zivota, slobodu i dr. ..." Clan 1046 Steta je .....povreda licnih prava osobnosti (neimovinska steta). 16. Mjerodavni dio Zakona o parnicnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01 i 117/03) glase kako slijedi: ,,Lice koje namjerava da podnese tuzbu protiv Republike Hrvatske duzno je da se prije podnosenja tuzbe obrati nadleznom drzavnom tuzilastvu sa zahtjevom za mirno rjesenje spora..... Ako zahtjev...ne bude prihvaen ili o njemu ne bude odluceno u roku od tri mjeseca od njegova podnosenja, podnosilac zahtjeva moze podnijeti tuzbu nadleznom sudu...."

PRAVO I. NAVODNE POVREDE CLANA 5, STAVA 1 KONVENCIJE

17. Podnosilac predstavke prigovara da je bio pritvoren od 27. decembra 2007. godine do 2. januara 2008. godine bez bilo kakvog rjesenja kojim bi bio odreen njegov pritvor i da je njegov pritvor u toku toga razdoblja bio nezakonit. Pozvao se na clan 5, stav 1 Konvencije koji glasi kako slijedi: 1. Svako ima pravo na slobodu i na licnu sigurnost. Niko se ne smije lisiti slobode, osim u sljedeim slucajevima i u postupku propisanom zakonom: a) ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadleznog suda; b) ako je zakonito uhapsen ili pritvoren zbog nepostovanja zakonitog sudskog rjesenja radi osiguranja izvrsenja neke zakonom propisane obaveze; c) ako je zakonito uhapsen ili pritvoren radi privoenja kod nadlezne sudske vlasti kad postoji osnovana sumnja da je pocinio krivicno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nuzno radi sprecavanja izvrsenja krivicnog djela ili bijega nakon njegova izvrsenja; d) ako se radi o zakonitom zatvaranju maloljetnika radi izricanja vaspitne mjere nadzora ili o njegovom zakonitom pritvoru radi privoenja kod nadlezne sudske vlasti; e) ako se radi o zakonitom lisenju slobode osoba radi sprecavanja sirenja zaraznih bolesti, o pritvaranju umobolnika, alkoholicara, zavisnika od droge ili skitnica; f ) ako se radi o zakonitom hapsenju ili pritvoru neke osobe kako bi se sprijecilo da neovlaseno ue u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak protjerivanja ili izrucenja. A. Dopustenost 18. Vlada tvrdi da podnosilac predstavke nije iscrpio domaa pravna sredstva. Nakon oduke Opstinskog suda kojom je odbijena optuzba protiv njega, podnosilac mogao je traziti naknadu stete na osnovu clana 480 Zakona o krivicnom postupku, sto je on ucinio, pa je donesena prvostepena presuda kojom je prihvaen njegov tuzbeni zahtjev. Postupak je sada u toku pred zalbenim sudom. 19. Podnosilac predstavke tvrdi da je iscrpio sva dostupna pravna sredstva. 20. Sud primjeuje kako je istina da podnosilac predstavke ima pravo da trazi naknadu stete na osnovu clana 480 Zakona o krivicnom postupku u vezi sa cinjenicom da je bio u pritvoru, a da je optuzba protiv njega pravosnazno odbijena. Meutim, ta osnova za naknadu stete ne odgovara prigovoru podnosioca predstavke na osnovu clana 5, stava 1. Sud primjeuje da se prigovor

106

PREDMET: HADZI protiv HRVATSKE

podnosioca predstavke koji je pred njim tice cinjenice da je bio pritvoren od 27. decembra 2007. godine do 2. januara 2008. godine uprkos tome sto je Zupanijski sud ukinuo odluku Opstinskog suda u Osijeku od 12. decembra 2007. godine kojom mu je bio odreen pritvor. Po misljenju podnosioca predstavke, on je od 27. decembra 2007. godine do 2. januara 2008. godine bio pritvoren bez valjanog rjesenja kojim bi mu bio odreen pritvor. Ovaj je prigovor bitno razlicit od osnova zahtjeva podnosioca predstavke za naknadu stete povodom kojega je sada postupak u toku pred domaim sudovima, te se ne moze ispraviti u tom postupku. Sud stoga zakljucuje da Vladin prigovor treba odbaciti. 21. Sud nadalje smatra da prigovor podnosioca predstavke nije ocigledno neosnovan u smislu clana 35, stava 3 Konvencije. Nije nedopusten po bilo kom drugom osnovu. Stoga treba utvrditi da je dopusten. B. Osnovanost 1. Tvrdnje stranaka 22. Podnosilac predstavke tvrdi da je bio pritvoren od 27. decembra 2007. godine do 2. januara 2008. godine bez bilo kakvog rjesenja o njegovom pritvoru. To je bilo tako zato sto je zalbeni sud dana 27. decembra 2007. godine ukinuo prvobitno rjesenje kojim mu je bio odreen pritvor od 12. decembra 2007. godine i stoga ono vise nije bilo na snazi. Meutim, zalbeni sud, koji je ukinuo rjesenje o odreivanju pritvora, a koji mu zapravo nije sâm odredio pritvor, ipak je propustio da ukine pritvor. 23. Vlada tvrdi da je pritvor podnosiocu zahtjeva bio odreen odlukom Opstinskog suda u Osijeku od 12. decembra 2007. godine s razloga da je postojala opasnost da bi se on mogao skrivati. Ova je odluka ukinuta po zalbi iz strogo formalnih razloga. Naime, branilac podnosioca predstavke nije bio uredno pozvan na sjednicu vijea na kojoj se odlucivalo o pritvoru podnosioca predstavke. Ovaj proceduralni nedostatak nije predstavljao veliku i ocitu nepravilnost. 2. Ocjena Suda (a) Opsta nacela 24. Sud je postavio nacela mjerodavna za ispitivanje prigovora podnosioca predstavke na osnovu clana 5, stava 1 Konvencije u presudi Mooren (vidi predmet Mooren v. Germany [GC], no. 11364/03, ECHR2009-...). Mjerodavni odlomci glase kako slijedi: (i) Sazeto ponavljanje mjerodavnih nacela 72. Kad se radi o,,zakonitosti" pritvora, ukljucujui pitanje da li je bio postovan,,zakonom propisani postupak", Konvencija u biti upuuje na nacionalno pravo i postavlja obavezu da pritvor bude u skladu s njegovim materijalnim i proceduralnim pravilima. Postovanje nacionalnog prava nije, meutim, dovoljno: clan 5, stav 1 uz to trazi da svako lisenje slobode bude u skladu sa svrhom zastite pojedinca od arbitrarnosti (vidi inter alia, predmete Erkalo v. the Netherlands, 2. septembra 1998, stav 52, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI; Steel and Others v. the United Kingdom, 23. septembra 1998, stav 54, Reports 1998-VII i Saadi v. the United Kingdom [GC], br. 13229/03, stav 67, ECHR 2008-...). S tim u vezi Sud nadalje mora utvrditi da li samo domae pravo postuje Konvenciju, ukljucujui opsta nacela koja su izrazena ili koja su njome implicitno data, osobito nacelo pravne sigurnosti (uporedi predmete Baranowski v. Poland, br. 28358/95, stavovi 51-52, ECHR 2000-III; Jecius v. Lithuania, br. 34578/97, stav 56, ECHR 2000-IX i Nasrulloyev v. Russia, br. 656/06, stav 71, 11. oktobra 2007).

107

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

(ii) Nacela koja se primjenjuju na ispitivanje postovanja domaega prava 73. Iako je u prvom redu na domaim vlastima, i to sudovima, tumacenje i primjena domaeg prava, nepostovanje domaeg prava povlaci za sobom, na osnovu clana 5, stava 1 povredu Konvencije i Sud stoga moze i treba da preispita je li bilo postvano to pravo (Benham v. the United Kingdom, 10. juna 1996., stav 41, Reports 1996-III; Baranowski, stav 50; Jecius, stav 68 i Ladent v. Poland, br. 11036/03, stav 47, ECHR 2008-... (izvodi)) 74. Meutim, Sud je pojasnio, narocito u svojoj novijoj sudskoj praksi, da svaki nedostatak koji je otkriven u rjesenju kojim se odreuje pritvor ne cini sam taj pritvor kao takav nezakonitim u smislu clana 5, stava 1. Vrijeme pritvora je, u nacelu, ,,zakonito" ako se zasniva na sudskom rjesenju. Naknadno utvrenje od strane domaeg suda da je nizi sud pogrijesio na osnovu domaeg prava kad je donio to rjesenje, nee nuzno retroaktivno uticati na valjanost vremena pritvora u meuvremenu (vidi, inter alia, naprijed citirane predmete Benham, stav 42; Douiyeb v. the Netherlands [GC], br.31464/96, stav 45, 4. avgusta 1999; Minjat v. Switzerland, br. 38223/97, stav 41, 28. oktobra 2003. i Khudoyorov v. Russia, br. 6847/02, stav 128, ECHR 2005-X (izvodi)). 75. U svojoj novijoj sudskoj praksi Sud je, pozivajui se na uporedivo razlikovanje koje cini englesko pravo (uporedi naprijed citirani predmet stav 43-46 i Lloyd and Others v. the United Kingdom, br. 29798/96 i drugi, stav 102, 105 et seq., 1. marta 2005), dalje konkretno odredio okolnosti u kojima je pritvor ostao zakonit u navedenom periodu u smislu clana 5, stava 1: Za ocjenu postovanja clana 5, stava 1 Konvencije treba uciniti osnovno razlikovanje izmeu ex facie nevaljanih rjesenja kojima se odreuje pritvor ­ na primjer onih koje je donio sud u prekoracenju svoje nadleznosti ­ (vidi premet Marturana v. Italy, br. 63154/00, stav 78, 4. marta 2008) ili onih u kojima zainteresovana stranka nije dobila propisno obavjestenje o rocistu (vidi naprijed citirane predmete Khudoyorov, stav 129 i Liu v. Russia, br. 42086/05, stav 79, 6. decembra 2007) ­ i rjesenja o odreivanju pritvora koja su prima facie valjana i izvrsiva, osim i dok ih ne ukine visi sud (ibid.). Rjesenje o odreivanju mora se smatrati ex faice nevaljanim ako nedostatak u rjesenju predstavlja "veliku i ocitu nepravilnost" u izuzetnom smislu naznacenom u sudskoj praksi Suda (uporedi naprijed citirani predmet Liu, stav 81; Garabayev v. Russia, br. 38411/02, § 89, 7. juna 2007, ECHR 2007-... (izvodi) i Marturana, stav 79). Stoga, osim ako ne predstavljaju veliku i ocitu nepravilnost, nedostatke rjesenja kojima je odreen pritvor mogu ispraviti domai zalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. (iii) Trazeni kvalitet domaeg prava 76. Sud, stavise, mora utvrditi da li samo domae pravo postuje Konvenciju, ukljucujui opsta nacela izrazena u njoj ili njome implicirana . Sto se tice ove zadnje tacke, Sud naglasava da je, sto se tice lisenja slobode, od posebne vaznosti opste nacelo pravne sigurnosti (vidi naprijed citirani predmet Baranowski, stav 51-52; Jecius, stav 56 i Khudoyorov, stav 125). Kad navodi da svako lisenje slobode mora biti ,,zakonito" i odreeno ,,u skladu s postupkom propisanim zakonom", clan 5, stav 1 ne upuuje tek nazad na domae pravo; kao i izrazi ,,u skladu sa zakonom" i ,,propisano zakonom", u drugim stavovima clana 8 do 11, on se takoe odnosi na ,,kvalitet prava", trazei da bude u skladu s vladavinom prava, konceptom sadrzanim u svim clanovima Konvencije. ,,Kvalitet prava" u tom smislu podrazumijeva da kad domae pravo dozvoljava lisenje slobode, ono mora biti dovoljno pristupacno, precizno i predvidljivo u svojoj primjeni, kako bi se izbjegao rizik arbitrarnosti (vidi predmete Amuur v. France, 25. juna 1996, stav 50, Reports1996-III I naprijed citirani predmet Nasrulloyev, stav 71).

108

PREDMET: HADZI protiv HRVATSKE

(iiii) Nacela koja se primjenjuju na pojam arbitrarnog pritvora 77. Ni jedan pritvor koji je arbitraran ne moze biti u skladu s clanom 5, stavom 1, pojam ,,arbitrarnosti" u ovom se kontekstu proteze dalje od nepostovanja nacionalnog prava. Kao posljedica toga, lisenje slobode koje je zakonito na temelju domaeg prava, moze jos uvijek biti arbitrarno i tako suprotno Konvenciji. I dok je sud prije formulisao opstu definiciju koje vrste ponasanja od strane vlasti mogu predstavljati ,,arbitrarnost" u smislu clana 5, stava 1, kljucna nacela razvijena su od predmeta do predmeta. Stavise, iz sudske je prakse jasno da se pojam arbitrarnosti u kontekstu clana 5 mijenja do odreene mjere,zavisno od vrste pritvora o kojem se radi (vidi naprijed citirani predmet Saadi, stav 66-68). 78. Jedno opste nacelo uspostavljeno u sudskoj praksi je da e pritvor biti ,,arbitraran" kada, uprkos tome sto je u skladu s formulacijom u domaem pravu, postoji element mala fides na strani vlasti (uporedi predmete Bozano v.France, 18. decembra 1986, stav 59, Series A br. 111 i naprijed citirani predmet Saadi, stav 69) ili kad domae vlasti pokusale pravilno da primijene mjerodavne propise (vidi naprijed citirani predmet Benham, stav 47; naprijed citirani predmet Liu, stav 82 i naprijed citirani predmet Marturana stav 80). 79. Nadalje, u kontekstu podstava (c) clana 5, stava 1, obrazlozenje odluke kojim je odreen pritvor mjerodavan je faktor pri utvrivanju mora li se pritvor neke osobe smatrati arbitrarnim. Sud je smatrao da je to sto sudske vlasti u svojim odlukama kojima su odobrile pritvor kroz produzeno vremensko razdoblje nisu dale nikakve osnove, bilo nespojive s nacelom zastite od arbitrarnosti sadrzanom u clanu 5, stavu 1 (vidi predmete Stasaitis v. Lithuania, br. 47679/99, stav 67, 21. marta 2002; Nakhmanovich v. Russia, br. 55669/00, stav 70, 2. marta 2006. i Belevitskiy v. Russia, br. 72967/01, stav 91, 1. marta 2007.). Suprotno je utvrdio da se za pritvor podnosioca zahtjeva ne bi moglo rei da je arbitraran ako je domai sud dao odreene osnove koje opravdavaju nastavak pritvora (uporedi naprijed citirani predmet Khudoyorov, stav 131), osim ako su razlozi koji su dati krajnje lakonski i bez pozivanja na bilo koju pravnu odredbu prema kojoj bi pritvor podnosioca zahtjeva bio dozvoljen (uporedi naprijed citirani predmet Khudoyorov, stav 157) 80. Stavise, Sud je potvrdio, osobito u kontekstu podstavova (c) i (e) clana 5, stava 1, da brzina kojom domai sudovi zamjenjuju rjesenja kojima se odreuje pritvor koji je ili istekao ili je utvreno da je neispravan, jeste dalji relevantni elemenat pri ocjeni treba li se pritvor neke osobe smatrati arbitrarnim. Tako je Sud smatrao u kontekstu podstava (c) da vrijeme manje od mjesec dana izmeu isteka prvobitnoga rjesenja o odreivanju pritvora i izdavanja novoga, obrazlozenoga rjesenja o odreivanju pritvora nakon vraanja predmeta na ponovljeni postupak sa zalbenog suda nizem sudu, nije ucinilo pritvor podnosioca zahtjeva arbitrarnim (vidi naprijed citirani predmet Minjat, stavovi 46 i 48). Suprotno tome, utvreno je da je vrijeme duze od godinu dana nakon vraanja predmeta na ponovljeni postupak sa zalbenog suda prvostepenom sudu, u kojem je podnosilac zahtjeva ostao u stanju neizvjesnosti u pogledu osnovanosti njegovog pritvora, zajedno s nepostojanjem roka u kojem je nizi sud trebao preispitati njegov pritvor, ucinilo pritvor podnosioca zahtjeva arbitrarnim (vidi naprijed citirani predmet Khudoyorov, stavovi 136-37). 81. U kontekstu podstava (e) clana 5, stava 1, Sud smatra da se razmak od dvije sedmice izmeu prestanka vazenja ranijeg rjesenja kojim je odreen pritvor u psihijatrijskoj bolnici i njegovog obnavljanja nakon toga ne moze ni na koji nacin smatrati nerazumnim ili prekomjernim, tako da se kod tog odlaganja ne radi o arbitrarnom lisenju slobode (vidi predmet Winterwerp v. the Netherlands, 24. oktobra 1979, stav 49, Series A, br. 33). Suprotno tome, utvreno je da je odlaganje od osamdeset dva dana izmeu prestanka vazenja prvobitnog rjesenja kojim je odreen pritvor u psihijatrijskoj bolnici i njegovog obnavljanja, te nepostojanje odgovarajuih instrumenata zastite kako bi se osiguralo da se pritvor podnosioca zahtjeva nerazumno ne odugovlaci nije u skladu sa

109

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

svrhom clana 5, stava 1 da stiti pojedince od arbitrarnog pritvora (vidi naprijed citirani predmet Erkalo, stavovi 57-60 u odnosu na podstavke (a) i (e) clana 5, stava 1). (b) Primjena ovih nacela na ovaj predmet 25. Pri ispitivanju je li pritvor podnosioca predstavke bio ,,zakonit" u smislu clana 5, stava 1, ukljucujui i pitanje je li postovan ,,postupak propisan zakonom", Sud e prvo preispitati je li pritvor podnosioca zahtjeva u skladu s hrvatskim zakonom. 26. U ovome predmetu treba primijetiti da je dana 12. decembra 2007. godine Opstinski sud u Osijeku nalozio pritvor podnosioca predstavke u vezi s krivicnim postupkom pokrenutim protiv njega, s osnova da je postojala opasnost da e ponoviti djelo. 27. Meutim, dana 27. decembra 2007. godine Zupanijski sud u Osijeku utvrdio je da rjesenje kojim je odreen pritvor koji je izdao Opstinski sud dana 12. decembra 2007. godine nije u skladu s formalnim zahtjevima domaeg prava navedenim u clanu 105, stavu 1 Zakona o krivicnom postupku, jer branilac nije bio propisno pozvan. Rjesenje kojim je odreen pritvor tako je imalo proceduralni nedostatak, budui da je bilo doneseno bez prisustva branioca podnosioca zahtjeva, iako je bio pozvan. 28. Sud ponavlja da nedostaci rjesenja kojim je odreen pritvor nuzno ne cine taj pritvor ,,nezakonitim" u smislu clana 5, stava 1. Sud mora ispitati je li nedostatak u rjesenju protiv podnosioca predstavke predstavljao ,,tesku i ociglednu nepravilnost" na nacin da bi odnosno razdoblje njegovog pritvora ucinio nezakonitim (vidi naprijed citirani predmet Liu, stav 81; predmete Garabayev v. Russia, br. 38411/02, stav 89, 7. juna 2007, ECHR 2007-... (izvodi); Marturana v. Italy, br. 63154/00, stav 79, 4. marta 2008. i naprijed citirani predmet Mooren, stav 84). 29. Pri utvrivanju da li je rjesenje o odreivanju pritvora od 12. decembra 2007. godine imalo ,,tesku i ociglednu nepravilnost" tako da bude ex facie nevaljano, sto bi ucinilo pritvor podnosioca zahtjeva koji se zasniva na tom rjesenju nezakonitim u smislu clana 5, stava 1, Sud e uzeti u obzir sve okolnosti predmeta, ukljucujui, narocito, ocjenu koju su izvrsili domai sudovi. 30. Nije bilo navedeno da bi dana 12. decembra 2007. godine Opstinski sud postupao u prekoracenju svoje nadleznosti. Istinu, prema domaem pravu, imao je ovlasenje da nalozi pritvor podnosioca predstavkeu odnosu na krivicni postupak koji je bio u toku protiv njega pred tim istim sudom. Rjesenje kojim je odreen pritvor od 12. decembra 2007. godine nije bilo ukinuto zato sto Opstinski sud nije dao obrazlozenje koje opravdava nuznost drzanja podnosioca zahtjeva u pritvoru, nego zbog proceduralnog nedostatka. Sud primjeuje da je Opstinski sud imenovao branioca podnosiocu predstavke ve 6. decembra 2007. godine, prije nego sto je bilo doneseno rjesenje kojim je odreen njegov pritvor i prije nego je bio uhapsen. Prije odrzavanja rocista koje se tice pritvora podnosioca predstavke, Opstinski sud je pozvao branioca telefaksom dana 12. decembra 2007. godine u 10:55 sati. Meutim, kasnije se pokazalo da branilac nije primio poziv budui da je u to vrijeme bio na jednom drugom rocistu. U takvim okolnostima Sud smatra da proceduralni nedostatak o kojemu je rijec ne predstavlja ,,tesku i ociglednu nepravilnost" u iznimnom smislu naznacenom u sudskoj praksi (uporedi predmet Lloyd and Others v. the United Kingdom, br. 29798/96 et seq., stav 114, 1. marta 2005.). 31. Nadalje, Sud ne nalazi da je Opstinski sud postupao in mala fide, ili da je zanemario da pokusa pravilno da primijeni mjerodavni postupak. Cinjenica da su se u zalbenom postupku otkrili neki nedostaci ne znaci sama po sebi da je pritvor bio nezakonit (vidi predmete Gaidjurgis v. Lithuania (dec.), br. 49098/99, 16. januara 2001; Benham v. the United Kingdom, presuda od 10. juna 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-III, stav 47. i Liu v. Russia, br. 42086/05, stav 82, 6. decembra 2007). 32. U vezi sa ovim predmetom, Sud primjeuje da je Zupanijski sud ukinuo odluku od 12. decembra 2007. godine zbog proceduralnog nedostatka. Nema nikakve sumnje da je zalbeni sud ovlasen da ukine odluku koja je predmet njegovog preispitivanja i vrati predmet na ponovljeni postupak. Uistinu, prema domaem pravu, on je imao ovlasenje da ukine

110

PREDMET: HADZI protiv HRVATSKE

prvostepeno rjesenje o pritvoru na osnovu clana 398, stava 3 Zakona o krivicnom postupku. U vezi sa odlukom Zupanijskog suda da podnosilac predstavkeostane u pritvoru, Sud primjeuje da se u obrazlozenju svoje odluke Zupanijski sud, kako je to naprijed navedeno, pozvao na formalne nedostatke postupka koji je doveo do pobijanog rjesenja Opstinskog suda. S druge strane, Zupanijski sud nije ni na koji nacin doveo u pitanje postojanje osnova za odreivanje pritvora, tacnije, opasnost od ponovnog izvrsenja krivicnog djela. Nadalje, ni na koji nacin nije dovedena u pitanje osnovana sumnja da je podnosilac predstavke pocinio krivicno djelo. Tako Sud prihvata da se odluka Zupanijskog suda da podnosilac ostane u pritvoru temeljila na tim osnovama. Stoga se moze pretpostaviti da su odlukom Zupanijskog suda prihvaeni razlozi koje je dao Opstinski sud za zadrzavanje podnosioca u pritvoru (vidi, a contrario, predmet Bakhmutskiy v. Russia, br. 36932/02, stav 112, 25. juna 2009). 33. Sud je nadalje prihvatio u prijasnjim predmetima da brzina kojom domai sudovi zamjenjuju rjesenje kojima se odreuje pritvor koje je ili isteklo ili je utvreno da je neispravno jest sljedei relevantni element pri ocjeni treba li se pritvor neke osobe smatrati arbitrarnim (vidi predmete Minjat v. Switzerland, br. 38223/97, stavovi 46 i 48, 28. oktobra 2003; naprijed citirani predmet Khudoyorov, stavovi 136-37 i naprijed citirani predmet Mooren, stav 95). 34. U ovom predmetu je, nakon odluke Zupanijskog suda od 27. decembra 2007. godine da vrati predmet Opstinskom sudu na ponovljeni postupak, podnosilac predstavke ostao u pritvoru do 2. januara 2008. godine, kad je Opstinski sud donio novo rjesenje kojim mu je odredio pritvor, a koje je doneseno nakon sto je odrzana sjednica vijea u prisustvu branioca. Tako je vrijem o kojemu je rijec trajalo pet dana, sto po misljenju Suda izgleda razumnim u datim okolnostima. Sud nalazi da ni vrijeme koje je proteklo izmeu utvrenja Zupanijskog suda da je rjesenje o odreivanju pritvora neispravno i donosenja novoga rjesenja o odreivanju pritvora od strane Opstinskog suda ne cini pritvor podnosioca zahtjeva arbitrarnim (vidi, kao uporedbu, naprijed citirani predmet Mooren, stav 96). 35. Uzimajui u obzir naprijed navedeno, Sud zakljucuje da je pritvor podnosioca predstavke bio ,,zakonit" i ,,u skladu s postupkom propisanim zakonom" u smislu clana 5, stava 1. 36. Stoga nije bilo nikakve povrede clana 5, stava 1. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA CLANA 5, STAVA 4 I CLANA 13 KONVENCIJE

37. Podnosilac predstavke prigovara da u postupku koji se tice zakonitosti njegovog pritvora nisu bile postovane garancije clana 5, stava 4 i clana 13 Konvencije, koje glase: Clan 5, stav 4 3. Svako ko je lisen slobode hapsenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene sudski postupak u kojem e se brzo odluciti o zakonitosti njegovog pritvaranja ili o njegovom pustanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonit Clan 13 ,,Svako cija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaim drzavnim tijelom cak i u slucaju kad su povredu pocinile osobe koje su djelovale u sluzbenom svojstvu." A. Dopustenost 38. Sud primjeuje da ovaj dio zahtjeva nije ocigledno neosnovan u smislu clana 35, stava 3 Konvencije. Nadalje primjeuje da nije nedopusten po bilo kom drugom osnovu. Stoga treba biti utvreno da je dopusten.

111

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

B. Osnovanost 1. Tvrdnje stranaka 39. Podnosilac predstavke tvrdi da je Ustavni sud utvrdio da je njegova ustavna tuzba od 15. januara 2008. godine, podnesena protiv rjesenja Zupanijskog suda u Osijeku od 27. decembra 2007. godine, nedopustena samo s osnova sto je u meuvremenu bilo doneseno novo rjesenje kojim je produzen njegov pritvor. Po misljenju podnosioca predstavki takva praksa suprotna je zahtjevima clana 5, stava 4 i clana 13 Konvencije. 40. Vlada tvrdi da je pritvor podnosioca predstavke produzen od strane nadleznih sudova i da je podnosilac predstavke takoe imao pravo zatraziti na osnovu domaeg prava ukidanje pritvora. Podnosilac predstavke mogao je uloziti zalbu protiv svih odluka koje se ticu njegovoga pritvora i o njegovim se zalbama brzo odlucivalo. Sto se tice ovlasenja Ustavnoga suda u stvarima koje se ticu pritvora, Vlada tvrdi da je on bio ovlasen da preispita rjesenja kojima se odreuje i produzuje pritvor i da ukine takva rjesenja kad utvrdi da su povrijedila pravo na licnu slobodu, koje je zagarantovano Ustavom i Konvencijom. Meutim, zahtjevi clana 5, stava 4 u Hrvatskoj zadovoljeni su sudskom zastitom od strane nizih sudova i ne mogu ii tako daleko da budu primjenljivi na postupak koji se tice ustavne tuzbe. 2. Ocjena Suda (a) Opsta nacela 41. Sud ponavlja da je svrha clana 5, stava 4 da se obezbijedi da lica koja su uhapsena i pritvorena imaju pravo na sudski nadzor nad zakonitosu mjere kojoj su time podvrgnuta (vidi, mutatis mutandis, predmete De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, 18. juna 1971, stav 76, Series A br. 12 i Ismoilov and Others v. Russia, br. 2947/06, stav 145, 24. aprila 2008). Pravno sredstvo mora biti dostupno dok je neko lice u pritvoru kako bi mu se omoguilo da dobije brzo sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora, koje moze dovesti, kad je to odgovarajue, do njegovog ili njezinog pustanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje trazi clan 5, stav 4 mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji nego i u praksi, bez cega e mu nedostajati pristupacnost i djelotvornost koje se traze u svrhu te odredbe (vidi, mutatis mutandis, predmete Stoichkov v. Bulgaria, br. 9808/02, stav 66 in fine, 24. marta 2005. i Vachev v. Bulgaria, br. 42987/98, stav 71, ECHR 2004-VIII). Dostupnost pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnosiocima predstavke pruze stvarnu mogunost korisenja toga pravnog sredstva (vidi, mutatis mutandis, predmete Conka v. Belgium, br. 51564/99, stavovi 46i 55, ECHR 2002-I). (b) Primjena ovih nacela na ovaj predmet 42. Sud prvo primjeuje da na temelju mjerodavnog domaeg prava, nakon sto bude podignuta optuznica, pritvor mora biti preispitivan od strane suda svaka dva mjeseca. Sud primjeuje da je u okolnostima ovoga predmeta zakonitost pritvora podnosioca predstavke razmatrao Zupanijski sud u Osijeku dana 27. decembra 2007. godine i da je ukinuo rjesenje Opstinskog suda u Osijeku kojim je odreen pritvor podnosiocu predstavke, ali mu nije ukinuo pritvor. Podnosilac predstavke je podnio ustavnu tuzbu dana 15. januara 2008. godine, prigovarajui da je on morao ostati u pritvoru, iako je rjesenje kojim mu je odreen pritvor bilo ukinuto. 43. Sud nadalje primjeuje da nacionalni sistem dozvoljava ustavnu tuzbu protiv svake zalbene odluke koja se tice pritvora. Meutim, Sud primjeuje da je praksa Ustavnog suda da utvrdi da je nedopustena svaka ustavna tuzba kad je, prije nego je on donio odluku, u meuvremenu doneseno novo rjesenje kojim se produzuje pritvor. Tako je ustavna tuzba podnosioca predstavke od 15. januara 2008. godine proglasena nedopustenom s tih osnova. Sud se stoga treba baviti pitanjem da li odluke Ustavnog suda od 18. februara 2008. godine postuju zahtjeve clana 5, stava 4 Konvencije. 44. S tim u vezi Sud ponavlja da prema njegovoj sudskoj praksi, clan 5, stav 4 u sebi sadrzi, kao i clan 6, stav 1, pravo na pristup sudu, koje moze biti podlozno samo razumnim ogranicenjima koja ne

112

PREDMET: HADZI protiv HRVATSKE

narusavaju samu njegovu sustinu (vidi predmete Shishkov v. Bulgaria, no. 38822/97, §§ 82-90, ECHR 2003-I, and Bochev v. Bulgaria, no. 73481/01, § 70, 13. novembra 2008). 45. Nadalje, clan 5, stav 4 ne obavezuje drzave ugovornice da uspostave drugi nivo nadleznosti za preispitivanje zahtjeva za pustanje iz pritvora. Ipak, drzava koja uspostavi takav sistem mora, u nacelu, pritvorenicima dati iste garancije u zalbenom postupku kao i u prvom stepenu (vidi predmete Toth v. Austria, 12. decembra 1991, stav 84, Series A br. 224; Rutten v. the Netherlands, br. 32605/96, stav 53, 24. jula 2001; Lanz v. Austria, br. 24430/94, stav 42, 31. januara 2002. i Svipsta v. Latvia, br. 66820/01, stav 129, ECHR 2006-III). Sud smatra da se isto primjenjuje u sistemu koji predvia ustavnu tuzbu protiv rjesenja kojima se odreuje ili produzuje pritvor. 46. Meutim, hrvatski sistem, iako dozvoljava ustavnu tuzbu, ostavlja Ustavnom sudu da ceka novo rjesenje o produzenju pritvora i da utvrdi da je ustavna tuzba protiv prethodnog rjesenja nedopustena. Tako je Ustavni sud, iako je podnosilac predstavke podnio ustavnu tuzbu protiv rjesenja Zupanijskog suda u Osijeku od 12. decembra 2007. godine, odlucivao o ustavnoj tuzbi podnosioca predstavke tek 18. februara 2008. godine i to samo da bi utvrdio da je ustavna tuzba nedopustena jer je u meuvremenu doneseno novo rjesenje. Sud nalazi da se o ustavnoj tuzbi podnosioca predstavke od 15. januara 2008. godine nije brzo odlucilo, te da je dozvoljeno da pitanje ustavnosti njegovog pritvora ostane nerijeseno. 47. Po misljenju Suda, zbog toga sto Ustavni sud nije brzo odlucio o ustavnoj tuzbi podnosioca predstavke, nije bilo mogue obezbijediti pravilno i smisleno funkcionisanje sistema za preispitivanje njegovog pritvora, kako to predvia nacionalno pravo. Time sto je utvrdio da je ustavna tuzba podnosioca predstavke nedopustena, jednostavno zbog toga sto je u meuvremenu bilo doneseno novo rjesenje kojim je produzen njegov pritvor, Ustavni sud nije zadovoljio zahtjev ,,da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnosiocima zahtjeva pruze stvarnu mogunost korisenja toga pravnog sredstva." Tako nije ispunio svoju obavezu iz clana 5, stava 4 Konvencije da preispita zakonitost pritvora podnosioca predstavke. Stoga je doslo do povrede te odredbe. 48. S obzirom na naprijed navedeni zakljucak, Sud smatra da nema potrebe prigovor ispitati odvojeno na osnovu clana 13 Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA CLANA 6 KONVENCIJE

49. I kao posljednje, podnosilac predstavke prigovara da je u krivicnom postupku protiv njega prekrsen clan 6, bez daljeg potkrepljenja te tvrdnje. 50. U svjetlu cijelog materijala koji posjeduje i u mjeri u kojoj su stvari kojima se prigovara u njegovoj nadleznosti, Sud smatra da ovaj dio predstavke ne otkriva naizgled nikakvu povredu Konvencije. Slijedi da je ovaj dio predstavke nedopusten na osnovu clana 35, stava 3 kao ocigledno neosnovan i da ga treba odbaciti na osnovu clana 35, stava 4 Konvencije.

IV. PRIMJENA CLANA 41 KONVENCIJE

51. Clan 41 Konvencije predvia: ,,Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutrasnje pravo zainteresovane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelimicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Steta 52. Podnosilac predstavke potrazuje 3.000 eura (EUR) na ime neimovinske stete. 53. Vlada smatra da je zahtjev prekomjeran. 54. Sud podnosiocu predstavke dosuuje iznos od 1.000 EUR na ime neimovinske stete, uz sav porez koji bi mogao biti zaracunat podnosiocu predstavke.

113

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

B. Troskovi i izdaci 55. Podnosilac predstavke takoe potrazuje 1.260 EUR na ime troskova i izdataka nastalih pred domaim sudovima: 840 EUR za svoju ustavnu tuzbu i 1.700 EUR za troskove i izdatke nastale pred Sudom. 56. Vlada nije stavila nikakve primjedbe povodom iznosa zatrazenih troskova. 57. Prema sudskoj praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troskova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaze da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, uzimajui u obzir dokumente koje posjeduje, i naprijed navedene kriterijume, Sud smatra da je zahtjev podnosioca predstavke pred Ustavnim sudom imao cilj da ispravi povredu Konvencije navedenu pred Sudom, te da se troskovi nastali u odnosu na taj pravni lijek mogu uzeti u obzir kad se ocjenjuje zahtjev za naknadu troskova (vidi naprijed citirane predmete Scordino, stav 28 i Medi v. Croatia, br. 49916/07, stav 50, 26. marta 2009). Uzimajui u obzir informacije koje posjeduje, i naprijed navedene kriterijume, Sud dosuuje podnosiocu predstavke iznos od 840 EUR na ime troskova i izdataka nastalih u domaem postupku i iznos od 1.700 EUR na ime postupka pred Sudom, uz sav porez koji bi mogao biti zaracunat podnosiocu predstavke na taj iznos. C. Zatezna kamata 58. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnizoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uveanoj za tri postotna boda. IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. Proglasava da su prigovori koji se odnose na pravo podnosioca predstavke na licnu slobodu i prigovor koji se odnosi na postupak koji se tice zakonitosti njegovog pritvora kao i prigovor zbog nepostojanja djelotvornog pravnog sredstva dopusteni, a ostatak zahtjeva nedopusten. 2. Presuuje da nije doslo do povrede clana 5, stava 1 Konvencije. 3. Presuuje da je doslo do povrede clana 5, stava 4 Konvencije. 4. Presuuje da nema potrebe ispitivati prigovor u smislu clana 13 Konvencije. 5. Presuuje (a) da tuzena drzava podnosiocu predstavke treba da isplati, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konacna u skladu s clanom 44, stavom 2 Konvencije, sljedee iznose koje je potrebno preracunati u hrvatske kune prema kursu vazeem na dan namirenja: (i) 1.000 EUR (hiljadu eura) na ime nematerijalne stete; (ii) 2.540 EUR (dvije hiljade petsto cetrdeset eura) na ime troskova i izdataka; (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke tokom razdoblja neplaanja, uveanoj za tri postotna boda; 6. Odbija ostatak zahtjeva podnosioca za pravednu naknadu. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 1. jula 2010. u skladu s pravilom 77, stav 2 i 3 Poslovnika Suda. Søren Nielsen sekretar Christos Rozakis predsjednik

114

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVO ODJELJENJE

PREDMET PESA protiv HRVATSKE

(Predstavka br. 40523/08)

PRESUDA STRAZBUR 8. aprila 2010.

Ova e presuda postati konacna pod okolnosti a utvrenim u clanu 44, stavu 2 Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Pesa protiv Hrvatske, Evropski sud za ljudska prava (Prvo odjeljenje), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. Christos Rozakis, predsjednik, ga Nina Vaji, g. Anatoly Kovler ga Elisabeth Steiner, g. Khanlar Hajiyev, g. Dean Spielmann, g. Sverre Erik Jebens, sudije, i g. Søren Nielsen, sekretar Odjeljenja, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 18. marta 2010. godine, donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je po predstavki (br. 40523/08) protiv Republike Hrvatske koji je 25. avgusta 2008. godine hrvatski drzavljanin g. Robert Pesa ("podnosilac predstavke") podnio Sudu prema clanu 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Konvencija"). 2. Podnosioca predstavke zastupala je ga. V. Drenski Lasan, advokatica iz Zagreba. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica, ga S. Staznik. 3. Dana 26. avgusta 2008. godine predsjednik Prvoga odjeljenja odlucio je da zahtjevu da prvenstvo u postupanju u skladu s pravilom 41 Poslovnika Suda. 4. Dana 25. novembra 2008. godine predsjednik Prvoga odjeljenja odlucio je da obavijesti Vladu o prigovorima podnosioca predstavke koji se odnose na uslove i osnove njegovog pritvora, postupak koji se odnosi na zakonitost pritvora i na pravo podnosioca predstavke na posteno suenje i na pravo da se smatra nevinim. Odluceno je i da e se istovremeno ispitati dopustenost i osnovanost predstavke (clan 29, stav 3).

CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA

5. Podnosilac predstavke je roen 1965. godine i zivi u Zagrebu. 1. Krivicni postupak protiv podnosioca zahtjeva (a) Istraga 6. Podnosilac predstavke je bio potpredsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju ­ ,,HFP"), drzavne agencije nadlezne za privatizaciju sve imovine u drzavnom vlasnistvu. Dana 16. juna 2007. godine podnosilac predstavke je uhapsen pod sumnjom da je primao mito te mu je odreen pritvor. Podnosilac predstavke je smjesten u zatvor u Zagrebu, gdje je ostao do 18. marta 2009. godine, kad je pusten. Predmet je u nacionalnoj stampi poznat kao slucaj ,,Maestro". 7. Nakon zahtjeva koji je 19. juna 2007. godine podnijela Kancelarija za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala ­ ,,USKOK", istrazni sudija Zupanijskog suda u Zagrebu pokrenuo je dana 20. juna 2007. godine istragu u odnosu na podnosioca predstavke, nekoliko drugih zaposlenih HFP-u i nekih drugih osoba. Vezano za podnosioca predstavke, ustanovljena je osnovana sumnja da je primao mito. Istraga je nekoliko puta prosirivana kako bi obuhvatila naknadno otkrivena dalja krivicna djela.

116

PREDMET: PESA protiv HRVATSKE

8. Nekoliko okrivljenih ulozilo je zalbu protiv odluke kojom je nalozena istraga. 9. Od 12. do 21. juna 2007. godine policija je obavila pretres kancelarija okrivljenih koje su oni koristili u HFP-u, nekih drugih prostorija, racunarske opreme i nekih vozila koja su koristili okrivljeni, te je oduzela veliki broj dokumenata koji su na kraju bili dostavljeni drzavnom tuzilastvu i istraznim organima. 10. Od 21. do 26. juna 2007. godine drzavno tuzilastvo je obavilo informativne razgovore sa dvije osobe. 11. Dana 2. jula 2007. godine Zupanijski sud u Zagrebu odbio je zalbe protiv rjesenja o provoenju istrage. 12. Od 4. do 13. jula 2007. godine, nakon naloga koje je izdao istrazni sudija kome je predmet dodijeljen u rad, obavljeni su pretresi racunarskih programa i mobilnih telefona nekih okrivljenih i drugih osoba. 13. Dana 5. jula 2007. godine istrazn i sudija je nalozio Zagrebackoj banci i Erste & Steiermärkische Banci da dostave podatke koji se odnose na racune okrivljenih. 14. Dana 11. jula 2007. godine policija je obavijestila USKOK, koji je postupao kao tijelo krivicnog gonjenja u ovome predmetu, o preduzetim koracima, kao sto su informativni razgovori s dvije osobe i oduzimanje opsezne dokumentacije bitne za ovaj predmet. Tokom avgusta i septembra 2007. godine policija je prikupila dalju dokumentaciju povezanu s navodnim kriminalnim aktivnostima okrivljenih. Dana 20. septembra 2007. godine policija je obavila razgovor s jos jednom osobom. 15. Dana 3. oktobra 2007. godine prosirena je istraga u odnosu na podnosioca predstavke zbog krivicnih djela zloupotrebe polozaja i ovlasenja. 16. Dana 29. novembra 2007. godine policija je obavila informativni razgovor s jos jednim svjedokom. 17. Dana 30. novembra 2007. godine istrazni sudija nalozio je vjestaku da izradi transkript 100 video zapisa i 219 audio zapisa i brojnih telefonskih razgovora. 18. Tokom istrage, istrazni sudija je izveo dokaze saslusanjem okrivljenih dana 18. i 20. juna 2007, 2, 3. i 22. oktobra 2007. i 3, 12. i 14. decembra 2007. godine. Izveo je i dokaz saslusanjem pedeset cetiri svjedoka dana 17., 19., 23. i 24. jula 2007. godine, 17, 19. i 21. septembra 2007. godine, 3. oktobra 2007. godine, 19, 21. i 26. novembra 2007. godine, 3. i 4. decembra 2007. godine i 8, 9. i 11. januara 2008. godine. (b) Suenje u krivicnom postupku 19. Dana 13. februara 2008. godine USKOK je podnio optuznicu protiv deset osoba, ukljucujui i podnosioca predstavke. Optuzbe podnesene protiv podnosioca predstavke sastojale su se od krivicnih djela primanja mita i zloupotrebe polozaja i ovlasenja kao potpredsjednika HFP-a. Dana 19. februara 2008. godine optuznica je dostavljena okrivljenima, od kojih je samo jedan ulozio prigovor protiv nje izmeu 21. februara i 6. marta 2008. godine. 20. Dana 30. aprila 2008. godine Zupanijski sud u Zagrebu vratio je optuznicu USKOK-u radi uklanjanja nedostataka u roku od tri dana. Dana 9. maja Zupanijskom sudu u Zagrebu dostavljen je ispravak optuznice. Optuznica je postala pravomona dana 27. maja 2008. godine. 21. Dana 27. maja 2008. godine vanraspravno vijee Zupanijskog suda u Zagrebu izdvojilo je odreene dokumente iz spisa predmeta. Dana 6. juna 2008. godine jedan od okrivljenih ulozio je zalbu, koju je Vrhovni sud odbio dana 9. juna 2008. godine. 22. Dana 24. oktobra 2008. godine raspravno vijee odredilo je vjestacenje o daljim audio i video zapisima. Nalaz i misljenje dostavljeni su 7. novembra 2008. godine. 23. Jedan broj rocista odrzan je izmeu 10. novembra 2008. i 12. maja 2009, kada je Zupanijski sud donio presudu kojom je podnosioca proglasio krivim za uzimanje mita, te ga osudio na dvije godine zatvora. Dana 15. maja 2009. godine presuda je javno objavljena. Okrivljeni su ulozili svoje zalbe i postupak po zalbi je u ovome trenutku u toku.

117

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

2. Uslovi u pritvoru podnosioca zahtjeva 24. Od 18. juna 2007. do 10. oktobra 2008. godine podnosilac predstavke dijelio je eliju velicine 21,10 m2 sa sest drugih pritvorenika. 25. Prema podnosiocu predstavke, prostor WC-a nije bio potpuno zaklonjen i pritvorenici su ponekada ujutro morali koristiti boce kako bi mokrili, jer nisu mogli cekati na svoj red. Pritvorenici su pusili u eliji iako u njoj nije bilo nikakvog provjetravanja. Sve je to stvaralo nesnosljiv zapusten miris, posebno ljeti kad bi se temperatura popela iznad 30 stepeni Celzijusa. Pristup prirodnom svjetlu bio je takoe los. Hrana se posluzivala u eliji. Meutim, budui da nije bilo dovoljno mjesta da svi pritvorenici istovremeno jedu hranu, svae oko hrane bile su ceste. elija je bila namjestena sa sedam kreveta, jednim stolom i cetiri stolice. elija je bila toliko pretrpana, da nije bilo prostora za kretanje, iako je podnosiocu predstavke kretanje bilo potrebno jer je imao bolesne vene. Nadalje, imao je problema sa prostatom, za sto nije primio nikakvu ljekarsku pomo. U aprilu 2008. godine jedan pritvorenik pokusao je samoubistvo, a jedan drugi je svojom rukom razbio prozorsko okno. Nije bilo nikakvih rekreativnih aktivnosti. Podnosilac predstavke tvrdi da su mu ovi uslovi prouzrokovali psihicke probleme, ali ga psihijatar nije pregledao, iako je to trazio. 26. Prema navodima Vlade, elija je imala cetiri prozora, svaki velicine 86 puta 87 centimetara. Podnosilac predstavke je primao tri obroka dnevno. U nekoliko navrata pregledao ga je psihijatar te mu prepisao tablete za spavanje, koje je prestao da uzima u decembru 2008. godine. Pregledao ga je i hirurg u vezi s problemima koje je imao s varikoznim venama, te mu je prepisan i davan odgovarajui lijek. Odobren je zahtjev podnosioca zahtjeva da pribavi biljne ljekove izvan zatvora. 27. Od 10. oktobra do 18. decembra 2008. godine podnosilac predstavke dijelio je jednu drugu eliju iste velicine i slicnih uslova s pet drugih pritvorenika. 28. Od 18. decembra 2008. godine do 18. marta 2008. godine podnosilac predstavke bio je smjesten u jednokrevetnu eliju velicine 9,97m2. 29. Prema navodima podnosioca predstavke, on je zatrazio da bude smjesten u samicu kako bi mogao da pripremi svoju odbranu, sto mu je bilo nemogue u njegovim prethodnim elijama zbog naprijed opisanih uslova prepunjenosti a i s obzirom na slozenost krivicnog predmeta protiv njega. Kao ilustraciju ovoga posljednjega, podnosilac predstavke tvrdi da se spis krivicnog predmeta protiv njega sastoji od preko osam hiljada stranica i da u njegovim prethodnim elijama nije bilo dovoljno mjesta cak ni da drzi kopiju svih mjerodavnih dokumenata iz spisa, a kamo li da ih prouci. 30. Za cijelo vrijeme dok je bio u pritvoru, podnosilac predstavke smio je provoditi dva sata dnevno na svjezem vazduhu. 3. Rjesenja koja se ticu zadrzavanja/pritvora podnosioca zahtjeva 31. Dana 17. juna 2007. godine istrazni sudija Zupanijskog suda u Zagrebu odredio je zadrzavanja podnosioca predstavke od strane policije do 16.45 sati dana 18. juna 2007. godine, na osnovu clana 98, stava 1 Zakona o krivicnom postupku. 32. Dana 18. juna 2007. godine istrazni sudija Zupanijskog suda u Zagrebu odredio je zadrzavanje podnosioca zahtjeva do 17.45 sati dana 19. juna 2007. godine, na temelju clana 98, stava 2 Zakona o krivicnom postupku. 33. Dana 20. juna 2007. godine istrazni sudija Zupanijskog suda u Zagrebu odredio je pritvor podnosiocu zahtjeva na temelju clana 102, stava 1, tacke 2 i 3 Zakona o krivicnom postupku, te naveo da se njegov pritvor treba racunati od 16. juna 2007. u 16.45 sati i da moze trajati najduze mjesec dana. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi: "Razloge za odreivanje pritvora protiv osumnjicenih, a na osnovu cl. 102, st. 1, tac. 2 ZKP-a nalazim u cinjenici, da e u toku ovog krivicnog postupka biti nuzno ispitati vei broj svjedoka koji imaju saznanja vezanih za izvrsenje krivicnih djela od strane osumnjicenih. Naime, I, II, III i IV

118

PREDMET: PESA protiv HRVATSKE

osumnjiceni su radnici Hrvatskog fonda za privatizaciju u kojem su i zaposleni izmeu ostalih i svjedoci G.I. kao predsjednik HFP-a, F.J. sekretar HFP-a, B.S. sekretarica u HFP-u, M.B. rukovodilac u HFP-u, Z.R. i V.S. takoe zaposleni u HFP-u, LJ.Z. i J.I. zaposleni u Sektoru prodaje HFP-a i drugi s kojima se I-IV osum. dobro poznaju. Pa postoji opravdana bojazan da bi osumnjiceni boravkom na slobodi mogli uticati na ove kao i ostale svjedoke u smislu podesavanja njihovih iskaza, odnosno usklaenja sa svojom odbranom. Sto se tice II osumnjicenog Roberta Pesa, isti je pokazao izuzetno visoki stepen kriminalne volje u preduzimanju niza protivpravnih radnji kroz duze vremensko razdoblje, cime je prouzrokovao veliku materijalnu stetu krsei kao radnik HFP-a zakonom propisana pravila ponasanja. ... Sva ova postupanja osumnjicenih i dalje opravdavaju bojazan da bi svojim boravkom na slobodi, a pogotovo I do IV osum. koji su i dalje radnici Hrvatskog fonda za privatizaciju, te cijenei njihove funkcije i uticaj koji imaju u svojstvu potpredsjednika HFP-a, ... nastavili s vrsenjem inkriminisanih im i drugih krivicnih djela." 34. Dana 29. juna 2007. godine podnosilac predstavke razrijesen je svoje duznosti odlukom predsjednika HFP-a. 35. Podnosilac predstavke i drugi osumnjiceni zalili su se protiv navedenog rjesenja. Dana 2. jula 2007. godine vanraspravno vijee Zupanijskog suda u Zagrebu potvrdilo je pritvor podnosiocu predstavke pozivajui se na clan 102, stav 1, tacku 2 Zakona o krivicnom postupku i ukinulo pobijano rjesenje u smislu clana 102, stava 1, tacke 3 Zakona o krivicnom postupku. U tom je dijelu pobijano rjesenje vraeno istraznom sudiji na ponovno odlucivanje. Mjerodavni dio rjesenja o zalbi glasi kako slijedi: ,,Zalbe okrivljenih u odnosu na odreivanje pritvora po cl. 102, st. 1, tac. 3 ZKP nisu osnovane. U odnosu na razloge za primjenu mjere pritvora prema ... II ... okrivljenima u skladu sa zakonskom osnovom iz cl. 102, st. 1, tac. 3 ZKP i ovo vijee nalazi, da ista u odnosu na naprijed spomenute okrivljene egzistira. Rjesenjem o provoenju istrage ... osnovano je sumnjiv da je pocinio ... II-okrivljeni krivicno djelo iz cl. 347, st. 1 KZ ... ... II-okrivljeni osnovano je sumnjiv da je kao potpredsjednik HFP, odnosno kao visoki pozicionirani drzavni sluzbenik koristio svoj polozaj, te kao takav primio obeanje poklona da u granicama svog ovlasenja obavi sluzbenu radnju koju ne bi smio obaviti, jer je njegov primarni zadatak bio da stiti imovinske interese RH. Na taj nacin isti je takoe iskazao visok stepen kriminalne volje i upornost u protivpravnom postupanju. ... Sve naprijed navedeno, u odnosu na ... II ... -okrivljene, i po ocjeni ovog vijea u svojoj ukupnosti cini one osobite okolnosti koje opravdavaju realnu bojazan da bi okrivljeni boravkom na slobodi mogli nastaviti s cinjenjem istih ili istovrsnih krivicnih djela. Zbog izlozenog nuzna je primjena mjere pritvora prema ...II...okrivljenima i temeljem zakonske osnove iz cl. 102, st. 1, tac. 3 ZKP. Po sluzbenoj duznosti, a u odnosu na odreivanje pritvora po cl. 102, st. 1, tac. 2 ZKP ... Naime, izrekom pobijanog rjesenja je ...II...-okrivljenom odreen pritvor na osnovu cl. 102, st. 1, tac. 3 ZKP, dok iz obrazlozenja pobijanog rjesenja proizlazi da je ... odreen pritvor i po osnovu cl. 102, st. 1, tac. 2 ZKP. S obzirom na ovu protivrjecnost nije mogue ispitati ni osnovanost zalbenih prigovora, jer nije jasno da li je okrivljenima osim po cl. 102, st. 1, tac. 3 ZKP odlukom istraznog sudije odreen i pritvor po cl. 102, st. 1, tac 2 ZKP." 36. U rjesenju od 5. jula 2007. godine istrazni sudija Zupanijskog suda u Zagrebu odredio je pritvor podnosiocu predstavke i temeljem iz clana 102, stava 1, tacke 2 Zakona o krivicnom postupku. Ponovio je iste razloge kao i u svojem prethodnom rjesenju od 20. juna 2007. godine.

119

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

37. Dana 12. jula 2007. godine isti sudija produzio je pritvor podnosioca predstavke do 16. septembra 2007. godine na osnovu clana 102, stava 1, tacke 2 i 3 Zakona o krivicnom postupku. 38. Dana 13. februara 2008. godine podignuta je pred Zupanijskim sudom u Zagrebu optuznica protiv podnosioca predstavke i drugih okrivljenih. 39. Dana 15. februara 2008. godine vanraspravno vijee Zupanijskog suda u Zagrebu produzilo je pritvor podnosiocu predstavke na osnovu clana 102, stava 1, tacke 4 Zakona o krivicnom postupku. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi: Na temelju podignute optuznice postoji osnovana sumnja da su I-V... okrivljeni pocinili krivicna djela navedena u optuznici, sto je u skladu sa odredbama clana 102, stava 1, ZKP opsti zakonski uslov da bi se pritvor mogao produziti. ... II okrivljeni Robert Pesa ... se podignutom optuznicom terete da su krivicna djela pocinili kao potpredsjednici Hrvatskog fonda za privatizaciju (u daljem tekstu: HFP)... Odredbom clana 3 Zakona o HFP (,,Narodne novine" broj: 84/92, 70/93, 76/93, 19/94, 52/94, 87/96) propisano je da se HFP osnova radi provoenja i dovrsenja postupka privatizacije imovine, koja je HFP-u na temelju Zakona o privatizaciji drustvenih preduzea privremeno prenesena, ... Odredbom clana 4 Zakona o HFP propisano je da HFP obavlja strucne i upravne poslove koji se odnose na: privatizaciju ... Vaznost i znacaj HFP u ekonomskom zivotu Republike Hrvatske, uloga navedenih okrivljenih u inkriminisanim aktivnostima, cinjenica da su obavljali odreene funkcije u HFP i prema cinjenicnom opisu zloupotrijebili te funkcije, pocinivsi mnoge nepravilnosti i lazno prezentirajui zakonitost potrebnih radnji, s ciljem pribavljanja znatne imovinske koristi, cime su narusili ugled HFP kojemu je, izmeu ostalog, povjereno provoenje i dovrsenje postupka privatizacije i upravljanje imovinom u vlasnistvu Republike Hrvatske i izazvali sumnju cjelokupne javnosti u pravilnost i zakonitost rada HFP, po misljenju Vijea, predstavlja one posebne teske okolnosti djela zbog kojih je produzenje pritvora protiv ...II... okrivljenih neophodno iz razloga u clanu 102, stav 1, tacka 4 ZKP-a. 40. I podnosilac i drzavno tuzilastvo podnijeli su zalbe protiv navedenog rjesenja. Dana 14. marta 2008. godine Vrhovni sud je odbio zalbu podnosioca. Usvojio je zalbu drzavnog tuzioca i nalozio pritvor podnosioca i na osnovu clana 102, stava 1, tacke 2 Zakona o krivicnom postupku. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi: Opisanim postupcima ovih okrivljenih oni su, motivisani licnom korisu, postupali kroz koruptivnu aktivnost suprotno zadatku funkcija koje su obavljali u procesu privatizacije, a time i suprotno svrsi postojanja Fonda. Takvom djelatnosu, osim sto su pribavili sebi znacajnu imovinsku korist, oni su u javnosti, kako zainteresovanoj za djelatnost Fonda, tako i opstoj javnosti, svojim postupcima ozivljavali sliku devijantnog nacina privatizacije vlasnistva, a time su ugrozili i ugled temeljnih institucija drzave. Provodei privatizacijski proces ovi okrivljeni su bili duzni da stite imovinske interese Hrvatskog fonda za privatizaciju, odnosno Republike Hrvatske, kao nosioca vlasnickih prava na nekretninama koji su predmet inkriminacije. U uslovima trzisne ekonomije duzni su bili ostvariti preduslove postene trzisne utakmice, omoguiti svim ponuacima ucese i ravnopravan polozaj u javnom nadmetanju i predloziti Vladi Republike Hrvatske odabir najpovoljnije ponude iskljucivo u interesu prodavaca, Hrvatskog fonda za privatizaciju, odnosno RH i samih drustava koje su bile predmet prodaje, a sve radi postizanja cilja odreenog u Zakonu o privatizaciji. Cinjenice da su ovi okrivljeni imali navedene funkcije u Hrvatskom fondu za privatizaciju, koji ima izuzetan znacaj i vaznost u procesu privatizacije, oni su ovakvim postupkom u znatnoj mjeri smanjili ugled Hrvatskog fonda za privatizacije u postupku provoenja i dovrsenja postupka privatizacije i upravljanja imovinom u vlasnistvu Republike Hrvatske. Sve je to imalo za posljedicu sumnje sire javnosti u zakonitost i pravilnost cjelokupnog rada Hrvatskog fonda za privatizaciju. Ove okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju sadrzaje koji u znatnoj mjeri nadilaze radnju i popratne okolnosti koje se ustanovljuju kod izvrsenja takvog krivicnog djela za koje se vodi krivicni postupak. Time one predstavljaju posebno teske

120

PREDMET: PESA protiv HRVATSKE

okolnosti krivicnog djela radi kojih je protiv okrivljenih ...R.P.,... neophodno produzenje pritvora, prvostepeni sud opravdano produzuje pritvor na osnovu cl. 102, st. 1, tac. 4 ZKP.... ...sud smatra da ... u odnosu na okrivljene ... Roberta Pese..., postoje zakonski osnovi za produzenje pritvora i po osnovu cl. 102, st. 1, tac. 2 ZKP ... ...svjedok J.K. nije saslusan u dosadasnjem toku postupka. Radi se o svjedoku koji ima neposredna saznanja, kako to ukazuju podaci u spisu, o odlucnim i vaznim cinjenicama inkriminisane djelatnosti navedenim okrivljenima, koji istoga poznaju ... ukazuje na postojanje osnovane sumnje da bi ti okrivljeni boravkom na slobodi uticali na tog svjedoka..." 41. Dana 9. aprila 2008. godine podnosilac predstavke podnio je ustavnu tuzbu. Dana 30. aprila 2008. godine Ustavni sud je djelimicno potvrdio odluku Vrhovnoga suda o produzenju pritvora podnosiocu predstavke u smislu clana 102, stava 1, tacke 4 Zakona o krivicnom postupku. Meutim, ukinuo je dio pobijane odluke vezano za osnove iz clana 102, stava 1, tacke 2 Zakona o krivicnom postupku. U tom je dijelu predmet vraen Vrhovnom sudu na ponovno odlucivanje. 42. Dana 12. maja 2008. godine Vrhovni sud je odbio zalbu koju je ulozilo drzavno tuzilastvo protiv odluke Zupanijskog suda u Zagrebu od 15. februara 2008. godine. Tako je dalji pritvor podnosioca predstavke bio odreen samo temeljem clana 102, stava 1, tacke 4 Zakona o krivicnom postupku. 43. Dana 12. maja 2008. godine podnosilac predstavke podnio je predlog za ukidanje pritvora. 44. Dana 14. maja 2008. godine vanraspravno vijee Zupanijskog suda u Zagrebu produzilo je pritvor podnosiocu predstavke na osnovu clana 102, stava 1, tacke 4 Zakona o krivicnom postupku i istovremeno odbilo njegov predlog za ukidanje pritvora. 45. Dana 20. maja 2008. godine podnosilac predstavke zalio se protiv navedenih odluka. Dana 9. juna 2008. godine Vrhovni sud odbio je zalbu podnosioca predstavke. Dana 24. juna 2008. godine podnosilac predstavke podnio je ustavnu tuzbu protiv navedenih odluka Zupanijskog suda i Vrhovnog suda. Podnosilac predstavke je takoe naveo da su uslovi njegovog pritvora bili necovjecni. 46. Dana 10. jula 2008. godine uprava zatvora u Zagrebu dozvolila je nadzor telefonskih razgovora izmeu podnosioca predstavke i njegove braniteljke, ge V.D.L. 47. Dana 8. avgusta 2008. godine vanraspravno vijee Zupanijskog suda u Zagrebu produzilo je pritvor podnosiocu predstavke temeljem clana 102, stava 1, tacke 4 Zakona o krivicnom postupku, ponavljajui isto obrazlozenje kako i u svojoj odluci od 15. februara 2008. godine. Dana 11. avgusta 2008. godine podnosilac predstavke je ulozio zalbu u kojoj je, inter alia, ponovio svoje navode da su uslovi njegovoga pritvora necovjecni. Dana 19. septembra 2008. godine Vrhovni sud je odbio zalbu podnosioca predstavke, pri cemu se nije osvrnuo na navode podnosioca predstavke o uslovima njegovog pritvora. Razmotrio je pitanje zakonitosti pritvora podnosioca predstavke i podrobno analizirao tezinu optuzbi i konkretnu okolnost navodnoga nacina na koji su djela bila pocinjena. 48. Dana 25. septembra 2008. godine utvreno je da je ustavna tuzba podnosioca od 24. juna 2008. godine nedopustena iz razloga sto pobijana rjesenja vise nisu bila na snazi budui da je, u meuvremenu, dana 8. avgusta 2008. godine bilo doneseno novo rjesenje o njegovom pritvoru. 49. Dana 29. septembra 2008. godine podnosilac podnio je ustavnu tuzbu protiv rjesenja Zupanijskog suda u Zagrebu od 8. avgusta 2008. godine i rjesenja Vrhovnoga suda od 19. septembra 2008. godine. Izmeu ostalih stvari, ponovio je svoje prigovore na uslove svoga pritvora. 50. Dana 24. oktobra 2008. godine uprava zatvora u Zagrebu dozvolila je telefonske pozive bez nadzora izmeu podnosioca i njegove braniteljke, ge V.D.L. 51. Dana 19. novembra 2008. godine Zupanijski sud u Zagrebu produzio je pritvor podnosiocu. Podnosilac zahtjeva je ulozio zalbu. 52. Dana 18. decembra 2008. godine Ustavni sud je utvrdio da je ustavna tuzba podnosioca od 29. septembra 2008. godine nedopustena iz razloga sto pobijana rjesenja vise nisu bile na snazi, budui je u meuvremenu, dana 29. novembra 2008. godine, doneseno novo rjesenje o njegovom pritvoru.

121

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

53. Dana 4. februara 2009. godine Vrhovni sud je potvrdio rjesenje Zupanijskog suda u Zagrebu od 19. novembra 2008. godine. Podnosilac predstavke podnio je ustavnu tuzbu. 54. Dana 17. marta 2009. godine Ustavni sud je prihvatio ustavnu tuzbu podnosioca predstavke i ukinuo rjesenje Vrhovnog suda od 4. februara 2009. godine i rjesenje Zupanijskog suda u Zagrebu od 19. novembra 2008. godine. U izreci odluke utvrdio je povredu prava podnosioca predstavke na covjecno postupanje prema njemu i postovanje njegovog dostojanstva. Takoe je nalozio Vladi da prilagodi objekat zatvora u Zagrebu potrebama pritvorenika u razumnom roku, ne duzem od pet godina. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi: [U vezi sa pravom na slobodu] 4. ... Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporenom rjesenju navodi da ta prava podnosiocu nisu povrijeena, jer je nesumnjivo ispunjen prvi uslov za odreivanje pritvora kad je na temelju optuznice ,,nesumnjivo utvreno postojanje osnovane sumnje u pocinjenje krivicnih djela od strane optuzenog, a sto je opsta pretpostavka odreivanja pritvora iz odredbe clana 102, stava 1 ZKP-a". Neosnovanim je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio i tumacenje pritvorske osnove iz clana 102, stava 1, tacke 4 ZKP-a na nacin da je njena svrha osiguranje prisustvovanja optuzenog krivicnom postupku i da se moze primijeniti samo ako se ista svrha ne moze ostvariti drugom mjerom.... 8. ... da se nekome oduzme sloboda samo zbog osnovane sumnje da je pocinio odreeno (tesko) krivicno djelo, onda se u primjeni takve odredbe narocito znacajnim cini zahtjev da tijela krivicnog postupka s posebnom paznjom ispituju svako produzenje pritvora po toj osnovi. Sama cinjenica daljeg postojanja osnovane sumnje u tom smislu nije dovoljna da bi se, nakon odreenog proteka vremena, opravdao pritvor. Potrebno je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, u takvim slucajevima razmotriti dva uslova za njegovu primjenu: a) jesu li razlozi koji ga opravdavaju i dalje "relevantni i dovoljni", te b) jesu li tijela krivicnog postupka u voenju postupka iskazala "posebnu marnost". Samo u slucaju ako su oba uslova ispunjena, razdoblje provedeno u produzenom pritvoru moze se smatrati razboritim... 9. ...Propustom Vrhovnog suda Republike Hrvatske da bez valjanog objasnjenja prema nacelu srazmjere ocijeni prikladnost, nuznost i primjerenost daljeg zadrzavanja u pritvoru podnosioca po osnovi iz clana 102, stava 1, tacke 4 ZKP-a, odnosno samo konstatacija da "(...) ovo nacelo dosadasnjim boravkom optuzenog u pritvoru za sada nije ugrozeno." podnosiocu je, prema ocjeni Ustavnog suda, povrijeeno njegovo ustavno pravo na licnu slobodu ... 9.2. ...Vrhovni sud Republike Hrvatske ispravno primjeuje da u primjeni nacela srazmjere ,,osim vremena provedenog u pritvoru valja imati na umu i srazmjera izmeu konkretne tezine i broja krivicnih djela za koja se optuzeni tereti kao i kazne koja se moze ocekivati prema stanju spisa ako bude proglasen krivim". No, pri tome mu iz vida izmicu dvije vazne cinjenice: (a) cinjenica da je podnosilac optuzen za krivicna djela za koja se moze po zakonu izrei kazna od jedne do deset godina zatvora te da ... po odredbi clana 109, stava 1, tacke 4 ZKP-a, do donosenja prvostepene presude pritvor moze trajati najduze dvije godine, s tim da se po odredbi clana 28, stava 3 Zakona o Kancelariji za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala ... moze produziti za jos sest mjeseci; (b) cinjenica da se podnosilac nalazi u pritvoru ve vise od 1 godine i 8 mjeseci, a da se ne moze u ovom casu s izvjesnosu rei koliko e jos dokazni postupak i glavna rasprava do donosenja prvostepene presude trajati. Potpuna primjena nacela srazmjere, u smislu onoga sto je ranije receno o pogledu njegovog ,,testa" prikladnosti, nuznosti i uravnotezenosti, nesumnjivo trazi uvazavanje ovih dviju okolnosti. Samo tada se u konacnom moze ispravno ocijeniti je li u konkretnom slucaju javni interes da se podnosiocu produzuje pritvor tokom krivicnog postupka ­ u kojem tek treba da se odluci o njegovoj krivici za inkriminisana krivicna djela ­ preteze nad Ustavom i Evropskom konvencijom zajemcenim pravom na licnu slobodu....

122

PREDMET: PESA protiv HRVATSKE

[U vezi sa zabranom mucenja] Ustavni sud napominje kako odredbe clana 74, stava 3 Zakona o izvrsavanju kazne zatvora propisuju, uz ostalo, prostorni standard za jednog zatvorenika na sljedei nacin: Prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti ciste, suve i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora. ...cinjenica prepunjenosti zatvora u Zagrebu ne moze prihvatiti kao objasnjenje za los polozaj podnosioca u svjetlu njegovog smjestaja u spornoj eliji te uslova zivota u njoj. Pri tome, Ustavni sud upozorava da se radi o pritvoreniku, a ne o zatvoreniku, kojem se u smislu pretpostavke okrivljenikove neduznosti, kako je ranije istaknuto, ustavno pravo na licnu slobodu smije manje ograniciti nego zatvoreniku. 17.2. Ocjenjujui kvalitet medicinske pomoi, Ustavni sud prihvata navode uprave zatvora u Zagrebu o zadovoljavajuem stepenu te pomoi. Meutim, uprava zatvora mora, vodei racuna o opstem nacelu suzbijanja stetnih ucinaka prepunjenosti pojacanom brigom za pritvorenike i zatvorenike, uspostaviti za pritvorenike standarde korisenja dodatne medicinske pomoi angazovanjem vanjskih ljekarskih usluga, koje nee zavisiti od diskrecijske ocjene uprave zatvora. 17.3. Konacno, Ustavni sud ocjenjuje da je pravni rezim posjete clanova porodice pritvorenicima i zatvorenicima, u uslovima prepunjenosti, neprimjeren, kako u pogledu duzine dopustenog kontakta, tako i u pogledu procedure koja se na clanove porodice ... i koja ... bitno umanjuje smisao takvih kontakata... 22. Ustavni sud je iz razloga navedenih u tackama ... 17 ocijenio da su podnosiocu uslovima smjestaja i zivota u zatvoru za izvrsavanje pritvora, koji u svojoj ukupnosti predstavljaju ponizavajue postupanje, povrijeena ustavna prava zajemcena clanom 23 i 25, stavom 1 Ustava, kao i odredbom clana 3 Evropske konvencije. Ustavni sud nije razmatrao mogunost dodjele pravicne naknade podnosiocu za ove povrede ustavnih odnosno konvencijskih prava, jer u hrvatskom pravnom poretku za to postoji drugo, djelotvorno pravno sredstvo (v. odluku Ustavnog suda broj: U-III-1437/07 od 23. aprila 2008)...." 55. Dana 18. marta 2009. godine podnosilac predstavke je pusten. 56. Dana 29. aprila 2009. godine podnosilac predstavke podnio je drzavnom tuzilastvu zahtjev za naknadu stete, trazei da se u toj stvari postigne nagodba. 4. Izjave nekih visoko rangiranih drzavnih funkcionera u medijima 57. Dana 17. juna 2007. godine u nedjeljnom izdanju nacionalnih dnevnih novina « Nedjeljni jutarnji « objavljen je clanak pod naslovom ,,Mito U HFP-u: 6 uhapsenih". Clanak pocinje kako slijedi: ,,ZAGREB ­ Sest uhapsenih, od kojih su tri potpredsjednici Hrvatskog fonda za privatizaciju, potraga za sedmom osobom te potrosenih vise od 800 hiljada, mozda i 1,3 miliona eura iz drzavne blagajne za mito osobama u HFP-u, rezultat su jednogodisnje krim obrade, ..." 58. U tom je clanku citirana slijedea izjava upravnika policije: ,,Da bi popili kafu s vama i pustili vas u igru, u namjestanje poslova za kupovinu imovine iz HFP-a, bilo je potrebno platiti 50 hiljada eura", kazao je Marijan Benko, upravnih policije..." 59. Dana 17. juna 2007. godine u nacionalnim dnevnim novinama « 24 sata » objavljen je clanak pod naslovom ,,Uzeli milione eura". Citirana je sljedea izjava glavnog drzavnog tuzioca: ,,-Da bi vas saslusali, odnosno otisli s vama na kafu, trazili su 50.000 eura..." 60. Dana 18. juna 2007. godine u nacionalnim dnevnim novinama « 24 sata » objavljen je clanak pod naslovom ,,Najvei korupcijski skandal". Ponovo je citirana sljedea izjava glavnog drzavnog tuzioca: ,,Drzavni tuzilac Mladen Baji rekao je kako su tokom istrage osumnjiceni bili nezasito pohlepni. Samo da bi zapoceli ikakav razgovor o poslu, trazili su 50.000 eura, kako su govorili, za kaficu." 61. Dana 21. juna 2007. godine u nacionalnim dnevnim novinama « Vecernji list » objavljen je sljedei citat iz izjave koju je dao g. Ivo Sanader, predsjednik Vlade:

123

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

,,U Fondu za privatizaciju posrijedi je bio organizovani kriminal, rekao je premijer Sanader. ­ Ne mora biti da su u svakom projektu zajedno ucestvovali trojica potpredsjednika Fonda, ali vjerovatno je da je svaki od njih radio s nizom drugih ljudi, pa se u tom smislu moze govoriti o organizovanom kriminalu." 62. Dana 22. juna 2007. godine u nacionalnim dnevnim novinama « Jutarnji list « objavljen je clanak pod naslovom ,,Predsjednik Mesi: Tri tenora dobit e orkestar". Mjerodavni dio clanka glasi kako slijedi: ,,ZAGREB ­ Istraga o korupciji e se prosiriti i na druge institucije, nije dovoljno rijesiti samo Hrvatski fond za privatizaciju. On je centar korupcije, no kao hobotnica prosiren je dalje. Akcije Maestro samo je jedan pravac djelovanja, a bit e ih vise. Melodija se zna i ustimava, a i partitura je zadana. Tri tenora dobit e orkestar ­ rekao je predsjednik Mesi..."

II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO I PRAKSA

63. Mjerodavni dio Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (prociseni tekst), 113/2000, 124/2000 (prociseni tekst), 28/2001 i 41/2001 (prociseni tekst), 55/2001 (ispravak)) propisuje kako slijedi: Clan 23 ,,Niko ne smije biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja...." Clan 25 ,,Sa svakim se uhapsenikom i osuenikom mora postupati covjecno i postovati njegovo dostojanstvo...." Clan 28 "Svako je neduzan i niko ga ne moze smatrati krivim za krivicno djelo dok mu se pravosnaznom sudskom presudom ne utvrdi krivica." 64. Clan 62, stav 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (Narodne novine br. 29/2002) glasi kako slijedi: Clan 62 "(1) Svako moze podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tuzbu ako smatra da mu je pojedinacnim aktom tijela drzavne vlasti, tijela jedinice lokalne i podrucne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlasenjama, kojim je odluceno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optuzbi zbog kaznjivog djela, povrijeeno ljudsko pravo ili licna sloboda zajemcena Ustavom, odnosno Ustavom zajemceno pravo na lokalnu i podrucnu (regionalnu) samoupravu (u daljem tekstu: ustavno pravo) ..." 65. Mjerodavne odredbe Zakona o krivicnom postupku (Narodne novine br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003, 178/2004 i 115/2006) propisuju kako slijedi: Clan 3 (1) Svako je neduzan i niko ga ne moze smatrati krivim za krivicno djelo dok mu se pravosnaznom sudskom presudom ne utvrdi krivica. Clan 90 (1) U slucaju kad postoje okolnosti iz clana 102 ovoga Zakona zbog kojih je mogue odrediti pritvor, sud e, ako se ista svrha moze ostvariti i nekom od mjera opreza propisanih ovim clanom, obrazlozenim rjesenjem naloziti okrivljenom provoenje jedne ili vise mjera.... 4. Mjere opreza

124

PREDMET: PESA protiv HRVATSKE

(2) Mjere opreza jesu: 1) zabrana napustanja boravista, 2) zabrana posjeivanja odreenog mjesta ili podrucja, 3) obaveza okrivljenog da se povremeno javlja odreenoj osobi ili drzavnom tijelu, 4) zabrana priblizavanja odreenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili odrzavanja veze s odreenom osobom, 5) zabrana preduzimanja odreene poslovne aktivnosti, 6) privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prelaz drzavne granice, 7) privremeno oduzimanje dozvole za upravljanje motornim vozilom. ...." Clan 101 (1) Pritvor moze biti odreen samo ako se ista svrha ne moze ostvariti drugo mjerom [opreza]. (2) Cim prestanu razlozi zbog kojih je pritvor odreen, pritvor se mora ukinuti i pritvorenik pustiti na slobodu. (3) Pri odlucivanju o pritvoru, posebno o njegovom trajanju, vodie se racuna o srazmjeri izmeu tezine pocinjenoga krivicnog djela, kazne koja se....moze ocekivati u postupku i potrebe odreivanja i trajanja pritvora. (4) Sudska tijela pred kojima se vodi postupak postupae u predmetima u kojima je odreen pritvor posebno hitno, te po sluzbenoj duznosti paziti jesu li prestali razlozi i zakonski uslovi za pritvor i u tom slucaju ga odmah ukinuti. 9. Osnove za odreivanje pritvora 8. Opste odredbe o pritvoru

Clan 102 ,,(1) Ako postoji osnovana sumnja da je odreena osoba pocinila krivicno djelo, pritvor se protiv te osobe moze odrediti:.... 2) ako postoji osnovana sumnja da e unistiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove vazne za krivicni postupak ili da e ometati krivicni postupak uticajem na svjedoke, ucesnike ili prikrivace, 3) ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da e ponoviti krivicno djelo ili da e dovrsiti pokusano krivicno djelo... 4) ako su u pitanju krivicna djela: ubistva, razbojnistva, silovanja, terorizma, otmice, zloupotrebe opojnih droga, iznude, zloupotrebe ovlasenja u ekonomskom poslovanju, zloupotrebe polozaja ili ovlasenja, udruzivanja za pocinjenje krivicnog djela ili kojeg drugoga krivicnog djela za koje je propisana kazna zatvora od dvanaest godina ili teza kazna, ako je to neophodno zbog posebno teskih okolnosti djela." Clan 106 (l) Pritvor odreen rjesenjem istraznog sudije.... (2) Iz opravdanih razloga istrazni sudija...moze pritvor tokom istrage produziti i to prvi put za jos najvise dva mjeseca, a zatim za jos najvise tri mjeseca. (3) Ukupno trajanje pritvora u istrazi ne moze prei sest mjeseci...." Clan 107 ,,... (2) Nakon podnosenja optuznice...[sudsko ]vijee.... e ispitati svaka dva mjeseca postoje li i dalje zakonski uslovi za pritvor..."

125

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

Osnove zbog kojih se [prvostepena] presuda moze pobijati Clan 366 [Prvostepena] presuda se moze pobijati: 1) zbog bitne povrede odredaba krivicnog postupka, 2) zbog povrede Krivicnog zakona, 3) zbog pogresno ili nepotpuno utvrenog cinjenicnog stanja, 4) zbog odluke o krivicnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troskovima krivicnog postupka, imovinskopravnim zahtjevima te zbog odluke o objavi presude u sredstvima javnog informisanja. 66. Mjerodavne odredbe Zakona o obaveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005 i 42/2008) propisuju kako slijedi: Clan 19. ,,(1) Svako fizicko i pravno lice ima pravo na zastitu svojih licnih prava pod pretpostavkama utvrenim zakonom. (2) Pod licnim pravima u smislu ovoga Zakona podrazumijevaju se prava na zivot, tjelesno i dusevno zdravlje, ugled, cast, dostojanstvo, ime, privatnost licnog i porodicnog zivota, slobodu i dr. ime, odnosno firmu, poslovnu tajnu, slobodu privreivanja i dr." Clan 1046 ,,Steta je ....povreda licnih prava (neimovinska steta)." 67. Mjerodavni dio clana 186(a) Zakona o parnicnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01 i 117/03) glasi kako slijedi: ,,Lice koje namjerava podnijeti tuzbu protiv Republike Hrvatske duzno je da se prije podnosenja tuzbe obrati nadleznom drzavnom tuzilastvu sa zahtjevom za mirno rjesenje spora..... Ako zahtjev iz stava 1 ovoga clana ne bude prihvaen ili o njemu ne bude odluceno u roku od tri mjeseca od njegova podnosenja, podnosilac zahtjeva moze podnijeti tuzbu nadleznom sudu...." 68. Mjerodavne odredbe Zakona o izvrsavanju kazne zatvora, (Narodne novine br. 128/1999 i 190/2003) glase kako slijedi: Clan 17 ,,(1) Protiv postupka i odluke kojom se zatvoreniku nezakonito uskrauje ili ogranicava neko pravo iz ovoga Zakona zatvorenik moze podnijeti zahtjev za sudsku zastitu. (2) O zahtjevu za sudsku zastitu odlucuje izvrsni sudija." Clan 74 ,,... Prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti ciste, suve i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora. ...,, 69. U odluci br. U-III-1437/2007 od 23. aprila 2008. godine Ustavni sud je utvrdio da su uslovi pritvora zatvorenika, P.M. u kaznionici u Lepoglavi predstavljali necovjecno postupanje. Razmotrio je i zahtjev P.M.-a za pravicnom naknadom. Mjerodavni djelovi odluke glase: Ustavni sud posebno neprihvatljivim smatra stanoviste [nizih] sudova da se u ovom slucaju ne moze dosuditi naknada neimovinske stete prema clanu 200 Zakona o obaveznim odnosima, kao da se radi o pravno nepriznatom obliku naknade stete....

126

PREDMET: PESA protiv HRVATSKE

Hrvatski Zakon o obaveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05) u clanu 1046 definisao je neimovinsku stetu kao povredu licnih prava. Drugim rijecima, svaka povreda licnog prava predstavlja neimovinsku stetu. Pojam licnih prava Zakon o obaveznim odnosima daje u clanu 19, stavu 2 gdje se kao licna prava u smislu tog Zakona navode: pravo na zivot, tjelesno i dusevno zdravlje, ugled, cast, dostojanstvo, ime, privatnost licnog i porodicnog zivota, sloboda i dr. ... valja zakljuciti da je u ovom slucaju doslo do povrede ljudskog ustavnog i licnog dobra, jer je podnosilac bio u zatvorskim uslovima koji nisu u skladu sa standardima koji su propisani Zakonom o izdrzavanju kazne zatvora, a isti su suprotni i pravnom standardu koji je propisan clanom 25, stavom 1 Ustava. Zbog toga su sudovi duzni da odrede odstetu i za tu povredu ljudskog dostojanstva...."

PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANA 3 I CLANA 5, STAVA 3 KONVENCIJE

70. Podnosilac predstavke prigovara na temelju clana 3 Konvencije uslovima svojega pritvora. Nadalje prigovara na temelju clana 5, stava 3 trajanju svoga pritvora te tvrdi da su razlozi na koje su se pozvali nacionalni sudovi kad su odredili produzenje njegovoga pritvora bili nedovoljni i neodgovarajui tokom cijeloga njegovoga pritvora. Clan 3 i clan 5 glase: Clan 3 ,,Niko se ne smije podvrgnuti mucenju ni necovjecnom ili ponizavajuem postupanju ili kazni." Clan 5, stav 3 Svako uhapsen ili pritvoren u uslovima predvienim stavom 1c) ovoga clana mora se u najkraem roku izvesti pred sudiju, ili pred drugo zakonom odreeno tijelo sudske vlasti, i ima pravo u razumnom roku biti suen ili pusten na slobodu do suenja. Pustanje na slobodu moze se usloviti davanjem jemstva da e ta osoba pristupiti suenju. A. Dopustenost 71. Vlada tvrdi da nakon odluke Ustavnog suda od 17. marta 2009. godine podnosilac predstavke vise nije mogao tvrditi da je zrtva povreda navedenih u smislu clana 3 i clana 5, stava 3 Konvencije, jer je Ustavni sud utvrdio povredu tih odredbi. Nadalje, u vezi sa prigovorom podnosilaca zahtjeva u smislu clana 3 Konvencije (uslovi njegovog pritvora), nacionalno pravo je naknadno omoguilo podnosiocu predstavke potrazivati naknadu stete u graanskom postupku protiv drzave. 72. Podnosilac predstavke osporava te tvrdnje. 1. Opsta nacela 73. Sud smatra da su pitanje ima li podnosilac predstavke polozaj zrtve i pitanje iscrpljenja domaih pravnih sredstava bitno povezana u okolnostima ovoga predmeta, te da ih stoga treba zajedno razmotriti. 74. Vezano za polozaj zrtve podnosioca predstavke, Sud ponavlja da on moze, na osnovu clana 34 Konvencije ,,primati zahtjeve bilo kog fizickog lica...koji tvrde da su zrtve povrede prava priznatih u ovoj Konvenciji ili dodatnim protokolima sto ih je pocinila jedna visoka ugovorna stranka.,, Prvo je na nacionalnim vlastima da isprave svaku navodnu povredu Konvencije. U tom pogledu, pitanje moze li podnosilac predstavke tvrditi da je zrtva navodne povrede mjerodavno je u svim fazama postupka koji se vodi na osnovu Konvencije (vidi predmete Burdov v. Russia, br. 59498/00, stav 30,

127

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

ECHR 2002-III i Trepashkin v. Russia, br. 36898/03, stav 67, 19. jula 2007). 75. Sud takoe ponavlja da neka odluka ili mjera koja je povoljna za podnosioca predstavke u nacelu nije dovoljna da bi ga lisila njegovoga polozaja ,,zrtve", osim ako su nacionalne vlasti priznale, bilo izricito ili u biti, povredu Konvencije te za nju dale i zadovoljenje (vidi predmete Amuur v. France, 25. juna 1996, stav 36, Reports of Judgments and Decisions 1996-III i Dalban v. Romania [GC], br. 28114/95, stav 44, ECHR 1999-VI). Takvo priznanje i zadovoljenje obicno su rezultat procesa iscrpljivanja domaih pravnih sredstava (vidi predmet Koç and Tamba v. Turkey (dec.), br. 46947/99, 24. februara 2005). 76. Sud nadalje ponavlja da su mehanizmi zastite osnovnih prava uspostavljeni Konvencijom, supsidijarni u odnosu na nacionalne sisteme koji cuvaju ljudska prava. Konvencija ne odreuje drzavama ugovornicama neki dati nacin za osiguranje djelotvorne primjene Konvencije unutar njihovog internog prava. Izbor najprikladnijeg nacina da se to postigne u nacelu je stvar domaih vlasti, koje su u trajnom kontaktu s vitalnim snagama svojih zemalja i u boljem su polozaju da procijene mogunosti i resurse koje im daju njihovi odnosni domai pravni sestemi (vidi predmete Swedish Engine Drivers' Union v. Sweden, 6. februara 1976., stav 50, Series A br. 20; Chapman v. the United Kingdom [GC], br. 27238/95, stav 91, ECHR 2001-I i Sisojeva and Others v. Latvia [GC], br. 60654/00, stav 90, ECHR 2007-II). 77. Sto se tice iscrpljivanja domaih pravnih sredstva, Sud ponavlja da se on, u skladu sa clanom 35, stavom 1 Konvencije, moze nekim pitanjem baviti samo nakon sto budu iscrpljena sva domaa pravna sredstva. Svrha clana 35 je dati svim drzavama ugovornicama priliku da sprijece ili isprave povrede navedene protiv njih prije nego sto ti navodi budu dostavljeni Sudu (vidi, na primjer, predmete Hentrich v. France, 22. septembra 1994, stav 33, Series A br. 296-A i Remli v. France, 23. aprila 1996, stav 33, Reports 1996-II). Tako prigovor podnesen Sudu treba prvo biti podnesen ogovarajuim nacionalnim sudovima, barem u biti, u skladu s formalnim zahtjevima domaega prava i u propisanim rokovima. Drugacije stajaliste znacilo bi dupliranje domaega procesa s postupkom pred Sudom, sto bi se tesko moglo smatrati spojivim sa supsidijarnim znacajem Konvencije (vidi predmet Gavril Yosifov v. Bulgaria, br. 74012/01, stav 42, 6. novembar 2008). Ipak, obaveza da se iscrpe domaa pravna sredstva zahtijeva samo da podnosilac zahtjeva redovnim putem koristi pravna sredstva koja su djelotvorna, dovoljna i pristupacna u odnosu na njegove prituzbe na temelju Konvencije (vidi predmete Balogh v. Hungary, br. 47940/99, stav 30, 20. jula 2004. i John Sammut and Visa Investments Limited v. Malta (dec.), br. 27023/03, 28. juna 2005). 2. Primjena ovih nacela na ovaj predmet (a) Clan 3 78. Sud biljezi da je u svojoj odluci od 17. marta 2009. godine Ustavni sud izricito utvrdio povredu clana 3 Konvencije vezano za uslove pritvora podnosioca predstavke. Presudio je da opsti uslovi njegovog pritvora predstavljaju ponizavajue postupanje prema njemu. Utvrenja Ustavnoga suda obuhvatila su cijelo razdoblje tokom kojeg je podnosilac predstavke bio u pritvoru. 79. Po misljenju Suda, ova utvrenja Ustavnog suda nesumnjivo predstavljaju odluku u korist podnosioca predstavke, cime su mjerodavne nacionalne vlasti izricito priznale povredu njegovoga prava da ne bude podvrgnut postupanju suprotnom clanu 3 Konvencije. 80. Sud smatra da zadovoljenje u okolnostima podnosioca predstavke ima dva vida: jedan je micanje podnosioca predstavke iz okolnosti pritvora koje su suprotne clanu 3 Konvencije, a drugi je mogue dosuivanje naknade stete za vrijeme tokom kojega je bio u takvim uslovima. S tim u vezi Sud biljezi da je podnosilac predstavke bio pusten odmah nakon odluke Ustavnog suda. Nadalje, Sud biljezi da je pravo na postovanje necije ,,licnosti" zastieno na temelju clana 19 Zakona o obaveznim odnosima i da se sve povrede toga prava priznaju kao osnove za dosuivanje naknade stete na temelju clana 1046. istoga zakona u odnosu na nematerijalnu stetu. Sud isto tako prima na

128

PREDMET: PESA protiv HRVATSKE

znanje odluku Ustavnog suda br. U-III-1437/2007 od 23. aprila 2008. ­ vidi stav 73 ove presude), koju je dostavila Vlada, u kojoj je Ustavni sud izricito naveo da u slucaju kad on utvrdi da je podnosilac predstavke bio pritvoren u neprihvatljivim uslovima, on ima pravo na naknadu stete od drzave. Ovaj pristup Ustavnog suda jasno naznacava da osoba u polozaju podnosioca predstavke ima priznato pravo, na temelju domaeg prava, da trazi naknadu od drzave. 81. Sud primjeuje da je podnosilac predstavke uistinu trazio naknadu stete od drzave i da postupak s tim u vezi sada traje pred nadleznim graanskim sudom. Iako se pokretanje graanskog postupka za naknadu stete ne moze samo po sebi smatrati djelotvornim pravnim sredstvom u odnosu na nepovoljne zatvorske uslove, taj postupak, u kombinaciji s odlukom Ustavnog suda kojom se nalaze trenutno pustanje podnosioca predstavke, u okolnostima ovoga predmeta, zadovoljava zahtjeve djelotvornosti (vidi, mutatis mutandis, Stiti v. Croatia (dec.), br. 9660/03, 9. novembar 2006). 82. Stoga je, budui da je postupak koji se odnosi na zahtjev podnosioca predstavke za naknadu stete jos uvijek u toku, ovaj dio zahtjeva preuranjen. Slijedi da mora biti odbacen u skladu s clanom 35, stavovima 1 i 4 Konvencije. (b) Clan 5, stav 3 83. Sud prvo primjeuje da je podnosilac predstavke prigovorio da su razlozi na koje su se pozvali nacionalni sudovi kad su nalozili i produzili njegov pritvor bili nedovoljni i neodgovarajui tokom cijelog njegovog pritvora. Sto se tice odluke Ustavnoga suda od 17. marta 2009. godine, njome je ukinuta odluka Vrhovnoga suda od 4. februara 2009. godine s osnova sto taj sud nije utvrdio da li su bila ispunjena dva uslova za odreivanje daljeg pritvora: (a) jesu li razlozi koji opravdavaju lisenje slobode bili jos uvijek ,,relevantni i dovoljni" i (b) jesu li mjerodavne vlasti iskazale ,,posebnu marnost" u provoenju postupka. Po misljenju Ustavnoga suda "samo u slucaju ako su oba uslova ispunjena, razdoblje provedeno u produzenom pritvoru moze se smatrati kao razlozno." 84. Prije odluke Ustavnog suda od 17. marta 2009. godine u postupku pred nacionalnim sudovima, podnosilac predstavke ulozio je nekoliko ustavnih tuzbi koje su ili bile odbijene ili je utvrena njihova nedopustenost. U svojoj odluci od 17. marta 2009. godine Ustavni sud se nije nigdje osvrnuo na ukupno trajanje pritvora podnosioca predstavke. On je samo ukinuo odluku Vrhovnoga suda od 4. februara 2009. godine, bez bilo kakvog utvrenja je li doslo do povrede prava podnosioca predstavkena temelju clana 5, stava 3 Konvencije. Jos je od vee vaznosti za pitanje polozaja zrtve podnosioca predstavke to sto on nema nikakvo pravo na temelju nacionalnog prava da trazi bilo kakvu naknadu u vezi sa svojim prigovorom o trajanju njegovog pritvora. Stoga se, u okolnostima ovoga predmeta, ne moze rei da je podnosilac predstavke izgubio svoj polozaj zrtve u vezi sa svojim prigovorom na temelju clana 5, stava 3 Konvencije. 85. Slijedi da prigovor Vlade treba odbiti. 86. Sud nadalje smatra da ovaj prigovor nije ocigledno neosnovan u smislu clana 35, stava 3 Konvencije. Nadalje smatra da nije nedopusten po bilo kom osnovu. Stoga treba utvrditi da je dopusten. B. Osnovanost 1. Tvrdnje stranaka 87. Podnosilac predstavke tvrdi da su osnove za odreivanje i produzivanje njegovog pritvora bile nedovoljne, narocito osnove na temelju clana 102, stava 1, tacke 4 Zakona o krivicnom postupku. 88. Vlada tvrdi da su razlozi na koje su se pozvali nacionalni sudovi za odreivanje i produzenje

129

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

pritvora podnosioca predstavke - time da su oni, prije optuznice protiv njega, bili opasnost da bi mogao uticati na svjedoke, opasnost da bi mogao ponoviti krivicno djelo i tezina optuzbi, a nakon optuznice, samo tezina optuzbi ­ bili relevantni i dovoljni. 89. Vlada takoe tvrdi da je, zbog tezine optuzbi protiv podnosioca predstavke, njegovo pustanje moglo dovesti do javnih nereda. Objasnili su da je podnosilac predstavke bio jedan od potpredsjednika HFP-a, ustanove koja je bila nadlezna za proces privatizacije u Hrvatskoj i koja je imala znacajnu ulogu u ekonomskom zivotu u zemlji. Kao takav, podnosilac predstavke je uzivao javno povjerenje, kojemu je naskodio zloupotrebom svojega polozaja. Istovremeno je nekoliko rukovodilaca visokog nivoa HFP-a bilo uhapseno zbog sumnje na korupciju, sto je dodalo tezini optuzbe. 90. Nadalje tvrde da je krivicni postupak protiv podnosioca predstavke bio vrlo slozen, budui da se odnosio na brojne navode o krivicnoj aktivnosti od strane deset okrivljenih. 2. Ocjena Suda 91. Sud ponavlja da na temelju drugog dijela clana 5, stava 3, lice kome se na teret stavlja krivicno djelo, mora uvijek biti pusteno za vrijeme suenja, osim ako drzava moze da dokaze postojanje ,,mjerodavnih i dovoljnih" razloga koji opravdavaju dalje trajanje pritvora tog lica (vidi predmet Yaci and Sargin v. Turkey, 8. juna 1995, stav 52, Series A br. 319-A). Stavise, domai sudovi ,,moraju ispitati sve cinjenice koje daju argumente za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa koji opravdava, uz duzno postovanje nacela pretpostavke nevinosti, odstupanje od pravila postovanja pojedinacne slobode, te ih moraju navesti u svojim odlukama o zahtjevima za pustanje na slobodu (vidi predmet Letellier v. France, 26. juna 1991, stav 35, Series A br. 207). 92. Sud nadalje ponavlja da je postojanje osnovane sumnje da je uhapseno lice pocinilo neko krivicno djelo conditio sine qua non za zakonitost produzenog pritvora, ali da nakon proteka odreenog vremena to vise nije dovoljno. Odluka suda kojom se produzuje pritvor trazi cvrsu osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska ,,osnovana sumnja", nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, pretezu nad pravom na slobodu (vidi, izmeu ostalih izvora prava, predmet .A. v. France, 23. septembra 1998, stav 102, Reports 1998-VII), s tim da je prvenstvena svrha drugog dijela clana 5, stava 3 traziti privremeno pustanje na slobodu okrivljenih tokom suenja (vidi predmete Garycki v. Poland, br. 14348/02, stav 39, 6. februara 2007. i McKay v. the United Kingdom [GC], br. 543/03, stav 41, ECHR 2006-X). 93. Sud primjeuje da je razdoblje pritvora podnosioca predstavke zapocelo 16. juna 2007. godine, kad je prvo bio uhapsen, a zavrsilo 18. marta 2009. godine, kad je pusten. Tako je ono trajalo jednu godinu, devet mjeseci i dva dana. 94. U svojim odlukama o produzenju pritvora podnosioca predstavke vlasti su se prvenstveno oslonile na tri osnove, i to ozbiljnu prirodu krivicnog djela za koje je optuzen, opasnost da bi mogao uticati na svjedoke i opasnost da bi, ako bi bio na slobodi, mogao ponovo pociniti krivicno djelo. (a) Opasnost od ponovnog pocinjenja krivicnog djela 95. Sud smatra da ozbiljnost neke optuzbe moze dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjicenog u pritvoru do suenja kako bi sprijecili bilo kakve pokusaje da pocini dalja krivicna djela. No, meutim, izmeu ostalih uslova, potrebno je da opasnost bude vjerovatna a mjera odgovarajua, u svjetlu okolnosti predmeta, a osobito proslosti i licnosti doticne osobe (vidi predmet Clooth v. Belgium, 12. decembra 1991, stav 40, Series A br. 225). 96. Sud biljezi da podnosilac predstavke nije do tada bio evidentiran u krivicnoj evidenciji i da nije obavljena nikakva strucna procjena vjerovatnosti da e on ponovno pociniti krivicno djelo.

130

PREDMET: PESA protiv HRVATSKE

Nadalje, budui da je optuzen za pocinjenje krivicnih djela blisko povezanih s njegovim polozajem kao jednoga od potpredsjednik HFP-a, nakon sto je bio razrijesen te duznosti dana 29. juna 2007. godine, nije postojala nikakva opasnost da e on ponoviti krivicno djelo. 97. Osnova koja se temelji na riziku ponovnog pocinjenja nije stoga sama po sebi opravdala nastavak pritvora podnosioca predstavke nakon 29. juna 2007. godine. (b) Opasnost da e uticati na svjedoke 98. Sud priznaje da je predmet podnosioca predstavke bio vrlo slozen, te je bilo nuzno izvrsiti teske istrage. Neki od svjedoka bili su zaposlenici HFP-a, u kojemu je podnosilac predstavke bio na visokom polozaju. Uvjerenje vlasti da je on stoga trebao biti drzan u pritvoru kako bi se sprijecilo da bude u mogunosti da utice na svjedoke lako se da razumjeti, barem na pocetku. 99. Meutim, dugorocno, zahtjevi istrage nisu dovoljni za opravdanje pritvora osumnjicenih: u redovnom toku dogaaja navedeni rizici se smanjuju s protekom vremena kako se provode istrage, uzimaju izjave i obavljaju verifikacije (vidi naprijed citirani predmet Clooth, stav 43). 100. Sud biljezi da su do 13. februara 2008. godine, kad je podnesena optuznica, bili izvedeni dokazi saslusanjem pred istraznim sudijom svih svjedoka koji su bili zaposlenici HFP-a. Stoga opasnost da bi podnosilac predstavke mogao uticati na svjedoke vise nije postojala nakon toga datuma. Iz toga se treba izvesti da je nakon dana 13. februara 2008. godine, datuma kad je podignuta optuznica protiv podnosilaca predstavke, rizik o kojemu je rijec nestao i da vise nije mogao sluziti kao opravdanje za njegov pritvor. (c) Zastita javnog poretka 101. Sud primjeuje da se Vlada pozvala i na zastitu javnog poretka kao osnovu za pritvor podnosioca zahtjeva, iako to nacionalni sudovi nisu izricito spomenuli. Ovi su se, meutim, pozvali na stetu koju je navodno ponasanje podnosioca predstavke uzrokovalo u odnosu na povjerenje javnosti. U svakom slucaju, Sud prihvata da pojedina krivicna djela, zbog svoje narocite tezine i reakcije javnosti na njih, mogu dovesti do uznemirenja javnosti koje moze opravdati pritvor prije suenja, barem odreeno vrijeme. 102. U izuzetnim okolnostima ­ i ocito, podlozno tome da postoje dovoljni dokazi ­ ovaj se faktor dakle moze uzeti u obzir u svrhu Konvencije. Meutim, ova se osnova moze smatrati relevantnom i dovoljnom samo ako se temelji na cinjenicama koje mogu pokazati da bi pustanje okrivljenih, u stvari, bilo protivno javnom poretku Nadalje, pritvor e i dalje biti legitiman samo ako javni poredak ostane ugrozen; njegov produzetak ne moze se koristiti kao anticipacija kazne zatvora. (vidi predmete Kemmache v. France, 27. novembar 1991, stav 52, Series A br. 218 i Tomasi v. France, 27. avgusta 1992, stav 91, Series A br. 241-A). 103. Sud konacno biljezi da hrvatsko pravo ne priznaje pojam suprotnosti javnom poretku prouzrokovane krivicnim djelom kao osnovu za pritvor. Nadalje, nacionalni sudovi nisu objasnili zasto je bio potreban produzeni pritvor podnosioca predstavke kako bi se sprijecila uznemirenost javnosti i nisu ispitali je li podnosilac predstavke predstavljao opasnost za javnu sigurnost. Stoga se tvrdnje Vlade koje se pozivaju na zastitu javnog poretka ne mogu smatrati dovoljnima za odreivanje ili produzenje pritvora podnosioca predstavke. (d) Ozbiljnost navodnih krivicnih djela 104. Sud je ponovo presudio da se, iako strogost sankcije s kojom je okrivljeni suocen jeste mjerodavni element pri procjeni rizika od skrivanja ili ponovnog pocinjenja krivicnog djela, potreba da se nastavi lisenje slobode ne moze se procijeniti iz cisto apstraktnog gledista, uzimajui u obzir

131

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

samo tezinu djela. Produzenje pritvora ne moze se koristiti niti na nacin da se anticipira kazna zatvora (vidi predmete Belevitskiy v. Russia, br. 72967/01, stav 101, 1. marta 2007; Panchenko v. Russia, br. 45100/98, stav 102, 8. februara 2005; Khudoyorov v. Russia, br. 6847/02, stav 180, ECHR 2005-X i Ilijkov v. Bulgaria, br. 33977/96, stav 81, 26. jula 2001). 105. U ovom su predmetu od 15. februara 2008, odmah nakon sto je pocelo suenje, do 18. marta 2009. godine, domai sudovi produzavali pritvor podnosioca predstavke samo na osnovu osobito teskih okolnosti pod kojima je navodno pocinio krivicna djela o kojima je rijec. To razdoblje je trajalo jednu godinu, jedan mjesec i tri dana. 106. U vezi sa prirodom krivicnih djela koja se stavljaju na teret podnosiocu predstavke u ovom predmetu, Sud biljezi da je on optuzen za pocinjenje krivicnih djela povezanih s primanjem mita u svojstvu jednoga od potpredsjednika HFP-a. I dok Sud prihvata da su optuzbe protiv podnosioca predstavke bile ozbiljne i da su nacionalni sudovi utvrdili da su navodna krivicna djela za sobom povlacila veliki stepen kriminalne odlucnosti za preduzimanje jednog broja nezakonitih koraka kroz duze razdoblje, Sud biljezi da objasnjenja koja su dali nacionalni sudovi s tim u vezi nisu dovoljna i relevantna za produzenje pritvora podnosioca zahtjeva nakon 15. februara 2008. godine. Niti jedan element koji su predocili nacionalni sudovi nije mogao dokazati da je podnosilac predstavke predstavljao trajnu opasnost ili da bi njegovo pustanje na bilo koji nacin stetilo voenju krivicnog postupka protiv njega. 107. Sud nadalje naglasava da su vlasti, kad odlucuju o tome treba li osobu pustiti na slobodu ili zadrzati u pritvoru, obavezne, na temelju clana 5, stava 3 razmotriti alternativne nacine garancije njegovog pojavljivanja na suenju. Uistinu, taj clan ne jemci samo pravo ,,na suenje u razumnome roku ili pustanje na slobodu dok traje suenje, ve se pustanje na slobodu moze uslovovati garancijama za pojavljivanje na sudu" (vidi predmet Jabloski v. Poland, br. 33492/96, stav 83, 21. decembra 2000.). Sud u ovome predmetu biljezi da nema nikakve izricite naznake da bi tokom cijeloga razdoblja pritvora podnosioca predstavke vlasti predvidjele bilo kakve druge garancije kojima bi bio cilj da se osigura njegovo prisustvo na suenju. One nisu niti razmotrile mogunost osiguranja njegovog prisustva na suenju tako sto bi mu izrekle, na temelju clana 90 Zakona o krivicnom postupku, druge ,,preventivne mjere" kojima je izricita namjena da se osigura pravilno voenje krivicnog postupka. 108. Sud biljezi da podnosilac predstavke nije bio visestruki pocinilac i da je bio optuzen za finansijska krivicna djela a ne za zlocine koji bi sadrzavali nasilni element. Sud stoga nalazi da su, pozivajui se iskljucivo na tezinu optuzbi, vlasti produzile pritvor podnosioca zahtjeva u razdoblju od 15. februara 2008. godine do 18. marta 2009. godine po osnovu koji se ne moze smatrati ,,dovoljnim". U takvim okolnostima nije potrebno ispitati je li postupak bio voen uz ,,posebnu revnost". 109. Stoga je doslo do povrede clana 5, stava 3 Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA CLANA 5, STAVA 4 KONVENCIJE

110. Podnosilac predstavke prigovara da postupak koji se odnosi na zakonitost njegovog pritvora nije bio u skladu s garancijama u smislu clana 5, stava 4 Konvencije, koji glasi kako slijedi: ,,4. Svako ko je lisen slobode uhapsenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem e se brzo odluciti o zakonitosti njegovog pritvaranja ili o njegovom pustanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito." A. Dopustenost 111. Sud biljezi da ovaj prigovor nije ocigledno neosnovan u smislu clana 35, stava 3 Konvencije. Nadaje biljezi da nije nedopusten po nekom drugom osnovu. Stoga treba utvrditi da je dopusten.

132

PREDMET: PESA protiv HRVATSKE

B. Osnovanost 1. Tvrdnje stranaka

112. Podnosilac predstavke tvrdi da se Vrhovni sud, kad je preispitivao rjesenje Zupanijskog suda u Zagrebu od 8. avgusta 2008. godine kojim mu je produzen pritvor, u svojoj odluci od 19. septembra 2008. godine, nije izjasnio o njegovim navodima da su uslovi njegovog pritvora bili necovjecni. Nadalje tvrdi da je u istom postupku Ustavni sud utvrdio da je njegova ustavna tuzba od 29. septembra 2008. godine nedopustena iskljucivo s osnova da je u meuvremenu bila donesena nova odluka kojom je produzen njegov pritvor. Isto se dogodilo s njegovom ustavnom tuzbom od 24. juna 2008. godine. Po misljenju podnosioca zahtjeva, takva praksa suprotna je zahtjevima clana 5, stava 4 Konvencije. 113. Vlada tvrdi da je pritvor podnosioca predstavke bio cesto preispitivan od strane nadleznih sudova po sluzbenoj duznosti i da je podnosilac predstavke takoe imao mogunost na osnovu domaega prava da zatrazi da mu se ukine pritvor. Podnosilac predstavke je uvijek mogao podnijeti zalbu Vrhovnom sudu protiv svakog rjesenja o produzenju njegovoga pritvora i o njegovim se zalbama brzo odlucivalo. U vezi sa ovlasenjem Ustavnog suda u stvarima koje se ticu pritvora, Vlada tvrdi da je on ovlasen da preispita odluke kojima se odreuje i produzava pritvor i da ukine te odluke kad utvrdi da su suprotne pravu na licnu slobodu, zagarantovanu Ustavom i Konvencijom. Meutim, zahtjevi clana 5, stava 4 bili su u Hrvatskoj ispunjeni kroz sudsku zastitu od strane nizih sudova, ukljucujui i Vrhovni sud, te ne mogu ii tako daleko da budu primjenljivi na postupak koji se odnosi na ustavnu tuzbu. 2. Ocjena Suda

(a) Opsta nacela 114. Sud ponavlja da je svrha clana 5, stava 4 da se uhapsenim i pritvorenim licima osigura pravo na sudski nadzor zakonitosti mjere kojoj su podvrgnuti (vidi mutatis mutandis, predmete De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, 18. juna 1971, stav 76, Series A br. 12 i Ismoilov and Others v. Russia, br. 2947/06, stav 145, 24. aprila 2008). Pravno sredstvo mora biti dostupno dok je neko lice u pritvoru kako bi to lice moglo da dobije brzo sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora, koje bi moglo dovesti, kad je to odgovarajue, do njegovog ili njezinog pustanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje trazi clan 5, stav 4 mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji nego takoe i u praksi, bez cega e mu nedostajati dostupnosti i djelotvornosti koje su potrebne u svrhu te odredbe (vidi, mutatis mutandis, predmete Stoichkov v.Bulgaria, br. 9808/02, stav 66 in fine, 24. marta 2005. i Vachev v. Bulgaria, br. 42987/98, stav 71, ECHR 2004-VIII). Dostupnost pravnoga lijeka podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnosiocima predstavke daju stvarnu mogunost korisenja toga pravnoga sredstva (vidi, mutatis mutandis, predmet Conka v. Belgium, br. 51564/99, stavci 46 i 55, ECHR 2002-I). (b) Primjena ovih nacela na ovaj predmet 115. Sud prvo biljezi da na osnovu mjerodavnog domaeg prava pritvor tokom istrage mora preispitati istrazni sudija nakon mjesec dana i onda ponovo nakon dva mjeseca i tri mjeseca (clan 107 Zakona o krivicnom postupku). Nakon sto bude podignuta optuznica, sud mora preispitivati pritvor svaka dva mjeseca. Sud biljezi da su domai sudovi u okolnostima ovoga predmeta u mnogo navrata preispitali zakonitost pritvora podnosioca predstavke. 116. Podnosilac predstavke mogao je podnositi zahtjeve za pustanje na slobodu. Mogao je uloziti zalbu Vrhovnom sudu protiv svake odluke Zupanijskog suda u Zagrebu kojom je odreen, a kasnije

133

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

produzivan, njegov pritvor. Sud nalazi da su nacionalni sudovi periodicno i automatski preispitivali pritvor podnosioca predstavke te dali obrazlozenje produzenja pritvora. Podnosilac predstavke je svaki put mogao podnijeti zalbu Vrhovnom sudu kao i ustavnu tuzbu. Meutim, Sud e se baviti pitanjem jesu li odluka Vrhovnoga suda od 19. septembra 2008. godine i odluke Ustavnog suda od 25. septembra i 18. decembra 2008. godine bile u skladu sa clanom 5, stavom 4 Konvencije. (i) Odluka Vrhovnoga suda od 19. septembra 2008. 117. Sud biljezi da je u svojoj zalbi Vrhovnom sudu od 11. avgusta 2008. godine podnosilac predstavke pobijao zakonitost svog pritvora te je isto tako prigovorio da su uslovi njegovoga pritvora bili necovjecni. Vrhovni sud se nije, odbivsi njegovu zalbu od 19. septembra 2008. godine, osvrnuo na te navode. S tim u vezi Sud ponavlja da clan 5, stav 4 Konvencije uhapsenom ili pritvorenom licu daje pravo na preispitivanje, u odnosu na proceduralne i materijalne uslove koji su bitni za ,,zakonitost" u smislu Konvencije, njegovog lisenja slobode. To znaci da nadlezni sud treba da ispita ne samo pridrzava li se domae pravo proceduralnih zahtjeva, nego i razumnost sumnje koja je osnov hapsenja, te legitimnost svrhe koja se zeli postii hapsenjem te pritvora koji iz toga proizlazi (vidi predmet Butkevicius v. Lithuania, br. 48297/99, stav 43, ECHR 2002-II). 118. Sud biljezi da je u postupku koji je kulminirao odlukom Vrhovnoga suda od 19. septembra 2008. godine Zupanijski sud u Zagrebu, postupajui kao prvostepeni sud, produzio pritvor podnosioca predstavke dana 8. avgusta 2008. godine. Citirao je mjerodavne postupovne odredbe koje postavljaju osnove za produzenje pritvora te dao razloge koji opravdavaju dalji pritvor podnosioca predstavke, i to ,,osobito teske okolnosti" pod kojima je navodno pocinio krivicno djelo za koje se tereti, a koje su okolnosti podrobno opisane (vidi stav 47 u kojem se upuuje na stav 39 ove presude). 119. Sto se tice odluke Vrhovnog suda od 19. septembra 2008. godine, ona je potvrdila nalaze pobijane odluke Zupanijskog suda u Zagrebu i jos jednom detaljno navela konkretne okolnosti u kojima su navodno bila pocinjena djela. 120. Po misljenju Suda, i Zupanijski sud u Zagrebu i Vrhovni sud zadovoljili su zahtjeve navedene u sudskoj praksi Suda, budui da su se bavili proceduralnim i materijalnim uslovima koji su bili bitni za ,,zakonitost" daljeg pritvora podnosioca zahtjeva u smislu Konvencije. 121. U svjetlu gornjih razmatranja, Sud nalazi da nije doslo do povrede clana 5, stava 4 Konvencije odlukom Vrhovnog suda od 19. septembra 2008. godine. (ii) Odluke Ustavnog suda od 25. septembra i 18. decembra 2008. 122. Sud nadalje biljezi da nacionalni sistem takoe dozvoljava ustavnu tuzbu protiv svakog rjesenja Vrhovnoga suda o zalbi koja se odnosi na pritvor. Meutim, Sud biljezi da e prema svojoj praksi Ustavni sud utvrditi da je nedopustena svaka ustavna tuzba, kad je, prije nego sto je donio odluku, u meuvremenu doneseno novo rjesenje o produzenju pritvora. Tako je utvreno da su ustavne tuzbe podnosioca predstavke od 24. juna i 29. septembra 2008. godine nedopustene s tih osnova. 123. S tim u vezi Sud ponavlja da, prema njegovoj sudskoj praksi, clan 5, stav 4 sadrzava, kao i clan 6, stav 1 pravo pristupa sudu, koje moze biti podlozno samo razumnim ogranicenjima koja ne narusavaju samu njegovu bit (vidi predmete Shishkov v. Bulgaria, br. 38822/97, stavovi 82-90, ECHR 2003-I i Bochev v. Bulgaria, br. 73481/01, stav 70, 13. novembar 2008). 124. Nadalje, clan 5, stav 4 ne tjera drzave ugovornice da uspostave drugi nivo nadleznosti za ispitivanje zahtjeva za pustanje iz pritvora. Ipak, drzava koja uspostavi takav sistem, mora u nacelu dati pritvorenicima iste garancije u zalbenom postupku kao i u prvom stepenu (vidi predmet Toth v. Austria, 12. decembra 1991, stav 84, Series A br. 224; vidi takoe predmete Rutten v. the Netherlands,

134

PREDMET: PESA protiv HRVATSKE

br. 32605/96, stav 53, 24. jula 2001; Lanz v. Austria, br. 24430/94, stav 42, 31. januara 2002. i Svipsta v. Latvia, br. 66820/01, stav 129, ECHR 2006-III). Sud smatra da se ovo jednako primjenjuje u sistemu koji predvia ustavnu tuzbu protiv odluka kojima se odreuje i produzuje pritvor. 125. Meutim, hrvatski sistem, iako dozvoljava ustavnu tuzbu, ostavlja Ustavnom sudu mogunost da ceka na novo rjesenje o produzenju pritvora i da tada utvrdi da je ustavna tuzba protiv prethodnog rjesenja o pritvoru nedopustena. Tako, iako je podnosilac predstavke podnio ustavnu tuzbu protiv rjesenja Vrhovnoga suda od 9. juna 2008. godine, Ustavni sud nije odlucio o ustavnoj tuzbi podnosioca predstavke do 25. septembra 2008. godine, a tada je samo utvrdio da je ustavna tuzba nedopustena jer je u meuvremenu bilo doneseno novo rjesenje. Ista je situacija ponovljena kad je dana 18. decembra 2008. godine utvreno od strane Ustavnog suda da je ustavna tuzba podnosioca predstavke od 29. septembra 2008. godine nedopustena (vidi stavove 48 i 52). Sud nalazi da nije bilo dovoljno brzo odluceno o ustavnim tuzbama podnosioca predstavke od 24. juna i 29. septembra 2008. godine i da je bilo dozvoljeno da pitanje ustavnosti njegovog pritvora ostane nerjesavano. 126. Po misljenju Suda, to sto Ustavni sud nije brzo odlucio o ustavnim tuzbama podnosioca predstavke od 24. juna i 29. septembra 2008. godine ucinilo je nemoguim da se osigura pravilno i smisleno funkcioniranje sistema za preispitivanje njegovoga pritvora, kako je to predvieno nacionalnim pravom. Time sto su ustavne tuzbe podnosioca predstavke utvrene nedopustenima samo zato sto su u meuvremenu bila donesena nova rjesenja o produzenju pritvora, Ustavni sud nije zadovoljio zahtjev ,,da okolnosti koje vlasti dobrovoljno stvore moraju biti takve da podnosiocima zahtjeva daju realnu mogunost korisenja pravnog sredstva" (vidi stav 92 ove presude). Tako nije ispunio svoju obavezu iz clana 5, stava 4 Konvencije da preispita zakonitost pritvora podnosioca predstavke. Stoga je doslo do povrede te odredbe.

III. NAVODNE POVREDE CLANA 6 KONVENCIJE

127. Podnosilac predstavke nadalje prigovara da je kazneni postupak protiv njega bio neposten jer sudovi nisu bili nepristrasni, nije mu bilo dato odgovarajue vrijeme i mogunosti da pripremi svoju odbranu i nije se mogao braniti uz pravnu pomo po svom izboru, posebno u svjetlu losih uslova njegovoga pritvora, sto ga je sprijecilo da pripremi svoju odbranu. Isto tako prigovara da su izjave nekih visokih drzavnih funkcionera u medijima bile suprotne pretpostavci nevinosti. Pozvao se na clan 6, stavove 1, 2 i 3(b) i (c) Konvencije, ciji mjerodavni dio glasi kako slijedi: 1. Radi utvrivanja svojih prava i obaveza ... u slucaju podizanja optuznice za krivicno djelo protiv njega svako ima pravo da sud pravicno ispita njegov slucaj. 2. Svako optuzen za krivicno djelo smatrae se nevinim sve dok mu se ne dokaze krivica u skladu sa zakonom. 3. Svako optuzen za krivicno djelo ima najmanje sljedea prava: ... b) da ima odgovarajue vrijeme i mogunost za pripremu svoje odbrane; c) da se brani sam ili uz branioca po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branioca, ima pravo na besplatnog branioca, kad to nalazu interesi pravde;..." A. Dopustenost 1. Tvrdnje stranaka 128. Vlada tvrdi da su prigovori podnosioca predstavke na osnovu clana 6 preuranjeni jer je krivicni postupak protiv njega jos uvijek u toku i da on moze uloziti iste prigovore koristei razna pravna

135

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

sredstva predviena domaim pravom, kao sto je zalba protiv prvostepene presude i ustavna tuzba. Sva prava na koja se poziva podnosilac zahtjeva pred Sudom zajemcena su raznim odredbama Zakona o krivicnom postupku i Ustavom, i, uz to, Konvencija je u Hrvatskoj neposredno primjenljiva. 129. Podnosilac zahtjeva se slaze da je mogao ulagati iste prigovore u svojoj zalbi, osim prigovora na osnovu clana 6, stava 2 Konvencije. 2. Ocjena Suda (a) Clan 6, stavovii 1 i 3(b) i (c) Konvencije 130. Sud biljezi da je krivicni postupak protiv podnosioca predstavke u ovome trenutku u toku pred Vrhovnim sudom, kao zalbenim sudom u ovoj stvari. Podnosilac predstavke moze uloziti svoje prigovore na osnovu clana 6, stava 1 i 3(a) i (c) Konvencije i u svojoj zalbi i, konacno, u svojoj ustavnoj tuzbi. Iz tih razloga, i u svjetlu supsidijarne prirode mehanizama Konvencije, Sud se slaze s Vladom da je ovaj dio zahtjeva preuranjen, budui da je krivicni postupak protiv podnosioca zahtjeva jos uvijek u toku. 131. Slijedi da ovaj dio zahtjeva treba odbaciti na osnovu clana 35, stava 1 i 4 Konvencije zbog neiscrpljivanja domaih pravnih sredstava. (b) Clan 6, stav 2 Konvencije 132. Sud primjeuje da su pobijane izjave dali odreeni visoki drzavni funkcioneri te da su objavljene u novinama. Suprotno tvrdnji Vlade, ove izjave ne mogu posluziti kao osnova za zalbu ili bilo koje drugo pravno sredstvo u kontekstu krivicnog postupka protiv podnosioca zahtjeva, budui da se, prema domaem pravu, takva osnova sastoji od cinjenicnih pogresaka i pravnih pogresaka kao i proceduralnih pogresaka. Pobijane izjave ne spadaju niti u jednu od ovih kategorija. Nadalje, pravna sredstva dostupna podnosiocu zahtjeva u kontekstu krivicnog postupka protiv njega mogu se koristiti u odnosu na presude i druge odluke donesene u tome postupku, a ne u odnosu na izjave koje su dali javni funkcioneri u medijima. 133. Sto se tice mogunosti ulaganja ustavne tuzbe zbog navodne povrede prava podnosioca zahtjeva da se smatra nevinim, Sud biljezi da iako je to pravo zajemceno Ustavom, ustavna se tuzba moze podnijeti samo protiv odluke koju je donijelo nadlezno tijelo vlasti. Meutim, u vezi sa pobijanim izjavama nije donesena nikakva odluka i stoga protiv njih nema nikakve ustavne tuzbe. 134. Slijedi da prigovor Vlade o iscrpljivanju domaih pravnih sredstava treba odbiti. 135. Sud dalje smatra da ovaj prigovor nije ocito neosnovan u smislu clana 35, stava 3 Konvencije. Nadalje biljezi da nije nedopusten ni po jednom drugom osnovu. Stoga treba utvrditi da je dopusten. B. Osnovanost 1. Tvrdnje stranaka 136. Podnosilac predstavke tvrdi da pobijane izjave cetiri visoka drzavna funkcionera, objavljene u danima neposredno nakon njegovog hapsenja, predstavljaju proglasenje njegove krivice prije nego ga je sud proglasio krivim, sto predstavlja povredu njegovoga prava da ga se smatra nevinim. 137. Vlada naglasava vaznost HFP-a u ekonomskom i javnom zivotu Hrvatske, sto opravdava interes javnosti da bude informisana o njegovim aktivnostima. Vezano za pobijane odluke, Vlada naglasava da nisu spominjana imena osumnjicenih i da u vrijeme kad su clanci o kojima se radi objavljeni jos uvijek nije bilo otkriveno koji od cetiri potpredsjednika HFP-a je bio uhapsen. Pobijane izjave nisu naznacile da su drzavni funkcioneri o kojima je rijec spomenuli bilo kakve kriminalne aktivnosti ili dali svoje misljenje o krivici podnosioca zahtjeva u odnosu na bilo koje krivicno djelo.

136

PREDMET: PESA protiv HRVATSKE

2. Ocjena Suda 138. Sud ponavlja da je pretpostavka nevinosti upisana u stavu 2, clana 6 jedan od elemenata postenog krivicnog suenja koje se trazi u stavu 1 (vidi predmete Deweer v. Belgium, 27. februara 1980, Series A br. 35, stav 56 i Allenet de Ribemont v. France, 10. februara 1995, Series A br. 308, stav 35). U svom relevantnom aspektu clan 6, stav 2 ima za cilj da sprijeci podrivanje postenog suenja izjavama koje prejudiciraju, a date su u bliskoj vezi s postupkom (vidi predmete Khuzhin and Others v. Russia, br. 13470/02, stav 93, 23. oktobar 2008. i Matijasevi v. Serbia, br. 23037/04, stav 45, ECHR 2006-X). Njime se zabranjuje preuranjeno izrazavanje od strane samoga suda misljenje da je osoba ,,optuzena za krivicno djelo" kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (vidi predmet Minelli v. Switzerland, 25. marta 1983, Series A br. 62) ali takoe obuhvata i izjave drzavnih funkcionera koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjiceni kriv i prejudiciraju ocjenu cinjenica od strane nadlezne sudske vlasti (vidi naprijed citirani predmet Allenet de Ribemont, stav 41 i predmete Daktaras v. Lithuania, br. 42095/98, stave 41-43, ECHR 2000-X i Butkevicius v. Lithuania, br. 48297/99, stav 49, ECHR 2002-II). 139. Sloboda izrazavanja, zagarantovana clanom 10 Konvencije ukljucuje slobodu primanja i davanja informacije. Stoga clan 6, stav 2 ne moze sprijeciti vlasti da informisu javnost o krivicnim istragama koje su u toku, ali trazi da to cine uz svu potrebnu diskreciju i oprez, ako e biti postovana pretpostavka nevinosti (vidi naprijed citirani predmet Allenet de Ribemont stav 38 i predmet Karaka and Yeilirmak v. Turkey, br. 43925/985, stav 50, 28. juna 2005). 140. Sud je smatrao da je u demokratskom drustvu neizbjezno saopstenje informacije kad su podignute ozbiljne optuzbe za zloupotrebu polozaja i ovlasenja (vidi naprijed citirani predmet Butkevicius, stav 50). 141. Treba uciniti temeljno razlikovanje izmeu izjave da je neko tek osumnjicen za pocinjenje krivicnog djela i jasne izjave, dok nema pravosnazne osude, da je pojedinac pocinio krivicno djelo o kojemu je rijec. Sud je dosljedno naglasavao vaznost biranja rijeci od strane javnih funkcionera u njihovim izjavama prije nego je nekoj osobi sueno i ona utvrena krivom za neko odreeno krivicno djelo (vid naprijed citirani predmet Daktaras i predmete Böhmer v. Germany, br. 37568/97, stavove 54 i 56, 3. oktobar 2002. i Nesák v. Slovakia, br. 65559/01, stavove 88 i 89, 27. februara 2007). Isto je tako naglasio vaznost postovanja pretpostavke nevinosti tokom konferencije za stampu od strane drzavnih funkcionera (vidi naprijed citirani predmet Butkevicius, stavove 50-52 i predmete Lavents v. Latvia, br. 58442/00, stav 122, 28. novembar 2002. i Y.B. and Others v. Turkey, br. 48173/99 i 48319/99, stavove 49 i 51, 28. oktobra 2004). Ipak, predstavlja li neka izjava javnog funkcionera povredu nacela pretpostavke nevinosti, mora bit utvreno u kontekstu konkretnih okolnosti u kojima je data pobijana izjava (vidi predmet Adolf v. Austria, 26. marta 1982, stavovi 36-41, Series A br. 49). U svakom slucaju, izrazena misljenja ne mogu predstavljati izjave od strane javnog funkcionera o tome da je podnosilac zahtjeva kriv, sto bi ohrabrilo javnost da vjeruje da je on ili ona kriv i prejudiciralo ocjenu cinjenica od strane nadlezne sudske vlasti (vidi naprijed citirani predmet Butkevicius, stav 53). (b) Primjena tih nacela na ovaj predmet 142. Sud uvia da je podnosilac predstavke imao vazan polozaj u drzavnoj agenciji koja se bavi privatizacijom sve imovine u drzavnom vlasnistvu i da su njegove aktivnosti bile od velikog interesa za opstu javnost. U vrijeme navodnog krivicnog djela od najvisih se drzavnih funkcionera, ukljucujui posebno glavnog drzavnog tuzioca i upravnika policije, trazilo da obavjestavaju javnost o navodnom djelu i krivicnom postupku koji je iz njega slijedio. Meutim, ova duznost da se obavjestava javnost ne moze opravdati sve mogue izbore rijeci, nego treba biti obavljena tako da se postuje pravo osumnjicenih da se smatraju nevinima.

137

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

143. Sud isto tako ima na umu da su izjave o kojima je rijec date samo jedan dan (u slucaju upravnika policije i glavnog drzavnog tuzioca) i cetiri dana (u drugim slucajevima) nakon hapsenja podnosioca predstavke. Meutim, bilo je osobito vazno u ovoj pocetnoj fazi, cak i prije nego je pokrenut krivicni postupak protiv podnosioca predstavke, da se ne daju nikakvi javni navodi koji bi se mogli tumaciti kao da, po misljenju odreenih vaznih javnih funkcionera, potvruju njegovu krivicu (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Butkevicius, stav 51). 144. Sud biljezi da su u ovome predmetu pobijane izjave dali glavni drzavni tuzilac, upravnik policije, predsjednik Vlade i predsjednik Republike, u kontekstu nezavisnom od samog krivicnog postupka. Sud e sada nastaviti ispitivati odvojeno svaku od tih izjava koje su dale doticne osobe. 145. Sud biljezi da je upravnik policije citiran da je rekao ,,Da bi popili kafu s vama i pustili vas u igru, u namjestanje poslova za kupovinu imovine iz HFP-a, bilo je potrebno platiti 50 hiljada eura", a to je izjava koja je upuivala na ve uhapsene potpredsjednike HFP-a. Glavni drzavni tuzilac je citiran da je rekao ,,osumnjiceni bili nezasitno pohlepni. Samo da bi zapoceli ikakav razgovor o poslu, trazili su 50.000 eura". 146. Sud ne moze prihvatiti tvrdnje Vlade da ime podnosioca predstavke nije bilo spomenuto i da u to vrijeme nije bio poznat identitet osumnjicenih. Sud biljezi da je podnosilac predstavke bio uhapsen pod sumnjom da je uzimao mito u svojstvu jednoga od potpredsjednika HFP-a dana 16. juna 2007. godine i da su stoga pobijane izjave upravnika policije i glavnog drzavnog tuzioca, objavljene 18. juna 2007. godine u clanku koji se ticao navodnih krivicnih aktivnosti visoko pozicioniranih radnika HFP-a jasno upuivale, inter alia, na podnosioca predstavke. 147. Izjave upravnika policije i glavnog drzavnog tuzioca nisu bile ogranicene na to da opisu status postupka koji je bio u toku ili ,,stanje sumnje" protiv podnosioca predstavke, nego su bile iznosene kao utvrena cinjenica, bez ikakve zadrske u vezi sa tim jesu li osumnjiceni pocinili radnju uzimanja mita, radi cega je podnosilac bio uhapsen. 148. U vezi sa izjavom predsjednika Vlade, Sud primjeuje da je on ustvrdio da je u HFP-u bilo organizovanog zlocina i iako je priznao da tri potpredsjednika mozda nisu ucestvovali u svakom projektu, on je takoe implicirao da su bili ukljuceni u organizovani zlocin. Sud primjeuje da je jasno da se ova izjava takoe ticala podnosioca predstavke, budui je on bio jedan od tri potpredsjednika HFP-a i pobijane izjave su upuivale na kriminalnu aktivnost u vezi s kojom je podnosilac predstavkebio uhapsen. 149. U vezi sa pobijanom izjavom predsjednika Mesia, Sud primjeuje da je on imenovao HFP kao srediste korupcije i implicirao da su tri tenora bili dio toga. Iako je koristio metaforicne izraze, jasno je da je izraz ,,tri tenora" upuivao na tri uhapsena potpredsjednika HFP-a, od kojih je jedan bio podnosilac predstavke. Sud smatra da izraz pobijane izjave ide dalje od toga da se samo kaze da je podnosilac predstavke osumnjicen u vezi optuzbi za korupciju. Upotrijebljeni izrazi oznacavaju tri potpredsjednika HFP-a, implicirajui da su bili dio korupcije u HFP-u. 150. Sud smatra da su ove izjave od strane javnih funkcionera predstavljale izjavu o krivici podnosioca predstavke i prejudicirale ocjenu cinjenica od strane nadlezne sudske vlasti. Budui da su funkcioneri o kojima je rijec bili na visokim polozajima, oni su trebali postupati s osobitim oprezom u svom izboru rijeci za opisivanje krivicnog postupka protiv podnosioca predstavke koji je u toku. Meutim, s obzirom na sadrzaj njihovih izjava, kako je to podvuceno u prednjem tekstu, Sud nalazi da su njihove izjave sigurno ohrabrile javnost da vjeruje da je podnosilac zahtjeva kriv prije nego mu je krivica dokazana u skladu sa zakonom. 151. U skladu s navedenim Sud nalazi da je doslo do povrede prava podnosioca predstavke da se smatra nevinim. Stoga je doslo do povrede clana 6, stava 2 Konvencije.

IV. NAVODNA POVREDA CLANA 14 KONVENCIJE

152. Na kraju, podnosilac zahtjeva prigovara da je diskriminisan. 153. U svjetlu cjelokupnog materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj nadleznosti, Sud smatra da taj dio zahtjeva ne upuuje na

138

PREDMET: PESA protiv HRVATSKE

postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Iz toga slijedi da je nedopusten prema clanu 35, stavu 3 kao ocigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju clana 35, stava 4 Konvencije.

V. PRIMJENA CLANA 41 KONVENCIJE

154. Clan 41 Konvencije propisuje: "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutrasnje pravo zainteresovane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelimicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Steta 155. Podnosilac predstavke potrazuje 60.000 eura (EUR) na ime nematerijalne stete u vezi sa svojim prigovorom na temelju clana 3 Konvencije. On potrazuje i 12.862 EUR na ime materijalne stete na ime nastalih troskova lijecenja koje mu je bilo potrebno zbog pogorsanja njegovog zdravlja tokom pritvora. 156. Vlada tvrdi da je podnosilac predstavke, nakon utvrenja Ustavnoga suda u vezi sa njegovim prigovorima na osnovu clana 3 Konvencije, mogao traziti naknadu od drzave. U svakom slucaju, trazena naknada je prekomjerna. 157. Sud primjeuje da su prigovori podnosioca predstavke u smislu clana 3 Konvencije utvreni nedopustenima i da on nije podnio nikakav zahtjev za naknadu materijalne ili nematerijalne stete u vezi sa svojim ostalim prigovorima. Stoga odbija taj zahtjev. B. Troskovi i izdaci 158. Podnosilac predstavke potrazuje i 5.605 EUR na ime troskova i izdataka nastalih pred domaim sudovima u postupku koji se odnosi na odreivanje pritvora i produzenje pritvora podnosioca zahtjeva i 4.388,45 EUR za one nastale pred Sudom. 159. Vlada tvrdi da podnosilac predstavke nije imao pravo na troskove i izdatke nastale pred domaim sudovima. 160. Prema sudskoj praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troskova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova kolicina razumna. Sto se tice domaeg postupka koji se tice odluka o odreivanju i produzenju pritvora podnosioca predstavke, Sud se slaze, budui da im je u biti cilj bio da isprave neke od povreda Konvencije navedenih pred Sudom, ovi domai pravni troskovi mogu se uzeti u obzir pri ocjeni zahtjeva za naknadu troskova (vidi predmet Scordino v. Italy (bro. 1) [GC], br. 36813/97, stav 284, ECHR 2006-V). U ovome predmetu, s obzirom na informacije koje posjeduje i na navedena mjerila, Sud podnosiocu predstavke dosuuje iznos od 5.600 EUR na ime troskova i izdataka u postupku pred nacionalnim vlastima. Vezano za postupak na temelju Konvencije, ocjenjujui na pravicnoj osnovi i u svjetlu svoje prakse u uporedivim predmetima, Sud smatra razumnim podnosiocu zahtjeva, kojega je zastupala advokatica, dosuditi iznos od 4.300 EUR uz sav porez koji bi mu mogao biti zaracunat na te iznose. C. Zatezna kamata 161. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnizoj kreditnoj stopi Evropske sredisnje banke uveanoj za tri postotna boda. IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. utvruje da je prigovor koji se odnosi na osnove pritvora podnosioca predstavke, pravo podnosioca predstavke na preispitivanje njegovoga pritvora kao i njegovo pravo da se smatra

139

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

nevinim dopusten, a ostatak zahtjeva nedopusten; 2. presuuje da je doslo do povrede clana 5, stava 3 Konvencije; 3. presuuje da je doslo do povrede clana 5, stava 4 Konvencije u odnosu na odluku Vrhovnoga suda od 19. septembra 2008. godine; 4. presuuje da je doslo do povrede clana 5, stava 4 Konvencije vezano za odluke Ustavnog suda od 25. septembra i 18. decembra 2008. godine; 5. presuuje da je doslo do povrede clana 6, stava 2 Konvencije; 6. presuuje (a) da tuzena drzava podnosiocu zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konacnom u skladu s clanom 44, stavom 2 Konvencije, da isplati iznos od 9,900 EUR (devet hiljada devet stotina eura) uz sav porez koji bi mogao biti zaracunat podnosiocu zahtjeva na ime troskova i izdataka, a koji treba pretvoriti u nacionalnu valutu tuzene drzave po stopi primjenjivoj na datum namirenja; (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke tokom razdoblja neplaanja, uveana za tri postotna boda; 7. Odbija ostatak zahtjeva podnosioca predstavke za pravicnom naknadom. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 8. aprila 2010. godine u skladu s pravilom 77, stavovima 2 i 3 Poslovnika Suda.

140

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGO ODJELJENJE

PREDMET CRNISANIN I DRUGE PODNOSITELJKE PREDSTAVKI protiv SRBIJE

(Predstavke br. 35835/05, 43548/05, 43569/05 i 36986/06)

PRESUDA STRAZBUR 13. januar 2009. godine

Ova presuda e postati pravosnazna u okolnostima predvienim clanom 44.stav 2. Konvencije. Mogue su redaktorske promene.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Crnisanin i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odeljenje) zasedajui u vijeu u cijem su sastavu bili: Françoise Tulkens, predsjednik Ireneu Cabral Barreto, Vladimiro Zagrebelsky, Danut Jocien, Dragoljub Popovi, András Sajó, Nona Tsotsoria, sudije, i Sally Dollé, sekretar Odeljenja, Posle vijeanja na zatvorenoj sednici 9. decembra 2008. godine, Izrice sljedeu presudu, koja je donijeta tog dana:

POSTUPAK

1. Predmet je formiran na osnovu cetiri posebne predstavke (br. 35835/05, 43548/05, 43569/05 i 36986/06). Prve tri su Sudu podnijele protiv Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora, a cetvrtu protiv Srbije, prema clanu 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija), ga Mukadesa Crnisanin i 3 druge podnositeljke predstavki (podnositeljke predstavki, vidi stav 6 u daljem tekstu) dana 26. septembra 2005. godine, 26. novembra 2005. godine, odnosno 26. avgusta 2006. godine. 2. Pocev od 3. juna 2006. godine, posle deklaracije o nezavisnosti Crne Gore, Srbija je Visoka strana ugovornica u postupcima pred Sudom. 3. Podnositeljke predstavki je pred Sudom zastupala ga R. Garibovi, advokat iz Novog Pazara. Vladu Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora a, kasnije, Vladu Srbije (u daljem tekstu "Vlada") zastupao je njen zastupnik, g. S. Cari. 4. Podnositeljke predstavki su se zalile prema clanu 6 stav 1 Konvencije i clanu 1 Protokola br. 1 zbog propusta tuzene Drzave da izvrsi pravosnazne presude donijete u njihovu korist. 5. Dana 17. oktobra 2006. godine, odnosno 30. avgusta 2007. godine Sud je odlucio da Vladu obavijesti o predstavkama. Primenjujui clan 29 stav 3 Konvencije, takoe je odlucio da donese odluku o dopustenost i osnovanosti predstavki istovremeno.

CINJENICE

6. Sve podnositeljke predstavki, ga Mukadesa Crnisanin (prva podnositeljka predstavke), ga Arifa Hamidovi (druga podnositeljka predstavke), ga Milodarka Kosti (trea podnositeljka predstavke) i ga Faza Paljevac (cetvrta podnositeljka predstavke) su drzavljanke Srbije roene 3 1953. godine, 1957. godine, 1951. godine, odnosno 1955. godine i sada zive u opstini Novi Pazar, Srbija.

OKOLNOSTI PREDMETA

7. Cinjenice predmeta, kako su ih iznijele strane, mogu se sumirati kako sledi. A. Uvod 8. Dana 24. marta 1995. godine, odnosno 1. maja 1996. godine prva i druga podnositeljka predstavki, obe zaposlene u Raska Holding AD, dana 1. avgusta 1992. godine, trea podnositeljka predstavke zaposlena u Trikotazi Raska AD (ciji je pravni sljedbenik Oktan-Pro), a dana 1. januara 1994.

142

PREDMET: CRNISANIN I DRUGE PODNOSITELJKE PREDSTAVKI protiv SRBIJE

godine cetvrta podnositeljka predstavke zaposlena u ,,Raska Holding ­ Raska pamucna predionica", upuene su od strane njihovog poslodavca na "prinudno" plaeno odsustvo "do vremena" dok se poslovanje ovog preduzea "dovoljno ne popravi". 9. Dok su bile na ovom odsustvu, u skladu sa odnosnim domaim zakonodavstvom, podnositeljke predstavki su imale pravo na znacajno umanjenu mjesecnu zaradu, kao i na isplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i drugih doprinosa za socijalno osiguranje. 10. Posto preduzea nisu ispunila ove obaveze, podnositeljke predstavki su podnijele brojne posebne tuzbe Opstinskom sudu u Novom Pazaru (u daljem tekstu ,,Opstinski sud"). B. U pogledu prve podnositeljke predstavke 1. Prvi krug postupaka 11. Opstinski sud je 11. jula 2002. godine donio presudu u korist prve podnositeljke predstavke i nalozio poslodavcu da joj isplati mjesecnu ,,naknadu za vreme plaenog odsustva" od 20. juna 1998. godine do 31. decembra 2001. godine, sa zateznom kamatom. 12. Ova presuda je postala pravosnazna 2003. godine ili pocetkom 2004. godine. 13. Opstinski sud je 27. marta 2003. godine doneo presudu u korist podnositeljke predstavke i nalozio poslodavcu da joj isplati: i. mjesecnu naknadu za vrijeme plaenog odsustva od 1. januara 1999. godine do 18. februara 2003. godine, sa zateznom kamatom, i ii. 6.500 dinara za sudske troskove. 14. Ova presuda je postala pravosnazna 22. aprila 2003. godine. 15. Opstinski sud je 30. oktobra 2003. godine ponovo presudio u korist prve podnositeljke predstavke i nalozio poslodavcu da joj isplati: i. mjesecnu naknadu za vreme plaenog odsustva od 18. februara 2003. godine do oktobra 2003. godine (37.924 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom, ii. 11.643 dinara za sudske troskove, i iii. doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za taj period. 16. Ova presuda je postala pravosnazna 28. novembra 2003. godine. 17. Podnositeljka predstavke je 19. aprila 2004. godine podnijela predlog za izvrsenje gore navedenih presuda, predlozivsi da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski racun ili javnom prodajom odreene pokretne i/ili nepokretne imovine duznika. 18. Opstinski sud je 6. maja 2004. godine usvojio predlog podnositeljke predstavke i donio rjesenje o izvrsenju. 19. Opstinski sud je 21. maja 2004. godine dostavio ovo rjesenje Narodnoj banci Srbije. 2. Drugi krug postupaka 20. Opstinski sud je 30. marta 2004. godine presudio u korist prve podnositeljke predstavke i nalozio njenom poslodavcu da joj isplati: i. mjesecnu naknadu za vreme plaenog odsustva od 1. novembra 2003. godine do 30. marta 2004. godine (25.408 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom, ii. 4.200 dinara za sudske troskove, i iii. doprinose za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje, kao i za slucaj nezaposlenosti za taj period. 21. Ova presuda je postala pravosnazna 18. juna 2004. godine. 22. Podnositeljka predstavke je 21. juna 2004. godine podnijela predlog za izvrsenje gore navedene presude, predlozivsi da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski racun ili javnom prodajom odreene pokretne i/ili nepokretne imovine duznika.

143

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

23. Opstinski sud je 8. jula 2004. godine usvojio predlog podnositeljke predstavke i donio rjesenje o izvrsenju. 24. Opstinski sud je 14. jula 2004. godine dostavio ovo rjesenje Narodnoj banci Srbije. 3. Trei krug postupaka 25. Opstinski sud je 27. oktobra 2004. godine presudio u korist prve podnositeljke predstavke i nalozio njenom poslodavcu da joj isplati: i. mjesecnu naknadu za vreme plaenog odsustva od aprila do avgusta 2004. godine (22.482 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom, ii. 7.800 dinara za sudske troskove, i iii. doprinose za penzijsko i zdravstveno osiguranje i osiguranje za slucaj nezaposlenosti od 20. juna 1998. godine do 18. februara 2003. godine i od 1. aprila 2004. godine do 31. avgusta 2004. godine. 26. Ova presuda je postala pravosnazna 23. decembra 2004. godine. 27. Podnositeljka predstavke je 3. decembra 2004. godine i 14. januara 2005. godine podnijela dva posebna predloga za izvrsenje gore navedene presude, predlozivsi da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski racun ili javnom prodajom odreene pokretne i/ili nepokretne imovine duznika. 28. Dana 24. januara 2005. godine, odnosno 22. februara 2005. godine Opstinski sud je usvojio predloge podnositeljke predstavke i doneo dva rjesenja o izvrsenju. 4. Cetvrti krug postupaka 29. Opstinski sud je 25. marta 2005. godine presudio u korist prve podnositeljke predstavke i nalozio njenom poslodavcu da joj isplati: i. mjesecnu naknadu za vreme plaenog odsustva od 1. septembra 2004. godine do 1. marta 2005. godine (37.268 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom, ii. 9.750 dinara za sudske troskove, i iii. doprinose za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje i osiguranje za slucaj nezaposlenosti za taj period. 30. Ova presuda je postala pravosnazna 28. jula 2005. godine. 31. Podnositeljka predstavke je 22. septembra 2005. godine podnijela predlog za izvrsenje gore navedene presude (sem dosuenih troskova), predlozivsi da se ono obavi javnom prodajom odreene nepokretne imovine duznika. 32. Opstinski sud je 28. aprila 2006. godine usvojio predlog podnositeljke predstavke i donio rjesenje o izvrsenju. 5. Ostale relevantne cinjenice 33. Ispostavilo se da je poslodavac prve podnositeljke predstavke na kraju isplatio razne doprinose za penzijsko osiguranje i druge doprinose za socijalno osiguranje dosuene gore navedenim presudama, a naknada za vrijeme plaenog odsustva, sudski troskovi i zatezna kamata tek treba da se isplate. V. U pogledu druge podnositeljke predstavke 1. Prvi krug postupaka 34. Opstinski sud je 18. marta 1999. godine, odnosno 14. aprila 1999. godine presudio u korist

144

PREDMET: CRNISANIN I DRUGE PODNOSITELJKE PREDSTAVKI protiv SRBIJE

druge podnositeljke predstavke i nalozio njenom poslodavcu da joj isplati: i. mjesecnu naknadu za vrijeme plaenog odsustva od maja 1996. godine do juna 1998. godine (4.760 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom, ii. doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za taj period, i iii. 600 dinara za sudske troskove. 35. Neodreenog datuma posle toga ove presude su postale pravosnazne. 36. Dana 8. aprila 2003. godine, 24. juna 2003. godine, odnosno 28. januara 2004. godine Opstinski sud je usvojio predloge podnositeljke predstavke i nalozio da se gore navedene presude izvrse ili uplatom na njen bankarski racun ili javnom prodajom predviene pokretne i/ili nepokretne imovine duznika. 37. Opstinski sud je 17. jula 2008. godine prekinuo ovaj postupak na osnovu relevantnih odredbi Dopuna i izmena Zakona o privatizaciji iz 2007. godine (vidi stavove 102 ­ 104 u daljem tekstu). 2. Drugi krug postupaka 38. Opstinski sud je 30. aprila 2003. godine presudio u korist druge podnositeljke predstavke i nalozio njenom poslodavcu da joj isplati mjesecnu naknadu za vrijeme plaenog odsustva od 1. jula 1998. godine do 31. marta 2001. godine, kao i naknadu od 1. juna 2001. godine do 30. aprila 2003. godine (ova 6 druga naknada iznosi 82.971 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom i jos 6.500 dinara za sudske troskove. 39. Ova presuda je postala pravosnazna 5. juna 2003. godine. 40. Podnositeljka predstavke je 5. juna 2003. godine podnijela predlog za izvrsenje gore navedene presude, predlozivsi da se ono obavi javnom prodajom duznikove odreene pokretne i/ili nepokretne imovine. Podnositeljka predstavke je 23. januara 2004. godine predlozila da se izvrsenje takoe pokusa uplatom na njen bankarski racun. 41. Opstinski sud je 24. juna 2003. godine, odnosno 28. januara 2004. godine usvojio predloge podnositeljke predstavke za izvrsenje i donio dva posebna rjesenja. 42. U martu 2004. godine odreena pokretna imovina duznika je prodata i izmirena potrazivanja jednog broja drugih povjerilaca. Meutim, podnositeljka predstavke nije dobila nista zbog toga sto je bila nisko rangirana na spisku poverilaca. 43. Opstinski sud je 17. jula 2008. godine prekinuo postupak na osnovu relevantnih odredbi Izmena i dopuna Zakona o privatizaciji iz 2007. godine (vidi stavove 102 ­ 104 u daljem tekstu). 3. Trei krug postupaka 44. Opstinski sud je 6. novembra 2003. godine, odnosno 31. maja 2004. godine presudio u korist druge podnositeljke predstavke i nalozio njenom poslodavcu da joj isplati: i. mjesecnu naknadu za vrijeme plaenog odsustva od maja do oktobra 2003. godine (27.824 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom, ii. doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za taj period, i iii. 7.800 dinara za sudske troskove. 45. Neodreenog datuma posle toga ove presude su postale pravosnazne. 46. Podnositeljka predstavke je 4. marta 2004. godine podnijela predlog za izvrsenje gore navedenih presuda, predlozivsi da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski racun ili javnom prodajom odreene pokretne i/ili nepokretne imovine duznika. 47. Opstinski sud je 15. marta 2004. godine usvojio predlog podnositeljke predstavke i donio rjesenje o izvrsenju. 48. Opstinski sud je 19. marta 2004. godine dostavio ovo rjesenje Narodnoj banci Srbije. 49. Ubrzo posle toga odreena pokretna imovina duznika je prodata i izmirena potrazivanja

145

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

jednog broja drugih povjerilaca. Meutim, podnositeljka predstavke nije dobila nista zbog toga sto je bila nisko rangirana na spisku povjerilaca. 4. Cetvrti krug postupaka 50. Opstinski sud je 24. februara 2005. godine presudio u korist druge podnositeljke predstavke i nalozio njenom poslodavcu da joj isplati: i. mjesecnu naknadu za vrijeme plaenog odsustva od novembra 2003. godine do februara 2005. godine (61.973 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom, 7 ii. doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje od 1. jula 1998. godine do 30. aprila 2003. godine i od 1. novembra 2003. godine do 24. februara 2005. godine, i iii. 9.750 dinara za sudske troskove. 51. Neodreenog datuma posle toga ova presuda je postala pravosnazna. 52. Podnositeljka predstavke je 24. aprila 2005. godine, odnosno 29. jula 2005. godine podnijela dva posebna predloga za izvrsenje gore navedene presude, predlozivsi da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski racun ili javnom prodajom odreene pokretne i/ili nepokretne imovine duznika. 53. Opstinski sud je 21. juna 2005. godine, odnosno 26. septembra 2005. godine usvojio uzastopne predloge podnositeljke predstavke za izvrsenje i donio dva posebna rjesenja o izvrsenju. 54. Opstinski sud je 17. novembra 2006. godine, odnosno 13. marta 2006. godine dostavio ova rjesenja Narodnoj banci Srbije. G. U pogledu tree podnositeljke predstavke 1. Prvi krug postupaka 55. Opstinski sud je 23. septembra 1997. godine presudio u korist tree podnositeljke predstavke i nalozio njenom poslodavcu da joj isplati mjesecnu naknadu za vrijeme plaenog odsustva od 1. avgusta 1992. godine do 20. juna 1997. godine (8.089 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom od 20. juna 1997. godine i jos 350 dinara za sudske troskove. 56. Ova presuda je postala pravosnazna 16. februara 1998. godine. 57. Podnositeljka predstavke je 28. aprila 1998. godine podnijela predlog za izvrsenje gore navedene presude, predlozivsi da se ono obavi uplatom na njen bankarski racun. 58. Opstinski sud je 30. aprila 1998. godine donio rjesenje o izvrsenju. 59. Opstinski sud je 29. maja 1998. godine dostavio ovo rjesenje Narodnoj banci Srbije. 60. Podnositeljka predstavke se 13. marta 2003. godine zalila Opstinskom sudu zbog kasnjenja i predlozila preinacenje izvrsenja javnom prodajom pokretne imovine duznika. 61. Podnositeljka predstavke je 25. avgusta 2003. godine urgirala kod Opstinskog suda da razmotri njenu prituzbu od 13. marta 2003. godine. 2. Drugi krug postupaka 62. Opstinski sud je 7. oktobra 2004. godine donio djelimicnu presudu u korist tree podnositeljke predstavke i nalozio njenom poslodavcu da joj isplati: i. mjesecnu naknadu za vrijeme plaenog odsustva od 5. marta 2000. godine do 5. marta 2003. godine, zajedno sa zateznom kamatom, ii. doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje od 21. juna 1997. godine do 5. marta 2003. godine, i

146

PREDMET: CRNISANIN I DRUGE PODNOSITELJKE PREDSTAVKI protiv SRBIJE

iii. 23.400 dinara za sudske troskove. 63. Ova presuda je postala pravosnazna 25. novembra 2004. godine. 64. Podnositeljka predstavke je 29. novembra 2004. godine podnijela predlog za izvrsenje gore navedene presude, predlozivsi da se ono obavi ili uplatom 8 na njen bankarski racun ili javnom prodajom odreene pokretne i/ili nepokretne imovine duznika. 65. Opstinski sud je 6. decembra 2004. godine usvojio ovaj predlog i donio rjesenje o izvrsenju. 66. Neodreenog datuma posle toga Opstinski sud je ovo rjesenje dostavio Narodnoj banci Srbije. 67. Narodna banka je 17. aprila 2006. godine obavijestila Opstinski sud da nedostaju odreeni podaci potrebni za izvrsenje. 68. Podnositeljka predstavke je Opstinskom sudu dostavila trazene podatke 20. juna 2006. godine, a ti podaci su 26. juna 2006. godine prosleeni Narodnoj banci. 3. Trei krug postupaka

69. Opstinski sud je 10. marta 2005. godine presudio u korist tree podnositeljke predstavke i nalozio njenom poslodavcu da joj isplati: i. mjesecnu naknadu za vrijeme plaenog odsustva od 5. marta 2003. godine do 1. marta 2005. godine (127.889 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom, ii. doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje od 1. juna 1992. godine do 20. juna 1997. godine i od 6. marta 2003. godine do 18. novembra 2004. godine, i iii. 15.000 dinara za sudske troskove. 70. Ova presuda je postala pravosnazna 4. oktobra 2005. godine. 71. Podnositeljka predstavke je 11. oktobra 2005. godine podnijela predlog za izvrsenje gore navedene presude, predlozivsi da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski racun ili javnom prodajom odreene pokretne i/ili nepokretne imovine duznika. 72. Opstinski sud je 28. decembra 2005. godine usvojio ovaj predlog i donio rjesenje o izvrsenju. 73. Opstinski sud je ovo rjesenje dostavio Narodnoj banci Srbije pocetkom marta 2006. godine, ali je ona 9. marta 2006. godine obavijestila Opstinski sud da nedostaju odreeni podaci potrebni za izvrsenje. 74. Opstinski sud je 18. jula 2008. godine obustavio izvrsenje u odnosu na doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje posto podnositeljka predstavke nije platila predviene troskove finansijskog vjestacenja. 4. Ostale relevantne cinjenice

75. Podnositeljka predstavke je 18. decembra 2007. godine proglasena za tehnoloski visak. 76. Ona je istog dana potpisala Sporazum sa duznikom u vezi sa njenim neisplaenim platama i porezima, kao i drugim naknadama i/ili doprinosima iz radnog odnosa. Sporazum je, izmeu ostalog, predviao: i. da e duznik u roku od sest mjeseci isplatiti sve doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje dospjele do 18. decembra 2007. godine, ii. da e se podnositeljka predstavke odrei prava da sudskim putem trazi izvrsenje bilo koje pravosnazne presude donijete u njenu korist prije 18. decembra 2007. godine, i 9 iii. da e podnositeljki predstavke biti isplaeno 366.890 dinara u skladu sa ,,socijalnim programom" Vlade. 77. Ispostavilo se da je navedena isplata izvrsena podnositeljki predstavke, ali da duznik jos treba da isplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

147

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

D. U pogledu cetvrte podnositeljke predstavke 1. Prvi krug postupaka

78. Opstinski sud je 22. decembra 2004. godine presudio u korist cetvrte podnositeljke predstavke i nalozio njenom poslodavcu da joj isplati: i. minimalnu naknadu za vrijeme plaenog odustva od 1. avgusta 2001. godine do 30. juna 2004. godine (154.002 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom, ii. 7.800 dinara za sudske troskove, i iii. doprinose za socijalno osiguranje od 1. januara 1994. godine do 1. avgusta 2004. godine. 79. Ova presuda je postala pravosnazna 18. jula 2005. godine. 80. Podnositeljka predstavke je 25. februara 2005. godine, odnosno 29. jula 2005. godine podnijela dva posebna predloga za izvrsenje gore navedene presude, predlozivsi da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski racun ili javnom prodajom odreene pokretne i/ili nepokretne imovine duznika. 81. Opstinski sud je 11. aprila 2005. godine, odnosno 26. septembra 2005. godine usvojio predloge podnositeljke predstavke i donio dva posebna rjesenja o izvrsenju. 2. Drugi krug postupaka

82. Opstinski sud je 26. aprila 2005. godine presudio u korist cetvrte podnositeljke predstavke i nalozio njenom poslodavcu da joj isplati: i. minimalnu naknadu za vrijeme plaenog odsustva od 1. avgusta 2004. godine do 31. marta 2005. godine (50.512 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom, ii. 9.750 dinara za sudske troskove, i iii.doprinose za socijalno osiguranje za taj period. 83. Ova presuda je postala pravosnazna do 26. maja 2005. godine. 84. Podnositeljka predstavke je 5. oktobra 2005. godine podnijela predlog za izvrsenje gore navedene presude, predlozivsi da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski racun ili javnom prodajom odreene pokretne i/ili nepokretne imovine duznika. 85. Opstinski sud je 27. decembra 2005. godine usvojio ovaj predlog podnositeljke predstavke i doneo rjesenje o izvrsenju. 3. Trei krug postupaka

86. Opstinski sud je 30. marta 2006. godine presudio u korist cetvrte podnositeljke predstavke i nalozio njenom poslodavcu da joj isplati: i. minimalnu naknadu za vrijeme plaenog odsustva od 1. aprila 2005. godine do 31. decembra 2005. godine (64.456,60 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom, i ii. doprinose za socijalno osiguranje za taj period. 87. Opstinski sud je 30. marta 2006. godine ponovo presudio u korist podnositeljke predstavke i nalozio njenom poslodavcu da joj isplati 4.500 dinara za sudske troskove koje je imala u toku gore navedenog postupka. 88. Obije odluke su postale pravosnazne 26. aprila 2006. godine. 89. Podnositeljka predstavke je 16. maja 2006. godine podnijela predlog za njihovo izvrsenje, predlozivsi da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski racun ili javnom prodajom odreene pokretne i/ili nepokretne imovine duznika. 90. Opstinski sud je 19. maja 2006. godine usvojio predlog podnositeljke predstavke i donio rjesenje o izvrsenju.

148

PREDMET: CRNISANIN I DRUGE PODNOSITELJKE PREDSTAVKI protiv SRBIJE

4.

Cetvrti krug postupaka

91. Opstinski sud je 6. marta 2007. godine presudio u korist cetvrte podnositeljke predstavke i nalozio njenom poslodavcu da joj isplati: i. minimalnu naknadu za vrijeme plaenog odsustva od 1. januara 2006. godine do 1. juna 2006. godine (38.640 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom, ii. 11.700 dinara za sudske troskove, i iii. doprinose za socijalno osiguranje za taj period. 92. Ova presuda je postala pravosnazna do 23. maja 2007. godine. 93. Podnositeljka predstavke je 29. maja 2007. godine podnijela predlog za izvrsenje gore navedene presude, predlozivsi da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski racun ili javnom prodajom odreene pokretne imovine duznika. 94. Opstinski sud je 1. juna 2007. godine usvojio predlog podnositeljke predstavke i donio rjesenje o izvrsenju. . Polozaj duznika 95. Agencija za privatizaciju je 2. novembra 2004. godine donijela odluku o restrukturiranju duznika prve, druge i cetvrte podnositeljke predstavke, kao dio procesa privatizacije. Ova privatizacija je prekinuta 13. decembra 2006. godine, a nastavljena je 14. marta 2007. godine. 96. Od novembra 2008. godine, duznik prve i druge podnositeljke predstavke je i dalje bio veinski u drustvenoj svojini, direktno ili indirektno preko drugih preduzea, dok je duznik cetvrte podnositeljke predstavke bio u iskljucivom vlasnistvu duznika prve i druge podnositeljke predstavke. Duznika tree podnositeljke predstavke, meutim, posto je privatizovan, cinio je veinski privatni kapital. Z. Ostale relevantne cinjenice u pogledu svih podnositeljki predstavki 97. Advokat podnositeljki predstavki je 30. novembra 2004. godine, odnosno 21. februara 2005. godine uputila dva posebna dopisa Ministarstvu finansija, u kojima je navela, izmeu ostalog, da su preduzea o kojima je rijec: i. u posljednjih deset godina namjerno izbjegavala da posluju preko sluzbenih bankarskih racuna, ii. umjesto toga, ocigledno, vrsila transakcije u gotovini ili cak koristila druge, ,,tajne" bankarske racune nepoznate poreskim organima, i iii. i da je, kao posljedica toga, sudsko izvrsenje uplatom na bankarske racune podnositeljki predstavki bilo nemogue. Advokat podnositeljki predstavki je zakljucila predlozivsi da se preduzmu hitne mjere kako bi se obezbijedilo izvrsenje pravosnaznih presuda o kojima je rijec. 98. Ministarstvo finansija je 21. marta 2005. godine odgovorilo da su gore navedeni dopisi propisno razmotreni i da se, s obzirom na povjerljivu prirodu dobijenih informacija, ne mogu saopstiti nikakvi detalji. 99. Advokat podnositeljki predstavki je 6. juna 2005. godine uputila jos jednu prituzbu Ministarstvu finansija, i navela da se situacija u vezi sa navedenim bankarskim racunima nije promijenila.

II. RELEVANTNO DOMAE PRAVO

A. Zakon o privatizaciji (objavljen u Sluzbenom glasniku Republike Srbije ­ Sl. glasnik br. 38/01, 18/03 i 45/05) 100. Clanovi 19-20 utvruju detalje u vezi sa restrukturiranjem preduzea koja treba da se privatizuju. Ovo restrukturiranje, meutim, nije obavezno i preduzee se moze prodati bez restrukturiranja, ako tako odluci Agencija za privatizaciju.

149

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

B. Izmjene i dopune Zakona o privatizaciji iz 2005. godine (objavljene u Sl. glasniku RS br. 45/05) 101. Clan 31 predvia da preduzee cije je restruktiraranje pocelo pre 7. juna 2005. godine, kao dio privatizacije u toku, ne moze biti predmet postupka izvrsenja u periodu od godinu dana od tog datuma. Ako odluka o restruktiraranju preduzea, meutim, nije donijeta prije 7. juna 2005. godine, odnosno vremensko ogranicenje je dvije godine od naknadno donijete odluke s tim u vezi. Postupak izvrsenja u toku se prekida, a novo izvrsenje ne pocinje do isteka gore navedenih rokova. V. Izmene i dopune Zakona o privatizaciji iz 2007. godine (objavljene u Sl. glasniku RS br. 123/07) 102. Clanovi 4 i 5 predviaju da privatizacija svih ostalih drustvenih preduzea mora da pocne do 31. decembra 2008. godine. Ako je to nemogue, preduzea o kojima je rijec se likvidiraju. 103. Clan 10 predvia, izmeu ostalog, da preduzee u postupku restrukturiranja, kao dio procesa privatizacije, ne moze biti predmet izvrsenja do zavrsetka ovog procesa. Svaki postupak izvrsenja u toku se prekida. 104. Ove odredbe stupile su na snagu u januaru 2008. godine. G. Ostale relevantne odredbe 105. Ostale relevantne domae odredbe su navedene u predmetima Kacapor i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije i Preduzee EVT protiv Srbije (br. 2269/06, 3041/06, 3042/06, 3043/06, 3045/06 i 3046/06, stavovi 57 - 76, 15. januar 2008. godine, kao i br. 3102/05, stavovi 26 i 27, 21. jun 2007. godine).

PRAVO I. ZDRUZIVANJE PREDSTAVKI

106. Sud smatra da, u skladu sa pravilom 42 stav 1 Poslovnika Suda, predstavke treba zdruziti, s obzirom na njihovu zajednicku cinjenicno-pravnu osnovu.

II. NAVODNA POVREDA CLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE

107. Podnositeljke predstavki su se zalile prema clanu 6 stav 1 Konvencije zbog propusta tuzene Drzave da izvrsi pravosnazne presude donijete u njihovu korist. Clan 6 stav 1 Konvencije, u relevantnom dijelu, glasi kako slijedi: "Svako, tokom odlucivanja o njegovim [ili njenim] graanskim pravima i obavezama ..., ima pravo na pravicnu ... raspravu ... pred ... sudom..." A. Dopustenost 1. Kompatibilnost ratione personae (odgovornost Drzave) u odnosu na prvu, drugu i cetvrtu podnositeljku predstavki 108. Vlada je tvrdila da se Drzava ne moze smatrati odgovornom za preduzee koje je djelimicno u drustvenoj svojini. 109. Podnositeljke predstavki su ponovile svoje prituzbe. 110. Sud primeuje da su duznici prve, druge i cetvrte podnositeljke predstavki preduzea sa veinskim drustvenim kapitalom (vidi stav 96 u gornjem tekstu), ali da njima, kao takvim, i pored

150

PREDMET: CRNISANIN I DRUGE PODNOSITELJKE PREDSTAVKI protiv SRBIJE

toga, u velikoj mjeri upravlja Agencija za privatizaciju, koja je i sama drzavni organ, kao i/ili Vlada (vidi Kacapor i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stavovi 92 ­ 99). 111. Sud, stoga, smatra da duznici, i pored cinjenice da su oni posebna pravna lica, ne uzivaju dovoljnu institucionalnu i operativnu samostalnost u odnosu na Drzavu da bi bili osloboeni svojih obaveza po Konvenciji (isto kao prethodni stav). 112. Prema tome, ne presuujui unaprijed o osnovanosti, Sud nalazi da su prituzbe podnositeljki predstavki kompatibilne ratione personae sa odredbama Konvencije i odbija primjedbu Vlade s tim u vezi. 2. Kompatibilnost ratione personae (odgovornost Drzave) u odnosu na treu podnositeljku predstavke 113. Vlada je primijetila da je duznik tree podnositeljke predstavke preduzee u privatnom vlasnistvu (vidi stav 96 u gornjem tekstu) sto ,,iskljucuje odgovornost Drzave". 114. Sud podsjea da je, bez obzira na to da li je duznik privatno lice ili subjekt kojim upravlja Drzava, na Drzavi da, kad god joj je povjereno izvrsenje njenih sopstvenih presuda, preduzme sve neophodne korake s tim u vezi (vidi Preduzee EVT protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stav 48). 115. U vezi sa gore navedenim, ne presuujui unaprijed o osnovanosti, Sud nalazi da su prituzbe tree podnositeljke predstavke kompatibilne ratione personae sa odredbama Konvencije i odbija primjedbu Vlade s tim u vezi. 3. Iscrpljenost domaih pravnih sredstava u odnosu na sve podnositeljke predstavki 116. Vlada je navela da podnositeljke predstavki nisu iscrpele sva domaa djelotvorna pravna sredstva. Narocito, one su propustile da se zale zbog spornog odugovlacenja predsjedniku Opstinskog suda, predsedniku Okruznog suda, odnosno Nadzornom odboru Vrhovnog suda. Dalje, podnositeljke predstavki niti su podnele krivicne prijave, niti su pokrenule posebne parnice postupke na osnovu Zakona o obligacionim odnosima i Ustava Srbije, niti, pored svega toga, na osnovu Konvencije. 117. Podnositeljke predstavki su osporile djelotvornost ovih pravnih sredstava. 118. Sud je ve utvrdio u ranijim predmetima da se pravna sredstva na koja se Vlada poziva ne mogu smatrati djelotvornim u smislu njegove utvrene prakse prema clanu 35 stav 1 Konvencije (vidi, uz odgovarajue izmjene, predmet Tomi protiv Srbije, br. 25959/06, stavovi 81 i 82, 26. jun 2007. godine i V. A. M. protiv Srbije, br. 39177/05, stavovi 85-86, 13. mart 2007. godine). Sud ne nalazi razlog da odstupi od ovog stava u konkretnom predmetu. 119. Primjedbe Vlade se, prema tome, moraju odbiti. 4. Zakljucci u vezi sa svim podnositeljkama predstavki 120. Sud smatra da prituzbe podnositeljki predstavki nisu ocigledno neosnovane u smislu clana 35 stav 3 Konvencije i ne nalazi nijedan drugi osnov da ih proglasi nedopustenim. Stoga se predstavke moraju proglasiti dopustenim. B. Osnovanost 1. Argumenti koje su iznijele strane 121. Vlada je navela da nije doslo do povrede clana 6 stav 1 Konvencije. Posebno, neizvrsenje presuda donijetih u korist podnositeljki predstavki je prvenstveno posljedica nedostatka sredstava kod duznika kao i propusta samih podnositeljki predstavki da upotrebe razna procesna sredstva na raspolaganju ili da sudu nadleznom za izvrsenje blagovremeno dostave potrebne

151

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

podatke. Vlada je dalje primeijtila da je Srbija ratifikovala Konvenciju 3. marta 2004. godine kao i da je prekid izvrsenja predvien Zakonom o privatizaciji, i zakonit i proporcionalan, u slucajevima kada se moze primijeniti. 122. Podnositeljke predstavki su ponovo potvrdile svoje prituzbe. 2. Relevantna nacela

123. Sud podsjea da se izvrsenje presude koju je sud donio mora smatrati sastavnim djelom "suenja" prema clanu 6 (vidi Hornsby protiv Grcke, presuda od 19. marta 1997. godine, Izvjestaji o presudama i odlukama 1997-II, str. 510, stav 40). Dalje, odugovlacenje u izvrsenju presude moze se opravdati u posebnim okolnostima. Ono, meutim, ne smije biti tako da ugrozava sustinu prava zastienog prema clanu 6 stav 1 Konvencije (vidi Immobiliare Saffi protiv Italije [VV], br. 22774/93, stav 74, ECHR 1999-V). Najzad, bez obzira da li je duznik privatni ili drustveni subjekt, na Drzavi je da preduzme sve neophodne mjere da se pravosnazna sudska presuda izvrsi (vidi Preduzee EVT protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stav 48). 3. Ocjena Suda

(a) U pogledu prve, druge i cetvrte podnositeljke predstavki 124. Sud je ve utvrdio da je Drzava odgovorna za dugovanja preduzea sa veinskim drustvenim kapitalom (R. Kacapor i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu). On ne nalazi razlog da odstupi od ovog stava u konkretnom predmetu posto su duznici prve, druge i cetvrte podnositeljke predstavki takva preduzea (vidi stav 96 u gornjem tekstu), a postupak za povraaj dugovanja do sada traje izmeu godinu dana i pet mjeseci i cetiri godine i osam mjeseci, od kada je Srbija 3. marta 2004. godine ratifikovala Konvenciju (period koji je u nadleznosti Suda ratione temporis). Organi Srbije, stoga, nisu preduzeli neophodne mjere da se presude o kojima je rijec izvrse, a nisu dali ni ubedljive razloge za taj propust (vidi R. Kacapor i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu). Prema tome, doslo je do povrede clana 6 stav 1 Konvencije. (b) U pogledu tree podnositeljke predstavke 125. Sud na prvom mjestu primjeuje da je postupak izvrsenja o kome je rijec podnositeljka predstavke pokrenula 28. aprila 1998. godine, 29. novembra 2004. godine, odnosno 11. oktobra 2005. godine (vidi stavove 57, 64 i 71 u gornjem tekstu). Dalje je primijeeno da se podnositeljka predstavke odrekla svih zahtjeva za izvrsenje u odnosu na duznika (vidi stavove 76 i 77 u gornjem tekstu) i da je od tada formalno obavezna po tom Sporazumu (ako i dok sud ne odluci drugacije ili ako se izmeu strana postigne novi dogovor). Prvi krug postupaka se prema tome nastavio u periodu od vise od tri godine i devet meseci od kada je Srbija 3. marta 2004. godine ratifikovala Konvenciju, posto je ve trajao priblizno sest godine prije tog datuma (vidi, uz odgovarajue izmene, Styranowski protiv Poljske, presuda od 30. oktobra 1998. godine, Izvestaji 1998-VIII). Drugi i trei krug postupaka su, meutim, u nadleznosti Suda ratione temporis od pocetka, tj. neke tri godine i mjesec dana, odnosno dve godine i dva mjeseca. 126. Drugo, sud nadlezan za izvrsenje je bio obavezan da sprovede izvrsenje po sluzbenoj duznosti na drugim sredstvima izvrsenja, ukoliko se 15 izvrsenje na nekom predlozenom sredstvu ve pokazalo nemoguim (vidi R. Kacapor i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stav 110.)

152

PREDMET: CRNISANIN I DRUGE PODNOSITELJKE PREDSTAVKI protiv SRBIJE

127. Tree, odnos izmeu suda nadleznog za izvrsenje i Narodne banke je interni odnos, izmeu dva drzavna organa, i, kao takav, van uticaja podnositeljke predstavke. Takoe, nije postojao razlog da podnositeljka predstavke trazi od Narodne banke informacije o predmetnim bankarskim transakcijama samo da bi se popunila praznina u komunikaciji izmeu dva Vladina tela (isto kao u presudi R. Kacapor i druge podnositeljke predstavke, stavovi 111 i 113). 128. Cetvrto, u spisima predmeta ne postoji dokaz da se sporno neizvrsenje zaista moze pripisati nedostatku sredstava kod duznika (vidi Preduzee EVT protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stavovi 53 i 54) niti da su sami postupci bili posebno slozeni. 129. Najzad, Sud primeuje, samo u vezi sa drugim i treim krugom postupaka, da se podnositeljka predstavke ne moze kriviti zato sto je kasno otkrila da nedostaju odreeni podaci, s obzirom da je nadlezni sud ve bio doneo rjesenja o izvrsenju, i koji je sam propustio da uoci ovaj nedostatak (vidi stavove 66 ­ 68 i 72 ­ 74 u gornjem tekstu). 130. S obzirom na gore navedeno, Sud nalazi da su organi Srbije propustili da preduzmu neophodne mjere da se presude o kojima je rijec izvrse u periodu izmeu 3. marta 2004. godine i 18. decembra 2007. godine. Prema tome, doslo je do povrede clana 6 stav 1 Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA CLANA 1 PROTOKOLA BR. 1

131. Podnositeljke predstavki su se dalje zalile da je Drzava povrijedila njihovo pravo na mirno uzivanje imovine, koje se garantuje clanom 1 Protokola br. 1, koji predvia sljedee: "Svako fizicko i pravno lice ima pravo na neometano uzivanje svoje imovine. Niko ne moze biti lisen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predvienim zakonom i opstim nacelima meunarodnog prava. Prethodne odredbe, meutim, ni na koji nacin ne uticu na pravo drzave da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korisenje imovine u skladu sa opstim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dazbina ili kazni." A. Dopustenost

132. Sud primjeuje da su ove prituzbe povezane sa prituzbama koje su razmatrane u prethodnom tekstu pa one, isto tako, moraju biti proglasene dopustenim. B. Osnovanost 133. Sud podsea da propust Drzave da izvrsi pravosnazne presude donijete u korist podnositeljki predstavki, pocev od 3. marta 2004. godine kada je Protokol br. 1 stupio na snagu u odnosu na Srbiju, predstavlja mijesanje u njihovo pravo na mirno uzivanje imovine, kako je predvieno prvom recenicom prvog stava clana 1 Protokola br. 1 (vidi, meu mnogim drugim autoritetima, Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, stav 40, ECHR 2002-III). 134. Iz gore iznetih razloga u vezi sa clanom 6, Sud smatra da navedeno mijesanje nije bilo opravdano u posebnim okolnostima predmetnog slucaja. Prema tome, doslo je do posebne povrede clana 1 Protokola br. 1.

IV. PRIMJENA CLANA 41 KONVENCIJE

135. Clan 41 Konvencije predvia: "Kada Sud utvrdi prekrsaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrasnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omoguava samo djelimicnu odstetu, Sud e, ako je potrebno, pruziti pravicno zadovoljenje osteenoj strani."

153

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

A. Steta 136. Sud istice da prema pravilu 60 Poslovnika Suda, svaki zahtjev za pravicno zadovoljenje mora biti specificiran i podnijet u pisanoj formi, zajedno sa relevantnim prateim dokumentima, a ako se to ne ucini Sud taj zahtjev moze odbaciti u cjelini ili djelimicno. 1. Materijalna steta u odnosu na prvu, drugu i cetvrtu podnositeljku predstavki 137. Podnositeljke predstavki su trazile da se Drzavi nalozi da iz sopstvenih sredstava isplati iznose koji su dosueni pravosnaznim presudama donijetim u njihovu korist. 138. Vlada je osporila ove zahtjeve. 139. S obzirom na povrede koje su utvrene u predmetnom slucaju i sopstvenu sudsku praksu (vidi R. Kacapor i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stavovi 123126), Sud smatra da se zahtjevi podnositeljki predstavki moraju usvojiti. Vlada e, stoga, platiti svakoj podnositeljki predstavke iznose koji su dodijeljeni pravosnaznim presudama. 2. Materijalna steta u odnosu na treu podnositeljku predstavke 140. Zahtjev tree podnositeljke predstavke je bio identican zahtjevima ostalih podnositeljki predstavki. 141. Vlada je osporila ovaj zahtjev. 142. Sud primeuje da se podnositeljka predstavke 18. decembra 2007. odrekla svih svojih zahtjeva za izvrsenje u odnosu na duznika (vidi stavove 76 i 125 u gornjem tekstu). Prema tome, njen zahtjev za naknadu materijalne stete se mora odbaciti. 3. Nematerijalna steta u pogledu svih podnositeljki predstavki 143. Svaka od prve tri podnositeljke predstavki je trazila 5.000 eura na ime pretrpljene nematerijalne stete zbog spornog neizvrsenja. Cetvrta podnositeljka predstavke je trazila 3.000 eura na ime pretrpljene nematerijalne stete. 144. Vlada je osporila ove zahtjeve. 145. Sud je misljenja da su podnositeljke predstavki pretrpjele izvjesnu nematerijalnu stetu zbog utvrenih povreda koja se ne moze nadoknaditi samo utvrivanjem povrede od strane Suda. Meutim, konkretni trazeni iznosi su previsoki. Procjenjujui na osnovu pravicnosti, kako se zahteva clanom 41 Konvencije, Sud dodeljuje sljedee iznose u zavisnosti od duzine perioda neizvrsenja u svakom slucaju: i. prvoj podnositeljki predstavke: 1.800 eura, ii. drugoj podnositeljki predstavke: 1.800 eura, iii. treoj podnositeljki predstavke: 1.500 eura, iv. cetvrtoj podnositeljki predstavke: 1.300 eura. B. Troskovi

146. Svaka podnositeljka predstavke je takoe trazila naknadu troskova koje je imala u postupcima pred domaim sudom (kako su odobreni pravosnaznim presudama donijetim u njihovu korist). Svaka od prve tri podnositeljke predstavke je dalje trazila 1.006 eura na ime troskova nastalih u toku "strazburskog predmeta", dok je cetvrta podnositeljka predstavke trazila 770 eura s tim u vezi. 147. Vlada je osporila ove zahtjeve. 148. Prema praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troskova samo u onoj

154

PREDMET: CRNISANIN I DRUGE PODNOSITELJKE PREDSTAVKI protiv SRBIJE

mjeri u kojoj je pokazano da su oni zaista i neophodno nastali i da su opravdani u pogledu iznosa (videti, na primjer, Iatridis protiv Grcke (pravicna naknada) [VV], br. 31107/96, stav 54, ECHR 2000-XI). 149. Posto je razmotrio dokumenta koja posjeduje i gore navedene kriterijume, Sud smatra da je opravdano da se svakoj podnositeljki predstavke isplati iznos od 300 eura na ime troskova nastalih u postupku pred ovim Sudom. 150. U vezi sa troskovima pred domaim sudovima, Sud primjeuje da su oni troskovi koji se odnose na parnicni postupak sastavni dio zahtjeva podnositeljki predstavke za naknadu materijalne stete, o cemu je ve bilo rijeci u prethodnom tekstu. V. Zatezna kamata 151. Sud smatra da je primjereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnizoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena. IZ GORE NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. Odlucuje da zdruzi predstavke, 2. Proglasava predstavke dopustenim, 3. Utvruje da je doslo do povrede clana 6 stav 1, Konvencije, 4. Utvruje da je takoe doslo do povrede clana 1 Protokola br. 1, 5. Utvruje (a) da tuzena Drzava, iz sopstvenim sredstava i u roku od tri mjeseca od datuma kada ova presuda postane pravosnazna, u skladu sa clanom 44 stav 2 Konvencije, isplati prvoj, drugoj i cetvrtoj podnositeljki predstavki iznose koji su dodijeljeni pravosnaznim domaim presudama donijetim u njihovu korist, (b) da tuzena Drzava isplati svakoj podnositeljki predstavke, u istom roku, sljedee iznose: (i) prvoj podnositeljki predstavke, 1.800 eura (jedna hiljada osam stotina eura) na ime nematerijalne stete i 300 evra (tri stotine eura) na ime troskova, (ii) drugoj podnositeljki predstavke, 1.800 eura (jedna hiljada osam stotine eura) na ime nematerijalne stete i 300 eura (tri stotine eura) na ime troskova, (iii) treoj podnositeljki predstavke, 1.500 eura (jedna hiljada pet stotine eura) na ime nematerijalne stete i 300 eura (tri stotine eura) na ime troskova, (iv) cetvrtoj podnositeljki predstavke, 1.300 eura (jedna hiljada tri stotine eura) na ime nematerijalne stete i 300 eura (tri stotine eura) na ime troskova, (v) da gore navedene iznose treba pretvoriti u nacionalnu valutu tuzene Drzave po kursu koji se primjenjuje na dan isplate plus svaki porez koji se moze platiti na ove iznose, (g) da po isteku gore navedena tri meseca do isplate, treba platiti obicnu kamatu na iznose navedene pod b) po stopi koja je jednaka najnizoj kamatnoj stopi Evropske centrale banke uz dodatak od tri procentna poena, 6. Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljki predstavki za pravicno zadovoljenje. Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi na dan 13. januara 2009. godine u skladu sa pravilom 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda. Sally Dollé Sekretar Françoise Tulkens Predsednik

155

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

156

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

CETVRTO ODJELJENJE

PREDMET GARZICI protiv CRNE GORE

(Predstavka br. 17931/07)

PRESUDA STRAZBUR 21. septembar 2010. godine

Ova presuda postae pravosnazna u okolnostima koje su izlozene u clanu 44, stav 2 Konvencije. U njoj moze doi do redakcijskih izmjena.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Garzici protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Cetvrto odjeljenje), zasijedajui u vijeu sljedeeg sastava: Nicolas Bratza, predsjednik, Giovanni Bonello, David Thór Björgvinsson, Ján Sikuta, Päivi Hirvelä, Ledi Bianku, Nebojsa Vucini, sudije, i Lawrence Early, sekretar Odjeljenja, Nakon vijeanja bez prisustva javnosti 31. avgusta 2010. godine donosi sljedeu presudu koja je usvojena toga dana:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je predstavkom (br. 17931/07) protiv Crne Gore koju je 9. aprila 2007. godine Sudu podnijela po clanu 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu Konvencija) crnogorska drzavljanka ga Desanka Garzici (u daljem tekstu podnositeljka predstavke). 2. Podnositeljke predstavke zastupao je g. D. Markovi, advokat sa advokatskom praksom u Podgorici. Vladu Crne Gore (u daljem tekstu Vlada) zastupao je njen zastupnik g. Z. Pazin. 3. Predstavke navela je, narocito, da je Vrhovni sud povrijedio njeno pravo na pristup sudu jer je odbio da razmotri njen zahtjev za reviziju u meritumu. 4. Dana 9. septembra 2009. godine predsjednik Cetvrtog odjeljenja odlucio je da posalje Vladi obavjestenje o predstavci. U skladu sa clanom 29, stav 3 Konvencije takoe je odluceno da e uz prihvatljivost predstavke biti ispitan i meritum predstavke, a da e prioritet biti dat predstavci u skladu sa pravilom 41 Sudskog poslovnika.

CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA

5. Podnositeljka predstavke roena je 1924. godine u Podgorici gdje i zivi. Ona je paraplegicarka. 6. Cinjenice ovog predmeta koje su iznijele strane mogu se sumirati na sljedei nacin. 7. Dana 4. oktobra 2000. godine podnositeljka predstavke podnijela je imovinskopravni zahtjev Osnovnom sudu u Podgorici, trazei utvrivanje prava svojine. Pri tome ona nije konkretno navela vrijednost spora. Meutim, 2. novembra 2000. godine platila je sudsku taksu u iznosu od 10 eura, sto odgovara vrijednosti spora izmeu 50 i 150 eura. 8. Dana 29. aprila 2004. godine, na kraju glavne rasprave i nakon sto su ispitani dodatni dokazi, podnositeljka predstavke precizirala je da je vrijednost spora 37.000 eura. 9. Istoga dana Osnovni sud presudio je u korist podnositeljke predstavke a u presudi se, izmeu ostalog, navodi da je vrijednost spora bila 37,000 eura, te da je "sudski vjestak procijenio da je na dan 10. oktobar 1984. godine ukupna vrijednost predmetne imovine bila 72.877,79 eura". 10. Dana 22. oktobra 2004. godine Visi sud u Podgorici ponistio je tu presudu i vratio predmet na ponovno suenje. 11. Dana 15. juna 2005. godine podnositeljka predstavke, nakon sto je zavrsena glavna rasprava i na zahtjev suda, precizirala je da je vrijednost spora 9.900 eura. Istog dana punomonik tuzenog podnio je svoj zahtjev za troskove na osnovu vrijednosti spora od 11.637 eura. 12. Dana 19. jula 2005. godine Osnovni sud presudio je protiv podnositeljke predstavke. U

158

PREDMET: GARZICI protiv CRNE GORE

presudi se, izmeu ostalog, navodi da je vrijednost spora bila 11.500 eura i ponovo se poziva na ranije pomenute nalaze vjestaka. 13. Dana 7. aprila 2006. godine Visi sud potvrdio je tu presudu u postupku po zalbi. 14. Dana 10. oktobra 2006. godine Vrhovni sud u Podgorici odbio je zahtjev za reviziju podnositeljke predstavke kao neprihvatljiv navodei da je putem plaanja sudske takse od strane podnositeljke predstavke indirektno odreena vrijednost spora u znacajnoj mjeri manja od zakonskog praga (v. clan 382, stav 3 u stavu 19 ove presude).

II. RELEVANTNO DOMAE PRAVO

A. Zakon o parnicnom postupku iz 1977. godine; objavljen u Sluzbenom listu SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 72/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, i u Sluzbenom listu SRJ 27/92, 31/93, 24/94, 12/98 i 15/98). 15. Clanovima 35-40 propisuju se opsta pravila vezana za sredstva kojima se utvruje vrijednost graanskog spora. 16. Clanom 40, st. 2 propisuje se da u slucajevima koji se ne odnose na novcane zahtjeve relevatna vrijednost spora jeste ona koju je naveo tuzilac u svom zahtjevu. 17. Clanom 40, st. 3 dalje se predvia da kada je vrijednost koju navede tuzilac ocigledno netacna, nadlezni prvostepeni sud mora "najkasnije na pripremnom rocistu, a ako pripremno rociste nije odrzano, onda na glavnoj raspravi, prije pocetka raspravljanja o glavnoj stvari, brzo i na pogodan nacin utvrditi, odnosno provjeriti tacnost oznacene vrijednosti". 18. Clanom 186, st. 2 propisuje se da pravo na reviziju zavisi od vrijednosti tuzbenog zahtjeva ,,tuzilac je duzan da navede (vrijednost tuzbenog zahtjeva) u tuzbi". 19. Clanom 382, st. 3 propisuje se da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tuzbeni zahtjev ne odnosi na potrazivanje u novcu ako vrijednost spora ne prelazi otprilike 1.470 eura. 20. Prema clanovima 383 i 394-397, izmeu ostalog, Vrhovni sud moze, ukoliko prihvati zahtjev za reviziju jedne od strana u sporu, preinaciti spornu presudu ili je ponistiti i naloziti ponovno suenje na nizim sudovima. B. Porodicni zakon iz 1989. godine objavljen u Sluzbenom listu SRCG 7/89) 21. Clanovi 8 i 154 ovog zakona propisuju da zakonski staratelj mora da se obezbijedi samo licima koja nisu u stanju da se staraju o svojoj "licnosti, pravima i interesima".

PRAVO I. NAVODNO KRSENJE CLANA 6 KONVENCIJE

22. Podnositeljka predstavke zalila se po clanu 6, st. 1 Konvencije da je Vrhovni sud prekrsio njeno pravo na pristup sudu tako sto je odbio da razmotri zahtejv za reviziju u meritumu. 23. Clan 6 glasi: "Svako, tokom odlucivanja o njegovim graanskim pravima i obavezama... ima pravo na pravicnu... raspravu... pred... sudom..." A. Prihvatljivost 24. Vlada je ustvrdila da je predstavka podnositeljke predstavke nekompatibilna ratione temporis na osnovu cinjenica da je pravosnazna presuda u domaem postupku donesena od strane Viseg

159

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

suda 19. jula 2005. godine, a Savjet ministara Savjeta Evrope odlucio je da je Crna Gora potpisnica Konvencije od 6. juna 2006. godine. 25. Podnositeljka predstavke ustvrdila je da je njena predstavka prihvatljiva. 26. Sud napominje da je ve zauzeo stav da se treba smatrati da je Konvencija na snazi za Crnu Goru kontinuirano od 3. marta 2004. godine (v. Bijeli protiv Crne Gore i Srbije, br. 11890/05, st. 69, 28. april 2009. godine). Sud ne vidi razlog da odstupi od tog stava u ovom konkretnom slucaju. Vladin prigovor da je predstavka nekompatibilna ratione temporis mora stoga da bude odbacen. 27. Sud takoe smatra da predstavka nije ocigledno neosnovana u okviru znacenja clana 35, st. 3 Konvencije i ne nalazi nijedan drugi osnov da je proglasi neprihvatljivom. Stoga se ona mora proglasiti prihvatljivom. B. Meritum 28. Vlada je ustvrdila da clan 186, st. 2 Zakona o parnicnom postupku iz 1977. godine predvia duznost podnositeljke predstavke da navede vrijednost spora (v. stav 18 ove presude). Vlada dalje tvrdi da su domai sudovi samo morali da provjere tacnost navedene vrijednosti, a ne i da utvrde vrijednost ukoliko je podnositeljka predstavke nije sam naveo. Po misljenju Vlade, ni sudovi ni stranke nisu mogli da raspravljaju o vrijednosti spora, ako to nisu uradili do kraja prve glavne rasprave. Uz to, Vlada je ustvrdila: (a) vrijednost od 37.000 eura utvrena je proizvoljno, (b) iznos od 9.900 eura odredila je podnositeljka predstavke u ponovljenom suenju tek nakon glavne rasprave, sto nije dozvoljeno po Zakonu o parnicnom postupku iz 1977. godine, i (c) iznos od 11.637 eura odredio je takoe proizvoljno punomonik tuzenog kada je trazio troskove, a ne podnositeljka predstavke. S obzirom na navedeno, Vlada je zakljucila da Vrhovni sud nije mogao da bude obavezan nijednom od navedenih odreenih vrijednosti i zbog toga nije bilo krsenja prava podnositeljke predstavke. 29. Podnositeljka predstavke ponovno je potvrdila svoje tvrdnje. 30. U svojoj presudi u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. februara 1975. godine, Sud je zauzeo stav da clan 6, st. 1 "obezbjeuje svakome pravo da tuzbu vezanu za njegova/njena graanska prava i duznosti iznese pred sud ili tribunal" (st. 36, serija A, br. 18). Na "pravo na sud", ciji je jedan aspekt pravo na pristup, moze se osloniti svako ko smatra (na argumentovanim osnovama) da je zadiranje u ostvarivanje njegovih ili njenih (graanskih) prava nezakonito i zali se da mu nije data mogunost da tu tuzbu preda sudu i tako ispuni uslove propisane clanom 6, st. 1 (v. izmeu ostalog Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 32555/96, st. 117, ECHR 2005-X). 31. Clan 6 Konvencije ne namee stranama ugovornicama obavezu da osnuju zalbene ili kasacione sudove. Kada takvi sudovi postoje, moraju se postovati garancije clana 6. Na primjer, takav sud mora da garantuje strankama u parnici djelotvorno pravo na pristup sudovima da bi se utvrdila njihova "graanska prava i duznosti" (v. izmeu ostalog, Levages Prestations Services protiv Francuske, 23. oktobar 1996. godine, st. 44, Izvjestaji o presudama i odlukama 1996-V). 32. "Pravo na sud", meutim, nije apsolutno ve podlijeze ogranicenjima na koja upuuju okolnosti, narocito kada "je rijec o uslovima prihvatljivosti zalbe", posto, po samoj svojoj prirodi, to pravo mora regulisati drzava, koja u tome uziva odreenu slobodu procjene (v. García Manibardo protiv Spanije, br. 38695/97, st. 36, ECHR 2000-II, i Mortier protiv Francuske, br. 42195/98, st. 33, 31 jul 2001. godine). Ipak, ova ogranicenja ne smiju da ogranice ili smanje pristup pojedinaca na takav nacin ili u tolikoj mjeri da to narusi samu sustinu toga prava. Stavise, ta ogranicenja bie kompatibilna sa clanom 6, st. 1 samo ako su u skladu sa relevantnim domaim zakonima i drugim propisima, ukoliko teze ka legitimnom cilju i ukoliko postoji razuman odnos srazmjernosti izmeu sredstava koja su upotrijebljena i cilja cijem se ostvarivanju tezi (v. Guérin protiv Francuske, 29. jul 1998. godine, st. 37, Izvjestaji o presudama i odlukama 1998-V). 33. Sto se tice ovog konkretnog slucaja, Sud navodi da Zakon o parnicnom postupku propisuje da tuzilac mora da navede vrijednost spora. Kada se ta vrijednost odredi nerealno, bilo da je

160

PREDMET: GARZICI protiv CRNE GORE

premala ili prevelika, prvostepeni sud ima obavezu da provjeri tacnost tog odreenja (v. stav 17 ove Presude). Meutim, Sud smatra da, iako domai sudovi nemaju obavezu u tom smislu, nema odredbe u Zakonu o parnicnom postupku koja bi zabranila sudovima da utvrde vrijednost kada tuzilac to ne uradi u tuzbi. U konkretnom predmetu domai sudovi utvrdili su vrijednost spora i u prvom i u drugom slucaju, uzimajui u obzir nalaze vjestaka kao i vrijednost koju su navele same stranke u sporu. Iako su te vrijednosti bile razlicite, Sud ne smatra da je potrebno da odredi koja je od te dvije vrijednosti bila tacnija, posto je u oba slucaja bilo mogue podnijeti zahtjev za reviziju u skladu sa clanom 382, st. 2 Zakona o parnicnom postupku iz 1977. godine (v. stav 19 ove presude). U svakom slucaju, podnositeljka predstavke ne bi trebalo da trpi nikakvu stetu zbog propusta suda da nalozi podnosiocu predstavke da plati razliku izmeu iznosa sudskih taksi koje je platio i iznosa taksi koji odgovara utvrenoj vrijednosti spora. Zbog toga Sud smatra da je doslo do povrede prava podnositeljke predstavke na pristup Vrhovnom sudu. 34. Shodno tome doslo je do povrede clana 6, st. 1 Konvencije.

II. OSTALA NAVODNA KRSENJA KONVENCIJE

35. Podnositeljka predstavke takoe se zalila na sljedee: (a) ocjenu dokaza od strane domaih sudova, (b) ishod postupka pred Osnovnim sudom i Visim sudom po clanu 1 Protokola br. 1, i (c) da je u odnosu na nju izvrsena diskriminacija od strane domaih sudova zbog njenog invaliditeta i propusta domaih sudova da u postupak ukljuce Centar za socijalni rad. 36. Sud istice da nije u okviru njegovih nadleznosti da zamijeni svojom procjenom cinjenica procjenu domaih sudova, jer je, po opstem pravilu, na tim sudovima da cijene dokaze koji se pred njima izvedu. Zadatak Suda jeste da provjeri da li je sporni postupak, gledajui u cjelini, bio pravican kako propisuje clan 6, st. 1 (v. izmeu ostalog Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 16. decembar 1992. godine, st. 34, serija A br. 247 B; Vidal protiv Belgije, 22. april 1992. godine, st. 33, serija A br. 235 B). U ovom konkretnom slucaju, ne postoji nista sto bi ukazalo na to da je pristup sudova bio na bilo koji nacin proizvoljan ili nepravican. Zbog toga se u ovom dijelu predstavka mora proglasiti neprihvatljivim kao ocigledno neosnovana u skladu sa clanom 35, st. 3 i 4 Konvencije. 37. Sud primjeuje da se clan 1 protokola br. 1 ne odnosi na regulisanje graanskih prava izmeu strana u privatnom pravu. U ovom konkretnom slucaju, stoga, odluke sudova protiv podnositeljke predstavke, prema pravilima privatnog prava, ne mogu da se smatraju neopravdanim zadiranjem drzave u imovinska prava strane koja je izgubila spor. I zaista, upravo je funkcija sudova da odlucuju u sporovima cije regulisanje spada u nadleznost domaeg prava i van djelokruga Konvencije (v. mutatis mutandis, Kuchar i Stis protiv Republike Ceske (dec.), br. 37527/97, 21. oktobar 1998. godine; v. takoe i S.Ö., A.K., Ar.K. i Y.S.P.E.H.V. protiv Turske (dec.) 31138/96, 14. septembar 1999. godine; H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 10000/82, Odluka Komisije od 4. jula 1983. godine, DR 33 p. 247 at p. 257; i Bramelind i Malmström protiv Svedske, br. 8588/79, odluka Komisije od 12. oktobra 1982. godine, DR 29, p. 64 at p. 82). Stoga predstavka u ovom dijelu nije saglasna ratione materiae sa odredbama Konvencije u okviru znacenja clana 35, st. 3 i mora biti odbacena u skladu sa clanom 35, st. 4 Konvencije. 38. I na kraju, Sud napominje da nema dokaza u spisu predmeta da je bilo bilo kakve diskriminacije protiv podnositeljke predstavke po bilo kom osnovu. Sto se tice ukljucivanja Centra za socijalni rad, relevantni clanovi Porodicnog zakona iz 1989. godine, koji je bio na snazi u vrijeme kada je voen postupak, predviaju da se zakonski staratelj odreuje samo za lica koja nisu u stanju da se staraju za svoja prava i interese (v. stav 21 u tekstu ove Presude). Meutim, to nije slucaj sa podnositeljkom predstavke, ciji invaliditet je fizicki, a ne mentalni, i koju je uz to zastupao advokat tokom cijelog postupka. Stoga ovaj dio predstavke takoe mora da se odbaci kao ocigledno neosnovan u skladu sa clanom 35, st. 3 i 4 Konvencije.

161

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

III. PRIMJENA CLANA 41 KONVENCIJE

39. Clan 41 Konvencije propisuje: "Kada Sud utvrdi prekrsaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrasnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omoguava samo djelimicnu odstetu, Sud e, ako je to potrebno, pruziti pravicno zadovoljenje osteenoj stranci." A. Naknada stete 40. Podnositeljka predstavke trazila je 150.000 eura na ime naknade materijalne stete. 41. Vlada je ovakav zahtjev osporila. 42. Sud je misljenja da nije dovoljno potkrijepljena tvrdnja da je podnositeljka predstavke pretrpjela materijalnu stetu usljed povrede njenog prava na pristup Vrhovnom sudu. Cak i ako nije predmet konkretnog tuzbenog zahtjeva, Sud prihvata da je podnositeljka predstavke pretrpjela nematerijalnu stetu koja ne moze da se nadoknadi u dovoljnoj mjeri samo utvrivanjem da je doslo do povrede prava. Radei svoju procjenu na ravnopravnim osnovama i uzimajui u obzir narocite okolnosti ovog predmeta, Sud dosuuje podnosiocu predstavke 1.500 eura po ovom osnovu (v. mutatis mutandis, Staroszczyk protiv Poljske, br. 59519/00, st. 141-143, 22. mart 2007. godine). B. Troskovi i izdaci 43. Podnositeljka predstavke trazila je 10.000 eura za "troskove postupka". 44. Vlada je osporila taj zahtjev. 45. Prema praksi Suda, podnositeljka predstavke ima pravo na naknadu troskova i izdataka samo u onoj mjeri u kojoj se pokaze da ih je podnositeljka stvarno imao i da su bili neophodni, a i razumni po pitanju iznosa (v. na primjer, Iatridis protiv Grcke (pravicno zadovoljenje) [GC], br. 31107/96, stav 54, ECHR 2000-XI). 46. U ovom konkretnom slucaju, s obzirom na cinjenicu da podnositeljka predstavke nije podnijela dokaze da su navedeni troskovi stvarno pretrpljeni (npr. detaljni racuni i fakture), Sud, shodno tome, odbacuje navedeni zahtjev. IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. Proglasava predstavku u dijelu koji se odnosi na pristup podnositeljke predstavke Vrhovnom sudu prihvatljivim, a ostatak predstavke neprihvatljivim; 2. Smatra da je doslo do povrede prava podnositeljke predstavke na pristup Vrhovnom sudu po clanu 6, st. 1 Konvencije; 3. Smatra (a) da tuzena drzava treba da plati podnositeljki predstavke, u roku od tri mjeseca od datuma na koji ova presuda postane pravosnazna u skladu sa clanom 44, st. 2 Konvencije, iznos od 1.500 eura (hiljadu i pet stotina eura) na ime nematerijalne stete, i sve poreze koji se na to obracunavaju; (b) da se od isteka navedena tri mjeseca pa do plaanja navedenog iznosa obracunava i plaa obicna kamata po stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke tokom zateznog perioda uz dodatak od tri procentna poena; 4. Odbacuje ostatak zahtjeva podnositeljke predstavke za pravicnim zadovoljenjem. Sacinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanoj formi 21. septembra 2010. godine, shodno pravilu 77, stav 2 i 3 Poslovnika Suda. Lawrence Early sekretar Nicolas Bratza predsjednik

162

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PETO ODJELJENJE

PREDMET PARIZOV protiv BIVSE JUGOSLOVENSKE REPUBLIKE MAKEDONIJE

(Predstavka br. 14258/03)

PRESUDA STRAZBUR 7. februar 2008. PRAVOSNAZNA 07/05/2008.

Ove presuda e postati pravosnazna u okolnostima predvienim clanom 44 stav 2 Konvencije. Mogue su redaktorske izmjene.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Parizov protiv Bivse Jugoslovenske Republike Makedonije Evropski sud za ljudska prava (Peto odjeljenje), zasijedajui u vijeu u sastavu: Peer Lorenzen, Predsjednik Karel Jungwiert, Volodymzr Butkevych, Margarita Tsatsa-Nikolovska, Javier Borrego Borrego, Renate Jaeger, Mark Villiger, sudije i Claudia Westerdiek, Sekretar odjeljenja poslije vijeanja na zatvorenoj sjednici odrzanoj 15. januara 2008. godine, izrice sljedeu presudu, koja je usvojena istog dana:

POSTUPAK

1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 14258/03) koju je Sudu podnio protiv Bivse Jugoslovenske Republike Makedonije na osnovu clana 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i sloboda (u daljem tekstu ,,Konvencija") drzavljanin Makedonije, g. Sterija Parizov (u daljem tekstu ,,Podnosilac predstavke"), dana 11. aprila 2003. godine. 2. Podnosioca predstavke zastupao je g. N. Zendelov, advokat iz Stipa. Vladu Makedonije (u daljem tekstu ,,Vlada") zastupao je njen zastupnik, ga. R. Lazareska Gerovska. 3. Dana 7. maja 2007. godine, Sud je odlucio da Vladu obavijesti o predstavci. Primjenjujui clan 29, stav 3 Konvencije, odluceno je da se prihvatljivost i osnovanost predstavke razmatraju istovremeno.

CINJENICE OKOLNOSTI PREDMETA

A. Okolnosti predmeta 4. Podnosilac predstavke roen je 1936. godine i zivi u Stipu. 5. Dana 17. novembra 1986. godine podnosilac predstavke i jos tri osobe pokrenule su parnicni postupak pred tadasnjim Opstinskim sudom u Stipu (u originalu Stip Municipal Court) za ponistenje ugovora o dozivotnom izdrzavanju (u originalu care agreement) (dalje u tekstu ,,ugovor") koji su dana 7. decembra 1979. godine zakljucili pokojni otac podnosioca predstavke i njegova pomajka (,,tuzena"). Tvrdili su da je pokojni otac podnosioca predstavke bio u dobrom fizickom stanju i da je imao dovoljno finansijskih sredstava da se sam izdrzava i da, shodno tome, nije bilo potrebe za ugovorom po kojem tuzena dobija cetiri stotine zlatnih lira, staru ikonu neprocjenjive vrijednosti i zemlju. 6. Dana 25. juna 1987. godine Opstinski sud u Stipu prihvatio je tuzbu podnosioca predstavke i ponistio ugovor. Sud je odredio, inter alia, da je ikona dio nasljea pokojnog oca podnosioca predstavke, ali je odbacio tuzbu u dijelu koji se tice zlatnih lira. Rjesenje je podnosiocu predstavke dostavljeno dana 3. marta 1988. godine. 7. Dana 14. marta 1988. godine obje stranke su ulozile zalbu. 8. Dana 29. septembra 1989. godine Okruzni sud (u originalu District Court) u Stipu odbacio je zalbe i potvrdio rjesenje nizeg suda. 9. Dana 25. septembra 1990. godine Vrhovni sud prihvatio je reviziju (u originalu appeal on points of law) Podnosioca predstavke od 19. decembra 1989. Sud je vratio predmet na ponovno

164

PREDMET: PARIZOV protiv BIVSE JUGOSLOVENSKE REPUBLIKE MAKEDONIJE

razmatranje posto prvostepeni sud nije pruzio dovoljno obrazlozenja za svoje rjesenje. 10. Postupak je nastavljen 19. juna 1991. godine. Od cetiri rasprave zakazane pred prvostepenim sudom, nijedna nije odlozena na zahtjev Podnosioca predstavke. 11. Dana 14. oktobra 1992. godine Opstinski sud u Stipu donio je isto rjesenje kao na dana 25. juna 1987. godine u kojoj se konstatuje da je otac podnosioca predstavke bio jedan od najbogatijih ljudi u selu; da je bio dobrog fizickog stanja i da je, sklapanjem ugovora, tuzena stekla znacajnu imovinsku korist (u originalu acquired considerable interest) sto nije bilo u skladu sa tadasnjim drzavnim ureenjem (u originalu state order). Sud je odbacio tuzbu podnosioca predstavke u dijelu koji se tice zlatnih lira zato sto nije bilo dokaza da je otac podnosioca predstavke bio u posjedu takvih lira. 12. Dana 25. decembra 1992. godine podnosilac predstavke ulozio je zalbu. Dana 6. februara 1993. godine podnio je predstavke kao odgovor na zalbu tuzene, kao i dodatak svojoj zalbi. 13. Dana 8. oktobra 1993. godine Okruzni sud u Stipu ukinuo je rjesenje prvostepenog suda posto nije bilo u skladu sa uputstvima Vrhovnom suda. 14. Postupak je nastavljen 25. januara 1994. godine. Pred prvostepenim sudom odrzano je osam rasprava, od kojih nijedna nije odlozena na zahtjev Podnosioca predstavke. 15. Dana 8. decembra 1994. godine Opstinski sud u Stipu djelimicno je prihvatio tuzbu podnosioca predstavke. Sud je odredio da se samo ikona ukljuci u nasljee pokojnog oca podnosioca predstavke i odbacio je tuzbu za ponistenje ugovora. Ponovljeni su raniji nalazi u vezi sa zlatnim lirama. Rjesenje je dostavljeno podnosiocu predstavke 13. oktobra 1995. godine. 16. Dana 16. oktobra 1995. godine podnosilac predstavke ulozio e zalbu. 17. Dana 20. marta 1996. godine Okruzni sud u Stipu ponistio je rjesenje i sam izrekao presudu. Ugovor je proglasio nistavnim, ali je nasao da je ugovor sklopljen kao ugovor o poklonu (u originalu gift contract). Potvrdio je ostatak rjesenja prvostepenog suda. 18. Dana 2. jula 1996. godine tuzena je podnijela je zahtjev za reviziju Vrhovnom sudu. 19. Dana 9. decembra 1998. godine Vrhovni sud prihvatio je zahtjev podnosioca predstavke i ukinuo rjesenje Okruznog suda. Sudu je dato i uputstvo da ustanovi da li je ugovor zakljucen u zakonski predvienom obliku. 20. Dana 14. aprila 2000. godine Apelacioni sud u Stipu vratio je predmet na ponovno ispitivanje pred prvostepenim sudom. Rjesenje je dostavljeno podnosiocu predstavke 8. aprila 2002. godine. 21. Izmeu 11. februara 2003. i 20. aprila 2004. godine prvostepeni sud je zakazao pet rasprava, od kojih je jedna odlozena zbog podnosioca predstavke. Tokom navedenog perioda, podnosilac predstavke sudu je podnio cetiri predstavke. 22. Dana 20. aprila 2004. godine Prvostepeni sud u Stipu djelimicno je usvojio tuzbu podnosioca predstavke ­ proglasio je ugovor nevaljanim i ocijenio da je sklopljen kao ugovor o poklonu. 23. Dana 24. februara 2005. godine Apelacioni sud u Stipu prihvatio je zalbu tuzene od 10. maja 2004. godine i vratio predmet na ponovno razmatranje. 24. Dana 24. juna 2005. godine Prvostepeni sud u Stipu proglasio je tuzbu podnosioca predstavke povucenom posto se nije pojavio pred sudom uprkos tome sto mu je propisno urucen poziv. Sud je takvu odluku donio zato sto se u predmetu radilo o sporu manje vrijedosti. 25. Dana 24. januara 2006. godine Apelacioni sud u Stipu ukinuo je to rjesenje tvrdei da se predmet ne moze smatrati sporom mnanje vrijednosti. 26. Dana 15. una 2006. godine Prvostepeni sud u Stipu odbacio je tuzbu podnosioca predstavke za ponistenje ugovora uz obrazlozenje da ugovor ispunjava sve zakonom predviene uslove. To rjesenje doneseno je nakon sto je rasprava zakazana za 23. maj 2006. godine odlozena zbog odsutnosti podnosioca predstavke. 27. Dana 21. avgusta 2006. godine podnosilac predstavke ulozio je zalbu. 28. Dana 15. marta 2007. godine Apelacioni sud U Skopju odbacio je zalbu i potvrdio rjesenje prvostepenog suda.

165

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

29. Dana 23. aprila 2007. godine podnosilac predstavke podnio je zahtjev za reviziju Vrhovnom sudu. Postupak pred tim sudom jos je u toku. B. Relevantno domae pravo 30. Clan 35, stav 1, tacka 6 Zakona o sudovima (u originalu Courts Act) od 2006. godine (u daljem tekstu ,,Zakon iz 2006." Predvia da ,,Vrhovni sud ima nadleznost da rjesava predstavke u vezi sa krsenjem prava na raspravu u razumnom roku, u zakonom propisanom postupku." 31. Clan 36 Zakona iz 2006. predvia da,,doticna stranka ima pravo da podnese neposredno visem sudu (u originalu immediate higher court) predstavku za zastitu prava na raspravu u razumnom roku ukoliko to lice smatra da je ono prekrseno od strane suda odgovarajue nadleznosti. Neposredno visi sud razmatra predstavku u roku od sest mjeseci od njenog podnosenja i donosi odluku da li je nizi sud prekrsio pravo na raspravu u razumnom roku. Visi sud duzan je da dosudi pravicno zadovoljenje podnosiocu tuzbe ukoliko utvrdi da je doslo do krsenja prava na raspravu u razumnom roku. Pravicno zadovoljenje isplauje se iz drzavnog budzeta." 32. Clan 128 Zakona iz 2006. predvia pocetak primjene na dan 1. januara 2007. godine.

PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANA 6, STAV 1 KONVENCIJE

33. Podnosilac predstavke zalio se da je duzina postupka bila nespojiva sa zahtjevom o ,,razumnom vremenskom roku" koji predvia clan 6, stav 1 Konvencije, koji glasi kao sto slijedi: ,,Tokom odlucivanja o njegovim graanskim pravima i obavezama ..., svako ima pravo na ... raspravu u razumnom roku pred .. sudom." A. Prihvatljivost 1. Neiscrpljenje domaih pravnih lijekova

(a) Podnesci stranaka 34. Vlada je ostala pri stavu da je podnosilac predstavke propustio da iscrpi domae pravne lijekove s ozbirom na to da nije podnio predstavku u vezi sa krsenjem rpava na raspravu u razumnom roku u skladu sa Zakonom iz 2006. godine. Ona je navela da je nakon presuda u predmetu Atanasovic i Kostovska (vidjeti predmet Atanasovic i Drugi protiv Bivse Jugoslovenske Republike Makedonije, br. 13886/02, § 47, od 22. decembra 2005. godine i predmet Kostovska protiv Bivse Jugoslovenske Republike Makedonije, br. 44353/02, § 53, od 15. juna 2006. godine), tuzena Drzava uvela posebno osmisljeni pravni lijek kako bi rijesila problem prekomjerne duzina postupaka. Ona je smatrala da iako je taj pravni lijek po svojoj prirodi bio kompenzatorni, formulacija iz Zakona iz 2006. godine upuuje na zakljucak da taj pravni lijek treba koristiti u dva slucaja: 1) za sve predstavke podnesene Sudu poslije uvoenja Zakona iz 2006. godine i 2) kada su sproni postupci i dalje u toku pred domaim sudovima poslije 1. januara 2007. godine i kada je predstavka podnesena Sudu prije tog datuma. Pozivajui se na sudsku praksu Suda, Vlada je ostala pri stavu da je od Podnosioca predstavke trazeno da iscrpi taj pravni lijek iako on nije postojao u vrijeme kada je od podnio svoju predstavku Sudu. 35. Vlada je dalje iznijela da je taj pravni lijek koristen u dvadeset predmeta do 3. jula 2007. godine i da jos nije donesena nijedna sudska odluka. Meutim, nedostatak domae prakse nije trebalo posmatrati kao nesto sto negativno utice na djelotvornost pravnog lijeka u praksi. Konacno, Vlada se obavezala da e obavijestiti Sud o eventualnim sudskim odlukama.

166

PREDMET: PARIZOV protiv BIVSE JUGOSLOVENSKE REPUBLIKE MAKEDONIJE

36. Podnosilac predstavke osporavao je djelotvornost pravnog lijeka uvedenog Zakonom iz 2006. godine. Sporio je da je taj pravni lijek mogao da ubrza postupak. Potvrdio je nepostojanje domae prakse u tom pogledu i ustvrdio da nije bilo jasno koji bi sud imao nadleznost da rjesava o njegovom predmetu. Na kraju se pozvao na izvjestaj Vrhovnog suda u kojem taj sud navodno kritikovao nedovoljnu jasnou Zakona iz 2006. godine i djelotvornost pravnog lijeka. Nije dostavio pomenuti izvjestaj u prilog svojim navodima. (b) Ocjena Suda 37. Sud ponovo istice da je svrha pravila o iscrpljenju domaih pravnih lijekova, sadrzanog u clanu 35, stav 1 Konvencije da omogui Drzavama ugovornicama da sprijece ili isprave povrede koje im se navodno stavljaju na teret prije nego ti navodi budu podneseni ovom Sudu (vidjeti predmet Selmouni protiv Francuske [VV], br. 25803/94, § 74, ESLJP 1999-IV). Ovo pravilo zasniva se na pretpostavci, koja se ogleda u clanu 13 Konvencije ­ s kojim je u tijesnoj vezi ­ da postoji djelotvoran pravni lijek u odnosu na navodnu povredu u domaem sistemu (vidjeti predmet Kudla protiv Poljske [VV], br. 30210/96, § 152, ESLJP 2000-XI). 38. Jedini pravni lijekovi za koje se clanom 35 Konvencije zahtijeva da budu iscrpljeni jesu oni koji se odnose na navodne povrede i koji su istovremeno dostupni i dovoljni. Postojanje takvih pravnih lijekova mora biti u dovoljnoj mjeri izvjesno ne samo u teoriji ve i u praksi, dok e im u suprotnom nedostajati neophodna dostupnost i djelotvornost (vidjeti predmet Mifsud protiv Francuske (odl.) [VV], br. 57220/00, ESLJP 2002-VIII). 39. Dalje, u kontekstu clana 13 Konvencije, u presudi Kudla, Sud je nasao da pravni lijekovi koji su bili dostupni stranci na domaem nivou za podizanje prituzbe na duzinu postupka jesu ,,djelotvorni" ukoliko sprecavaju navodnu povredu ili njen nastavak, ili pruzaju dovoljno pravne pomoi za svaku povredu do koje je ve doslo. 40. Tacno je da, u skladu sa ,,opsteprihvaenim principima meunarodnog prava", mogu nastati posebne okolnosti koje oslobaaju podnosioca predstavke obaveze da iscrpi domae pravne lijekove koji mu stoje na raspolaganju. Meutim, Sud istice da samo postojanje sumnji u pogledu uspjesnosti odreenog pravnog lijeka koji nije ocigledno neefikasan ne predstavlja valjan razlog da se ne iscrpe domai pravni lijekovi (vidjeti predmet Giacometti i Drugi protiv Italije (odl.), br. 34939/97, ESLJP 2001-XII). 41. Ocjena o tome da li su domai pravni lijekovi iscrpljeni obicno se vrsi upuivanjem da datum kada je predstavka podnesena Sudu. Meutim, na ovo pravilo primjenjuju se izuzeci, koji se mogu opravdati posebnim okolnostima svakog predmeta (vidjeti predmet Baumann protiv Francuske, br. 33592/96, §47, 22. maj 2001. i predmet Brusco protiv Italije (odl.), br. 69789/01, ESLJP 2001-IX). Narocito, Sud je prethodno odstupio od ovog opsteg pravila u predmetima protiv Poljske, Hrvatske i Slovacke u vezi sa pravnim lijekovima za zastitu od prekomjerne duzine postupka (vidjeti predmet Michalak protiv Poljske (odl.), br. 24549/03, § 36, 1. mart 2005. godine; predmet Nogolica protiv Hrvatske (odl.), br. 77784/01, ESLJP 2002-VIII, predmet Andrasik i ostali protiv Slovacke (odl.), br. 57984/00, 60226/00, 60237/00, 60242/00, 60679/00, 60680/00 i 68563/01, ESLJP 2002-IX). 42. U ovom konkretnom predmetu, u vrijeme kada je podnosilac predstavke podnio svoju prituzbu Sudu, nisu mu bili dostupni nikakvi pravni lijekovi u skladu sa zakonom bivse Jugoslovenske Republike Makedonije u odnosu na duzinu postupka koji je u toku (vidjeti presude u predmetu Atanasovic i Kostovska, citiranu gore u ovom tekstu). Pravni lijek protiv prekomjerne duzine postupka uveden je Zakonom iz 2006. godine koji je poceo da se primjenjuje 1. januara 2007. godine. Podnosilac predstavke nije iskoristio taj pravni lijek. 43. Sud konstatuje, prvo, da clan 36 Zakona iz 2006. godine predvia kompenzatorni pravni lijek - zahtjev za pravicno zadovoljenje ­ preko kojeg stranka ima pravo, ukoliko joj tako odgovara, na pravicno zadovoljenje za pretrpljenu nematerijalnu i materijalnu stetu. Kompenzatorni pravni lijek

167

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

nesumnjivo predstavlja odgovarajue sredstvo pravne pomoi za krsenje koje se ve desilo (vidjeti predmet Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, § 187, ESLJP 2006; predmet Mifsud protiv Francuske (odl.), br. 57220/00, § 17, 11. septembar 2002; predmet Kudla, §§158 i 159, citirani gore u ovom tekstu). 44. Sud dalje primjeuje da izraz ,,sud postupa po predstavci u roku od sest mjeseci" podlozan razlicitim tumacenjima (vidjeti, mutatis mutandis, predmet Horvat protiv Hrvatske, br. 51585/99, § 43, ESLJP 2001-VIII). Ostaje otvoreno pitanje da li bi postupak nakon takve predstavke trebalo da se zavrsi u tom roku. Uz to, Zakon iz 2006. godine utvruje dva suda koja mogu da odlucuju o takvom pravnom lijeku: neposredno visi sud i Vrhovni sud. Ne precizira se koji sud bi bio nadlezan ukoliko se predmet procesuira pred Vrhovnim sudom, kao sto je slucaj u ovom predmetu (vidjeti, a contrario, predmet Michalak, § 17, citiran gore). Iako Sud prihvata da zakoni ne mogu biti apsolutno precizni i da tumacenje i primjena takvih odredaba zavisi od prakse (vidjeti, mutatis mutandis, predmet Kokkinakis protiv Grcke, presuda od 25. maja 1993. godine, Serija A br. 260-A, str. 19, § 40), i dalje ostaje cinjenica da nijedno sudsko rjesenje nije donijeto iako je proslo vise od dvanaest mjeseci od uvoenja tog pravnog lijeka. Nepostojanje domae sudske prakse cini se da potvruju postojanje ove nejasnoe. 45. I na kraju, za razliku od italijanskih, poljskih i italijanskih zakona koji sadrze prelazne odredbe koji se ticu predmeta koji su u toku pred Sudom (vidjeti predmet Grzinci protiv Slovenije, br. 26867/02, ESLJP 2007; predmet Michalak, § 20, citiran gore i predmet Brusco protiv Italije, (odl.), br. 69789/01, ESLJP 2001-IX), Zakon iz 2006. godine ne sadrzi odredbu koja bi izricito stavila u nadleznosti nacionalnih sudova sve predstavke koje se jos procesuiraju pred Sudom bez obzira na to da li su sve jos u toku pred domaim sudovima. 46. Imajui na umu da je predmet bio u toku pred domaim sudovima vise od dvadeset godina prije uvoenja pravnog lijeka Zakonom iz 2006. godine i da jos nije rijesen ta da se iz Vladinih podnesaka ne moze zakljuciti o njegovoj djelotvornosti u posebnim okolnostima predmeta kao sto je ovaj, Sud smatra da bi bilo nesrazmjerno zahtijevati od podnosioca predstavke da proba taj pravni lijek. 47. U tom svijetlu, predstavka se ne moze proglasiti neprihvatljivom po osnovu neiscrpljenja domaih pravnih lijekova u smislu clana 35 Konvencije. Stoga, prigovor Vlade mora se odbaciti. Sud dalje konstatuje da predstavka nije neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu. Stoga se predstavka mora proglasiti prihvatljivom. B. Osnovanost 1. Podnesci stranaka

48. Vlada je iznijela argument da period koji je protekao od stupanja na snagu Konvencije u odnosu na bivsu Jugoslovensku Republiku Makedoniju ne treba uzimati u obzir. Vlada je smatrala da su slozene okolnosti vezane za ovaj predmet, ukljucujui predmet spora i protok vremena izmeu zakljucivanja ugovora (1979) i podnosenja tuzbenog zahtjeva domaim sudovima (1986), sto se negativno odrazilo na utvrivanje cinjenica. 49. Sto se tice ponasanja podnosioca predstavke, Vlada je navela da je doprinio navedenoj slozenosti time sto je cesto dopunjavao argumentaciju i prirodu svog zahtjeva. Ta cinjenica zahtijevala je da nacionalni sudovi utvruju znacajne cinjenice relevantne za ovaj predmet. Nejasnoa i nedosljednost u izlaganju predmeta od strane podnosioca predstavke odrazile su se na broj naredbi za vraanje predmeta koji je izdat u spornom postupku. 50. Konacno, Vlada je tvrdila da trajanje svakog segmenta postupka, posto je predmet vraen na ponovno razmatranje, nije bilo nerazumno dugo. Jedini izuzetak predstavljala je dostava rjesenja Apelacionog suda od 14. aprila 2000. godine (vidjeti stav 20 gore), sto nije znacajno doprinijelo ukupnom trajanju postupka.

168

PREDMET: PARIZOV protiv BIVSE JUGOSLOVENSKE REPUBLIKE MAKEDONIJE

51. Podnosilac predstavke osporio je Vladin argument o slozenosti predmeta. Nije se slozio da je mijenjao svoj zahtjev i da je to uticalo na duzinu postupka s obzirom na to da, u skladu sa pozitivnim propisima, nacionalni sudovi nisu bili obavezani sadrzajem njegovog zahtjeva. Pozivajui se na brojne naredbe za vraanje predmeta koji su izdati tokom postupka, konstatovao je da je duzina postupka bila prekomjerna. Konacno, imajui na umu znacaj koji ovo pitanje za njega ima, zakljucio je da nacionalni sudovi nijesu rjesavali njegov predmet s duznom paznjom. 2. Ocjena Suda

52. Sud podsjea da je sporni postupak poceo 17. novembra 1986. godine kada je podnosilac predstavke predao tuzbeni zahtjev tadasnjem Opstinskom sudu u Stipu. Meutim, kao sto je Vlada navela, period koji spada u njegovu nadleznost nije poceo toga dana ve 10. aprila 1997. godine, posto je Konvencija stupila na snagu u odnosu na bivsu Jugoslovensku Republiku Makedoniju (vidjeti predmet Lickov protiv bivse Jugoslovenske Republike Makedonije, br. 38202/02, § 2, od 28. septembra 2006. godine). 53. Prilikom ocjenjivanja perioda koji je protekao nakon tog datuma, mora se uzeti u obzir stanje postupka na dan 10. aprila 1997. godine (vidjeti predmet Ziberi protiv bivse Jugoslovenske Republike Makedonije, br. 27866/02, § 41, 5. jul 2007. godine). U vezi s ovim, Sud napominje da je u tom trenutku postupak ve trajao preko deset godina i deset mjeseci na tri sudska nivoa. Rjesenje tadasnjeg Okruznog suda od 20. marta 1996. godine bilo je posljednje rjesenje doneseno u toku ovog perioda. Tokom ovog perioda, predmet je ponovo razmatran tri puta. 54. Sporni postupak nije jos okoncan s obzirom na to da Vrhovni sud nije donio rjesenje o zalbi podnosioca predstavke kojom se osporava primjena prava od 23. aprila 2007. godine. Postupak traje ve preko dvadeset i jednu godinu od kojih deset godina, devet mjeseci i pet dana spada u vremensku nadleznost Suda. 55. Sud ponovo istice da se razumnost trajanja postupka mora ocjenjivati u svijetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedee kriterijume: slozenost predmeta, ponasanje podnosioca predstavke i nadleznih vlasti i znacaj pitanja u sporu za Podnosioca predstavke (vidjeti predmet Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, § 43, ESLJP 2000-VII). 56. Sud smatra da predmet ovog sudskog predmeta ne moze, sam po sebi, da objasni duzinu postupka. 57. Sud takoe smatra da promjene zahtjeva podnosioca predstavke i dva odlaganja na zahtjev podnosioca predstavke (vidjeti stavove 21 i 26 gore u tekstu) nijesu mnogo doprinijeli duzini postupka. 58. Sud smatra da je produzeno trajanje postupka rezultat vraanja predmeta na ponovno razmatranje (vidjeti predmet Ziberi protiv bivse Jugoslovenske Republike Makedonije, br. 27866/02, § 46, od 5. jula 2007. godine). Tokom perioda koje spada u njegovu nadleznost ratione temporis, predmet je ponovo razmatran u pet navrata. Za domae sudove se stoga ne moze rei da su bili neaktivni. Meutim, iako Sud ne moze da analizira kvalitet sudske prakse domaih sudova, on smatra da, s obzirom na to da se naredba o vraanju predmeta na ponovno razmatranje obicno izdaje usljed gresaka nizih sudova, ponavljanje takvih naredbi u okviru jednog postupka govori o ozbiljnim propustima u sudskom sistemu (vidjeti predmet Pavlyulynets protiv Ukrajine, br. 70767/01, § 51, od 6. septembra 2005; predmet Wierciszewska protiv Poljske, br. 41431/98, § 46, od 25. novembra 2003. godine). Sud dalje konstatuje da je, kao sto je Vlada istakla, domaim vlastima trebalo gotovo dvije godine da dostave rjesenje Apelacionog suda podnosiocu predstavke (vidjeti stav 20 gore u tekstu). 59. U ovom kontekstu, Sud podsjea da je odgovornost Drzava ugovornica da organizuju svoje pravne sisteme tako da njihovi sudovi mogu da garantuju svakome pravo da dobije pravosnazno rjesenje o sporovima u vezi sa graanskim pravima i obavezama u razumnom roku (vidjeti predmet Kostovska, § 41, citiran gore i predmet Muti protiv Italije, presudu od 23. marta 1994. godine, Serija A br. 281-C, § 15).

169

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

60. Posto je ispitao sve materijale koji su mu dostavljeni, Sud smatra da je u ovom predmetu duzina postupka bila prekomjerna i da nije ispunjen uslov iz clana 6, stav 1 Konvencije u pogledu ,,razumnog roka". 61. Stoga, doslo je do povrede te odredbe.

II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

62. U podnescima podnijetim kao odgovor na Vladine navode, podnosilac predstavke predao je prituzbu na osnovu clana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju da mu je zbog prekomjerne duzine spornog postupka uskraeno pravo da preda zahtjev za naknadu stete koju je pretrpio zato sto nije mogao da koristi zemljiste, iz ugovora, zbog zastare. 63. Sud smatra da je sporni postupak, u vezi sa ocjenom valjanosti ugovora po osnovu kojeg je tuzena dobila pravo vlasnistva nad zemljistem, jos uvijek u toku. U tom smislu, svaka je prituzba na osnovu clana 1 Protokola br. 1 koja se tice ishoda postupka preuranjena. Uz to, podnosilac predstavke ne moze se smatrati za lice koje posjeduje ,,imovinu" u smislu clana na koji se poziva. 64. Sud stoga smatra da stvar na koju se prituzba odnosi ne ukazuje na povredu prava i sloboda predvienih Konvencijom ili Protokolima uz nju. Iz toga slijedi da se ova prituzba mora odbaciti u skladu sa clanom 35, stavovi 3 i 4 Konvencije.

III. PRIMJENA CLANA 41 KONVENCIJE

65. Clan 41 Konvencije predvia: ,,Kada Sud utvrdi prekrsaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrasnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omoguava samo djelimicnu odstetu, Sud e, ako je to potrebno, pruziti pravicno zadovoljenje osteenoj straci. A. Steta 66. Podnosilac predstavke trazio je 144.900 eura (EUR) na ime materijalne stete. Ovaj zahtjev odnosio se na prihod koji bi podnosilac predstavke stekao da je koristio zemljiste dok je postupak u pitanju bio u toku. Takoe je trazio kamatu na 1.000.000 makedonskih denara (MKD) (vrijednost zlatnih lira) zbog nemogunosti da ih koristi od 1986. godine. Na kraju, trazio je iznos od EUR 60.000 na ime nematerijalne stete za strepnju i dusevne bolove koje je pretrpio zbog produzenog trajanja postupka. 67. Vlada je osporila navedene zahtjeve kao nepotkrijepljene. Vlada je takoe smatrala da nema uzrocne veze izmeu materijalne stete za koju se trazi naknada i navodnog krsenja zato sto podnosilac predstavke nije bio naznacen kao vlasnik zemljista i zato sto sporni postupak jos nije okoncan. 68. Sud, kao sto je Vlada iznijela, ne uvia uzrocnu vezu izmeu ustanovljene povrede i navodne materijalne stete. Sud stoga odbacuje ovaj zahtjev. S druge strane, Sud smatra da je podnosilac predstavke pretrpio nematerijalnu stetu u odnosu na utvrenu povredu. Donosei presudu na ravnopravnoj osnovi, Sud dosuuje ukupni iznos od EUR 4.000 na to ime. B. Sudski troskovi i drugi izdaci 69. Podnosilac predstavke takoe je trazio EUR 5.000 na ime sudskih troskova i drugih izdataka ne navodei pri tom da li su nastali pred domaim sudovima ili pred ovim Sudom. Nije prilozio bilo kakva dokumenta u prilog tome.

170

PREDMET: PARIZOV protiv BIVSE JUGOSLOVENSKE REPUBLIKE MAKEDONIJE

70. Vlada je osporila ovaj zahtjev kao prekomjeran i nepotkrijepljen. 71. U skladu sa sudskom praksom ovog Suda, naknada troskova i izdataka moze se dosuditi samo u onoj mjeri u kojoj ih je podnosilac predstavke stvarno pretrpio i ukoliko su bili neophodni, a razumni po pitanju iznosa (vidjeti predmet Kostovska, citiran gore, § 62; predmet Arvelakis protiv Grcke, br. 41354/98, § 34, od 12. aprila 2001. godine; predmet Nikolova protiv Bugarske [VV], br. 31195, § 79, ESLJP 1999-II). Sud istice da je na osnovu Pravila 60 Poslovnika Suda ,,Podnosilac duzan da dostavi sve zahtjeve navedene po stavkama, kao i sva dokumenta kojima se zahtjevi potkrepljuju, u suprotnom Vijee ima pravo da odbaci zahtjev u cjelosti ili djelimicno". 72. Sud podsjea da podnosilac predstavke nije podnio nikakva dokumenta tome u prilog niti detalje kojima bi potkrijepio svoje zahtjeve. Stoga Sud ne dodjeljuje bilo koji iznos na to ime. C. Zatezna kamata 73. Sud smatra da je prikladno da se zatezna kamata bazira na najmanjim kreditnim stopama Evropske centralne banke, uveanu za tri procentna poena. IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. Proglasava prituzbu zbog prekomjerne duzine postupka prihvatljivom a ostatak predstavke neprihvatljivom; 2. Smatra da je doslo do povrede clana 6, stav 1 Konvencije; 3. Smatra (a) da je tuzena Drzava duzna da plati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca od pravosnaznosti presude u skladu sa clanom 44, stav 2 Konvencije, EUR 4.000 (cetiri hiljade eura) na ime naknade nematerijalne stete, konvertovan u nacionalnu valutu tuzene Drzave po stopi koja vazi na dan isplate, uveanu za eventualne pripadajue takse; (b) da se od isteka gore pomenutih tri mjeseca do isplate mora plaati prosta kamata na navedeni iznos po stopi koja odgovara najmanjoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda kasnjenja uveana za tri procentna poena; 4. Odbacuje ostatak zahtjeva podnosioca predstavke za pravicno zadovoljenje. Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi 7. februara 2008. godine, na osnovu Pravila 77, stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda. Claudia Westerdiek Sekretar Peer Lorenzen Predsjednik

171

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

172

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGO ODJELJENJE

PREDMET SALONTAJI-DROBNJAK protiv SRBIJE

(Predstavka broj 36500/05)

PRESUDA STRAZBUR 13. oktobar 2009. godine

Ova presuda e postati pravosnazna u okolnostima predvienim clanom 44, stav 2 Konvencije. Mogue su redaktorske promjene.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Salontaji-Drobnjak protiv Srbije, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje) zasjedajui u vijeu u cijem su sastavu bili: Françoise Tulkens, predsjednik, Vladimiro Zagrebelsky, Danut Jocien, Dragoljub Popovi, András Sajó, Nona Tsotsoria, Kristina Pardalos, sudije, i Françoise Elens-Passos, zamjenik sekretara Odjeljenja, poslije vijeanja na zatvorenoj sjednici odrzanoj 22. septembra 2009. godine, izrice sljedeu presudu, koja je usvojena na taj dan:

POSTUPAK

1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (broj 36500/05), koju je Sudu podnio protiv Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora prema clanu 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: "Konvencija") u to vrijeme drzavljanin Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora, g. Slavko Salontaji-Drobnjak (u dalje tekstu: "Podnosilac predstavke"), dana 11. oktobra 2005. godine. 2. Od 3. juna 2006. godine, poslije Deklaracije o nezavisnosti Crne Gore, Srbija je iskljuciva strana ugovornica u postupcima pred Sudom. 3. Podnosioca predstavke zastupao je g. Y. Grozev, advokat iz Sofije i ga LJ. Palibrk iz Helsinskog odbora za zastitu ljudskih prava u Srbiji, nevladine organizacije iz Beograda. Vladu Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora, a kasnije Vladu Srbije (u daljem tekstu: "Vlada") zastupao je njen zastupnik, g. S. Cari. 4. Podnosilac predstavke je tvrdio da postoje brojne povrede njegovih prava zajamcenih prema clanu 6, st. 1, 8 i 13 Konvencije, koje su sve nastale u kontekstu djelimicnog lisenja poslovne sposobnosti i njegovih kasnijih pokusaja da mu se radna sposobnost vrati upotpunosti. 5. Dana 22. maja 2008. godine predsjednik Drugog odjeljenja je odlucio da Vladu obavijesti o predstavci. Primjenjujui clan 29, stav 3 Konvencije, rijesio je, takoe, da osnovanost predstavke razmatra istovremeno kada i dopustenost.

CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA

6. Podnosilac predstavke je roen 1949. godine i zivi u Vrbasu, Srbija. 7. Cinjenice predmeta, kako su ih stranke dostavile, mogu se sumirati kako slijedi. A. Uvod

8. Od 1973. godine podnosilac predstavke je pokrenuo, uglavnom pred Opstinskim sudom u Vrbasu, nekih dvije stotine parnica protiv njegovog poslodavca i rukovodstva, kao i raznih privatnih lica i sluzbenika Vlade, iznosei nepravilnosti, uznemiravanje i/ili bezakonje. On je, takoe, podnio brojne krivicne prituzbe po istom osnovu. 9. Protiv poslodavca podnosioca predstavke 2003. godine je pokrenut stecajni postupak, a podnosilac predstavke je otpusten. 10. Navedene parnice su se, meutim, nastavile, a neke su kasnije okoncane u korist podnosioca predstavke.

174

PREDMET: SALONTAJI-DROBNJAK protiv SRBIJE

B. Prvi krug krivicnih postupaka i druge cinjenice u vezi sa tim 11. Podnosilac predstavke je u junu 1996. godine prijetio generalnom direktoru svog poslodavca lovackim nozem i laznom rucnom granatom. Na kraju se, ipak, dobrovoljno predao u oba slucaja, a direktor je dobio posjekotinu na desnoj ruci. 12. Podnosilac predstavke je kasnije optuzen za krivicno djelo ugrozavanja sigurnosti. 13. U toku ovog postupka podnosioca predstavke su pregledala dva tima medicinskih vjestaka. 14. Prvi tim vjestaka (Medicinski centar Novi Sad ­ Institut za psihijatriju) je naveo da je on dusevno bolestan, da pati od paranoidne psihoze, i da se zbog toga ne moze smatrati krivicno odgovornim. Dalje, posto je postojala stvarna opasnost da podnosilac predstavke moze ponovo da nanese povredu, taj tim je preporucio obavezno psihijatrijsko lijecenje u ustanovi. 15. Drugi tim vjestaka (KPD bolnica u Beogradu) je 6. novembra 1996. godine utvrdio da podnosilac predstavke ima granicni poremeaj licnosti, ali nije smatrao da je on ozbiljno agresivan i preporucio je obavezno psihijatrijsko lijecenje na slobodi. 16. Opstinski sud u Vrbasu je 22. novembra 1996. godine utvrdio da podnosilac predstavke nije krivicno odgovoran s obzirom da ne moze da upravlja svojim postupcima niti da pravilno shvati njihovo znacenje (vidjeti stav 84 u daljem tekstu). On je, meutim, nalozio obavezno psihijatrijsko lijecenje podnosioca predstavke van ustanove. 17. Od 22. novembra 1996. godine do 15. novembra 1998. godine podnosilac predstavke je redovno dolazio na lijecenje. Ove obaveze je osloboen 16. novembra 1998. godine. 18. Policija u Vrbasu je 5. septembra 2003. godine pozvala podnosioca predstavke da dâ izjavu u vezi sa njegovim stalnim prijetnjama koje je navodno upuivao istom generalnom direktoru. V. Postupak za utvrivanje poslovne sposobnosti podnosioca predstavke i cinjenice u vezi sa tim 19. Posto je u vezi sa ovim postupkom primio predloge Okruznog suda u Novom Sadu i Vrhovnog suda u Beogradu od 26. oktobra 2001.godine, odnosno 31. oktobra 2001. godine, koji su ve razmatrali prituzbe podnosioca predstavke u jednom broju posebnih parnicnih postupaka koji su bili u toku (vidjeti stav 106 u daljem tekstu, cl. 82 i 79, tim redosljedom), Opstinski sud u Vrbasu je u martu 2002. godine preporucio lokalnom Centru za socijalni rad, "CSR") da zvanicno zatrazi pokretanje postupka za utvrivanje poslovne sposobnosti podnosioca predstavke. 20. "CSR" je 18. marta 2002. godine prihvatio ovaj predlog. 21. Opstinski sud je 21. marta 2002. godine ustanovio da je navedeni postupak time pokrenut po sluzbenoj duznosti i nalozio da podnosilac predstavke bude podvrgnut psihijatrijskom pregledu od strane Sudsko-medicinskog odbora Medicinskog fakulteta u Novom Sadu. Za to je dao sljedee objasnjenje: ,,S obzirom na cinjenicu da je [podnosilac predstavke] ukljucen u mnoge pravne predmete i da se broj ovih predmeta ... veoma uveava, u interesu je suda da se razmotri njegova sposobnost da odlucuje ... [kao sto je ve] ... istakao Okruzni sud u Novom Sadu i Vrhovni sud Srbije ... " 22. Ova odluka je istog dana urucena podnosiocu predstavke. 23. Forenzicko-medicinski odbor je poslije toga zakazao preglede za 8. april 2002. godine i 15. april 2002. godine, ali je podnosilac predstavke odbio da bude pregledan dok se ne ispune odreeni uslovi. Podnosilac predstavke je posebno zatrazio: (i) da bude unaprijed obavijesten o identitetu vjestaka koji e ga pregledati; (ii) da na kraju dobije priliku da prihvati ili odbije izabrane vjestake; (iii) da se njegov pregled obavi u sudnici u prisustvu sudije kao i javnosti; i (iv) da se cio pregled snima audio-vizuelno. 24. Forenzicko-medicinski odbor je 26. aprila 2002. godine I ponovo 14. marta 2003. godine

175

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

obavijestio Opstinski sud da su ti uslovi neprihvatljivi. 25. Dva druga vjestaka, koje je Opstinski sud kasnije imenovao, bili su istog misljenja i odbili su angazovanje, dok jos dva vjestaka nisu bili dostupni ili nisu bili voljni da podnosioca predstavke licno pregledaju. 26. U meuvremenu, 20. marta 2003. godine, "CSR" je imenovao LJ.Z. da postupa kao privremeni staralac podnosioca predstavke i da ga zastupa u postupcima. 27. Podnosilac predstavke je 29. maja 2003. godine obavijesten da je predsjednik Opstinskog suda prihvatio da mu se dozvoli da se napravi audio zapis njegovog psihijatrijskog pregleda. 28. "CSR" je 8. novembra 2003. godine imenovao Z.P. da postupa kao novi privremeni staralac podnosioca predstavke. 29. Podnosilac predstavke je 17. februara od jednog od vjestaka zatrazio zajam, s obzirom na njegovu ,,tesku finansijsku situaciju". 30. Podnosilac predstavke je 19. februara 2004. godine obavijestio Opstinski sud o teskim finansijskim problemima njegove porodice, citirajui da je glavni razlog za to njegova nemogunost da dobije naknadu u raznim parnicnim postupcima. 31. Poslije nekoliko rocista, odrzanih do kraja juna 2004. godine, kojima su prisustvovali vjestaci i/ili podnosilac predstavke, Opstinski sud je 28. juna 2004. godine nalozio da ovaj drugi bude obavezno pregledan i smjesten u psihijatrijsku ustanovu najvise tri mjeseca. Ovdje se sud oslonio na misljenja vjestaka koji su do tada saslusani i na nespremnost samog podnosioca predstavke da bude podvrgnut psihijatrijskom pregledu. 32. I podnosilac predstavke i Z.P. su podnijeli zalbu protiv ove odluke. 33. Okruzni sud je 12. jula 2004. godine potvrdio odluku donijetu u prvom stepenu. 34. Okruzni javni tuzilac iz Novog Sada je 5. avgusta 2004. godine urgirao kod Opstinskog suda da ubrza postupak, tvrdei da je podnosilac predstavke nedavno prijetio njegovom osoblju telefonom. 35. Opstinski sud je naknadno, u dva posebna navrata, pozvao podnosioca predstavke da se doborovoljno odazove psihijatrijskom pregledu. 36. Z.P. se 13. septembra 2004. godine, odnosno 17. septembra 2004. godine i 8. oktobra 2004. godine zalio predsjedniku Opstinskog suda, predsjedniku Vrhovnog suda, odnosno "CSR", navodei da je postupak pokrenut suprotno zakonu, da je pretjerano dug i da negativno utice na podnosioca predstavke i njegovu porodicu. 37. Z. P. je 20. oktobra 2004. godine obavijestio "CSR" i Opstinski sud da je odlucio da vise ne bude privremeni staralac podnosioca predstavke. 38. "CSR" je 25. novembra 2004. godine obavijestio Opstinski sud da podnosilac predstavke moze da u postupku sam sebe zastupa. 39. Neodreenog datuma Opstinski sud je nalozio policiji da podnosioca predstavke lisi slobode i smjesti ga u psihijatrijsku ustanovu radi posmatranja. 40. Podnosilac predstavke se 7. decembra 2004. godine saglasio da bude pregledan u prostorijama Instituta za psihijatriju klinickog centra u Novom Sadu. Na njegov zahtjev, sudija nadlezan za njegov predmet je prisustvovao pregledu. 41. Institut za psihijatriju klinickog centra u Novom Sadu je 24. decembra 2004. godine zakljucio da podnosilac predstavke pati od paranoje parnicenja (paranoia querulans) i preporucio ogranicenje njegove poslovne sposobnosti. Vjestaci su podsjetili, izmeu ostalog, na brojne pokrenute parnice i podneske podnosioca predstavke, krivicni postupak koji je protiv njega pokrenut 1996. godine, navodne prijetnje iz avgusta 2004. godine i dug nastao zbog sudskih troskova. 42. Predsjedavajui sudija, V.J., je 16. decembra 2004. godine zatrazio da se izuzme iz ovog predmeta, primijetivsi da je neprekidno bio izlozen pritisku od strane podnosioca predstavke. Vrsilac duznosti predsjednika Opstinskog suda je, meutim, 27. decembra 2004. godine odbio ovaj zahtjev. 43. U odgovoru na prethodni predlog Opstinskog suda, "CSR" je 12. februara 2005. godine imenovao M.G. da bude privremeni staralac podnosioca predstavke i da ga zastupa u postupcima.

176

PREDMET: SALONTAJI-DROBNJAK protiv SRBIJE

44. Podnosilac predstavke je 20. januara 2005. godine obavijestio Opstinski sud o svojoj porodicnoj situaciji. On je opisao svoj stalni sukob sa zenom zbog toga sto navodno ne daje doprinos porodicnom budzetu, meusobne prijetnje i njeno misljenje da svi problemi proisticu iz njegovog ,,statusa". 45. Podnosilac predstavke je kasnije dao pisano ovlasenje svom susjedu, S.N. da ga zastupa pred Opstinskim sudom. S.N. je propisno dostavio svoje ovlasenje i shodno tome je pozvan da prisustvuje sljedeem rocistu. 46. Rociste zakazano za 7. februar 2005. godine je odlozeno, na zahtjev podnosioca predstavke, a sljedee rociste je zakazano za 22. februar 2005. godine. 47. Rociste je odrzano 22. februara 2005. godine a predsjedavao mu je drugi sudija. Podnosilac predstavke nije bio prisutan, jer je ve bio smjesten u pritvor do suenja u okviru posebnog krivicnog predmeta protiv njega (vidjeti stav 53 u daljem tekstu). Predstavnik podnosioca predstavke, S.N., je dosao na rociste, ali mu nije dopusteno da ue u sudnicu. Podnosioca predstavke je umjesto toga zastupala M.G., pravnica zaposlena u "CSR" koja je imenovana da ga zastupa. Izgleda da se podnosilac predstavke nije nikada susreo sa M.G. i da ne zna za njeno imenovanje. 48. Poslije rocista, Opstinski sud je istog dana donio odluku da se podnosilac predstavke djelimicno lisi poslovne sposobnosti. On je dalje naveo da se ogranicava njegova poslovna sposobnost za ucestvovanje u pravnim radnjama, odlucivanje o sopstvenom lijecenju I raspolaganje veim novcanim sredstvima. Opstinski sud se oslonio na izvjestaj Instituta za psihijatriju iz Novog Sada i podsjetio na izvjestaje vjestaka pripremljene 1996. godine. On je na kraju naveo da nema potrebe da se podnosilac predstavke licno saslusa posto to, na osnovu dostupnih psihijatrijskih dokaza, nije cjelishodno u smislu clana 36, stav 2 Zakona o vanparnicnom postupku (ZVP, vidjeti stav 101 u daljem tekstu). U spisu predmeta ne postoji dokaz koji ukazuje da je M.G. osporio ovu odluku ili izvjestaj koji je dao Institut za psihijatriju iz Novog Sada. 49. Podnosilac predstavke je 24. marta 2005. godine ulozio zalbu, tvrdei: (i) da je postupak pokrenut nezakonito; (ii) da je ,,"CSR" imenovao lice koje e ga zastupa bez njegovog znanja; (iii) da licu koje je on ovlastio nije dozvoljeno da ga zastupa; i (iv) da je licno iskljucen sa rocista prilikom razmatranja njegove poslovne sposobnosti. 50. Okruzni sud u Novom Sadu je 12. marta 2005. godine potvrdio odluku donijetu u prvom stepenu. 51. Podnosilac predstavke je 31. marta 2005. godine ulozio reviziju Vrhovnom sudu, oslanjajui se na iste argumente. On se dalje zalio na metode i zakljucke pregleda. 52. Vrhovni sud je 28. februara 2006. godine donio odluku protiv podnosioca predstavke. G. Drugi krug krivicnog postupka 53. Policija je 9. februara 2005. godine lisila slobode podnosioca predstavke i on je optuzen za krivicno djelo ugrozavanja sigurnosti. Ova optuzba je zasnovana na prituzbama koje su podnijeliV.J., sudija koji je vodio parnicni postupak podnosioca predstavke, predsjednik Opstinskog suda u Vrbasu i nekoliko drugih pojedinaca. 54. Podnosioca predstavke je istog dana ispitao istrazni sudijaOpstinskog suda u Vrbasu koji mu je odredio pritvor. 55. Istrazni sudija je 14. februara 2005. godine pokrenuo zvanicnu sudsku istragu protiv podnosioca predstavke, a 23. marta 2005. godine je nalozio da podnosilac predstavke bude podvrgnut psihijatrijskom pregledu. 56. Tim medicinskih strucnjaka iz KPD bolnice u Beogradu je podnio izvjestaj. U izvjestaju se, izmeu ostalog, zakljucuje sljedee: ,,Evidentno je da je u trenutku kada je ... [podnosilac predstavke navodno izvrsio predmetno krivicno djelo] ... imao izoblicene ideje ... [o] ... sudu... [kao i o] ... sudijama i drugim ... [ljudima] ... ukljucenim u postupak ... uzimajui u obzir ... licnost ... [podnosioca predstavke] i njegov ... poremeaj ... nalazimo da je njegova poslovna sposobnost da shvati vaznost svojih postupaka i da njima upravlja znatno smanjena ... [ali se ne iskljucuje] ..."

177

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

57. Podnosilac predstavke je 9. maja pusten iz pritvora. 58. Istrazni sudija je 25. maja 2005. godine ispitao jednog od clanova navedenog tima medicinskih vjestaka kako bi se razjasnili njihovi aktuelni zakljucci u svjetlu neusklaenosti sa njihovim izvjestajem iz 1996. godine. Taj vjestak je objasnio, izmeu ostalog, da podnosilac predstavke pati od granicnog poremeaja licnosti, da taj poremeaj, kao takav, nije dusevno oboljenje, ve da ga, takoe, karakterisu povremene psihoticne epizode kada se stanje podnosioca predstavke moze smatrati privremenim dusevnim oboljenjem. Odlucujui faktor je posebna situacija sa kojom se podnosilacpredstavke suocava i njegova reakcija na istu. U vezi sa relevantnim cinjenicama, 1996. godine se sa pravom smatralo da podnosilac predstavke nije krivicno odgovoran, pri cemu se njegova krivicna odgovornost 2004. godine nije mogla potpuno iskljuciti. 59. Okruzni sud u Novom Sadu je 12. septembra 2005. godine odlucio da postupak treba nastaviti pred Opstinskim sudom u Backoj Palanci. On je zakljucio da je to neophodno jer su sve navodne zrtve u predmetu zaposlene u Opstinskom sudu u Vrbasu. 60. Opstinski sud u Backoj Palanci je 16. maja 2006. godine utvrdio da je podnosilac predstavke kriv i osudio ga na kaznu zatvora od sest mjeseci, uslovno na period od tri godine. Sud je primijetio da je podnosilac predstavke ve bio lisen poslovne sposobnosti, ali se oslonio na misljenje zatvorske bolnice iz Beograda u vezi sa njegovom krivicnom odgovornosu. 61. Advokat podnosioca predstavke, a i sam podnosilac predstavke,licno, ulozili su 30. maja 2006. godine, odnosno 31. maja 2006. godine zalbu Okruznom sudu u Novom Sadu. Obje zalbe su, meutim, na kraju odbijene. D. Pokusaj povraaja poslovne sposobnosti podnosioca predstavke i druge relevantne cinjenice 62. Podnosilac predstavke je 7. juna 2005. godine podnio predlog Opstinskom sudu u Vrbasu za povraaj poslovne sposobnosti. Sluzbenik je, meutim, odbio da primi ovaj predlog, pozivajui se na interni nalog potpredsjednika suda od 31. maja 2005. godine na osnovu kog se ne smije primiti nijedan podnesak podnosioca predstavke dok on ne dobije staraoca. 63. "CSR" je 13. juna 2005. godine imenovao I.S., sina podnosioca predstavke, za njegovog staraoca. Centar je naveo da bi I.S. morao da pribavi njihovu saglasnost za preduzimanje ,,ogranicenih radnji" u ime podnosioca predstavke. 64. I.S. je 23. juna 2005. godine podnio predlog Opstinskom sudu trazei povraaj poslovne sposobnosti podnosioca predstavke u potpunosti (2P 6/05). 65. I.S. je 25. avgusta 2005. godine podnio jos jedan podnesak Opstinskom sudu sa istim ciljem (2P 8/05). 66. "CSR" je 12. septembra 2005. godine obavijestio Opstinski sud da ovaj predlog nee podrzati. 67. Sud je 23. septembra 2005. godine odbacio predlog od 23. juna 2005. godine, objasnivsi da, posto ne postoji saglasnost "CSR", I.S. nema osnov da pokree predmetni postupak. Opstinski sud je istog dana odbacio i predlog od 25. avgusta 2005. godine, navodei da je predlog ove vrste ve podnijet. 68. I.S. se zalio na obje odluke, ali je Okruzni sud u Novom Sadu 25. januara 2006. godine potvrdio odluku koja je donjieta u predmetu broj 2P6/05. On je istog dana, meutim, ukinuo odluku donijetu u predmetu broj 2P 8/05, navodei da podnesak dostavljen 25. Avgusta 2005. godine nije posebno pitanje ve samo dodatna molba uz prvi predlog. 69. Podnosilac predstavke je 30. marta 2006. godine podnio predlog "CSR", trazei pokretanje sudskog postupka radi povraaja njegove poslovne sposobnosti u potpunosti. 70. "CSR" je 20. aprila 2006. godine odbacio ovaj zahtjev, navodei da je poslovna sposobnost podnosioca predstavke ogranicena zbog cega predloge ne moze da podnosi licno. 71. Podnosilac predstavke je 28. aprila 2006. godine protiv ove odluke ulozio zalbu, preko "CSR". Zalba je upuena Pokrajinskom sekretarijatu za zdravstvo i socijalnu politiku. 72. "CSR" je 5. juna 2006. godine odbacio ovu zalbu, navodei da podnosilac predstavke nije

178

PREDMET: SALONTAJI-DROBNJAK protiv SRBIJE

ovlasen da je podnese. 73. I.S. je 8. juna 2006. godine podnio novi predlog Opstinskom sudu (2P 4/06) za povraaj poslovne sposobnosti podnosioca predstavke. Istog dana je podnio i identican predlog "CSR". 74. "CSR" je 10. juna 2006. godine naveo, izmeu ostalog, da je, kao dio ponovnog razmatranja statusa podnosioca predstavke, on ostao sklon voenju parnica, a jedina razlika je u tome sto sada njegove podneske potpisuje I.S. Tim "CSR" su cinili psiholog, pravnik i socijalni radnik. 75. Podnosilac predstavke je ponovo 14. juna 2006. godine ulozio zalbu protiv odluke "CSR" od 20. aprila 2006. godine, ovog puta direktno Pokrajinskom sekretarijatu. 76. I.S. je 19. jula primio dopis od Pokrajinskog sekretarijata kojim ga obavjestava da svoje predloge treba da upuuje "CSR". 77. "CSR" je 3. oktobra 2007. godine u ime podnosioca predstavke podnio zahtjev za invalidsku penziju. 78. "CSR" je 21. novembra 2007. godine, izmeu ostalog, potvrdio svoje stavove od 10. juna 2006. godine. 79. Opstinski sud je 19. decembra 2007. godine donio odluku da zdruzi postupke u predmetima br. 2P 8/05 i 2P 4/06, pa je 20. decembra 2007. godine pozvao "CSR" da iznese svoje misljenje o tome da li treba pokrenuti postupak za povraaj pune poslovne sposobnosti podnosioca predstavke. 80. "CSR" je 25. decembra 2007. godine naveo da ne postoje razlozi da se to ucini, pa je Opstinski sud 26. decembra 2007. godine odbacio predmetni predlog. 81. "CSR" je 18. marta 2008. godine imenovao T.M. za novog staraoca podnosioca predstavke. 82. Podnosilac predstavke je kasnije zelio da uzme zajam da bi kupio nov automobil, ali je T.M. odbio da postupi po njegovom zahtjevu. "CSR" je zatim imenovao I.S. za privremenog staraoca podnosioca predstavke samo po ovom pitanju. 83. "CSR" je 11. avgusta 2008. godine oslobodio T.M. obaveze da bude staralac podnosioca predstavke i na to mjesto ponovo imenovao I.S.

II. RELEVANTNO DOMAE PRAVO

A. Osnovni krivicni zakon (objavljen u ,,Sluzbenom listu Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije" ­ Sl. list SFRJ ­ br. 44/76, 46/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 i 54/90, ,,Sluzbenom listu Savezne Republike Jugoslavije" ­ Sl. list SRJ ­ br. 35/92, 16/93, 31/93, 37/93, 24/94 i 61/01 kao i u ,,Sluzbenom glasniku Republike Srbije" ­ Sl. glasnik RS ­ broj 39/03) 84. Relevantne odredbe clana 12 glase kako slijedi: ,,(1) Nije[bio] uracunljiv ucinilac koji u vrijeme izvrsenja krivicnog djela nije mogao shvatiti znacaj svog djela ili nije mogao upravljati svojim postupcima usljed trajne ili privremene dusevne bolesti, privremene dusevne poremeenosti ili zaostalog dusevnog razvoja... (2) Ucinilac ... cija je sposobnost da shvati znacaj svog djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena usljed nekog stanja iz stava 1 ovog clana ... moze se blaze kazniti ..." B. Zakon o braku i porodicnim odnosima (objavljen u ,,Sluzbenom glasniku RS", br. 22/80, 11/88, 22/93, 25/93, 35/94, 46/95 i 29/01) 85. Clan 15 je predviao da sa 18 godina starosti sva lica sticu punu poslovnu sposobnost. 86. Clan 274, stav 2 je predviao da su punoljetna lica koja, zbog dusevne bolesti ili ,,zaostalog razvoja", bitne zloupotrebe ili,,starosne nemoi", ili nekog slicnog razloga, ugrozavaju svoja sopstvena prava i interese ili prava i interese drugih, djelimicno lisena poslovne sposobnosti.

179

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

V. Porodicni zakon (objavljen u ,,Sluzbenom glasniku RS", broj 18/05) 87. Clan 12, stav 1 predvia, izmeu ostalog, da poslove zastite porodice, pomoi porodici i starateljstva vrsi organ starateljstva, tj. nadlezni "CSR". 88. Clan 64, st. 1, 2 i 3 predviaju da dijete ispod 14 godina moze da bude ukljuceno u pravne poslove manjeg znacaja ili one koje ne povlace za sobom preuzimanje nekih obaveza. Dijete uzrasta izmeu 14 i 18 godina, meutim, moze da preduzima sve pravne poslove, cak i sa prethodnom ili naknadnom saglasnosu njegovih roditelja, ili saglasnosu organa starateljstva u vezi sa posebno vrijednom imovinom. Dijete od 15 godina moze da samostalno preduzima pravne poslove u vezi sa upravljanjem i raspolaganjem zaradom ili drugom imovinom koja je stecena radom. 89. Clanovi 124, 125, stav 3 i 137 predviaju da dijete bez roditeljske brige, kao i punoljetno lice liseno poslovne sposobnosti, imaju obezbijeenog staraoca. Staraoca imenuje organ starateljstva, a on svog stienika zastupa na isti nacin na koji roditelj zastupa dijete. Uz prethodnu saglasnost organa starateljstva, staralac, izmeu ostalog, moze da donese odluku o preduzimanju medicinskih zahvata koji su potrebni stieniku, dâ saglasnost za sve pravne poslove koje stienik od 14 ili vise godina preduzme i preduzima sve pravne poslove neophodne za upravljanje i raspolaganje prihodima koje stienik mlai od 15 godina stice. 90. Clan 139 predvia da imovinom stienika koja nije stecena njegovim radom upravlja staralac. Staralac je samostalan u vezi sa ,,redovnim upravljanjem" ovom imovinom, ali dodatne radnje moze da preduzme samo uz prethodnu saglasnost organa starateljstva. 91. Clan 140, st. 1 i 2 predviaju da staralac, bez prethodne saglasnosti organa starateljstva, moze raspolagati imovinom stienika koja nije stecena njegovim radom. 92. Clan 147 predvia da punoljetno lice moze biti liseno poslovne sposobnosti u potpunosti ili djelimicno ako, zbog bolesti ili problema u razvoju, ugrozava svoja prava i interese I interese drugih. Poslovna sposobnost lica koje ju je djelimicno liseno je ista kao poslovna sposobnost maloljetnika uzrasta izmeu 14 i 18 godina. Sudskom odluku se odreuju pravni poslovi koje lice u pitanju moze samostalno preduzeti. 93. Clan 132, stav 1 predvia da organ starateljstva moze, takoe, ako je neophodno, imenovati privremenog staraoca radi zastite prava i interesa stienika. 94. Clan 148 predvia da poslovnu sposobnost stienika moze povratiti nadlezan sud posto prestanu da postoje razlozi za lisavanje poslovne sposobnosti. 95. Porodicni zakon je stupio na snagu 1. jula 2005. godine, cime je Zakon o braku i porodici stavljen van snage. G. Zakon o vanparnicnom postupku (objavljen u ,,Sluzbenom glasniku RS", br. 25/82, 48/88, 46/95 i 18/05) 96. Clanovi 31 - 44 predviaju detalje u vezi sa postupkom za potpuno ili djelimicno lisavanje poslovne sposobnosti kao i njeno mogue kasnije obnavljanje. 97. Clan 31, stav 1 posebno predvia da se punoljetno lice potpuno ili djelimicno lisava poslovne sposobnosti u zavisnosti od stepena sposobnosti da samostalno brine o svojim pravima i interesima, i pod uslovom da za to postoji pravni osnov. 98. Clan 32 predvia da postupak moze pokrenuti nadlezni sud po sluzbenoj duznosti, organ starateljstva, bracni drug, dijete ili roditelj lica u pitanju, ili njegova baka i djeda, braa, sestre, ili unuci, ako zive sa njim. Postupak moze, takoe, pokrenuti i lice u pitanju, ako je u stanju da shvati vaznost takvog predloga. 99. Clan 33, stav 2 predvia da se predlog moze podnijeti uz neophodno ovlasenje ako organ starateljstva ne pokrene postupak. 100. Clan 35 predvia da sud donosi odluku nakon odrzanog rocista. Sud na to rociste poziva lice protiv koga se postupak vodi, predstavnika organa starateljstva, staraoca lica o kome je rijec ili privremenog predstavnika, kao i lice koje je predlozilo pokretanje postupka. Na rocistu sudija saslusava lice protiv koga se postupak vodi. Ako se to lice nalazi u medicinskoj ustanovi, saslusanje

180

PREDMET: SALONTAJI-DROBNJAK protiv SRBIJE

se obavlja u toj ustanovi. 101. Clan 36, stav 1 predvia da sud ,,licno saslusava" lice protiv koga se vodi postupak. Prema clanu 36, stav 2 sud se, meutim, moze osloboditi obaveze saslusanja ako bi ono bilo stetno za zdravlje tog lica ili ako je saslusanje nemogue zbog dusevnog ili fizickog stanja tog lica. 102. Clan 37 predvia, izmeu ostalog, da sud, takoe, saslusava I sva druga lica koja mogu da daju relevantne informacije. 103. Clan 38 predvia, izmeu ostalog, da lice protiv koga se postupak vodi pregledaju najmanje dva ljekara odgovarajue specijalnosti koji daju svoje misljenje u vezi sa njegovim mentalnim stanjem. Ako je zbog toga neophodno i ako to ne bi bilo stetno po njegovo zdravlje, nadlezni sud ima pravo da nalozi smjestaj lica protiv koga se postupak vodi u psihijatrijsku ustanovu u periodu od najvise tri mjeseca. 104. Clan 42 predvia da sud vraa punu poslovnu sposobnost, bilo na osnovu predloga organa starateljstva ili po sluzbenoj duznosti, kada razlozi za oduzimanje poslovne sposobnosti prestanu da postoje. Svi oni koji imaju pravo da podnesu predlog za lisenje poslovne sposobnosti mogu, takoe, podnijeti i predlog za njeno vraanje. 105. Najzad, clan 43 navodi da se odredbe u vezi sa lisavanjem poslovne sposobnosti primjenjuju, mutatis mutandis, u postupcima u vezi sa njenim vraanjem. D. Zakon o parnicnom postupku (objavljen u ,,Sluzbenom listu SFRJ", br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 72/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 kao i u ,,Sluzbenom listu SRJ", br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98, 15/98 i 3/02) 106. Relavantne odredbe ovog clana predviaju sljedee: Clan 79 ,,Stranka koja ima punu parnicnu sposobnost moze licno preduzimati sve radnje u postupcima (parnicna sposobnost). Punoljetno lice cija je parnicna sposobnost djelimicno ogranicena ... [moze da zastupa] ... u granicama svoje [postojee] poslovne sposobnosti. Clan 82 ,,U toku cijelog postupka [parnicni] sud e po sluzbenoj duznosti paziti da li lice koje se pojavljuje kao stranka moze [zapravo] biti stranka u postupku i da li je parnicno sposobno ..."

III. RELEVANTNA MEUNARODNA DOKUMENTA

107. Komitet ministara Savjeta Evrope je 23. februara 1999. godine usvojio ,,Nacela u vezi sa pravnom zastitom nesposobnih odraslih lica", Preporuka broj R (99) 4. Relevantne odredbe ovih nacela glase kako slijedi: Nacelo 2: Fleksibilnost u pravnom odgovoru ,,1. Mjere za zastitu i drugi pravni dogovori na raspolaganju za zastitu licnih I ekonomskih interesa nesposobnih odraslih lica treba da budu dovoljni, u obimu I fleksibilnosti, da omogue odgovarajue pravne odgovore koji e se dati za razlicite stepene nesposobnosti i razne situacije. ... 4. Obim mjera zastite treba da obuhvati, u odgovarajuim slucajevima, one mjere koje ne ogranicavaju poslovnu sposobnost lica o kome je rijec." Nacelo 3 : Maksimalna zastita sposobnosti ,,1. Zakonodavni okvir treba, onoliko koliko je mogue, da prizna da mogu da postoje razliciti stepeni nesposobnosti i da nesposobnost moze da varira s vremena na vrijeme. Shodno tome, mjera zastite ne treba automatski da ima za rezultat potpuno odstranjivanje poslovne sposobnosti. Meutim, ogranicenje poslovne sposobnosti treba da je mogue kada se pokaze da je neophodno radi zastite lica u pitanju.

181

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

2. Posebno, mjera zastite ne treba automatski da lisi lice o kome je rijec prava glasa, ili da napise testament, ili da pristanak ili odbije pristanak na neku intervenciju u oblasti zdravlja, ili da donosi druge odluke licnog karaktera u bilo kom trenutku kada mu to sposobnost dozvoljava da ucini. ..." Nacelo 6: Proporcionalnost ,,1. Kada je potrebna neka mjera zastite, ona treba da bude proporcionalna stepenu sposobnosti lica o kome je rijec i primjerena pojedinacnim okolnostima i potrebama lica o kome je rijec. 2. Mjera zastite treba da se mijesa u poslovnu sposobnost, prava i slobode lica o kome je rijec u minimalnoj mjeri koja je spojiva sa postizanjem svrhe intervencije. ..." Nacelo 13: Pravo na licno saslusanje ,,Lice o kome je rijec treba da ima pravo da bude licno saslusano u bilo kom postupku koji bi mogao da utice na njegovu poslovnu sposobnost." Nacelo 14: Trajanje razmatranja i zalba ,,1. Mjere zastite treba da, kad god je mogue i odgovarajue, budu ogranicenog trajanja. Treba razmotriti preduzimanje periodicnih revizija. ... 3. Treba da postoji odgovarajue pravo zalbe."

PRAVO I. PRELIMINARNI PRIGOVOR VLADE

108. Vlada je iznijela da je dio predstavke nekompatibilan ratione temporis sa odredbom Konvencije zato sto se odnosi na dogaaje prije nego sto ju je Srbija ratifikovala. 109. Podnosilac predstavke nije dao komentar. 110. Sud primjeuje da je, u skladu sa opsteprihvaenim nacelima meunarodnog prava, visoka strana ugovornica jedino obavezna poKonvenciji u vezi sa dogaajima koji su se desili poslije njenog stupanja na snagu. On dalje primjeuje da je Srbija ratifikovala Konvenciju 3. marta 2004. godine i da su se neki dogaaji, na koje se poziva predstavka u predmetnom slucaju, zaista desili prije tog datuma. Sud prema tome ima nadleznost ratione temporis da razmatra prituzbe podnosioca predstavke u onoj mjeri u kojoj se one odnosi na dogaaje poslije 3. marta 2004. godine. On e, uprkos tome, iz razloga konteksta i prilikom razmatranja prituzbi podnosioca predstavke u cjelini, takoe, uzeti u obzir bilo koje i sve relevantne dogaaje prije tog datuma (vidjeti, mutatis mutandis, Sovtransavto Holding protiv Ukrajine, broj 48553/99, st. 54 ­ 58, ECHR 2002 - VII). Shodno tome, preliminarni prigovor Vlade se mora odbiti. 111. Sud primjeuje da prituzbe podnosioca predstavke nisu ocigledno neosnovane u smislu clana 35, stav 3 Konvencije. On dalje primjeuje da nisu nedopustene ni po kom drugom osnovu. One se prema tome moraju proglasiti dopustenim.

II. NAVODNA POVREDA CLANA 6, STAV 1 KONVENCIJE

112. Podnosilac predstavke se zalio, prema clanu 6, stav 1 Konvencije na povredu prava na pravicno suenje u postupku u vezi sa utvrivanjem njegove poslovne sposobnosti. 113. Podnosilac predstavke se dalje zalio, u okviru iste odredbe, da mu je onemoguen pristup sudu u vezi sa njegovim predlogom da mu se poslovna sposobnost potpuno vrati. 114. Clan 6, stav 1 Konvencije glasi kako slijedi: "....Svako, tokom odlucivanja o njegovim (ili njenim) graanskim pravima i obavezama ... ima pravo na pravicnu ... raspravu u razumnom roku ... pred nepristrasnim sudom ..."

182

PREDMET: SALONTAJI-DROBNJAK protiv SRBIJE

A. U vezi sa prituzbom podnosioca predstavke na pravicnost postupka za ocjenjivanje njegove poslovne sposobnosti 1. Argumenti koje su strane iznijele 115. Podnosilac predstavke je ponovo potvrdio svoju prituzbu. On je posebno naglasio nacin i okolnosti u kojima je postupak pokrenut, njegovo iskljucenje sa zavrsnog rocista odrzanog 22. februara 2005. godine, nedostatak djelotvornog zastupanja tom prilikom, nedosljednost postojeih medicinskih izvjestaja i, najzad, nedovoljno obrazlozene odluke domaih sudova. 116. Vlada je tvrdila da je sporni postupak bio pravican u smislu clana 6, stav 1 Konvencije. 117. Posebno, odluka Opstinskog suda da po sluzbenoj duznosti pokrene postupak za ocjenjivanje poslovne sposobnosti podnosioca predstavke ne bi mogla, sama po sebi, da dovede do zakljucka da je navedeni sud prekrsio nacelo procesne pravicnosti. Odreeni sudski postupci su morali da se pokrenu po sluzbenoj duznosti zato sto je, izmeu ostalog, stranka o kojoj je rijec nesposobna da to sama ucini. 118. Opstinski sud je 21. marta 2002. godine pokrenuo i postupak za ocjenjivanje poslovne sposobnosti podnosioca predstavke i nalozio da podnosilac predstavke bude podvrgnut psihijatrijskom pregledu. On je, takoe, dao i odgovarajue obrazlozenje s tim u vezi. 119. Razlog za pokretanje postupka u pitanju je bio da se utvrdi sposobnost podnosioca predstavke da samostalno brine o svojim pravima i interesima, pri cemu je njegova pretjerana sklonost kaparnicenju bila samo relevantna cinjenicna indikacija u tom smislu. 120. U skladu sa ZVP, Opstinski sud nije imao obavezu da podnese ,,predlog po sluzbenoj duznosti" za pokretanje predmetnog postupka. Umjesto toga, posto je uzeo u obzir predloge koje je dao Okruzni sud i Vrhovni sud, i posto je dobio saglasnost "CSR", on je usvojio odluku da pokrene predmetni postupak i time u potpunosti postupio prema relevantnom domaem zakonodavstvu. 121. Opstinski sud je, takoe, postupio u skladu sa clanom 36, stav 2 ZVP, posto je odlucio da nije bilo potrebe da se podnosilac predstavke licno saslusa 22. februara 2005. godine. Podnosilac predstavke je ve bio saslusan u sudu nekoliko puta prije toga, njegov privremeni staralac je prisustvovao predmetnom rocistu, a postojali su i obavezujui forenzicki kao i drugi obrazlozeni dokazi da se o osnovanosti predmeta odluci u njegovom odsustvu. Opstinski sud je dalje opravdano pretpostavio da se, ako se pozove, podnosilac predstavke nee moi propisno saslusati zbog njegovog stanja i/ili da bi saslusanje imalo stetan uticaj na njegovo zdravlje. U svakom slucaju, cak i da je podnosilac predstavke saslusan, Opstinski sud ne bi mogao doi do drugacijeg zakljucka. 122. Imenovanje privremenog staraoca 12. februara 2005. godine, koji e ga zastupati, bilo je u najboljem interesu podnosioca predstavke i, kao takvo, nije u sebi sadrzalo nikakav skriveni scenario. U skladu sa clanom 35, stav 2 ZVP, jasno je da lice koje je podnosilac predstavke ovlastio da ga zastupa nije imalo pravo da prisustvuje zavrsnom rocistu u postupku. Privremeni staralac koga je imenovao "CSR" je bio profesionalac, potpuno posveen zastiti interesa podnosioca predstavke, sto se ne moze osporiti samo na osnovu toga sto nije pobijao brojne dokaze koji pokazuju da se poslovna sposobnost podnosioca predstavke mora ograniciti. 123. Podnosilac predstavke je imao sve mogunosti da prezentuje svoj predmet, a razni izvjestaji vjestaka u vezi sa njegovim mentalnim stanjem se nisu meusobno iskljucivali, posto je pitanje krivicne odgovornosti podnosioca predstavke bilo posebno i razlicito od pitanja njegove poslovne sposobnosti u parnicnom kontekstu. Najzad, Vlada je tvrdila da je Opstinski sud prikupio i temeljno razmotrio razne dokaze i da je na kraju donio opravdan zakljucak. 2. Ocjena Suda 124. U veini ranijih predmeta pred Sudom u kojima je rijec o ,,licima bolesnog uma", domai postupci su bili u vezi sa njihovim pritvorom i stoga su razmatrani prema clanu 5 Konvencije. Meutim,

183

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

Sud je dosljedno utvrivao da su ,,proceduralna obezbjeenja prema clanu 5, st. 1 i 4 veoma slicna onima prema clanu 6, stav 1 Konvencije (vidjeti, na primjer, Winterwerp protiv Holandije, 24. oktobar 1979. godine, stav 60, serija A broj 33; Sanchez-Reisse protiv Svajcarske, presuda od 21. oktobra 1986. godine, serija A broj 107; Kampanis protiv Grcke, 13. jul 1995. godine, serija A broj 318-B; Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 103; 26. jul 2001. godine). Prema tome, prilikom odlucivanja da li je predmetni postupak bio ,,pravican", Sud e se pozvati, mutatis mutandis, na svoju sudsku praksu prema cl. 5, stav 1(e) i 5, stav 4 Konvencije, kao i na clan 6, stav 1 iste. 125. Sud podsjea da prilikom odlucivanja da li nekog pojedinca treba zadrzati u pritvoru kao ,,lice bolesnog uma", nacionalnim organima se priznaje da imaju odreeni prostor za procjenu. Domai organi na prvom mjestu treba da ocijene dokaze iznijete u konkretnom slucaju. Zadatak Suda je da razmotri odluke tih organa prema Konvenciji (vidjeti Luberti protiv Italije, presuda od 23. februara 1984. godine, serija A broj 75, stav 27). 126. U kontekstu clana 6, stav 1 Konvencije, Sud pretpostavlja da u slucajevima koji ukljucuju dusevno bolesno lice, domai sudovi, takoe, treba da uzivaju odreeni prostor za procjenu. Tako, na primjer, oni mogu da prave relevantne proceduralne dogovore kako bi se osigurala pravilna primjena pravde, zastita zdravlja lica o kome je rijec itd. Meutim, takve mjere ne bi trebalo da uticu na samu sustinu prava podnosioca predstavke na pravicno suenje garantovano clanom 6. (vidjeti, izmeu ostalog, Shtukaturov protiv Rusije, broj 44009/05, stav 68, 27. mart 2008. godine). 127. U konkretnom slucaju, Sud prvo primjeuje da je podnosilac predstavke bio iskljucen sa zavrsnog rocista i da prema tome nije mogao da licno ospori izvjestaj vjestaka koji preporucuje djelimicno lisavanje njegove poslovne sposobnosti (vidjeti st. 47 ­ 48 u gornjem tekstu). Drugo, u odluci Opstinskog suda u vezi sa tim samo je navedeno da licno pojavljivanje podnosioca predstavke ne bi bilo ,,svrsishodno", u njoj nema dodatnog obrazlozenja, a na clan 36, stav 2 ZVP jedva da se poziva (vidjeti st. 48 i 101 u gornjem tekstu). Tree, ni ucese podnosioca predstavke se nije moglo opravdano iskljuciti na osnovu proizvoljne pretpostavke o njegovoj hipotetickoj ,,nesposobnosti", kako je Vlada kasnije tvrdila. Najzad, s obzirom na informacije sadrzane u spisu predmeta, iako je podnosilac predstavke imao pravnicu koju je drzava imenovala da ga zastupa na predmetnom rocistu, on nije imao mogunost da se sa njom sastane I da joj da uputstva kako da vodi predmet (vidjeti st. 47 i 48 u gornjem tekstu). 128. S obzirom na gore navedeno i bez obzira na njegovu spremnost da prihvati stav Vlade da se razni izvjestaji vjestaka nisu meusobno iskljucivali, per se, (vidjeti st. 123, 84, 86, 92 i 97 u gornjem tekstu, tim redosljedom), Sud zakljucuje da predmetni postupak, ,,uzet u cjelini" (vidjeti Barberá, Messegué i Jabardo protiv Spanije, 6. decembar 1988. godine, stav 68, serija A broj 146), nije ispunio zahtjev pravicnog suenja. Shodno tome, on utvruje povredu clana 6, stav 1 Konvencije. B. U vezi sa prituzbom podnosioca predstavke da mu je onemoguen pristup sudu po pitanju njegovog predloga da mu se poslovna sposobnost vrati u potpunosti 1. Argumenti koje su strane iznijele 129. Podnosilac predstavke je ponovo potvrdio svoju prituzbu, dodavsi da njegova nesposobnost da pokrene postupak za obnavljanje njegove poslovne sposobnosti, cak i uz saglasnost staraoca, predstavlja povredu clana 6. 130. Vlada je primijetila da zbog dusevnog oboljenja neka ogranicenja korisenja ,,prava na suenje" mogu biti zakonita. Sklonost podnosioca predstavke ka nesnosnom voenju parnica nije sluzila njegovim najboljim interesima, niti zapravo najboljim interesima drzave, koja ima ogranicena sredstva da se bavi velikim brojem predmeta u svojoj nadleznosti. 131. U vezi sa posebnim pokusajima da se poslovna sposobnost podnosioca predstavke povrati u potpunosti, Vlada je tvrdila da su domai organi propisno primjenjivali relevantno domae pravo,

184

PREDMET: SALONTAJI-DROBNJAK protiv SRBIJE

koje je i samo potpuno u skladu sa Konvencijom. Podnosilac predstavke je imao mogunost da se ovaj postupak pokrene u bilo kom trenutku kada su relevantni dokazi to opravdavali. Najzad, Vlada je istakla da izmeu raznih izvjestaja vjestaka nije bilo kontradiktornosti. 2. Ocjena Suda 132. U presudi u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. februara 1975. godine Sud je utvrdio da clan 6, stav 1 ,,obezbjeuje svakome pravo da se zahtjev u vezi sa graanskim pravima i obavezama razmatra pred sudom ili tribunalom" (stav 36, serija A broj 18). Na ovo ,,pravo na suenje", gdje je pravo na pristup sudu jedan aspekt, moze se svako osloniti ako smatra na dokazivom osnovu da je mijesanje u vrsenje njegovog (graanskog) prava nezakonito i ako se zali da nije bilo prilike da zahtjev dostavi sudu prema uslovima iz clana 6, stav 1 (vidjeti, izmeu ostalog, Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], broj 32555/96, stav 117, ECHR 2005-X). 133. Naravno, pravo na pristup sudu nije apsolutno i moze biti predmet ogranicenja (vidjeti Ashingdane v. Ujedinjenog Kraljevstva, 28. maj 1985. godine, stav 57, serija A broj 93). Prilikom izrade takvih propisa, drzave ugovornice uzivaju odreeni prostor za procjenu (vidjeti, mutatis mutandis, Klass i drugi protiv Njemacke, presuda od 6. septembra 1978. godine, serija A broj 28, str. 23, stav 49). I pored toga, primijenjena ogranicenja ne smiju ograniciti ili smanjiti pristup koji ostaje pojedincu na takav nacin ili u tom obimu da je ugrozena sama sustina prava. Stavise, ogranicenje nee biti komaptibilno sa clanom 6, stav 1 ako ne tezi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti izmeu upotrijebljenih sredstava i cilja kome se tezi (vidjeti, meu mnogim drugim, presudu u predmetu Ashingdane citiranu u gornjem tekstu, stav 57). 134. U vezi sa konkretnim slucajem i cak pod pretpostavkom da je ogranicenje prava podnosioca predstavke na pristup sudu bilo u potpunosti u skladu sa relevantnim domaim zakonom i da je tezilo legitimnom cilju, misljenje ovog Suda je da je ono uprkos tome neproporcionalno. Prvo, iako su podnosilac predstavke i njegov staratelj podnijeli brojne predloge u tom smislu, cetiri godine kasnije sud tek treba da razmatra osnovanost potpunog vraanja poslovne sposobnosti podnosiocu predstavke (vidjeti st. 62 ­ 83 u gornjem tekstu). Drugo, u tom vremenu i sasvim odvojeno od naizgled prilicno povrsnog razmatranja stanja podnosioca predstavke od strane "CSR" u dva navrata (vidjeti st. 74 i 78 u gornjem tekstu), u ovom kontekstu nije preduzet sveobuhvatan psihijatrijski pregled podnosioca predstavke. Najzad, vazee domae zakonodavstvo koje izgleda da ne predvia periodicno ponovno razmatranje stanja podnosioca predstavke od strane suda (vidjeti st. 94 i 104 u gornjem tekstu, vidjeti, takoe, stav 107, Nacelo 14, u gornjem tekstu), kljucnu, skoro neogranicenu, ulogu u vezi sa ovim, umjesto toga, daje "CSR" (vidjeti st. 79 i 80 u gornjem tekstu kao i stav 124 u gornjem tekstu i, mutatis mutandis, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 5. novembar 1981. godine, st. 53 i 54, serija A broj 46). 135. Gore navedena razmatranja su dovoljna da omogue Sudu da zakljuci da je ugrozena sama sustina prava podnosioca predstavke na suenje. Shodno tome doslo je do povrede clana 6 stav 1 Konvencije.

III NAVODNA POVREDA CLANA 8 KONVENCIJE

136. Prema clanu 8 Konvencije, podnosilac predstavke se zalio da je njegovo djelimicno lisavanje poslovne sposobnosti bilo neproporcionalno i da je, kao takvo, povrijedilo pravo na postovanje njegovog privatnog zivota. 137. Clan 8 Konvencije glasi kako slijedi: "1. Svako ima pravo na postovanje licnog i porodicnog zivota... 2. Drzavni organi se nee mijesati u ostvarivanje ovog prava sem kao sto je predvieno zakonom i kao sto je neophodno u demokratskom drustvu... radi zastite zdravlja ili morala, ili radi zastite prava i sloboda drugih lica."

185

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

A. Argumenti koje su strane iznijele 138. Podnosilac predstavke je tvrdio da pokretanje navodno beznacajnih parnica nije mogao biti dovoljan razlog da bude djelimicno lisen poslovne sposobnosti i da se, cak i da je bilo potrebe da se zastiti javni interes, to moglo lako postii znacajno blazim sredstvima. 139. Vlada je ponovo navela argumente prema clanu 6 u gornjem tekstu i zakljucila da podnosilac predstavke nije pretrpio povredu clana 8. Ona je dalje primijetila da su odluke domaih sudova usvojene u skladu sa relevantnim domaim zakonodavstvom, da su tezile legitimnom cilju zastite prava podnosioca predstavke, kao i prava drugih lica, i da su proporcionalne s obzirom na cinjenicu da nisu postojala druga blaza sredstva. B. Ocjena Suda 140. Sud podsjea da e svako mijesanje u pravo pojedinca na postovanje njegovog privatnog zivota predstavljati povredu clana 8 osim ako nije ,,u skladu sa zakonom", ako tezi legitimnom cilju ili ciljevima prema stavu 2, i ako je,,neophodno u demokratskom drustvu" u smislu da je proporcionalno ciljevima kojima tezi. 141. Posebno, organi moraju da postignu pravicnu ravnotezu izmeu interesa lica ,,bolesnog uma" i drugih legitimnih interesa. Meutim, po pravilu, u takvom slozenom pitanju kao sto je utvrivanje necije dusevne sposobnosti, organi treba da uzivaju veliki prostor za procjenu. Ovo se najcese objasnjava cinjenicom da je za nacionalne organe dobro da imaju direktan kontakt sa licima o kojima je rijec i da su zbog toga oni u najboljoj poziciji da odluce o takvim pitanjima. Zadatak Suda je prije da razmatra odluke koje su usvojili nacionalni organi prema Konvenciji u vrsenju njihovih ovlasenja (vidjeti, mutatis mutandis, Bronda protiv Italije, presuda od 9. juna 1998. godine, Izvjestaji 1998-IV, str. 1491, stav 59). 142. Prostor za procjenu koji e se odobriti nadleznim domaim organima e varirati prema prirodi pitanja i vaznosti interesa u pitanju (vidjeti Elsholz protiv Njemacke [VV], broj 25735/94, stav 49, ECHR 2000-VIII). Stroze razmatranje je potrebno u vezi sa ozbiljnim ogranicenjima u sferi privatnog zivota. 143. Dalje, Sud podsjea da, dok clan 8 Konvencije ne sadrzi izricite proceduralne zahtjeve, ,,postupak donosenja odluka ukljucen u mjere mijesanja mora biti pravican i takav da obezbjeuje potrebno postovanje interesa zastienih clanom 8" (vidjeti Görgúlú protiv Njemacke, broj 74969/01, stav 52, 26. februar 2004. godine). Obim prostora za procjenu drzave stoga zavisi od kvaliteta postupka donosenja odluka. Ako u tom postupku postoje neki ozbiljni nedostaci, zakljucci domaih organa e vise biti izlozeni kritici (vidjeti, mutatis mutandis, Sahin protiv Njemacke, broj 30943/96, stav 46 i dalje, 11. oktobar 2001. godine). 144. U konkretnom slucaju, Sud primjeuje da ogranicenje poslovne sposobnosti podnosioca predstavke bez sumnje predstavlja mijesanje u njegov ,,privatni zivot". Cak i pod pretpostavkom da je ovo mijesanje u ,,skladu sa zakonom" i da domai organi teze ,,legitimnom cilju", u smislu clana 8, stav 2, Sud je misljenja da upotrijebljena sredstva nisu bila proporcionalna ciljevima kojima se tezi. Posebno dok je ogranicenje poslovne sposobnosti podnosioca predstavke (ukljucujui i njegovu nesposobnost da samostalno ucestvuje u pravnim poslovima, podnese zahtjev za invalidsku penziju, odlucuje o lijecenju, ili cak dobije i kredit) veoma ozbiljno, postupak na osnovu koga su domai sudovi donijeli takve odluke je sam po sebi bio fundamentalno manjkav (vidjeti st. 127 i 128). Stavise, nekih cetiri godine kasnije i uprkos ponovljenim predlozima u tom smislu, poslovnu sposobnost podnosioca predstavke sud tek treba ponovo da razmatra u pogledu osnovanosti (vidjeti st. 134 i 135). Najzad, Sud potvruje da se pravnom sistemu mora dozvoliti da se sam zastiti od nesnosnih tuzilaca, ali smatra da je na domaim organima da ustanove djelotvoran sudski mehanizam koji e

186

PREDMET: SALONTAJI-DROBNJAK protiv SRBIJE

se baviti zahtjevima takvih tuzilaca, bez pribjegavanja dodatnim mjerama koje pogaaju njihovu poslovnu sposobnost. 145. Prema tome, doslo je do krsenja prava podnosioca predstavke na postovanje njegovog privatnog zivota i povrede clana 8 Konvencije.

IV NAVODNA POVREDA CLANA 13 KONVENCIJE

146. Najzad, podnosilac predstavke se zalio prema clanu 13 Konvencije da mu postupak koji je imao za rezultat djelimicno lisavanje njegove poslovne sposobnosti nije obezbijedio djelotvoran pravni lijek za povredu njegovog privatnog zivota, i da su svi njegovi kasniji pokusaji da se ova odluka ponovo razmotri odbaceni bez razmatranja njihove osnovanosti. 147. Sud je misljenja da je ova prituzba, iako parafrazirana u izvjesnoj mjeri, u sustini ista kao prituzbe ve razmatrane prema clanu 6, stav 1. S obzirom na njegovo misljenje u vezi sa ovom odredbom, Sud smatra da prituzba podnosioca predstavke prema clanu 13 ne zahtijeva da bude posebno razmatrana u pogledu osnovanosti.

V PRIMJENA CLANA 41 KONVENCIJE

148. Clan 41 Konvencije predvia: ,,Kada Sud utvrdi prekrsaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrasnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omoguava samo djelimicnu odstetu, Sud e, ako je to potrebno, pruziti pravicno zadovoljenje osteenoj stranci." A. Steta 149. Podnosilac predstavke je trazio 20,000 eura (EUR) za pretrpljenu nematerijalnu stetu. 150. Vlada je osporila ovaj zahtjev. 151. Sud smatra da je podnosilac predstavke pretrpio izvjesnu nematerijalnu stetu koja se ne moze dovoljno nadoknaditi samo utvrivanjem povrede Konvencije. S obzirom na karakter povreda utvrenih u konkretnom predmetu i procjenjujui na pravicnoj osnovi, Sud podnosiocu predstavke dodjeljuje 12.000 eura po ovom osnovu. B. Troskovi 152. Podnosilac predstavke je, takoe, trazio naknadu od 3.360 eura na ime advokatskih troskova u postupku pred Sudom. On je dostavio ugovor o troskovima izmeu njega i g. Y. Grozev, kao i pregled satnice angazovanja advokata. 153. Po misljenju Vlade, ovaj zahtjev je previsok. 154. Prema praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troskova samo u onoj mjeri u kojoj je pokazano da su oni stvarno I neophodno nastali i da su opravdani u pogledu iznosa. U predmetnom slucaju, na osnovu dokumenata koje posjeduje i gore navedenih kriterijuma, Sud smatra da je opravdano da se podnosiocu predstavke dodijeli iznos od 3.000 eura za postupak pred njim.

V. ZATEZNA KAMATA

155. Sud smatra da je primjereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnizoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena.

187

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. Proglasava predstavku dopustenom. 2. Utvruje da je doslo do povrede clana 6, stav 1 Konvencije u vezi sa pravicnosu postupka koji je imao za rezultat djelimicno lisavanje podnosioca predstavke poslovne sposobnosti. 3. Utvruje da je doslo do povrede clana 6, stav 1 Konvencije u vezi sa pravom podnosioca predstavke na pristup sudu radi vraanja njegove poslovne sposobnosti u potpunosti. 4. Utvruje da je doslo do povrede clana 8 Konvencije. 5. Utvruje da nije neophodno da se posebno razmatra prituzba prema clanu 13 Konvencije. 6. Utvruje (a) da tuzena drzava treba da isplati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca od datuma kada ova presuda postane pravosnazna, u skladu sa clanom 44, stav 2 Konvencije, sljedee iznose, koji e biti pretvoreni u srpske dinare po kursu koji e vaziti na dan isplate: (i) 12.000 eura (dvanaest hiljada eura) na ime pretrpljene nematerijalne stete, plus svaki porez koji podnosilac predstavke moze platiti; (ii) 3.000 eura (tri hiljade eura) na ime troskova, plus svaki porez koji podnosilac predstavke moze platiti; (v) da po isteku gore navedena tri mjeseca do isplate, treba platiti obicnu kamatu na gore navedene iznose po stopi koja je jednaka najnizoj kamatnoj stopi Evropske centrale banke uz dodatak od tri procentna poena. 7. Odbija preostali dio zahtjeva podnosioca predstavke za pravicno zadovoljenje. Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi 13. oktobra 2009. godine, prema pravilu 77, st. 2 i 3 Poslovnika Suda. Françoise Elens-Passos zamjenik sekretara Odjeljenja F. TULKENS predsjednik

188

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

CETVRTO ODJELJENJE

PREDMET MIJUSKOVI protiv CRNE GORE

(Predstavka br. 49337/07)

PRESUDA STRAZBUR 21. septembar 2010. godine

Ova presuda postae pravosnazna u okolnostima koje su izlozene u clanu 44 stav 2 Konvencije. U njoj moze doi do redakcijskih izmjena.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Mijuskovi protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Cetvrto odjeljenje), zasijedajui u Vijeu sljedeeg sastava: Nicolas Bratza, Predsjednik, Lech Garlicki, Giovanni Bonello, Ljiljana Mijovi, Ján Sikuta, Mihai Poalelungi, Nebojsa Vucini, sudije, and Lawrence Early, Sekretar odjeljenja, Nakon vijeanja bez prisustva javnosti 31. avgusta 2010. godine istoga dana donio je sljedeu presudu:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je predstavkom (br. 49337/07) protiv Crne Gore koju je 2. novembra 2007. godine Sudu podnijela po clanu 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu Konvencija) crnogorska drzavljanka g-a Svetlana Mijuskovi (u daljem tekstu podnosilac predstavke). 2. Podnosioca predstavke zastupao je g-din D. Kovacevi, advokat sa advokatskom praksom u Niksiu. Vladu Crne Gore (u daljem tekstu Vlada) zastupao je njen zastupnik g-din Z. Pazin. 3. Podnosilac predstavke zalila se prvenstveno, po clanu 8 Konvencije, na zakasnjelo izvrsenje pravosnazne presude o starateljstvu, kao i na propust tuzene drzave da izvrsi privremeni nalog o starateljstvu 4. 2. septembra 2009. godine Predsjednik Cetvrtog odjeljenja odlucio je da posalje Vladi obavjestenje o predstavci. U skladu sa clanom 29 stav 3 Konvencije takoe je odluceno da e uz prihvatljivost predstavke biti ispitan i njen meritum, a da e se predstavci dati prioritet u skladu sa pravilom 41 Sudskog poslovnika.

CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA

A. Uvod 5. Podnosilac predstavke roena je 1971. godine i trenutno zivi u Budvi. 6. Cinjenice ovog predmeta koje su iznijele strane mogu se sumirati na sljedei nacin. 7. 26. aprila 1998. godine Podnosilac predstavke i V.K. stupili su u brak, a 12. Oktobra 1998. godine roeni su njihovi blizanci, A i B. 8. 5 juna 2003. godine, zbog bracnih problema, podnosilac predstavke preselila se natrag u roditeljsku kuu u Niksiu zajedno sa djecom. 9. 22. jula 2004. godine Centar za socijalni rad u Niksiu izdao je rjesenje kojim se ureuje pristup V.K. djeci A. i B. 10. Cini se da je u tom periodu V.K. viao djecu u skladu sa tom odlukom. 11. 5. januara 2005. godine V.K. je uzeo djecu na zimski raspust i nakon toga odbio da ih vrati podnosiocu predstavke. 12. 8. marta 2005. godine Centar za socijalni rad iz Niksia nalozio je da se djeca vrate podnosiocu predstavke i povjerio izvrsenje te odluke Centru za socijalni rad u Budvi. 13. 14. marta 2005. godine Centar za socijalni rad iz Budve je, uz pomo policije pokusao da izvrsi doticnu odluku, ali cini se da su roditelji V.K. to fizicki sprijecili.

190

PREDMET: MIJUSKOVI protiv CRNE GORE

14. Izmeu aprila i juna 2005. godine, na zahtjev podnosioca predstavke Centar za socijalni rad iz Niksia donio je jos tri rjesenja, trazei od V.K. da preda djecu. Oni su predvidjeli da e V.K. ukoliko ne postupi u skladu sa starateljskim pravom podnosioca predstavke biti novcano kaznjen i da se kao krajnja mjera moze traziti prinudno izvrsenje. 15. Jednom prilikom nakon toga V.K. je doveo djecu u Centar za socijalni rad u Budvi, ali je odbio da ih preda podnosiocu predstavke tvrdei da djeca ne zele da zive sa njom. 16. Nema dokaza u spisu predmeta koji bi ukazali na to da je V.K. bio novcano kaznjen ili da je uopste bilo ponovnih pokusaja prinudnog izvrsenja odluke o starateljstvu. B. Prvi dio parnicnog postupka 17. 23. juna 2003. godine V.K. je podnio tuzbu Osnovnom sudu u Kotoru trazei razvod braka sa podnosiocem predstavke i starateljstvo nad djecom. 18. 1. septembra 2003. godine podnosilac predstavke podnijela je protivtuzbu sa istim ciljem. 19. 9. marta 2004. godine predsjednik sudskog vijea spojio je ove dvije tuzbe u jedan parnicni postupak. 20. 5. januara 2006. godine Osnovni sud: (i) razveo je brak, (ii) dodijelio je starateljstvo nad djecom podnosiocu predstavke i (iii) nalozio V.K. da plaa mjesecno izdrzavanje za djecu. 21. 5 maja 2006. godine Visi sud potvrdio je tu presudu i time je ona postala pravosnazna. 22. 12. septembra 2006. godine Vrhovni sud odbio je zahtjev V.K. za reviziju. C. Izvrsni postupak 23. 12. juna 2006. godine podnosilac predstavke podnijela je zahtjev za izvrsenje pravosnazne presude. 24. 22. juna 2006. godine Osnovni sud u Kotoru izdao je nalog za izvrsenje kojim se V.K. daju tri dana da preda djecu podnosiocu predstavke. On je takoe dobio upozorenje da, ukoliko to ne uradi moze da bude novcano kaznjen ili cak podvrgnut prinudnom prenosu starateljstva. 25. 21. jula 2006. godine Visi sud potvrdio je to rjesenje. 26. 26. februara 2009. godine podnosilac predstavke podnijela je kontroni zahtjev (v. stav 46 ove presude) Osnovnom sudu trazei izvrsenje naloga za izvrsenje. 27. 5. marta 2009. godine izvrsni sudija obavijestio je Predsjednika suda da je "nemogue postii sporazum [...] po kome bi djeca bila predata" podnosiocu predstavke, a sudskom izvrsitelju nalozeno je da "bez odlaganja" V.K. izvrsi novcanu kaznu od 500 eura. On je svoj izvjestaj zavrsio konstatujui da je "nemogue rei kada i kako e se doticni postupak izvrsenja zavrsiti". 28. 7. marta 2009. godine sudski izvrsitelj pokusao je da izvrsi novcanu kaznu ali uzalud zbog verbalnog i fizickog otpora roditelja V.K. Nakon toga, sudski izvrsitelj trazila je od predsjednika suda da je oslobodi duznosti izvrsenja novcane kazne. 29. 9. marta 2009. godine V.K. je obavijesten da e prinudna naplata novcane kazne biti izvrsena 13. marta 2009. godine. 12. marta 2009. godine otac V.K. platio je izrecenu kaznu. 30. 17. marta 2009. godine Osnovni sud izdao je jos jedan nalog za izvrsenje trazei da djeca budu predata podnosiocu predstavke u roku od tri dana, navodei da e u suprotnom V.K biti izrecena novcana kazna od 1.000 eura. 31. 10. septembra 2009. godine, nakon sto je obavjestenje o predstavci ve bilo dato Vladi tuzene drzave, Osnovni sud donio je odluku precizirajui da e nalog biti izvrsen 8. oktobra 2009. godine prinudnim prenosom starateljstva ako je potrebno. 32. 8. oktobra 2009. godine V.K. je odbio da preda djecu, koja su, cini se, i sama odbijala da pou. Predstavnik Centra za socijalni rad iz Budve predlozio je da se odlozi prinudna predaja djece i sudija je to prihvatio.

191

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

33. 23. oktobra 2009. godine, kada je ponovo doslo do pokusaja izvrsenja, V.K. je predlozio da se ono odlozi dok sud ne odluci o njegovom zahtjevu za starateljstvo (v. st. 36 ­ 38 ove presude), ili da se omogui prelazni period, uz ucese porodicnog psihologa, da bi se djeci pomoglo da se prilagode na novu situaciju. Predstavnik Centra za socijalni rad iz Budve takoe je predlozio da se omogui prelazni period prije izvrsenja. Podnosilac predstavke inzistirala je na izvrsenju. Kua je pretresena, ali djeca nisu pronaena. Podnosilac predstavke pozvana je da preda prijedlog kako bi se dalje mogla izvrsiti presuda i da obavijesti sud o njenim mogunostima da eventualno obezbijedi potrebnu radnu snagu za izvrsenje. U isto vrijeme, policija je pozvana da utvrdi gdje se djeca nalaze. 34. 30. novembra 2009. godine, tokom jos jednog pokusaja izvrsenja, djeca su odbila da pou sa podnosiocem predstavke tvrdei da ona s njima ne postupa kako treba. Nakon sto su roditelji V.K. koji su se opirali izvrsenju, udaljeni, presuda je izvrsena i djeca su konacno predate podnosiocu predstavke. 35. Podnosilac predstavke ustvrdila je da je od 5. januara 2005. godine do 30. novembra 2009. godine ona imala samo sporadicne i kratke kontakte sa svojom djecom, uglavnom izmeu casova u skoli, pa cak i tada u prisustvu V.K. ili njegovog oca. D. Drugi dio parnicnog postupka 36. Neutvrenog datuma V.K. je podnio novu graansku tuzbu, trazei da on bude iskljucivi staratelj djeci. 37. 1. juna 2009. godine Osnovni sud presudio je u njegovu korist i nalozio podnosiocu predstavke da plaa mjesecno izdrzavanje za djecu. U procesu odlucivanja, sud je uzeo u obzir nezvanican razgovor koji je jedan vjestak psihijatrijske struke imao sa djecom. Zakljucak tog psihijatra bio je da A i B zele da zive sa svojim ocem i da bi za njih bilo stresno da ih odvedu iz njihovog sadasnjeg doma, ali da majci treba da se dozvoli redovan pristup djeci. Kada mu je postavljeno konkretno pitanje da li je otac negativno usmjerio djecu prema njihovoj majci, vjestak je odgovorio da "je ocigledno da je djecu prema njihovoj majci negativno usmjerila odrasla osoba". Sud je primijetio da djeca zive sa svojim ocem suprotno pravosnaznoj presudi donesenoj 2006. godine, ali da su se na to privikli i da im se to svia. Na kraju, sud je zakljucio da "sadasnja situacija traje predugo" i da je u interesu djece da se ona verifikuje. 38.15. septembra 2009. godine Visi sud u Podgorici ponistio je presudu i vratio predmet na ponovno suenje u Osnovni sud. E. Krivicni postupak protiv V.K.

39. 16. februara 2007. godine V.K. je oglasen krivim za nasilje u porodici pri cemu je osteena strana bila podnosilac predstavke. V.K. je tom prilikom osuen na zatvorsku kaznu od tri mjeseca, uslovno na dvije godine. 28. juna 2007. godine Visi sud u Podgorici preinacio je tu presudu i odbacio optuzbe posto je doslo do zastare krivicnog gonjenja. 40. 7. decembra 2007. godine Osnovni sud oslobodio je V.K. optuzbe za oduzimanje maloljetnog lica zakljucujui da " [...] iako navedene radnje okrivljenog sadrze sve elemente krivicnog djela koje mu je stavljeno na teret, isto predstavlja djelo malog znacaja". 28. maja 2008. godine Visi sud u Podgorici potvrdio je tu presudu i ona je tako postala pravosnazna.

II. RELEVANTNO DOMAE PRAVO

A. Ustav Crne Gore iz 2007. godine; objavljen u Sluzbenom listu Crne Gore br. 1/07) 41. Relevantna odredba Ustava glasi:

192

PREDMET: MIJUSKOVI protiv CRNE GORE

Clan 149 "Ustavni sud odlucuje ... (3) ... o ustavnoj zalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajamcenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava ..." 42. Ustav je stupio na snagu 22. oktobra 2007. godine. B. Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore; objavljen u Sluzbenom listu Crne Gore br. 64/08) 43. Relevantna odredba Zakona o Ustavnom Sudu glasi: Clan 48 "Ustavna zalba se moze podnijeti protiv pojedinacnog akta drzavnog organa [...] zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemcenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava." 44. Clanovima 49-59 predviaju se dodatni detalji vezani za postupak po ustavnoj zalbi. 45. Zakon o Ustavnom sudu stupio je na snagu 4. novembra 2008. godine C. Zakon o zastiti prava na suenje u razumnom roku; objavljen u Sluzbenom Listu Crne Gore br. 11/07) 46. Relevantne odredbe ovog Zakona glase: Clan 2 st. 1 "Pravo na sudsku zastitu zbog povrede prava na suenje u razumnom roku imaju stranka i umjesac u graanskom sudskom postupku..." Clan 3 "Pravna sredstva za zastitu prava na suenje u razumnom roku su: 1) zahtjev za ubrzanje postupka (u daljem tekstu: kontrolni zahtjev); 2) tuzba za pravicno zadovoljenje." Clan 17 "Ako sudija (...) obavijesti predsjednika suda da e u roku, koji ne moze biti duzi od cetiri mjeseca od prijema kontrolnog zahtjeva, biti obavljene odreene procesne radnje (...), predsjednik suda e o tome obavijestiti stranku i na taj nacin okoncati postupak po kontrolnom zahtjevu." Clan 23 st. 1 "Ako predsjednik suda postupi u skladu sa cl. 17 (...) stranka ne moze da podnese novi kontrolni zahtjev u istom predmetu prije isteka roka iz obavjestenja [...]." Clan 24 st. 1 "Ako predsjednik suda (...) ne dostavi (...) obavjestenje u skladu sa clanom 17 ovog zakona, stranka moze izjaviti zalbu (...). Clan 31 "Pravicno zadovoljenje zbog povrede prava na suenje u razumnom roku moze se ostvariti: 1) isplatom novcane naknade za prouzrokovanu stetu zbog povrede prava na suenje u razumnom roku i / ili 2) objavljivanjem presude da je stranci bilo povrijeeno pravo na suenje u razumnom roku."

193

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

Clan 33 st. 3 "Tuzba (za pravicno zadovoljenje)... podnosi se Vrhovnom sudu najkasnije u roku od sest mjeseci od dana prijema pravosnazne odluke donijete u postupcima iz clana 2 ovog zakona, a u postupku sprovoenja izvrsenja odluke." Clan 40 "Vrhovni sud je duzan da odluku po tuzbi donese najkasnije u roku od cetiri mjeseca od dana prijema tuzbe." Clan 44 "Ovaj zakon primjenjuje se i na sudske postupke koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ovog zakona, a nakon 3. marta 2004. godine. U slucajevima iz stava 1 ovog clana, prilikom odlucivanja o pravnom sredstvu zbog povrede prava na suenje u razumnom roku, utvruju se povrede prava nastale nakon 3. marta 2004. godine. Sud e, prilikom utvrivanja povrede prava iz stava 2 ovog clana, uzeti u obzir i trajanje sudskog postupka prije 3. marta 2004. godine." 47. Ovaj Zakon stupio je na snagu 21. decembra 2007. godine, ali nije upuivao na predstavke koje su se odnosile na duzinu postupka koje su ve bile predate Sudu. D. Relevantna domaa sudska praksa 48. Izmeu 1. januara 2008. godine i 30 septembra 2009. godine sudovi u Crnoj Gori razmotrili su stotinu i dva kontrolna zahtjeva. Dva zahtjeva su povucena a osam je ispitano. U istom periodu, podnesene su dvadeset i dvije tuzbe za pravicno zadovoljenje, od cega je rijeseno po sesnaest tuzbi, a sest je jos u postupku. U jednom predmetu sudovi su tuziocu dosudili naknadu nematerijalne stete za duzinu parnicnog postupka. 49. Meu kopijama koje je obezbijedila Vlada nalaze se cetiri kontrolna zahtjeva koja se odnose na duzinu izvrsnog postupka. U dva predmeta tuzioci su obavijesteni da e postupak biti okoncan u naredna cetiri mjeseca. Nema informacije u dokumentima koje je obezbijedila Vlada o tome da li je taj rok ispostovan. U jednom predmetu nejasno je da li izvrsenje nije obavljeno zbog prethodnih obaveza strana, a u drugom predmetu sudija je obavijestio tuzioca da je u meuvremenu doslo do izvrsenja. 50. Ni u jednom predmetu tuzioci nisu pokusali da uloze zalbu u skladu sa clanom 17 Zakona. 51. U sudskoj praksi, po tuzbama za pravicno zadovoljenje, dvije su tuzbe meu kopijama koje je obezbijedila Vlada, u kojima su tuzioci trazili zadovoljenje zbog duzine izvrsnog postupka. Jedna je proglasena neprihvatljvom jer tuzilac nije prethodno upotrijebio kontrolni zahtjev, a druga je odbijena kao preuranjena jer je tuzilac podnio tuzbu prije isteka roka odreenog u obavjestenju. E. Porodicni zakon iz 1989. godine (Porodicni zakon; objavljen u Sluzbenom listu Socijalisticke Republike Crne Gore br. 07/89) 52. Clan 68 ovog Zakona predvia da nakon dobijanja misljenja Centra za socijalni rad, sud odlucuje kome e se dati starateljstvo nad djecom, ukoliko se o tome ne moze postii dogovor izmeu roditelja. U izuzetnim slucajevima, sud moze takoe da odluci o kontaktima djeteta sa roditeljem kome nije dato starateljstvo ukoliko ga drugi roditelj sprecava da vidi dijete. Sud ove odluke mijenja u zavisnosti od okolnosti. 53. Clan 333 predvia da u postupku za starateljstvo nad djecom, sud po sluzbenoj duznosti odlucuje o privremenim mjerama za zastitu djece i o tome gdje e djeca zivjeti. 54. Clan 343 predvia hitnost u prinudnom izvrsenju i potrebu da se u najveoj moguoj mjeri zastite djeca. Ako izvrsenje ne moze da se postigne putem novcanih kazni, djeca se oduzimaju i daju roditelju kome je dosueno starateljstvo.

194

PREDMET: MIJUSKOVI protiv CRNE GORE

F.

Porodicni zakon iz 2007. godine; objavljen u Sluzbenom listu Crne Gore br. 01/07)

55. Ovaj Zakon stupio je na snagu 1. septembra 2007. godine, cime je stavljen van snage Porodicni zakon iz 1989. godine. Clan 375, meutim, predvia iste odredbe za prinudno izvrsenje kao i raniji Zakon. G. Zakon o izvrsnom postupku; objavljen u Sluzbenom listu Crne Gore br. 23/04) 56. Clan 4 st. 1 predvia da je sud nadlezan za izvrsenje obavezan da postupa po hitnom postupku. 57. Po clanu 47, ako je potrebno, sudski izvrsitelj moze da trazi pomo policije, a ukoliko policija ne obebzijedi takvu pomo, sud nadlezan za izvrsenje o tome obavjestava Ministra unutrasnjih poslova, Vladu ili nadlezni organ Skupstine. 58. Clanovi 224-227 izmeu ostalog sadrze odredbe koje se odnose na izvrsenje pravosnaznih presuda o starateljstvu nad djecom. 59. Clan 225, poseban akcenat stavlja na najbolje interese djeteta, ali ipak predvia, narocito, da mora postojati pocetni period od tri dana za dobrovoljno postupanje u skladu sa nalogom za starateljstvo nad djetetom. Nakon toga, meutim, treba da se izricu novcane kazne i, na kraju, ako je to potrebno, dijete treba silom da oduzme sud u saradnji sa Centrom za socijalni rad. H. Zakon o policiji; objavljen u Sluzbenom listu Republike Crne Gore br. 28/05)

60. Po clanu 7 st. 1 policija ima obavezu da pomogne drugim drzavnim organima u izvrsenju njihovih odluka ukoliko se pruza ili je razumno ocekivati da bude pruzen fizicki otpor izvrsenju.

PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANA 8 KONVENCIJE

61. Podnosilac predstavke zalila se po clanu 8 Konvencije da je zbog zakasnjelog izvrsenja pravosnazne presude o starateljstvu od 5. maja 2006. godine, kao i prethodnog propusta tuzene drzave da izvrsi rjesenje Centra za socijalni rad iz Niksia od 8. marta 2005. godine, njoj onemogueno da ostvaruje svoja roditeljska prava u skladu sa relevantnim domaim zakonima i drugim propisima. Clan 8 glasi: "1. Svako ima pravo na postovanje svog privatnog i porodicnog zivota, doma i prepiske. 2. Javne vlasti nee se mesati u vrsenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom drustvu u interesu nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprecavanja nereda ili kriminala, zastite zdravlja ili morala, ili radi zastite prava i sloboda drugih." A. Prihvatljivost 1. Kompatibilnost ratione temporis

62. 24. Vlada je konstatovala da je Savjet Ministara Savjeta Evrope odlucio da je Crna Gora potpisnica Konvencije od 6. juna 2006. godine. 63. Podnosilac predstavke zakasnila je u davanju komentara, koji zbog toga nisu uvrseni u spis predmeta. 64. Sud je ve zauzeo stav da se treba smatrati da je Konvencija na snazi za Crnu Goru kontinuirano od 3. marta 2004. godine (v. Bijeli protiv Crne Gore i Srbije, br. 11890/05, st. 69, 28. april 2009. godine). Sud ne vidi razlog da odstupi od tog stava u ovom konkretnom slucaju. Vladin prigovor mora stoga da bude odbacen.

195

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

2. Obaveza da se iscrpe domai pravni lijekovi (a) Argumenti strana 65. Vlada je konstatovala da podnosilac predstavke nije iscrpila sve djelotvorne domae pravne ljekove koje je imala na raspolaganju. Narocito je propustila da ulozi zalbu nakon kontrolnog zahtjeva i tuzbu za pravicno zadovoljenje, sto je predvieno Zakonom o zastiti prava na suenje u razumnom roku (v. st. 46 ove Presude). I na kraju, ona nije iskoristila institut ustavne zalbe (v. st. 43 ove Presude). 66. Podnosilac predstavke nije podnijela komentare u za to odreenom roku (v. st. 63 ove Presude). (b) Relevantni principi 67. Sud podsjea da je, prema utvrenoj sudskoj praksi, svrha pravila iz clana 35 st. 1 Konvencije o tome da treba iscrpiti domae pravne ljekove u tome da se Strani ugovornici pruzi mogunost da sprijeci ili ispravi navodnu povredu prije nego sto bude izvedena pred Sud. 68. Meutim, Konvencija propisuje da se moraju iscrpiti samo oni pravni ljekovi koji se odnose na navodne povrede i koji su u isto vrijeme dostupni i dovoljni (v. Selmouni protiv Francuske[GC], br.25803/94, st. 75, ECHR 1999 V). Postojanje takvih pravnih ljekova mora biti u dovoljnoj mjeri sigurno ne samo u teoriji ve i u praksi, i ukoliko to nije slucaj oni nemaju ni propisanu dostupnost ni propisanu efikasnost, pa je stoga duznost tuzene drzave da utvrdi da su svi ovi razliciti uslovi zadovoljeni (v. Vernillo protiv Francuske, 20. februar 1991. godine, st. 27, Serija A br. 198; i Dalia protiv Franciske, 19. februar 1998. godine, st. 38, Izvjestaji 1998-I). Kada je ova obaveza tereta dokazivanja ispunjena, tada podnosilac treba da dokaze da je pravni lijek koji je omoguila Vlada zaista bio iscrpljen ili iz nekog razloga neadekvatan i nedjelotvoran u konkretnim okolnostima predmeta, ili da postoje posebne okolnosti koje njega ili nju oslobaaju obaveze da ih iskoristi (v. Dankevich protiv Ukrajine, br. 40679/98, st. 107, 29. april 2003. godine). 69. I na kraju, Sud istice da je odlucujue pitanje u ocjeni djelotvornosti nekog pravnog lijeka u vezi sa prituzbom na duzinu postupka da li je podnosilac predstavke imao mogunost da mu se obezbijedi direktan i brz pravni lijek ili ne, a ne da li mu je na raspolaganju bila indirektna zastita prava garantovanih clanom 6 (v. Scordino protiv Italije (br. 1) [GC], br. 36813/97, st. 195, ECHR 2006. godine, i Sürmeli protiv Njemacke [GC], br. 75529/01, st. 101, 8. jun 2006. godine). Narocito, pravni lijek ove vrste je ,,djelotvoran" ako moze da se upotrijebi da ubrza donosenje odluke sudova koji rjesavaju u predmetu ili da pruzi stranci u sporu adekvatno pravno sredstvo za rjesavanje kasnjenja u postupku do kojeg je ve doslo (v. Kudla protiv Poljske [GC], br. 30210/96, st. 157-159, ECHR 2000-XI; Mifsud protiv Francuske (dec.), [GC], br. 57220/00, st. 17, ECHR 2002-VIII; i Sürmeli protiv Njemacke [GC], citirano ranije u tekstu, st. 99). (c) Ocjena Suda (i) u odnosu na zalbu nakon kontrolnog zahtjeva 70. Sud napominje da se, po clanu 17 Zakona o zastiti prava na suenje u razumnom roku, kao jedno od sredstava za rjesavanje po kontrolnom zahtjevu, podnosiocu zahtjeva salje obavjestenje (v. st. 46 ove Presude). Sud dalje navodi da je u ovom predmetu domai sud, cini se, upotrijebio takvo obavjestenje, informisui podnosioca predstavke da e V.K. biti novcano kaznjen ,,bez odlaganja" ali da je ,,"nemogue rei kada i kako e se doticni postupak izvrsenja zavrsiti" (v. st. 27 ove Presude). U skladu sa clanom 17, kada se dostavi ovakvo obavjestenje smatra se da je kontrolni zahtjev podnosioca rijesen. 71. Clanom 24, meutim, predvia se pravo na zalbu, izmeu ostalog, u slucajevima kada sud ne dostavi obavjestenje podnosiocu kontrolnog zahtjeva u preciziranom roku. Posto je podnosiocu predstavke obavjestenje bilo propisno dostavljeno, ona nije imala zakonskog prava da ulozi zalbu.

196

PREDMET: MIJUSKOVI protiv CRNE GORE

Ovo potvruje i relevantna sudska praksa domaih sudova, koju je dostavila sama Vlada (v. st. 50 ove Presude). Stoga navedena zalba ne moze da se smatra pravnim lijekom koji je u ovom predmetu bio na raspolaganju podnosiocu predstavke, te se prigvor Vlade dat u tom smislu mora odbiti. (ii) u odnosu na tuzbu za pravicno zadovoljenje 72. Clan 31 Zakona o zastiti prava na suenje u razumnom roku (v. st. 46 ove Presude) predvia zadovoljenje u obliku novcane naknade i/ili objavljivanja presude u kojoj se iznosi da je pravo na suenje u razumnom roku bilo povrijeeno. Cak i ako pretpostavimo da je podnosilac predstavke mogla da dobije nadoknadu za kasnjenja u postupku u proslosti i/ili da je mogla da se objavi presuda u kojoj se navodi da je njeno pravo na suenje u razumnom roku bilo povrijeeno, navedena tuzba sasvim jasno ne bi mogla da dovede do ubrzanja doticnog izvrsenja dok postupak na koji se ono odnosi jos nije okoncan, sto je sasvim sigurno najznacajnija briga podnosioca predstavke (v. mutatis mutandis, V.A.M. protiv Srbije, br. 39177/05, st 86, 13. mart 2007. godine). Stoga podnosilac predstavke nije imala obavezu da upotrijebi ovaj pravni put. U svakom slucaju, izgleda da je konacno izvrsenje sporne presude bilo prije svega, ako ne i iskljucivo, posljedica cinjenice da je Sud o ovom predmetu dostavio saopstenje Vladi, i nije bilo rezultat bilo kojeg domaeg pravnog lijeka. (iii) u odnosu na ustavnu zalbu 73. Po clanu 48 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore "Ustavna zalba se moze podnijeti protiv pojedinacnog akta koji se odnosi na ljudska prava i slobode pojedinca" (v. stav 43 ove Presude). Kako Sud razumije ovu odredbu, podnosilac ustavne zalbe treba da ima pravosnaznu presudu, koja po svojoj sadrzini i sustini povreuje njegova/njena ljudska prava. Podnosiocu je omogueno da protiv takve odluke ulozi ustavnu zalbu. 74. Sud napominje da se u ovom slucaju podnosilac predstavke zali na to da tuzena drzava nije izvrsila pravosnaznu presudu suda. Uzimajui u obzir da Vlada nije iznijela informacije o sudskoj praksi koje bi pokazale suprotno, Sud smatra da se ne moze smatrati da je ustavna zalba dostupan pravni lijek u predmetima neizvrsenja jer tu ne postoji nikakav "pojedinacni akt" protiv kojega bi se takva zalba mogla podnijeti. (iv) Zakljucak 75. Sud takoe smatra da prituzbe nisu ocigledno neosnovane u okviru znacenja clana 35 st. 3 Konvencije i ne nalazi nijedan drugi osnov da ih proglasi neprihvatljvima. Stoga se one moraju proglasiti prihvatljivima. B. Meritum 1. Argumenti strana 76. Vlada je iznijela da je, po clanu 68 Porodicnog zakona koji je bio na snazi u to vrijeme, rjesenje o starateljstvu nad djecom bilo u iskljucivoj nadleznosti suda (v. st. 52 ove Presude) od trenutka kada je predata tuzba za razvod braka. U tom kontekstu, Vlada je iznijela da, ukoliko je podnosilac predstavke zeljela privremeno rjesenje o starateljstvu nad djecom prije nego sto se donese presuda, ona je trebalo da preda zahtjev sudu za to. Centar za socijalni rad, kako tvrdi Vlada, nije imao nadleznost za to, osim da obezbijedi svoje misljenje u toj stvari. 77. Vlada je dalje navela da je Osnovni sud u Kotoru imao na umu prije svega interese djece koja su "od pocetka spora" odbijala da zive sa podnosiocem predstavke i za koju bi prinudna predaja bila

197

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

neizbrisiva trauma, kako je konstatovao ekspert Centra za socijalni rad iz Budve. Zbog takvih uslova, kako je navela Vlada, neophodno je da svi ukljuceni pokazu senzitivnost da bi se mogli stvoriti potrebni uslovi i da se koliko god je mogue smanji trauma za djecu. 78. Podnosilac predstavke prekasno je podnijela svoje komentare, pa oni nisu uvrsteni u spise predmeta (v. st. 63 ove Presude). 2. Relevantni principi

79. Sud napominje da vrijeme koje roditelj i djete provode zajedno predstavlja osnovni element "porodicnog zivota" u okviru znacenja clana 8 Konvencije (v. izmeu ostalog, Monory protiv Rumunije i Maarske, br. 71099/01, st. 70, 5. april 2005. godine). 80. I iako primarni cilj clana 9 jeste da zastiti pojedinca od proizvoljnog djelovanja javnih organa, postoje, uz to, pozitivne obaveze koje su svojstvene djelotvornom "postovanju" porodicnog zivota (v. Keegan protiv Irske, 26. maj 1994. godine, st. 49, Serija A br. 290). U tom kontekstu Sud je u vise navrata zauzeo stav da clan 8 ukljucuje pravo roditelja da se preduzmu mjere koje e im omoguiti da se ponovo spoje sa svojom djecom i obavezu drzavnih organa da takve radnje preduzmu (v. izmeu ostalog, Ignaccolo-Zenide protiv Rumunije, br. 31679/96, st. 94, ECHR 2000-I; Nuutinen protiv Finske, br. 32842/96, st. 127, ECHR 2000-VIII; i Sylvester protiv Austrije, br. 36812/97 i 40104/98, st. 58, 24 april 2003. godine). 81. Meutim, obaveza drzavnih organa da preduzmu mjere da olaksaju ponovno spajanje nije apsolutna, posto je mogue da se ponovno spajanje roditelja sa djecom koji su neko vrijeme zivjeli sa drugim roditeljem ne moze obaviti odmah i da je potrebno preduzeti neke pripremne mjere. Priroda i obim tih priprema zavisi od okolnosti svakog slucaja, ali uvijek je izuzetno znacajan element razumijevanje i saradnja svih ukljucenih strana (citirano ranije u ovoj Presudi, st. 94). 82. Sud stoga mora da se uvjeri da su drzavni organi preduzeli sve potrebne korake da olaksaju ponovno spajanje djece i roditelja u granicama razumnog u posebnim okolnostima svakog slucaja (v. Ignaccolo-Zenide, citirano ranije u ovoj Presudi, st. 96, Nuutinen protiv Finske, citirano ranije u ovoj Presudi, st. 128, Hokkanen protiv Finske, 23. septembar 1994. godine, st. 58, Serija A br. 299-A, i Sobota-Gaji protiv Bosne i Hercegovine, br. 27966/06, st. 53, 6. novembar 2007. godine). 83. S tim u vezi Sud navodi da, u slucaju kao sto je ovaj, adekvatnost neke mjere treba cijeniti po brzini njene realizacije posto vrijeme moze da ima nepopravljive posljedice za odnose izmeu djece i roditelja koji ne zivi sa njima (v. Ignaccolo-Zenide, citirano ranije u ovoj Presudi, st. 102). 3. Ocjena Suda

84. Sud smatra da, iako je podnosilac predstavke mogla teoretski da trazi od domaeg suda da donese privremenu mjeru o starateljstvu tokom postupka, ona nije morala to da uradi po clanu 333 Porodicnog zakona koji je bio na snazi u to vrijeme i koji predvia da sud rjesava o takvim mjerama po sluzbenoj duznosti (v. st. 53 ove presude). Uz to, da je Centar za socijalni rad u Niksiu smatrao da sud nema nadleznost da odluci u toj stvari, to bi tako bilo i proglaseno, a zahtjev podnosioca pedstavke odbacen. Zbog toga je prvo rjesenje sa ciljem ponovnog spajanja podnosioca predstavke sa njenom djecom donio Centar za socijalni rad iz Niksia 8. marta 2005. godine. 85. Izmeu aprila i juna 2005. godine, na zahtjev podnosioca predstavke Centar za socijalni rad iz Niksia donio je jos tri rjesenja sa istim ciljem. Sud napominje, meutim, da je doslo do samo jednog pokusaja izvrsenja prvog rjesenja Centra za socijalni rad iz Niksia i to 14. marta 2005. godine. 86. Rjesenja Centra za socijalni rad iz Niksia postala su nerelevantna 5. maja 2006. godine kada je pravosnazna postala presuda suda kojom se starateljstvo nad A i B daje podnosiocu

198

PREDMET: MIJUSKOVI protiv CRNE GORE

predstavke. 12. juna 2006. godine podnosilac predstavke trazila je izvrsenje presude. U tom kontekstu Sud napominje da je do prvog pokusaja da se novcano kazni V.K. posto nije predao djecu, doslo tek 9. marta 2009. godine, a do prvog pokusaja da se zapravo sprovede presuda prinudnom predajom djece 8. oktobra 2009. godine, sto je bilo nakon sto je Vladi poslato obavjestenje o predstavci. 30. novembra 2009. godine, u treem pokusaju, podnosilac predstavke ponovo je spojena sa svojom djecom. 87. Tako je sporna situacija trajala gotovo cetiri godine i devet mjeseci nakon sto je Centar za socijalni rad iz Niksia donio svoje rjesenje, odnosno tri godine i sedam mjeseci nakon sto je sudska presuda postala pravosnazna. Tokom tog perioda nadlezni organi su: (a) samo jednom pokusali da izvrse rjesenje Centra za socijalni rad iz Niksia, (b) novcano kaznili V.K. samo jednom, dvije godine i devet mjeseci nakon sto je podnosilac predstavke trazila izvrsenje presude, (c) pokusali prinudnu predaju djece tek nakon sto je tuzenoj Vladi dostavljeno obavjestenje o predmetu i (d) izvrsili presudu u manje od tri mjeseca od obavjestenja Suda o predmetu. 88. Iako je Vlada ustvrdila da su djeca odbijala "od pocetka spora" da budu prebacena kod podnosioca predstavke, informacije koje je obezbijedila Vlada pokazuju da nije bilo pokusaja takvog prebacivanja u periodu od dvije godine i devet mjeseci. Vlada nije pruzila objasnjenje za to. U isto vrijeme nema indikacija da bi se to kasnjenje moglo pripisati podnosiocu predstavke. 89. Kako je navedeno ranije u tekstu, mogue je da se ponovno spajanje roditelja sa djetetom koje je neko vrijeme zivjelo sa drugim roditeljem ne moze obaviti odmah i da je potrebno preduzeti neke pripremne mjere, narocito u okolnostima slucaja A i B. Meutim nema dokaza da se bilo kakvim pripremnim radnjama moze objasniti ranije navedeno kasnjenje nadleznih organa. 90. Uzevsi u obzir cinjenice predmeta, ukljucujui i proteklo vrijeme, najbolje interese A i B, kriterijume koje je postavila domaa sudska praksa i sve sto je iznijela Vlada, bez obzira na polje slobodne procjene drzave, kao i cinjenicu da su A i B konacno predati podnosiocu predstavke, Sud zakljucuje da su crnogorski nadlezni organi propustili da uloze adekvatne i djelotvorne napore da blagovremeno izvrse rjesenje Centra za socijalni rad iz Niksia i pravosnaznu sudsku presudu. 91. Shodno tome utvrena je povreda clana 8 Konvencije.

II. OSTATAK PREDSTAVKE

92. U mjeri u kojoj se podnosilac predstavke implicitno zalila na neizvrsenje presude, u dijelu neplaanja izdrzavanja za djecu od strane V.K. kako je utvreno, Sud napominje da su korisnici takvog izdrzavanja, po prirodi stvari, djeca. Posto su djeca, uprkos presudi, zivjela sa V.K. od 5. januara 2005. godine do 30 novembra 2009. godine, podnosilac predstavke ne moze da potrazuje izdrzavanje za djecu za taj period jer sama nije za te svhre imala izdataka. Stoga, i ako se pretpostavi da je taj dio predstavke podnosioca kompatibilan ratione personae, on mora biti proglasen neprihvatljivim kao ocigledno neosnovan. Sto se tice perioda nakon 30. novembra 2009. godine, zbog kratkog vremenskog perioda koji je protekao nakon sto su djeca predata podnosiocu predstavke, ovaj dio predstavke je ocigledno neosnovan i mora biti odbijen po clanu 35 st. 3 i 4 Konvencije. Podnosilac ima mogunost da dobije dalje rjesenje domaih sudova kojim bi se od njenog bivseg supruga trazilo da postupi u skladu sa svojom obavezom izdrzavanja.

III. PRIMJENA CLANA 41 KONVENCIJE

93. Clan 41 Konvencije glasi: "Kada Sud utvrdi prekrsaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrasnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omoguava samo delimicnu odstetu, Sud e, ako je to potrebno, pruziti pravicno zadovoljenje osteenoj stranci."

199

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

A. Naknada stete 94. Podnosilac predstavke trazila je naknadu stete u iznosu od 50.000 eura nakon isteka vremenskog ogranicenja za predaju zahtjeva po clanu 41. 95. Meutim, u vezi sa istim iznosom koji se potrazuje na formularu za predstavku koji je predala podnosilac predstavke, Vlada je u svojim napomenama o prihvatljivosti i meritumu konstatovala da je taj zahtjev pretjeran i u suprotnosti sa sudskom praksom Suda. 96. Sud je misljenja da tvrdnja da je podnosilac predstavke pretrpjela materijalnu stetu zbog povrede clana 8 nije dovoljno potkrijepljena. Meutim, Sud prihvata da je podnosilac predstavke pretrpjela nematerijalnu stetu koja ne moze da bude nadoknaena samo utvrivanjem da je doslo do povrede. Bazirajui svoju procjenu na ravnopravnim osnovama i uzimajui u obzir konkretne okolnosti predmeta, Sud dosuuje podnosiocu predstavke 10.000 eura po ovom osnovu. B. Troskovi i izdaci 97. Sud napominje da je zahtjev podnosioca predstavke za nadoknadu troskova predat nakon isteka prvobitnog roka i, za razliku od njenog zahtjeva za nadoknadu stete, nikada nije bio predmet podnesaka Vlade. Podnosilac predstavke stoga nije postupila u skladu sa Pravilom 60 st. 2 i 3 Sudskog poslovnika i njen zahtjev stoga mora biti odbijen. IZ TIH RAZLOG SUD JEDNOGLASNO 1. Proglasava predstavku u dijelu koji se odnosi na zakasnjelo izvrsenje pravosnazne presude o starateljstvu od strane tuzene drzave i njen prethodni propust da izvrsi privremeni nalog za starateljstvo prihvatljivim, a ostatak predstavke neprihvatljivim; 2. Smatra da je doslo do povrede clana 8 Konvencije; 3. Smatra (a) da tuzena dzava treba da plati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca od datuma na koji ova presuda postane pravosnazna u skladu sa clanom 44 st. 2 Konvencije, iznos od 10.000 eura (deset hiljada eura) na ime naknade nematerijalne stete, i sve poreze koji se na to obracunavaju; (b) da se od isteka navedena tri mjes eca pa do plaanja navedenog iznosa obracunava i plaa obicna kamata po stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Evropske Centralne Banke tokom perioda neplaanja, uz dodatak od tri procentna poena; 4. Odbacuje ostatak zahtjeva podnosioca predstavke za pravicnim zadovoljenjem. Sacinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanoj formi 21. septembra 2010. godine, shodno Pravilu 77 stav 2 i 3 Poslovnika Suda. Lawrence Early Sekretar Nicolas Bratza Odjeljenja

200

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGO ODJELJENJE

PREDMET JEVREMOVI protiv SRBIJE

(Predstavka br. 3150/05)

PRESUDA STRAZBUR 17. jul 2007. godine

Ova presuda e postati pravosnazna u okolnostima predvienim clanom 44, stav 2 Konvencije. Mogue su redakcijske promjene.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Jevremovi protiv Srbije, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje) zasjedajui u vijeu u cijem su sastavu bili: Ga F. TILKENS, predsjednik, (F. Tulkens) g. A. B. BAKA, (A. B. BAKA) g. I. KABRAL BARETO, (I. Cabral Barreto) g. V. ZAGREBELSKI, (V. Zagrebelsky) ga A. MULARONI (A. MULARONI) ga D. Jociene (D. Jociene) g. D. POPOVI, sudije i ga S. DOLE, (S. DOLLE), sekretar Odjeljenja, poslije vijeanja na zatvorenoj sjednici odrzanoj 26. juna 2007. godine, izrice sljedeu presudu, koja je usvojena na taj dan:

POSTUPAK

1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 3150/05) protiv Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora, ciji je pravni sljedbenik Srbija od 3. juna 2006. godine (vidjeti stav 63 u daljem tekstu), a koju su Sudu podnijele na osnovu clana 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu ,,Konvencija"), u to vrijeme, dvije drzavljanke Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora, gica Ina Jevremovi (u daljem tekstu ,,prva podnositeljka predstavke") i ga Ljiljana Jevremovi (u daljem tekstu druga podnositeljka predstavke), dana 4. decembra 2004. godine. 2. Vladu Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora, u pocetku, a potom Vladu Srbije (u daljem tekstu ,,Vlada"), zastupao je njen agent, g. S. Cari. 3. Predsjednik vijea je predstavci dao prednost u skladu sa pravilom 41 pravilnika Suda. 4. Dana 27. februara 2006. godine Sud je odlucio da predstavku dostavi Vladi. U skladu sa clanom 29, stav 3 Konvencije, takoe je odluceno da e osnovanost predstavke biti razmatrana zajedno sa njenom prihvatljivosu.

CINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA

5. Cinjenice predmeta, kako su ih dostavile podnositeljke predstavke, mogu se sumirati kako slijedi. A. Postupak utvrivanja ocinstva/izdrzavanja djeteta

6. Prva podnositeljka predstavke je vanbracno dijete roeno 1999. godine. 7. Dana 9. juna 1999. godine prva podnositeljka predstavke i njena majka (u daljem tekstu ,,druga podnositeljka predstavke") pokrenule su parnicu protiv D.K. (u daljem tekstu ,,tuzeni"), veoma popularnog lokalnog pjevaca, kod Cetvrtog opstinskog suda u Beogradu (u daljem tekstu ,,Opstinski sud") kako bi se utvrdilo ocinstvo i dobilo izdrzavanje za dijete. 8. U periodu izmeu 20. septembra 1999. godine i 22. januara 2002. godine, zakazano je devet rocista, od kojih je pet odrzano a ostala cetiri su odlozena. U tom periodu, iako uredno pozvan, tuzeni se nije pojavio u sudu najmanje dva puta. 9. Dana 5. novembra 1999. godine a u skladu sa rjesenjem koje je izdao Opstinski sud, Institut za transfuziju krvi je obavio analize krvi, na osnovu uzoraka koje su dostavile ove tri stranke, i utvrdio da je vjerovatnoa da je tuzeni otac prve podnositeljke predstavke 97,14% i da je zbog toga to ,,vrlo mogue". 10. Od 10. januara 2001. godine do 12. februara 2002. godine, sest puta se pokusalo sa DNK

202

PREDMET: JEVREMOVI protiv SRBIJE

analizom, ali je svakog puta, za razliku od podnositeljki predstavke, tuzeni, iako uredno pozivan, propustio da se pojavi u klinici gdje je analiza zakazana. 11. Dana 26. februara 2002. godine Opstinski sud je donio odluku u korist podnositeljki predstavke. Tom odlukom je utvreno ocinstvo tuzenog, djelimicno odobreno trazeno izdrzavanje djeteta i izdato rjesenje o privremenoj mjeri izdrzavanja. U obrazlozenju, izmeu ostalog, sud se oslonio na nalaz Instituta za transfuziju krvi, kao i na propust tuzenog da doe u kliniku kako bi pristupio DNK analizi. Na kraju, on je primijetio da relevantno zakonodavstvo ne predvia mogunost da se tuzeni podvrgne DNK analizi protiv svoje volje i smatrao da ne postoji dokaz koji bi opravdao odbacivanje zahtjeva podnositeljki predstavke. 12. Dana 22. oktobra 2002. godine Opstinski sud je donio dopunsku presudu, odobravajui zahtjev podnositeljki predstavke za zakonsku kamatu. 13. Dana 12. avgusta 2002. godine tuzeni je ulozio zalbu Okruznom sudu u Beogradu (,,Okruzni sud"). 14. Dana 19. novembra 2002. godine Okruzni sud je ukinuo presude Opstinskog suda i vratio predmet nizem sudu na ponovno suenje. U svom obrazlozenju, izmeu ostalog, on je naveo da tuzeni ocigledno nije bio u mogunosti da pristupi zakazanoj DNK analizi, ali da bi sada bio spreman da to ucini. Sud je dodao da cinjenice predmeta koje se odnose na izdrzavanje djeteta takoe zahtijevaju dalje razjasnjenje. 15. Od 12. februara 2003. godine do 26. novembra 2003. godine jos sest rocista je zakazano kod Opstinskog suda, od kojih je pet odlozeno a samo jedno je odrzano. U tom periodu, iako uredno pozivan, tuzeni se nije pojavio u sudu najmanje tri puta. 16. Od 8. maja 2003. godine do 22. jula 2003. godine, u tri posebna dana, pokusalo se sa DNK analizom, ali je svaki put, za razliku od podnositeljki predstavke, tuzeni, iako je dva puta uredno pozivan, propustio da doe na kliniku gdje je zakazana analiza. 17. Dana 26. septembra 2003. godine podnositeljke predstavke su podnijele zalbu Ministarstvu pravde zbog odugovlacenja. 18. Dana 27. oktobra 2003. godine predsjednik Opstinskog suda je obavijestio podnositeljke predstavke da je dao uputstva predsjedavajuem sudiji u njihovom predmetu da postupi po hitnom postupku. 19. Dana 26. novembra 2003. godine Opstinski sud je ponovo donio odluku u korist podnositeljki predstavke. Tom odlukom je utvrdio ocinstvo tuzenog, djelimicno odobrio trazeno izdrzavanje za dijete i izdao rjesenje o privremenoj mjeri izdrzavanja. Navedeni razlozi su, najveim dijelom, bili identicni onima koji su sadrzani u prethodnoj odluci. 20. Dana 11. marta 2004. godine Opstinski sud je donio odluku kojom ispravlja ociglednu gresku sadrzanu u njegovoj presudi. 21. Dana 19. aprila 2004. godine tuzeni je podnio zalbu Okruznom sudu. 22. Dana 26. maja 2004. godine Okruzni sud je ponovo ukinuo odluke Opstinskog suda i vratio predmet nizem sudu na ponovno suenje. U svom obrazlozenju on je smatrao da parnicne stranke treba ponovo saslusati, da treba precizno odrediti stvarni trenutak zacea prve podnositeljke predstavke kako bi se utvrdilo da li je druga podnositeljka predstavke imala seksualne odnose sa tuzenim u to vrijeme, i da treba jos jednom pokusati sa DNK analizom. Sud je dalje objasnio da bi, ako tuzeni uopste ne bude ispitan, Opstinski sud trebalo da se obrati Institutu za transfuziju krvi kako bi se utvrdilo da li cinjenica da je prva podnositeljka predstavke imala manje od godinu dana kada je posljednji put ispitana (1999. godine) znaci da sada mozda treba da se nalozi nova analiza krvi. Ako je tako, poslije nove analize krvi cak i u nedostatku DNK analize, treba donijeti novu presudu, s obzirom na to da tuzeni odbija da se podvrgne DNK analizi. Sud je zakljucio ??? navodei da cinjenice predmeta koje se ticu izdrzavanja djeteta takoe zahtijevaju dodatno razrjesenje. 23. Sudski spis predmeta nije zapravo fizicki vraen Opstinskom sudu do 15. oktobra 2004. godine.

203

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

24. Poslije toga prvo rociste je prvobitno zakazano za 24. februar 2005. godine. U januaru 2005. godine, meutim, ovo rociste je otkazao sam Opstinski sud, ocigledno ne navodei nikakav razlog. 25. Dana 12. aprila 2005. godine Opstinski sud je odlucio da trazi strucno medicinsko misljenje u skladu sa uputstvima koje je dao Okruzni sud. 26. Dana 28. aprila 2005. godine isti sud je saslusao drugu podnositeljku predstavke kao i tuzenog. U svojoj izjavi, izmeu ostalog, tuzeni je poricao da je bioloski otac prve podnositeljke predstavke i jasno je rekao da nee prihvatiti da bude podvrgnut DNK analizi. 27. Dana 5. jula 2005. godine Opstinski sud je odredio medicinskog strucnjaka i zatrazio misljenje u skladu sa njegovom odlukom od 12. aprila 2005. godine. 28. Dana 2. oktobra 2005. godine medicinski strucnjak je pozvao stranke u predmetu da prisustvuju sastanku zakazanom za 7. oktobar 2005. godine. Navedenog datuma podnositeljke predstavke su se pojavile ali ne i tuzeni. 29. Dana 23. novembra 2005. godine medicinski strucnjak je dostavio svoje misljenje. 30. Dana 10. marta 2006. godine, poslije imenovanja novog predsjedavajueg sudije u ovom predmetu, Opstinski sud je oslobodio drugu podnositeljku predstavke njene obaveze da plati troskove postupka u pitanju. On je naveo, izmeu ostalog, da je ona nezaposlena i da nije u stanju da pokrije ove troskove a da time ne dovede u opasnost najosnovnije potrebe prve podnositeljke predstavke. 31. Dana 28. marta 2006. godine Opstinski sud je, izmeu ostalog, saslusao stranke u postupku, nalozio im da dostave sudu relevantne informacije koje se ticu trazenog izdrzavanja i obavijestio ih da e se DNK analiza obaviti 3. aprila 2006. godine, odnosno 18. aprila 2006. godine. 32. Obje podnositeljke predstavke su se uredno pojavile u ove dane, ali ne i tuzeni. 33. Dana 11. maja 2006. godine podnositeljke predstavke su dostavile trazene informacije u vezi sa izdrzavanjem. Tuzeni to ocigledno nije uradio. 34. Dana 12. maja 2006. godine Opstinski sud je odlozio rociste koje je bilo zakazano jer nije imao na raspolaganju sve informacije u vezi sa izdrzavanjem, a forenzicar, koji je uredno pozvan, nije dosao. 35. Dana 24. maja 2006. godine Opstinski sud je prihvatio predlog podnositeljki predstavke da se pribave dodatne informacije u vezi sa izdrzavanjem. 36. Dana 16. juna 2006. godine Opstinski sud je odlozio rociste zakazano tog dana zato sto forenzicar u pitanju nije bio ,,raspoloziv". 37. Na rocistu odrzanom dana 20. jula 2006. godine Opstinski sud je konacno saslusao ovog strucnjaka. 38. Dana 28. jula 2006. godine Opstinski sud je donio presudu kojom se utvruje da je tuzeni zaista prirodni otac prve podnositeljke predstavke i da je, kao takav, obavezan da plaa 32. 000 srpskih dinara (RSD), priblizno 400 eura (EUR) mjesecno za njeno izdrzavanje, pocev od 1. jula 1999. godine, zajedno sa troskovima i pripadajuom zakonskom kamatom. U svom obrazlozenju, na osnovu relevantnih odredbi Porodicnog zakona iz 2005. godine, a takoe imajui u vidu misljenje koje je iznio Okruzni sud u svojoj odluci od 26. maja 2004. godine, Opstinski sud je, izmeu ostalog, dao posebnu tezinu cinjenici da je tuzeni odbijao da bude podvrgnut DNK analizi, koja je najpouzdaniji nacin da se potvrdi ili ospori njegovo ocinstvo. Na kraju, sud je primijetio da je druga podnositeljka nezaposlena i bez prihoda, iz kog razloga je tuzenom nalozeno da plaa navedeno izdrzavanje za dijete. Ova presuda je urucena podnositeljkama predstavke dana 24. avgusta 2006. godine. 39. U septembru 2006. godine tuzeni je ulozio zalbu Okruznom sudu u Beogradu. 40. Dana 25. decembra 2006. godine Okruzni sud je, oslanjajui se na Porodicni zakon iz 2005. godine, potvrdio spornu presudu, ali je smanjio troskove koji su dodijeljeni podnositeljkama predstavke. 41. Dana 14. marta 2007. godine tuzeni je izjavio reviziju. Dana 9. maja 2007. godine Vrhovni sud

204

PREDMET: JEVREMOVI protiv SRBIJE

je potvrdio presude nizih sudova sto se tice ocinstva tuzenog i potvrdio izdrzavanje koje je odreeno u iznosu od RSD 15. 000 mjesecno (priblizno 190 eura). Istovremeno, meutim, on je ukinuo presude u vezi sa preostalim dijelom dodijeljenog izdrzavanja, kao i u vezi sa troskovima, i nalozio da ova dva pitanja Opstinski sud ponovo razmotri. B. Ostale relevantne cinjenice 42. 2000. godine ustanovljeno je da prva podnositeljka predstavke ima astmu. 43. Dana 21. oktobra 2005. godine Republicki zavod za zaposljavanje je potvrdio da je druga podnositeljka predstavke nezaposlena i obezbijedio joj staziranje na Poljoprivrednom fakultetu u Beogradu. Zavod je takoe prihvatio da plaa drugoj podnositeljki predstavke ukupno RSD 6. 100 mjesecno (priblizno 76 eura) sljedeih sest mjeseci. 44. Podnositeljke predstavke su se dalje pozvale na mnogobrojne izvjestaje u srpskim medijima u vezi sa gore navedenim postupkom, kao i na svoje sopstvene licne prilike i licne prilike tuzenog. Na kraju, druga podnositeljka predstavke je navela da je tuzeni, svojim vezama, osigurao da ona ne moze da nae posao kao pisac tekstova, iako je u ovoj oblasti ranije bila uspjesna.

II RELEVANTNO DOMAE PRAVO

A. Sporovi oko ocinstva i izdrzavanja 1. Zakon o braku i porodicnim odnosima iz 1980. godine, objavljen u Sluzbenom glasniku Socijalisticke Republike Srbije ­ (Sl. glasnik SRS ­ br. 22/80, 11/88 i Sluzbenom glasniku Republike Srbije ­ Sl. glasnik RC - br. 22/93, 25/93, 35/94, 46/95 i 29/01) 45. Clan 310b predvia da se sve parnice u vezi sa izdrzavanjem uzmu hitno u rad. 2. Porodicni zakon (objavljen u Sl. glasniku RC br. 18/05)

46. Po clanu 204 svi porodicni sporovi koji ukljucuju djecu moraju se hitno rjesavati. Prvo rociste se mora odrzati u roku od 15 dana od datuma kada je podnijet tuzbeni zahtjev. Prvostepeni sudovi zakljucuju postupak najvise poslije dva rocista, a drugostepeni suvodi moraju donijeti odluke po zalbama u roku od 30 dana. 47. Slicno tome, clan 280 definise sve principe u vezi sa izdrzavanjem kao ,,posebno hitne". Prvo rociste se mora odrzati u roku od 8 dana od datuma kada je podnijet tuzbeni zahtjev, a drugostepeni sudovi moraju donijeti odluke po zalbama u roku od 15 dana. 48. Clan 208 predvia da je revizija uvijek dozvoljena u porodicnim sporovima, ukoliko ovaj zakon ne predvia drugacije. 49. Porodicni zakon iz 2005. godine stupio je na snagu 1. jula 2005. godine, cime je ukinut Zakon o braku i porodicnim odnosima iz 1980. godine. Dalje, clan 357 Porodicnog zakona iz 2005. godine predvia da e se on primjenjivati u svim sudskim postupcima u toku koji su pokrenuti prije 1. jula 2005. godine, sem ako nadlezni sud, u odreenom postupku u pitanju, nije ve donio prvostepenu odluku prije tog datuma. B. Zakoni o parnicnom postupku 1. Zakon o parnicnom postupku iz 1977. godine (objavljen u Sluzbenom listu Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije ­ Sl. list SFRJ - br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 72/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i Sluzbenom listu Savezne Republike Jugoslavije-Sl. list SRJ - br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98, 15/98 i 3/02 )

205

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

50. Clan 8 je predviao da sudovi odreuju parnicna pitanja po svom nahoenju posto pazljivo ocijene sve dokaze podnijete pojedinacno i u cjelini, i uzimajui u obzir rezultate cjelokupnog postupka. 51. Po clanu 221a, sudovi su takoe mogli donositi zakljucke po pitanju cinjenica predmeta na osnovu primjene ,,pravila o teretu dokaza". 52. U skladu sa clanom 269, ni tuzilac ni tuzeni se ne mogu ,,primorati" da pristupe sudu ili da daju izjavu. Sam sud je, meutim, mogao da uzme u obzir propust stranaka/odbijanje da to ucine i iz toga izvede svoje sopstvene zakljucke. 53. Najzad, shodno clanovima 382-400, stranke su mogle izjaviti reviziju Vrhovnom sudu. One su to mogle uciniti samo pod odreenim veoma specificnim uslovima i protiv presude koja je donesena u drugoj instanci. Ovo pravno sredstvo, meutim, nije moglo obezbijediti strankama naknadu za neko procesno odlaganje do kog je moglo doi, niti je moglo ubrzati postupak koji je ve bio okoncan kod nizih sudova. 2. Zakon o parnicnom postupku iz 2004. godine (objavljen u Sl. glasniku RS br. 125/04) 54. Tekst clanova 8, 223, stav 1 i 267 sadrzanih u ovom zakonu odgovara clanovima 8, 221a i 269 Zakona o parnicnom postupku iz 1977. godine o kome je rijec u gornjem tekstu. 55. Clanovi 220 i 223, stavovi 2 i 3, meutim, predviaju da svaka parnicna stranka navodi cinjenice u svoju korist i predlaze dokaze, kao i da aktivno nastoji da ospori cinjenicne i/ili pravne zahtjeve druge stranke. 56. Ovaj zakon je stupio na snagu 23. februara 2005. godine, cime je ukinut Zakon o parnicnom postupku iz 1977. godine. Clan 491, stav 4 Zakona o parnicnom postupku iz 2004. godine, meutim, navodi da se revizija izjavljuje u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parnicnom postupku iz 1977. godine kad god je postupak u pitanju pokrenut prije 23. februara 2005. godine. V. Zakon o ureenju sudova (objavljen u Sl. glasniku RS br. 63/01, 42/02, 27/03, 29/04, 101/05 i 46/06) 57. Relevantne odredbe ovog zakona glase kako slijedi: Clan 7 ,,Stranka i drugi ucesnik u sudskom postupku imaju pravo prituzbe na rad suda kad smatraju da se postupak odugovlaci, da je nepravilan ili da postoji bilo kakav uticaj na njegov tok i ishod. " Clan 51 ,,Predsjednik viseg suda ima pravo da nadzire sudsku upravu nizeg suda, a predsjednik neposredno viseg suda i da pri necinjenju predsjednika nizeg suda donese akte iz njegovog djelokruga. Predsjednik viseg suda moze traziti od nizeg suda obavjestenja o primjeni propisa, problemima u suenju i sve podatke o radu. Predsjednik viseg suda moze naloziti neposredan uvid u rad nizeg suda. " Clan 52 ,,Kad stranka ili drugi ucesnik u postupku podnesu prituzbu, predsjednik suda duzan je da je razmotri i da o njenoj osnovanosti i preduzetim mjerama obavijesti prituzioca u roku od petnaest dana od prijema prituzbe. Ako je prituzba podnijeta preko ministarstva nedleznog za pravosue ili viseg suda, o osnovanosti prituzbe i preduzetim mjerama obavjestavaju se i ministar ili predsjednik viseg suda. "

206

PREDMET: JEVREMOVI protiv SRBIJE

G. Sudski poslovnik (objavljen u Sl. glasniku RS br. 65/03, 115/05 i 4/06) 58. Po clanu 8, izmeu ostalog, predsjednik suda mora obezbijediti da se rad suda obavlja na vrijeme. On ili ona takoe pregleda svaku zalbu koju je stranka u postupku ulozila u vezi sa odugovlacenjem i odgovara u roku od 15 dana donosenjem odluke i, ako je potrebno, nalaze korake koje je potrebno preduzeti da se stanje ispravi. 59. Clan 4, izmeu ostalog, predvia da Ministarstvo pravde nadzire rad sudova u smislu njihove azurnosti. Ako se uoce neki problemi, Ministarstvo ,,predlaze" posebne mjere koje e se preduzeti u roku od 15 dana. D. Zakon o sudijama (objavljen u Sl. glasniku RS br. 63/01, 42/02, 60/02, 17/03, 25/03, 27/03, 29/04, 61/05 i 101/05) 60. Relevantne odredbe ovog zakona glase kako slijedi: Clan 40a stavovi 1 i 2 ,,Vrhovni sud e formirati Nadzorni odbor (,,Odbor"). Ovaj Odbor e se sastojati od pet sudija Vrhovnog suda koji se biraju na period od cetiri godine na sjednici Vrhovnog suda Srbije u punom sastavu. " Clan 406 ,,Odbor je ovlasen da, po prituzbi ili samoinicijativno, kontrolise sudske predmete i nacini uvid u njih. Po okoncanoj kontroli sudskog predmeta Odbor moze pred Velikim personalnim vijeem pokrenuti postupak za razrjesenje sudije zbog nesavjesnog ili nestrucnog vrsenja duznosti ili predloziti izricanje disciplinske mjere sudiji. " . Zakon o obligacionim odnosima (objavljen u Sl. listu SFRJ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i Sl. listu SRJ br. 31/93) 61. Clan 172, stav 1 predvia da je pravno lice, koje obuhvata i drzavu, odgovorno za sve stete koje prouzrokuje neki ,,njihov organ" ,,treem licu". 62. Po clanovima 199 i 200 Zakona o obligacionim odnosima, izmeu ostalog, svako ko je pretrpio strah, fizicki ili dusevni bol kao posljedicu krsenja ,,prava licnosti" moze, u zavisnosti od njihovog trajanja i jacine, podnijeti zahtjev za novcanu naknadu kod parnicnih sudova i, dodatno, zahtijevati druge oblike naknade ,,koji su u stanju" da obezbijede odgovarajue nematerijalno zadovoljenje. Z. Relevantne odredbe koje se odnose na Sud Srbije i Crne Gore i sukcesiju Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora 63. Relevantne odredbe koje se odnose na Sud Srbije i Crne gore i sukcesiju Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora su iznijete u presudi u predmetu Matijasevi protiv Srbije (br. 23037/04, stavovi 12, 13 i 16-25, 19. septembar 2006. godine).

III REZERVA PO PLANU 13 KONVENCIJE

64. U rezervi koja je sadrzana u instrumentu ratifikacije Konvencije i protokola uz nju, koji je deponovan u Savjetu Evrope dana 3. marta 2004. godine, Vlada je navela da se ,,odredbe clana 13 nee primjenjivati u odnosu na pravne lijekove u okviru nadleznosti Suda Srbije i Crne Gore, dok navedeni sud ne postane operativan u skladu sa clanovima 46 do 50 Ustavne povelje Drzavne

207

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

zajednice Srbija i Crna Gora (Sluzbeni list Srbije i Crne Gore, br. 1/03)". 65. Ova rezerva je povucena dopisom od 11. jula 2005. godine Stalne misije Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora, koji je zaveden u Generalnom sekretarijatu dana 15. jula 2005. godine.

PRAVO I NAVODNA POVREDA CLANA 6 KONVENCIJE

66. Obje podnositeljke predstavke su se zalile sto postupak u pitanju nije bio zavrsen u razumnom roku, kako se trazi clanom 6, stav 1 Konvencije, ciji relevantni dio glasi: ,,. . . Svako, tokom odlucivanja o njegovim (ili njenim) graanskim pravima i obavezama. . . ima pravo na pravicnu. . . raspravu u razumnom roku. . . pred sudom. . . " A. Prihvatljivost 1. Argumenti koje su iznijele stranke u sporu

67. Vlada je iznijela da podnositeljke predstavke nisu iscrpile sva raspoloziva djelotvorna domaa pravna sredstva. Posebno, one se nisu zalile na odugovlacenje u pitanju predsjedniku Opstinskog suda, predsjedniku Okruznog suda, ministru pravde, odnosno Nadzornom odboru Vrhovnog suda (vidjeti stavove 57-60 u gornjem tekstu). Dalje, one nisu iskoristile zalbeni postupak pred Sudom Srbije i Crne Gore, shodno Ustavnoj povelji i Povelji o ljudskim i manjiskim pravima i graanskim slobodama (vidjeti stav 63 u gornjem tekstu i predmet Matijasevi). Najzad, Vlada je ostala pri stavu da se Konvencija direktno primjenjuje u pravnom sistemu tuzene drzave, da su podnositeljke propustile da pokrenu posebnu graansku parnicu po clanu 199 i 200 Zakona o obligacionim odnosima (vidjeti stavove 61 i 62 u gornjem tekstu) i da nekompetentnost advokata podnositeljki predstavke ne moze da opravda njihov propust da ispostuju zahtjeve iscrpljenosti kako je predvieno clanom 35, stav 1. 68. Podnositeljka predstavke je navela da se gore pomenuta sredstva, od kojih je neka iskoristila, ne mogu smatrati djelotvornim u smislu clana 35, stav 1 Konvencije. 2. Relevantna nacela

69. Sud podsjea da je, u skladu sa utvrenom sudskom praksom, svrha pravila o unutrasnjim pravnim sredstvima u clanu 35, stav 1 Konvencije ta da se visokim stranama ugovornicama pruzi mogunost da sprijece ili isprave navodne povrede prije no sto se neko zbog njih obrati Sudu. Meutim, jedina pravna sredstva koja treba iscrpiti jesu ona koja su djelotvorna. Obaveza je drzave kada tvrdi da pravna sredstva nisu iscrpljena da uvjeri Sud da su ta sredstva djelotvorna, da su i teorijski i prakticno bila na raspolaganju u relevantnom vremenu (vidjeti, izmeu ostalog, presudu u predmetu Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1991. godine, serija A, br. 198, str. 11-12, stav 27 i u predmetu Dalia protiv Francuske, presuda od 19. februara 1998. godine, Izvjestaji 1998-1, str. 87-88, stav 38). Kada je uslov tog tereta dokazivanje ispunjen, podnosilac predstavke je duzan da dokaze da je pravno sredstvo na koje se drzava pozvala zapravo bilo iscrpljeno, ili da je zbog nekog razloga bilo neadekvatno ili nedjelotvorno u konkretnim okolnostima predmeta, ili da su postojale posebne okolnosti koje su podnosioca odnosno podnositeljku predstavke oslobaale tog zahtjeva (vidjeti predmet Dankevich protiv Ukrajine, br. 40679/98, stav 107, 29. april 2003. godine). 70. Sud naglasava da se prilikom primjene ovog pravila mora posvetiti duzna paznja kontekstu. Shodno tome, Sud priznaje da se clan 35, stav 1 mora primjenjivati uz izvjestan stepen fleksibilnosti

208

PREDMET: JEVREMOVI protiv SRBIJE

i bez prekomjernog formalizma (vidjeti predmet Akdivar i ostali protiv Turske, presuda od 16. septembra 1996. godine, Izvjestaji 1996-4, str. 1211, stav 69). 71. Najzad, Sud ponovo naglasava da je odlucujue pitanje prilikom procjene djelotvornosti nekog pravnog sredstva u vezi sa zalbom zbog duzine postupka to da li postoji ili ne postoji mogunost da se podnosiocu predstavke obezbijedi neposredno i brzo pravno zadovoljenje, a ne posredna zastita prava koja je zajemcena clanom 6 (vidjeti, uz neophodne izmjene, predmet Scordino protiv Italije (br. 1) (BB), br. 36813/97, stav 195, ECHR 2006, i predmet Surmeli protiv Njemacke (BB), br. 75529/01, stav 102, 8. jun 2006. godine). To konkretno znaci da e pravno sredstvo biti ,,djelotvorno" ako se moze koristiti bilo za ubrzanje odluke sudova koji odlucuju u predmetu, bilo za to da podnosiocu tuzbe pruzi odgovarajue zadovoljenje za zakasnjenja koja je ve pretrpio (vidjeti, uz neophodne izmjene, predmet Kudla protiv Poljske (BB), br. 30210/96, stavovi 157-159, ECHR 200011, predmet Mifsud protiv Francuske (odluka) (BB), br. 57220/00, stav 17, ESLJP 2002-8, i predmet Surmeli protiv Njemacke (BB), navedene u gornjem tekstu, stav 99). 3. Ocjena Suda

72. Sud smatra da zahtjevi predsjedniku Opstinskog suda, predsjedniku Okruznog suda, ministru pravde i Nadzornom odboru Vrhovnog suda da se ubrza postupak u pitanju, na koje se Vlada poziva, svi predstavljaju hijerarhijske zalbe ili, drugim rijecima, nista vise od puke informacije dostavljene visoj instanci koja ima puno diskreciono pravo da iskoristi svoja ovlasenja onako kako smatra da je odgovarajue (vidjeti stavove 57-60 u gornjem tekstu). Sem toga, cak i da je neki postupak bio pokrenut, on bi se iskljucivo desio izmeu nadzorne instance u pitanju i suda/sudije o kome je rijec. Same podnositeljke predstavke ne bi bile stranke u takvom postupku i, u najboljem slucaju, imale bi samo pravo da budu obavijestene o njegovom ishodu (vidjeti, uz neophodne izmjene, predmet Horvat protiv Hrvatske, br. 51585/99, stav 47, ECHR 2001-VIII). Prema tome, ni jedno od ovih pravnih sredstava se ne moze smatrati djelotvornim u okviru znacenja clana 35, stav 1 Konvencije. 73. Poseban zahtjev za naknadu stete zbog procesnog odugovlacenja (vidjeti stavove 61 i 62 u gornjem tekstu) bi takoe bio nedjelotvoran. Cak i pod pretpostavkom da bi podnositeljke predstavke mogle dobiti naknadu zbog prethodnog odugovlacenja, Vlada je propustila da pokaze da bi takav postupak bio brzi nego drugi ,,redovan" parnicni postupak koji bi mogao trajati godinama i proi nekoliko nivoa sudske nadleznosti (vidjeti, uz neophodne izmjene, i predmet Merit protiv Ukrajine, 66561/01, stav 59, 30. mart 2004. godine, i predmet Scordino protiv Italije (br. 1), citirani u gornjem tekstu, stav 195). Stavise, i iz istog razloga navedeni zahtjev takoe nije mogao ubrzati postupak u pitanju. 74. Sto se tice zakljucka Vlade da su podnositeljke predstavke trebale da podnesu zalbu Sudu Srbije i Crne Gore, Sud podsjea da je ve naveo da ovo konkretno pravno sredstvo nije bilo raspolozivo do 15. jula 2005. godine, i da je, dalje, ostalo nedjelotvorno do raspada Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora (vidjeti predmet Matijasevi protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stavovi 34-37). Sud ne vidi razlog da odstupi od ovog nalaza u predmetnom slucaju i stoga zakljucuje da podnositeljke predstavke nisu obavezne da iscrpe ovaj konkretan put naknade. 75. Najzad, sto se tice opste zalbe po pitanju direktne primjene Konvencije u Srbiji, Sud primjeuje da je Vlada propustila da pokaze da zaista postoji pravno sredstvo ove vrste, raspolozivo i u teoriji i u praksi, koje je moglo ili ubrzati relevantni postupak ili dodijeliti naknadu za prethodno odugovlacenje (vidjeti stav 60 u gornjem tekstu). 76. S obzirom na gore navedeno, Sud zakljucuje da se zalbe podnositeljki predstavke po pitanju duzine postupka u pitanju ne mogu proglasiti neprihvatljivim zbog neiscrpljenosti domaih pravnih sredstava po clanu 35, stav 1 Konvencije. Shodno tome, mora se odbiti primjedba Vlade u ovom smislu. Sud takoe smatra da ove zalbe nisu ocigledno neosnovane u smislu clana 35, stav 3 Konvencije i ne nalazi drugi osnov da ih proglasi neprihvatljivim. Zalbe se zbog toga moraju proglasiti prihvatljivim.

209

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

B. Osnovanost 1. Argumenti koje su iznijele stranke u sporu 77. Vlada je primijetila da je tuzena drzava ratifikovala Konvenciju 3. matra 2004. godine zbog cega je sporni postupak u nadleznosti Suda ratione temporis u periodu od priblizno samo tri godine. Dalje, na ovaj postupak se primjenjivao Zakon o braku i porodicnim odnosima iz 1980. godine, a ne Porodicni zakon iz 2005. godine, sto znaci da domae sudstvo nije prekrsilo ni jedan rok utvren ovim drugim zakonom (vidjeti stavove 45-47 u gornjem tekstu). Slucaj podnositeljki predstavke je bio slozen i osjetljiv, a domai sudovi su bili i marljivi i nadlezni. Takoe je bilo vazno da se pokusa sa DNK analizom tuzenog iako je on neprekidno odbijao da se podvrgne toj analizi i nije mogao biti primoran da joj se podvrgne po relevantnom domaem zakonodavstvu. Najzad, domae sudstvo je koristilo raspoloziva proceduralna sredstva na raspolaganju i postovalo zahtjev razumnog roka sadrzan u clanu 6. 78. Podnositeljke predstavke su navele da je glavni razlog procesnog odugovlacenja na koje se zale taj sto tuzeni nije mogao zakonski biti prinuen na DNK analizu. Dalje, sudije u postupku su ili cinile namjerne greske kako bi se postupak u pitanju odlagao ili jednostavno nisu bile u stanju da ga efikasno sprovedu. Najzad, parnica za dokazivanje ocinstva/izdrzavanje djeteta je bila jednostavna, a podnositeljke predstavke nisu doprinijele odlaganju u pitanju. 2. Relevantna nacela 79. Razumnost duzine trajanja postupka mora se procjenjivati u svjetlosti okolnosti predmeta i imajui na umu kriterijume utvrene praksom Suda, posebno slozenost predmeta, ponasanje podnosilaca predstavke i ponasanje nadleznih organa vlasti, kao i koja je vaznost predmeta za podnosioca predstavke (vidjeti, izmeu mnogih drugih, predmet Mikuli protiv Hrvatske, br. 53176/99, stav 38, ECHR 2002-I). 80. Dalje, prema utvrenoj praksi Suda, hronicna prenatrpanost i zaostajanje sa predmetima nije valjano objasnjenje za prekomjerno odlaganje postupka, tako da ponovljeno razmatranje jednog predmeta poslije vraanja na nizu instancu moze samo po sebi pokazati ozbiljan nedostatak u sudskom sistemu tuzene drzave (vidjeti predmet Probstmeier protiv Njemacke, presuda od 1. jula 1997. godine Izvjestaji 1997-4, str. 1138, stav 64, odnosno predmet Pavlyulynets protiv Ukrajine, br. 70767/01, stav 51, 6. septembar 2005. godine) . 81. Najzad, Sud primjeuje da je posebna efikasnost potrebna u svim predmetima koji se ticu graanskog statusa i sposobnosti (vidjeti predmet Bock protiv Njemacke, presuda od 29. marta 1989. godine, serija A br. 150, str. 23, stav 49) i da je ovaj zahtjev posebno naglasen u drzavama gdje samo domae pravo predvia da se odreene vrste predmeta moraju rjesavati kao posebno hitni (vidjeti, u kontekstu zaposlenja, predmet Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A br. 228-B, stav 18). 3. Period koji treba uzeti u obzir 82. Sud primjeuje da je postupak u pitanju zapocet 9. juna 1999. godine i da dijelom jos nije rijesen u prvoj instanci (vidjeti stav 41 u gornjem tekstu). Posto je tuzena drzava ratifikovala Konvenciju 3. marta 2004. godine, on je stoga u nadleznost ovog Suda ratione temporis u periodu od vise od tri godine i cetiri mjeseca. Dalje, Sud podsjea da se, kako bi se utvrdila opravdanost odlaganja o kome je rijec, mora takoe posvetiti paznja stanju predmeta na dan ratifikacije (vidjeti, uz neophodne izmjene, predmet Styranowski protiv Poljske, presuda od 30. oktobra 1998, Izvjestaji 1998-8) i konstatuje da je na dan 3. marta 2004. godine postupak o kome je rijec ve u prvom stepenu bio u toku vise od cetiti godine i devet mjeseci.

210

PREDMET: JEVREMOVI protiv SRBIJE

4. Ocjena Suda 83. Sud primjeuje da je, poslije ratifikacije Konvencije od strane tuzene drzave, Opstinski sud donio jednu presudu dok su Okruzni sud i Vrhovni sud zajedno donijeli tri posebne odluke. 84. Meutim, postojao je bar jedan period znacajne neaktivnosti sudova, od 26. maja 2004. godine do 15. oktobra 2004. godine (vidjeti stavove 22 i 23 u gornjem tekstu; vidjeti takoe predmet Hefkova protiv Slovacke, br. 57237/00, stavovi 35 i 36, 31. maj 2005. godine). Dalje, dva postupka poslije ratifikacije radi DNK analize, bas kao i brojni prije njih, odlozena su zbog toga sto se tuzeni nije pojavio na sudu, a rociste zakazano za 24. februar 2005. godine je Opstinski sud otkazao ne navodei nijedan razlog (vidjeti stavove 31, 32, odnosno 24 u gornjem tekstu). Najzad, ponasanje podnositeljki predstavke nije doprinijelo procesnom odlaganju o kome je rijec, sem, mozda, samo sto se tice odlaganja rocista zakazanog za 12. maj 2006. godine (vidjeti stavove 33 i 34 u gornjem tekstu). 85. Sto se tice osporavanja Vlade da je napredovanje predmeta usporavalo odbijanje tuzenog da se podvrgne DNK analizi, Sud primjeuje da su srpski sudski organi imali slobodu da primijene relevantna pravila o teretu dokaza, izvedu kao i da donesu zakljucke na osnovu cinjenice da stranka u postupku sprecava utvrivanje relevantnih cinjenica (vidjeti stavove 102-105 u daljem tekstu, kao i stavove 50-56 u gornjem tekstu) ali da, uprkos tome, tri prethodna puta oni nisu mogli da definitivno rijese pitanje ocinstva od 9. maja 2007. godine (vidjeti stav 41 u gornjem tekstu). U svakom slucaju, preostali dio zahtjeva za izdrzavanje djeteta jos nije rijesen u prvom stepenu, a drzave ugovornice treba da organizuju svoje sudske sisteme na takav nacin da njihovi sudovi mogu svakome da garantuju pravo da e njegova graanska prava i obaveze da budu utvreni ,,u razumnom roku", u skladu sa clanom 6, stav 1 Konvencije (vidjeti, meu mnogim drugim autoritetima, predmet G. H. protiv Austrije, br. 31266/96, stav 20, 3. oktobar 2000. godine). 86. S obzirom na ovaj kriterijum utvren njegovom sudskom praksom (vidjeti stavove 79-81 u gornjem tekstu) i relevantne cinjenice ovog slucaja, ukljucujui njegovu slozenost i stanje na dan ratifikacije (vidjeti stav 82 u gornjem tekstu), kao i ponasanje stranaka i organa, Sud smatra da duzina postupka o kome je rijec nije ispunila zahtjev razumnog roka. Shodno tome, postoji povreda clana 6, stav 1 Konvencije.

II NAVODNA POVREDA CLANA 8 KONVENCIJE

87. Po clanu 8 Konvencije, prva podnositeljka predstavke zalila se sama sto je: i) zbog duzine spornog postupka bila u stanju produzene neizvjesnosti u vezi sa njenim licnim identitetom, i sto je ii) sve to vrijeme bila lisena svakog izdrzavanja od strane svog bioloskog oca, uprkos njenoj nemastini. Clan 8 Konvencije, u njenom relevantnom dijelu, glasi kako slijedi: ,,1. Svako ima pravo na postovanje svog privatnog i porodicnog zivota. ... 2. Javne vlasti nee se mijesati u vrsenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom drustvu. . . radi zastite zdravlja ili morala, ili radi zastite prava i sloboda drugih. " A. Prihvatljivost 88. I Vlada i prva podnositeljka predstavke su se oslonile na argumente ve sumirane u stavovima 67 i 68 u gornjem tekstu. 89. Sem toga, Vlada je podrazumijevala da je prva podnositeljka predstavke mogla da izjavi reviziju protiv drugostepene presude koju je donio Okruzni sud.

211

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

90. Prva podnositeljka predstavke nije dala dodatne komentare. 91. Sud primjeuje da izjava revizije nije mogla ubrzati postupak koji je ve bio zavrsen kod nizih sudova niti obezbijediti prvoj podnositeljki predstavke novcanu naknadu zbog procesnog odlaganja o kome je rijec (vidjeti stav 53 u gornjem tekstu). Ona zbog toga nije bila sredstvo koje se moralo iscrpiti u smislu clana 35, stav 1 Konvencije. 92. Sto se tice drugih argumenata po pitanju prihvatljivosti, koji su ve opisani u stavovima 67 i 68 u gornjem tekstu, Sud ih je razmotrio, ali opet dolazi do istog zakljucka kako je opisano u stavovima 72-76 u gornjem tekstu. 93. Sud zbog toga nalazi da zalbe prve podnositeljke predstavke po clanu 8 nisu ocigledno neosnovane u smislu clana 35, stav 3 Konvencije. On dalje nalazi da one nisu neprihvatljive po nekom drugom osnovu. Zbog toga se one moraju proglasiti prihvatljivim. B. Osnovanost 1. Argumenti stranaka 94. I Vlada i prva podnositeljka predstavke su se oslonile na argumente ve sumirane u stavovima 77 i 78 u gornjem tekstu. 95. Sem toga, Vlada je navela da je duzina spornog postupka jasno imala uticaja na zivot prve podnositeljke predstavke, ali je dodala da su domai sudovi morali da budu temeljni s obzirom na vaznost ovih pitanja. Srpsko sudstvo je bilo pazljivo i aktivno uprkos cinjenici da ono nije moglo primorati tuzenog da se podvrgne DNK analizi. Najzad, Vlada je saopstila da relevantno zakonodavstvo u ovom smislu treba upravo da se izmijeni. 96. Prva podnositeljka je navela da joj je 2000. godine ustanovljena astma, ,,bolest za koju je opstepoznato da je prouzrokuje siromastvo, a u njenom slucaju zbog nedostatka izdrzavanja u toku procesnog odugovlacenja o kome je rijec" (vidjeti stavove 30, 42 i 43 u gornjem tekstu). Prva podnositeljka predstavke je dalje primijetila da je bila primorana da trpi neprijatno izvjestavanje u medijima tokom cijelog ovog postupka. 2. Relevantna nacela 97. Privatni zivot, po misljenju Suda, ,,ukljucuje fizicki i psihicki integritet jednog lica" (vidjeti predmet Botta protiv Italije, presuda od 24. februara 1998. godine, Izvjestaji 1998-I, stav 32). Dalje, postupak za dokazivanje ocinstva koji je namijenjen utvrivanju odnosa podnositeljke predstavke sa njenim bioloskim ocem jasno potpada pod djelokrug clana 8, sto je ,,direktna veza izmeu utvrivanja ocinstva i privatnog zivota podnositeljke predstavke" (vidjeti predmet Mikuli protiv Hrvatske, citiran u gornjem tekstu, stav 55). 98. Sud takoe podsjea da, iako je sustinski cilj clana 8 da stiti pojedinca od proizvoljnog mijesanja od strane drzavnih organa, on ne primorava drzavu da se uzdrzi od takvog mijesanja: pored ove negativne obaveze mogu postojati i pozitivne obaveze naslijeene dosljednim postovanjem privatnog ili porodicnog zivota. Ove obaveze mogu podrazumijevati usvajanje mjera koje su napravljene da bi se obezbijedilo postovanje privatnog zivota cak i u oblastima odnosa pojedinaca meu njima samima (vidjeti predmet Xi Y protiv Holandije, presuda od 26. marta 1985. godine, serija A br. 91, str. 11, stav 23 i gore navedeni predmet Botta protiv Italije, presuda, str. 422, stav 33). 99. Najzad, Sud ponovo navodi da granice izmeu pozitivnih i negativnih obaveza drzave po clanu 8 nisu precizno definisane, ve da su nacela koja se primjenjuju slicna. Prilikom odreivanja da li takva obaveza postoji ili ne postoji, mora se voditi racuna o pravicnoj ravnotezi koja se takoe mora postii izmeu opsteg interesa i interesa pojedinca. U oba konteksta drzava uziva odreeni

212

PREDMET: JEVREMOVI protiv SRBIJE

prostor za procjenu (vidjeti, na primjer, predmet Mikuli protiv Hrvatske, citiran u gornjem tekstu, stav 58, i predmet M. B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 22920/93, odluka Komiteta od 6. aprila 1994. godine, Odluke i izvjestaji 77-A, str. 116). 3. Ocjena Suda a) Sto se tice neizvjesnosti u vezi sa identitetom prve podnositeljke predstavke 100. Sud podsjea da nije njegov zadatak da zamjenjuje nadlezne srpske organe pri odreivanju nacina koji najvise odgovara da bi se utvrdilo ocinstvo u domaem sudskom procesu, ve da po Konvenciji razmotri odluke koje su ovi organi donijeli u vrsenju svojih ovlasenja procjene (vidjeti, na primjer, predmet Mikuli protiv Hrvatske, citiran u gornjem tekstu, stav 59). 101. Sud zbog toga primjeuje da je, s obzirom na posebne okolnosti ovog predmeta, graanska parnica jedini put kojim je prva podnositeljka predstavke mogla utvrditi da li je tuzeni njen bioloski otac ili ne. 102. Dalje, po domaem pravu nisu postojale mjere kojima bi se tuzeni obavezao da ispostuje rjesenje Opstinskog suda da se obavi DNK analiza, niti je postojala neka direktna odredba kojom se regulise nepostovanje istog. 103. Srpski sudski organi su, meutim, mogli donijeti odluku po sopstvenom diskrecionom pravu, poslije procjene dostavljenih dokaza, i uzeti u obzir cinjenicu da je stranka u postupku opstruirala utvrivanje relevantnih cinjenica (vidjeti stavove 85, odnosno 50-56 u gornjem tekstu). 104. Zaista, Opstinski sud je to ucinio u tri posebna navrata. On je zakljucio da je tuzeni bioloski otac prve podnositeljke predstavke i zasnovao ovaj zakljucak, izmeu ostalog, na cinjenici da je on stalno odbijao da se podvrgne DNK analizi, izvoenjem negativnog zakljucka. 105. Najzad, dana 9. maja 2007. godine, posto je proslo vise od tri godine od kako je Srbija ratifikovala Konvenciju, sam Vrhovni sud je prihvatio ovo obrazlozenje i potvrdio ocinstvo tuzenog u najvisem stepenu (vidjeti stav 41 u gornjem tekstu). 106. Po misljenju Suda, lica u situaciji prve podnositeljke predstavke jasno imaju vitalni interes, zastien po Konvenciji, da primaju informacije koje su potrebne za otkrivanje istine o vaznim aspektima njihovog identiteta. Istovremeno, mora se imati na umu da zastita treih lica moze iskljuciti njihovu obavezu da budu na raspolaganju radi medicinskog ispitivanja bilo koje vrste (vidjeti predmet Mikuli protiv Hrvatske, citiran u gornjem tekstu, stav 64). 107. Drzave ugovornice po Konvenciji imaju razlicita rjesenja problema koji nastaje kada navodni otac odbija da se pridrzava sudskih rjesenja da se podvrgne ispitivanjima koja su potrebna za utvrivanje cinjenica. U nekim drzavama sudovi mogu novcano kazniti ili pritvoriti osobu u pitanju. U drugim, nepostovanje sudskog rjesenja moze stvoriti pretpostavku ocinstva ili predstavljati nepostovanje suda, sto moze povui za sobom krivicno gonjenje (kao gore). 108. Zbog toga, sistem kao sto je srpski, koji nema sredstvo da primora navodnog oca da ispostuje sudsko rjesenje da se obavi DNK analiza, moze se, u nacelu, smatrati kompatibilnim obavezama koje proisticu iz clana 8, uzimajui u obzir prostor drzave za procjenu. Sud, meutim, smatra da se u takvom sistemu interesi pojedinca koji trazi utvrivanje ocinstva moraju osigurati kada se ocinstvo ne moze utvrditi putem DNK analize. Nedostatak neke procesne mjere kojom e se pretpostavljeni otac primorati da ispostuje sudsko rjesenje je samo u skladu sa principom proporcionalnosti ako on obezbjeuje alternativna sredstva koja omoguuju nezavisnom organu da brzo utvrdi ocinstvo (kao gore). 109. Stavise, pri donosenju odluke o zahtjevu da se utvrdi ocinstvo, od sudova se trazi da obrate posebnu paznju najboljim interesima djeteta o kome je rijec. 110. Sud zbog toga nalazi da postupak u konkretnom slucaju nije postigao pravicnu ravnotezu izmeu prava podnositeljke predstavke da se njena neizvjesnost po pitanju identiteta otkloni bez

213

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

nepotrebnog odlaganja (vidjeti stavove 85 i 102-105 u gornjem tekstu) i prava njenog navodnog oca da ne uradi DNK analizu, pa smatra da zastita interesa u pitanju nije bila proporcionalna. 111. Shodno tome, duzina spornog postupka dokazivanja ocinstva, koji se zavrsio 9. maja 2007. godine, je ostavila prvu podnositeljku predstavke u stanju produzene neizvjesnosti u vezi sa njenim identitetom. Srpski organi su stoga propustili da obezbijede prvoj podnositeljki predstavke ,,postovanje" njenog privatnog zivota na koje ima pravo. Prema tome, doslo je do povrede clana 8 Konvencije. b) Sto se tice nedostatka izdrzavanja dodijeljenog prvoj podnositeljki predstavke 112. Kako proizilazi iz cinjenica ve razmatranih po clanovima 6 i 8 Konvencije, a to je, u susitini, duzina spornog postupka i s obzirom na ono sto je utvreno po ovim odredbama, Sud ne nalazi da je potrebno da se ova zalba razmatra kao posebno pitanje po clanu 8.

III NAVODNA POVREDA CLANA 13 KONVENCIJE

113. Obje podnositeljke predstavke su se takoe zalile po clanu 13 da nisu imale djelotvorno pravno sredstvo na raspolaganju kako bi sporni postupak bio ubrzan. Stavise, prva podnositeljka predstavke se sama zalila sto domai pravni sistem ne predvia nikakvu mjeru koja bi obavezala tuzene u postupcima za dokazivanje ocinstva da ispostuju sudsko rjesenje da se obavi DNK analiza. Clan 13 Konvencije predvia sljedee: ,,Svako kome su povrijeena prava i slobode predvieni u ovoj Konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima bez obzira jesu li povredu izvrsila lica koja su postupala u sluzbenom svojstvu. " A. Prihvatljivost 114. Sud primjeuje da ove zalbe pokreu pitanja cinjenica i prava po Konvenciji, cije odreivanje zahtijeva razmatranje osnovanosti. On takoe smatra da ove zalbe nisu ocigledno neosnovane u smislu znacenja clana 35, stav 3 Konvencije i da se ne mogu proglasiti neprihvatljivim ni po kom osnovu. Zbog toga se zalbe moraju proglasiti prihvatljivim. B. Osnovanost 1. Sto se tice odsustva djelotvornog pravnog sredstva za duzinu a) Argumenti koje su iznijele stranke u sporu 115. Vlada je zadrzala stav da nema povrede clana 13. Ona je dalje dodala da s obzirom na datum uvoenja predstavke u konkretnom slucaju, kao i na sadrzaj njene sopstvene rezerve po clanu 13, koja je povucena dana 15. jula 2005. godine, tuzena drzava ,,ne moze biti odgovorna za mogue nepostovanje njenog zakonodavstva u smislu odredbi clana 13" (vidjeti stavove 64 i 65 u gornjem tekstu). 116. Podnositeljke predstavke su ponovo potvrdile svoje zelbe po clanu 13. b) Relevantna nacela 117. Sud primjeuje da clan 13 garantuje djelotvorno pravno sredstvo pred nacionalnim organom za navodno krsenje svih prava i sloboda zagarantovanih Konvencijom, ukljucujui pravo na raspravu u razumnom roku po clanu 6, stav 1 (vidjeti, izmeu ostalog, predmet Kudla protiv Poljske, citiran u gornjem tekstu, stav 156).

214

PREDMET: JEVREMOVI protiv SRBIJE

118. On dalje podsjea da je pravno sredstvo u vezi sa duzinom ,,djelotvorno" ako moze da se upotrijebi ili da ubrza postupak pred domaim sudovima koji se bave tim predmetom, ili da obezbijedi stranki u sporu odgovarajuu naknadu za odlaganja koja su ve nastala (vidjeti predmet Surmeli protiv Njemacke (BB), citiran u gornjem tekstu, stav 99). 119. Najzad, Sud naglasava da je savrseno nesporno da je, u apsolutnom smislu, najbolje rjesenje prevencija, kao i u mnogim drugim oblastima. Ako je pravosudni sistem manjkav u pogledu zahtjeva za razumni rok iz clana 6, stav 1 Konvencije, najdjelotvornije rjesenje je pravno sredstvo ciji je cilj ubrzanje postupka, kako bi se sprijecilo da taj postupak postane prekomjerno dug. Takvo pravno sredstvo ima nespornu prednost nad pravnim sredstvom koje pruza samo naknadu, budui da ono istovremno sprecava i zakljucak o sukcesivnim povredama u vezi sa istim postupkom i ne popravlja samo stetu nanijetu krsenjem prava a posteriori, kako to cini pravno sredstvo naknade. Neke drzave su u potpunosti shvatile situaciju, a to se ogleda u tome da su izabrale da kombinuju dva tipa pravnih sredstava, jednog koje je smisljeno radi ubrzanja postupka, i drugog koje je smisljeno radi obezbjeivanja naknade (vidjeti gore navedeni predmet Scordino, stavove 183 i 184, predmet Cocchiarella protiv Italije (BB), br. 64886/01, stavovi 74 i 77 ECHR 2006. i gore navedeni predmet Surmeli protiv Njemacke, (BB), stav 100). v) Ocjena Suda 120. Sud primjeuje da je Vlada ve u preliminarnoj primjedbi sugerisala da podnositeljke predstavke imaju na raspolaganju pravna sredstva za zalbe po pitanju duzine postupka po clanu 6, stav 1 i da se, u onoj mjeri u kojoj se oslanja na isto obrazlozenje kao odgovor na zalbu po clanu 13, njeni argumenti moraju, kao i njena primjedba, odbiti po osnovu koji je opisan u stavovima 72-76 u gornjem tekstu. 121. Dalje, sto se tice argumenta Vlade po pitanju njene rezerve koja je stavljena a zatim povucena po clanu 13 Konvencije, Sud primjeuje da se ova rezerva odnosi samo na Sud Srbije i Crne Gore, a ne na opste stanje srpskog zakonodavstva u smislu njegove usklaenosti sa zahtjevima clana 13 (vidjeti stavove 64 i 65 u gornjem tekstu). Stoga Sud ponovo dolazi do istog zakljucka kao sto je objasnjeno u stavu 74 u gornjem tekstu. 122. Sud zbog toga smatra da nema povrede clana 13, a u vezi sa clanom 6, stav 1 Konvencije na racun nedostatka djelotvornog pravnog sredstva po domaem pravu za zalbu podnositeljki predstavke u vezi sa duzinom njihovog parnicnog predmeta. 2. Sto se tice odsustva mjera koje bi obavezale tuzenog da u postupku dokazivanja ocinstva bude podvrgnut DNK analizi 123. Posto je Sud ve uzeo u obzir ovaj aspekt u svojim razmatranjima po clanu 8 Konvencije i s obzirom na njegov nalaz po ovoj odredbi (vidjeti stavove 100-111 u gornjem tekstu), on ne nalazi da je neophodno da se isto pitanje razmatra po clanu 13 (vidjeti predmet Mikuli protiv Hrvatske, citiran u gornjem tekstu, stav 73).

IV NAVODNA POVREDA CLANA 14 KONVENCIJE

124. Najzad, obje podnositeljke predstavke su se zalile da ih domai sudovi diskriminisu na osnovu cinjenice da je tuzeni slavna licnost, dobro poznat i popularan u javnosti sa materijalnim sredstvima i politickim vezama. Clan 14 Konvencije glasi kako slijedi: ,,Uzivanje prava i sloboda predvienih u ovoj Konvenciji obezbjeuje se bez diskriminaccije po bilo kom osnovu, kao sto su pol, rasa, boja koze, jezik, vjeroispovijest, politicko ili drugo misljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, roenje

215

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

ili drugi status. " 125. Vlada je osporila zakljucke podnositeljki predstavke. 126. Obje strane su se pozvale na brojne clanke u novinama u srpskoj stampi koji se bave licnim prilikama tuzenog kao i spornim postupkom. 127. S obzirom na cinjenice predmetnog slucaja, meutim, Sud nalazi da su mu raspolozivi dokazi nedovoljni da zakljuci da su podnositeljke predstavke zaista bile diskriminisane na osnovu njihovog socijalnog stanja. Proizilazi da je ova zalba ocigledno neosnovana i mora se odbaciti u skladu sa clanom 35 stavom 3 i 4 Konvencije.

V PRIMJENA CLANA 41 KONVENCIJE

128. Clan 41 Konvencije predvia: ,,Kada Sud utvrdi prekrsaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrasnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omoguava samo djelimicnu odstetu, Sud e, ako je potrebno, pruziti pravicno zadovoljenje osteenoj stranci. " A. Steta 129. Prva podnositeljka predstavke je trazila 30. 000 eura na ime pretrpljene materijalne stete. Ona je posebno tvrdila da joj je 2000. godine ustanovljena astma, ,,bolest za koju je opstepoznato da je prouzrokuje nemastina i da je u njenom slucaju nastala zbog nedostatka izdrzavanja u toku procesnog odlaganja na koje se zali. " Prva podnositeljka predstavke je trazila jos 40. 000 eura za dusevnu patnju. 130. Druga podnositeljka predstavke je trazila 20. 000 eura za pretrpljenu materijalnu stetu, kao posljedicu izgubljenih prilika za posao koje je izazvao navodni bioloski otac prve podnositeljke predstavke, kao i jos 10. 000 eura za njenu dusevnu patnju. 131. Vlada je osporila ove zahtjeve. Ona je, meutim, dodala da ako Sud ustanovi povredu Konvencije da svaka novcana naknada treba da bude u skladu sa iznosima koji su dodijeljeni u slicnim slucajevima. 132. Sud smatra da su obje podnositeljke predstavke pretrpjele stetu nematerijalne prirode zbog duzine postupka u pitanju kao i zbog odsustva djelotvornog domaeg pravnog sredstva. Dalje, Sud je nasao da je samo prva podnositeljka predstavke takoe zrtva povrede clana 8, pri cemu se ovaj aspekt slucaja tijesno povezuje sa propustom drzave da ispostuje svoje pozitivne obaveze po Konvenciji (vidjeti, takoe, predmet Mikuli protiv Hrvatske, citiran u gore navedenom tekstu, stav 77). 133. Sud zbog toga zakljucuje da su podnositeljke predstavke pretrpjele nematerijalnu stetu koja se ne moze dovoljno nadoknaditi time sto e se samo utvrditi povreda Konvencije. Procjenom na pravicnoj osnovi, kako se zahtijeva clanom 41 Konvencije, Sud dodjeljuje prvoj podnositeljki predstavke 5. 000 eura a drugoj podnositeljki predstavke 1. 000 eura u ovom dijelu tuzbenog zahtjeva, plus porez koji se moze platiti na ove iznose. 134. Sto se tice materijalne stete i iznosa koji je naveden, Sud nalazi da podnositeljke predstavke nisu pokazale da postoji uzrocna veza izmeu utvrenih povreda i navodno pretrpljene materijalne stete. Posebno, ne postoji dokaz da je astma prve podnositeljke predstavke zaista indirektno prouzrokovana procesnim odugovlacenjem u pitanju, niti da se nedostatak prilike za posao druge podnositeljke predstavke moze pripisati srpskim organima. Sud stoga ne dodjeljuje nikakvu naknadu u tom smislu. 135. Najzad, Sud istice da su, po clanu 46 Konvencije, visoke strane ugovornice preuzele obavezu da e se pridrzavati pravosnaznih presuda Suda u svakom predmetu u kom su stranke, a da e izvrsenje nadzirati komitet ministara. Slijedi, izmeu ostalog, da presuda u kojoj Sud utvrdi prekrsaj namee tuzenoj drzavi zakonsku obavezu da ne samo plati dodijeljene iznose onima o kojima je rijec

216

PREDMET: JEVREMOVI protiv SRBIJE

putem pravicnog zadovoljenja, ve takoe i da izabere, pod nadzorom Komiteta ministara, opste i/ ili, ako je pogodno, pojedinacne mjere koje e se usvojiti u njihovom domaem pravnom poretku kako bi se stavio kraj na povredu koju je Sud utvrdio i da se nadoknade, onoliko koliko je mogue, njeni efekti (vidjeti predmet Scozzari u Giunta protiv Italije (BB), br. 39221/98 i 41963, stav 249, ECHR 2000-VIII). Vlada zbog toga treba da zakljuci, sa posebnom paznjom i odgovarajuim sredstvima, preostali dio spora za izdrzavanje djeteta koji je u toku (vidjeti, izmeu ostalog, predmet Muzevi protiv Hrvatske, br. 39299/02, stav 91, 16. novembar 2006. godine). B. Troskovi 136. Podnositeljke predstavke nisu trazile naknadu svojih troskova. Shodno tome, Sud smatra da pod ovom stavkom ne treba dodijeliti nikakvu naknadu. V. Zatezna kamata 137. Sud smatra da je primjereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnizoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena. IZ GORE NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. Proglasava zalbe po clanu 6, stav 1, 8 i 13 Konvencije prihvatljivim, a ostatak predstavke neprihvatljivim. 2. Utvruje da je doslo do povrede clana 6, stav 1 Konvencije. 3. Utvruje da je doslo do povrede clana 8 Konvencije sto se tice neizvjesnosti prve podnositeljke predstavke po pitanju njenog licnog identiteta. 4. Utvruje da je doslo do povrede clana 13 Konvencije, a u vezi sa clanom 6, stav 1. 5. Utvruje da nije potrebno da se posebno rezmatra zalba po clanu 8 Konvencije, koja se odnosi na nedostatak finansijskih sredstava dodijeljenih prvoj podnositeljki predstavke kao i odnosnu zalbu po clanu 13 Konvencije. 6. Utvruje a) da tuzena drzava treba da isplati sljedee iznose u roku od tri mjeseca od datuma kada ova presuda postane pravosnazna, u skladu sa clanom 44, stav 2 Konvencije, koje treba pretvoriti u nacionalnu valutu tuzene drzave po kursu koji se primjenjuje na dan isplate: (i) iznos od 5. 000 eura (pet hiljada eura) prvoj podnositeljki predstavke na ime pretrpljene nematerijalne stete, (ii) 1. 000 eura (jedna hiljada eura) drugoj podnositeljki predstavke takoe na ime pretrpljene nematerijalne stete, (iii) plus svaki porez koji se moze platiti na ove iznose; b) da po isteku gore navedena tri mjeseca do isplate treba platiti obicnu kamatu na gore navedene iznose po stopi koja je jednaka najnizoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena. 7. Odbija ostatak zahtjeva podnositeljki predstavke za pravicno zadovoljenje. Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi na dan 17. jula 2007. godine u skladu sa pravilom 77, stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda. S. Dole (S. Dolle) sekretar F. Tilkens (F. Tulkens) predsjednik

217

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

218

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVO ODJELJENJE

PREDMET KARADZI PROTIV HRVATSKE

(Predstavka br. 35030/04)

PRESUDA STRAZBUR 15. januara 2005.

Ova e presuda postati konacna pod okolnostima utvrenim u clanu 44, stav 2 Konvencije. Moze biti podvrgnuta redakcijskim izmjenama.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Karadzi protiv Hrvatske, Evropski sud za ljudska prava (Prvo odjeljenje), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. C.L. Rozakis, predsjednik, g. L. Loucaides, ga F. Tulkens g. P. Lorenzen ga N. Vaji, g. D. SPIELMANN, g. S. E. JEBENS, sudije, i g. S. NIELSEN, sekretar Odjeljenja, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 24. novembra 2005. donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke (br. 35030/04) protiv Republike Hrvatske koji je drzavljanka Bosne i Hercegovine, ga Edina Karadzi (,,podnositeljka predstavke") podnijela Sudu na osnovu clana 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) dana 1. oktobra 2004. godine. 2. Podnositeljku predstavke zastupao je g. R. Giebenrath, advokat iz Strasbura. Vladu RH (Vlada) zastupala je advokatica ga S. Staznik. 3. Dana 29. oktobra 2004. godine Sud je odlucio da o zahtjevu obavijesti Vladu. Na osnovu odredbi clana 29, stav 3 Konvencije istovremeno e odlucivati o osnovanosti i dopustenosti zahtjeva. Vlada Bosne i Hercegovine nije iskoristila pravo intervenisati u svojstvu tree osobe ( clan 36, stav 1 Konvencije i pravilo 44 stak 1 Poslovnika Suda)

CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositeljka je roena1975. i zivi u Kehlu, Njemacka. 5. Podnositeljka ima sina N.D.K., roenog 1995. u vanbracnoj zajednici. Prema njemackom pravu podnositeljka ima iskljucivu roditeljsku brigu nad svojim sinom. 6. Podnositeljka je zivjela sa svojim sinom i njegovim ocem Z.P. do 1999., kada je Z.P. napustio Njemacku zbog nekoliko krivicnih postupaka koji su se vodili protiv njega. Od tada Z.P. zivi u Hrvatskoj dok je podnositeljka nastavila da zivi sa svojim sinom u Njemackoj. Posjetili su Z.P. nekoliko puta. 7. Negdje u maju 2000. za vrijeme jedne od njihovih posjeta Hrvatskoj, Z.P. nije dozvolio da podnositeljka odvede njihovog sina natrag u Njemacku. Sljedeih nekoliko mjeseci podnositeljka je nekoliko puta posjetila sina u Hrvatskoj i zatrazila od Z.P. dozvolu da uzme sina nazad, ali uzalud. 8. Dana 8. septembra 2001. podnositeljka je uspjela da odvede sina nazad u Njemacku. Meutim, 18. septembra 2001. Z.P. je oteo sina na ulici u Kehlu i odveo ga u Hrvatsku. 9. U meuvremenu, na zahtjev podnositeljke, dana 25. aprila 2001. nadlezni sud u Njemackoj (Amtsgericht) donio je odluku kojom je potvrdio da je Z.P. odveo dijete suprotno odredbama clana 3 Haske konvencije o graansko-pravnim aspektima meunarodne otmice djece iz 1980 (dalje u tekstu: Haska konvencija). Povodom zalbe Z.P. nadlezni drugostepeni sud u Njemackoj (Oberlandesgericht) dana 28. januara 2003. potvrdio je odluku prvostepenog suda. 10. Nakon toga, dana 25. aprila 2001. podnositeljka se obratila Federalnom drzavnom advokatu (Generalbundesanwalt), kao centralnom drzavnom tijelu, trazei vraanje maloljetnog djeteta pozivajui se na Hasku konvenciju. U svojim podnescima od 12. juna i 19. januara 2001. Federalni

220

PREDMET: KARADZI protiv HRVATSKE

drzavni advokat obavijestio je podnositeljku da jos nije dobio odgovor od glavnog hrvatskog tijela kojem se obratio. 11. Neutvrenog datuma u ljeto 2001. Ministarstvo rada i socijalne zastite Republike Hrvatske nalozilo je Centru za socijalno staranje u Porecu da stupi u kontakt sa Z.P. i zatrazi od njega vraanje djeteta N.D.K. podnositeljki. Z.P. je odbio da to ucini. 12. Dana 21. oktobra 2001. Centar za socijalno staranje u Porecu pokrenuo je postupak za vraanje djeteta podnositeljki pred Opstinskim sudom u Porecu. 13. Sud je odrzao tri rocista i saslusao podnositeljku, Z.P. i zastupnika Centra za socijalno staranje Porec. 14. Dana 6. maja 2002. Opstinski sud u Porecu naredio je vraanje N.D.K. podnositeljki predstavke. Povodom izjavljene zalbe, dana 14. oktobra 2002. Zupanijski sud u Puli ukinuo je odluku Opstinskog suda i vratio predmet na ponovni postupak trazei od prvostepenog suda da tacno utvrdi vrijeme navodne otmice djeteta, i da li su ispunjeni uslovi predvieni clanom 12 i 13 Haske konvencije. 15. U ponovljenom postupku Opstinski sud u Porecu odrzao je rociste 6. maja 2003.godine, saslusao je strucnjaka klinicke psihologije koji je utvrdio da ne postoji opasnost da e, ukoliko se vrati u Njemacku, dijete biti izlozeno negativnim uticajima. 16. Dana 12. maja 2003. Opstinski sud u Porecu ponovo je naredio vraanje N.D.K. podnositeljki. Dana 18. avgusta 2003. Zupanijski sud u Puli odbio je zalbu Z.P. kao neosnovanu. 17. Na zahtjev podnositeljke dana 29. septembra 2003. Opstinski sud u Porecu izdao je rjesenje o izvrsenju, odreujui hitno izvrsenje presude po sudskom izvrsitelju uz podrsku policije. 18. Dana 9. oktobra 2003. sudski izvrsitelj pokusao je sprovesti izvrsenje. Otisao je Z.P.-ovoj kui u kojoj nije zatekao dijete, a Z.P. mu nije htio rei gdje se dijete nalazi. 19. Svojim podnescima od 15. oktobra 2003. i 10. novembra 2003. sud je trazio od lokalne policijske stanice podatke o boravistu djeteta. Policija je obavijestila sud da se N.D.K. nalazi u Slavonskom Brodu. Nakon toga Opstinski sud u Porecu proslijedio je rjesenje o izvrsenju Opstinskom sudu u Slavonskom Brodu. Dana 2. aprila 2004. Opstinski sud u Slavonskom Brodu obavijestio je Opstinski sud u Porecu da se N.D.K. ne nalazi na podrucju njegove nadleznosti. 20. Dana 9. aprila 2004. Opstinski sud u Porecu ponovo je zatrazio od lokalne policije da otkriju gdje se nalaze Z.P. i N.D.K. 21. Dana 24. maja 2004. Opstinski sud u Porecu donio je odluku kojom je Z.P.-u odredio kaznu zatvora u trajanju od 30 dana jer nije postupio prema sudskom nalogu od 12. maja 2003. Takoe mu je nareeno da otkrije trenutnu lokaciju N.D.K. Povodom izjavljene zalbe, dana 14. juna 2004. Zupanijski sud u Puli potvrdio je prvostepenu odluku, no smanjio je zatvorsku kaznu na trajanje od 8 dana. 22. Dana 8. jula 2004. Opstinski sud u Porecu ponovo je odredio Z.P. kaznu zatvora u trajanju od 30 dana. 23. Dana 17. septembra 2004. domae vlasti su ponovo pokusale provesti odluku Opstinskog suda u Porecu od 12. maja 2003. Tri policijska sluzbenika, sudski izvrsitelj i advokat podnositeljke dosli su Z.P.-ovoj kui i zatrazili izrucenje djeteta. Z.P. je to odbio da ucini i upotrijebivsi silu pobjegao je sa svojim sinom. 24. Nakon toga, porecka policija podnijela je krivicnu prijavu protiv Z.P. zbog krivicnog djela prijetnje. Dana 12. oktobra 2004. Z.P. je pronaen i zadrzan u pritvoru. Nakon prituzbi na lose zdravstveno stanje, prebacen je u bolnicu iz koje je uspio pobjei. 25. Vlada je izjavila da je podnositeljka dana 26. januara 2005. zatrazila odgodu izvrsenja na mjesec dana, smatrajui da e se mirnim putem nagoditi sa Z.P. oko vraanja N.D.K. 26. Opstinski sud u Porecu odrzao je saslusanje 2. februara 2005. na kojem je advokat podnositeljke, doticni D.S., izjavio da je N.D.K. vraen podnositeljki. Istovremeno, advokat Z.P.-a izjavio je da je njegova stranka podmirila sve troskove postupka. U skladu sa izjavama stranaka, istoga dana sud je donio odluku proglasivsi izvrsni postupak dovrsenim. Podnositeljka nikada nije podnijela zalbu protiv navedene odluke.

221

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

27. Podnositeljka je tvrdila da je izjava D.S.-a data sudu na rocistu 2. fe bruara 2005. bila lazna i nije odrazavala stvarno stanje. Tvrdila je da nije imala saznanja o odrzavanju rocista dana 2. februara 2005. i nije dala uputstvo D.S.-u da izjavi da joj je N.D.K. vraen. Iako je istina da je ona viala sina u nekoliko navrata pocetkom 2005, ona nikada nije bila s njim nasamo niti joj je sin ikada vraen. 28. Podnositeljka tvrdi da joj N.D.K. jos uvijek nije vraen i da isti navodno i dalje zivi u Hrvatskoj sa Z.P.

II. MJERODAVNO DOMAE I MEUNARODNO PRAVO I PRAKSA

29. Preambula Haske konvencije o graansko-pravnim aspektima meunarodne otmice djece iz 1980. koju je Hrvatska ratifikovala 20. juna 1991. (,,Narodne novine - Meunarodni ugovori" br. 7/91), ukljucuje sljedeu izjavu o njenoj svrsi: ,,...meunarodna zastita djece od stetnih posljedica njihovog protivpravnog premjestaja ili zadrzavanja i uspostavljanje postupaka koji osiguravaju njihov hitan povratak u drzavu redovnog boravista..." Mjerodavne odredbe Haske konvencije glase kako slijedi: Clan 3 ,,Odvoenje ili zadrzavanje djeteta smatrae se nezakonitim: a) ako predstavlja povredu prava na brigu koje je dobila osoba, institucija ili bilo koje drugo tijelo, kolektivno ili pojedinacno, po zakonu drzave u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvoenja ili zadrzavanja; b) ako su se u vrijeme odvoenja ili zadrzavanja ta prava ostvarivala kolektivno ili pojedinacno, ili bi se ostvarivala da nije doslo do odvoenja ili zadrzavanja. Clan 7 Centralni izvrsni organi e meusobno saraivati i unapreivati saradnju meu nadleznim organima u zemljama ugovornicama kako bi se osiguralo sto hitnije vraanje djeteta i postigli ostali ciljevi ove Konvencije. Clan 11 Sudski ili upravni organi drzava ugovornica hitno e provesti postupak za povratak djeteta. Ako odgovarajui sudski ili upravni organi ne donesu odluku u roku od sest sedmica od dana pokretanja postupka, podnosilac molbe ili centralni izvrsni organ drzave kojoj je poslat zahtjev, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev centralnog izvrsnog organa drzave koja upuuje zahtjev, ima pravo da trazi obrazlozenje zbog odgode... Clan 12 Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadrzano u smislu clana 3, a na dan pocetka postupka pred sudskim ... organom drzave ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od jedne godine od dana nezakonitog odvoenja ili zadrzavanja, doticni nadlezni organ naredie hitno vraanje djeteta. Clan 13 Bez obzira na odredbe prethodnog clana, sudski ...organ drzave kojoj se salje zahtjev nije duzan narediti povratak djeteta ako ...postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izlozio dijete fizickoj opasnosti ili psihickoj traumi ili na drugi nacin doveo dijete u nepovoljan polozaj." 30. Mjerodavni dio clana 63 Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Narodne novine br. 4972002 od 3. maja 2002 ­ dalje: Ustavni zakon) glasi kako slijedi: ,,(1) Ustavni sud e pokrenuti postupak po ustavnoj tuzbi i prije no sto je iscrpljen pravni put, u

222

PREDMET: KARADZI protiv HRVATSKE

slucaju kad o pravima i obavezama stranke ili o sumnji ili optuzbi zbog kaznjivog djela nije u razumnom roku odlucio sud...... (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tuzbu iz stava 1 ovoga clana, Ustavni sud e nadleznom sudu odrediti rok za donosenje akta kojim e taj sud meritorno odluciti ... (3) U odluci iz stava 2 ovoga clana, Ustavni sud e odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnosiocu zbog povrede njegovog ustavnog prava ... Naknada se isplauje iz drzavnog budzeta u roku od tri mjeseca od dana podnosenja zahtjeva stranke za njenu isplatu." 31. Prema praksi Ustavnog suda koja se primjenjivala do 2. februara 2005, ustavne tuzbe koje su podnesene na osnovu clana 63 u predmetima izvrsenja bile su proglasene nedopustenima u predmetima u kojima je rjesenje o izvrsenju ve bilo doneseno. U odluci U-IIA/1165/2003 od 12. septembra 2003. Ustavni sud je dao tumacenja clana 63 Ustavnog zakona na sljedei nacin: "Iz navedenog slijedi da e Ustavni sud pokrenuti postupak po ustavnoj tuzbi podnijetoj na osnovu odredbi clana 63 Ustavnog zakona - zbog dugotrajnosti postupka, samo u slucaju kada sud nije u razumnom roku meritorno odlucio o pravima i obavezama podnosioca, dakle, kada nije u razumnom roku donio akt kojim se meritorno odlucilo o biti stvari. U predmetu podnosioca, ustavna tuzba podnijeta je zbog nesprovoenja izvrsenja na osnovu pravosnaznog akta, kojim je ve odluceno o pravima i obavezama stranke. Stoga Ustavni sud u konkretnom slucaju radnje sudova ne ocjenjuje u meritumu stvari. Imajui u vidu navedene odredbe Ustavnog zakona...ocjena je Ustavnog suda da povodom predmetne ustavne tuzbe ne postoje pretpostavke za postupanje Ustavnog suda u smislu odredbe clana 63 Ustavnog zakona." U odluci br. U-IIIA-781/2003 od 14. maja 2004. Ustavni sud je dao dalje tumacenje clana 63 Ustavnog zakona: ,,Imajui u vidu navedene odredbe Ustavnog zakona, te cinjenicu da ustavna tuzba nije podnijeta zbog nedonosenja akta u razumnom roku, ve zbog nesprovoenja izvrsenja, ocjena je Ustavnog suda da u povodu predmetne ustavne tuzbe ne postoje pretpostavke za postupanje Ustavnog suda u smislu odredbe clana 63 Ustavnog zakona." 32. U odluci broj U-IIIA-1128/2004 od 2. februara 2005. Ustavni sud je promijenio svoju praksu uvazavajui ustavnu tuzbu podnosioca i dodijelio mu naknadu stete i naredio nadleznom sudu da dovrsi izvrsni postupak u roku od sest mjeseci od odluke.

PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANA 8 KONVENCIJE

33. Podnositeljka se zali da joj je zbog neefikasnosti hrvatskih vlasti, osobito dugotrajne nemogunosti sprovoenja izvrsnog rjesenja Opstinskog suda u Porecu od 12. maja 2003. radi vraanja sina, povrijeeno pravo na postovanje porodicnog zivota koje propisuje clan 8 Konvencije, koji glasi kako slijedi: 1. Svako ima pravo na postovanje svoga privatnog i porodicnog zivota, doma i dopisivanja. 2. Javna vlast se nee mijesati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom drustvu nuzno radi interesa drzavne sigurnosti, javnog reda i mira, ili ekonomske dobrobiti zemlje, te radi sprecavanja nereda ili zlocina, radi zastite zdravlja ili morala ili radi zastite prava i sloboda drugih." A. Dopustenost 34. Vlada je pozvala Sud da odbaci predstavku zbog neiscrpljenosti domaih pravnih sredstava. Navela je da je podnositeljka mogla podnijeti ustavnu tuzbu na osnovu clana 63 Ustavnog zakona u pogledu duzine izvrsnog postupka, s razumnom mogunosu da s njom uspije. Kako bi poduprla

223

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

taj argument, Vlada je dostavila odluku Ustavnog suda od 2. februara 2005. (vidi gore § 32) u kojoj je taj sud utvrdio povredu podnosiocevog prava na suenje u razumnom roku i u razdoblju nakon sto je izdato rjesenje o izvrsenju. 35. Podnositeljka se nije slozila s Vladom. Ona je izrazila sumnju u efikasnost ustavne tuzbe u njenom predmetu i naglasila da se postupci koji su ureeni Haskom konvencijom pokreu po sluzbenoj duznosti, te da ona nije imala neposredna sredstva kojima bi se umijesala u taj postupak, osim trazenja izjave o razlozima zbog kojih je postupak u zastoju. 36. Sud ponavlja da se prema clanu 35, stavu 1 Konvencije on moze baviti predmetom samo nakon sto su iscrpljena sva domaa pravna sredstva. Svrha pravila o iscrpljivanju jeste da se da mogunost drzavama ugovornicama da sprijece ili isprave povrede koje se protiv njih iznose, prije nego sto iste budu iznesene pred Sudom (vidi, izmeu mnogih, Selmouni v. France [GC], br. 25803/94, stav 74, ECHR 1999-IV). Meutim, jedina pravna sredstva koja treba iscrpiti su ona koja su efikasna u teoriji i u praksi u relevantno vrijeme, sto znaci da moraju biti dostupna i sposobna da omogue i satisfakciju u odnosu na prituzbu, i da moraju pruzati razumnu mogunost uspjeha (vidi, mutatis mutandis, Akivar i drugi protiv Turske, presuda od 16. septembra 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, str. 1211, § 68). 37. Sud dalje naglasava da je ve ranije utvrdio da je ustavna tuzba na osnovu clana 63 Ustavnog zakona efikasno pravno sredstvo u pogledu duzine postupka koji jos traju u Hrvatskoj (vidi Slavicek protiv Hrvatske (odluka), br. 20862/02 ECHR 2002-VII). Meutim, u to vrijeme nije bilo jasno da li bi takva tuzba bila efikasno pravno sredstvo i u pogledu duzine izvrsnog postupka. 38. Sud primjeuje da su prije odluke od 2. februara 2005. ustavne tuzbe bile sistemski proglasavane nedopustenima u izvrsnim postupcima u kojima je nadlezni sud ve izdao rjesenje o izvrsenju (vidi § 31 gore). U takvim slucajevima Ustavni sud je smatrao da nije nadlezan za rjesavanje pitanja je li produzeno trajanje izvrsnog postupka preraslo u povredu ustavnog prava podnosioca tuzbe, budui da je odluka o meritumu njegovog predmeta ve bila donesena od strane nadleznog suda. U tim okolnostima, Sud zakljucuje da se prije 2. februara 2005. ustavna tuzba na osnovu clana 63 Ustavnog zakona ne moze smatrati efikasnim pravnim sredstvom u ovakvim predmetima. 39. Meutim, u svojoj odluci od 2. februara 2005. godine Ustavni sud je izmijenio svoju praksu. Odlucio je da ispita, pri odlucivanju o duzini izvrsnog postupka, takoe i vrijeme koje je proteklo od donosenja rjesenja o izvrsenju. Pri tom se Ustavni sud izricito pozvao na praksu Suda, osobito presudu Hornsby (vidi Hornsby protiv Grcke, presuda od 19. marta 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-II, str. 511, §41). Sud stoga smatra da je od 2. februara 2005. i promjene mjerodavne prakse Ustavnog suda, ustavna tuzba u smislu clana 63 efikasno pravno sredstvo u pogledu izvrsnog postupka. 40. U ovom predmetu, meutim, Sud primjeuje da je izvrsni postupak zapoceo 29. septembra 2003. i da je dovrsen 2. februara 2005, istog dana kada je Ustavni sud promijenio svoju praksu. U pogledu gornjih zakljucaka, Sud smatra da podnositeljka nije trebala da podnse ustavnu tuzbu kako bi iscrpila domaa pravna sredstva, budui da u mjerodavno vrijeme nije pruzala razumne izglede za uspjeh. 41. U skladu sa tim, Vladin prigovor treba odbiti. 42. Sud nadalje biljezi da zahtjev podnositeljke u smislu clana 8 Konvencije nije ocito neosnovan u smislu clana 35, stava 3 Konvencije, niti nedopusten po nekom drugom osnovu. Stoga mora biti proglasen dopustenim. B. Osnovanost 1. Vlada 43. Vlada je ustvrdila da su nadlezna tijela Republike Hrvatske, pokrenuvsi postupak za vraanje N.D.K., postupila u skladu sa Haskom konvencijom. Podnositeljka je bila u dovoljnoj mjeri ukljucena u postupak; zastupao je advokat i imala je pravo zalbe kojim se koristila. Odluke sudova donosene su na osnovu vazeih odredbi meunarodnog prava. Stavise, imajui u vidu cinjenicu da Haska konvencija na

224

PREDMET: KARADZI protiv HRVATSKE

propisuje rok za vraanje djeteta, ve samo obavezuje drzavu da, ako se to od nje zatrazi, iznese razloge za trajanje postupka duze od sest sedmica, odluke sudova nisu donesene u prekomjerno dugom roku. U cjelini, Vlada je ispunila svoje procesne obaveze koje proizlaze iz clana 8 jer je podnositeljka, kao roditelj, imala na raspolaganju pravo na preduzimanje odgovarajuih mjera radi vraanja njenog djeteta. 44. Stavise, Centar za socijalnu staranje Porec organizovao je u nekoliko navrata sastanke izmeu podnositeljke i njenog sina tokom trajanja sudskog postupka. 45. U vezi sa izvrsnim postupkom koji je uslijedio nakon naloga suda za vraanje N.D.K. podnositeljki, nadlezna tijela su preduzela sve dostupne mjere u njihovoj nadleznosti kako bi ispunila svoju pozitivnu obavezu u tom pogledu. Izvrsenje je postalo slozeno kada je Z.P. odbio da sarauje i pobjegao s N.D.K. Nadlezni sud je u vise navrata trazio od policije da locira N.D.K., a sudski izvrsitelj je u tri navrata pokusao sprovesti pravsnaznu odluku. 46. Nadalje, domaa tijela su postupala u skladu sa slobodom procjene koju imaju te su, procjenjujui interese N.D.K., izbjegavala neposrednu upotrebu sile kako bi se sprijecila mogunost da on na bilo koji nacin bude ugrozen. U konacnom, prema misljenju Vlade, takvo postupanje dovelo je do mirnog rjesenja i vraanja N.D.K. njegovoj majci. 47. Vlada tvrdi da se ovaj predmet razlikuje od predmeta Sylvester (Sylvester v. Austria, no. 36812/97 i 40104/98, 24. april 2003) utoliko sto su nadlezni sudovi donijeli odluku u korist podnositeljke. On se takoe razlikuje od predmeta Ignaccolo-Zenide (Ignaccolo-Zenide v. Romania, no. 31679/96, ECHR 2000-I), u kojem je Sud utvrdio povredu zbog neaktivnosti rumunskih vlasti, budui da u ovom predmetu nije bila utvrena dugotrajna neaktivnost od strane nadleznih tijela. 2. Podnositeljka 48. Podnositeljka je ustrajala u tvrdnji da su hrvatska tijela bila izrazito spora u svom postupanju u cilju vraanja njenog djeteta. Ona tvrdi da je Centru za socijalno staranje Porec trebalo gotovo sest mjeseci da pred Opstinskim sudom u Porecu pokrene postupak za vraanje N.D.K. Nadalje, obaveze koje prema Haskoj Konvenciji ima zatrazena drzava uveliko nadilaze puku obavezu obavjestavanja zainteresovane osobe o razlozima za trajanje postupka koje prekoracuje sest sedmica. Podnositeljka tvrdi da se to razdoblje treba tumaciti na nacin da ono obavezuje zatrazenu drzavu na donosenje odluke u roku od sest sedmica. U ovom predmetu, meutim, prosla je godina dana izmeu zahtjeva nadleznih njemackih tijela i prvostepene odluke hrvatskih sudova. Stavise, izmeu zahtjeva i konacne odluke hrvatskih tijela proslo je 28 mjeseci, sto prema misljenju podnositeljke predstavlja dovoljnu osnovu za utvrenje povrede clana 8. 49. Podnositeljka nadalje tvrdi da hrvatske vlasti nisu preduzele sve neophodne korake koji su se razumno mogli zahtijevati u posebnim okolnostima ovog predmeta. U tom smislu, njen predmet se ne razlikuje od predmeta Sylvester. Ministarstvo zdravstva i socijalnog staranja, kao nadlezno hrvatsko tijelo, prema Haskoj Konvenciji ostalo je pasivno i nije brzo ili potpuno obavijestilo nadleznu njemacku vlast o razvoju predmeta. Porecka policija je prouzrokovala dalje odgode u postupku time sto je propustila da locira Z.P. ili N.D.K. kao i time sto je dopustila Z.P. da im pobjegne u dva navrata. 50. U vezi sa argumentima Vlade da su domaa tijela djelovala u skladu s interesima djeteta, podnositeljka je ustvrdila da nije bilo na njima da prosuuju da li je izvrsenje uopsteno stetno ili ne. Umjesto toga, to je bio zadatak nadleznog suda koji je trebao da procijeni sve okolnosti predmeta i donese odluku koja je u najboljem interesu djeteta, sto je i bilo ucinjeno. 3. Ocjena Suda 51. U svrhu clana 8 Konvencije, veza izmeu podnositeljke i njenog sina spada u podrucje porodicnog zivota, pa stoga Sud mora procijeniti da li je doslo do propusta u postovanju porodicnog zivota podnositeljke. Sud ponavlja da je sustinski objekat clana 8 zastita pojedinca od arbitrarnog

225

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

djelovanja javnih vlasti. Dodatno mogu postojati i pozitivne obaveze koje se podrazumijevaju pod "efikasnim" postovanjem porodicnog zivota. U oba slucaja mora se voditi racuna o postenom odnosu koji se mora postaviti izmeu suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice kao cjeline, te u oba slucaja drzave uzivaju odreenu slobodu procjene (vidi, izmeu mnogih drugih izvora, IgnaccoloZenide, gore citirana, § 94; Iglesias Gil and A.U.I. v. Spain, no. 56673/00, § 48, ECHR 2003-V; i Mikuli v. Croatia, no. 53176/99, § 58, ECHR 2002-I). 52. Nadalje, Sud je konstantno smatrao da pozitivne obaveze drzave na osnovu clana 8 ukljucuju pravo roditelja na mjere koje e im omoguiti sjedinjenje sa svojim djetetom. Meutim, obaveza domaih vlasti na preduzimanje takvih mjera nije apsolutna, jer spajanje roditelja sa djetetom koje je neko vrijeme zivjelo sa drugim roditeljem mozda nee biti odmah mogue, te moze zahtijevati preduzimanje pripremnih mjera. Priroda i obim mjera zavisie od okolnosti svakog slucaja, ali razumijevanje i saradnja svih ukljucenih uvijek su vazan elemenat. Svaka obaveza na primjenu sile u ovom podrucju mora biti ogranicena, jer se mora voditi racuna o interesima, pravima i slobodama svih ukljucenih, a narocito o najboljim interesima djeteta i njegovih prava na u smislu clana 8. Tamo gdje kontakt s roditeljem moze izgledati kao prijetnja tim interesima ili mijesanje u ta prava, domae vlasti trebaju da odrede posteni odnos izmeu njih (vidi Hokkanen v. Finland, presuda od 23. septembra 1994, serija A no. 299, p. 22, § 58; i Sylvester, gore citirana § 58). 53. U predmetima u kojima se radi o sprovoenju izvrsenja odluka iz podrucja porodicnog prava, Sud je u vise navrata utvrdio da je odlucujue to da li su domae vlasti preduzele sve neophodne korake da, u onoj mjeri u kojoj se to razumno moze traziti u posebnim okolnostima svakog predmeta, olaksaju njihovu primjenu (vidi Hokkanen, gore citirana, str. 22, § 58; i Ignaccolo-Zenide, gore citirana, § 96). Pri ispitivanju da li nesprovoenje sudske odluke predstavlja nepostovanje porodicnog zivota podnosioca, Sud mora postaviti posteni odnos izmeu interesa svih ukljucenih osoba i opsteg interesa za osiguranje vladavine prava (vidi Nuutinen v. Finland, no. 32842/96, § 129, ECHR 2000-VIII). 54. Na kraju, Sud ponavlja da se Konvencija mora primjenjivati u skladu s pravilima meunarodnog prava, osobito onima koja se odnose na meunarodnu zastitu ljudskih prava (vidi Streletz, Kessler and Krenz v. Germany [GC], no. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, § 90, ECHR 2001-II, i Al-Adsani v. the United Kingdom [GC], no. 35763/97, § 55, ECHR 2001-XI). Kada je rijec o pozitivnim obavezama koje clan 8 Konvencije namee drzavama ugovornicama u vezi sa postovanjem sjedinjenja roditelja sa njihovom djecom, one se moraju tumaciti u svjetlu Haske konvencije o graansko-pravnim aspektima meunarodne otmice djece od 25. oktobra 1980. godine (vidi Ignaccolo-Zenide, gore citirana, § 95). 55. Sud biljezi da je u ovom predmetu otac, u smislu clana 3 Haske konvencije "protivzakonito" odveo sina podnositeljke od nje, sto su kao cinjenicu potvrdili njemacki sudovi 2001. godine. Nakon sudskog i izvrsnog postupka u Hrvatskoj, nadlezni sud utvrdio je dana 2. februara 2005. da je N.D.K. vraen podnositeljki i shodno tome obustavio izvrsni postupak. 56. Sud nadalje primjeuje da je, prema tvrdnjama podnositeljke, advokat koji je zastupao na rocistu 2. februara 2005. lazno naveo da joj je dijete vraeno. Podnositeljka tvrdi da joj do danas nije de facto dijete vraeno. 57. Sud prima na znanje ove cinjenice. Meutim, smatra da drzava ne moze biti odgovorna za ponasanje podnositeljkinog advokata kojeg je sama izabrala i za posljedice koje su iz toga proistekle. Cinjenica da advokat podnositeljke mozda nije izrazio njenu pravu volju ne moze se pripisati Opstinskom sudu u Porecu. Stavise, podnositeljka je mogla podnijeti zalbu protiv odluke suda od 2. februara 2005, ili pak pokrenuti novi postupak, sto nikada nije ucinila. 58. U skladu sa tim, Sud je pozvan da ispita da li su domae vlasti preduzele sve mjere koje su se razumno mogle od njih traziti radi olaksanja izvrsenja naloga domaeg suda u razdoblju prije 2. februara 2005. godine.

226

PREDMET: KARADZI protiv HRVATSKE

59. U tom smislu, Sud primjeuje da je hrvatskim vlastima, nakon sto su u maju 2001. primile zahtjev od nadleznog njemackog tijela, trebalo pet mjeseci da dana 21. oktobra 2001. pokrenu postupak za vraanje N.D.K. Nakon toga, Zupanijski sud u Puli nije pet mjeseci donio odluku o zalbi protiv prvostepene odluke, niti je u tom periodu preduzimao ikakve procesne aktivnosti. U ponovljenom postupku Opstinski sud u Porecu odrzao je dana 6. maja 2003. jedino rociste u sedam mjeseci. (vidi § 15), te donio odluku dana 12. maja 2003. Vlada nije pruzila uvjerljiva objasnjenja ni za jedno od ovih razdoblja neaktivnosti. 60. U vezi sa izvrsnim postupkom, Sud biljezi da je u vremenu od godinu i po dana policija pokusala u tri navrata da sprovede sudsku odluku, premda clan 11 Haske konvencije u takvim slucajevima izricito namee obavezu nadleznim tijelima na hitno postupanje. Uzevsi u obzir ponasanje Z.P., prema misljenju Suda, policija nije pokazala duznu revnost kako bi ga locirala (vidi stavke 19-20), ve je umjesto toga pokazala popustljivost kada mu je dopustila da u dva navrata pobjegne. 61. Nadalje, Sud podsjea da, premda mjere prisile nisu pozeljne u ovom osjetljivom podrucju, upotreba sankcija ne smije biti iskljucena u slucaju protivzakonitog postupanja roditelja s kojim dijete zivi (vidi Ignaccolo-Zenide, gore citirana, § 106). Meutim, jedina sankcija koju su vlasti koristile protiv Z.P. u ovom predmetu bilo je odreivanje novcanih kazni i potom kazne zatvora tek 24. maja 2004., od cega izgleda ni jedna kazna nije sprovedena. 62. Sud ponavlja da u ovakvim predmetima prikladnost mjera preduzetih od strane vlasti treba biti prosuivana u odnosu na brzinu njihovog sprovoenja; one zahtijevaju brzo postupanje jer protok vremena i promjena okolnosti mogu imati nepopravljive posljedice na odnose izmeu djece i roditelja koji ne zive s njima (vidi Ignaccolo-Zenide, gore citirana, § 102). 63. U tom svjetlu, Sud dolazi do zakljucka da su hrvatske vlasti propustile da preduzmu odgovarajue i efikasne mjere radi vraanja podnositeljki njenog sina, kako to nalazu pozitivne obaveze koje proizlaze iz clana 8 Konvencije. Kao posljedica doslo je do povrede te odredbe.

II. NAVODNA POVREDA CLANA 6, STAV 1 KONVENCIJE

64. Podnositeljka takoe prigovara da je duzina postupka u ovom predmetu prekoracila razumni rok sto predstavlja povredu clana 6, stav 1 Konvencije, koji u svom mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi: "Radi utvrivanja svojih prava i obaveza graanske prirode ... svako ima pravo da zakonom ustanovljeni nezavisni i nepristrasni sud ... u razumnom roku ispita njegov slucaj." 65. Vlada se protivila ovoj tvrdnji. A. Dopustenost 66. Sud biljezi kako je ovaj prigovor povezan sa prigovorom koji je ve ispitan, te stoga iz istih razloga treba biti proglasen dopustenim. B. Osnovanost 67. Imajui u vidu svoje saznanje u vezi sa clanom 8 (vidi stav 61 i iznad), te cinjenicu da je nerazumna duzina sudskog i naknadnog izvrsnog postupka bila u sustini tog prigovora, Sud smatra da u ovom predmetu nije potrebno ispitivati da li je doslo do povrede clana 6, stav 1 (vidi Sylvester, gore citirana, § 77).

227

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

III. PRIMJENA CLANA 41 KONVENCIJE

68. Clan 41 Konvencije predvia: "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutrasnje pravo zainteresovane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelimicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Steta 69. Podnositeljka je trazila iznos od 60,000 eura (EUR) na ime nematerijalne stete. 70. Vlada se nije izjasnila o tom pitanju. 71. Sud smatra da je podnositeljka nedvojbeno pretrpjela dusevni bol kao posljedicu dugog razdoblja neprovoenja naloga za vraanjem. Imajui u vidu iznose dodijeljene u slicnim predmetima (vidi na primjer, Ignaccolo-Zenide, gore citirana, § 117; H.N. v. Poland, no. 77710/01, § 101, 13. septembar 2005), te procjenjujui na osnovu pravicnosti, kako je to predvieno clanom 41, Sud dodjeljuje podnositeljki 10,000 EUR na ime nematerijalne stete, uveanih za sve poreze koji e biti obracunati. B. Troskovi i izdaci 72. Podnositeljka je takoe trazila iznos od 12,870.52 EUR za troskove i izdatke koje je imala pred domaim tijelima i iznos od 13,861.64 EUR za troskove pred Sudom. 73. Vlada je navela da su se u vezi sa svim troskovima i izdacima u domaem postupku stranke sporazumjele o njihovom namirenju na rocistu 2. februara 2005. U vezi sa podnositeljkinim zahtjevom za naknadom troskova i izdataka pred Sudom, Vlada smatra da oni trebaju biti nadoknaeni samo ako su bili nuzni. 74. U skladu sa praksom Suda, podnosilac je ovlasen na naknadu troskova i izdataka samo ako je dokazano da su oni zaista nastali i da su bili nuzni, te da je njihova visina razumna (vidi, na primjer, Iatridis v. Greece (pravicna naknada) [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 2000-XI). Sud primjeuje da su u ovom predmetu troskovi domaeg postupka doista namireni sporazumom stranaka na rocistu odrzanom 2. februara 2005. godine. Stoga odbija podnositeljkin zahtjev za naknadu troskova i izdataka domaeg postupka. 75. Sto se tice troskova i izdataka pred Sudom, Sud smatra da je iznos zatrazen od podnositeljke prekomjeran. Imajui u vidu sve podatke koji su u njegovom posjedu, te gore navedena mjerila, Sud smatra da je razumno dodijeliti podnositeljki iznos od 8,000 EUR za troskove i izdatke u postupku pred Sudom plus sve poreze koji e se zaracunati na taj iznos. C. Zatezna kamata 76. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnizoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uveanoj za tri postotna boda. IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. Proglasava predstavku dopustenom; 2. Presuuje da je doslo do povrede clanka 8. Konvencije; 3. Presuuje da nije potrebno ispitati prigovor na temelju clanka 6. stavak 1. Konvencije; 4. Presuuje (a) da tuzena drzava treba podnositeljki predstavke, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda

228

PREDMET: KARADZI protiv HRVATSKE

postane konacnom u skladu s clanom 44, stav 2 Konvencije, isplatiti slijedee iznose koje treba preracunati u hrvatske kune prema vazeem kursu na dan namirenja: (i) 10,000 EUR (deset hiljada eura) na ime nematerijalne stete; ii) 8,000 EUR (osam hiljada eura) na ime troskova i izdataka; i (iii) sve poreze koje bude potrebno zaracunati na naprijed navedene iznose; (b) da se nakon proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja, na naprijed navedeni iznos plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u toku razdoblja neplaanja, uveana za tri postotna boda; 5. odbija ostatak zahtjeva podnositeljke predstavke za pravednu naknadu. Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 15. januara 2005. godine u skladu s pravilom 77, stav 2 i 3 Poslovnika Suda. Søren Nielsen sekretar Christos Rozakis predsjednik

229

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

230

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGO ODJELJENJE

PREDMET DAMNJANOVI protiv SRBIJE

(Predstavka br. 5222/07)

PRESUDA STRAZBUR 18. novembar 2008. godine

Ova presuda e postati pravosnazna u okolnostima predvienim clanom 44, stav 2 Konvencije. Mogue su redaktorske promjene.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Damnjanovi protiv Srbije, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje), na zasjedanju vijea u sastavu: Francoise Tulkens, predsjednik, Ireneu Cabral Barreto, Vladimiro Zagrebelsky, Danute Jociene, Dragoljub Popovi, András Sajó, Isil Karakas, sudije i Sally Dolle, sekretar Odjeljenja, poslije vijeanja na zatvorenoj sjednici odrzanoj 21. oktobra 2008. godine, izrice sljedeu presudu, koja je usvojena na taj dan:

POSTUPAK

1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 5222/07) protiv Srbije koju je Sudu podnijela po clanu 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu zvana "Konvencija") drzavljanka Srbije, ga Vesna Damnjanovi (u daljem tekstu zvana "podnositeljka predstavke"), dana 22. januara 2007. godine. 2. Podnositeljku predstavke je zastupao g. S. Miti, advokat iz Pirota. Vladu Srbije (u daljem tekstu zvana "Vlada") zastupao je njen zastupnik, g. S. Cari. 3. Predsjednik vijea je predstavki dao prioritet u skladu sa pravilom 41 Poslovnika Suda. 4. Podnositeljka predstavke se zalila na neizvrsenje privremene mjere za starateljstvom nad djecom, kao i zbog kasnijeg propusta tuzene drzave da izvrsi pravosnaznu presudu radi starateljstva nad djecom. 5. Sud je 9. januara 2008. godine odlucio da predstavka bude dostavljena Vladi. Prema odredbama clana 29, stav 3 Konvencije, takoe je odluceno da se osnovanost predstavke razmatra zajedno sa njenom dopustenosu.

CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA

6. Podnositeljka predstavke je roena 1967. godine i zivi u Obrenovcu. A. Uvod 7. Podnositeljka predstavke se 1994. godine udala za D. S. (tuzeni). Njihove kerke A i B (djeca) roene su 1996. godine, odnosno 1998. godine. 8. U aprilu 2003. godine podnositeljka predstavke se odselila, zajedno sa djecom, u kuu njenih roditelja u Obrenovcu. 9. Podnositeljka predstavke je 7. aprila 2003. godine podnijela tuzbu Opstinskom sudu u Pirotu radi razvoda braka, starateljstva nad djecom I izdrzavanja djece. Podnositeljka predstavke je, takoe, trazila privremeno starateljstvo nad djecom do zavrsetka parnicnog postupka. 10. Tuzeni je 14. avgusta 2003. godine vratio djecu u Pirot. B. Prava podnositeljke predstavke na privremeno starateljstvo nad djecom 11. Opstinski sud je 5. septembra 2003. godine usvojio privremenu mjeru starateljstva koju je trazila podnositeljka predstavke.

232

PREDMET: DAMJANOVI protiv SRBIJE

12. Okruzni sud u Pirotu je ukinuo ovu odluku 26. decembra 2006. godine. 13. Opstinski sud je ponovo 13. jula 2004. godine usvojio trazenu privremenu mjeru i istom izricito nalozio tuzenom da djecu preda podnositeljki predstavke do zavrsetka parnicnog postupka. 14. Opstinski sud je 4. avgusta 2004. godine nalozio izvrsenje ove odluke. 15. Okruzni sud je 15. septembra 2004. godine potvrdio odluku Opstinskog suda od 13. jula 2004. godine. 16. U meuvremenu, 30. avgusta 2004. godine, sudski izvrsitelj, nekoliko policajaca, predstavnik Centra za socijalni rad i podnositeljka predstavke su dosli u kuu tuzenog, trazei predaju djece. Tuzeni je, meutim, ocigledno odbio da ispuni ovaj zahtjev, pa je vezan. Djeca, koja su tom prilikom predate podnositeljki predstavke, pocela su da placu i uhvatila se za tuzenog. 17. Opstinski sud je 5. novembra 2004. godine prekinuo izvrsni postupak posto su se djeca suprotstavila povratku kod podnositeljke predstavke, a sama podnositeljka nije mogla da ,,ih uzme silom". 18. Opstinski sud je 22. novembra 2004. godine ukinuo ovu odluku. 19. Podnositeljka predstavke je 14. aprila 2005. godine zatrazila da se izvrsenje privremene mjere starateljstva, koja je donijeta 13. jula 2004. godine, zaista sprovede. 20. Opstinski sud je istog dana donio odluku da se tuzenom daju tri dana da dobrovoljno ispostuje ovu mjeru i dodao da e, ako to ne uradi, morati da plati novcanu kaznu u iznosu od 150.000 dinara, sto je u to vrijeme bilo oko 1.740 eura. 21. Opstinski sud je 28. juna 2005. godine u drugom vijeu ukinuo odreenu novcanu kaznu, ali je potvrdio ostali dio odluke. 22. Opstinski sud je 5. oktobra 2005. godine opet donio odluku da tuzeni mora da ispostuje privremenu mjeru starateljstva u roku od tri dana, i primijetio da e kazna, ako do nje doe, tada iznositi 5.000 dinara, sto je u tom trenutku bilo oko 58 eura. 23. Tuzeni je 11. novembra 2005. godine dosao u Opstinski sud sa djecom i advokatom, a da o tome nije unaprijed obavijestio ni podnositeljku predstavke ni sam sud. U takvim okolnostima sud nije mogao da pozove podnositeljku predstavke, a njen advokat je ve bio angazovan nekim drugim neodloznim poslom. Djeca su izjavila da zele da ostanu sa tuzenim, pa je Centar za socijalni rad, u svom dijelu, odbio da u tome ucestvuje bez prisustva podnositeljke predstavke. 24. Opstinski sud je 18. januara 2006. godine izmijenio svoju odluku od 5. oktobra 2005. godine i opozvao novcanu kaznu ,,zato so je tuzeni pokazao namjeru da bez protivljenja ispostuje privremenu mjeru starateljstva". 25. Opstinski sud je 7. februara 2006. godine odlozio unaprijed zakazanu predaju djece posto tuzeni, iako uredno pozvan, nije licno dosao. 26. Privremena mjera starateljstva od 13. jula 2004. godine izgubila je znacaj 2. marta 2006. godine, kada je presuda parnicnog suda postala pravosnazna (vidi stavove 30 i 31 u daljem tekstu). V. Parnicni postupak (razvod, starateljstvo i izdrzavanje djece) 27. Opstinski sud je 23. decembra 2004. godine razveo brak podnositeljke predstavke, dodijelio joj iskljucivo starateljstvo nad djecom i odredio prava tuzenog na odrzavanje licnih odnosa. 28. Okruzni sud je 3. marta 2005. godine djelimicno ukinuo ovu presudu i nalozio ponovno suenje. 29. Pokazalo se da je poslije toga Opstinski sud odrzao devet rocista i od Centra za socijalni rad dobio strucno misljenje, koje potvruje da podnositeljki predstavke treba dodijeliti starateljstvo nad djecom. 30. Opstinski sud je 26. oktobra 2005. godine ponovo presudio u korist podnositeljke predstavke. Njoj je dosudio starateljstvo i izdrzavanje djece, dok je tuzeni dobio siroko pravo odrzavanja licnih odnosa, pa mu je nalozeno da preda djecu ,,u roku od 15 dana od datuma kada ova presuda postane pravosnazna".

233

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

31. Okruzni sud je 2. marta 2006. godine potvrdio presudu Opstinskog suda po zalbi. G. Izvrsenje parnicne presude 32. Opstinski sud je 11. aprila 2006. godine nalozio izvrsenje gore navedene pravosnazne presude. Tuzeni je posebno obavezan da e platiti novcanu kaznu ako djecu ne preda u roku od tri dana od prijema ovog rjesenja. 33. Tuzeni je 12. maja 2006. godine zatrazio da se izvrsenje odlozi s obzirom na cinjenicu da skolska godina jos nije bila zavrsena. 34. Okruzni sud je 5. juna 2006. godine potvrdio rjesenje o izvrsenju od 11. aprila 2006. godine. 35. Opstinski sud je 29. juna 2006. godine odbio zahtjev tuzenog od 12. maja 2006. godine, ali mu je dao rok od jos tri dana da preda djecu. 36. Podnositeljka predstavke je 17. jula 2006. godine poslala jos jedan zahtjev Opstinskom sudu, trazei da se izvrsenje pravosnazne presude u pitanju zaista sprovede. 37. Opstinski sud je 24. jula 2006. godine nalozio tuzenom da plati novcanu kaznu u iznosu od 150.000 dinara. 38. Okruzni sud je 13. novembra 2006. godine ukinuo ovu odluku i vratio predmet nizoj sudskoj instanci na ponovno razmatranje. 39. Opstinski sud je 27. novembra 2006. godine odrzao rociste. Tom prilikom tuzeni je izjavio da je spreman da postuje pravosnaznu presudu o starateljstvu nad djecom koja je donijeta u korist podnositeljke, ali je ukazao da sama djeca ne zele da sa njom zive. Podnositeljka predstavke je zatim predlozila da se predaja djece odmah izvrsi i primijetila da je Centar za socijalni rad za to najbolje mjesto. Tuzeni je, meutim, odbio da djecu dovede u Centar za socijalni rad, ali je ocigledno prihvatio da se to obavi kod njegove kue. Podnositeljka predstavke je, kao odgovor na to, urgirala kod suda da novcano kazni tuzenog kako bi ga primorao da preda djecu u skladu sa postupkom predvienim zakonom. Sud je konacno prihvatio ovaj predlog I nalozio tuzenom da plati novcanu kaznu u iznosu od 150.000 dinara. 40. Okruzni sud je ovu odluku potvrdio 4. juna 2007. godine. 41.Opstinski sud je odlozio rociste zakazano za 28. septembar 2007. godine zato sto tuzeni nije bio uredno pozvan. 42. Opstinski sud je 18. oktobra 2007. godine odlozio jos jedno rociste. On je istakao da tuzeni, iako uredno pozvan, nije dosao i da, s obzirom na nekooperativan stav tuzenog, Centar za socijalni rad nije mogao da dâ misljenje o tome kako tacno treba obaviti predaju djece. 43. Podnositeljka predstavke i njena djeca su se sastala u Centru za socijalni rad 5. novembra 2007. godine, 9. novembra 2007. godine, 13. novembra 2007. godine, odnosno 19. novembra 2007. godine. Ovi susreti su bili veoma uspjesni, a djeca su ,,prihvatila podnositeljku predstavke iako sa njom nisu dugo imala kontakt." Centar za socijalni rad je i pored toga primijetio da djeca jos nisu u potpunosti spremna za predaju i preporucio da ovaj postupak bude postepen. 44. Dalje je odluceno da e djeca sa podnosteljkom predstavke provesti vikend od 23. novembra 2007. godine, ali se to ocigledno nije nikada ostvarilo zbog nespremnosti tuzenog da sarauje. 45. Opstinski sud je, izgleda, 4. decembra 2007. godine donio odluku protiv ranije zakazane predaje djece silom. Umjesto toga je zatrazio dodatnu pomo Centra za socijalni rad. 46. Opstinski sud je 4. februara 2008. godine zakazao predaju djece silom za 21. februar 2008. godine. 47. Djeca su licno saslusana u Opstinskom sudu 21. februara 2008. godine. Oba djeteta su izjavila da bi zeljela da odrzavaju kontakt sa podnositeljkom predstavke, ali da vise vole da nastave da zive sa tuzenim. 48. Opstinski sud je istog dana odlucio da prekine postupak oduzimanja djece dok jedna od stranaka ne zatrazi njegovo obnavljanje. On je to ucinio na osnovu sporazuma postignutog izmeu

234

PREDMET: DAMJANOVI protiv SRBIJE

stranaka i nalozio da se podnositeljki predstavke dozvoli da se sastaje sa djecom. Sud je dalje primijetio, izmeu ostalog, da je podnositeljka predstavke ve mogla preuzeti starateljstvo nad djecom, ali je ocigledno odustala od toga zbog njihove ocekivane reakcije. 49. Podnositeljka predstavke se sa djecom sastala 29. februara 2008. godine, 3. marta 2008. godine i 10. marta 2008. godine. 50. Podnositeljka predstavke, odnosno tuzeni, su 21. marta 2008. godine i 3. aprila 2008. godine zatrazili obnavljanje izvrsnog postupka. 51. Opstinski sud je 2. aprila 2008. godine zakazao predaju djece silom za 17. april 2008. godine. 52. Predstavnik Centra za socijalni rad je 17. aprila 2008. godine izjavio u Opstinskom sudu da djecu treba predati podnositeljki predstavke, jer su imali dovoljno prilike da sa njom ponovo uspostave kontakt. Sama djeca su izjavila da bi zeljela da ostanu kod tuzenog i da nastave da se viaju sa podnositeljkom predstavke. Sudija je zatim iz sudnice udaljio tuzenog I advokate stranaka, kako bi olaksao neformalni razgovor izmeu djece i podnositeljke predstavke u prisustvu predstavnika Centra za socijalni rad. Otprilike poslije jednog casa rociste je nastavljeno. Jedno dijete je izjavilo da zeli da ostane kod tuzenog, a drugo ,,da ne zna sta da kaze". Podnositeljka predstavke je stoga predlozila da se fizicka predaja ne obavi odmah i da se zakazu njena dalja vianja sa djecom. Sudija je onda odlucio da djecu treba fizicki predati podnositeljki predstavke. Meutim, zbog protivljenja djece i ponovljenog zahtjeva podnositeljke predstavke da se prvo odrze dodatni pripremni susreti, sudija je na kraju zakazao nekoliko takvih susreta I prekinuo postupak izvrsenja. 53. Djeca su se susrela sa podnositeljkom predstavke 26. aprila 2008. godine i 4. maja 2008. godine, ali su ocigledno i poslije toga nastavila da zive sa tuzenim. D. Krivicni postupak protiv tuzenog 54. Vojni sud u Beogradu je 8. marta 2004. godine nasao da je tuzeni, oficir vojske, kriv za otmicu djece i osudio ga na kaznu zatvora od sest mjeseci, uslovno na godinu dana. Vrhovni vojni sud je 26. juna 2004. godine potvrdio ovu presudu po zalbi. 55. Opstinsko javno tuzilastvo u Pirotu je 26. decembra 2007. godine zatrazilo preduzimanje pojedinih istraznih radnji zbog toga sto tuzeni ne postuje pravosnaznu presudu o starateljstvu nad djecom od 26. oktobra 2005. godine.

II. RELEVANTNO DOMAE PRAVO

A. Zakon o braku i porodicnim odnosima (objavljen u Sluzbenom listu 56. Socijalisticke Republike Srbije ­ Sl. list br. 22/80 i 11/88, kao i Sluzbenom glasniku Republike Srbije ­ Sl. glasnik br. 22/93, 25/93, 35/94, 46/95 i 29/01). 56.Clanovima 390 i 391, stav 1 predvieno je, izmeu ostalog, da sudovi moraju rjesavati sve postupke za izvrsenje starateljstva nad djecom po hitnom postupku. 57. Ovaj zakon je stavljen van snage u julu 2005. godine. B. Zakon o izvrsnom postupku (objavljen u Sluzbenom listu Savezne Republike Jugoslavije - Sl. list SRJ br. 28/00, 73/00 i 71/01) 58. Clanom 209, koji posebno naglasava najbolje interese djeteta, navodi se da treba da postoji pocetni rok od tri dana da se dobrovoljno ispuni nalog za starateljstvom nad djetetom. Poslije tog roka, meutim, primjenjivae se novcane kazne i, na kraju, ako je neophodno, djete e se oduzeti silom, u saradnji sa Centrom za socijalni rad.

235

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

V. Zakon o izvrsnom postupku iz 2004. godine (objavljen u Sluzbenom glasniku RS br. 125/04). 59. Clan 224 odgovara u sustini odredbama clana 209 Zakona o izvrsnom postupku iz 2000. godine. 60. Zakon o izvrsnom postupku iz 2004. godine stupio je na snagu u februaru 2005. godine, cime je Zakon o izvrsnom postupku iz 2000. godine stavljen van snage. U skladu sa clanom 304 ovog zakona, meutim, svi izvrsni postupci koji su poceli prjie 23. februara 2005. godine moraju se zavrsiti prema Zakonu o izvrsnom postupku iz 2000. godine.

PRAVO NAVODNA POVREDA CLANOVA 6 I 8 KONVENCIJE

61. Na osnovu clana 6 Konvencije i clana 5 protokola br. 7, podnositeljka predstavke se zalila da je, zbog neizvrsenja pravosnazne presude radi starateljstva nad djecom od 26. oktobra 2005. godine, kao i zbog ranijeg propusta tuzene drzave da izvrsi privremenu mjeru za starateljstvo nad djecom od 13. jula 2004. godine, bila sprijecena da ostvaruje svoja roditeljska prava u skladu sa relevantnim domaim zakonodavstvom. 62. Sud smatra da prvu prituzbu treba razmatrati i u smislu clana 6, stav 1 i u smislu clana 8 Konvencije (vidi, uz neophodne izmjene, Tomi protiv Srbije, br. 25959/06, stav 105, 26. jun 2007. godine), dok drugu treba razmatrati samo prema clanu 8 (vidi V. A. M. protiv Srbije, br. 39177/05, stav 115, 13. mart 2007. godine). 63. Relevantne odredbe navedenih clanova glase kako slijedi: Clan 6, stav 1 "....Svako, tokom odlucivanja o njegovim (ili njenim) graanskim pravima i obavezama ... ima pravo na pravicnu ... raspravu u razumnom roku ... pred nepristrasnim sudom ..." Clan 8 "1. Svako ima pravo na postovanje svog privatnog i porodicnog zivota, ... 2. Javne vlasti nee se mijesati u vrsenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom drustvu... radi zastite zdravlja ili morala, ili radi zastite prava i sloboda drugih." A. Dopustenost 64. Sud primjeuje da predstavka nije ocigledno neosnovana u smislu clana 35, stav 3 Konvencije. On dalje primjeuje da nije nedopustiva ni po jednom drugom osnovu. Zbog toga se mora proglasiti dopustenom. B. Osnovanost 1. U vezi sa neizvrsenjem pravosnazne presude za starateljstvo nad djecom razmatranim prema clanu 6, stav 1 Konvencije (a) Argumenti koje su strane iznijele 65. Vlada je na prvom mjestu primijetila da predmetni postupak podrazumijeva slozena i osjetljiva pitanja. Drugo, domai organi su ucinili sve da izvrse pravosnaznu presudu o starateljstvu

236

PREDMET: DAMJANOVI protiv SRBIJE

nad djecom u pitanju, istovremeno nastojei da zastite najbolje interese djece podnositeljke predstavke. Tree, podnositeljka predstavke je bila neodlucna u zahtjevu za predaju djece silom, u situacijama kada je takva predaja mogua, i umjesto toga bila je sklona da dâ prednost postepenom postupku ponovnog spajanja, odreivanjem novcanih kazni i uz pomo Centra za socijalni rad. Najzad, izmeu djece, sa kojom se redovno sastajala, i podnositeljke predstavke postojala je ,,dobra emotivna veza". 66. Podnositeljka predstavke je ponovo potvrdila svoje prituzbe. (b) Relevantna nacela 67. Sud podsjea na njegovu ustanovljenu sudsku praksu u smislu da clan 6, izmeu ostalog, stiti sprovoenje pravosnaznih, obavezujuih sudskih odluka koje, u zemljama koje prihvataju vladavinu prava, ne mogu ostati neizvrsene na stetu jedne stranke. Shodno tome, izvrsenje sudske presude se ne moze sprijeciti, ponistiti niti se sa njim moze neopravdano kasniti (vidi, meu drugim autoritetima, Horsnby protiv Grcke, presuda od 19. maja 1997. godine, Izvjestaji o presudama i odlukama 1997 ­ II, str. 510-11, stav 40, Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, stav 34, ECHR 2002-III i Jasinien protiv Litvanije, br. 41510/98, stav 27, 6. mart 2003. godine). 68. Sud dalje primjeuje da je, bez obzira da li se presuda izvrsava protiv privatnog ili drzavnog aktera, na drzavi da preduzme sve neophodne mjere da se pravosnazna sudska presuda izvrsi kao i da time obezbijedi djelotvorno ucese cijelog aparata, a ako to ne ucini, nee se ispuniti zahtjevi sadrzani u clanu 6, stav 1 (vidi, uz odgovarajue izmjene, u kontekstu starateljstva nad djetetom, Pini i drugi protiv Rumunije, br. 78028/01 i 78030/01, stavovi 174 ­ 189, ECHR 2004-V). (v) Ocjena Suda u vezi sa predmetnim slucajem 69. Sud prvenstveno primjeuje da je sporni postupak izvrsenja trajao otprilike dvije godine (vidi stavove 32 i 52 u gornjem tekstu). Drugo, i sama djeca su bila voljna da provode vrijeme sa podnositeljkom predstavke, ali su jasno stavila do znanja da zele da nastave da zive sa tuzenim (vidi stav 47 u gornjem tekstu). Tree, sam tuzeni je najveim dijelom bio nekooperativan (vidi stavove 42 i 44 u gornjem tekstu). Cetvrto, Centar za socijalni rad, i sam drzavni organ, igrao je konstruktivnu ulogu u postupku (vidi stavove 43, 45 I 52 u gornjem tekstu). Peto, domai sudovi su dosuivali novcane kazne u dva navrata, u pokusaju da obezbijede da tuzeni postuje odluke (vidi stavove 37 - 39 u gornjem tekstu). Najzad, a kao najvaznije, Opstinski sud je 17. aprila 2008. godine nalozio fizicku predaju djece podnositeljki predstavke, ali podnositeljka predstavke na kraju, iako se marljivo trudila tokom cjielog postupka, nije mogla da fizicki preuzme djecu u odsustvu njihovog izricitog pristanka u tom smislu (vidi stav 52 u gornjem tekstu). 70. S obzirom na gore navedeno, iako saosjea sa tvrdnjom podnositeljke predstavke, Sud ne moze a da ne zakljuci da je drzava preduzela neophodne mjere da se pravosnazna presuda donijeta u njenu korist izvrsi (vidi stav 68 u gornjem tekstu). Prema tome, nije doslo do povrede clana 6, stav 1 Konvencije. 2. U vezi sa neizvrsenjem privreme mjere za starateljstvo nad djecom i pravosnazne presude za starateljstvom nad djecom, razmatranog prema clanu 8 Konvencije. (a) Argumenti koje su strane iznele 71. Vlada je iznijela da nije doslo do povrede clana 8. U vezi sa pravosnaznom presudom za starateljstvo nad djecom, Vlada se oslonila na argumente ve iznijete u stavu 65 u gornjem tekstu,

237

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

dok je, u vezi sa privremenom mjerom za starateljstvom nad djecom, zadovoljna sto su domai sudovi ucinili sve sto su mogli da se ova odluka izvrsi. Podnositeljka predstavke, meutim, nije bila dovoljno aktivna, posto 30. avgusta 2004. godine nije preuzele djecu, ve se umjesto toga odlucila za postepen postupak spajanja sa djecom uz pomo Centra za socijalni rad. U svakom slucaju, djeca nisu zeljela da zive sa podnositeljkom predstavke. 72. Podnositeljka predstavke je ponovo potvrdila svoje prituzbe. Ona je dalje primijetila da su djeca sistematski plasena i da im tuzeni nije dozvoljavao licne kontakte sa njom. Zbog toga su bile potrebne odreene pripremne radnje prije nego sto se mogao ponovo uspostaviti bilo kakav znacajan kontakt. (b) Relevantna nacela 73. Sud primjeuje da uzajamno uzivanje meusobnog kontakta roditelja i djeteta predstavlja sustinski element ,,porodicog zivota" u smislu clana 8 Konvencije (vidi, izmeu ostalih pravnih autoriteta, Monory protiv Rumunije i Maarske, br. 71099/01, stav 70, 5. april 2005. godine). 74. Dalje, iako je primarni cilj clana 8 da zastiti pojedinca od proizvoljnog postupanja javnih organa, postoje, osim toga, i pozitivne obaveze prisutne u djelotvornom ,,postovanju" porodicnog zivota. U oba konteksta, mora se voditi racuna da se postigne pravicna ravnoteza izmeu suprotnih interesa pojedinca i drustva u cjelini. U oba konteksta, drzava uziva odreeni prostor za slobodnu procjenu (vidjeti Keegan protiv Irske, presuda od 26. maja 1994. godine, serija A br. 290, str. 19, stav 49). 75. U vezi sa obavezom drzave da sprovodi pozitivne mjere, Sud smatra da clan 8 sadrzi pravo roditelja da se preduzmu mjere za njihovo ponovno spajanje sa djecom i obavezu nacionalnih organa da takva spajanja olaksaju (vidi, meu mnogim autoritetima, Iganaccolo-Zenide protiv Rumunije, br. 31679/96, stav 94, ECHR 2000-I; Nuutinen protiv Finske, br. 32842/96 stav 127, ECHR 2000- VIII; Iglesias Gil i A. U. I. protiv Spanije, br. 56673/00, stav 49, ECHR 2003-V). 76. Ono sto je odlucujue jeste da li su nacionalni organi preduzeli sve neophodne mjere kako bi olaksali izvrsenje, kako se moze opravdano ocekivati u posebnim okolnostima svakog slucaja (vidi, uz odgovarajue izmjene, Hokkanen protiv Finske, citiran u gornjem tekstu, stav 58; IganaccoloZenide, citiran u gornjem tekstu, stav 96; Nuutinen protiv Finske, citiran u gornjem tekstu, stav 128; Sylvester protiv Austrije, br. 36812/97 i 40104/98, stav 59, 24. april 2003. godine). 77. U ovom kontekstu, podobnost neke mjere se cijeni brzinom njenog sprovoenja, posto protek vremena moze da ima nepopravljive posljedice za odnose izmeu djeteta i roditelja koji sa njim ne zivi (vidi Iganaccolo-Zenide, citiran u gornjem tekstu, stav 102). 78 .Konacno, Sud je smatrao da se, iako mjere prinude protiv djece nisu pozeljne u ovoj osjetljivoj oblasti, upotreba kazni ne smije se iskljucivati u slucaju nezakonitog ponasanja roditelja sa kojim djeca zive (vidi Iganaccolo- Zenide, citiran u gornjem tekstu, stav 106). (v) Ocjena Suda 79. Sud primjeuje da je nesporno da veza izmeu podnositeljke predstavke i njene djece spada u okvir ,,porodicnog zivota" u smislu clana 8 Konvencije. (i) U vezi sa neizvrsenjem privremene mjere za starateljstvo nad djecom 80. Sud na prvom mjestu primjeuje da privremena mjera za starateljstvom nad djecom nije bila izvrsena od 4. avgusta 2004. godine, kada je izvrsenje nalozeno, do 2. marta 2006. godine, kada je stavljeno van snage zbog donosenja pravosnazne presude o starateljstvu nad djecom (vidi stavove 1, 14 i 26 u gornjem tekstu). Drugo, domai sudovi su pribjegavali novcanom kaznjavanju tuzenog u pokusaju da obezbijede njegovo postovanje donijetih odluka (vidi stavove 20 ­ 22 u gornjem tekstu). Najzad, a kao najvaznije, tuzeni je privremeno vezan, a djeca su predata podnositeljki

238

PREDMET: DAMJANOVI protiv SRBIJE

predstavke, ali podnositeljka predstavke nije mogla da ih fizicki preuzme posto su djeca pocela da placu i odbila da napuste tuzenog (vidi stavove 16, 17 i 69 u gornjem tekstu). 81. S obzirom na gore izneseno, Sud nalazi da je drzava preduzela neophodne mjere da se predmetna privremena mjera za starateljstvo nad djecom izvrsi. Prema tome, nije doslo do povrede clana 8 Konvencije. (ii) U vezi sa neizvrsenjem pravosnazne presude za starateljstvom nad djecom 82. S obzirom na odluku prema clanu 6, stav 1 i iz istih razloga (vidi stavove 69 i 70 u gornjem tekstu), a u svjetlu sudske prakse citirane u gornjem tekstu (vidi stav 76), Sud nalazi da nije doslo ni do povrede clana 8 Konvencije po ovom osnovu. IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. Proglasava predstavku dopustenom, 2. Utvruje da nije bilo povrede clana 6, stav 1 Konvencije, 3. Utvruje da nije bilo povrede clana 8 Konvencije. Sastavljeno na engleskom i dostavljeno u pisanoj formi 18. novembra 2008. godine, prema pravilu 77, stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda. Sally Dolle sekretar Francoise Tulkens predsjednik

239

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

240

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGO ODJELJENJE

PREDMET BODROZI i VUJIN protiv SRBIJE

(Predstavka br. 38435/05)

PRESUDA STRAZBUR 23. jun 2009. godine

Ova presuda e postati pravosnazna u okolnostima predvienim clanom 44, stav 2 Konvencije. Mogue su redaktorske promjene.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Bodrozi i Vujin protiv Srbije, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje) zasjedajui u vijeu u cijem su sastavu bili: Françoise Tulkens, predsjednik, Ireneu Cabral Barreto, Vladimiro Zagrebelsky, Danut Jocien, Dragoljub Popovi, András Sajó, Nona Tsotsoria, sudije, i Françoise Elens-Passos, zamjenik sekretara Odjeljenja, poslije vijeanja na zatvorenoj sjednici odrzanoj 2. juna 2009. godine, izrice sljedeu presudu, koja je usvojena na taj dan:

POSTUPAK

1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 38435/05), koju su Sudu podnijela protiv Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora prema clanu 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: "Konvencija") dva drzavljanina Srbije, g. Zeljko Bodrozi i g. Vladislav Vujin (u daljem tekstu: "Podnosioci predstavke"), dana 13. oktobra 2005. godine. Od 3. juna 2006. godine, poslije Deklaracije o nezavisnosti Crne Gore, Srbija je iskljuciva strana ugovornica u postupcima pred Sudom. 2. Podnosioce predstavke, kojima je pruzena pravna pomo, zastupao je g. V. Lipovan, advokat iz Kikinde. Vladu Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora, a, kasnije, Vladu Srbije (u daljem tekstu: "Vlada") zastupao je njen zastupnik, g. S. Cari. 3. Podnosioci predstavke su tvrdili da su povrijeena njihova prava na slobodu izrazavanja. 4. Dana 29. avgusta 2007. godine predsjednik Drugog odjeljenja je odlucio da Vladu obavijesti o predstavci. Primjenjujui clan 29, stav 3 Konvencije, rijesio je da osnovanost predstavke razmatra istovremeno kada i dopustenost.

CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA

5. Podnosioci predstavke su roeni 1970. godine, odnosno 1966. godine i zive u Kikindi. 6. Podnosioci predstavke su novinari i bili su zaposleni u lokalnim nedjeljnim novinama ,,Kikindske". 7. Prvi podnosilac predstavke je 9. aprila 2004. godine objavio clanak u kome kritikuje nekoliko krivicnih osuda protiv njega i jos jednog novinara zbog klevete. Clanak je imao naslov ,,Malo su nas kaznili, kakvi smo" i u relevantnom dijelu glasi kako slijedi: ,,Gdje e nam dusa, pitamo se. Jesmo li mi kikindski Superhikovi, koji uzimaju od siromasnih i daju bogatima? Jesmo li mi bahati rasipnici para svih graana kikindskog atara, pa nam jadna raja plaa kazne zbog uvredljivog pisanje? Da li nas je sudija D. K. ... preblago kaznio i nije li trebalo udovoljiti zahtjevu advokata S. K. i zasluzeno nas rebnuti sa 150 hiljada dinara? Ma, nije li nam nas tuzilac, koji zasigurno nije plavusa, a zvizde mu strajkaci, mogao traziti i vise, jer mu je [jos jedan stubac u K. novinama] urusio ugled stican decenijama, a naricito u posljednjih godinudvije, kada je onako ,,vjesto" ispisao otkaze svim [,]neradnicima[,] i opozicionarima iz [lokalne fabrike]? I sta onda da rade i o cemu da razmisljaju graani koji finansiraju nase javno preduzee? Mogu li oni da se zapitaju s kojim pravom mi pisemo uvredljivo, pa nas kikindske sudije moraju kaznjavati? ... Imamo li pravo da sporimo nasim sugraanima zelju za mirnim zivotom, bez

242

PREDMET: BODROZI I VUJIN protiv SRBIJE

stresnih situacija i kojekakvih sudskih procesa? Imamo li dusu, pitamo se naglas, i ako je imamo, di e nam, nakon sto smo priredili jos jednu zavrzlamu? Sram nas bilo." 8. U istom izdanju, drugi podnosilac predstavke je bio urednik strane pod naslovom ,,Zabava", koja se sastoji od anagrama, sala, ukrstenice i horoskopa. U gornjem dijelu strane na sredini nalazila se fotografija plavuse u donjem vesu, pored koje se nalazio tekst,koji, u relevantnom dijelu, glasi kako slijedi: ,,JPICK i rukovodstvo je prije neki dan posjetila jedna plavusa. Tom prilikom radnici koji su strajkovali su zvizdali za plavusom. A ona cak nije bila ni advokat ..." Na lijevoj strani fotografije nalazilo se mali kvadrat sa tri anagrama, od kojih je prvi bio anagram imena S. K. 9. Ubrzo poslije objavljivanja gore navedenog, S. K. je pokrenuo privatni krivicni postupak zbog uvrede protiv podnosilaca predstavke kod Opstinskog suda u Kikindi. 10. Sud je 14. februara 2005. godine osudio podnosioce predstavke za uvredu. Svakog od njih sud je novcano kaznio sa 12.000 dinara (RSD, priblizno 150 eura), nalozivsi im da zajedno plate S. K. Jos 16.000 dinara (priblizno 200 eura) na ime troskova postupka. 11. Prvostepeni sud je u presudi definisao uvredu kao izjavu ili radnju koja objektivno ponizava odreenog pojedinca, predstavljajui napad na njegovu ili njenu cast. Potvrujui da je S. K. javna licnost, sud je objasnio da prema domaem zakonu radnja u vidu sale nije krivicno djelo u onoj mjeri u kojoj ta sala ne prevazilazi prihvatljive granice i ne postane uvredljiva. Podnosioci predstavke su morali znati da S. K. smatra njihove clanke uvredljivim, posto su prethodno osueni zbog upotrebe istih izraza protiv njega. Sud je posebno primijetio cinjenicu da su podnosioci predstavke nekoliko puta spomenuli S. K. direktno i indirektno na nekoliko razlicitih strana istih novina, i zakljucio da je S. K. dokazao da su ga ti tekstovi vrijeali time sto je pokrenuo privatni krivicni postupak. Sud je posebno utvrdio sljedee: ,,Iz ovakvog pisanja okrivljenih proizlazi namjera omalovazavanja privatnog tuzioca [S. K.]. Ovo stoga sto je sasvim jasno da su okrivljeni, na razlicite nacine i kroz razlicite rubrike [novina], uporedili privatnog tuzioca sa zenskom osobom, a takvo poreenje je po objektivnom shvatanju sredine uvredljivo. Naime, u nasem mentalitetu je uvredljivo feminiziranje muskarca, a vicevi o plavusi nisu ni malo laskavi, jer predstavljaju plavuse kao glupe osobe izvrgnute podsmijehu okoline." 12. Okruzni sud u Zrenjaninu je po zalbi 4. maja 2005. godine potvrdio prvostepenu presudu i njeno obrazlozenje.

II. RELEVANTNO DOMAE PRAVO

13. Relevantne odredbe Ustava Republike Srbije iz 2006. godine (objavljen u Sluzbenom glasniku Republike Srbije ­ Sl. list RS, broj 98/06) glase kako slijedi: Clan 170 ,,Ustavna zalba se moze izjaviti protiv pojedinacnih akata ili radnji drzavnih organa ili organizacija kojima su povjerena javna ovlasenja, a kojima se povreuju ili uskrauju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemcene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviena druga pravna sredstva za njihovu zastitu." 14. Krivicni zakon Republike Srbije (objavljen u Sl. glasniku RS br. 26/77, 28/77, 43/77, 20/79, 24/84, 39/86, 51/87, 6/89, 42/89, 21/90, 16/90, 49/92, 23/93, 67/93, 47/94, 17/95, 44/98, 10/02, 11/02, 80/02, 39/03 i 67/03), u relevantnom dijelu, glasi kako slijedi: Clan 93 ,,1. Ko uvrijedi drugog, kaznie se novcanom kaznom ili zatvorom do tri mjeseca.

243

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

2. Ako je djelo iz stava 1 ovog clana ucinjeno putem stampe, radija, televizije, drugih sredstava javnog informisanja i komuniciranja ili slicnih sredstava ili na javnom skupu, ucinilac e se kazniti novcanom kaznom ili zatvorom do sest mjeseci." Clan 96 ,,1. ... Nee se kazniti... [ko] ... se uvredljivo izrazi o drugome u naucnom, knjizevnom ili umjetnickom djelu, ozbiljnoj kritici, vrsenju sluzbene duznosti, novinarskog poziva, politicke ili druge drustvene djelatnosti, odbrani nekog prava ili pri zastiti opravdanih interesa, ako iz nacina izrazavanja ili drugih okolnosti proizilazi da to nije ucinjeno u namjeri omalovazavanja. 2. U slucajevima iz gornjeg teksta, ... [tuzeni] ... se nee kazniti ko za drugog iznosi ili pronosi da je ucinio krivicno djelo za koje se goni po sluzbenoj duznosti iako ne postoji pravosnazna presuda ... ako dokaze da je imao osnovanog razloga da povjeruje u istinitost ... [tih tvrdnji] ..." 15. Relevantne odredbe Osnovnog krivicnog zakona (objavljen u ,,Sluzbenom listu Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije" ­ Sl. list SFRJ ­ br. 44/76, 36/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90, 54/90, Sluzbeni list Savezne Republike Jugoslavije ­ Sl. list SRJ ­ br. 35/92, 37/93, 24/94, 61/01 i Sl. Glasnik RS broj 39/03) predviaju sljedee: Clan 39 ,,... 3. Ako se novcana kazna ne moze naplatiti, sud e je izvrsiti tako sto e za svakih 200 dinara novcane kazne odrediti jedan dan zatvora, s tim da zatvor ne moze biti duzi od sest mjeseci. 4. Ako osueni isplati samo dio novcane kazne, ostatak e se srazmjerno pretvoriti u zatvor, a ako osueni [naknadno] isplati ostatak novcane kazne, izvrsenje zatvora e se obustaviti."

PRAVO I NAVODNA POVREDA CLANA 10 KONVENCIJE

16. Podnosioci predstavke su se zalili da je povrijeeno njihovo pravo na slobodu izrazavanja, suprotno clanu 10 Konvencije, koji u relevantnom dijelu glasi kako slijedi: ,,1. Svako ima pravo na slobodu izrazavanja. Ovo pravo ukljucuje slobodu posjedovanja sopstvenog misljenja, primanja i saopstavanja informacija i ideja bez mijesanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj clan ne sprecava drzave da zahtijevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzea. 2. Posto korisenje ovih sloboda povlaci za sobom duznosti i odgovornosti, ono se moze podvrgnuti formalnostima, uslovima, ogranicenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom drustvu .... radi zastite ugleda ili prava drugih ..." A. Dopustenost 17. Vlada je pozvala Sud da odbaci predstavku zbog neiscrpljenosti domaih pravnih sredstava. Ona je posebno iznijela da podnosioci predstavke nisu podnijeli zalbu Ustavnom sudu prema clanu 170 Ustava Srbije. 18. Podnosioci predstavke su taj argument osporili, tvrdei da se ustavna zalba ne moze smatrati pravnim sredstvom koje se mora upotrijebiti, posto je Ustavni sud poceo da radi tek krajem 2007. godine, a oni su svoju predstavku podnijeli Sudu 2005. godine. 19. Sud je ve utvrdio da ovo pravno sredstvo ustavnog karaktera ne moze da se smatra djelotvornim u smislu njegove utvrene sudske prakse prema clanu 35 stav 1 Konvencije (vidjeti Cvetkovi protiv Srbije, broj 17271/04, stav 42, 10. jun 2008. godine), bar u vezi sa predstavkama

244

PREDMET: BODROZI I VUJIN protiv SRBIJE

koje su mu podnijete prije 24. novembra 2007. godine. On ne nalazi nijedan razlog da odstupi od tog zakljucka u ovom predmetu i zbog toga odbija primjedbu Vlade. 20. Sud dalje primjeuje da predstavka nije ocigledno neosnovana u smislu clana 35, stav 3 Konvencije. On, takoe, primjeuje da nije nedopustena ni po kom osnovu. Prema tome, ona se mora proglasiti dopustenom. B. Osnovanost 1. Argumenti koje je Vlada iznijela 21. Vlada je iznijela da je taj clanak jedan iz serije clanaka koje su podnosioci predstavke objavili u vezi sa S. K. U vezi sa njegovim sadrzajem, Vlada je iznijela da ,,poreenje muskaraca sa zenama, narocito plavusama, predstavlja napad na licni integritet I dostojanstvo muskaraca, prema preovlaujuem shvatanju drustvene sredine tuzene drzave". Time su podnosioci predstavke prekoracili granice dozvoljene kritike S. K. i domai sudovi su ispravno utvrdili da je jezik korisen u clanku prvog podnosioca predstavke, kao i u anagramu drugog podnosioca predstavke bio uvredljiv I stetan za ugled S. K. Stavise, posto u tekstovima podnosilaca predstavke nije bilo opsteg interesa, njihova iskljuciva namjera je bila da uvrijede S. K. 22. Suprotno domaim sudovima, Vlada nije okarakterisala S. K. kao javnu licnost, iznijevsi da je on samo bio dobro poznati advokat stanovnicima malog grada Kikinde. Meutim, s obzirom na poseban polozaj advokata u ostvarivanju pravde, Vlada je tvrdila da je bilo neophodno da se podnosioci predstavke krivicno gone zbog vrijeanja S. K, posto bi dalji uvredljivi clanci protiv njega mogli ograniciti njegov izbor od strane klijenata u buduim slucajevima. 2. Tvrdnje podnosilaca predstavke 23. Podnosioci predstavke su iznijeli da su i domai sudovi I Vlada pogresno razumjeli predmet njihovog pisanja. Naime, S. K. je zastupao direktora velike lokalne fabrike koja je postala insolventna. U prvom tekstu koji su podnosioci predstavke objavili s tim u vezi, oni su naveli da su fabricki radnici zvizdali cim vide rukovodstvo zajedno sa S. K., ,,iako on nije plavusa". Oni su time zeljeli da na saljivi nacin iznesu ozbiljna pitanja nezaposlenosti fabrickih radnika. Iz podnesaka podnosilaca predstavke proizlazi, iako nisu dali nikakva dokumenta da to potkrijepe, da je S. K. pokrenuo jedan ili vise krivicnih postupaka protiv njih u vezi sa ovim prvim tekstom i da su domai sudovi osudili podnosioce predstavke za uvredu. 24. Podnosioci predstavke su dalje tvrdili da je predmet tekstova koji je imao za posljedicu njihovu osudu, bio satiricna kritika sudova zbog izricanja apsurdnih krivicnih sankcija novinarima, a oni su samo zeljeli da provociraju reakcije javnosti na ekonomske dogaaje u njihovom gradu. 25. Najzad, podnosioci predstavke su se slozili sa domaim sudovima da je S. K. javna licnost i da njegov prag prihvatljive kritike zbog toga treba da bude visi nego nekog privatnog pojedinca. Tacno je da je on bio poznat samo stanovnicima Kikinde ali, s obzirom da su novine koje su objavile te clanke, takoe, lokalne, pojam ,,javne licnosti" treba tumaciti shodno tome. 3. Ocjena Suda (a) ,,Propisano zakonom" 26. Nesporno je da je osuda podnosilaca predstavke za uvredu predstavljala ,,mijesanje" u njihovo pravo na slobodu izrazavanja i da je ,,propisana zakonom" prema clanu 93 Krivicnog zakonika kako je on glasio u datom trenutku (vidjeti stav 14. u gornjem tekstu).

245

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

(b) ,,Legitimni cilj" 27. Takoe je opstepoznato da je ovo mijesanje u prava podnosilaca predstavke tezilo legitimnom cilju zastite prava drugog, naime ugleda S. K. Ono sto ostaje da se utvrdi jeste da li je to mijesanje bilo "neophodno u demokratskom drustvu". (v) ,,Neophodno u demokratskom drustvu" 28. Sud podsjea da sloboda izrazavanja, predviena stavom 1 clana 10, predstavlja jedan od sustinskih osnova demokratskog drustva. Prema stavu 2, ona vazi ne samo za ,,informacije" ili ,,ideje" koje su pozeljne ili se smatraju neuvredljivim, ve i za one koje vrijeaju, sokiraju ili uznemiravaju (vidjeti, meu mnogim drugim autoritetima, Lepoji protiv Srbije, broj 13909/05, stav 73, 6. novembar 2007. godine i Filipovi protiv Srbije, broj 27935/05, stav 53, 20. novembar 2007. godine). 29. Sud naglasava bitnu funkciju koju stampa vrsi u demokratskom drustvu. Iako stampa ne smije da prekoraci odreene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njena duznost je, uprkos tome, da saopstava ­ na nacin dosljedan njenim obavezama I odgovornostima ­ informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Novinarska sloboda, takoe, pokriva mogue pozivanje naodreeni stepen pretjerivanja, ili cak na provokaciju (vidjeti Dalban protiv Rumunije [VV], broj 28114/95, stav 49, ECHR 1999-VI). 30. Nacionalni organi na prvom mjestu moraju da procijene da li postoji ,,gorua drustvena potreba" da se sloboda izrazavanja ogranici i, da prilikom te procjene, oni imaju odreeni prostor za slobodnu procjenu (vidjeti Lindon, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske [VV], broj 21279/02 i 36448702, stav 45, ECHR 2007- ...). U predmetima u vezi sa stampom, prostor za slobodnu procjenu drzave je ogranicen interesom demokratskog drustva da obezbijedi i odrzava slobodnu stampu. Zadatak Suda u sprovoenju njegove funkcije nadzora je da na mijesanje na koje se zali gleda u svjetlu predmeta kao cjeline i utvrdi da li su razlozi koje su nacionalni organi naveli da bi ga opravdali ,,relevantni i dovoljni" (vidjeti Vogt protivNjemacke, presuda od 26. septembra 1995. godine, serija A broj 323, str. 25 ­ 26, stav 52; Jerusalem protiv Austrije, broj 26958/95, stav 33, ECHR 2001-II). 31. U predmetnom slucaju, Sud primjeuje slozenu cinjenicnu pozadinu odnosa podnosioca predstavke sa S. K. i razne krivicne postupke, koji su kasnije voeni. Ovo je, uprkos obimu predmetnepredstavke, ograniceno na osudu podnosilaca predstavke od 14. februara 2005. godine. 32. Sud prvo primjeuje da je prvi podnosilac predstavke u svom tekstu implicitno uporedio S. K. sa plavusom i, ironicno, veoma kritikovao njegove prethodne osude od strane domaih sudova. Tekst se, meutim, kada se cita kao cjelina, ne moze razumjeti kao proizvoljna licna uvreda S. K., ve prije kao generalno neodobravanje prakse domaih sudova da kaznjavaju slobodu izrazavanja novinara. Tako je prvi podnosilac postavio vazno pitanje od opsteg interesa, koje on smatra vaznim za drustvo u cjelini i otvorenim za javnu raspravu. Shodno ustaljenoj praksi Suda, postoji mali prostor za ogranicenja rasprave o pitanjima od javnog interesa prema clanu 10, stav 2 Konvencije. (vidjeti Nilsen i Johnsen protiv Norveske [VV], broj 23118/93, stav 46, ECHR 2001-VIII). 33. U vezi sa drugim podnosiocem predstavke, on je postavio anagram imena S. K. u blizini fotografije plavuse i pratei tekst, u kome nije izricito spomenuo S. K., ali je tekst sadrzao odreene aluzije na njega (vidjeti stav 8 u gornjem tekstu). Cio tekst drugog podnosioca predstavke, koji je saljivog sadrzaja i objavljen je u novinskom stupcu ,,Zabava", ne moze se, po misljenju Suda, razumjeti drugacije nego kao sala, a ne kao direktna izjava sa malicioznim ciljem da uvrijedi dostojanstvo S. K. 34. U vezi sa pitanjem da li se S. K. moze smatrati javnom licnosu, Sud podsjea da je privatno lice izlozeno javnoj kritici kada ue na scenu javne rasprave (vidjeti Jerusalem protiv Austrije, citiran u gornjem tekstu, st. 38 - 39). U konkretnom predmetu, strane su se slozile da je S. K., koji je bio advokat, predstavljao rukovodstvo fabrike u visoko profilisanom slucaju stecaja, pa je tako

246

PREDMET: BODROZI I VUJIN protiv SRBIJE

postao dobro poznata licnost u gradu Kikindi. S obzirom da su clanci objavljeni u gradskim lokalnim novinama, Sud prihvata kvalifikaciju domaih sudova da je S. K. javna licnost. S. K. je usao na scenu javne rasprave i, prema tome, trebalo je da ima visi prag tolerancije prema svakoj njemu usmjerenoj kritici. 35. Sud dalje mora da razmotri da li su razlozi koje su domai sudovi naveli pri osudi podnosilaca predstavke ,,relevantni i dovoljni" da opravdaju mijesanje do kog je doslo. Sud je zatecen prvim argumentom domaih sudova s tim u vezi, sto je kasnije i Vlada potvrdila, da poreenje odraslog muskarca sa plavusom predstavlja napad na integritet i dostojanstvo muskaraca. Stavise, domai organi su smatrali da je takvo poreenje objektivno uvredljivo u njihovom drustvu. Meutim, Sud smatra da je taj argument neadekvatan i neprihvatljiv. 36. Drugo, domai sudovi su protumacili uvredljivom cinjenicu da su podnosioci predstavke spomenuli S. K. u raznim djelovima istog izdanja novina. Sud se, opet, ni sa ovim ne moze sloziti. Tekstovi podnosilaca predstavke su ocigledno sadrzali odreeni stepen podsmijevanja ali se, u okolnostima predmeta, nisu mogli smatrati uvredljivim da bi bila potrebna ostra sankcija krivicne osude. 37. Tree, primijetivsi da je S. K. ve dokazao uvredljivu prirodu tekstova podnosilaca predstavke time sto je protiv njih pokrenuo postupak, domai sudovi su implicitno proglasili da je svaka odbrana podnosilaca predstavke bez ikakvog prakticnog efekta. 38. S obzirom na gore navedeno, Sud smatra da ne postoji ,,gorua drustvena potreba" da se ogranici sloboda izrazavanja podnosilaca predstavke, kao i da razlozi koje su domai sudovi iznijeli nisu relevantni ni dovoljni da opravdaju to mijesanje. 39. Najzad, Sud podsjea da su, pri ocjeni srazmjernosti mijesanja, priroda i ozbiljnost odreenih kazni, takoe, faktori koji se moraju uzeti u obzir (vidjeti Cumpn i Mazre protiv Rumunije, broj 33348/96, 17. decembar 2004. godine, st. 111 ­ 124; Sokolowski protiv Poljske, broj 75955/01, stav 51, 29. mart 2005. godine). S tim u vezi, Sud istice da pribjegavanje krivicnom gonjenju novinara za iznijete uvrede koje pokreu pitanja od javnog znacaja, kao sto su ove u predmetnom slucaju, treba smatrati srazmjernim samo u veoma izuzetnim okolnostima koje podrazumijevaju najozbiljniji napad na prava pojedinca (vidjeti, uz odgovarajue izmjene, Azevedo protiv Portugala, broj 20620/04, stav 33, 27. mart 2008. godine). Smatrati drugacije bi novinare zaplasilo u njihovom doprinosu javnoj raspravi o pitanjima koja uticu na zivot zajednice i, uopstenije, ugrozilo stampu u vrsenju njene vazne uloge ,,javnog cuvara" (,,public watchdog"). 40. U predmetnom slucaju, mora se uzeti u obzir cinjenica da podnosioci predstavke nisu bili samo podvrgnuti krivicnoj osudi, ve i da se novcana kazna koja im je odreena, u slucaju neizvrsenja, mogla zamijeniti zatvorom od sezdeset dana (vidjeti stav 15 u gornjem tekstu). 41. Gore navedena razmatranja su dovoljna da Sud zakljuci da je mijesanje u pravo podnosilaca predstavke na slobodu izrazavanja bilo u potpunosti nesrazmjerno. Shodno tome, doslo je do povrede clana 10 Konvencije.

II PRIMJENA CLANA 41 KONVENCIJE

42. Clan 41 Konvencije predvia: ,,Kada Sud utvrdi prekrsaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrasnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omoguava samo djelimicnu odstetu, Sud e, ako je to potrebno, pruziti pravicno zadovoljenje osteenoj stranci." 43. Podnosioci predstavke nisu trazili naknadu za nematerijalnu ili materijalnu stetu. Prema tome, Sud im ne dodjeljuje naknadu. 44. Meutim, podnosioci predstavke, kojima je pruzena pravna pomo, trazili su naknadu troskova koje su imali pred Sudom. Meutim, oni nisu specifikovali svoj zahtjev kako se to trazi prema pravilu 60 Poslovnika Suda. Shodno tome, Sud im ne dodjeljuje naknadu u ovom dijelu.

247

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

IZ GORE NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. Proglasava predstavku dopustenom. 2. Utvruje da je doslo do povrede clana 10 Konvencije. 3. Odbija zahtjev podnosilaca predstavke za naknadu troskova. Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi 23. juna 2009. godine u skladu sa pravilom 77 st. 2 i 3 Poslovnika Suda. Françoise Elens-Passos zamjenik sekretara Odjeljenja Françoise Tulkens predsjednik

248

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGO ODJELJENJE

PREDMET BODROZI protiv SRBIJE

(Predstavka broj 32550/05)

PRESUDA STRAZBUR 23. jun 2009. godine

Ova presuda e postati pravosnazna u okolnostima predvienim clanom 44, stav 2 Konvencije. Mogue su redaktorske promjene.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Bodrozi protiv Srbije, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje) zasjedajui u vijeu u cijem su sastavu bili: Françoise Tulkens, predsjednik, Ireneu Cabral Barreto, Vladimiro Zagrebelsky, Danut Jocien, Dragoljub Popovi, András Sajó, Nona Tsotsoria, sudije, i Françoise Elens-Passos, zamjenik sekretara Odjeljenja, poslije vijeanja na zatvorenoj sjednici odrzanoj 2. juna 2009. godine, izrice sljedeu presudu, koja je usvojena na taj dan:

POSTUPAK

1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (broj 32550/05), koju je Sudu podnio protiv Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora prema clanu 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: "Konvencija") drzavljanin Srbije, g. Zeljko Bodrozi (u daljem tekstu: "Podnosilac predstavke"), dana 23. avgusta 2005. godine. Od 3. juna 2006. godine, poslije Deklaracije o nezavisnosti Crne Gore, Srbija je iskljuciva strana ugovornica u postupcima pred Sudom. 2. Podnosioca predstavke, kome je pruzena pravna pomo, zastupao je g. V. Lipovan, advokat iz Kikinde. Vladu Drzavne zajednice Srbija I Crna Gora, a, kasnije, Vladu Srbije (u daljem tekstu: "Vlada") zastupao je njen zastupnik, g. S. Cari. 3. Podnosilac predstavke je tvrdio da su povrijeena njegova prava na slobodu izrazavanja i na pravicno suenje. 4. Dana 13. septembra 2006. godine Sud je odlucio da Vladu obavijesti o predstavci. Primjenjujui clan 29, stav 3 Konvencije, rjiesio je da osnovanost predstavke razmatra istovremeno kada i dopustenost.

CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA

5. Podnosilac predstavke je roen 1970. godine i zivi u Kikindi. 6. Podnosilac predstavke je novinar i clan jedne politicke stranke. U vrijeme spornih dogaaja on je, takoe, bio urednik lokalnih nedjeljnih novina, "Kikindske". 7. Podnosilac predstavke je 3. oktobra 2003. godine objavio clanak o izvjesnom istoricaru, J. P., pod naslovom Rijec ima fasista. U svom clanku podnosilac predstavke je napisao: ,, J. P., istoricar, koji je tokom osamdesetih i devedesetih godina proslog vijeka ispisivao kilometre raznih uvreda i kleveta na racun Milosevia i njegovog ... rezima, ponovo je dosao u zizu javnosti zahvaljujui ... novinara Televizije Novi Sad ..., koji ga je pozvao da gostuje u emisiji ,,Otkopcano". A J. P. ne bi bio to sto jeste (idiot), da nije iskoristio jos jednu priliku da iznese svoje fasistoidne stavove. Tako je na kanalu drzavne televizije..., ispricao kako je Baranja pod hrvatskom okupacijom, kako su Slovaci, Rumuni i, prije svega, Maari u Vojvodini kolonisti... Prema misljenju [J. P.], Hrvata uopste i nema u Vojvodini ..., a Maari su velikim dijelom Sloveni... zbog toga sto imaju ,,tako lijepo slovensko lice" ...U ove tri sedmice nakon emisije oglasile su se mnoge nevladine organizacije i pojedinci i poneka politicka stranka... [Oni] su zatrazili od Savjeta za radiodifuziju, pozivajui se na tacku 6 njegovih preporuka koja predvia ... da su ,,svi emiteri duzni da postuju ... odredbe o suzbijanju govora mrznje", da preduzmu mjere protiv [nacionalne]

250

PREDMET: BODROZI protiv SRBIJE

TV ... Reagovali su i ministar kulture i medija i drugi zvanicnici. Posljednje vijesti govore da Radiodifuzna agencija prikuplja relevantne podatke o emisiji ... Dotle, J. P. sigurno likuje jer je svoje izopacene stavove jos jednom uspio da plasira u javnost. Nakon petooktobarskih promjena, ovaj profesionalni ,,pljuvac" je ....postavljen za direktora Istorijskog arhiva Srbije ... donedavno, kada ga je Vlada smijenila. I tada je dobio priliku u nekim tabloidima ... da [kritikuje] aktuelnu Vladu i ,,nepostojee narode". ,,Otkopcano" je samo posljednja epizoda ovog aktiviste ... koji e vjerovatno ... zagaivati nasu sredinu dugo vremena." 8. J. P. je 10. oktobra 2003. godine protiv podnosioca predstavke pokrenuo privatni krivicni postupak zbog uvrede kod Opstinskog suda u Kikindi. 9. Na rocistu koje je odrzano 17. novembra 2003. godine, podnosilac predstavke je izjavio da ,,nije zelio da se poravna sa privatnim tuziocem [J. P.] zato sto je on clan fasistickog pokreta u Srbiji". Zbog ove izjave, J. P. je 5. januara 2004. godine pokrenuo novi krivicni postupak za klevetu protiv podnosioca predstavke. 10. Teritorijalna nadleznost u ovom predmetu je kasnije prenijeta Opstinskom sudu u Zrenjaninu, koji je rijesio da ova dva predmeta zdruzi. 11. Sud je rociste zakazao za 15. april 2004. godine, a poziv za ovo rociste je urucen podnosiocu predstavke zajedno sa drugom privatnom krivicnom tuzbom J. P. 11. marta 2004. godine. Podnosilac predstavke nije dosao na rociste. 12. Sud je sljedee rociste zakazao za 23. septembar 2004. godine, za koje je podnosilac predstavke primio poziv 24. juna 2004. godine. On se opet nije pojavio na sudu. 13. Podnosilac predstavke iznosi da nijedan od ovih sudskih poziva nije propisno primio, posto su oni bili upueni na adresu novina, gdje on vise nije bio zaposlen. Meutim, ispostavilo se da je on licno potpisao potvrde o prijemu za oba sudska poziva. 14. Na sljedeem glavnom rocistu 15. decembra 2004. godine, podnosilac je u sud dosao u pratnji policije. Advokat ga je sacekao u zgradi suda i podnio je predlog sudiji da se rociste odlozi kako bi se upoznao sa optuzbama u pitanju. 15. Predsjedavajui sudija je podnosiocu predstavke i njegovom advokatu odobrio 30 minuta da pripreme odbranu podnosioca predstavke. Poslje 20 minuta advokat podnosioca predstavke je rekao da su spremni za rociste. 16. Sud je odrzao glavno rociste i presudu donio istog dana, utvrdivsi da je podnosilac predstavke kriv za uvredu zbog objavljenog clanka i za klevetu zbog izjave koju je dao u sudu na rocistu 17. novembra 2003. godine. Sud je podnosioca predstavke kaznio novcanom kaznom od 15.000 dinara, priblizno 162 evra i nalozio mu da J. P. isplati jos RSD 20.700 (priblizno 225 evra) na ime troskova postupka. 17. Opstinski sud u Zrenjaninu je u svojoj presudi utvrdio, inter alia, da je opisivanje nekoga kao ,,fasiste" uvredljivo, s obzirom da istorijske konotacije tog izraza ,,predstavljaju tragediju i zlo". Sud je odbacio tvrdnju podnosioca predstavke da je on samo iznio svoje sopstveno politicko misljenje, posto je formiranje fasistickih politickih stranaka ili pokreta nelegalno prema domaem pravu. Saglasno tome, podnosilac predstavke propustio je da postuje ljudsko dostojanstvo J. P. Ako se osjeao licno uvrijeenim nekom od izjava J. P. datih u televizijskom programu ili na drugom mjestu, podnosilac predstavke je trebalo da pribjegne odgovarajuem pravnom sredstvu. 18. Na osnovu zalbe podnosioca predstavke Okruzni sud u Zrenjaninu je 9. marta 2005. godine potvrdio prvostepenu presudu. Sud je zakljucio da su izjave J. P. proizvod njegovog strucnog misljenja kao istoricara. Posto rijec ,,fasizam" znaci unistenje ljudi na osnovu nacionalne pripadnosti i/ili religije, jasno je da to nije bio predmet izjava J. P. Clanak podnosioca predstavke je, prema tome, imao iskljucivi cilj da uvrijedi J. P. korisenjem ovog izraza i time sto ga je jos nazvao ,,idiotom". 19. Drugostepeni sud je dalje utvrdio da su navodi podnosioca predstavke o nepravilnom pozivanju u sud i nemogunosti da pripremi svoju odbranu neosnovani, utvrdivsi da je on propisno pozvan u sud dva puta, ali se nije pojavio. Stavise, na rocistu odrzanom 15. decembra 2004. godine podnosilac predstavke i njegov advokat su imali priliku da se konsultuju i pripreme njegovu odbranu,

251

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

a poslije 20 minuta su izjavili da su spremni za rociste. 20. Ispostavilo se da je J. P. pokrenuo jos jedan krug postupaka protiv podnosioca predstavke ­ parnicnu tuzbu za naknadu nematerijalne stete ­ i da su domai sudovi nalozili podnosiocu predstavke da mu se isplati obesteenje u iznosu od RSD 50.000 (priblizno 540 evra). Meutim, podnosilac predstavke ove postupke nije obuhvatio svojim prituzbama koje je podnio Sudu.

II. RELEVANTNO DOMAE PRAVO

21. Relevantne odredbe Krivicnog zakona Republike Srbije (objavljen u ,,Sluzbenom glasniku Republike Srbije" ­ Sl. glasnik RS ­ br. 26/77, 28/77, 43/77, 20/79, 24/84, 39/86, 51/87, 6/89, 42/89, 21/90, 16/90, 49/92, 23/93, 67/93, 47/94, 17/95, 44/98, 10/02, 11/02, 80/02, 39/03 i 67/03) predviaju sljedee: Clan 92, stav 1 ,,Ko za drugog iznosi ili pronosi stogod neistinito sto moze skoditi njegovoj [ili njenoj] casti i ugledu, kaznie se novcanom kaznom ili zatvorom do sest mjeseci. Clan 93 ,,1. Ko uvrijedi drugog, kaznie se novcanom kaznom ili zatvorom do tri mjeseca. 2. Ako je djelo iz stava 1 ovog clana ucinjeno putem stampe, radija, televizije, drugih sredstava javnog informisanja i komuniciranja ili slicnih sredstava ili na javnom skupu, ucinilac e se kazniti novcanom kaznom ili zatvorom do sest mjeseci." Clan 96 ,,1. ... Nee se kazniti... [ko] ... se uvredljivo izrazi o drugome u naucnom, knjizevnom ili umjetnickom djelu, ozbiljnoj kritici, vrsenju sluzbene duznosti, novinarskog poziva, politicke ili druge drustvene djelatnosti, odbrani nekog prava ili pri zastiti opravdanih interesa, ako iz nacina izrazavanja ili drugih okolnosti proizilazi da to nije ucinjeno u namjeri omalovazavanja. 2. U slucajevima iz gornjeg teksta, ... [tuzeni] ... se nee kazniti ko za drugog iznosi ili pronosi da je ucinio krivicno djelo za koje se goni po sluzbenoj duznosti iako ne postoji pravosnazna presuda ... ako dokaze da je imao osnovanog razloga da povjeruje u istinitost ... [tih tvrdnji] ..." 22. Relevantne odredbe Osnovnog krivicnog zakona (objavljen u ,,Sluzbenom listu Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije" ­ Sl. list SFRJ ­ br. 44/76, 36/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90, 54/90, Sluzbeni list Savezne Republike Jugoslavije ­ Sl. list SRJ ­ br. 35/92, 37/93, 24/94, 61/01 i Sl. Glasnik RS broj 39/03) predviaju sljedee: Clan 39 ,,... 3. Ako se novcana kazna ne moze naplatiti, sud e je izvrsiti tako sto e za svakih 200 dinara novcane kazne odrediti jedan dan zatvora, s tim da zatvor ne moze biti duzi od sest mjeseci. 4. Ako osueni isplati samo dio novcane kazne, ostatak e se srazmjerno pretvoriti u zatvor, a ako osueni [naknadno] isplati ostatak novcane kazne, izvrsenje zatvora e se obustaviti." 23. Relevantne odredbe Zakonika o krivicnom postupku (objavljen u ,,Sluzbenom listu Savezne Republike Jugoslavije", br. 70/01, 68/02 i 58/04) predviaju sljedee: Clan 160 ,,Pismeno za koje je u ovom zakoniku odreeno da se ima licno dostaviti predaje se neposredno licu kome je upueno. Ako se lice kome se pismeno mora licno dostaviti ne zatekne tamo gdje se dostavljanje ima izvrsiti, dostavljac e se obavijestiti kad i na kom mjestu moze to lice da zatekne

252

PREDMET: BODROZI protiv SRBIJE

i ostavie mu kod jednog od lica navedenih u clanu 161 ovog zakonika pismeno obavjestenje da radi primanja bude u odreeni dan i sat u svom stanu ili na svom radnom mjestu. Ako i poslije ovog dostavljac ne zatekne lice kome se dostavljanje ima izvrsiti, postupie po odredbi clana 161, stav 1 ovog zakonika i smatra se da je time dostavljanje izvrseno." Clan 161 ,,1. Pismena za koja u ovom zakoniku nije odreeno da se moraju licno dostaviti, dostavljaju se takoe licno, ali takva pismena, u slucaju da se primalac ne zatekne u stanu ili na radnom mjestu, mogu se predati kome od njegovih odraslih clanova domainstva, koje je duzan da primi pismeno.Ako se oni ne zateknu u stanu, pismeno e se predati nastojniku ili susjedu, ako oni na to pristanu. Ako se dostavljanje vrsi na radnom mjestu lica kome se pismeno ima dostaviti, a to lice se tu ne zatekne, dostavljanje se moze izvrsiti licu ovlasenom za prijem poste koje je duzno da primi pismeno, ili licu koje je zaposleno na istom mjestu, ako ono pristane da primi pismeno. 2. Ako se utvrdi da je lice kome se pismeno ima dostaviti odsutno i da mu lica iz stava 1 ovog clana zbog toga ne mogu pismeno na vrijeme predati, pismeno e se vratiti uz naznacenje gdje se odsutni nalazi." Clan 162 (1) ,,1. Okrivljenom e se licno dostaviti poziv za prvo saslusanje u prethodnom postupku i poziv za glavni pretres." 24. Clan 419 predvia, inter alia, da nadlezni javni tuzilac moze da podnese zahtjev za zastitu zakonitosti protiv ,,pravosnazne sudske odluke", u ime ili protiv tuzenog, ako je povrijeen relevantan materijalni i/ili proceduralni ,,zakon". 25. Na osnovu gore navedenog zahtjeva, prema cl. 420, 425 i 426, Vrhovni sud moze da potvrdi predmetnu optuzbu ili je preinaciti. On, takoe, moze ukinuti spornu presudu, u cjelini ili djelimicno, i naloziti ponovno suenje pred nizim sudovima. Ako Vrhovni sud, meutim, utvrdi da je doslo do povrede zakona u korist tuzenog, on to moze saopstiti, ali ostaviti na snazi pravosnaznu odluku. 26. Prema cl. 199 i 200 Zakona o obligacionim odnosima (objavljen u ,,Sluzbenom listu SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 kao i u ,,Sl. listu SRJ" broj 31/93), inter alia, svako ko je pretrpio dusevnu patnju kao posljedicu krsenja njegove ili njene casti ili ugleda moze, u zavisnosti od njihovog trajanja i jacine, podnijeti tuzbu kod parnicnih sudova radi novcane naknade, i, osim toga, traziti druge vrste naknade "koje bi mogle" obezbijediti odgovarajue nematerijalno zadovoljenje. 27. Clan 13 Zakona o parnicnom postupku iz 2004. godine (objavljen u ,,Sl. glasniku RS" broj 125/04) predvia da je parnicni sud vezan pravosnaznom presudom krivicnog suda o tome da li je izvrseno krivicno djelo kao i u pogledu krivicne odgovornosti osuenog lica. 28. Relevantne odredbe koje se ticu Suda Srbije i Crne Gore i statusa Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora navedene su u presudi Matijasevi protiv Srbije (broj 23037/04, st. 12, 13. i 16 ­ 25., 19. septembar 2006. godine).

PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANA 10 KONVENCIJE

29. Podnosilac predstavke se zalio da je njegova krivicna osuda povrijedila njegovo pravo na slobodu izrazavanja kako je predvieno clanom 10 Konvencije, koji u relevantnom dijelu glasi kako slijedi: ,,1. Svako ima pravo na slobodu izrazavanja. Ovo pravo ukljucuje slobodu posjedovanja sopstvenog misljenja, primanja i saopstavanja informacija i ideja bez mijesanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj clan ne sprecava drzave da zahtijevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzea. 2. Posto korisenje ovih sloboda povlaci za sobom duznosti i odgovornosti, ono se moze

253

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

podvrgnuti formalnostima, uslovima, ogranicenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom drustvu .... radi zastite ugleda ili prava drugih ..." A. Dopustenost 30. Vlada je iznijela da podnosilac predstavke nije iscrpio sva raspoloziva i djelotvorna domaa pravna sredstva. Na prvom mjestu, sto se tice krivicnog postupka, on je propustio da urgira kod javnog tuzioca da ulozi zahtjev za zastitu zakonitosti (ZZZ) u njegovo ime (vidjeti st. 24 i 25 u gornjem tekstu). Drugo, on je mogao podnijeti parnicnu tuzbu za naknadu stete prema cl. 199 i 200 Zakona o obligacionim odnosima ako je smatrao da je povrijeeno neko od njegovih prava licnosti (vidjeti stav 26 u gornjem tekstu). S tim u vezi Vlada je dala primjer jedne pravosnazne presude gdje je domai sud primijenio cl. 5 i 8 Konvencije, zajedno sa clanom 200 Zakona o obligacionim odnosima, tako sto je tuziocu prihvatio parnicnu tuzbu za naknadu stete na nacin koji podrazumijeva nezakonito snimanje, hapsenje i pritvor. Tree, podnosilac predstavke je mogao pokrenuti krivicni postupak protiv J. P. ako je smatrao da je neka od njegovih izjava uvredljiva, i najzad, on je mogao upotrijebiti zalbeni postupak pred Sudom Srbije i Crne Gore (vidjeti stav 28 u gornjem tekstu). 31. Podnosilac predstavke je tvrdio da su sva gore navedena pravna sredstva nedjelotvorna. 32. Sud podsjea da je, u skladu sa utvrenom sudskom praksom, svrha pravila o unutrasnjim pravnim sredstvima u clanu 35, stav 1 Konvencije da se visokim stranama ugovornicama pruzi mogunost da sprijece ili isprave navodne povrede prije nego sto se neko zbog njih obrati Sudu. Meutim, jedina pravna sredstva koja treba iscrpiti jesu ona koja su djelotvorna. Obaveza je drzave kada tvrdi da pravna sredstva nisu iscrpljena, da uvjeri Sud da su ta sredstva djelotvorna, da su i teorijski i prakticno bila na raspolaganju u relevantnom vremenu (vidjeti, izmeu ostalog, presudu u predmetu Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1991. godine, serija A, broj 198, str. 11-12, stav 27 i u predmetu Dalia protiv Francuske, presuda od 19. februara 1998. godine, Izvjestaji 1998-1, str. 87-88, stav 38). Kada je uslov tog tereta dokazivanja ispunjen, podnosilac predstavke je duzan da dokaze da je pravno sredstvo na koje se drzava pozvala zapravo bilo iscrpljeno, ili da je zbog nekog razloga bilo neadekvatno ili nedjelotvorno u konkretnim okolnostima predmeta, ili da su postojale posebne okolnosti koje su podnosioca odnosno podnositeljku predstavke oslobaale tog zahtjeva (vidjeti predmet Dankevich protiv Ukrajine, broj 40679/98, stav 107., 29. april 2003. godine). 33. Najzad, Sud podsjea da djelotvorno pravno sredstvo mora ciniti dio uobicajenog procesa naknade i da ne moze biti diskrecionog karaktera. Podnosilac predstavke, prema tome, mora biti u stanju da postupak pokrene direktno, a da ne mora da se oslanja na dobru volju drzavnog sluzbenika (vidjeti, Lepoji protiv Srbije, broj 13909/05, stav 54, 6. novembar 2007. godine). 34. Ako se vratimo na predmetni slucaj, Sud smatra da je jedino javni tuzilac mogao podnijeti zahtjev za zastitu zakonitosti u ime podnosioca predstavke. Stavise, on je imao potpuno diskreciono pravo da li da to ucini ili ne. Ako je podnosilac predstavke i to mogao da trazi, on svakako nije imao pravo prema zakonu da ovo pravno sredstvo upotrijebi licno (vidjeti stav 24 u gornjem tekstu). Zahtjev za zastitu zakonitosti je, stoga, bio nedjelotvoran u smislu clana 35, stav 1 Konvencije. 35. U vezi sa mogunosu da se podnese parnicna tuzba za naknadu stete protiv pravosnazne krivicne osude, Vlada nije mogla da citira nijedan primjer iz domae sudske prakse gdje je zahtjev zasnovan na relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima uspjesno upotrijebljen u nekom predmetu kao sto je predmet podnosioca predstavke. Po misljenju Suda, ispostavlja se da je suprotno drustvenoj svrsi krivicnih sankcija da osueno lice moze pokrenuti parnicni postupak protiv drzave da bi stavilo van snage pravosnaznu krivicnu osudu i dobilo naknadu stete koju je zbog nje pretrpjelo. Ovom pravnom sredstvu, prema tome nedostaju bilo kakvi izgledi na uspjeh. 36. Dalje, Sud ne moze da vidi kako je pokretanje krivicnog postupka protiv J. P. moglo da bude djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na krivicnu osudu podnosioca predstavke i navodnu povredu njegovih prava. U svakom slucaju, posto je iscrpio sva pravna sredstva u krivicnom postupku koji je

254

PREDMET: BODROZI protiv SRBIJE

protiv njega pokrenut, od podnosioca predstavke se nije moglo opravdano ocekivati da krene jos jednim putem nesigurne naknade (vidjeti, mutatis mutandis, Filipovi protiv Srbije, broj 27935/05, stav 44, 20. novembar 2007. godine). 37. Najzad, u vezi sa tvrdnjom Vlade da je podnosilac predstavke trebalo da podnese zalbu Sudu Srbije i Crne Gore, Sud podsjea da je on ve utvrdio da ovo konkretno pravno sredstvo nije bilo dostupno do 15. jula 2005. godine i da je, stavise, i ostalo nedjelotvorno do raspada Drzavne zajednice Srbija i Crna Gora (vidjeti, Matijasevi protiv Srbije, broj 23037/04, st. 34-37., ECHR 2006...). Sud ne vidi nijedan razlog da odustane od ovog stava u predmetnom slucaju. 38. S obzirom na gore navedeno, Sud smatra da se prituzbe podnosioca predstavke ne mogu proglasiti nedopustenim zbog neiscrpljenja domaih pravnih sredstava prema clanu 35 (1) Konvencije. Prema tome, primjedba Vlade se mora odbiti. 39. Sud dalje primjeuje da ova prituzba nije ocigledno neosnovana u smislu znacenja clana 35, stav 3 Konvencije. On, takoe, primjeuje da ona nije nedopustena ni po bilo kom drugom osnovu. Prema tome, mora se proglasiti dopustenom. B. Osnovanost 1. Argumenti koje su iznijele strane 40. Vlada je tvrdila da su izrazi ,,idiot" i ,,fasista" objektivno klevetnicki i, u odnosu na J. P., takoe, netacni zato sto on nije nikada bio ,,clan fasistickog pokreta u Srbiji" posto takva grupa nije nikada ni postojala. Dalje, clanak podnosioca predstavke nije napisan u dobroj namjeri, posto je njegova glavna svrha da ponizi J. P. i u javnosti stvori jako osjeanje odbojnosti prema njemu. Iako su misljenja J. P. i izjave koje je dao za vrijeme razgovora, kao i u njegovoj knjizi pod naslovom ,,Autonomija Vojvodine ... kosmar srpskog naroda), zaista probudile ostre reakcije javnosti, Vlada je uprkos tome tvrdila da podnosilac predstavke nije ispostovao novinarsku etiku tako ga kritikujui. 41. Vlada je dalje iznijela da J. P., kao lice koje nema javnu funkciju, zahtijeva vei stepen zastite od izlaganja novinarskim kritikama. Navodi podnosioca predstavke su bili samo izjave, ni na koji nacin potkrijepljene istinom. 42. Najzad, Vlada smatra da je kazna izrecena podnosiocu predstavke zanemarljiva i, prema tome, srazmjerna legitimnom cilju kome se tezilo. 43. Podnosilac predstavke je osporio misljenja Vlade. On je podsjetio da su izjave J. P. stetne za visenacionalnu sredinu Vojvodine i da se, kao novinar, osjeao obaveznim da na njih javno reaguje. Posto je J. P. iznio svoja misljenja na drzavnoj televiziji, podnosilac predstavke se nije slozio da bi pokretanje privatne sudske parnice, kako je Vlada predlozila, predstavljalo dovoljan odgovor na ove izjave. 2. Ocjena Suda (a) ,,Propisano zakonom" 44. Nesporno je da je osuda podnosioca predstavke za klevetu i uvredu predstavljala ,,mijesanje" u njegovo pravo na slobodu izrazavanja i da je ,,propisana zakonom" prema cl. 92 i 93 Krivicnog zakonika kako je on glasio u datom trenutku (vidi stav 21 u gornjem tekstu). (b) ,,Legitimni cilj" 45. Takoe je opstepoznato da je navedeno mijesanje tezilo legitimnom cilju zastite prava drugog, naime ugleda J. P. Ono sto ostaje da se utvrdi jeste da li je to mijesanje bilo "neophodno u demokratskom drustvu".

255

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

(v) ,,Neophodno u demokratskom drustvu" i. Opsta nacela 46. Kao sto je Sud cesto primijetio, sloboda izrazavanja predviena clanom 10 predstavlja jedan od sustinskih osnova demokratskog drustva. Prema stavu 2, ona vazi ne samo za ,,informacije" ili ,,ideje" koje su povoljne ili se smatraju neuvredljivim, ve i za one koji vrijeaju, sokiraju ili uznemiravaju (vidjeti, meu mnogim drugim autoritetima, Lepoji protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stav 73, Filipovi protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stav 53). Ona obuhvata, izmeu ostalog, pravo na nepristrasne, dobronamjerne informacije o pitanjima od javnog interesa cak i kada predmetna publikacija podrazumijeva netacne i stetne izjave o privatnim pojedincima (vidjeti Lepoji protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stav 74). 47. Sud naglasava bitnu funkciju koju stampa vrsi u demokratskom drustvu. Iako stampa ne smije da prekoraci odreene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njena duznost je, uprkos tome, da saopstava ­ na nacin dosljedan njenim obavezama i odgovornostima ­ informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Novinarska sloboda, takoe, pokriva mogue pozivanje na odreeni steepen pretjerivanja, ili cak na provokaciju (vidjeti Dalban protiv Rumunije [VV], broj 28114/95, stav 49, ECHR 1999-VI). 48. Nacionalni organi na prvom mjestu moraju da procijene da li postoji ,,gorua drustvena potreba" da se sloboda izrazavanja ogranici i, da prilikom te procjene, oni imaju odreeni prostor za slobodnu procjenu (vidjeti Lindon, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske [VV], broj 21279/02 i 36448702, stav 45, ECHR 2007- ...). U predmetima u vezi sa stampom, prostor za slobodnu procjenu drzave je ogranicen interesom demokratskog drustva da obezbijedi i odrzava slobodnu stampu. Zadatak Suda u sprovoenju njegove funkcije nadzora je da na mijesanje na koje se zali gleda u svjetlu predmeta kao cjeline i utvrdi da li su razlozi koje su nacionalni organi naveli da bi ga opravdali ,,relevantni i dovoljni" (vidjeti Vogt protiv Njemacke, presuda od 26. septembra 1995. godine, serija A broj 323, str. 25 ­ 26, stav 52; Jerusalem protiv Austrije, broj 26958/95, stav 33, ECHR 2001-II). ii. Primjena na predmetni slucaj 49. U predmetnom slucaju, osuda podnosioca predstavke se zasnivala na izrazima koje je upotrijebio da opise J. P. ­ ,,idiot", ,,fasista" I ,,clan fasistickog pokreta". Imajui u vidu razliku izmeu uvrede i klevete kao dva odvojena krivicna djela, s cim u vezi je utvreno da je podnosilac predstavke kriv, Sud e uprkos tome razmatrati ovaj predmet kao cjelinu, s obzirom da cinjenice i priroda upotrijebljenih izraza zahtevaju takvo razmatranje. 50. Vlada je prvenstveno tvrdila da su izrazi podnosioca predstavke iznosenje cinjenica koje nisu tacne, zato sto bi u Srbiji bilo nezakonito da se oformi fasisticki pokret. Izgleda da domai sudovi, takoe, zasnivaju svoje zakljucke na ovom argumentu u velikoj mjeri. Sud ovdje podsjea da on ima stalnu praksu koja pravi razliku izmeu cinjenica i vrijednosnih sudova, pri cemu ove druge kao takve nisu podlozne dokazu (vidjeti, na primjer, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A broj 103, stav 46; Oberschlick protiv Austrije (broj 1), 23. maj 1991. godine, stav 63, serija A broj 204). Klasifikacija neke izjave kao cinjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje, prvenstveno, spada u prostor slobodne procjene nacionalnih organa, posebno domaih sudova (vidjeti Pedersen I Baadsgaard protiv Danske [VV], broj 49017/99, stav 76, ECHR 2004- XI). Meutim, cak i gdje izjava predstavlja vrijednosni sud, mora da postoji dovoljna cinjenicna osnova da je podrzi (vidjeti Jerusalem protiv Austrije, citiran u gornjem tekstu, stav 43). 51. Kao preliminarnu primjedbu, Sud primjeuje da je u prethodnim slucajevima utvrdio da su opsteuvredljivi izrazi,,idiot" I,,fasista" prihvatljiva kritika u odreenim okolnostima (vidjeti Oberschlick protiv Austrije (broj 2), presuda od 1. jula 1997. godine, Izvjestaji o presudama i odlukama 1997-

256

PREDMET: BODROZI protiv SRBIJE

IV; Feldek protiv Slovacke, broj 29032/95, ECHR 2001-VIII). Meutim, on mora razmotriti posebne okolnosti ovog predmeta kao cjeline kako bi utvrdio da li je krivicna osuda podnosioca predstavke na osnovu ovih izraza bila srazmjerna legitimnom cilju kome je tezila. 52. Izjave podnosioca predstavke se moraju posmatrati u kontekstu. Podnosilac predstavke je reagovao na odreene kontraverzne izjave koje je dao J. P. na drzavnoj televiziji u vezi sa postojanjem i istorijom nacionalnih manjina u Vojvodini, visenacionalnoj sredini, od cega 35% njenog stanovnistva nisu Srbi, prema popisu iz 2002. godine. Ovu ogromnu veinu cinili su uglavnom Maari, ali, takoe, i Slovaci, Hrvati i drugi. U tom razgovoru, J. P. je izjavio, inter alia, da su ,,svi Maari u Vojvodini kolonisti" i da ,,u tom podrucju nema Hrvata". Iako se J. P. ni na koji nacin ne oslanja na fasizam, kako su ga definisali srpski sudovi (vidjeti stav 18 u gornjem tekstu), razumljivo je zasto je podnosilac predstavke, koji je i sam imao drugacije politicke poglede, mogao protumaciti izjave J. P. kao da podrazumijevaju odreeni stepen netolerancije prema nacionalnim manjinama. Cinjenica sto je on kao novinar smatrao da mu je duznost da javno reaguje na takve izjave je, takoe, razumljiva. Dalje, Sud smatra da to sto se neko nazove fasistom, nacistom ili komunistom, ne moze samo po sebi da se izjednaci sa cinjenicnim stanjem o politickoj pripadnosti tog lica (vidjeti, mutatis mutandis, Feldek protiv Slovacke, citiran u gornjem tekstu, stav 86). 53. S obzirom na gore navedeno, Sud nalazi da izrazi koje je podnosilac predstavke upotrijebio ne mogu a da se ne tumace kao vrijednosni sud, cija vjerodostojnost ne podlijeze dokazu. Takvi vrijednosni sudovi mogu biti pretjerani u nedostatku cinjenicne osnove, ali u svjetlu gore navedenih elemenata, to ne izgleda da je slucaj u predmetnoj predstavci. 54. Sud dalje primjeuje da su granice prihvatljive kritike sire u vezi sa nekim politicarem od onih u vezi sa privatnim pojedincem. Meutim, cak se i privatni pojedinci izlazu javnom ispitivanju kada se pojave na sceni javne debate (vidjeti Jerusalem protiv Austrije, citiran u gornjem tekstu, st. 38 39). U predmetnom slucaju, Sud primjeuje da je J. P. izgleda bio dobro poznata javna licnost, koji je u jednom trenutku cak imao i javnu funkciju (vidjeti stav 7 u gornjem tekstu). U svakom slucaju, posto je objavio knjigu sa temom od velikog javnog interesa i posto se pojavio na lokalnoj televiziji, on mora da je znao da je mogao biti izlozen ostroj kritici velikog broja gledalaca. On je, prema tome, bio obavezan da pokaze vei steepen tolerancije u ovom kontekstu (vidjeti, mutatis mutandis, Oberschlick protiv Austrije (broj 2), presuda od 1. jula 1997. godine, Izvjestaji 1997-IV, st. 31 ­ 33). 55. Shodno ustaljenoj praksi Suda, postoji mali prostor za ogranicenja rasprave o pitanjima od javnog interesa prema clanu 10, stav 2 Konvencije (vidjeti, Nilsen i Johnsen protiv Norveske [VV], broj 23118/93, stav 46, ECHR 1999-VIII). S tim u vezi, Sud primjeuje da je rasprava u predmetnom slucaju jasno bila od velikog javnog interesa i predmet neprekidne politicke rasprave. Ovo potkrepljuje cinjenica da nije samo podnosilac predstavke, ve su, takoe, i mnoge nevladine organizacije, politicke stranke i neke istaknute politicke licnosti, reagovale na kontraverzni intrvju sa J. P. na televiziji i na izjave koje je dao tom prilikom. 56. Tacno je da je kada je kritikovao J. P. podnosilac predstavke upotrijebio ostre rijeci koje, posebno kada se izgovore u javnosti, mogu cesto da se smatraju uvredljivim. Meutim, njegove izjave su date kao reakcija na provokativni intervju i u kontekstu slobodne rasprave o pitanju od opsteg interesa za demokratski razvoj njegovog regiona i zemlje u cjelini. Njihov sadrzaj nije nikako imao za cilj da raspiri nasilje (vidjeti, a contrario, Lindon, Otchakovsky-Laurens i July, citiran u gornjem tekstu, stav 57). Stavise, clan 10 stiti ne samo ,,informacije" ili ,,ideje" koje su povoljne ili se smatraju neuvredljivim, ve i one koji vrijeaju, sokiraju ili uznemiravaju (vidjeti, meu mnogim drugim autoritetima, Castells protiv Spanije, 23. april 1992. godine, stav 42, serija A broj 236, i Vogt, citiran u gornjem tekstu, stav 52). 57. U vezi sa razlozima koje su dali domai sudovi prilikom osude podnosioca predstavke, Sud primjeuje da su oni ogranicili svoju analizu na cinjenicu da je formiranje fasistickog pokreta u Srbiji zabranjeno zakonom i da su, prema tome, izjave podnosioca predstavke netacne. Meutim, prilikom usvajanja uske definicije onoga sto bi moglo da se smatra prihvatljivom kritikom, domai sudovi se nisu upustili u analizu da li su izjave podnosioca predstavke mogle biti vrijednosni sudovi koji ne

257

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

podlijezu dokazu (vidjeti, Grinberg protiv Rusije, broj 232472/03, st. 28 ­ 30, 21. jul 2005. godine). Oni, takoe, nisu obavili odgovarajuu analizu proporcionalnosti da bi se procijenio kontekst u kom su ti izrazi upotrjiebljeni i njihovu cinjenicnu osnovu. Shodno tome, Sud zakljucuje da se razlozi koje su naveli domai sudovi ne mogu smatrati ,,relevantnim i dovoljnim" da se opravda mijesanje o kome je rijec. 58. Najzad, Sud podsjea da su prilikom ocjene proporcionalnosti mijesanja, priroda i ozbiljnost odreene kazne, takoe, faktori koji se uzimaju u obzir (vidjeti Cumpn i Mazre protiv Rumunije, broj 33348/96, 17. decembar 2004. godine, st. 111 - 124; Sokolowski protiv Poljske, broj 75955/01, stav 51, 29. mart 2005. godine). U konkretnom predmetu, mora se uzeti u obzir cinjenica da nije samo podnosilac predstavke bio predmet krivicne osude, ve i da je kazna koja mu je odreena mogla, u slucaju neizvrsenja, biti zamijenjena zatvorom od 75 dana (vidjeti stav 22. u gornjem tekstu). 59. Gore navedena razmatranja su dovoljna da omogue Sudu da zakljuci da je krivicni postupak u posebnim okolnostima ovog predmeta imao za posljedicu krsenje prava podnosioca predstavke na slobodu izrazavanja. Prema tome, doslo je do povrede clana 10 Konvencije.

II NAVODNA POVREDA CLANA 6, STAV 3(b) KONVENCIJE

60. Podnosilac predstavke se zalio sto mu nije dato dovoljno vremena da pripremi odbranu u krivicnom postupku. On se oslonio na clan 6, stav 3(b) Konvencije, koji glasi kako sljedi: ,,3. Svako ko je optuzen za krivicno djelo ima sljedea minimalna prava: (b) dovoljno vremena i mogunosti za pripremanje odbrane ..." Dopustenost 61. Vlada je osporila ovaj argument. Ona je dostavila potvrde o prijemu poziva koje je potpisao podnosilac predstavke za rocista zakazana za 15. april i 23. septembar 2004. godine, kojima nije prisustvovao. Ona je tvrdila da je podnosilac predstavke bio upoznat sa sadrzajem obje privatne krivicne tuzbe, posto je prvu dobio na rocistu odrzanom 17. novembra 2003. godine, dok mu je druga urucena uz sudski poziv 15. aprila 2004. godine. Stavise, na rocistu odrzanom 15. decembra 2004. godine, podnosilac predstavke je dobio 30 minuta da se konsultuje sa advokatom i pripremi odbranu, ali je advokat izjavio da su oni spremni ve poslije 20 minuta. Vlada je iznijela da je sud mogao odobriti dalje odlaganje rocista da je to trazio advokat podnosioca predstavke. 62. Podnosilac predstavke se uglavnom nije slozio sa ovim argumentima, tvrdei da je urucenje dva sudska poziva bilo neregularno, jer je izvrseno na mjestu gdje je on ranije bio zaposlen. 63. Sud podsjea da su ,,prava odbrane", od kojih clan 6, stav 3 daje neiscrpnu listu, uvedena, iznad svega, da bi se utvrdila jednakost, sto je vise mogue, izmeu krivicnog gonjenja i odbrane. Clanom 6, stav 3(b) optuzenom se jemci ,,odgovarajue vrijeme i mogunosti za pripremu odbrane" i, prema tome, podrazumijeva da znacajna aktivnost radi odbrane u njegovo ime moze da obuhvati sve sto je ,,neophodno" da se pripremi glavni pretres. Optuzeni mora imati mogunost da organizuje svoju odbranu na odgovarajui nacin i da bez ogranicenja moze da pred sud iznese sve relevantne argumente odbrane i da tako utice na ishod postupka. Ova odredba je povrijeena samo ako je to nemogue (vidjeti Mayzit protiv Rusije, broj 63378/00, st. 78 ­ 79, 20. januar 2005. godine). 64. Ako se vratimo na predmetni slucaj, Sud primjeuje da je podnosilac predstavke uredno obavijesten o optuzbi u novembru 2003. godine, odnosno u martu 2004. godine. On je uvijek poslje toga mogao da slobodno komunicira sa svojim advokatom u vezi sa pripremom odbrane prije rocista i prvostepene presude od 15. decembra 2004. godine. 65. Podnosilac predstavke se posebno zalio sto ga je policija dovela na posljednje navedeno rociste i sto je imao ograniceno vrijeme da se konsultuje sa advokatom. Meutim, s obzirom na gore navedene elemente, kao i na cinjenicu da je njegov advokat izrazio spremnost da se suenje nastavi

258

PREDMET: BODROZI protiv SRBIJE

prije isteka dodijeljenog vremena, Sud smatra da je podnosilac predstavke imao dovoljno vremena da pripremi svoju odbranu. 66. Proizilazi da je prituzba ocigledno neosnovana i mora se odbaciti shodno clanu 35, st. 3 i 4 Konvencije.

III PRIMJENA CLANA 41 KONVENCIJE

67. Clan 41 Konvencije predvia: ,,Kada Sud utvrdi prekrsaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrasnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omoguava samo djelimicnu odstetu, Sud e, ako je to potrebno, pruziti pravicno zadovoljenje osteenoj stranci." A. Steta 68. Podnosilac predstavke je trazio 10.000 eura na ime naknade za nematerijalnu stetu. 69. Vlada je osporila ovaj zahtjev. 70. Sud prihvata da je podnosilac predstavke pretrpio nematerijalnu stetu, kao sto je mentalni bol i razocarenje zbog postupka protiv njega. Procjenjujui na osnovu pravicnosti, Sud podnosiocu predstavke dodjeljuje 500 eura plus porez koji se moze zaracunati na ovaj iznos. B. Troskovi 71. Podnosilac predstavke, kome je odobrena pravna pomo, nije imao dalja potrazivanja u vezi sa troskovima koje je imao pred Sudom. Shodno tome, Sud mu ne dodjeljuje naknadu u ovom dijelu. IZ GORE NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. Proglasava prituzbu u vezi sa slobodom izrazavanja dopustenom, a ostali dio predstavke nedopustenim. 2. Utvruje da je doslo do povrede clana 10 Konvencije. 3. Utvruje (a) da tuzena drzava treba da isplati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca od datuma kada ova presuda postane pravosnazna, u skladu sa clanom 44 stav 2 Konvencije, 500 eura (pet stotina eura) na ime nematerijalne stete, koje treba pretvoriti u nacionalnu valutu tuzene drzave po kursu koji se primjenjuje na dan isplate plus svaki porez koji se moze zaracunati; (b) da po isteku gore navedena tri mjeseca do isplate, treba platiti obicnu kamatu na gore navedeni iznos po stopi koja je jednaka najnizoj kamatnoj stopi Evropske centrale banke uz dodatak od tri procentna poena. 4. Odbija preostali dio zahtjeva podnosioca predstavke za pravicno zadovoljenje. Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi 23. juna 2009. godine u skladu sa pravilom 77 st. 2 i 3 Poslovnika Suda. Françoise Elens-Passos zamjenik sekretara Odjeljenja Françoise Tulkens predsjednik

259

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

260

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVO ODJELJENJE

EUROPAPRESS HOLDING D.O.O. protiv HRVATSKE

(Predstavka br. 25333/06)

PRESUDA STRAZBUR 22. oktobar 2009.

Ova e presuda postati konacna pod okolnostima utvrenim u cl. 44, st. 2 Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, Evropski sud za ljudska prava (Prvo odjeljenje), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. Christos Rozakis, predsjednik, ga Nina Vaji, g. Khanlar Hajiyev, g. Dean Spielmann, g. Sverre Erik Jebens, g. Giorgio Malinverni, g. George Nicolaou, sudije, i g. Søren Nielsen, sekretar Odjeljenja, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 1. oktobra 2009. godine, donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke (br. 25333/06) protiv Republike Hrvatske, koji je prema clanu 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (,,Konvencija") Sudu podnijela firma Europapress holding d.o.o. (,,podnositeljka"), drustvo s ogranicenom odgovornosu osnovano prema zakonu Republike Hrvatske, dana 22. maja 2006. godine. 2. Firmu podnositeljku zastupala je advokatica V. Alaburi iz Zagreba. Hrvatsku Vladu (,,Vlada") zastupala je njena zastupnica, ga S. Staznik. 3. Firma podnositeljka je navela da je doslo do krsenja njenog prava na slobodu izrazavanja. 4. Dana 20. septembra 2007. predsjednik Prvog odjeljenja odlucio je da Vladu obavijesti o predstavci. Takoe je odluceno da se uz ispitivanje osnovanosti predstavke istovremeno ispita i njegova dopustenost (cl. 29, st. 3).

CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA

5. Firma podnositeljka, Europapress holding d.o.o., drustvo je s ogranicenom odgovornosu osnovano prema zakonu Republike Hrvatske, s registrovanim sjedistem u Zagrebu. A. Pozadina predmeta 6. Firma podnositeljke osnovana je 1990. godine i najvei je izdavac novina i casopisa u Hrvatskoj, objavljuje pet dnevnih novina i vise od trideset casopisa s prosjecnim godisnjim tirazom od 177 miliona primjeraka. Njegov najistaknutiji nedjeljnik, casopis Globus, objavio je 2. februara 1996. clanak pod naslovom ,,Ministar S. uperio pistolj u novinarku E.V.!", u kojem je izvijestio o incidentu koji se navodno dogodio u zgradi Vlade 26. januara 1996. te ukljucivao gospodina B.S., tadasnjeg ministra finansija i potpredsjednika Vlade, i novinarku dnevnih novina Novi list, E.V. Clanak navodi da su B.S. i E.V. razgovarali na stepenicama zgrade Vlade i da je B.S., nezadovoljan posljednjim clankom E.V., rekao da bi je trebalo ubiti. Takoe se navodi da je B.S. nakon toga slijedio E.V. u novinarsku sobu, gdje je navodno uzeo pistolj od pripadnika obezbjeenja i uperio ga u E.V., govorei da e je ubiti, nakon cega se glasno nasmijao vlastitoj sali. Clanak je objavljen u casopisu Globus u kolumni ,,Politicki terminator". U to je vrijeme Globus imao tiraz od oko 185.000 primjeraka. 7. Tekst predmetnog clanka glasi: Ministar S. uperio je pistolj u novinarku E.V.!

262

PREDMET: EUROPAPRESS HOLDING protiv HRVATSKE

,,Sudei po nesvakidasnjoj sceni koju je prosle nedjelje u novinarskoj sobi u zgradi Vlade priredio B.S., novinari bi se mogli suociti s kvalitativno razlicitim izjavama negodovanja zbog tekstova koji potpredsjedniku Vlade nisu po volji. Naime, svoju prvu sljedeu pojavu na sjednici Vlade, a posto je objavila kriticki tekst o novom proracunu pod naslovom »B.S.-ove fenomenalne brojke«, komentatorka »Novog lista« E.V., dugo e nositi u sjeanju. Jos na stepenistu zgrade na Markovom trgu docekao je B.S. i, ipak nastojei da sacuva koliko toliko opusten ton, tvrdio je kako to nije bilo u redu, da sve podsjea na licna razracunavanja i slicno, a u jednom trenutku mu je izletjelo, navodno, nesto poput: »Treba te ubiti!«. Ocito iznerviran prisustvom E.V., dosao je za njom u novinarsku sobu, u kojoj se, uz nekolicinu novinara, zatekao i jedan od ljudi iz obezbjeenja. I B.S. mu tada mrtav - hladan, poseze za pojas, uzima pistolj i uperi cijev u zabezeknutu novinarku uz rijeci: »Sad u te ubiti!« Zatim se grohotom poceo smijati vlastitoj »sali«, uz kisele osmijehe novinara. E.V., meutim, to nije bilo nimalo smijesno." 8. 3. i 12. februara 1996. godine Novi list je objavio istu informaciju, a 14. februara 1996. objavile su je jos jedne dnevne novine, Glas Slavonije. 9. Nekoliko dana nakon incidenta, E.V. je podnijela krivicnu prijavu i zahtjev za naknadu stete protiv B.S. I krivicna prijava i zahtjev za naknadu stete koje je podnijela odbijeni su jer nije uspjela dokazati da je postojala opasnost za njenu vlastitu sigurnost uslijed ozbiljne prijetnje smru. B. Graanski postupak zbog klevete 10. Dana 10. maja 1996. B.S. podnio je graansku tuzbu zbog klevete protiv firme podnositeljke zahtjeva Opstinskom sudu u Zagrebu, trazei 500.000 kuna naknade za nematerijalnu stetu. Tvrdio je da su objavljene informacije neistinite te da su naskodile njegovom ugledu javne i politicke licnosti, s obzirom da je clanak objavljen u visokotiraznom nedjeljniku u kojem je B.S. prikazan kao neodgovorna i nerazborita osoba sklona losim i krajnje neumjesnim salama. Predmet je naknadno spojen s dvije druge tuzbe koje je B.S. istoga dana podnio protiv Novoga lista i Glasa Slavonije. 11. Firma podnositeljka je ustrajala u tvrdnji da su objavljene informacije istinite ili utemeljene na cinjenicama za ciju istinitost postoje osnovani razlozi. Nadalje, incident je izazvao javni interes te je javnost stoga imala pravo da zna za njega, dok je novinarka E.V. bila ozbiljan i pouzdan izvor informacija. Uprkos ponovljenim pokusajima, novinarka Globusa nije uspjela dobiti komentar od kabineta B.S. samo nekoliko dana nakon incidenta. Naposljetku, podnositelj je tvrdio da je objavljeni clanak predstavljen na takav nacin kako bi pokazao da se radilo o sali, a ne o ozbiljnoj prijetnji. 12. Tokom postupka sud je saslusao svjedoke, i to pripadnika obezbjeenja D.P., novinarku E.V., novinarku Glasa Slavonije, H.P., i novinarku drzavne novinske agencije HINA-e, S.S., koji su svi bili prisutni u novinarskoj sobi tokom navodnog incidenta. Sud je takoe saslusao tuzioca, autora clanka, N.T., i glavnog urednika Globusa, D.B. Na zahtjev firme podnositeljke, sud je takoe saslusao novinarku Novog lista, J.V., koja je tada bila predsjednica Hrvatskog novinarskog drustva, te je primio pisanu izjavu R.I., novinarke nedjeljnika Arena (iako je odbio da je pozove kao svjedoka). 13. Na rocistu odrzanom 2. aprila 1997. sud je saslusao pripadnika obezbjeenja D.P. Relevantni dio njegova iskaza glasi: ,,Sjeam se da se kriticne prilike odrzavala sjednica Vlade, a ja sam tada bio u obezbjeenju. Nakon sjednice sefica ... kabineta rekla mi je da pozovem g. B.S., s tim da mi je rekla da se nalazi u sobi za novinare. Ja sam dosao tamo i zatekao g. B.S. u toj sobi. Osim njega tamo su bile prisutne neke druge osobe, gospoa E.V. i H.P. ... G. B.S. je razgovarao sa zenskom osobom meni nepoznatom. Ne mogu se sjetiti o kojoj se osobi radi tacno. Ja sam se obratio g. B.S. i obavijestio ga da ga treba premijer, na sto je on u sali odgovorio da li sam dosao da ga privedem. Ja sam primijetio da je u

263

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

sobi bila atmosfera opustena i da su se nesto salili. Ja sam ostao da stojim kod ulaza, a g. B.S. je krenuo prema vani pokraj mene. Pod lijevom rukom je imao materijale, a desnom rukom je okrznuo po mom desnom boku gdje mi je bio sluzbeni pistolj. Rekao je nesto kada je dodirnuo, ,,To su argumenti", nesto u tom smislu. Ja sam samoinicijativno na to izvadio pistolj, ispraznio sarzer, odnosno okvir pistolja izvadio van. Nakon toga ja sam pistolj pljostimice stavio na lijevu ruku, nakon toga je gospoa E.V., koja je ... stajala s moje lijeve strane i pisala, prokomentarisala da se ne igramo sa oruzjem. Ja sam odgovorio da se nema cega bojati, da sam oruzje ispraznio i municiju spremio u dzep. Nakon toga tuzilac je prokomentarisao ,,Molim Vas spremite pistolj, jer e pisati da sam novinarki prijetio". Nakon toga, ga E.V. je prokomentarisala izjavu tuzioca i rekla ,,Pa ja u to i objaviti". U trenutku kada je tuzilac izjavio da ja spremim pistolj ..., usla je novinarka S.S. i rekla: ,,Nemojte E.V., ona je dobra cura". Nakon toga g. B.S. je napustio prostoriju, ga E.V. je nastavila da pise tekst. Jedina osoba koja je imala moj pistolj u rukama bila je novinarka S.S., jer smo mi otisli u drugi kraj prostorije gdje nikome nismo smetali, novinarku je zanimalo oruzje,s obzirom da je sama posjedovala oruzje. Ona ima muzejski primjerak oruzja i o tome smo pricali. Osim sto je tuzilac meni rekao da spremim pistolj jer e biti objavljeno u novinama da prijeti novinarki da e je ubiti, ja nisam za vrijeme dok sam bio prisutan primijetio da su tuzilac i novinarka E.V. meusobno razgovarali, a moj pistolj osim novinarke S.S. niko nije imao u rukama, kao sto sam ve rekao. Nije istina sto je pisalo u novinama da je meni tuzilac oteo pistolj." 14. Na rocistu odrzanom 21. maja 1997. sud je saslusao novinarku E.V. Relevantni dio njenog iskaza glasi: E.V.: ,,Dana 26.1. [1996.] bila je zakazana redovna sjednica Vlade. Za petak za popodnevni termin. Ja sam inace akreditovani novinar i pratim rad Vlade, a idui prema sobi u kojoj pratim sjednice na monitoru sa svojim kolegama srela sam tuzioca i G.S. Tuzilac je reagovao vrlo ostro, izjavivsi da je nezadovoljan clankom koji sam ja objavila u ,,Novom listu" tokom januara u kojem sam pisala o proracunu i Vladinoj politici. Tuzilac je ... izjavio da je taj clanak dozivio kao licni napad na sebe, a kada sam zatrazila da to argumentuje, on to nije ucinio, jer smatra da je to obracun sa njim. Ja sam odgovorila da je to vjerovatno njegov ustampa zbog cinjenice da je njegovo ime bilo istaknuto u naslovu, a clanak propraen njegovom fotografijom. Tom prilikom tuzilac mi je rekao da sam ,,ubojica s djecjim licem" i treba me ubiti. ... Nakon sto sam dosla u sobu za novinare ..., sjela sam za sto kako bih proucila materijale koji su nam neposredno prije sjednice bili dostavljeni. ... Osim mene u sobi su bili H.P., koja je pratila nesto na kompjuteru... Ja sam bila usredsreena na materijale koje sam citala, u jednom trenutku sam registrovala da su u sobi prisutni tuzilac i jedan pripadnik obezbjeenja koga sam znala po vienju. Na njihov razgovor nisam obraala paznju sve dok u jednom trenutku nisam cula da tuzilac spominje novinare, nakon cega sam podigla pogled i vidjela tuzioca, dok pripadnika obezbjeenja koji je stajao s druge strane stola kod mene, a tuzilac je na dlanu drzao pistolj. Tada je u sobu za novinare usla novinarka HINE S.S. i izjavila, ,,Nemojte Editu, ona je dobra", uzela pistolj u ruke, govorei da ima nekoga u porodici ko ima takav pistolj, pa da zeli da ga razgleda." Predsjednik vijea: ,,Kome se obraao tuzilac u trenutku kada je izgovorio ,,ubojica s djecjim licem"?" E.V.: ,,Tuzilac je bio okrenut prema meni, a nalazili smo se u malom prostoru u blizini stepenista u ulaz u jedan veliki foaje." Predsjednik vijea: ,,Od koga je novinarka S.S. uzela pistolj?" E.V.: ,,Ja to ne mogu sa sigurnosu kazati, jer se to desilo relativno brzo, a ja sam bila sokirana iz razloga, sto sam povezala dogaaj koji se zbio prije ulaska u novinarsku sobu i prijetnje koje je

264

PREDMET: EUROPAPRESS HOLDING protiv HRVATSKE

izrekao tuzilac sa cinjenicom da sam u njegovoj ruci vidjela pistolj, dozivjela sam kao prijetnju meni licno. Nakon toga tuzilac je izasao iz prostorije, ostali su pripadnik obezbjeenja i S.S., koji su razgledali pistolj, nakon toga je pocela sjednica koju smo pratili." Predsjednik vijea: ,,Da li je bilo ko od prisutnih u sobi na bilo koji nacin reagovao da vas zastiti, s obzirom da ste shvatili prijetnju licno?" E.V.: ,,Ja se sjeam da je novinarka H.P. nesto rekla .. ne mogu se sjetiti sta je tom prilikom izjavila.. " Punomonik tuzioca: ,,Jeste li vi i tuzilac u novinarskoj sobi razgovarali?" E.V.: ,,Prije nego sto je pistolj bio izvaen, nas dvoje nismo razgovarali. Nakon toga, ja sam koliko se sjeam rekla da u to i objaviti." Punomonik tuzioca: ,,Da li vam se tuzilac u novinarskoj sobi obratio bilo kakvim rijecima?" E.V.: ,,Ne. Naime, ja dok sam citala materijale za sjednicu nisam kako sam izjavila obraala paznju sto su pripadnik obezbjeenja i tuzilac razgovarali, da li se tuzilac obraao meni, ja to ne znam, ja sam reagovala na rijeci novinari, tada sam digla glavu i vidjela pistolj u ruci." Punomonik tuzioca: ,,Da li je bilo tuzilac ili neko drugi uperio pistolj u vas?" E.V.: ,,Ja to nisam vidjela." Punomonik tuzioca: ,,Da li ste o tome bilo sta objavili?" E.V.: ,,Ja sam dala svoj komentar tek nakon sto je o tome bilo postavljeno poslanicko pitanje, odnosno nakon sto je tuzilac u sredstvima javnog informisanja dao svoje vienje o dogaajima." Punomonik tuzioca: ,,Zbog cega niste odmah reagovali i objavili podatke o tome?" E.V.: ,,To je bilo u petak ... i nisam zeljela reagovati dok se ne smirim, a nakon toga po proteku vikenda odlucila sam da o cijelom dogaaju obavijestim urednika ,,Novog lista" i predsjednistvo Hrvatskog novinarskog drustva." Punomonik tuzioca: ,,Da li ste o tome obavijestili novinare ,,Globusa"?" E.V.: ,,Ja sam o tom dogaaju razgovarala sa kolegama novinarima u Press centru Parlamenta, gdje su bili prisutni novinari koji su pratili rad Parlamenta." Tuzilac: ,,U kojoj sam ruci drzao pistolj?" E.V.: ,,U desnoj ruci." Tuzilac: ,,Da li se sjeate sta sam imao u lijevoj ruci?" E.V.: ,,Nisam sigurna da ste u tom trenutku u lijevoj ruci bilo sta drzali." Tuzilac: ,,Da li sam pistolj u kojem trenutku u nekoga uperio?" E.V.: ,,Ve sam navela da to nisam vidjela." Tuzilac: ,,Da li sam u tom trenutku u novinarskoj sobi rekao ,,Sada u te ubiti!"?" E.V.: ,,Ne sjeam se da ste mi se tada obratili." Tuzilac: ,,Mozete li tacno citirati rijeci koje sam izgovorio na hodniku?" E.V.: ,,Vi ste mi rekli: ,,Ti si ubojica s djecjim licem i tebe treba ubiti"." Punomonik optuzenog: ,,Da li ste razgovarali sa novinarom ,,Globusa" o navedenom dogaaju?" E.V.: ,,Novinar ,,Globusa" bio je prisutan kada sam o tome razgovarala sa koleginicom iz moje redakcije." Punomonik optuzenog: ,,Da li ste dozivjeli pistolj u ruci tuzioca kao licnu prijetnju?" E.V.: ,,Jesam." Punomonik optuzenog: ,,Jeste li imali bilo kakav motiv da cijeli incident izmislite, kako biste nanijeli stetu tuziocu?" E.V.: ,,Nisam imala nikakav motiv kako bih taj incident izmislila. Ja sebe dozivljavam kao ozbiljnu i odgovornu osobu, i do sada nisam imala nikakve ekscese takvog karaktera. Sto se tice mog pisanja o radu Vlade, ja sam o tome puno pisala, a nikada nije bilo nikakvih demantija niti tvrdnji da sam nesto u napisima netacno isticala." Punomonik optuzenog: ,,Jeste li o tom dogaaju razgovarali sa S.S.?" E.V.: ,,Ja s njom o tome nisam razgovarala. Moram dodati da sam sa S.S. razgovarala tek sto je o

265

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

cijelom dogaaju pisano u Feralu, jer je spominjano njeno ime, te nakon sto je koleginica S.S. razgovarala sa J.V., predsj. drustva, nakon toga ja i koleginica S.S. smo se nasle, tom prilikom je ona prakticno potvrdila moj iskaz, a tada je rekla da se sjea da je vidjela da je pistolj bio uperen prema meni." optuzenog: ,,Da li je tom prilikom koleginica S.S. izjavila da se pistolj nalazio u ruci tuzioca?" E.V.: ,,Da." 15. Na rocistu odrzanom 16. juna 1997. sud je saslusao novinarku S.S. Relevantni dio njenog iskaza glasi: S.S.: ,,Ja sam bila prisutna dogaaju ... u novinarskoj sobi. ... [K]ada sam usla u novinarsku sobu, vidjela sam da tuzilac i E.V. razgovaraju,s tim da sam iz razgovora shvatila da je tema razgovora clanak koji je E.V. napisala ... Prema onome sto sam cula ... nisam ocijenila da se radi o razgovoru sa povisenim tonovima, naprotiv ja sam u sali tom prilikom tuziocu rekla ,,Dok je vas politicara i nas novinara, uvijek e biti takvih situacija da neete biti zadovoljni sa nasim pisanjem", pored toga ja sam rekla nesto otprilike ,,Edita je dobra cura". To sam izgovorila prije nego sto je predstavnik obezbjeenja izvadio pistolj. Nakon toga kako se priblizavao trenutak sjednice, dosla je osoba iz obezbjeenja i pozvala je tuzioca, na sto je on odgovorio u sali ,,Da li ste dosli da me privedete, vi ste vlast", a pri izlasku iz prostorije, s tim da se radi o uskom prostoru, okrznuo je tog covjeka iz obezbjeenja i pitao gdje mu je oruzje. Predstavnik obezbjeenja je izvadio pistolj, polozio ga na dlan, na sto sam ja rekla da su me ucili da se oruzje uvijek okree od ljudi. On je na to rekao da se ne trebam bojati jer su meci izvaeni. Koliko se sjeam, tuzilac je napustio novinarsku sobu, ja sam ostala sa predstavnikom obezbjeenja i raspitivala se o pistolju ... Ja sam sigurna da su, kada sam usla u novinarsku sobu, tuzilac i E.V. razgovarali. U stvari, ja sam ih pitala o cemu se radi, iz prvih recenica koje sam cula nisam mogla shvatiti o cemu se radi. Ni jedno ni drugo mi nije odgovorilo na to pitanje, ali sam ja shvatila o cemu se razgovara, clanak koji je napisala E.V. Dok sam ja bila prisutna nisam cula da je tuzilac bilo kakvu prijetnju izgovorio E.V. Tuzilac ni u kom trenutku nije izvukao pistolj od predstavnika obezbjeenja." Punomonik tuzioca: ,,Da li je tuzilac u bilo kom trenutku za E.V. upotrijebio izraz ,,ubojica s djecjim licem"?" S.S.: ,,Ne." 16. Na rocistu odrzanom 10. septembra 1997. sud je saslusao novinarku H.P. Relevantni dio njenog iskaza glasi: H.P.: ,,Ja redovno pratim sjednice Vlade kao novinar Glasa Slavonije. Toga dana sam na vrhu stepenica gdje se odrzava sjednica Vlade vidjela tuzioca u drustvu sa mojim koleginicama.... Ja sam se sa njima zaustavila; poceli smo razgovarati o kompjuterima, a nakon toga tuzilac je poceo razgovarati o tekstu koji je E.V. objavila u Novom listu. Tuzilac je bio ljut zbog tog teksta i ... rekao da E.V. treba ubiti i da je ona ubica djecjeg lica. Ja sam nakon toga otisla u sobu novinara. Nakon sto sam usla u sobu... Sjela sam za kompjuter i nakon toga usla je E.V., pozdravile smo se i ja sam nastavila da radim. Primijetila sam kada je tuzilac usao u sobu, ali nisam primijetila kada je usao u sobu covjek iz obezbjeenja. Cula sam povisene tonove, a ja sam bila postrance okrenuta u odnosu na tuzioca i E.V. E.V. je sjedjela za stolom, cula sam neko suskanje pa sam se ponovo okrenula prema njima i vidjela da tuzilac pretrazuje covjeka iz obezbjeenja. Nastavila sam raditi, opet su mi skrenuli paznju poviseni tonovi, ne mogu sa sigurnosu rei ciji su to glasovi bili. Koliko mogu kazati, mislim da su razgovarali tuzilac i E.V. Kada sam pogledala prema njima, vidjela sam da tuzilac stoji ispred E.V. i u desnoj ruci drzi pistolj, i desna ruka mu je bila naslonjena na dlan lijeve ruke... rekao [je] da e novinari moi pisati da je pokusao ubiti E.V. Tada je usla S.S. i rekla: ,,Nemojte E.V., ona je dobra." Ja sam se prestrasila, jer se bojim oruzja; okrenula sam se i kada sam ponovo pogledala pistolj je bio u rukama S.S. Nakon toga primijetila sam da S.S. razgovara sa covjekom iz obezbjeenja o pistolju, a nisam primijetila kada je tuzilac napustio prostoriju. Nakon toga S.S. je napustila sobu novinara i otisla

266

PREDMET: EUROPAPRESS HOLDING protiv HRVATSKE

da prati sjednicu Vlade. Sjeam se da je S.S. rekla predstavniku obezbjeenja da njen djed ima takav pistolj. Nakon toga poceli smo sa ostalim novinarima da pratimo sjednicu. Ja sam pitala E.V. da li e se to objaviti u novinama, ona je rekla da se to nee objavljivati u novinama....." Tuzilac: ,,Da li je E.V. bila prisutna kada sam izjavio da je ona ubojica djecjeg lica?" H.P.: ,,E.V. tada nije bila prisutna." Tuzilac: ,,Sto sam tacno rekao?" H.P.: ,,Vi ste rekli za E.V. da je treba ubiti, ona je ubica s djecjim licem." Tuzilac: ,,Jeste li i kada prenijeli te rijeci ... E.V.?" H.P.: ,,Ja sam to ispricala E.V. nakon sto je zavrsila sjednica Vlade." Tuzilac: ,,Zbog cega o tome niste izvijestili E.V. prije pocetka odrzavanja sjednice?" H.P.: ,,Nisam zeljela o tome govoriti E.V., a mislila sam da ete joj vi sami nesto rei. Kada sam vidjela pistolj, shvatila sam da je situacija ozbiljna i nakon sjednice sam E.V. ispricala razgovor." Punomonik tuzioca: ,,Mozete li podrobno opisati kako je tuzilac pretrazio radnika obezbjeenja?" H.P.: ,,Pretrazivao ga je po gornjem dijelu tijela, do pojasa. Nakon toga sam se okrenula i radila na kompjuteru." Punomonik tuzioca: ,,Da li je tuzilac predstavniku obezbjeenja oduzeo pistolj?" H.P.: ,,Ne znam." Punomonik tuzioca: ,,Da li je tuzilac uperio pistolj u E.V.?" H.P.: ,,Nije uperio pistolj u E.V. Ja sam vidjela da je tuziocu bila savijena desna ruka u kojoj je drzao pistolj, da li je imao prste na obaracu nisam vidjela." Tuzilac: ,,S koliko ruku sam pretrazivao predstavnika obezbjeenja? Da li sam nesto drzao u rukama?" H.P.: ,,Sa dvije ruke. Niste nista drzali u rukama." Punomonik tuzioca: ,,Jeste li vidjeli kuda je otisao pistolj iz tuziocevih ruku?" H.P.: ,,Nisam vidjela, ali sam okrenula glavu i rekla: ,,Maknite taj pistolj."" Punomonik tuzioca: ,,Zbog cega niste objavili taj dogaaj, s obzirom da ste novinar?" H.P.: ,,Pitala sam E.V., ona nije zeljela da se to objavi, a ja iz novinarske solidarnosti to nisam mogla objaviti." 17. Na istom rocistu sud je saslusao i glavnog urednika Globusa, D.B. Relevantni dio njegovog iskaza glasi: D.B.: ,,Ja sam o cijelom dogaaju saznao od ... kolege koji prati sjednice Vlade, koji nam o tome izvjestava. Urednik Terminatora [rubrike u Globusu] je vrsio provjere kod ljudi iz Vlade. Kako smo od njih dobili slicne informacije ..., to smo odlucili da objavimo tekst koji je objavljen u rubrici Terminator u Globusu. Ja neposredno nisam nista provjeravao, jer su pojedini urednici odreeni za pojedine rubrike u listu." Punomonik tuzioca: ,,Od kojih ljudi bliskih Vladi je provjeravana informacija koja je objavljena u Globusu?" D.B.: ,,Nije uputno o tome govoriti, ukoliko to sada otkrijem, takav izvor vise neu imati." Punomonik tuzioca: ,,Da li je neko o tome razgovarao sa tuziocem?" D.B.: ,,Nije mi poznato, morao bih pitati urednika [rubrike Terminator]." Punomonik tuzioca: ,,Sta se mislilo dijelom teksta u kome je naznaceno da je pistolj bio uperen u zabezeknutu novinarku?" D.B.: ,,To je figurativno, ne mislim da je tuzilac doslovce uperio pistolj na E.V." ... Tuzilac: ,,Zbog cega niste smatrali potrebnim da mi se licno obratite kako biste provjerili istinitost navoda o pistolju?"

267

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

D.B.: ,,Jer za pojedine rubrike snose odgovornost pojedini urednici rubrika." 18. Sud je zatim saslusao B.S. kao tuzioca. Relevantni dio njegova iskaza glasi: B.S.:,,Toga dana idui hodnikom prema svojoj sobi, susreo sam novinarke D.K. i H.P., jer su one inace pratile sjednice Vlade. Tom prilikom me D.K. pitala sta e biti tema sljedee pres-konferencije, na sta sam ja izjavio: ,,Kakvog smisla ima obmanjivati javnost?". D.K. mi je rekla da ja to mislim na clanak E.V. Odgovorio sam ga me povrijedio clanak E.V., iz kojeg proizlazi da obmanjujem javnost... nakon toga je dosla E.V., i razgovarali smo o njenom clanku u njenom prisustvu i rekao sam: ,,Mogu shvatiti da me ne volite, a ne mogu shvatiti da pisete takve stvari." Smatrao sam je vrlo korektnim novinarem, jer je objavila jedan razgovor sa mnom koji je po mojoj ocjeni bio izuzetno korektan. Na to sam primijetio da nailazi ministar M. koji je dolazio na sjednicu Vlade... Izjavio sam: ,,Evo vam ubice s djecjim licem", mislei na ministra M. Nakon toga uputio sam se prema svojoj kancelariji da uzmem materijale za sjednicu Vlade.... B.S. je zatim opisao incident u novinarskoj sobi: ,,... nedugo nakon toga u sobu je usao covjek obezbjeenja, koga sam inace poznavao, D.P. ... D.P. je rekao da ima zaduzenje da me odvede premijeru, ja sam rekao: ,,Da li si dosao da me dovedes ili privedes", na sto mi je odgovorio da mu je svejedno, jer mora izvrsiti svoj zadatak. U tom trenutku potapsao sam ga po sakou desne strane, znao sam i vidjelo se da ima u unutrasnjem dzepu pistolj i rekao sam: ,,Vlast je vlast." D.P. je ... izvadio pistolj i rekao ,,Tu su argumenti." U tom trenutku sjeam se da sam cuo zenski glas ­ nisam siguran da je to bio glas H.P.: ,,Nemojte se igrati oruzjem!", na sto sam ja rekao: ,,Bolje je to spremiti, da ne bi pisalo u novinama o tome." To sam rekao iz razloga, jer smo se nalazili u tom trenutku samo meu novinarima. Nisam niti u jednom trenutku imao u rukama pistolj, osim sto sam imao materijale za sjednicu, a u desnoj sam imao cigaretu. Ja te materijale nisam niti u jednom trenutku odlagao. Nije tacno da sam pretrazivao pripadnika obezbjeenja sa dvije ruke. Tada se, nakon sto sam to rekao predstavniku obezbjeenja, pojavila E.V. i rekla: ,,Da znate da u to objaviti." Ja na to nisam odgovorio ... nisam bio siguran da li ona to govori ozbiljno ili se sali i napustio sam tu prostoriju. Ja sam bio prisutan kada je naisla S.S. i komentarisala pistolj koji je imao predstavnik obezbjeenja rekavsi, otprilike: ,,Moj djeda ima bolji pistolj."... Tek u srijedu dobio sam informaciju da je u Globusu objavljen napis u kome se spominje da sam prijetio novinarki E.V. Ja naprosto iz svoje naivnosti sam propustio da reagujem na to, jer sam ocekivao da e neko od prisutnih novinara napisati... kako se to stvarno zbilo i da nije onako kako je to pisano u Globusu.... Niti jedan autor tekstova koji su predmet ovog postupka, nije me nazvao u vezi sa dogaajem da sa mnom razgovara, odnosno da od mene trazi izjavu." Predsjednik vijea: ,,Da li ste za vrijeme boravka u sobi novinara kontaktirali sa E.V.?" B.S.: ,,Ja se njoj nisam obraao. Ona se prvi puta obratila meni kao sto sam rekao, da e ona to objaviti. Nije tacno da sam izjavio da je E.V. ubica s djecjim licem i da je treba ubiti.".. Punomonik optuzenog: ,,Koji je bio razlog sto ste usli u novinarsku sobu?" B.S.: ,,Ne mogu sa sigurnosu tvrditi koji je bio razlog, pretpostavljam da otresem cigaretu, ili zbog toga sto sam pricao sa nekim."... Punomonik optuzenog: ,,Je li vam bilo normalno da predstavnik obezbjeenja vadi pistolj?" B.S.: ,,Nelagodno sam se osjeao, a pogotovo u sobi gdje su bili i novinari."... Punomonik optuzenog: ,,Da li se sjeate sto je ulaskom u sobu izjavila S.S.?" B.S.: ,,Sjeam se. ... Prve rijeci koje sam cuo da je S.S. izgovorila bile su: ,,Nemojte E.V., ona je dobra." Punomonik optuzenog: ,,Da li ste shvatili da su te rijeci bile upuene vama?" B.S.: ,,U tom trenutku nisam gledao u S.S. S obzirom na formulaciju ,,E.V. je dobra", te su se rijeci mogle odnositi na bilo koga ko se nalazio u novinarskoj sobi."

268

PREDMET: EUROPAPRESS HOLDING protiv HRVATSKE

19. Na rocistu odrzanom 10. decembra 1997. sud je saslusao autora clanka, Globusova novinara N.T. Relevantni dio njegovog iskaza glasi: N.T.: ,,Ja sam informaciju o kojoj je pisao Globus saznao od E.V. sljedeeg dana nakon spornog dogaaja ­ odnosno, nisam siguran da je to bilo sljedeeg dana ­ u kafiu u Saboru. E.V. je sjedjela sa koleginicom i zatekao sam ih kako pricaju. Bila je uzbuena. Upitao sam je o cemu se radi, ona mi je ispricala dogaaj koji se zbio u Saboru kada joj je na stepenistu, obraajui joj se povodom clanka kojeg je napisala, tuzilac zaprijetio da e je ubiti, tako je izjavila. Verbalno ju je napadao, nastavio je da je slijedi do novinarske sobe i nastavio sa verbalnim napadima, mada je, kako mi je kazala E.V., nastojao to da isprica u saljivom tonu, s tim da je tuzilac meu novinarima poznat po svom specificnom smislu za humor. Kada govorim o spec. smislu za humor tuzioca, smatram da tuzilac nije sklon da prihvati kritiku novinara, i burno reaguje na napise koji se njime bave, uglavnom je to propratio [tekst E.V.] da se radi o sali. Nakon toga je E.V. meni rekla da je u tim verbalnim napadima tuzilac od predstavnika obezbjeenja zatrazio pistolj, rekavsi ,,Daj mi pistolj!" isti uperio E.V. i rekao: ,,Sto da sada radim? Da je ubijem?" Ja sam pokusao tu informaciju da provjerim tako sto sam se obratio kabinetu tuzioca. Radilo se o utorku, danu kada se zatvaraju novine, isticali su rokovi, u vise navrata sam pokusao doi do tuzioca, to nisam uspio, uz obrazlozenje sekretarice da je on sprijecen."... Predsjednik vijea: ,,Kome ste proslijedili informaciju?" N.T.: ,,Toga se ne mogu sjetiti sa sigurnosu, ali cini mi se g. G., uredniku rubrike Terminator." Predsjednik vijea: ,,Jeste li zaista povjerovali na osnovu iskaza E.V. da je tuzilac prijetio i da bi je pokusao ubiti?" N.T.: ,,Ja naravno to nisam povjerovao, niti je to tako E.V. rekla. Ona je to prikazala kao neslanu salu, tako sam i shvatio, s obzirom da se radi o koleginici koju poznajem puno godina, ja sam bez dvojbe prihvatio njen iskaz kao istinit. Zbog toga sto se i radilo o sali, tako je tekst objavljen u Terminatoru - rubrici, inace bi bio objavljen na prvim stranicama lista." Predsjednik vijea: ,,Jeste li povjerovali informaciji samo zato sto ste je dobili od E.V.?" N.T.: ,,Meni je tesko na to pitanje odgovoriti, radilo se o osobi koju dobro poznajem, koja mi je gotovo prijatelj i zbog toga sam informaciju prihvatio."... 20. Na istom rocistu sud je saslusao i novinarku Novog lista J.V. koja je u to vrijeme bila predsjednica Hrvatskog novinarskog drustva. Relevantni dio njenog iskaza glasi: J.V.: ,,Informaciju ... ja sam saznala od E.V., iz razgovora sa H.P. i S.S.... Sto se tice E.V., ispricala mi je da se toga dana srela na stepenistu u Saboru sa tuziocem ... [pa je] tuzilac dosta burno reagovao na tekst koji je napisala...koji se bavio proracunom ... [tom prilikom je] revoltirano kazao da je ona ubica sa djecjim licem i da je treba ubiti. Nakon toga je dosao u novinarsku sobu gdje se nalazila ... od predstavnika obezbjeenja uzeo pistolj i uperio ga u E.V. Iz razgovora sa S.S. saznala sam da je S.S. naisla u novinarsku sobu u trenutku kada je tuzilac drzao pistolj u ruci, po ocjeni S.S., radilo se o napetoj i nelagodnoj situaciji, pa je ona da bi smirila situaciju uzela pistolj iz ruke tuzioca i rekla da je taj pistolj ve vidjela. ... Prilikom uzimanja pistolja S.S. je rekla: ,,Nemojte E.V., ona je dobra."... Punomonik tuzioca: ,,Kada ste razgovarali sa E.V. i saznali [o dogaaju]?" J.V.: ,,Negdje 7 dana, odnosno 5 dana nakon dogaaja kada se zbio, dan uoci objavljivanja ... [informacije] u Globusu." 21. U svojoj pisanoj izjavi novinarka R.I. navela je da je cula da je pripadnik obezbjeenja koji je ucestvovao u incidentu otpusten jer je dopustio neovlasenoj osobi da uzme njegov sluzbeni pistolj. Budui da nije mogla dobiti ni potvrdu ni demanti te informacije od Sabora ili Vlade, odlucila je nazvati S.S., koja je svjedocila o incidentu. Relevantni dio izjave R.I. glasi: ,,Nazvala sam koleginicu S.S. i objasnila joj sta me zanima. Nije mi mogla potvrditi istinitost moje informacije, stavise, tvrdila je da ona nije tacna, pa mi je u desetminutnom telefonskom

269

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

razgovoru izmeu ostalog ispricala sljedee: ,,Nevjerovatno! Svi su se raspisali o incidentu izmeu B.S. i E.V. i to tonom kao da su upravo oni i prisustvovali tom dogaaju. Hou vam rei da ste vi prva novinarka koja je nazvala mene za informacije i to zato jer sam ja uistinu kompetentna osoba posto sam vidjela sta se dogaalo. Stajala sam u blizini B.S. i E.V. kada su oni polemisali oko njenog nedavno objavljenog teksta o potpredsjedniku [tj. B.S.]. Nisam imala utisak da se prepiru. U jednom je trenutku potpredsjednik B.S. uzeo u ruke pistolj decka iz obezbjeenja i poprilicno saljivim tonom rekao: ,,Sto da joj radim? Da je ubijem?" to je bilo sve. Niko od nas prisutnih nije to shvatio kao prijetnju niti sam ja pomislila da se ... E.V. nesto moglo dogoditi. Iznenadilo me sto je to uopste objavila u Novom listu" 22. Dana 27. februara 1998. Opstinski sud u Zagrebu donio je presudu, djelimicno usvajajui zahtjev tuzioca. Odredio je firmi podnositeljki zahtjeva da isplati B.S. 100.000 hrvatskih kuna (HRK) kao naknadu za nematerijalnu stetu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekuom od datuma donosenja presude do datuma plaanja, kao i 14.640 HRK troskova. 23. U obrazlozenju sud je naveo da je objavljena informacija bila neistinita i da firma podnositeljka zahtjeva nije valjano provjerila njenu tacnost. Konkretno, utvrdio je da B.S. nije imao pistolj u rukama tokom opisanog incidenta, budui da je to potvreno iskazima dvaju svjedoka, D.P. i S.S., te samog B.S. Iako su ostale dvije svjedokinje, E.V. i H.P., izjavile da je pistolj doista bio u rukama B.S., sud njihove iskaze nije nasao uvjerljivima budui da su se razlikovali. Relevantni dio presude glasi: ,,Na... okolnost da li je tuzilac ... u novinarskoj sobi od predstavnika obezbjeenja ... uzeo sluzbeni pistolj i njime prijetio E.V., sud je proveo dokaz saslusanjem tuzioca ... te su saslusani svjedoci E.V., D.P., H.P. i S.S. Tuzilac i svjedoci D.P. i S.S. u svojoj su izjavi naveli da tuzilac nije imao u rukama sluzbeni pistolj D.P. Svjedok E.V. je izjavila da je citajui materijale za predstojeu sjednicu u jednom trenutku podigla pogled i ugledala tuzioca koji je drzao pistolj na dlanu ruke, nakon cega je naisla novinarka S.S. te uz rijeci ,,Nemojte E.V., ona je dobra" uzela pistolj. Na pitanje od koga je [S.S.] uzela pistolj, da li od tuzioca ili od D.P., svjedok E.V.nije mogla odgovoriti sa sigurnosu, obrazlazui da se sve desilo relativno brzo, da je bila sokirana ugledavsi pistolj u tuziocevim rukama, jer je to dozivjela kao licnu prijetnju. Svjedok H.P. takoe je u svom izjavi navela da je... vidjela kako tuzilac pretrazuje predstavnika obezbjeenja D.P., nakon cega je tuzilac na dlanu desne ruke drzao pistolj, a da je dlan desne ruke drzao na dlanu lijeve ruke. Prema izjavi istog svjedoka, tuzilac je u tom trenutku razgovarao sa E.V. i to povisenim tonom. Iskaze E.V. i H.P. sud nije prihvatio, jer isti nisu uvjerljivi. E.V. je izricito navela da u novinarskoj sobi sa tuziocem nije razgovarala niti da joj se tuzilac obraao, dok je svjedokinja H.P. ustvrdila da su tuzilac i E.V. razgovarali povisenim tonom. Svjedok E.V. je rekla da je tuzilac imao pistolj na dlanu desne ruke, dok je H.P. izjavila da je tuzilac drzao pistolj s obje ruke, odnosno da je imao dlan na dlanu. E.V. nije mogla izjaviti od koga je S.S. uzela pistolj, dok je H.P. ustvrdila da ga je uzela iz ruku tuzioca. S druge strane, izjave S.S., D.P. i tuzioca... su saglasne ... iz izjave tuzioca i D.P. proizlazi da je tuzilac u trenutku kada se nalazio u novinarskoj sobi imao ispod lijeve ruke materijale za predstojeu sjednicu Vlade, pa, dakle, nije mogue da je tom prilikom drzao u ruci pistolj kako je to izjavila svjedokinja H.P. Pisanu izjavu ... R.I. kao i iskaz svjedoka J.V. ... sud nije prihvatio iz razloga sto one nisu bile prisutne dogaaju, te o istome nemaju neposrednog saznanja. Sto se pak tice pismene izjave R.I., te izjave J.V. date u svojstvu svjedoka, a koje se odnosi na iskazivanja S.S., valja napomenuti da su ti iskazi posve suprotni i razliciti zbog cega sud te izjave, odnosno iskaz kao neuvjerljive nije prihvatio.... Kako je tuzilac u Krivicnom postupku pravosnaznom presudom osloboen optuzbe da je dana 26. 01. 1996.g. ... rekao E.V. ,,Tebe treba ubiti", a nakon toga od pripadnika obezbjeenja D.P. uzeo pistolj i drzao ga u ruci, te obzirom na izjave svjedoka S.S., D.P. i izjave samog tuzioca..., pa i same E.V., sud

270

PREDMET: EUROPAPRESS HOLDING protiv HRVATSKE

je utvrdio da kriticne prilike tuzilac nije prijetio oruzjem E.V., niti je istom prilikom rekao da... je treba ubiti. Prema tome, nisu ispunjene pretpostavke iz cl. 23, st. 1, tac. 3 Zakona [o javnom informisanju] za oslobaanje optuzenog od odgovornosti za naknadu stete, jer se informacije kojima je steta ucinjena ne temelje na istinitim cinjenicama. Sud je ocijenio da nisu ispunjene niti pretpostavke za ekskulpaciju izdavaca kojim je propisano da se izdavac oslobaa odgovornosti ako se informacija kojom je steta ucinjena temelji na cinjenicama za koje je autor imao osnovani razlog da povjeruje da su istinite i preduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove istinitosti. Na tu okolnost sud je proveo dokaz saslusanjem svjedoka ... D.B. i N.T. ... D.B. je naveo da on nije vrsio nikakve provjere istinitosti objavljene informacije, a N.T., kao autor clanka, ... naveo je da informaciju koju je pisao dobio od E.V. Svjedok [N.T.] je izjavio da se obratio kabinetu tuzioca radi provjere informacije, no sa tuziocem nije uspio kontaktirati zbog tuzioceve prezauzetosti, a s obzirom na izvor informacije, informaciju ocjenjuje istinitom.... Na taj nacin sud je utvrdio da tuzeni nisu, a kako je propisano odredbom cl. 23, st. 1, tac. 3 Zakona [o javnom informisanju], preduzeli sve potrebne mjere za provjeru istinitosti informacija ... zbog cega nema niti uslova za njihovu ekskulpaciju u konkretnom slucaju.... Sud je ocijenio da su tuzeni napisima koji su predmet ovoga spora povrijedili dostojanstvo, cast i ugled tuzioca, te da postoji osnov propisan zakonom za naknadu nematerijalne stete koju tuzilac potrazuje. Prema podacima u spisu utvreno je da je tiraz lista Globus 185.000 primjeraka. ... Odlucujui o visini tuzbenog zahtjeva i naknadi koja e se tuziocu dosuditi za dusevne bolove koje trpi, sud je vodio racuna o tirazu [Globusa], ... o nacinu na koji je pisano u pojedinom clanku ...te da je kao javna licnost [tuzilac] duzan da prihvati cinjenicu da mu nije sva javnost sklona, pa njegove reakcije na negativne ocjene moraju biti drugacije od prosjecne osobe. ... [S] obzirom ... da je Globus prvi pisao o zbivanjima ... dana 26. 01. 1996. na nacin da je tim clankom po ocjeni suda povrijedio dostojanstvo, ugled i cast tuzioca, sud je tuziocu kao pravicnu naknadu za stetu koju trpi dosudio iznos od 100.000 [hrvatskih] kn sa zakon. zateznom kamatom od presuenja do plateza.. U preostalom dijelu zahtjeva, u iznosu od 400.000 [hrvatskih] kn sud je zahtjev tuzioca kao neosnovan odbio." 24. Povodom zalbe, dana 1. decembra 1998. godine, Zupanijski sud u Zagrebu potvrdio je prvostepenu presudu, ali je smanjio visinu iznosa naknade stete koju je potrebno platiti B.S. na 60.000 HRK i troskove na 8.784 HRK. 25. Firma podnositeljka zahtjeva zatim je podnijela reviziju protiv drugostepene presude. Dana 19. decembra 2002. Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je reviziju firme podnositeljke potvrujui razloge koje su naveli nizi sudovi u svojim presudama. 26. Konacno, 23. novembra 2005. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je naknadnu ustavnu tuzbu firme podnositeljke, utvrdivsi da nije doslo do povrede njenog ustavnog prava na slobodu izrazavanja. Mjerodavni dio odluke glasi: Ustavni sud je utvrdio da osporenim presudama podnosiocu ustavne tuzbe nisu povrijeena ustavna prava zagarantovana clanom 38, stavovima 1 i 2 Ustava. Ustavom zagarantovana sloboda izrazavanja misli, koja u sebi sadrzi i slobodu stampe, nema znacenje apsolutne slobode, ve je podlozna ogranicenjima propisanim Ustavom i zakonom. Ta ogranicenja za javna glasila, na primjer, proizlaze iz ... ZJP ... S obzirom na utvrenja [nizih] sudova da je podnosilac ustavne tuzbe objavom neistinitih informacija tuziocu povrijedio dostojanstvo, ugled i cast, pa je osporenim presudama obavezan da nadoknadi tuziocu time prouzrokovanu stetu, podnosilac neosnovano istice povredu odredbi clana 38, stava 1 i 2 Ustava. U odnosu na odredbe clana 10. Konvencije, prema kojima ostvarivanje slobode izrazavanja obuhvata duznosti i odgovornosti i moze biti podvrgnuto ogranicenjima, Ustavni sud navodi sljedee:

271

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

Sloboda izrazavanja predstavlja jedan od bitnih temelja svakog demokratskog drustva. Njena zastita je od posebne vaznosti kad se radi o stampi jer je zadatak stampe, pored ostaloga, objava informacija od javnog znacenja. Meutim, sloboda objavljivanja informacija u stampi ogranicena je zastitom ugleda i prava drugih osoba. Stoga je vazno utvrditi okolnosti u kojima drzavna tijela preduzimaju mjere koje bi mogle uticati na djelovanje stampe u slucajevima koji su od legitimnog javnog interesa. Sloboda izrazavanja misli ne odnosi se samo na izrazavanje i objavljivanje podataka i ideja koje imaju pozitivan stav, ve i na objavljivanje informacija koje bi mogle imati negativan odjek u javnosti. Meutim, sloboda izrazavanja nije apsolutna, ve podlijeze odreenim ogranicenjima, cak i u odnosu na napise u stampi koji se ticu informacija od javnog interesa. Ustavno jemstvo slobodnog izrazavanja sadrzi obaveze i odgovornosti koje se odnose i na stampu. Te obaveze i odgovornosti dolaze do izrazaja i kad, kao u ovom predmetu, doe do povreivanja ugleda drzavnog funkcionera. Upravo radi postojanja tih obaveza i odgovornosti od strane onih koji se koriste svojim pravom na slobodu izrazavanja, stampa je prilikom iznosenja informacija od javnog interesa duzna da postupa u dobroj vjeri kako bi pruzila vjerodostojne informacije u skladu s novinarskom etikom. Pri ocjeni je li doslo do povrede slobode izrazavanja potrebno je sagledati svaki pojedini slucaj u svjetlu svih okolnosti, ukljucujui sadrzaj spornih navoda, kao i kontekst u kojem su ti navodi izreceni. Osobito je potrebno utvrditi jesu li mjere preduzete radi ogranicenja slobode izrazavanja srazmjerne legitimnom cilju koji se tim ogranicenjem zeli postii. Zastita drzavnih funkcionera od uznemiravanja, meutim, mora uvazavati pravo i interes stampe na slobodno izvjestavanje te mu omoguiti slobodno iznosenje informacija od javnog interesa. Clanak, radi kojeg je podnosioc ustavne tuzbe sudskom odlukom obavezan osteenoj osobi platiti naknadu stete, po svom sadrzaju je takve prirode da je predstavljao napad na osteenog, kao javnu osobu, osobito na njegov ugled, te je sigurno uticao na povjerenje javnosti u njega, s obzirom na njegovu funkciju tadasnjeg potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske. Ustavni sud, u konkretnom slucaju, a na osnovu utvrenja [nizih] sudova, utvruje da je sporni clanak sadrzavao navode o ponasanju druge osobe (javne osobe), koji su nastetili ugledu te osobe... Treba navesti da su se sporni navodi temeljili na izjavi jedne osobe te nisu bili u cijelosti proizvoljne prirode. Naime, iako se radilo o javnoj osobi, podnosiocu je bila duznost provjeriti istinitost informacija prije njihove objave. Narocito stoga, sto su se sporni navodi odnosili na konkretni dogaaj. Sudovi su utvrdili da podnosioc ustavne tuzbe, objavljujui podatke koji su mogli nastetiti ugledu, casti i dostojanstvu druge osobe, nije preduzeo sve potrebno radi utvrivanja istinitosti takvih podataka. Budui da prednik podnosioca ustavne tuzbe, u konkretnom slucaju, nije udovoljio svojoj obavezi provjere informacija prije njihovog objavljivanja, sto je ... bio duzan uciniti, a radilo se o informacijama koje su nastetile ugledu i casti druge osobe, Ustavni sud smatra da su mjere preduzete radi ogranicenja slobode izrazavanja prednika podnosioca ustavne tuzbe bile potrebne i opravdane. U odnosu na dosuenu naknadu neimovinske stete za povredu ugleda druge osobe, Ustavni sud istice da sudovi imaju diskreciono pravo pri odlucivanju o visini te naknade za pretrpljene dusevne bolove osteene osobe, imajui pri tome u vidu okolnosti svakog slucaja. Meutim, i odlukom suda o visini te naknade moze se narusiti nacelo srazmjernosti izmeu tezine mijesanja sudova u slobodu izrazavanja i vaznosti interesa koji se ogranicavanjem te slobode zeli postii. Ustavni sud je utvrdio da je mjera preduzeta radi zastite ugleda druge osobe, odnosno dosuivanje naknade stete u navedenom iznosu, srazmjerna tezini povrede ugleda te osobe, kao i tezini mijesanja sudova u slobodu izrazavanja, koje je tom mjerom ucinjeno. S obzirom da se podnosilac u svom djelovanju, kao novinska kua, nije pridrzavao odredbi koje propisuje ZJP, prema misljenju Ustavnog suda, radilo se o napisu koji je narusio ugled druge osobe te umanjio povjerenje javnosti u tu osobu, kao nosioca funkcija drzavne vlasti. Stoga je utvreno da je mjera, preduzeta u konkretnom slucaju, radi ogranicenja slobode stampe,

272

PREDMET: EUROPAPRESS HOLDING protiv HRVATSKE

u svojoj cjelokupnosti srazmjerna postizanju opravdanog cilja - zastiti ugleda druge osobe, te da osporenim sudskim odlukama nije doslo do ogranicenja slobode ili prava podnosioca, suprotno odredbama clana 15 Ustava. Odluka Ustavnog suda dostavljena je punomoniku firme podnositeljke 8. decembra 2005. godine.

II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO

A. Ustav 27. Mjerodavni dio Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (prociseni tekst), 113/2000, 124/2000 (preciseni tekst), 28/2001 i 41/2001 (preciseni tekst), 55/2001 (ispravak)) propisuje kako slijedi: Clan 16 ,,(1) Slobode i prava mogu se ograniciti samo zakonom da bi se zastitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. (2) Svako ogranicenje slobode ili prava mora biti srazmjerno prirodi potrebe za ogranicenjem u svakom pojedinom slucaju." Clan 38 ,,(1) Garantuje se sloboda misljenja i izrazavanja misli. (2) Sloboda izrazavanja misli obuhvata osobito slobodu stampe i drugih sredstava informisanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog informisanja. (3) Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvjestavanja i pristupa informaciji. (4) Garantuje se pravo na ispravak svakome kome je javnom vijesu povrijeeno Ustavom i zakonom utvreno pravo." B. Zakon o obaveznim odnosima 28. Clanovi 199 i 200 Zakona o obaveznim odnosima (Sluzbeni list Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije br. 29/1978, 39/1985 i 57/1989 i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/1991 s naknadnim izmjenama i dopunama ­ ,,Zakon o obaveznim odnosima iz 1978.") propisuju, izmeu ostalog, da svako ko je pretrpio dusevne bolove zbog povrede casti ili ugleda moze, zavisno od njihovog trajanja i jacine, traziti naknadu stete pred graanskim sudovima i, osim toga, zahtijevati sta drugo ,,cime se moze ostvariti svrha" dodjeljivanja prikladne nematerijalne naknade. C. Zakon o javnom informisanju 29. Mjerodavni dio Zakona o javnom informisanju (Narodne novine br. 83/96, 143/98 (ispravak), 96/01 (izmjene i dopune) i 69/03 (prociseni tekst)), na snazi u relevantno vrijeme, propisuje: Clan 22. ,,(1) Izdavac koji informacijom objavljenom u javnom glasilu prouzrokuje drugome stetu duzan je da je nadoknadi.... (4) Nematerijalna steta naknauje se ispravljanjem netacne informacije, objavljivanjem ispravka informacije i izvinjenjem kao i isplatom pravicne novcane naknade za pretrpljene bolove i strah, ako jacina i trajanje bolova i straha to opravdavaju, saglasno opstim propisima obaveznoga prava. (5) Nematerijalnu stetu duzan je da naknadi izdavac koji informacijom o licnom ili porodicnom zivotu, ili nekom drugom informacijom objavljenom u javnom glasilu povrijedi privatnost, dostojanstvo, ugled, cast ili koje drugo Ustavom ili zakonom zastieno pravo osobe."

273

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

Clan 23, stav 1 ,,Izdavac se oslobaa odgovornosti za naknadu stete:... 3. ako se informacija kojom je steta ucinjena temelji na: - istinitim cinjenicama, ili - cinjenicama za koje je autor imao osnovani razlog da povjeruje da su istinite i preduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove istinitosti a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri..." D. Kodeks casti hrvatskih novinara 30. Mjerodavni dio Kodeksa casti hrvatskih novinara od 27. februara 1993. koji se primjenjivao u relevantno vrijeme glasi kako slijedi: ,,Novinar je obavezan iznositi istinitu, uravnotezenu i provjerenu informaciju. On navodi osobe ili ustanove od kojih je dobio podatak, informaciju ili izjavu. Ima pravo i da ne otkrije izvor informacije, ali za objavljeni podatak snosi moralnu, materijalnu i krivicnu odgovornost."

PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANA 10 KONVENCIJE

31. Firma podnositeljka predstavke prigovorila je da su odluke domaih sudova povrijedile njeno pravo na slobodu izrazavanja zagarantovano clanom 10 Konvencije, koji predvia kako slijedi: ,,1. Svako ima pravo na slobodu izrazavanja. To pravo obuhvata slobodu misljenja i slobodu primanja i sirenja informacija i ideja bez mijesanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj clan ne sprecava drzave da podvrgnu rezimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije ili kinematografsku djelatnost. 2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvata duznosti i odgovornosti, ono moze biti podvrgnuto formalnostima, uslovima, ogranicenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom drustvu nuzni radi interesa drzavne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprecavanja nereda ili zlocina, radi zastite zdravlja ili morala, radi zastite ugleda ili prava drugih, radi sprecavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi ocuvanja autoriteta i nepristranosti sudske vlasti." 32. Vlada je osporila tu tvrdnju. A. Dopustenost

33. Sud primjeuje da predstavka nije ocigledno neosnovana u smislu cl. 35, st. 3 Konvencije. Sud nadalje primjeuje da nije nedopustena ni po kom drugom osnovu. Stoga se mora proglasiti dopustenom. B. Osnovanost 1. Tvrdnje stranaka

(a) Vlada 34. Vlada je ustvrdila da je mijesanje u pravo na slobodu izrazavanja podnosioca predstavke bilo propisano zakonom, posebno clanom 22 Zakona o javnom informisanju i tezilo ostvarenju legitimnog cilja zastite prava i ugleda drugih osoba. 35. Vlada je smatrala bitnim da se pazljivo ispitaju sve okolnosti predmeta kako bi se utvrdilo je

274

PREDMET: EUROPAPRESS HOLDING protiv HRVATSKE

li mijesanje bilo ,,nuzno u demokratskom drustvu". 36. Kao prvo, rasprava o incidentu u kojem je ucestvovao B.S. (koji je bio tadasnji ministar finansija i potpredsjednik Vlade), opisanom u spornom clanku, dugo je bila predmet javne rasprave. Sporna informacija objavljena je u najuglednijem politickom nedjeljnom casopisu u Hrvatskoj ciji je tiraz preko 180.000 primjeraka. Objavljeni clanak nije sadrzavao vrijednosne sudove, ve cinjenicnu informaciju. Ova je informacija pobudila veliki javni interes. Objavljeno je mnogo clanaka kojima se komentarisao incident. Navodno ponasanje B.S., kako je opisano u clanku, bilo je predmet saborske rasprave, a navodne prijetnje pistoljem B.S. spomenute su u meunarodnim izvjestajima o situaciji vezanoj uz ljudska prava u Hrvatskoj. 37. Kao drugo, mijesanje zbog kojeg je prigovorila firma podnositeljka predstavke dogodilo se u kontekstu graanskog postupka za naknadu stete pokrenutog protiv izdavaca, sto je, prema misljenju Vlade, predstavljalo najblazi oblik mijesanja u pravo na slobodu izrazavanja. Novinarka nije krivicno gonjena niti je preduzeta bilo kakva radnja u namjeri da se zabrani nedjeljnik u kojem je objavljena informacija. Nadalje, mijesanje - u obliku naloga suda da se isplati naknada stete - nije bilo usmjereno protiv novinarke koja je napisala clanak, ni protiv urednika nedjeljnika. 38. Kao tree, Vlada je ponovila da je firmi podnositeljki predstavke nalozeno da isplati naknadu stete budui da objavljena informacija nije bila istinita i budui da istinitost te informacije nije u dovoljnoj mjeri provjerena od strane novinarke i urednika koji je objavio. Nakon razmatranja izjava brojnih svjedoka i ostalih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio da B.S. nije novinarki prijetio pistoljem. Osim toga, prvostepeni sud je na osnovu izjava novinarke i urednika tokom postupka utvrdio da nisu u dovoljnoj mjeri provjerili istinitost informacije koju su objavili. Imajui na umu da je graanski postupak koji je prethodio mijesanju proveden vodei racuna o svim garancijama postenog suenja i nacinu utvrivanja cinjenica, Vlada je ustvrdila da su se ova utvrenja domaih sudova temeljila na ,,prihvatljivoj ocjeni relevantnih cinjenica", kako je propisano clanom 10 Konvencije. 39. Kao cetvrto, Vlada je nadalje tvrdila da je kod dosuene naknade stete postojao razuman odnos srazmjernosti izmeu prava na medijsku slobodu i prava na zastitu ugleda druge osobe. Sud je na kraju nalozio podnosiocu zahtjeva da B.S. plati 60.000 HRK, odnosno nesto vise od 8.000 eura. Taj iznos nije bio ni nepredvidljiv ni velik. Iz sudske prakse Vrhovnog suda vidljivo je da je sud u slicnim predmetima dosuivao naknadu stete u iznosu izmeu 60.000 i 200.000 HRK. Prema tome, iznos naknade stete dosuene B.S. bio je meu nizim iznosima dosuivanima od strane hrvatskih sudova. Sama naknada stete ne moze se smatrati visokom, niti moze uticati na medijske slobode izazivajui strah kod novinara (eng. chilling effect) ako se u obzir uzme cinjenica da je podnosilac zahtjeva izdavac najprodavanijih dnevnih i nedjeljnih novina u Hrvatskoj. 40. Uzimajui u obzir sve navedene elemente, Vlada je smatrala da je mijesanje u ovom predmetu bilo ,,nuzno u demokratskom drustvu" i stoga nije bilo u suprotnosti s clanom 10 Konvencije. (b) Firma podnositeljka predstavki 41. Firma podnositeljka predstavke nije osporavala da mijesanje na koje je podnesen prigovor nije propisano zakonom i da nije tezilo ostvarenju legitimnog cilja zastite ugleda i prava drugih osoba, u skladu s cl. 10, st. 2 Konvencije. 42. Meutim, firma podnositeljka predstavke je tvrdila da su njena prava zagarantovana clanom 10 bila povrijeena time sto mijesanje u njeno pravo na slobodu izrazavanja i slobodu stampe nije bilo ,,nuzno u demokratskom drustvu" ni srazmjerno, niti je odgovaralo prijekoj drustvenoj potrebi. 43. Kao prvo, firma podnositeljka predstavke je osporila ocjenu dokaza i standard dokazivanja koje su koristili domai sudovi, tvrdei da se njihove odluke nisu temeljile na ,,prihvatljivoj ocjeni relevantnih cinjenica". Narocito, tvrdila je da je opis incidenta objavljenog u Globusu bio istinit, ili barem istinit u sustini. U vezi s tim, firma podnositeljka predstavke je tvrdila da je dvoje od petero svjedoka (E.V. i H.P.) jasno potvrdilo, u bitnom i relevantnom dijelu, verziju incidenta koja je objavljena u Globusu, naime, da se u odreenom trenutku pistolj nasao u rukama B.S. S druge

275

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

strane, B.S. i pripadnik obezbjeenja (dvojica pojedinaca najodgovornijih za incident) i novinarka S.S. negirali su tu tvrdnju. Preuzdajui se u njihove izjave, prvostepeni sud je utvrdio da je objavljena informacija lazna, to jest, da firma podnositeljka predstavke nije dokazala njenu istinitost. Pri tome je prvostepeni sud smatrao iskaz S.S. posebno znacajnim. Meutim, u odnosu na njen iskaz, firma podnositeljka zahtjeva je istakla da su novinarka J.V., u svojoj izjavi pred sudom, i novinarka R.I., u svojoj pisanoj izjavi, izjavile da im je S.S. odmah nakon incidenta rekla da je pistolj bio u rukama B.S. 44. S obzirom na naprijed navedeno, podnositelj predstavke je smatrao da su domai sudovi nametnuli standard dokazivanja koji je bilo potpuno nemogue zadovoljiti: dokazati potpunu istinitost svakog detalja objavljene informacije. U nedostatku trake iz nadzorne kamere na kojoj bi se zabiljezio incident i s obzirom na ograniceni broj svjedoka, taj teret dokaza mogao je biti zadovoljen jedino da su i B.S. i pripadnik obezbjeenja priznali da je pistolj bio u rukama tuzioca, sto bi bilo nerazumno ocekivati u okolnostima predmeta. Prema misljenju podnosioca predstavke, takav teret dokaza ozbiljno je ugrozio najvazniju ulogu i funkciju stampe u demokratskom drustvu. 45. Kao drugo, firma podnositeljka predstavke je tvrdila da su u posebnim okolnostima ovog predmeta novinari Globusa preduzeli sve razumne korake kako bi potvrdili informaciju prije objavljivanja. Njihov prvi izvor bila je novinarka E.V., koju su smatrali vjerodostojnim i pouzdanim izvorom informacija. E.V. je bila ugledna novinarka Novog lista koja je imala ovlasenje da izvjestava o radu Vlade i objavila je brojne takve clanke. Uz njeno ime nikad se nije povezivao ni najmanji medijski skandal i niko nikad nije posumnjao u njen moralni habitus. Osim toga, novinari Globusa su prije objavljivanja dobili potvrdu informacije iz Vladinih krugova. 46. Uprkos tome, autor clanka pokusao je provjeriti informaciju kod B.S. stupajui u direktnu vezu s njegovim kabinetom, ali bez uspjeha, jer je potonji bio nedostupan. Osim toga, iako je incident od 26. januara 1996. istog trena privukao paznju domae i meunarodne javnosti, iako se o njemu raspravljalo u Saboru, sam B.S. nije smatrao nuznim niti prikladnim da se javno izjasni o toj temi do 13. februara 1996. Dakle, B.S. je prije objavljivanja posteno omogueno da javno iskaze svoj stav, no on to nije ucinio. 47. U tom kontekstu, firma podnositeljka predstavke je smatrala da su domai sudovi trebali naznaciti, osobito u posebnim okolnostima predmeta, dodatne mjere koje su novinari Globusa trebali da preduzmu kako bi doticne sudove uvjerili da su preduzete sve potrebne mjere u cilju potvrivanja informacije. Budui da sudovi tako nisu postupili, njihove odluke, prema misljenju firme podnositeljke predstavke, zapravo podrazumijevaju da se doticna informacija uopste nije smjela objaviti prije nego sto B.S. da izjavu o incidentu. Meutim, to je u suprotnosti s temeljnim nacelima novinarstva i ulogom medija u demokratskom drustvu. 48. Kao tree, firma podnositeljka predstavke je smatrala da su u ovom slucaju novinari Globusa postupali u dobroj vjeri i u skladu s pravilima svoje struke, konkretno: (a) odnosna informacija je nesumnjivo bila od javnog interesa; (b) imali su potpuno pravo da vjeruju svojoj koleginici E.V. kao svom prvom izvoru, s obzirom na sve sto o njoj znaju; (c) B.S. je posteno omogueno da iskaze svoje misljenje, no on je odlucio da se suzdrzi od komentara; (d) clanak nije objavljen u senzacionalistickom stilu (na primjer, stavljanjem na naslovnu stranu) ve unutar novina, u kolumni ,,Politicki terminator" u kojoj su se navodile sazete informacije o raznim ,,osebujnostima" iz politickog zivota; (e) clanak je bio vrlo kratak, sastojao se od samo sedam recenica, i; (f ) sadrzaj clanka, njegov stil i ton, kao i nacin, oblik i polozaj njegovog prikaza u novinama jasno su ukazivali na to da su novinari Globusa ponasanje B.S. shvatili kao vrlo neumjesnu salu, a ne kao ozbiljnu prijetnju zivotu E.V. 49. Kao cetvrto, sto se tice dosuene naknade stete, firma podnositeljka predstavke je osporila tvrdnju Vlade da je dosuivanje naknade stete predstavljalo najblazi oblik mijesanja u slobodu izrazavanja i da se naknada stete u iznosu malo visem od 8.000 EUR ne moze smatrati visokom niti uticati na medijske slobode izazivajui strah kod novinara. U hrvatskom zakonodavstvu postoji mnogo blazih mjera dostupnih osobama ciji ugled je bio narusen objavljivanjem informacija,

276

PREDMET: EUROPAPRESS HOLDING protiv HRVATSKE

na primjer: (a) objavljivanje ispravka i/ili odgovora; (b) objavljivanje isprike; (c) sudska izjava o neistinitosti objavljene informacije; (d) sudski nalog kojim se zabranjuje ponavljanje ili sirenje odreenih informacija itd. U biti, dosuivanje naknade stete za klevetu propisano je Zakonom o javnom informisanju kao krajnja mjera koja se koristi samo u slucajevima u kojima je to opravdano zbog trajanja i jacine pretrpljene boli i tjeskobe uzrokovane objavljenim informacijama. Stoga je u slucajevima koji ukljucuju novinske izdavace dosuivanje naknade stete u Hrvatskoj najozbiljniji oblik mijesanja u pravo tih izdavaca na slobodu izrazavanja i slobodu medija. 50. Nadalje, naknada stete u iznosu od 60.000 HRK dosuena B.S. 1998. ni u kom slucaju se ne moze smatrati niskom, budui da je taj iznos u to vrijeme bio jednak iznosu 22 prosjecne mjesecne plae u zemlji. Prema tome, firma podnositeljka predstavke je tvrdila da je dosuena naknada stete, bez obzira na druge okolnosti predmeta, povrijedila nacelo srazmjernosti, budui da se iznos naknade stete ne moze smatrati srazmjernim legitimnom cilju zastite ugleda i prava drugih osoba u demokratskom drustvu. 51. Iz svih naprijed navedenih razloga firma podnositeljka predstavke je smatrala da u ovom predmetu domai sudovi nisu djelovali u skladu s nacelima sadrzanima u clanku 10. Konvencije i da su temeljili svoje odluke na neprihvatljivoj ocjeni relevantnih cinjenica, na taj nacin krsei prava zagarantovana tim clankom Konvencije. 2. Ocjena Suda

(a) Je li doslo do mijesanja 52. Stranke nisu osporavale da je presuda Opstinskog suda u Zagrebu od 27. februara 1998. godine, izmijenjena presudom Zupanijskog suda u Zagrebu od 1. decembra 1998. godine, kojom se firmi podnositelju predstavke nalaze da isplati B.S. 60.000 kuna naknade za pocinjenu nematerijalnu stetu te 8.784 kuna za troskove, predstavljala mijesanje u njeno pravo na slobodu izrazavanja zagarantovano cl. 10, st. 1 Konvencije (vidi naprijed navedene st. 34 i 41). (b) Je li mijesanje bilo opravdano (i) Zakonitost i legitimni cilj 53. Stranke su se takoe slozile da je mijesanje ,,propisano zakonom", i to cl. 22, st. 1 i st. 5 Zakona o javnom informisanju. Nadalje, zajednicko je stajaliste bilo da mijesanje slijedi legitimni cilj zastite ugleda i prava drugih, u smislu cl. 10, st. 2 Konvencije (vidi naprijed navedene st. 34 i 41). Sud ne vidi razlog da se s time ne slozi. Prema tome, Sud jedino mora odluciti o pitanju je li mijesanje u slobodu izrazavanja podnosioca bilo ,,nuzno u demokratskom drustvu". (ii) ,,Nuzno u demokratskom drustvu" 54. U tom smislu, iz prakse Suda proizlaze sljedea opsta nacela (vidi, na primjer, Pedersen and Baadsgaard v. Denmark [GC], br. 49017/99, §§ 68-70 i 76, ECHR 2004-XI): (a) Test nuznosti u demokratskom drustvu zahtijeva od Suda da utvrdi je li mijesanje kojemu se prigovara bilo u skladu s neodgodivom drustvenom potrebom. Drzave potpisnice imaju odreenu slobodu procjene postojanja takve potrebe, no to dolazi zajedno s evropskim nadzorom koji obuhvata i zakonodavstvo i odluke donesene u skladu s njim, ukljucujui i odluke neovisnih sudova. Sud je stoga ovlasten donijeti konacnu odluku o tome je li ,,ogranicenje" sukladno sa slobodom izrazavanja koja je zastiena clankom 10. (vidi, primjerice, Pedersen and Baadsgaard v. Denmark [GC], br. 49017/99, § 68, ECHR 2004-XI). (b) Zadatak Suda pri ostvarivanju svoje nadzorne funkcije nije zauzeti mjesto nadleznih domaih

277

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

sudova ve radije na temelju clana 10. ocijeniti odluke koje su sudovi donijeli temeljem svoje slobodne ocjene. To ne znaci da je nadzor ogranicen na utvrivanje je li tuzena drzava svoje diskrecijske ovlasti koristila razumno, pazljivo ili u dobroj vjeri; ono sto Sud mora uciniti je razmotriti mijesanje kojemu se prigovara u kontekstu slucaja u cjelini, ukljucujui sadrzaj primjedbi protiv podnosioca i kontekst u kojem su te primjedbe iznijete (Id., § 69). (c) Posebice, Sud mora utvrditi jesu li razlozi koje su navela drzavna tijela kako bi opravdala mijesanje relevantni i dovoljni te je li preduzeta mjera bila srazmjerna legitimnim ciljevima. Pritom, Sud se mora uvjeriti da su drzavna tijela, temeljem prihvatljive procjene relevantnih cinjenica, primijenila standarde koji su bili u skladu s nacelima sadrzanima u clanku 10. (Id., § 70). (d) Prilikom ocjenjivanja srazmjernosti mijesanja, treba stvoriti razliku izmeu izjava o cinjenicama i vrijednosnih procjena. Dok se postojanje cinjenica moze dokazati, istinitost vrijednosnih procjenai nije dokaziva iako mora postojati dostatna cinjenicna osnova koja ih podrzava, u suprotnom e se smatrati pretjeranima (Id., § 76). Stoga, razlika izmeu cinjenica i vrijednosnih procjenai lezi u kolicini cinjenicnih dokaza koje je potrebno utvrditi (vidi, primjerice, Scharsach and News Verlagsgesellschaft v. Austria, br. 39394/98, § 40, ECHR 2003-XI). Drugim rijecima, dok je zahtjev za dokazivanje istinitosti vrijednosne procjene gotovo nemogue ispuniti te time dolazi do krsenja clana 10. (vidi, primjerice, Lingens v. Austria, 8. jula 1986. godine, § 46, serija A br. 103, i Oberschlick v. Austria (br. 1), 23. maja 1991. godine, § 63, Serija A br. 204), zahtjev da se u skladu s razumnim standardom dokazivanja dokaze da je izjava o cinjenicama substancijalno istinita nije u suprotnosti s clankom 10. Konvencije (vidi, na primjer, McVicar v. the United Kingdom, br. 46311/99, § 87, ECHR 2002-III; Rumyana Ivanova v. Bulgaria, br. 36207/03, § 39, 14. februara 2008; i Alithia Publishing Company Ltd and Constantinides v. Cyprus, br. 17550/03, § 70, 22. maja 2008). (e) Priroda i ozbiljnost nametnute sankcije takoe su cimbenici koje treba uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja srazmjernosti mijesanja na temelju clana 10. Konvencije (vidi, na primjer, Keller v. Hungary (dec.), br. 33352/02, 4. aprila 2006; i Kwiecie v. Poland, br. 51744/99, § 56, ECHR 2007-I). Temeljem Konvencije, dosuivanje naknade stete zbog klevete mora biti u razumnom odnosu srazmjera s pretrpljenim narusavanjem ugleda (Tolstoy Miloslavsky v. the United Kingdom, 13. jula 1995, § 49, Serija A br. 316-B; i Kwiecie, loc. cit.). 55. Sud primjeuje da je u ovom predmetu podnosiocu, novinskom izdavackom preduzeu, odreena naknada stete za objavljivanje clana kojim je oklevetan politicar. Predmet se stoga konkretno tice slobode stampe. Sud je vise puta naglasio kljucnu ulogu stampenih medija u demokratskom drustvu. Istakao je da, iako stampani mediji ne smiju prekoraciti odreene granice, posebno s obzirom na ugled i prava drugih, njihova je duznost da saopstavaju ­ na nacin koji je u skladu s njihovim obavezama i odgovornostima ­ informacije i ideje o svim pitanjima od javnoga interesa, i ne samo da stampani mediji imaju zadatak saopstavanja takve informacije i ideje, ve i javnost takoe ima pravo da ih dobije. Sloboda procjene drzavnih tijela stoga je ogranicena interesom demokratskog drustva da omogui stampanim medijima njihovu kljucnu ulogu ,,cuvara javnog interesa" (vidi Radio France and Others v. France, br. 53984/00, § 33, ECHR 2004-II, s dodatnim referencama). 56. Sud takoe primjeuje da je predmetni clanak izvijestio o incidentu koji je ukljucivao poznatog politicara, budui da je B.S. tada bio ministar finansija i potpredsjednik Vlade. Nema sumnje da je u pitanju bio znatan javni interes i da je objavljivanje informacija o tom dogaaju bilo sastavni dio zadae medija u demokratskom drustvu (ibid., § 34). 57. Takoe valja napomenuti da se, kao politicar, ministar finansija i potpredsjednik Vlade, B.S., neminovno i svjesno izlozio javnom mnjenju (vidi Lingens, naprijed citirano, § 42; i Oberschlick 125, naprijed citirano, § 59), narocito kada je rijec o njegovom ponasanju prema novinarima. 58. Clan 10 Konvencije, meutim, ne garantuje potpuno neogranicenu slobodu izrazavanja cak i kada je rijec o izvjestavanju o sadrzajima od ozbiljnog javnog interesa o osobama u politici. Prema uslovima iz stava 2 toga clana, ova sloboda nosi sa sobom ,,duznosti i odgovornosti", koje vrijede

278

PREDMET: EUROPAPRESS HOLDING protiv HRVATSKE

i za stampane medije. Te ,,duznosti i odgovornosti" poprimaju na vaznosti kada se, kao u ovome predmetu, napada ugled imenovanih pojedinaca i potkopavaju ,,prava drugih". Zbog ,,duznosti i odgovornosti" inherentnih slobodi izrazavanja, zastita koja se prema clanu 10 pruza novinarima s obzirom na izvjestavanje o pitanjima od opsteg interesa podlozna je uslovu da se njihovo djelovanje odvija u dobroj vjeri kako bi pruzili tacne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidi, mutatis mutandis, Bladet Tromsø and Stensaas v. Norway [GC], br. 21980/93, § 65, ECHR 1999III). U takvim slucajevima, Sud mora utvrditi jesu li domae vlasti postigle pravicnu ravnotezu izmeu zastite slobode izrazavanja kako je garantuje clan 10 s jedne strane, i zastite ugleda onih o kojima se pisu navodi u medijima s druge strane, a to pravo, kao aspekt privatnog zivota, stiti clan 8 Konvencije (vidi, na primjer, Cumpn and Mazre v. Romania [GC], br. 33348/96, § 91, ECHR 2004. XI). 59. Sud u tom pogledu primjeuje da je predmetni clanak sugerisao da se B.S. neprikladno nasalio tako sto je uperio pistolj prema novinarki E.V. govorei joj ,,sad u te ubiti". Sadrzavao je, prema tome, svojstvene cinjenicne navode u vezi s imenovanim pojedincem, koje je kao takve mogue provjeriti (vidi, na primjer, McVicar, naprijed citirano, § 83; i Steel and Morris v. the United Kingdom, br. 68416/01, §§ 90 in fine 94, ECHR 2005-II). Firma podnositeljka zahtjeva ­ koja ni u domaem postupku ni u postupku pred ovim Sudom nije tvrdila da su ti navodi vrijednosne procjene ­ stoga je mogao ocekivati da e se od njega traziti da dokaze njihovu istinitost. 60. Novinski clanak je bio pisan na nacin da citalac nije mogao sumnjati u istinitost objavljene informacije te nije upuivao na svoj izvor. Stoga se ne moze rei da je Globusov novinar koji je pisao clanak tek informisao o necemu sto su drugi naveli i jednostavno propustio da se ogradi (vidi, mutatis mutandis, Radio France and Others, naprijed citirano, § 38; Thoma v. Luxembourg, br. 38432/97, §§ 63 i 64, ECHR 2001-III; i Pedersen and Baadsgaard, naprijed citirano, § 77). Umjesto toga, novinar je usvojio uvredljive navode kao da su njegovi vlastiti, a firma podnositeljka koja je objavila te navode bila je odgovorna za njihovu istinitost (vidi, mutatis mutandis, Rumyana Ivanova, naprijed citirano, § 62). (ii) Ocjena dokaza i standard dokazivanja 61. Sud napominje da je u naprijed navedenom parnicnom postupku, pokrenutom zbog klevete, firma podnositeljka imala priliku da dokaze istinitost objavljenih podataka. Suprotno tvrdnji firme podnositeljke u vezi s ocjenom dokaza i standardom dokazivanja korisenim od strane domaih sudova u postupcima, Sud smatra kako ovaj zadatak nije bio nerazuman ili nemogu u predmetnim okolnostima. Drugim rijecima, Sud je uvjeren da su se odluke domaih sudova temeljile na zadovoljavajuoj ocjeni relevantnih cinjenica, te se stoga ne moze sloziti s podnosiocem da je bilo nemogue zadovoljiti standard dokazivanja koji su ti sudovi koristili. 62. U vezi s tim, Sud prije svega primjeuje kako je ve naglasio, da je svjestan supsidijarne prirode svoje uloge i da mora biti oprezan kada je rijec o preuzimanju uloge prvostepenog suda poput razmatranja cinjenica, kada je to neizbjezno zbog okolnosti posebnog slucaja. Zadatak Suda nije da cinjenicnu ocjenu domaih sudova zamijeni vlastitom i opste je pravilo da je na tim sudovima da ocijene dokaze. Iako Sud nije vezan saznanjima domaih sudova, u normalnim bi okolnostima bili potrebni uvjerljivi elementi da Sud odstupi od cinjenica koje su utvrdili domai sudovi. Sud smatra da ovakav zakljucak vrijedi i u kontekstu clana 10 i u okolnostima koje prevladavaju u ovom predmetu (vidi, na primjer, Harlanova v. Latvia (dec.), br. 57313/00, 3. aprila 2003; i Hellum v. Norway (dec.), br. 36437/97, 5. septembra 2000). 63. Sud nadalje ponavlja da u nacelu nije suprotno clanu 10 u postupku vezanom za klevetu prebaciti na optuzenog teret dokazivanja da su klevetnicke izjave bile substancijalno istinite, u skladu s razumnim standardom dokazivanja u graanskim parnicama (to jest, do stepena vjerovatnosti), (vidi McVicar, naprijed citirano, § 87; i Steel and Morris, naprijed citirano, § 93). 64. Sto se tice cinjenica ovog predmeta, Sud prije svega napominje da su i pripadnik obezbjeenja

279

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

D.P. i novinarka S.S. oboje iskazali da B.S. ni u jednom trenutku nije doista drzao pistolj u svojim rukama, a kamoli ga usmjerio prema E.V. (vidi naprijed navedene stavove 13 i 15). Sud nadalje napominje da je novinarka E.V. izjavila kako nije vidjela da je pistolj bio uperen prema njoj, nego samo kako ga B.S. drzi u ruci, te da nije znala je li joj se obratio u novinarskoj sobi u kojoj se navodni incident dogodio (vidi naprijed navedeni stav 14). Sud takoe napominje da je novinarka H.P. izjavila da je B.S. stajao ispred E.V. s pistoljem u desnoj ruci, ali da ga nije usmjerio prema njoj (vidi naprijed navedeni stav 16). Nadalje, D.B., glavni urednik Globusa, izjavio je pred prvostepenim sudom da je dio clanka koji govori da je pistolj bio uperen prema E.V. bio figurativan te da on nije vjerovao da je B.S. doslovno uperio pistolj prema njoj (vidi naprijed navedeni stav 17). Iako su i J.V. u svojem izjavi i R.I. u svojoj pisanoj izjavi obje navele da im je S.S. rekla da je pistolj doista bio u rukama B.S, one nisu tvrdile da im je rekla da je bio uperen prema E.V. (vidi naprijed navedene stavke 20 i 21). 65. Kao odgovor na argument firme podnositeljke da je opis incidenta u Globusu bio istinit ili istinit u svojoj sustini, Sud smatra da je, kada se izvjestava o cinjenicama, jedno navesti da se B.S. neprikladno nasalio usmjeravanjem pistolja prema E.V. govorei da e je ubiti, a posve drugo izjaviti samo da je u ,,odreenom trenutku pistolj bio u rukama B.S." (vidi naprijed navedeni stav 43). Stoga, nema elemenata koji bi Sud naveli da odstupi od odluke domaih sudova da nije dokazano da su podaci objavljeni u Globusu bili istiniti. Stoga se to objavljivanje smatra sirenjem netacnih podataka. (iii) Je li firma podnositeljka primjereno provjerila objavljene podatke 66. Sud mora nadalje razmotriti je li istrazivanje koje je firma podnositeljka provela prije objavljivanja netacnih tvrdnji bilo provedeno u dobroj vjeri i je li bilo u skladu s uobicajenom novinarskom obavezom provjeravanja cinjenicnih navoda. Prema praksi Suda, jasno je da, sto je navod ozbiljniji, utoliko i cinjenicna osnova treba biti cvrsa (vidi Pedersen and Baadsgaard, naprijed citirano, § 78 in fine). 67. Navodi firme podnositeljke djeluju prilicno ozbiljno. B.S. je bio optuzen da se nasalio na vrlo neprikladan nacin uperivsi pistolj prema novinarki E.V. govorei da e je ubiti, sto predstavlja ponasanje nedolicno politicara ili viseg Vladinog funkcionera vrijedno osude. Stoga su ti navodi zahtijevali ozbiljan postupak provjere, posebno s obzirom na to da su bili objavljeni u visokotiraznom nedjeljnom casopisu (vidi naprijed navedeni stav 6). Sud primjeuje da firma podnositeljka zahtjeva nije, ni u postupcima pred domaim sudovima ni u postupku pred ovim Sudom, predocila dokaze za to da su novinari Globusa pokusali da kontaktiraju kabinet B.S. Nadalje, jasno je da Globusovi novinari nisu pokusali da kontaktiraju ni tri novinarke ni pripadnika obezbjeenja D.P. koji su svjedocili o incidentu. Podnosilac cak nije niti tvrdio da su novinari Globusa pokusali takvo sto, premda bi to, prema misljenju Suda, bilo logicno u predmetnim okolnostima. Umjesto toga, firma podnositeljka je tvrdila da je provjerila podatke kod svojega izvora u Vladi, koji ih je navodno potvrdio, ali koji ocito nije mogao svjedociti u predmetnom incidentu i ciji je identitet firma podnositeljka odbila da razotkrije pred domaim sudovima pozivajui se na zastitu novinarskih izvora. U ovim okolnostima, Sud ne moze a da se ne sloziti s odlukom domaih sudova da firma podnositeljka nije dovoljno provjerila podatke prije njihovog objavljivanja. 68. S obzirom na navedeno, Sud takoe mora razmotriti jesu li u ovom predmetu postojali neki posebni temelji za oslobaanje casopisa Globus od njegove uobicajene obaveze da provjeri cinjenicne izjave kojima se klevee privatna osoba. Odgovor na pitanje postoje li takvi temelji prije svega zavisi od prirode i stepena klevete kao i mjere do koje mediji mogu razumno smatrati svoje izvore pouzdanima, i to u vrijeme nastanka cinjenica, a ne s vremenskim odmakom (vidi, na primjer, McVicar, § 84; i Pedersen and Baadsgaard, § 78, naprijed citirano). Kako je ve navedeno (vidi stav 67), navodi iz objavljenog clanka vrlo su ozbiljni. Globusovi novinari su se oslonili na novinarku E.V. kao svoj glavni izvor informacija. Sud primjeuje, meutim, da je ona bila licno umijesana u incident i uopste dozivljavala ponasanje B.S. kao neprijateljsko. U vezi s tim, Sud ponavlja da je

280

PREDMET: EUROPAPRESS HOLDING protiv HRVATSKE

potreban poseban oprez kada posebno ozbiljne navode i optuzbe iznese jedna strana u sporu. U takvim situacijama novinari bi, umjesto da automatski vjeruju takvim navodima, trebali utvrditi jesu li oni istiniti tako da potraze dodatne informacije i, ako je potrebno, da saslusaju verziju cinjenica suprotne strane (vidi, mutatis mutandis, Harlanova, naprijed citirano). Stoga, ne dovodei u pitanje profesionalni i moralni karakter E.V., Sud ne smatra da je ona bila toliko pouzdan izvor informacija u vezi s incidentom da nije bila potrebna daljnja provjera. Ovaj zakljucak ostao bi isti sve i da se situacija odvila onako kako se Globusovoj novinarki ukazala u trenutku nastanka cinjenica, a ne s vremenskim odmakom (vidi Bladet Tromsø and Stensaas, naprijed citirano, §§ 66 in fine i 72). Sud stoga smatra da firma podnositeljka nije bila osloboena duznosti odgovarajue provjere objavljenih informacija. 69. Sud je, meutim, svjestan da je uloga novinara upravo da obavijesti i upozoriti javnost o drustvenim pojavama cim dobiju odgovarajue podatke (vidi Cumpn and Mazre, naprijed citirano, § 96). Takoe je svjestan da su vijesti prolazna roba i da se odgaanjem njihovog objavljivanja, cak i za kratko vrijeme, moze lako lisiti njihove vrijednosti i zanimljivosti (vidi Observer and Guardian v. the United Kingdom, 26. novembra 1991., § 60, br. Serija A 216; i Sunday Times v. the United Kingdom (br. 2), 26. novembra 1991, § 51, serija A 217). Meutim, ako je urednik Globusa, koristei svoju urednicku slobodu odlucivanja, s obzirom na vremenska ogranicenja i sredstva raspoloziva za provjeru podataka, odlucio da objaviti predmetnu informaciju a da nije na odgovarajui nacin provjerio njenu istinitost, trebao je odabrati oprezniji pristup. U tom slucaju, trebalo je jasno dati do znanja da je rijec o informaciji ciji je izvor novinarka E.V. i ta informacija nije trebala biti predstavljena kao nesporna cinjenica. Kako je ve napomenuto (vidi stav 60), svaki je neobavijesteni citalac mogao izvesti zakljucak da je neprikladno ponasanje B.S. cvrsto utemeljeno u cinjenicama i da nije predmet rasprave te ne bi mogao razabrati da informacija zapravo dolazi od E.V. 70. Pri ocjenjivanju nuznosti mijesanja, takoe je vazno razmotriti nacin na koji su domai sudovi rjesavali slucaj, a posebno jesu li primijenili standarde koji su u skladu s nacelima clana 10 Konvencije (vidi naprijed navedeni stav 54). Presude domaih sudova pokazuju da su oni u potpunosti prepoznali da ovaj predmet ukljucuje sukob izmeu prava na informisanje i prava na zastitu ugleda ili prava drugih, a taj su sukob rjesavali vaganjem relevantnih faktora. 71. Uzimajui u obzir naprijed navedeno, Sud je uvjeren da su obrazlozenja koja su domai sudovi dali pri izricanju naloga firmi podnositeljki da nadoknadi stetu B.S., ,,relevantna i dovoljna" u smislu njegove sudske prakse. (vi) Jesu li naknada stete i njen iznos bili nesrazmjerni u predmetnim okolnostima 72. Sud ne moze slijediti argument podnosioca da je naknada stete u ovom predmetu nesrazmjerna legitimnom cilju koji se htio postii stoga sto postoje brojne druge manje stroge mjere raspolozive osobama ciji je ugled okaljan objavljenom informacijom. Uzimajui u obzir slobodu procjene prepustenu drzavama ugovornicama u takvim pitanjima, Sud smatra da su u okolnostima ovoga predmeta domai sudovi bili u pravu kada su smatrali da je potrebno ograniciti pravo na slobodu izrazavanja podnosioca te da dosuivanje naknade stete ispunjava ,,neodgodivu drustvenu potrebu". Ta se mjera kao reakcija na klevetu ne moze, kao takva, smatrati nesrazmjernom s ciljem (vidi, a fortiori, Rumyana Ivanova, naprijed citirano, § 62). Jedino sto jos treba ocijeniti jeste je li predmetno mijesanje bilo srazmjerno u smislu visine dosuene naknade stete. 73. Sud mora utvrditi je li visina naknade stete poremetila ravnotezu slobode izrazavanja podnosioca i potrebe za zastitom ugleda B.S. (vidi Cumpn and Mazre, naprijed citirano, § 111). Sud smatra da nalog da se B.S. nadoknadi steta u iznosu od 60.000 kuna nije, u svojstvenim okolnostima predmeta, pretjeran. Sud pridaje posebnu vaznost cinjenici da je naknada stete odreena firmi, najveem novinskom izdavacu u zemlji (vidi naprijed navedeni stav 6), a ne uredniku Globusa ili novinaru pojedincu. Takoe napominje da su domai sudovi dosudili naknadu stete manju od jedne petine iznosa koji je trazio B.S. Njihove su odluke stoga u skladu s praksom Suda da iznos naknade

281

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

stete zbog klevete bude srazmjeran povredi ugleda (vidi naprijed navedeni stav 54). Cinjenica da je firmi podnositeljki zahtjeva takoe nalozeno da plati troskove B.S, koji nisu nerazumno visoki, takoe nije nesrazmjerna (vidi McVicar, naprijed citirano, § 81). (v) Zakljucak 74. S obzirom na naprijed navedeno, Sud smatra kako su obrazlozenja koja su domai sudovi dali za svoje odluke bila ,,relevantna i dovoljna" i da naknada stete koju je firma podnositeljka zahtjeva morala platiti nije bila nesrazmjerna legitimnom cilju koji se htio postii. Stoga je mijesanje u slobodu izrazavanja podnosioca bilo ,,nuzno u demokratskom drustvu". Prema tome, nije doslo do povrede prava iz clana 10 Konvencije. IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. Proglasava predstavku dopustenom. 2. Presuuje da nije doslo do povrede prava iz clana 10 Konvencije. Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 15. oktobra 2009. godine u skladu s pravilom 77, §§ 2 i 3 Poslovnika Suda. Søren Nielsen sekretar Christos Rozakis predsjednik

282

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VIJEE

PREDMET ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

(Predstavka br. 15766/03)

PRESUDA STRAZBUR 16. marta 2010.

Ova presuda je konacna, ali moze podlijegati urednickim izmjenama.

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

U predmetu Orsus protiv Hrvatske Evropski sud za ljudska prava (veliko vijee) zasjedajui u velikom vijeu u sastavu: g. Jean-Paul Costa, predsjednik, g. Nicolas Bratza, ga Françoise Tulkens, g. Josep Casadevall, g. Karel Jungwiert, ga Nina Vaji, g. Anatoly Kovler, ga Elisabeth Steiner, ga Alvina Gyulumyan, ga Renate Jaeger, g. Egbert Myjer, g. David Thór Björgvinsson, ga Ineta Ziemele, ga Isabelle Berro-Lefèvre, ga Mirjana Lazarova Trajkovska, g. Iil Karaka, g. Nebojsa Vucini, sudije, i g. Vincent Berger, pravni savjetnik, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 1. aprila 2009. i 27. januara 2010. donosi sljedeu presudu koja je usvojena potonjeg datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na osnovu zahtjeva (br. 15766/03) protiv Republike Hrvatske koji je 8. maja 2003. petnaest hrvatskih drzavljana podnijelo Sudu na temelju clana 34 Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Konvencija"). 2. Podnosioce zahtjeva zastupali su Evropski centar za prava Roma, sa sjedistem u Budimpesti, ga L. Kusan, iz Ivani Grada i g. J. Goldston, advokat iz New Yorka. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica, ga S. Staznik. 3. Podnosioci su posebno prigovorili da je duzina postupka pred domaim vlastima bila prekomjerna i da im je uskraeno pravo na obrazovanje i pravo da ne budu diskriminisani u ostvarivanju tog prava po osnovi njihove rase ili nacionalnog porijekla. 4. Zahtjev je dodijeljen u rad Prvom odjeljenju Suda (pravilo 52, stav 1. Poslovnika Suda). Dana 17. jula 2008. vijee tog Odjeljenja u sastavu g. Christos Rozakis, predsjednik, ga Nina Vaji, g. Khanlar Hajiyev, g. Dean Spielmann, g. Sverre Erik Jebens, g. Giorgio Malinverni, g. George Nicolaou, suci, i Søren Nielsen, sekretar Odjeljenja, jednoglasno je presudilo da je doslo do povrede clana 6. st. 1. Konvencije zbog prekomjerne duzine postupka i da nije doslo do povrede clana 2. Protokola br. 1 uz Konvenciju gledanog zasebno ili u vezi s clanom 14. Konvencije. Vijee je takoe utvrdilo da je prvi podnosilac povukao svoj zahtjev 22. februara 2007, te je, stoga, prekinulo ispitivati zahtjev u dijelu koji se odnosi na prvog podnosilaca. 5. Dana 13. oktobra 2008. podnosioci zahtjeva su zatrazili da se predmet uputi velikom vijeu, u skladu sa clanom 43. Konvencije i pravilu 73. Pravilnika Suda. Odbor velikog vijea je 1. decembra 2008. prihvatio taj zahtjev. 6. Sastav velikog vijea odreen je u skladu sa clanom 27. stavovima 2. i 3. Konvencije te pravilu 24. Pravilnika Suda. 7. I podnosioci zahtjeva i Vlada su podnijeli pisana izjasnjenja o dopustenosti i osnovanosti

284

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

zahtjeva. Dodatno, komentari o osnovanosti zahtjeva primljeni su od Vlade Republike Slovacke, Interights i Greek Helsinki Monitor kao umjesaa. 8. Javna rasprava je odrzana u Zgradi ljudskih prava u Strazburu (Human Rights Building), dana 1. aprila 2009. (pravilo 59, stav 3.). Pred Sudom su nastupili: (a) za Vladu GA S. STAZNIK, zastupnica Vlade, G. D. MARICI, zamjenik zastupnice, GA N. JAKIR, GA I. IVANISEVI, savjetnice; (b) za podnosioce zahtjeva GA L. KUSAN, G. J.A.GOLDSTON, advokat, G. A. DOBRUSHI, G. T.ALEXANDRIDIS, savjetnici. Sud je saslusao obraanja g. Goldstona, ge Kusan i ge Staznik

CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA

9. Podnosioci zahtjeva roeni su izmeu 1988. i 1994. i zive u Orehovici, Podturenu i Trnovcu. Njihova imena i podaci navedeni su u Prilogu. 10. Kao skolska djeca podnosioci zahtjeva su povremeno pohaali razlicita razredna odjeljenja, u kojima su bili samo romski ucenici, drugi do desetog podnosioca u osnovnoj skoli u selu Podturen i jedanaesti do petnaestog podnosioca u selu Macinec u Meimurskoj zupaniji. U Hrvatskoj se osnovnoskolsko obrazovanje sastoji od osam razreda, a djeca su obavezna da pohaaju nastavu od sedme do petnaeste godine. Prva cetiri razreda smatraju se nizim razredima, a svakom je razredu dodijeljena uciteljica koja predaje sve predmete. Razredi od petog do osmog su visi razredi u kojima, pored razrednog koji se dodjeljuje svakom razredu, razliciti profesori predaju razlicite predmete. Nastavni plan i program u razredima osnovnih skola, ukljucujui i razrede u kojima su svi ucenici Romi koje su podnosioci pohaali, moze biti smanjen do trideset posto u odnosu na redovni, puni program. A. Opsti pregled stanja u dvije osnovne skole 1. Osnovna skola Podturen 11. Udio romske djece u nizim razredima (od prvog do cetvrtog) cini 33 do 36% djece. Ukupan broj ucenika u Osnovnoj skoli Podturen u 2001. godini bio je 463, a 47 njih bili su Romi. Postojalo je samo jedno razredno odjeljenje u kojem su svi ucenici bili Romi, sa sedamnaest ucenika, dok je preostalih tridesetero romskih ucenika pohaalo mjesovita razredna odjeljenja. 12. U naselju Loncarevo u Podturenu 2001. godine uveden je predskolski program nazvan Mala Skola. Program je ukljucivao dvadesetak romske djece, a bio je osmisljen kao pripremni program za osnovnu skolu. Vodila su ga tri vaspitaca koji su prethodno bili na posebnoj obuci. Program je trajao od 11. juna do 15. avgusta 2001. Program neprekidno traje od 1. decembra 2003. Uobicajeno

285

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

je u njega ukljuceno dvadesetak romske djece od tri do sedam godina. Program vode vaspitaci i romski pomonik u saradnji s Osnovnom skolom Podturen. Evaluacijski test je bio sproveden na kraju programa. 13. U decembru 2002. godine Ministarstvo obrazovanja i sporta donijelo je odluku o uvoenju romskih pomonika u skole s romskim ucenicima od prvog do cetvrtog razreda. Meutim, u Osnovnoj skoli u Podturenu romski pomonik je ve radio od rujna 2002. godine. Izjava jednog takvog pomonika, g. K.B. od 13. januara 2009. glasi: «U osnovnoj skoli Podturen poceo sam raditi u septembru 2002. g. kada su bila dva cetvrta razreda. Cetvrti b. imao je samo romske ucenike i u njemu mi je bilo jako tesko raditi jer su bili nemirni i ometali su nastavu. Pomisljao sam da dam otkaz nakon dva mjeseca. Po nalogu uciteljice nosio sam pismene pozive roditeljima ili sam ih usmeno pozivao da dou na razgovor s uciteljicom u skolu. Roditelji su ponekad dosli, a cesto i nisu, pa sam ih morao ponovno zvati. Puno sam vremena potrosio da tumacim hrvatske rijeci jer su neki ucenici i dalje govorili romski pa ih uciteljica nije dobro razumjela. Opominjao sam ucenike da redovno idu u skolu i da ne skupljaju neopravdane sate. Neki ucenici su ponekad samovoljno napustali neki sat nastave ili cak i cijeli dan. Pomagao sam ucenicima oko pisanja domaih zadataka nakon nastave. Skoli sam pomogao napraviti tocan popis ucenika za prvi razred. Sada ne radim u skoli.» 14. Od skolske godine 2003/2004. u Osnovnoj skoli u Podturenu nije bilo razreda u kojima su svi ucenici bili Romi. 2. Osnovna skola Macinec

15. Romska djeca u nizim razredima cine od 57 do 75 % djece. Razredi u kojima su svi ucenici Romi sastavljaju se samo u nizim razredima. Svaki od zadnja dva razreda (sedmi i osmi) su mjesoviti. Ukupan broj ucenika u Osnovnoj skoli Macinec 2001. godine bio je 445, od kojih su 194 bili Romi. Postojalo je sest razreda u kojima su svi ucenici bili Romi, s ukupno 142 ucenika, dok je preostalo pedeset i dvoje romskih ucenika pohaalo mjesovite razrede. 16. Od 2003. godine uvedeno je prisustvovanje romskog pomagaca. 17. Poseban predskolski program `'Mala skola'' uveden je 2006. godine. B. Pojedinacne okolnosti svakog podnosioca zahtjeva 18. Podnosioci zahtjeva su ustvrdili da im je bilo receno da trebaju napustiti skolu s petnaest godina. Nadalje, podnosioci zahtjeva ustvrdili su da statisticki podaci pokazuju kako je u skolskoj godini 2006/2007, 16% romske djece u dobi od petnaest godina imalo zavrseno osnovno obrazovanje, u usporedbi s 91% u opstoj populaciji polaznika osnovnih skola u Meimurskoj zupaniji. Stopa odustajanja od skolovanja kod romskih ucenika prije zavrsetka osnovnog obrazovanja bila je 84%, sto je bilo 9,3 puta vise od stope u opstoj populaciji. U skolskoj godini 2005/2006, u prvi je razred bilo upisano 73 romske djece, a u osmi njih petoro. 19. Sljedee informacije koje se odnose na svakog podnosioca zahtjeva pojedinacno su preuzete iz sluzbenih skolskih evidencija. 1. Osnovna skola Podturen

(a) Prvi podnosilac zahtjeva 20. Dopisom od 22. februara 2007. prvi podnosilac zahtjeva obavijestio je Sud da zeli povui svoj

286

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

zahtjev. Stoga, u presudi vijea od 17. jula 2008. Sud je odlucio prekinuti s ispitivanjem zahtjeva u dijelu koji se odnosi na prvog podnosioca. (b) Druga podnositeljka zahtjeva 21. Druga podnositeljka zahtjeva, Mirjana Orsus, upisana je u prvi razred osnovne skole u skolskoj godini 1997/1998. Te i sljedee godine pohaala je mjesoviti razred, ali u te dvije godine skolovanja nije uspjela upisati visi razred. Od skolske godine 1999/2000. do skolske godine 2002/2003. pohaala je razredno odjeljenje u kojem su bili samo romski ucenici. U skolskim godinama od 2003/2004. do 2005/2006. pohaala je mjesoviti razredno odjeljenje. U skolskoj godini 2005/2006. pohaala je sesti razred drugi puta i pala je razred. Pala je prvi i sesti razred dva puta. Njeni roditelji bili su prisutni na tri od sedamnaest redovnih roditeljskih sastanaka koji su bili organizovani tokom cijelog njenog skolovanja,. 22. Bilo joj je omogueno pohaanje dodatne nastave hrvatskog jezika u cetvrtom razredu. Od prvog do cetvrtog razreda prisustvovala je u izvannastavnim aktivnostima koje je organizovala skola (odnosno odreeni broj razlicitih aktivnosti organizovanih za istu grupu djece), u mjesovitoj grupi. Nakon sto je navrsila 15 godina, napustila je skolu u avgustu 2006. godine. Iz njenog maticnog lista vidljivo je da je neopravdano izostala sa 100 sati nastave. (c) Trei podnosilac zahtjeva 23. Trei podnosilac zahtjeva, Gordan Orsus, upisan je u prvi razred osnovne skole u skolskoj godini 1996/1997. i zavrsio ga je. Te i sljedee skolske godine podnosilac zahtjeva pohaao je odjeljenje u kojem su svi ucenici bili Romi. U skolskoj godini 1998/1999. i 1999/2000. pohaao je mjesovito razredno odjeljenje, a nakon toga odjeljenje u kojem su svi ucenici bili Romi do zavrsetka skolovanja. Cetvrti razred zavrsio je u skolskoj godini 2002/2003. Drugi razred pao je tri puta. Njegovi roditelji bili su prisutni na dva od petnaest redovnih roditeljskih sastanaka koji su bili organizovani tokom cijelog njegovog skolovanja. 24. Nije mu omogueno pohaanje dodatne nastave hrvatskog jezika. Od prvog do cetvrtog razreda ucestvovao je u izvannastavnim aktivnostima koje je organizovala skola, u mjesovitoj grupi. Nakon sto je navrsio petnaest godina, napustio je skolu u septembru 2003. godine. Iz njegovog maticnog lista vidljivo je da je neopravdano izostao sa 154 sati nastave. 25. Kasnije je upisao vecernju skolu na Narodnom otvorenom ucilistu Cakovec, gdje je zavrsio osnovnoskolsko obrazovanje. (d) Cetvrti podnosilac zahtjeva 26. Cetvrti podnosilac zahtjeva, Dejan Balog, upisan je u prvi razred osnovne skole u skolskoj godini 1996/1997. U prvoj i drugoj godini pohaao je odjeljenje u kojem su svi ucenici bili Romi, a sljedee dvije godine mjesovito razredno odjeljenje. U skolskoj godini 2000/2001, 2001/2002. i 2002/2003. pohaao je razredno odjeljenje u kojem su bili samo romski ucenici. U skolskim godinama od 2003/2004. do 2005/2006. pohaao je mjesovito odjeljenje. Skolske godine 2005/2006. pohaao je peti razred drugi puta i pao je razred. Drugi razred pao je tri puta, cetvrti razred jednom, te peti dva puta. Njegovi roditelji bili su prisutni na dva od jedanaest redovnih roditeljskih sastanaka koji su bili organizovani tokom cijelog njegovog skolovanja. 27. Nije mu bilo omogueno pohaanje dodatne nastave hrvatskog jezika. Od prvog do cetvrtog razreda ucestvovao je u izvannastavnim aktivnostima koje je organizovala skola, u mjesovitoj grupi. Nakon sto je navrsio petnaest godina u avgustu 2006. godine napustio je skolu. Iz njegovog maticnog lista vidljivo je da je neopravdano izostao 881 sat nastave. 28. Kasnije se upisao peti razred u vecernjoj skoli, ali nije pohaao nastavu.

287

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

(e) Peti podnosilac zahtjeva 29. Peti podnosilac zahtjeva, Sinisa Balog, upisan je u prvi razred osnovne skole u skolskoj godini 1999/2000. i zavrsio ga je. Od skolske godine 1999/2000. do skolske godine 2002/2003. pohaao je razredno odjeljenje u kojem su svi ucenici bili Romi, nakon cega je pohaao mjesoviti razred. U skolskoj godini 2006/2007. trei je put pohaao peti razred i pao je razred. Pao je cetvrti razred jednom i peti tri puta. Njegovi roditelji bili su prisutni na jednom od jedanaest redovnih roditeljskih sastanaka koji su bili organizovani tokom cijelog njegovog skolovanja. 30. Nije mu bilo omogueno pohaanje dodatne nastave hrvatskog jezika. Od prvog do cetvrtog razreda ucestvovao je u izvannastavnim aktivnostima koje je organizovala skola, u mjesovitoj grupi. Nakon sto je navrsio petnaest godina, u 2008. godini napustio je skolu. Iz njegovog maticnog lista vidljivo je da je neopravdano izostao s 1,304 sata nastave. U septembru 2006. godine skola je pismeno obavijestila Centar za socijalnu skrb o nedostatnom pohaanju nastave podnosioca zahtjeva. (f) Sesta podnositeljka 31. Sesta podnositeljka, Manuela Kalanjos, upisana je u prvi razred skolske godine 1996/1997. i pohaala je odjeljenje u kojem su svi ucenici bili Romi. Sljedee dvije godina polazila je mjesoviti razred. Od skolske godine 1999/2000. do skolske godine 2002/2003. polazila je odjeljenje u kojem su svi ucenici bili Romi, kad je zavrsila cetvrti razred. Nakon toga je polazila mjesoviti razred. U nastavku svog skolovanja od februara 2003. godine pratila je nastavu po prilagoenom planu i programu, budui da je nadlezno strucno povjerenistvo ­ Povjerenistvo za utvrivanje psihofizickog stanja djeteta, ustanovilo da kod nje postoje poteskoe u razvoju. U skolskoj godini 2004/2005. pohaala je peti razred drugi puta i pala je razred. Pala je prvi razred tri puta i peti dva puta. Njeni roditelji bili su prisutni na tri od jedanaest redovnih roditeljskih sastanaka koji su bili organizovani tokom cijelog njenog skolovanja. 32. Bilo joj je omogueno pohaanje dodatne nastave iz hrvatskog jezika u treem razredu. Od prvog do petog razreda ucestvovala je u izvannastavnim aktivnostima koje je organizovala skola, u mjesovitoj grupi. Nakon sto je navrsila petnaest godina, u avgustu 2005. godine napustila je skolu. Iz njenog maticnog lista vidljivo je da je neopravdano izostala s 297 sati nastave. 33. Kasnije je upisala peti razred u vecernjoj skoli, ali nije pohaala nastavu. (g) Sedmi podnosilac 34. Sedmi podnosilac zahtjeva, Josip Kalanjos, upisan je u prvi razred osnovne skole u skolskoj godini 1999/2000. i zakljucno sa skolskom godinom 2002/2003. pohaao je odjeljenje u kojem su svi ucenici bili Romi, nakon cega je bio u mjesovitom odjeljenju. U nastavku svog skolovanja od maja 2002. godine pratio je nastavu po prilagoenom planu i programu budui da je nadlezna strucna komisija ­ Komisija za utvrivanje psihofizicke sposobnosti djece ustanovila da kod njega postoje poteskoe u razvoju. Peti i sest razred pao je dva puta. Njegovi roditelji bili su prisutni na dva od petnaest redovnih roditeljskih sastanaka koji su bili organizovani tokom cijelog njegovog skolovanja. 35. Bilo mu je omogueno pohaanje dodatne nastave iz hrvatskog jezika u treem razredu tokom skolske godine 2001/2002. Od prvog do cetvrtog razreda ucestvovao je u izvannastavnim aktivnostima koje je organizovala skola, u mjesovitoj grupi. Nakon sto je navrsio petnaest godina, u veljaci 2008. godini napustio je skolu. Iz njegovog maticnog lista vidljivo je da je neopravdano izostao s 574 sata nastave.

288

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

(h) Osma podnositeljka zahtjeva 36. Osma podnositeljka zahtjeva, Biljana Orsus, upisana je u prvi razred osnovne skole u skolskoj godini 1996/1997, a u prve tri godine skolovanja pohaala je razredno odjeljenje u kojem su svi ucenici bili Romi. Nakon toga je dvije skolske godine pohaala mjesoviti razred. Dana 28. decembra 2000. Ured za prosvjetu, kulturu, informiranje, sport i tehnicku kulturu Meimurske zupanije donio je rjesenje na temelju kojeg je upuena na nastavu skolovanja po prilagoenom nastavnom planu i programu budui da je nadlezna strucna komisija ­ Komisija za utvrivanje psihofizicke sposobnosti djece utvrdila da kod nje postoji slaba intelektualna sposobnost, poteskoe s koncentracijom i socio-pedagosko zanemarivanje... takoe je ustanovljeno da kod nje postoji potreba za tretmanom nadleznog Centra za socijalnu skrb. U skolskoj godini 2001/2002. i 2002/2003. pohaala je odjeljenje u kojem su svi ucenici bili Romi i zavrsila cetvrti razred. U slijedee dvije skolske godine pohaala je mjesovito razredno odjeljenje, pohaala je peti razred dva puta i pala je taj razred. Pala je trei razred tri puta te peti dva puta. Njeni roditelji bili su prisutni na tri od sedam redovnih roditeljskih sastanaka koji su bili organizovani tokom cijelog njenog skolovanja. 37. Bilo joj je omogueno pohaanje dodatne nastave iz hrvatskog jezika u treem razredu tokom skolske godine 2001/2002. Ucestvovala je u izvannastavnim aktivnostima koje je organizovala skola, u mjesovitoj grupi. Nakon sto je navrsila petnaest godina, u avgustu 2005. godine napustila je skolu. Iz njenog maticnog lista vidljivo je da je neopravdano izostala s 1.533 sata nastave. (i) Deveta podnositeljka zahtjeva 38. Deveta podnositeljka zahtjeva, Smiljana Orsus, upisana je u prvi razred osnovne skole u skolskoj godini 1997/1998, a zakljucno sa skolskom godinom 2002/2003. pohaala je razredno odjeljenje u kojem su svi ucenici bili Romi, nakon cega je pohaala mjesoviti razred. U skolskoj godini 2006/2007. trei je put pohaala peti razred i pala je razred. Pala je cetvrti razred jednom te peti razred tri puta. Njeni roditelji bili su prisutni na tri od jedanaest redovnih roditeljskih sastanaka koji su bili organizovani tokom cijelog njenog skolovanja. 39. Bilo joj je omogueno pohaanje dodatne nastave iz hrvatskog jezika u treem razredu tokom skolske godine 2001/2002. Od prvog do cetvrtog razreda ucestvovala je u izvannastavnim aktivnostima koje je organizovala skola, u mjesovitoj grupi. Nakon sto je navrsila petnaest godina, u avgustu 2007. godine napustila je skolu. Iz njenog maticnog lista vidljivo je da je neopravdano izostala sa 107 sati nastave. (j) Deseti podnosilac 40. Deseti podnosilac zahtjeva, Branko Orsus, upisan je u prvi razred osnovne skole u skolskoj godini 1997/1998. i prve dvije godine pohaao je mjesovito razredno odjeljenje. Od skolske godine 1999/2000. do 2002/2003. pohaao je odjeljenje u kojem su svi ucenici bili Romi, nakon cega je pohaao mjesovito razredno odjeljenje. Dana 23. februara 2005. Centar za socijalnu skrb donio je rjesenje na temelju kojega je upuen na nastavak skolovanja po prilagoenom nastavnom planu i programu budui da je nadlezna strucna komisija ­ Komisija za utvrivanje psihofizicke sposobnosti djece, utvrdila da kod njega postoje poteskoe u razvoju. U skolskoj godini 2005/2006. pao je sesti razred. Pao je prvi razred dva puta, te cetvrti i sesti razred jednom. Njegovi roditelji bili su prisutni na jednom od jedanaest redovnih roditeljskih sastanaka koji su bili organizovani tokom cijelog njegovog skolovanja. 41. Bilo mu je omogueno pohaanje dodatne nastave iz hrvatskog jezika u treem razredu tokom skolske godine 2001/2002. Ucestvovao je u izvannastavnim aktivnostima koje je organizovala skola, u mjesovitoj grupi. Nakon sto je navrsio petnaest godina, u avgustu 2006. godine napustio je skolu. Iz njegovog maticnog lista vidljivo je da je neopravdano izostao sa 664 sata nastave

289

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

2.

Osnovna skola Macinec

(a) Jedanaesti podnosilac 42. Jedanaesti podnosilac zahtjeva, Jasmin Bogdan, upisan je u prvi razred osnovne skole u skolskoj godini 1997/1998. Preliminarna testiranja obavljena prije nego sto je rasporeen u neko od razrednih odjeljenja pokazala su da ne poznaje hrvatski jezik. Dobio je petnaest od moguih devedeset i sedam bodova, ili 15,5 %. Stoga je rasporeen u odjeljenje u kojemu su svi ucenici bili Romi gdje je ostao do avgusta 2005. kad je, navrsivsi petnaest godina zivota, napustio skolu. U skolskoj godini 2004/2005. dva puta je pohaao peti razred te je pao razred. Pao je prvi i cetvrti razred jednom te peti dva puta. Njegovi roditelji nisu prisustvovali niti na jednom od dvadeset i cetiri redovna roditeljska sastanka koji su bili organizovani tokom cijelog njegovog skolovanja. 43. Bilo mu je omogueno pohaanje dodatne nastave iz hrvatskog jezika u treem razredu tokom skolske godine 2001/2002. Nakon sto je navrsio petnaest godina, u avgustu 2005. godine napustio je skolu. Iz njegovog maticnog lista vidljivo je da je neopravdano izostao s 1.057 sati nastave. (b) Dvanaesti podnosilac 44. Dvanaesti podnosilac zahtjeva, Josip Bogdan, upisan je u prvi razred osnovne skole u skolskoj godini 1999/2000. Preliminarna testiranja obavljena prije nego sto je rasporeen u neki od razreda pokazala su da ne poznaje hrvatski jezik. Dobio je osam od moguih devedeset i sedam bodova, ili 8,25 %. Stoga je rasporeen u razred u kojemu su svi ucenici bili Romi gdje je ostao tokom cijelog svog skolovanja. Skolske godine 2006/2007. pohaao je trei razred dva puta, te je pao razred. Pao je prvi razred jednom, drugi razred tri puta i trei razred dva puta. Njegovi roditelji nisu prisustvovali niti na jednom od trideset i sedam redovnih roditeljskih sastanaka koji su bili organizovani tokom cijelog njegovog skolovanja. 45. Bilo mu je omogueno pohaanje dodatne nastave iz hrvatskog jezika u prvom, drugom i treem razredu. U drugom razredu ucestvovao je u plesnoj grupi, a u treem u zboru. Nakon sto je navrsio petnaest godina, u avgustu 2007. godine napustio je skolu. Iz njegovog maticnog lista vidljivo je da je neopravdano izostao s 1,621 sata nastave. (c) Trinaesta podnositeljka zahtjeva 46. Trinaesta podnositeljka zahtjeva, Dijana Orsus, upisana je u prvi razred osnovne skole u skolskoj godini 2000/2001. Preliminarna testiranja obavljena prije nego sto je rasporeena u neki od razreda pokazala su da nedovoljno poznaje hrvatski jezik. Dobila je dvadeset i sest od moguih devedeset i sedam bodova, ili 26,8 %. Stoga je rasporeena u odjeljenje u kojemu su svi ucenici bili Romi u kojem je ostala tokom cijelog svog skolovanja. Skolske godine 2007/2008. zavrsila je peti razred. Prvi je razred pala dva puta, a drugi razred jednom. Njeni roditelji bili su prisutni na sest od trideset i dva redovna roditeljska sastanka koji su bili organizovani tokom cijelog njenog skolovanja. 47. Bilo joj je omogueno pohaanje dodatne nastave iz hrvatskog jezika u prvom razredu. U prvom razredu ucestvovala je u mjesovitoj grupi, a u petom razredu ucestvovala je u zboru. Nakon sto je navrsila petnaest godina, u avgustu 2008. godine napustila je skolu. Iz njenog maticnog lista vidljivo je da je neopravdano izostala s 522 sata nastave. (d) Cetrnaesti podnosilac 48. Cetrnaesti podnosilac zahtjeva, Dejan Orsus, upisan je u prvi razred osnovne skole u skolskoj godini 1999/2000. Preliminarna testiranja obavljena prije nego sto je rasporeen

290

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

u neki od razreda pokazala su da ne poznaje hrvatski jezik. Dobio je petnaest od moguih devedeset i sedam bodova, ili 15,5 %. Stoga je rasporeen u odjeljenje u kojemu su svi ucenici bili Romi u kojem je ostao tokom cijelog svog skolovanja. Skolske godine 2005/2006. zavrsio je trei razred. Prvi je razred pao tri puta, a trei razred jednom. Njegovi roditelji bili su prisutni na pet od dvadeset i osam redovnih roditeljskih sastanaka koji su bili organizovani tokom cijelog njegovog skolovanja. 49. Bilo mu je omogueno pohaanje dodatne nastave iz hrvatskog jezika u prvom razredu. Nakon sto je navrsio petnaest godina, u avgustu 2006. godine napustio je skolu. Iz njegovog maticnog lista vidljivo je da je neopravdano izostao s 1,033 sata nastave. (e) Petnaesta podnositeljka 50. Petnaesta podnositeljka zahtjeva, Danijela Kalanjos, upisana je u prvi razred osnovne skole u skolskoj godini 2000/2001. Preliminarna testiranja obavljena prije nego sto je rasporeena u neki od razreda pokazala su da je njeno znanje hrvatskoga jezika lose. Imala je trideset i sedam od moguih devedeset i sedam bodova, ili 38,14 %. Stoga je rasporeena u odjeljenje u kojemu su svi ucenici bili Romi u kojem je ostala tokom cijelog svog skolovanja. Skolske godine 2007/2008. zavrsila je peti razred. Dva puta je pala peti razred, a drugi razred jednom. Njeni roditelji bili su prisutni na dva od dvadeset i jednog redovnog roditeljskog sastanka koji su bili organizovani tokom cijelog njenog skolovanja. 51. Bilo joj je omogueno pohaanje dodatne nastave iz hrvatskog jezika u prvom razredu. Ucestvovala je u mjesovitoj grupi. U drugom razredu ucestvovala je u plesnoj grupi, u treem razredu u grupi za rucne radove te u petom razredu u zboru. Nakon sto je navrsila petnaest godina, u avgustu 2008. godine napustila je skolu. Iz njenog maticnog lista vidljivo je da je neopravdano izostala s 238 sati nastave. C. Postupak pred domaim sudovima 52. Dana 19. aprila 2002. podnosioci zahtjeva podnijeli su pred Opstinskim sudom u Cakovcu tuzbu na temelju clana 67. Zakona o upravnim sporovima protiv naprijed pomenutih osnovnih skola i Osnovne skole Kursanec, drzave i Meimurske zupanije ("tuzenici"). Ustvrdili su da je nastava organizovana u razredima u kojima su svi ucenici bili Romi, formiranima u te cetiri skole, bila znacajno smanjenoga sadrzaja i obima u odnosu na sluzbeno propisani nastavni plan i program. Podnosioci zahtjeva tvrdili su da su zbog opisane situacije bili zrtve rasne diskriminacije i da im je povrijeeno pravo na obrazovanje, kao i pravo na zastitu od necovjecnog i ponizavajueg postupanja. Od suda su zatrazili da tuzenicima nalozi da se u budunosti suzdrze od takvoga ponasanja. 53. Podnosioci zahtjeva dostavili su i rezultate psiholoske studije o romskoj djeci koja su polazila razredna odjeljenja u kojima su svi ucenici bili Romi u Meimurju, provedene neposredno prije podnosenja njihove tuzbe, a koji su pokazivali sljedee: - veina djece nikada nije imala za prijatelja dijete koje nije Rom; - 86,9% izrazilo je zelju da ima za prijatelja dijete koje nije Rom; - 84,5% izrazilo je zelju da pohaa mjesoviti razred; - 89% izjavilo je da se osjeaju neprihvaenima u skolskome okruzenju; - 92% izjavilo je da se romska i djeca koja nisu Romi ne igraju zajedno. Nadalje, u izvjestaju je utvreno da razdvajanje u obrazovanju emocionalno i psihicki steti romskoj djeci, u smislu nizeg samopouzdanja i samopostovanja i problema u razvoju njihovoga identiteta. Odvojeni razredi dozivljavali su se kao prepreka stvaranju socijalne mreze romske i djece koja nisu Romi.

291

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

54. Tuzenici su dostavili svako svoj odgovor na tvrdnje sto su ih iznijeli podnosioci zahtjeva, u kojima su tvrdili da nema diskriminacije romske djece i da se prema svim ucenicima upisanima u skolu postupa jednako. Ustvrdili su da se svi ucenici upisuju u skolu nakon sto povjerenistvo (sastavljeno od ljekara, psihologa, pedagoga, socijalnog pedagoga i ucitelja) dade misljenje da su kandidati fizicki i psihicki spremni za pohaanje skole. Unutar skole razredi se formiraju zavisno o potrebama razreda, broju ucenika itd. Osobito je bilo vazno da se razredi formiraju na nacin da se svim ucenicima omogui ucenje u poticajnom okruzenju. 55. Nadalje, tuzenici su ustvrdili da su ucenici romskoga porijekla zajedno rasporeeni ne na temelju svog etnickog porijekla, ve zbog toga sto su nerijetko lose govorili hrvatski jezik, pa im je bilo potrebno vise vjezbanja i ponavljanja kako bi savladali nastavne predmete. I konacno, tvrdili su da je obrazovanje romskih ucenika bilo iste kvalitete kao obrazovanje ostalih ucenika, jer se njihov nastavni plan i program po obimu nije razlikovao od nastavnog plana i programa propisanog zakonom. 56. Dana 26. septembra 2002. Opstinski sud u Cakovcu odbio je tuzbu podnosilaca zahtjeva, prihvativsi argument tuzenika da je veina romskih ucenika bila rasporeena u posebne razrede zbog toga sto nisu tecno govorili hrvatski jezik. Stoga je sud presudio da to nije nezakonito i da podnosioci zahtjeva nisu uspjeli potkrijepiti svoje tvrdnje o rasnoj diskriminaciji. Na kraju, sud je zakljucio da podnosioci zahtjeva nisu dokazali navodnu razliku u nastavnom planu i programu koji se provodio u razredima gdje su svi ucenici bili Romi. 57. Dana 17. oktobra 2002. podnosioci zahtjeva podnijeli su zalbu protiv prvostepene presude, tvrdei da je proizvoljna i kontradiktorna. 58. Dana 14. decembra 2002. Zupanijski sud u Cakovcu odbio je zalbu podnosilaca zahtjeva i potvrdio obrazlozenje iz prvostepene presude. 59. Poslije toga, dana 19. decembra 2002. podnosioci zahtjeva podnijeli su tuzbu Ustavnome sudu Republike Hrvatske na temelju clana 62. Zakona o Ustavnom sudu. U svojoj su ustavnoj tuzbi podnosioci zahtjeva ponovili prijasnje tvrdnje, pozivajui se na mjerodavne odredbe Ustava i Konvencije. 60. Dana 3. decembra 2003. advokat podnosilaca zahtjeva podnio je Ustavnome sudu pozurnicu. Dana 7. februara 2007. Ustavni sud je odlukom br. U-III-3138/2002 objavljenom u Narodnim novinama, br. 22 od 26. februara 2007. odbio tuzbu podnosilaca zahtjeva. Mjerodavni dijelovi te odluke glase kako slijedi: "Prvostepeni sud utvrdio je u osporenoj presudi da je kriterijum za formiranje razrednih odjeljenja u tuzenim osnovnim skolama bilo poznavanje hrvatskog jezika, a ne etnicko porijeklo ucenika, pri cemu sud smatra da tuzioci tokom postupka nisu dokazali svoju tvrdnju da su u razredna odjeljenja bili rasporeeni na temelju svog rasnog i etnickog porijekla. Sud istice da tuzioci tu svoju tvrdnju temelje iskljucivo na Izvjestaju o radu narodnog pravobranilaca Republike Hrvatske za 2000. godinu. Meutim, saslusan kao svjedok, narodni pravobranilac u svom iskazu navodi da je izvjestaj u dijelu koje se odnosi na obrazovanje Roma ishitreno, jer prije sastavljanja izvjestaja nisu bile utvrene sve potrebne cinjenice. Prvostepeni sud se pozvao na odredbu clana 27. stava 1. Zakona o osnovnom skolstvu ... prema kojoj se nastava u osnovnim skolama provodi na hrvatskom jeziku i latinicnom pismu, te je ocijenio da je nepoznavanje hrvatskog jezika objektivna poteskoa u svladavanju skolskog gradiva, a sto proizlazi i iz zakljucka istrazivanja koje je provedeno za potrebe Hrvatskog helsinskog odbora. Sud utvruje: `Kako bi se ostvarila svrha osnovnog skolovanja potrebno je da ucenici koji se upisuju u prvi razred poznaju hrvatski jezik, kako bi mogli pratiti nastavu. Stoga je logicno da je u razrednim odjeljenjima u koja su rasporeena djeca koja ne poznaju hrvatski jezik potreban pojacan rad i angazman ucitelja, posebno kod ucenja hrvatskog jezika.' Prvostepeni sud je ocijenio da tuzeni ne cine nezakonitu radnju niti time sto se jednom formirana razredna odjeljenja ne mijenjaju, jer samo u izuzetnim situacijama dolazi do prebacivanja djece iz razreda u razred. Na taj se nacin u visim razredima, prema ocjeni suda, postuje cjelovitost

292

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

razreda i razredni kolektiv. Sud smatra da razredna odjeljenja treba formirati tako, da se stvore povoljni uslovi za jedinstven rad sa svim ucenicima prema propisanom nastavnom planu i programu, a to se moze samo ako je odjeljenje stalna grupa ucenika priblizno jednake dobi i predznanja. Nadalje, prvostepeni sud je ocijenio da tuzioci nicim nisu dokazali da je nastava u razrednim odjeljenjima koje oni pohaaju organizovana po izvedbenom programu bitno manjeg obima od propisanog nastavnog plana i programa za osnovnu skolu kojeg je donijelo Ministarstvo prosvjete i sporta Republike Hrvatske 16. juna 1999. godine. I tu svoju tvrdnju, prema ocjeni suda, tuzioci temelje na Izvjestaju narodnog pravobranioca, a narodni pravobranilac je u iskazu naveo da mu nije poznato na koji nacin je utvrena cinjenica da se u razredima koje pohaaju romska djeca nastava odvija prema tzv. specijalnom programu. Prvostepeni sud je na temelju dostavljenih nastavnih planova i programa za odjeljenja koje polaze tuzioci i paralelna razredna odjeljenja utvrdio da se radi po istom planu i programu, pri cemu je u Osnovnoj skoli Kursanec (treetuzenik) doslo do odreenih odstupanja u izvedbi nastavnog plana i programa, ali su ta odstupanja prema ocjeni suda dopustena, budui da je do njih doslo ... pocetkom skolske godine zbog velikog broja izostanaka ucenika s nastave. Utvrdivsi, dakle, da tuzioci nisu rasporeeni u razredna odjeljenja na temelju svog rasnog i etnickog porijekla, te da se nastava u svim paralelnim razrednim odjeljenjima odvija po istom nastavnom planu i programu, prvostepeni sud je odbio tuzbeni zahtjev podnosilaca.... Iz obrazlozenja prvostepene presude Opstinskog suda u Cakovcu razvidno je da su tuzene osnovne skole u svom odgovoru na tuzbu podnosilaca istaknule (i) sljedee: `U 1. razred upisale (su) skolske obveznike za koje je povjerenistvo u sastavu ljekar, psiholog, pedagog, defektolog i ucitelj utvrdilo da obzirom na psihofizicko stanje mogu pohaati osnovnu skolu. Tvrde da u 1. razred osnovne skole nisu upisale niti upisivale hrvatsku djecu, romsku djecu, nego skolske obveznike za koje je povjerenistvo utvrdilo da su psihofizicki sposobni za upis u osnovnu skolu. (...) Tuzene osnovne skole navode da je prva prepreka s kojom se susreu djeca romskog porijekla u psiholoskoj provjeri, njihovo nepoznavanje hrvatskog jezika i na nivou razumijevanja i na govornoj nivou. Prema emocionalnom aspektu zrelosti to su veinom djeca koja tesko kanalizuju emocije. S aspekta socijalne zrelosti, djeca romskog porijekla nemaju usvojene minimalne higijenske navike pranja, oblacenja, vezivanja, zakopcavanja, te je potrebno puno vremena da sve to svladaju i nauce. (...) Stoga je tesko planirati razredne strukture koje e biti dovoljno poticajne za svu djecu, a osnovne skole imaju obavezu da tako formiraju razredna odjeljenja da to bude poticajno za sve ucenike. U razredna odjeljenja rasporeuju se ucenici s kojima se plan i program moze ostvarivati bez dodatnih vaspitnih zadataka i razredna odjeljenja u kojima je rad i angazman ucitelja pojacan jer je nuzno postii propusteno socijalnom deprivacijom. ... ` U obrazlozenju iste presude naveden je i iskaz M. P.-P, strucnog saradnika-psihologa u Osnovnoj skoli "Macinec" od 12. decembra 2001. ... : `Prije upisa komisija (...) obavlja ispitivanje djece, kako bi se utvrdilo da li dijete ima potrebne sposobnosti da postane skolski obveznik. Kod uobicajenih situacija razredi se formiraju temeljem Gaussove krivulje i na taj nacin vei dio razreda cine oni prosjecno sposobni, a manji dio razreda oni manje odnosno vise sposobni. ... Meutim, u situaciji kad 70% populacije ne zna govoriti hrvatski jezik, vrijedi drugaciji pristup formiranja razrednih odjeljenja i to na nacin da se razredna odjeljenja formiraju sa djecom koja ne znaju govoriti hrvatski jezik jer je u takvim razredima prvi zadatak ucitelja da djecu nauci hrvatski jezik.' Iz navedenog je razvidno da raspored ucenika u razrednim odjeljenjima zavisi o sposobnostima i potrebama svakog djeteta ponaosob. Budui da je pristup individualizovan, a provodi se prema pravilima struke i uz uvazavanje pedagoskih standarda, Ustavni sud smatra pravilnim i pristup prema kojem jedino ovlasteni strucnjaci, osobito u podrucju pedagogije, skolske psihologije i

293

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

defektologije, trebaju biti odgovorni za rasporeivanje pojedinog djeteta u odgovarajui razred. sud nema razloga sumnjati u nalaze i strucna misljenja nadleznih povjerenstava, sastavljenih od ovlastenih ljekara, psihologa, pedagoga, defektologa i ucitelja, koja su u konkretnom slucaju ocijenila da je podnosioce potrebno rasporediti u posebna razredna odjeljenja. Pri tome, Ustavnom sudu nije predocena nijedna cinjenica na temelju koje bi se moglo zakljuciti da je raspored podnosilaca u posebna razredna odjeljenja motivisan ili preduzet zbog njihove rasne ili etnicke pripadnosti. Prema ocjeni Ustavnog suda, on je preduzet radi ostvarenja legitimnog cilja koji se sastoji u nuznom prilagoavanju osnovnoskolskog obrazovnog sistema sposobnostima i potrebama podnosilaca, pri cemu je presudan faktor njihovo nepoznavanje ili slabo poznavanje hrvatskog jezika na kojem se odvija nastava. Svrha utemeljenja posebnih odjeljenja pri upisu u prvi razred osnovne skole stoga nije rasna segregacija, ve mjera koja osigurava pojacan rad s djecom radi ucenja hrvatskog jezika i otklanjanja posljedica prethodne socijalne deprivacije. Osobito je vazno napomenuti da statisticki podaci o broju romske djece u posebnim razrednim odjeljenjima u skolskoj godini 2001/2002. ... sami po sebi nisu dostatni pokazatelj na temelju kojega bi se postupanje tuzenika moglo smatrati diskriminatornim (tako i Evropski sud za ljudska prava u presudama Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 24746/94, § 154.; D.H. protiv Ceske Republike, § 46.). Stovise, sami podnosioci u ustavnoj tuzbi navode da je u skolskoj godini 2001/2002. u osnovnim skolama u Meimurskoj zupaniji odmah pri upisu u osnovnu skolu 40,93% romske djece rasporeeno u redovna razredna odjeljenja, sto takoe ukazuje na osnovanost zakljucka Ustavnog suda o nepostojanju razloga za sumnju u pravilnost rada tuzenih osnovnih skola i pomenutih strucnih povjerenstava u tom pitanju.... Podnosioci u ustavnoj tuzbi, meutim, ukazuju i na sljedee: `Cak i da je nepoznavanje hrvatskog jezika problem koji postoji pri upisu romskih ucenika u prvi razred, ocito je da taj problem vise ne postoji kod upisa u kasnije razrede'. Stoga smatraju da su njihova prava povrijeena stavom sudova da je opravdano i u visim razredima zadrzati posebne razrede kako se ne bi mijenjala "stabilnost cjeline", jer stabilnost cjeline u razrednom odjeljenju, prema njihovom misljenju, ne bi smjela biti vea vrijednost od njihovih ustavnih prava i multikulturalnosti, te jednakosti i nacionalne ravnopravnosti. Ustavni sud u tom dijelu prihvata navode podnosilaca ustavne tuzbe. Naime, uprkos tome sto smatra pravilnim i ustavnopravno prihvatljivim utvrenja nadleznih sudova da je nepoznavanje hrvatskog jezika prilikom upisa djece u skolu objektivna poteskoa, zbog cega i formiranje razrednih odjeljenja s djecom koja prilikom upisa u osnovnu skolu ne govore hrvatski jezik ili ga slabo govore ima objektivno i razumno opravdanje, Ustavni sud sagledavajui okolnosti konkretnog slucaja - ne smatra prihvatljivim sljedei zakljucak suda prvog stupnja: `Nadalje, u visim se razredima postuje cjelovitost razreda i razredni kolektiv, pa do prebacivanja djece iz razreda u razred dolazi samo izuzetno i u opravdanim slucajevima (...), jer je razred jedna homogena cjelina, te da bi prebacivanje djece iz razreda u razred kod njih izazvalo stres. (...) Stalnost grupe je uslov da se formira razredni kolektiv ... ` U skladu s tim, Ustavni sud ne smatra prihvatljivim ni sljedee stav drugostupanjskog suda: `Razredna odjeljenja formiraju se kod upisa u prvi razred osnovne skole, a ne svake skolske godine, te se ne mijenjaju (osim izuzetno). Oni postaju jedna stabilna cjelina, koja omoguava kvalitetniji rad, pa je pedagoski opravdano ne mijenjati ih. Stoga ovaj sud, isto kao i prvostepeni, zakljucuje da zadrzavanjem postojeih, ve formiranih razrednih odjeljenja nije pocinjena nezakonita radnja.' Navedeni stavovi sudova bila bi prihvatljiva kad bi se odnosila na uobicajene situacije vezane

294

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

uz rasporeivanje ucenika u vise razrede u onim osnovnim skolama u kojima nema objektivne potrebe za poduzimanjem posebnih mjera, meu koje pripada i mjera formiranja posebnih razrednih odjeljenja za one ucenike koji ne poznaju ili slabo poznaju hrvatski jezik. Sagledavajui okolnosti konkretnog slucaja, Ustavni sud ocjenjuje da nacelno postoji objektivno i razumno opravdanje zadrzati u visim razredima osnovne skole posebna razredna odjeljenja samo za one ucenike koji nisu svladali hrvatski jezik u mjeri koja bi omoguavala nesmetano praenje odgovarajueg nastavnog plana i programa u redovnim razrednim odjeljenjima. ... Nema, meutim, objektivnog i razumnog opravdanja ne ukljuciti u redovno razredno odjeljenje onog ucenika koji je u nizim razredima osnovne skole u cijelosti svladao hrvatski jezik i s uspjehom usvojio propisani nastavni plan i program. ... Svako zadrzavanje takvog ucenika u posebnom razrednom odjeljenju protiv njegove volje ... iz razloga koji nisu vezani uz njegove potrebe i sposobnosti bilo bi ustavnopravno neprihvatljivo s aspekta njegovog prava na jednakost pred zakonom, zajemcenog clanom 14. stavom 2. Ustava.... ... ustavna tuzba je posebno ustavno sredstvo zastite koja se pruza pravnom subjektu kojemu je pojedinacnim aktom tijela drzavne ili javne vlasti, kojim je odluceno o njegovim pravima i obavezama, povrijeeno neko njegovo ljudsko pravo ili osnovna sloboda zajemcena Ustavom. U konkretnoj ustavnoj tuzbi, meutim, nijedan podnosilac nije naveo da je u skolskoj godini 2001/2002, na koju se odnose osporene presude sudova i ustavna tuzba podnosilaca, ucenik nekog od posebnih razrednih odjeljenja formiranih u visim razredima osnovne skole, pa da je njemu osobno takvim postupanjem tuzenika, odnosno spornim dijelovima presuda, povrijeeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom, Iako nije vezano uz konkretnu pravnu situaciju podnosilaca ... u odnosu na nacelne prigovore podnosilaca o zadrzavanju romske djece u posebnim razrednim odjeljenjima i u visim razredima osnovne skole, Ustavni sud je razmotrio i sljedee pitanje: - je li zadrzavanje romske djece u posebnim razrednim odjeljenjima i u visim razredima osnovne skole, sto smatraju osnovanim i nadlezni sudovi u osporenim presudama, uzrokovano namjerom tuzenika da ucenike diskriminisaju po osnovi njihove rasne ili etnicke pripadnosti? ... Ustavnom sudu u ovom ustavnosudskom postupku nije predocena nijedna cinjenica ili okolnost koja bi ukazivala na to, da su tuzenici postupali na takav nacin ... s ciljem diskriminisanja ucenika romske pripadnosti po osnovi njihova rasnog ili etnickog porijekla. ... Podnosioci u ustavnoj tuzbi isticu povredu ustavnog prava na skolovanje, odnosno obrazovanje i zbog toga sto se u posebnim razrednim odjeljenjima nastava provodi - prema njihovim tvrdnjama - po smanjenom obimu nastavnog programa "od propisanog Nastavnog plana i programa za osnovnu skolu kojeg je donijelo Ministarstvo prosvjete i sporta RH 16.06.1999." Smatraju da "zbog rasporeivanja u posebne romske razrede s inferiornijim nastavnim programom podnosioci ustavne tuzbe su stigmatizovani kao drugaciji, gluplji, intelektualno inferiorniji te kao djeca koju treba odvojiti od normalne djece kako ovu ne bi iskvarila. Zbog znatnije skraenog i osiromasenog izvedbenog nastavnog programa po kojem se skoluju, imaju snizene mogunosti daljnjeg skolovanja, upisa u srednju skolu, a time i daljnjeg obrazovnog napredovanja i zaposljavanja (...). Nakon razmatranja cjelokupnog spisa predmeta, Ustavni sud je navedene tvrdnje podnosilaca ocijenio neosnovanim. Iz spisa predmeta, ukljucujui prvostepenu presudu ... , razvidno je da tvrdnje o provoenju smanjenog obima nastavnog programa u razredima koje su pohaali podnosioci nisu tocne. Ustavni sud nema razloga posumnjati u cinjenice utvrene u dokaznom postupku pred nadleznim sudom. Eventualna razlika u provedbi izvedbenih planova i programa meu paralelnim razrednim odjeljenjima, nastala zbog objektivnih razloga (npr. zbog velikog broja izostanaka ucenika s nastave, kao sto se dogodilo u Osnovnoj skoli "Kursanec", gdje su u razrednim odjeljenjima 1c, 1d, 2b i 2c u prvom polugodistu skolske godine 2001/2002. ucenici izostali s nastave ukupno

295

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

4.702 sata, od kojih 4.170 neopravdano), ne znaci i nepostivanje zahtjeva da se nastava provodi prema nastavnim planovima i programima koji su isti za sva paralelna razredna odjeljenja. Ustavni sud duzan je u tom smislu istaknuti da ni Ustav ni Konvencija ne sadrze nikakve posebne zahtjeve koji bi se odnosili na nastavne planove i programe i nacin na koji se organizova njihova provedba. Ustav i Konvencija u prvom redu jemce pravo na pristup obrazovnim institucijama u zemlji, ali i pravo da obrazovanje bude ucinkovito, odnosno da svaka osoba ima jednaku pravnu mogunost sluzbenog priznavanja odreenog stupnja obrazovanja koji je s uspjehom zavrsila (slican stav izrazio je i Evropski sud za ljudska prava u presudi "koja se odnosi na odreene aspekte zakona o upotrebi jezika u obrazovanju u Belgiji" protiv Belgije, § B4.). ... ... Ustavni sud utvruje da mu u ovom ustavnosudskom postupku nisu predoceni dostatni dokazi iz kojih bi se izvan svake sumnje izveo zakljucak da su u konkretnom slucaju podnosioci pohaali nastavu prema smanjenom obimu nastavnog programa. ... U skladu sa navedenim, ocjenu podnosilaca o tome, da su "stigmatizovani" Ustavni sud ocjenjuje vrijednosnom i subjektivnom, ne i razumno opravdanom. Ustavni sud ocjenjuje i da je tvrdnja podnosilaca o tome, da uzrok "stigmatizacije" lezi u navodno smanjenom obimu nastavnog programa koji u skoli svladavaju, a zbog kojega "imaju snizene mogunosti daljnjeg skolovanja", iznesena bez razboritog obrazlozenja, pa je stoga proizvoljna. Svakoj osobi, naime, nadlezna tijela Republike Hrvatske na jednak nacin i bez izuzetka priznaju onaj stepen obrazovanja koji je osoba zavrsila, nezavisno o njenoj rasnoj ili etnickoj pripadnosti, pa su sve osobe u tom pitanju u jednakom pravnom polozaju, s jednakim sansama za napredovanje u skladu sa svojim sposobnostima."

II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO

A. Ustav 61. Mjerodavne odredbe Ustava glase kako slijedi: Clan 14. "Svako u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, nezavisno o njegovoj rasi, boji koze, polu, jeziku, vjeri, politickom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovini, roenju, obrazovanju, drustvenom polozaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki." B. Ustavni zakon o Ustavnom sudu 62. Mjerodavne odredbe clana 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 49/2002 od 3. maja 2002.; "Zakon o Ustavnom sudu") glase kako slijedi: C. Zakon o upravnim sporovima Clan 62.

63. Clan 67. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 53/1991, 9/92 i 77/92) predvia posebni postupak za zastitu Ustavom zajemcenog prava i slobode od nezakonitih radnji javnih sluzbenika, te da se tuzba moze podnijeti ako su ispunjeni sljedei uslovi: (a) nezakonita radnja se ve dogodila; (b) takva radnja je djelo drzavnog sluzbenika/tijela/agencije ili drugog pravnog subjekta; (c) radnja je imala za posljedicu povredu jednog ili vise tuziocevih ustavnih prava; i (d) hrvatski pravni sistem ne predvia neki drugi pravni put za dobijanje zadovoljstine.

296

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

D. Zakon o osnovnom skolstvu 64. Mjerodavne odredbe Zakona o osnovnom skolstvu ("Narodne novine" br. 59/90, 27/93, 7/96, 59/01, 114/01, 69/03 ­ prociseni tekst, 76/05), slijedee odredbe: Clan 2. ,,Svrha je osnovnog skolstva da uceniku omogui sticanje znanja, pojmova, umijea, stavova i navika potrebnih za zivot i rad ili daljnje skolovanje. Skola je duzna osigurati kontinuirani razvoj ucenika kao duhovnog, tjelesnog, moralnog, intelektualnog i drustvenog bia u skladu s njegovim sposobnostima i sklonostima. Ciljevi su osnovnog skolstva: - da kod ucenika potice i razvija interes i samostalnost pri ucenju i rjesavanju zadataka, stvaralastvo, moralnu svijest, estetski ukus i kriterijum, samopouzdanje i odgovornost prema samome sebi i prirodi, drustvenu, gospodarstvu i politicku svijest, snosljivost i sposobnost saradnje, postovanje ljudskih prava, dostignua i teznji; - da ucenika pouci pismenosti, komunikaciji, racunu, znanstvenim i tehnoloskim principima, kritickom promatranju, razumnom raspravljanju, razumijevanju svijeta u kojem zivi i razumijevanju meusobne zavisnosti ljudi i prirode, pojedinaca i nacija. Ciljevi i zadaci osnovnog skolstva ostvaruju se prema utvrenim nastavnim planovima i programima. Clan 3. Osnovno skolovanje traje najmanje osam godina. Osnovno skolovanje obavezno je za svu djecu, u pravilu, od sest do petnaest godina zivota."

III. IZVJESTAJI VIJEA EVROPE O HRVATSKOJ

A. Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI) 1. Prvi izvjestaj Komisije o Hrvatskoj, objavljen 9. decembra 1999.

65. Relevantan dio izvjestaja o polozaju Roma glasi: `'32. Sveukupno gledajui, Romi/Cigani navodno se i dalje suocavaju s drustvenom diskriminacijom i sluzbenom neaktivnosu pri podnosenju zalbi. Napravljen je napredak na podrucju obrazovanja i javne osvijestenosti putem objavljivanja studija o obrazovanju Roma, inicijativa glede organizacije i finansiranja obrazovanja romske djece, obuke romskih ucitelja, te javnih foruma o teskoama s kojima se suocavaju Romi/Cigani u drustvu. Vlasti se podsticu da dadu daljnju podrsku takvim inicijativama, uzimajui u obzir ECRI-jevu opstu stratesku preporuku br. 3 glede suzbijanja rasizma i netolerancije protiv Roma/Cigana... `' 2. Drugi izvjestaj o Hrvatskoj, objavljeno 3. jula 2001.

66. Relevantni dio izvjestaja glasi: ,,Pristup skolovanju 41. Skolovanje romske djece ozbiljan je problem u Hrvatskoj. Mnoga romska djeca ne idu u skolu ­ ili su je napustila ili je nikada nisu ni pohaala. Prema izjavama predstavnika Roma, ima krajeva gdje nijedno romsko dijete ne pohaa skolu. ECRI shvaa da su razlozi takvog stanja slozeni i da nema jednostavnog rjesenja, no naglasava potrebu da se povea ucestvovanje romske djece na

297

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

svim nivoima skolovanja. Hrvatske se vlasti pozivaju da se u tom pogledu posebno zaloze. 42. ECRI zeli skrenuti pozornost na svoju opstu politicku preporuku br. 3 o suzbijanju rasizma i netolerancije prema Romima ondje gdje postojanje diskriminacije u objasnjavanju procesa drustvenog iskljucivanja dolazi do izrazaja. Valja provesti istrazivanje o ulozi stereotipa i predrasuda meu nastavnicima koji su mozda uzrokom losih perspektiva romske djece. ECRI s tim u svezi preporucuje da se nastavnicima pruzi obuka, uz informacije o posebnim potrebama i ocekivanjima Roma, i osposobi ih se za djelotvorno korisenje tako stecenog znanja. Budui da nedovoljno poznavanje hrvatskog jezika prilikom upisa u razrede moze takoe predstavljati prepreku, ECRI naglasava vaznost predskolske pripreme, dodatnog ucenja hrvatskog jezika i boljih mogunosti ucenja romskog jezika u prvim godinama skolovanja, sto bi romskoj djeci moglo pomoi da se uklope u sistem obrazovanja. ECRI je sa zanimanjem primijetila inicijative kao sto su `'Program za ukljucivanje romske djece u obrazovni sistem Republike Hrvatske'' pokrenut 1998. te poziva vlasti da u svojim nastojanjima nastave razvijati i provoditi odgovarajue mjere u saradnji s romskim udrugama. Udruge Roma ukazale su na povezanost siromastva, losih uslova zivota i pohaanja skole. Hrvatske vlasti mogle bi razmotriti mogunost posebnih programa pomoi za romsku i drugu djecu iz vrlo siromasnih obitelji koji ne mogu pokriti troskove udzbenika, skolskih potreba i odgovarajue skolske odjee.'' 3. Trei izvjestaj o Hrvatskoj, objavljeno 17. decembra 2004. 67. Relevantni dio izvjestaja glasi: `'Obrazovanje i podizanje svijesti 83. ECRI zabrinjavaju saznanja da skolski udzbenici ponekad odreene manjinske grupe prikazuju u negativnom svjetlu, osobito ... Rome. ... Polozaj romske zajednice u Hrvatskoj... 137. ECRI je sa zadovoljstvom primila informaciju da je Vlada u septembru 2003. godine donijela Nacionalni program za Rome ciji cilj je rjesavanje mnogih poteskoa s kojima se Romi susreu u svakodnevnom zivotu. Program je utemeljen na zapazanju da su Romi uglavnom marginalizovani u drustvenim i javnim aktivnostima i da zive u losijim zivotnim uslovima od prosjecnih uslova veinskog stanovnistva i drugih manjina. Cilj programa jest ukinuti sve oblike diskriminacije, nasilja, stereotipa i predrasude prema Romima, te istovremeno osigurati da ne izgube vlastiti identitet, kulturu ili tradiciju. Kako bi se postigao taj cilj, u programu se predlaze niz mjera u podrucjima kao sto je pristup drzavljanstvu, obrazovanju, stanovanju, pristup javnoj sluzbi i odnosi s policijom. Godine 2004. osnovano je povjerenistvo sastavljeno od predstavnika Vlade, Roma, i nevladinih udruga kako bi pratilo provedbu programa i pripremilo zajednicki plan aktivnosti za razlicita ministarstva. Ve je preduzet niz mjera kao sto je obrazovanje Roma za pomonike u skolama ili za policajce i obrazovanje mladih Roma na seminarima o ucestvovanju u javnom zivotu... Meutim, provoenje programa jos uvijek nije stvarno zazivjelo i nevladine udruge kritikuju manjak proracunskih sredstava koje su na raspolaganju, iako su ona nuzna za uspjeh takvog programa. Program se mora smatrati pozitivnim iako, prema stavu ECRI-ja, ne naglasava dovoljno vaznost koju stereotipi i predrasude protiv Roma igraju u problemima na koje oni nailaze u zajednici i meu stanovnistvom i meu predstavnicima drzavne vlasti. ECRI sa zanimanjem primjeuje da Vlada upravo provodi postupak donosenja Nacionalnog plana aktivnosti za Rome koji predlaze niz mjera u cilju popravljanja polozaja Roma.

298

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

Pristup romske djece obrazovanju 141. U svom drugom izvjestaju o Hrvatskoj, ECRI je preporucila hrvatskim vlastima da uloze posebne napore da poveaju ucestvovanje romske djece na svim obrazovnim nivoima. 142. Vlasti su preduzele mjere da olaksaju pristup romske djece obrazovanju, kao sto je osnivanje vrtia u kojima bi ucili hrvatski jezik, obrazovanje ucitelja o romskoj kulturi i obrazovanje mladih Roma za pomonike u skolama. Neki Romi sada dobijaju i stipendije za upis na fakultete. Meutim, budui da su se te mjere pocele tek nedavno primjenjivati i to na uskoj osnovi, one nisu dovoljne da se ublazi cinjenica da romska djeca zaostaju u obrazovanju u smislu jednakih mogunosti. Mnoga romska djeca rano napustaju skolu. Nemaju uvijek pristup obrazovanju na materinjem jeziku i vlastitoj kulturi u skolama, uprkos zakonodavstvu o pravima nacionalnih manjina koje predvia tu mogunost. Vlasti su ECRI-ju objasnile da je tome tako jer Romi nisu to sami trazili i jer romski jezik nije standardizovan, a u Hrvatskoj postoji nekoliko romskih dijalekata. Meutim, neki predstavnici Roma izrazili su zelju da skolski program za romsku djecu mora sadrzavati ucenje njihovog materinjeg jezika i romske kulture iako naglasavaju i vaznost ucenja hrvatskog jezika. 143. ECRI posebno zabrinjavaju tvrdnje da u nekim skolama u Meimurju uz razrede za djecu koja nisu Romi postoje i posebni razredi samo za romsku djecu. Prema nekoliko nevladinih udruga, ukljucujui Evropski centar za prava Roma, obrazovanje u razredima u kojima su samo romska djeca losije je kvalitete od obrazovanja u drugim razredima. Vlasti kazu, meutim, da je jedini razlog sto postoje razredi u kojima su samo romska djeca da facto segregacija s kojom su suoceni kada se radi o stanovanju jer su Romi ponekad veina u nekim podrucjima. Ipak, ovo objasnjenje ne daje odgovor na tvrdnje da su vlasti kada su htjele uvesti mijesane razrede umjesto odvojenih razreda u nekim skolama naisle na otpor roditelja djece koja nisu Romi, koji su navodno potpisivali peticije protiv te mjere, a rezultat je bio zadrzavanje odvojenih razreda. ECRI primjeuje da su pred nacionalnim sudovima vezano uz ovaj slucaj u toku postupci protiv rasne segregacije. Preporuke: 144. ECRI potice hrvatske vlasti da bez odgode poduzmu mjere u cilju pruzanja jednakih mogunosti u obrazovanju romskoj djeci. Naglasava veliku vaznost pripreme kratkorocne, srednjorocne i dugorocne politike vezane uz to pitanje i osiguravanje dovoljno sredstava i drugih resursa za sprovoenje te politike. Romskoj bi djeci posebno trebalo olaksati ucenje hrvatskog jezika, ali i omoguiti onima koji to zele da uce svoj romski dijalekt i romsku kulturu. 145. ECRI ohrabruje hrvatske vlasti da provedu detaljnu istragu u o navodima kako postoji segregacija izmeu romske djece i djece koji nisu Romi u nekim skolama i da hitno poduzmu sve potrebne mjere, kad je to potrebno, da se rijesi ta situacija. 146. ECRI ponavlja svoju preporuku da treba provesti studiju o utjecaju stereotipa i predrasuda meu uciteljima sto bi moglo dovesti do niskih ocekivanja u odnosu na romsku djecu. Ohrabruje sve mjere ciji cilj je obrazovanje ucitelja o romskoj kulturi. B. Savjetodavni odbor za okvirnu Konvenciju za zastitu nacionalnih manjina 1. Misljenje o Hrvatskoj doneseno 6. aprila 2001.

,,Clan 4.... 28. Savjetodavni odbor smatra da Hrvatska nije u stanju osigurati punu i ucinkovitu jednakost izmeu veinskog stanovnistva i Roma, te da je polozaj Roma i dalje tezak u podrucjima kao sto su

68. Relevantni dio Misljenja glasi:

299

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

zaposljavanje, stanovanje, i obrazovanje. Cini se, meutim, da su sredisnje vlasti nedavno pocele problemima Roma pridavati vise paznje. Savjetodavni odbor smatra da je vazno da ova obaveza povea odlucnost s kojom se provode sektorski projekti za Rome, kao sto su oni u sferi obrazovanja (vidi i komentare u vezi s tim u clanu 12.), i vodi do razvoja, u dogovoru s Romima, sveobuhvatnijih programa i strategija koje se bave problemima ove nacionalne manjine.... Clan 12.... 49. Iako priznaje da se ne cini kako postoji masovno razdvajanje romske djece unutar obrazovnog sistema u Hrvatskoj, Savjetodavni odbor je vrlo zabrinut zbog izvjestaja prema kojima su u nekim skolama romska djeca smjestena u izdvojene razrede, a skole su organizovane i djeluju na nacin koji, cini se, stigmatizova ucenike Rome. Savjetodavni odbor istice kako bi se djeca u zasebne odvojene razrede odjeljenje trebala stavljati jedino kada je to apsolutno nuzno i uvijek na temelju dosljednih, objektivnih i svobuhvatnih testova. Savjetodavni odbor podrzava napore Ureda narodnog pravobranilaca da preispita ovu situaciju imajui u vidu osiguranje jednakog pristupa i mogunosti nastavka pohaanja redovne nastave. Savjetodavni odbor je svjestan pridrzaja nekih Roma glede ukljucenja ucenika Roma u redovnu nastavu u podrzava napore ulozene u ukljucivanje roditelja Roma i romskih udruga u proces ciji je cilj popravljanje postojeeg stanja. Savjetodavni odbor smatra da je kljuc ostvarenja ovog cilja osigurati da obrazovni sistem odrazava i u potpunosti uzima u obzir jezik i kulturu manjine u pitanju, kako je odreeno u nacelima sadrzanima u Preporuci br. 4 (iz 2000.) Odbor ministara o obrazovanju romske/ciganske djece u Evropi. Savjetodavni odbor primjeuje da je hrvatska Vlada u julu 1998. godine usvojila `'Program ukljucivanja romske djece u sistem obrazovanja i skolovanja'' koji sadrzi citav niz korisnih ideja u vezi s tim. Tekst ovog Programa, meutim, izgleda prilicno povrsno, i Savjetodavni odbor smatra da Hrvatska treba dalje razvijati, provoditi i ocjenjivati svoje mjere kojima je cilj poboljsanje polozaja Roma u obrazovnom sistemu. V. PREDLOZI ZA ZAKLJUCKE I PREPORUKE ODBORU MINISTARA VIJEA EVROPE ... U odnosu na clan 12. ... . Odbor ministara zakljucuje da su u odreenim skolama u Hrvatskoj, prema izvjestajima romska djeca smjestena u zasebne razrede i da su skolski prostori organizovani i funkcionisu na nacin za koji se cini, da stigmatizuju romske ucenike. Odbor ministara preporucuje da se ovo pitanje ponovo razmotri, te da se preduzmu potrebne mjere s ciljem osiguravanja romskoj djeci jednakog pristupa i mogunosti nastavak pohaanja redovnih razrednih odjeljenja, imajui u vidu nacela sadrzana u Preporuci Odbora ministara br. (2000)4 o obrazovanju romske/ciganske djece u Evropi." 2. Komentari dostavljeni od strane hrvatske Vlade dana 26. septembra 2001. `'Clanci 12. i 14. ... Obrazovanje Roma je ozbiljan problem uzrokovan nacinom njihova zivota i stava prema sistemu, zakonima, pravima i obavezama graana i zahtijeva posebne napore i rjesenja. Hrvatsko ministarstvo obrazovanja i sporta u saradnji sa drugim ministarstvima i drzavnim institucijama, lokalnom upravom i samoupravom, kao i sa nevladinim organizacijama pokrenulo je programe radi rjesavanje ovog pitanja na dva nivoa: a) Program integracije romskog stanovnistva u obrazovni sistem Republike Hrvatske. b) Uzivanje prava manjina s ciljem ocuvanja njihovog maternjeg jezika i kulture. 69. Relevantan dio komentara glasi:

300

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

Sto se tice predskolskog obrazovanja, Ministarstvo obrazovanja i sporta u saradnji sa nevladinim organizacijama pokrenulo je program za ukljucivanje romske djece i njihovih obitelji, posebno majki, u sistem, ali na dobrovoljnoj osnovi, dok za sada ne postoje ucinkoviti mehanizmi za njihovo obavezno ukljucivanje. Na nivou osnovnog i srednjoskolskog obrazovanja, romska djeca pohaaju razrede zajedno s ostalom djecom. Ona djeca koja ne govore hrvatski jezik mogu biti upisana u posebne razrede gdje e im biti posveena posebna paznja u cilju ucenja hrvatskog jezika. Ova praksa primjenjuje se samo u prvom i drugom razredu osnovne skole nakon cega djeca pohaaju razrede s djecom drugih nacionalnosti. Iako je takva praksa imala neke pozitivne rezultate, prednost se daje organizovanju predskolskih priprema kako bi se pomoglo romskoj djeci da premoste jezicke prepreke, nauce osnovna pravila ponasanja u skoli, higijenske navike i potrebe, i osjeaj pripadnosti i sigurnosti u skolskom okruzenju. Ministarstvo obrazovanja i sporta u saradnji sa lokalnom upravom, preduzelo je vise mjera u tu svrhu - dodatna podrska za prevladavanje problema u pogledu praenja i razumijevanja skolskog gradiva, prilagoavanje skolskog plana i programa potrebama romske djece, osiguranje smjestaja za romske ucenike (koji pohaaju srednju skolu), nastavak procesa ukljucivanja, pomaganje u pripremi mladih Roma za zvanje ucitelja i pomagaca, osiguranje besplatnih skolskih obroka i prijevoza ucenika autobusom u i iz skole itd.» 3. Drugo misljenje o Hrvatskoj usvojeno dana 01. oktobra 2004. 70. Relevantna dio misljenja glasi: ,,CLAN 12 OKVIRNE KONVENCIJE ... Obrazovanje romske djece i kontakti meu ucenicima iz razlicitih zajednica ... Sadasnja situacija a) Pozitivni napredak 128. Cini se da su vlasti poveano svjesne problema romske djece u obrazovanju te su pokrenule nove inicjative, ukljucujui i predskolsku razinu, u cilju poboljsanja situacije i prisutnosti romske djece u skolama. Nacionalni program za Rome precizira vise mjera za pohvalu koje bi mogle pomoi daljnjoj zastiti Roma u obrazovnom sistemu, poput zaposljavanja romskih pomagaca u redovnim razredima i osiguravanja besplatnih obroka za djecu. b) Nerijesena pitanja Smjestaj romske djece u zasebne razrede cini se sve rjeim u Hrvatskoj, meutim ta praksa, koja je osporavana u postupcima koji traju pred sudovima, nastavlja se u nekim skolama u Meimurskoj zupaniji. Nacionalni program za Rome ujedno prihvata ideju posebnih razrednih odjeljenja u prvom razredu za one koji nisu polazili predskolu i nemaju dovoljno znanje hrvatskog jezika. Ova razredna odjeljenja, cini se da nisu oformljeni radi unaprjeenja ucenja na romskom jeziku ili ucenja romskog jezika, odnosno drugih elemenata romske kulture, ve radi pomoi djeci da usvoje osnovno znanje hrvatskog jezika i ostale vjestine kako bi mogli udovoljiti zahtjevima obrazovnog sistema. Prepoznajui da su ovo vrijedni ciljevi, Savjetodavni odbor smatra da ucenici ne bi trebali biti smjesteni u takva posebna razredna odjeljenja na osnovu njihove povezanosti sa nacionalnom manjinom, ve na osnovu vjestina i potreba svakog od njih pojedinacno, i kada se takav smjestaj

301

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

nalazi potrebnim, trebao bi biti vremenski ogranicen. ... . Preporuke 131. Hrvatska treba u potpunosti implementirati vrijedne obrazovne inicijative sadrzane u Nacionalnom programu za Rome, ukljucujui one koje podsticu poveanje prisutnosti romske djece u predskolama. Predviena posebna razredna odjeljenja ne trebaju se, meutim, a priori smatrati romskim razredima, ve razredima u koje su pojedinci smjesteni na temelju njihovih vjestina i potreba, bez obzira na njihov etnicitet. ... " 4. Komentari dostavljeni od hrvatske Vlade dana 13. aprila 2005. 71. Relevantni dio komentara glasi: ,,Obrazovanje romske djece i kontakti izmeu ucenika razlicitih zajednica Program predskolskog obrazovanja je osmisljen da ukljuci sto je mogue vei broj romske djece i tako stvori preduslove za njihov uspjesan ulazak u osnovnoskolski obrazovni sistem. Ministarstvo nauku i obrazovanja i sporta takoe je poduprlo osnivanje vrtia za romsku djecu u saradnji sa romskim nevladinim udruzenjima, meunarodnim organizacijama i lokalnim vlastima. Odgovorna tijela ujedno pomazu pri samom upisu romskih ucenika u institucije za srednjoskolsko i vise obrazovanje i dodjeljuju studentske stipendije. Poveanjem broja romske djece u predskolskom obrazovanju, stvaraju se uslovi za njihov upis u redovne osnovne skole." C. Povjerenik za ljudska prava 1. Izvjestaj g. Alvara Gil-Robertsa, Povjerenika za ljudska prava nakon posjeta Republici Hrvatskoj, 14.-16.juna 2004. 72. Relevantan dio izvjestaja glasi: "III. Polozaj romske zajednice ... 27. Usprkos nediskriminaciji u podrucju propisa, postupanje prema romskoj manjini jos uvijek zabrinjava s obzirom da je ova populacija jos uvijek podvrgnuta socijalnoj i ekonomskoj diskriminaciji. Usprkos tome, treba primijetiti da su ulozeni napori posebno u vezi institucionalnih pitanja s obzirom da je Vlada osnovala nacionalno Vijee Roma kojim predsjedava potpredsjednica Vlade. Lokalno, te posebno u Meimurju, veina naselja je prikljucena na vodosnabdjevacku i elektroprivrednu mrezu te im je dostupan skolski prevoz. ... A. Razdvajanje u skolama 30. 2002. godine su se pogorsali problemi u okolini grada Cakovca koji je primjenjivao praksu razdvajanja romskih ucenika i ucenika koji nisu Romi u skolama. Pojavila se atmosfera netrpeljivosti; roditelji koji nisu Romi otisli su toliko daleko da su organizovali protest pred skolom na pocetku skolske godine 2002/2003. sprecavajui ulazak romske djece. Pod domaim i

302

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

meunarodnim pritiskom vlasti su priznale postojanje ovakve prakse te su zapocele preispitivati ovaj problem. 31. Kada sam posjetio Cakovec, imao sam priliku posjetiti osnovnu skolu s mjesovitom strukturom ucenika. Pozurio sam da zahvalim upravniku i osoblju te skole sto su me primili. Moj je razgovor s njima bio zadovoljavajui jer se situacija znacajno poboljsala zahvaljujui predanosti svih zainteresiranih. Meutim, jos uvijek je ostalo odreenih poteskoa. Na podrucju Meimurja veliki je udio Roma, a u skole je upisan velik broj romskih ucenika koji cine cak do 80% meu nekim generacijama ucenika. No, te brojke ne mogu opravdati bilo kakvo razdvajanje djece prema kojima se treba postupati jednako. Iskreno se nadam da se dogaaji iz proslosti nee ponoviti te je nuzno osigurati da se odrzi socijalna i etnicka raznolikost radi obrazovanja romske djece i djece koja nisu Romi u istim razredima. 32. Takoe su mi podnijeti izvjestaji o poteskoama u poznavanju hrvatskog jezika koje imaju romska djeca. Naglasio bih kako je vazno da svi ucenici u jednom razrednom odjeljenju pohaaju nastavu po istom planu i programu te prema istom nastavnom procesu. Usprkos tome, ne smije se izbjegavati problem razlike u znanju. Kao pomo, bilo bi korisno uspostaviti na nacionalnom nivou predskolsku nastavu za djecu ciji materinji jezik nije hrvatski. Na taj e nacin stei osnovno znanje hrvatskog jezika koje e biti dovoljno kako bi kasnije mogli pratiti osnovnoskolsku nastavu te bi se istovremeno upoznali s institucijom skole. Kao drugo, na roditeljima je da osiguraju temeljito ucenje jezika te redovno prisustvovanje djece na nastavi tokom cijele skolske godine.'' 2. Posljednji izvjestaj g. Alvara Gil-Roblesa o polozaju ljudskih prava Roma, Sinta i Putnika u Evropi (od 15. februara 2006.) 73. U treem dijelu izvjestaja koje se odnosi na diskriminaciju u obrazovanju, Povjerenik je napomenuo kako je cinjenica da znacajan broj romske djece nije imao pristup obrazovanju slicne razine u odnosu na ostalu djecu, djelimicno posljedica diskriminatorne prakse i predrasuda. U vezi s tim, napominje da razdvajanje u obrazovanju je zajednicko obiljezje mnogih drzava clanica Vijea Evrope. U nekim drzavama postojale su segregirane skole u segregiranim naseljima, u drugima, posebna razredna odjeljenja za romsku djecu u redovnim skolama... To sto su pohaali posebne skole ili razredna odjeljenja cesto je znacilo da su pratili smanjeni nastavni plan i program u odnosu na redovne razrede sto je umanjilo njihove prilike za daljnje obrazovanje te pronalazak posla u budunosti... Istovremeno, razdvojeno obrazovanje je uskratilo priliku i romskoj djeci i djeci koja nisu Romi da se meusobno upoznaju te da nauce zivjeti kao jednakopravni graani. Ono je iskljucilo romsku djecu iz veinskog drustva na samom pocetku njihovog zivota sto je povealo rizik da budu zarobljeni u zacaranom krugu marginalizacije. 74. Takoe se napominje da su posebna razredna odjeljenja i posebni nastavni planovi i programi za Rome uvedeni u dobroj namjeri sa svrhom prevladavanja jezickih prepreka ili ispravljanja manjka prisutnosti romske djece na predskolskoj nastavi. Ocito je bilo potrebno odgovoriti takvim izazovima, no razdvajanje ili sistemski smjestaj romske djece u razredna odjeljenja u kojima se prati pojednostavljeni ili posebni nastavni plan i program na romskom jeziku dok ih se istovremeno izolira od ostalih ucenika, bilo je iskrivljeno rjesenje. Umjesto razdvajanja, znacajan naglasak je trebao biti stavljen na mjere poput predskolskog i skolskog obrazovanja i jezicke podrske kao i uvoenje skolskih pomagaca koji bi radili zajedno s uciteljima. U odreenim zajednicama bilo je nuzno podii svijest romskih roditelja - koji ni sami mozda nisu imali mogunost pohaati skolu ­ o potrebi i koristima prikladnog obrazovanja za svoju djecu. 75. Zakljucno, Povjerenik je sastavio odreeni broj preporuka vezanih za obrazovanje. Ondje gdje jos uvijek postoji razdvojeno obrazovanje u bilo kojem obliku, treba ga zamijeniti uobicajenim integriranim obrazovanjem te, ondje gdje je prikladno, zakonom zabraniti. Trebaju se osigurati odgovarajua sredstva kako bi se pruzilo predskolsko obrazovanje, ucenje jezika i osposobljavanje

303

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

skolskih pomagaca u cilju osiguravanja da jedini kriterijumi za smjestaj budu objektivne potrebe djeteta, a ne njegova etnicka pripadnost. 76. Izvod iz izvjestaja u odnosu na Hrvatsku glasi: ,,Za vrijeme posjete Hrvatskoj 2004. godine saznao sam za dvogodisnji program koji je pokrenut 2002. godine kojim se pripremaju sva romska djeca za skolu, a u kojem djeca uce razlicite vjestine na hrvatskom jeziku. Prema hrvatskom Akcionom planu za dekadu ukljucenosti Roma nastavljeni su posebni napori za unapreenje predskolskog obrazovanja romske djece s ciljem potpune integracije u redovni skolski sistem."

IV. OSTALI DOKUMENTI VIJEA EVROPE

A. Odbor ministara 1. Preporuka br. R (2000) 4 Odbora ministara drzavama clanicama o obrazovanju romske/ciganske djece u Evropi (usvojena od Odbora ministara 3. februara 2000. na 696. sastanku zamjenika ministara) 77. Preporuka predvia sljedee: "Odbor ministara, pod uslovima iz clana 15.b Statuta Vijea Evrope, s obzirom na to da je cilj Vijea Evrope ostvariti vee jedinstvo izmeu svojih clanica, te da se taj cilj posebno moze ostvarivati kroz zajednicko djelovanje na podrucju obrazovanja, priznajui da je hitno potrebno izgraditi nove temelje za budue obrazovne strategije prema romskom/ciganskom narodu u Evropi, osobito s obzirom na visoku stopu nepismenosti ili polupismenosti meu njima, visoku stopu napustanja skolovanja, nizak postotak ucenika koji zavrse osnovno obrazovanje, te njihovu ustrajnost u slabom pohaanju nastave; primjeujui da su problemi s kojima se Romi/Cigani susreu na podrucju skolovanja uglavnom posljedica dugotrajnih obrazovnih politika iz proslosti koje su imale za posljedicu ili asimilaciju ili segregaciju romske/ciganske djece u skolama zbog njihove ,,drustvene i kulturne uskraenosti"; smatrajui da se nepovoljni polozaj Roma/Cigana u evropskim drustvima ne moze rijesiti ako se romskoj/ciganskoj djeci ne zajemce jednake mogunosti na podrucju obrazovanja; smatrajui da bi obrazovanje romske/ ciganske djece trebalo biti prioritet u nacionalnim politikama za poboljsanje polozaja Roma/ Cigana; imajui na umu da politike koje imaju za cilj rjesavanje problema s kojima se Romi/ Cigani susreu na podrucju obrazovanja trebaju biti sveobuhvatne, utemeljene na prihvatanju cinjenice da je pitanje skolovanja romske/ciganske djece povezano s citavim nizom drugih faktora i preduslova, i to s gospodarskim, socijalnim i kulturnim aspektima, te borbom protiv rasizma i diskriminacije; imajui na umu da obrazovne politike u korist romske/ciganske djece trebaju biti popraene aktivnom politikom obrazovanja odraslih i strukovnog obrazovanja; ... Preporucuje da u sprovoenju svojih obrazovnih politika vlade drzava clanica: - budu voene nacelima utvrenim u dodatku ovoj Preporuci; - na ovu Preporuku skrenu paznju mjerodavnih javnih tijela u svojim zemljama putem odgovarajuih kanala na nacionalnom nivou;" 78. Relevantni dijelovi dodatka Preporuci br. R (2000) 4 glase kako slijedi: "Vodea nacela obrazovne politike za romsku/cigansku djecu u Evropi" I. Strukture 1. Za obrazovne politike za romsku/cigansku djecu trebaju se osigurati odgovarajui resursi i dovoljno fleksibilne strukture koje bi uzimale u obzir razlicitost romskog/ciganskog stanovnistva

304

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

u Evropi i cinjenicu da romske/ciganske grupe imaju putujui ili djelimicno putujui nacin zivota. U tom bi se pogledu mogla predvidjeti primjena obrazovanja na daljinu, korisenjem novih komunikacijskih tehnologija. 2. Naglasak bi se trebao staviti na potrebu bolje koordinacije izmeu meunarodnog, nacionalnog, regionalnog i lokalnog nivoa kako bi se izbjegla disperzija nastojanja i kako bi se podstaklosinergijsko djelovanje. 3. U tom bi cilju drzave clanice svoja ministarstva obrazovanja trebala podstai da budu osjetljiva na pitanje obrazovanja romske/ciganske djece. 4. Kako bi se romskoj/ciganskoj djeci osigurao pristup skoli, programi predskolskog obrazovanja trebali bi se siroko razvijati i uciniti pristupacnima toj djeci. 5. Posebna bi se paznja trebala posvetiti i potrebi osiguranja bolje komunikacije s roditeljima, ako je potrebno i korisenjem usluga posrednika iz romske/ciganske zajednice, sto bi za posljedicu imalo otvaranje posebnih mogunosti u pogledu karijere. Roditeljima bi se trebale pruzati posebne informacije i savjeti o potrebi obrazovanja i o mehanizmima podrske sto ih lokalne vlasti mogu ponuditi porodicama. Treba postojati uzajamno razumijevanje izmeu roditelja i skola. Iskljucenost roditelja te njihova neupuenost i neobrazovanost (cak i nepismenost) takoe onemoguavaju djeci da uzivaju koristi obrazovnog sistema. 6. Potrebno je uspostaviti odgovarajue strukture podrske kako bi se romskoj/ciganskoj djeci omoguilo da uzivaju koristi koje proizlaze iz jednakih mogunosti u skoli, posebno kroz pozitivna djelovanja. 7. Drzave clanice pozvane su osigurati odgovarajua sredstva za provedbu prethodno pomenutih politika i mjera, kako bi se premostio jaz izmeu romskih/ciganskih ucenika i veinskih ucenika. II. Kurikulum i nastavni materijali 8. Obrazovne politike u korist romske/ciganske djece trebaju se provoditi u okviru sirih meukulturnih politika, uzimajui u obzir posebne karakteristike romske kulture i nepovoljan polozaj mnogih Roma/Cigana u drzavama clanicama. 9. Kurikulum, uopsteno uzevsi, i nastavni materijali trebaju stoga biti tako osmisljeni da se uzme u obzir kulturni identitet romske/ciganske djece. U nastavne se materijale treba uvesti obraivanje romske istorije i kulture, kroz sto bi se odrazavao kulturni identitet romske djece. Potrebno je podsticati ucestvovanje predstavnika romske/ciganske zajednice u izradi nastavnih materijala o istorije, kulturi i jeziku Roma/Cigana. 10. Drzave clanice trebale bi se, meutim, pobrinuti da to ne dovede do izrade posebnog kurikuluma, sto bi moglo dovesti do osnivanja posebnih razrednih odjeljenja. 11. Drzave clanice trebale bi uz to podsticati i izradu nastavnih materijala na temelju dobre prakse, koji bi nastavnicima pomogli u njihovome svakodnevnom radu s romskim/ciganskim ucenicima. 12. U zemljama u kojima se govori romski jezik, romskoj/ciganskoj djeci trebala bi se pruziti mogunost ucenja na materinjem jeziku u skoli. III. Zaposljavanje i obrazovanje nastavnika 13. Vazno je da se buduim nastavnicima pruze specificna znanja i obrazovanje kako bi im se pomoglo da bolje razumiju svoje romske/ciganske ucenike. Obrazovanje romskih/ciganskih ucenika trebalo bi, meutim, ostati sastavni dio opsteg obrazovnog sistema. 14. Romska/ciganska zajednica trebala bi biti ukljucena u izradu takvih programa obrazovanja, te bi se trebala izravno ukljuciti u pruzanje informacija buduim nastavnicima. 15. Podstai bi trebalo i obrazovanje i zaposljavanje nastavnika iz redova pripadnika same romske/ciganske zajednice.... "

305

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

2. Preporuka CM/Rec (2009)9 Odbora ministara drzavama clanicama o obrazovanju Roma i Putnika u Evropi (koju je donio Odbor ministara 17. juna 2009. na 1061. sastanku zamjenika ministara) 79. Relevantni dio preporuke glasi: "Odbor ministara ... 1. preporucuje da vlade drzava clanica, uzimajui u obzir svoje ustavno ustrojstvo, stanje na nacionalnoj i lokalnoj nivou, te obrazovne sisteme:... b. izrade, objave i provode obrazovne politike usredotocene na to da se djeci Roma i Putnika bez diskriminacije osigura pristup kvalitetnom obrazovanju, na temelju okvirnih smjernica utvrenih u dodatku ovoj preporuci... d. osiguraju, posredstvom lokalnih i regionalnih vlasti, da djeca Roma i Putnika budu zaista prihvaena u skoli; ... " 80. Relevantni dijelovi Dodatka Preporuci CM/Rec (2009)4 glase kako slijedi: I. Nacela politika "... 5. Drzave clanice trebale bi osigurati da se donesu zakonske mjere koje zabranjuju segregaciju na rasnoj ili etnickoj osnovi u obrazovanju, uz djelotvorne, razmjerne i odvraajue sankcije, te da se zakoni djelotvorno provode. Ako postoji de facto segregacija djece Roma i Putnika na rasnoj ili etnickoj osnovi, vlasti bi trebale provoditi mjere suzbijanja segregacije. Politike i mjere koje se poduzimaju u borbi protiv segregacije trebale bi biti popraene odgovarajuim obrazovanjem nastavnog osoblja i informiranjem roditelja. 6. Obrazovne vlasti trebale bi uspostaviti postupke procjene koji nee dovesti do nastanka rizika upisivanja djece u posebne obrazovne ustanove na temelju jezickih, etnickih, kulturnih ili socijalnih razlika, ve koji e olaksati pristup skolovanju. Predstavnici Roma i Putnika trebali bi biti ukljuceni u utvrivanje i praenje tih postupaka. II. Strukture i osiguranje pristupa obrazovanju "9. Romima i Putnicima trebao bi se osigurati neometani pristup redovnom obrazovanju na svim nivoima, uz iste kriterijume kao i veinskome stanovnistvu. Kako bi se taj cilj ostvario, trebale bi se preduzeti inventivne i fleksibilne inicijative prema potrebama obrazovne politike i prakse. Trebale bi se preduzeti i odgovarajue mjere kako bi se osigurao jednaki pristup obrazovnim, kulturnim, jezickim i profesionalnim mogunostima koje e se ponuditi svim ucenicima, s posebnim naglaskom na djevojcice i zene u zajednici Roma i Putnika. 10. Potrebno je podsticati pohaanje predskolskog obrazovanja djece Roma i Putnika, pod istim uslovima kao i za drugu djecu, te podsticati upisivanje u predskolske ustanove, ako je potrebno kroz specificne mjere podrske.... " III. Kurikulum, nastavni materijali i obrazovanje nastavnika "... 19. Obrazovne bi se vlasti trebale pobrinuti da svi nastavnici, a posebno oni koji rade u etnicki mjesovitim razrednim odjeljenjima, pohaaju specijalizovanu edukaciju o meukulturnom obrazovanju, s posebnim naglaskom na Rome i Putnike. Takva bi obrazovanje trebala biti dio sluzbeno priznatih programa te bi trebala biti dostupna u raznim oblicima, ukljucujui i u obliku

306

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

ucenja na daljinu, ljetnih skola itd. 20. Nastavnici koji rade izravno s djecom Roma i Putnika trebali bi imati odgovarajuu podrsku posrednika ili pomonika iz redova Roma i Putnika, a paznja bi im se trebala skrenuti na to da djecu Roma i Putnika trebaju vise ukljucivati u sve obrazovne aktivnosti i da ih ne bi smjeli demotivirati tako sto e pred njih postavljati nize zahtjeve, te da ih trebaju ohrabrivati da potpuno razviju svoje potencijale. ... " B. Parlamentarna skupstina 1. Preporuka br. 1203 (1993) o Ciganima u Evropi

81. Parlamentarna skupstina sacinila je, izmeu ostalog, sljedeu opstu napomenu: "Jedan od ciljeva Vijea Evrope je podsticati stvaranje izvornoga evropskog kulturnog identiteta. Evropa je utociste mnostvu razlicitih kultura, koje sve, ukljucujui i brojne manjinske kulture, obogauju i doprinose kulturnoj raznolikosti Evrope. Posebno mjesto meu manjinama rezervisano je za Cigane. Zivei rastrkani sirom Evrope, bez zemlje koju mogu nazvati svojom, ono su prava evropska manjina, ali manjina koja se ne uklapa u definicije nacionalnih ili jezickih manjina. Kao neteritorijalna manjina, Cigani znacajno doprinose kulturnoj raznolikosti Evrope. Njihov je doprinos razlicit u razlicitim dijelovima Evrope, bilo putem jezika i muzike, ili putem njihovih obrta. Danas, nakon sto su zemlje srednje i istocne Evrope postale drzavama clanicama, broj Cigana koji zive na podrucju Vijea Evrope drasticno je porastao. Netrpeljivost prema Ciganima od strane okoline postoji od davnine. Meutim, izlivi rasne ili socijalne mrznje sve su ucestaliji, a zategnuti odnosi izmeu zajednica pridonijeli su tome da veina Cigana danas zivi u zalosnim uslovima. Postovanje prava Cigana, pojedinacnih, osnovnih i ljudskih prava te njihovih manjinskih prava, neophodno je za poboljsanje stanja. Jemstva jednakih prava, jednakih prilika, jednakog postupanja, te mjere za poboljsanje njihovoga polozaja omoguit e ozivljavanje ciganskoga jezika i kulture, cime e se obogatiti evropska kulturna razlicitost. Jemstvo uzivanja prava i sloboda utvrenih clanom 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima za Cigane je vazno, jer im omoguuje ocuvati njihova pojedinacna prava. ... " 82. Kad je rijec o obrazovanju, u Preporuci se navodi sljedee: "VI. potrebno je prosiriti postojee evropske programe za obrazovanje nastavnika koji poducavaju Cigane; VIII. nadarene mlade Cigane trebalo bi podsticati da studiraju i da djeluju kao posrednici za Cigane; ... " 2. Preporuka br. 1557 (2002): `Pravni polozaj Roma u Evropi'

83. U ovoj se Preporuci, izmeu ostalog, navodi :"... 3. Danas su Romi jos uvijek podvrgnuti diskriminaciji, marginalizaciji i segregaciji. Diskriminacija je rasirena u svim podrucjima javnoga i privatnog zivota, ukljucujui pristup javnim mjestima, obrazovanju, zaposljavanju, zdravstvenim uslugama i stanovanju, kao i prelazak granice i pristup postupcima dobijanja azila. Marginalizacija te ekonomska i socijalna segregacija Roma prerastaju

307

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

u etnicku diskriminaciju, koja obicno pogaa najslabije drustvene grupe. 4. Romi cine posebnu manjinsku grupu, budui da imaju dvostruki manjinski status. Oni su etnicka zajednica, a veina od njih pripada socijalno ugrozenim grupama u drustvu.... 15. Vijee Evrope moze i mora igrati vaznu ulogu u poboljsanju pravnoga statusa, stepena jednakosti i zivotnih uslova Roma. Skupstina poziva drzave clanice da ispune sest opstih uslova, koji su potrebni za poboljsanje polozaja Roma u Evropi:... c. zajemciti jednako postupanje prema romskoj manjini kao etnickoj i nacionalnoj manjinskoj grupi na podrucju obrazovanja, zaposljavanja, stanovanja, zdravstva i javnih usluga. Drzave clanice trebale bi posebnu pozornost posvetiti sljedeem: I. podsticanje jednakih mogunosti Roma na trzistu rada; II. omoguavanju romskim ucenicima da ucestvuju na svim nivoima obrazovanja, od vrtia do fakulteta; III. razvijanju pozitivnih mjera u cilju zaposljavanja Roma u javnim sluzbama koje su izravno relevantne za romske zajednice, kao sto su osnovne i srednje skole, centri za socijalno staranje, lokalni centri primarne zdravstvene zastite i lokalna uprava;... d. razvijati i provoditi pozitivna djelovanja te jemciti povlasteno postupanje prema socijalno ugrozenim slojevima, ukljucujui Rome kao grupu u socijalno nepovoljnom polozaju, na podrucju obrazovanja, zaposljavanja i stanovanja ... ; e. preduzimati posebne mjere i osnivati posebne ustanove za zastitu romskoga jezika, kulture, tradicije i identiteta:... II. podsticati romske roditelje da svoju djecu salju u osnovnu skolu, srednju skolu i na visoko obrazovanje, ukljucujui fakultete, te im pruziti odgovarajue informacije o nuznosti obrazovanja; ... V. zaposljavati romsko nastavno osoblje, posebno na podrucjima s velikom romskom populacijom; f. boriti se protiv rasizma, ksenofobije i netrpeljivosti, te osigurati nediskriminirajue postupanje prema Romima na lokalnom, regionalnom, nacionalnom i meunarodnom nivou:... VI. obratiti posebnu paznju na pojavu diskriminacije Roma, posebno na podrucju obrazovanja i zaposljavanja;... " C. Evropska komisija protiv rasizma i netrpeljivosti (ECRI) 1. Opsta politicka preporuka ECRI-ja br. 3: Borba protiv rasizma i netrpeljivosti prema Romima/Ciganima (donesena 6. ozujak 1998.) 84. Relevantni dijelovi preporuke glase: `'Evropska komisija protiv rasizma i netrpeljivosti:... Prisjeajui se kako borba protiv rasizma, antisemitizma i netrpeljivosti cine sastavni dio zastite i podsticanja ljudskih prava, koja su opsta i nedjeljiva, te da sva ljudska bia, bez ikakve razlike, imaju pravo na njih... Ustanovljujui da Romi/Cigani u citavoj Evropi pate zbog ustaljenih predrasuda, da su zrtve rasizma koji je duboko ukorijenjen u drustvu, da su ponekad metom nasilnih iskazivanja rasizma i netrpeljivosti te da njihova osnovna prava stalno bivaju krsena ili ugrozavana; Ustanovljujui takoe kako ustaljene predrasude o Romima/Ciganima vode do njihove diskriminacije u brojnim podrucjima drustvenog i gospodarskog zivota, te kako je takva diskriminacija najvei faktor u procesu drustvenog iskljucenja Roma /Cigana;... Daje sljedee preporuke vladama zemalja clanica:...

308

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

- osigurati da se kroz odgovarajue zakone suprotstavlja samoj diskriminaciji kao i diskriminacijskim postupcima, te da se u tu svrhu uvedu posebni propisi u graansko pravo, posebno u podrucjima zaposljavanja, stanovanja i skolstva; - odlucno se boriti protiv svih oblika izdvajanja djece Roma/Cigana u skolama kako bi se na djelotoran nacin osigurala jednaka dostupnost odgoja i obrazovanja;... `' 2. Opsta nacelna preporuka ECRI-ja br. 7 o nacionalnom zakonodavstvu o suzbijanju rasizma i rasne diskriminacije (usvojena od ECRI dana 13. decembra 2002) 85. U smislu ove Preporuke, primjenjuju se sljedee definicije: "a) `rasizam' znaci vjerovanje da osnova kao sto je rasa, boja koze, jezik, vjeroispovijest, nacionalnost ili nacionalno ili etnicko porijeklo opravdava omalovazavanje osobe ili grupe osoba, ili ideju o nadmoi osobe ili grupe osoba. b) `direktna rasna diskriminacija' znaci svako razlicito postupanje na temelju rase, boje koze, jezika, vjeroispovijesti, nacionalnosti ili nacionalnog ili etnickog porijekla koje nema nikakvo objektivno i razumno opravdanje. Razlicito postupanje nema nikakvo objektivno i razumno opravdanje ako se njime ne tezi ostvariti neki legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos razmjernosti izmeu upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti. c) `posredna rasna diskriminacija' znaci slucajeve kada osobe koje pripadaju grupi odreenoj na osnovi kao sto je rasa, boja koze, jezik, vjeroispovijest, nacionalnost ili nacionalno ili etnicko porijeklo ne mogu lako ispuniti neku naizgled neutralnu mjeru, kao sto je odredba, kriterijum ili praksa, ili ih ona stavlja u nepovoljan polozaj, osim ako ta mjera ima objektivno i razumno opravdanje. Takvo opravdanje postoji ako se tezi ostvariti legitiman cilj i ako postoji razuman odnos srazmjernosti izmeu upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti. 86. U obrazlozenju uz ovu preporuku navodi se (tacka 8.) da su definicije izravne i direktne rasne diskriminacije sadrzane u stavcima 1. b) i c) Preporuke nadahnute definicijama iz Direktive Vijea 2000/43/EZ o primjeni nacela jednakog postupanja prema osobama bez obzira na njihovo rasno ili etnicko porijeklo i Direktive Vijea 2000/78/EZ kojom se uspostavlja opsti okvir za jednako postupanje u zaposlenju i zanimanju, te sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

V. MJERODAVNI MATERIJALI UJEDINJENIH NACIJA

A. Meunarodni pakt o graanskim i politickim pravima 87. Clan 26. Pakta predvia: "Sve osobe jednake su pred zakonom i imaju pravo na jednaku pravnu zastitu bez ikakve diskriminacije. U tom smislu, zakonom se mora zabraniti svaka diskriminacija i svim osobama jemciti jednaka i djelotvorna zastita protiv diskriminacije na bilo kojoj osnovi poput rase, boje koze, pola, jezika, vjeroispovijesti, politickog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovine, roenja ili neke druge okolnosti." 88. U tackama 7. i 12. svojih Opstih primjedaba br. 18 od 10. decembra 1989. o nediskriminaciji, Odbor za ljudska prava izrazio je sljedee misljenje: "7. ... Odbor vjeruje da bi se izraz "diskriminacija", na nacin na koji se upotrebljava u Paktu, trebao tumaciti tako da podrazumijeva svako razlikovanje, iskljucivanje, ogranicavanje ili davanje prvenstva na bilo kojoj osnovi poput rase, boje koze, pola, jezika, vjeroispovijesti, politickog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovine, roenja ili druge okolnosti, koje ima za svrhu ili posljedicu osporavanje ili ometanje priznanja, uzivanja ili ostvarivanja svih prava

309

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

i sloboda svim osobama, pod jednakim uslovima. 12. ... ako drzava stranka donese zakonodavstvo, ono mora biti u skladu s uslovom iz clana 26. da njegov sadrzaj ne smije biti diskriminirajui." 89. U tacki 11.7 svoga Misljenja od 31. jula 1995. o Saopstenju br. 516/1992 o Ceskoj Republici, Odbor je naveo: "... Odbor je, meutim, misljenja da namjera zakonodavca nije jedini faktor pri utvrivanju je li doslo do povrede clana 26. Pakta. Politicki motivisano razlikovanje tesko da moze biti u skladu s clanom 26. Ali i zakon koji nije politicki motivisan moze takoe biti protivan clanu 26. ako ima diskriminirajue ucinke." B. Meunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije 90. Clan 1. ove Konvencije predvia: "... izraz "rasna diskriminacija" znaci svako razlikovanje, iskljucivanje, ogranicavanje ili davanje prvenstva na temelju rase, boje koze, nasljea, nacionalnog ili etnickog porijekla koji imaju za svrhu ili posljedicu osporavanje ili ometanje priznanja, uzivanja ili ostvarivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda pod jednakim uslovima, na politickom, gospodarskom, socijalnom, kulturnom ili bilo kojem drugom podrucju javnoga zivota." 91. U svojoj Opstoj preporuci br. 14. od 22. marta 1993. o definiciji diskriminacije, Odbor za ukidanje rasne diskriminacije naveo je, izmeu ostalog, sljedee: "1. ... Razlikovanje je protivno Konvenciji ako ima bilo za svrhu ili za posljedicu ugrozavanje odreenih prava i sloboda. To potvruje obaveza sto ju drzavama strankama namee clan 2. stav 1. (c) da poniste svaki zakon ili praksu koji imaju za posljedicu stvaranje ili odrzavanje rasne diskriminacije. ... 2. ... U nastojanju da utvrdi je li odreena radnja imala posljedicu koja je protivna Konvenciji, [Odbor] e ispitati je li ta radnja imala neopravdano nejednako djelovanje na odreenu grupu koja se razlikuje po rasi, boji koze, nasljeu, ili nacionalnom ili etnickom porijeklu." 92. U svojoj Opstoj preporuci br. 19 od 18. avgusta 1995. o rasnoj segregaciji i aparthejdu, Odbor je primijetio: "3. ... dok se uslovi potpune ili djelimicne rasne segregacije u nekim zemljama mogu stvoriti na temelju vladine politike, uslov djelimicne segregacije moze se ostvariti i kao nenamjerni nusproizvod djelovanja privatnih osoba. U mnogim gradovima na obrasce stanovanja utjecu razlike meu grupama s obzirom na dohodak, koje se katkada javljaju u kombinaciji s razlikama u rasi, boji koze, nasljeu i nacionalnom ili socijalnom porijeklu, tako da stanovnici mogu biti stigmatizovani, a pojedinci trpjeti neki oblik diskriminacije u kojoj se osnova rase mijesa s drugim osnovama. 4. Odbor stoga potvruje da uslov rasne segregacije moze nastati i bez ikakvoga poticaja ili izravnog ucestvovanja javnih vlasti ... " 93. U svojoj Opstoj preporuci br. 27 od 16. avgusta 2000. o diskriminaciji Roma, Odbor je, izmeu ostalog, dao sljedee preporuke na podrucju obrazovanja: "17. Podsticati ukljucivanje u skolski sistem sve djece romskoga porijekla i djelovati u smjeru smanjenja stope napustanja skolovanja, osobito meu romskim djevojcicama, te u tu svrhu aktivno saraivati s romskim roditeljima, udrugama i lokalnim zajednicama. 18. Sprecavati i izbjegavati, sto je vise mogue, segregaciju romskih ucenika, ostavljajui otvorenu mogunost dvojezicke nastave ili nastave na materinjem jeziku; u tom cilju, nastojati poboljsati kvalitetu obrazovanja u svim skolama i poveati nivo dostignua u skolama meu pripadnicima manjinske zajednice, zaposljavati skolsko osoblje iz redova pripadnika romskih

310

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

zajednica te promicati meukulturno obrazovanje. 19. Razmotriti donosenje mjera u korist romske djece na podrucju obrazovanja, u saradnji s njihovim roditeljima." 94. U svome zakljucku od 30. marta 1998. nakon razmatranja izvjestaja sto ga je podnijela Ceska Republika, Odbor je, izmeu ostalog, naveo sljedee: "13. Sa zabrinutosu se primjeuje marginalizacija romske zajednice na podrucju obrazovanja. Dokazi koji upuuju na to da se nerazmjerno veliki broj romske djece upisuje u posebne skole, sto dovodi do de facto rasne segregacije, te da je kod njih znacajno nizi nivo ucestvovanja u srednjem i visokom obrazovanju potice sumnje o tome primjenjuje li se clan 5. Konvencije u potpunosti." C. Konvencija o pravima djeteta 95. Clanovi 28. i 30. Konvencije predviaju: Clan 28. "1. Drzave stranke priznaju svakome djetetu pravo na obrazovanje te e u svrhu ostvarivanja tog prava postupno i na temelju jednakih mogunosti za svu djecu osobito: (a) svima osigurati obavezno i besplatno osnovno obrazovanje; ... (e) preduzeti mjere za podsticanje redovnog dolaska na nastavu i smanjenje stope ispisa djece iz skole. ... " Clan 30. "U onim drzavama strankama gdje postoje etnicke, vjerske ili jezicke manjine ili osobe starosjedilackog porijekla, djetetu koje pripada takvoj manjini ili koje je starosjedilackog porijekla ne smije se uskratiti njegovo pravo, da u zajednici s ostalim clanovima njegove grupe, uziva svoju kulturu, ispovijeda svoju vjeru i obavlja vjerske obrede ili koristi svoj jezik." D. Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etnickim, vjerskim i jezickim manjinama 96. Relevantni dio clana 4. predvia: "1. Drzave e, kad to bude potrebno, preduzeti mjere kako bi osigurale da pripadnici manjina mogu potpuno i djelotvorno ostvarivati sva svoja ljudska prava i osnovne slobode, bez ikakve diskriminacije i potpuno jednako pred zakonom.... " E. Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu ­ UNESCO

97. Clanci 1. i 3. Konvencije protiv diskriminacije u vaspitanju u obrazovanju od 14. decembra 1960. predviaju: Clan 1. "l. U svrhu ove Konvencije, izraz `diskriminacija' obuhvaa svako razlikovanje, iskljucivanje, ogranicavanje ili davanje prednosti temeljeno na rasi, boji koze, polu, vjeri, politickom ili nekom drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, ekonomskom statusu ili roenju, sa svrhom osporavanja ili ugrozavanja prava na jednakost u vaspitanju i obrazovanju, osobito: (a) osporavanje bilo kojoj osobi ili grupi pristupa bilo kojoj vrsti ili stupnju odgoja i obrazovanja; (b) ogranicavanje bilo koje osobe ili grupe na nizi vaspitnoobrazovni standard; (c) osnivanje ili odrzavanje odvojenih vaspitnoobrazovnih sistema ili ustanova za osobe ili grupe, izuzimajui slucajeve predviene odredbama clana 2. ove Konvencije, (d) dovoenje bilo koje osobe ili grupe u polozaj koji je nespojiv s ljudskim dostojanstvom.... "

311

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

Clan 3. "U cilju otklanjanja i sprecavanja svakog oblika diskriminacije u smislu ove Konvencije, drzave stranke obavezuju se da e: a) ukinuti svaku zakonsku odredbu i pravo uputstvo te napustiti svaku upravnu praksu koji ukljucuje diskriminaciju u vaspitanju i obrazovanju; b) osigurati, pa i zakonima ako je potrebno, da prilikom upisa ucenika u vaspitnoobrazovne ustanove nema diskriminacije.

PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANA 6. STAVA 1. KONVENCIJE

98. Podnosioci zahtjeva prigovorili su u vezi s duzinom postupka pred domaim sudovima. Pozvali su se na clan 6. stav 1. Konvencije ciji mjerodavni dio glasi kako slijedi: "Radi utvrivanja svojih prava i obaveza graanske prirode... svako ima pravo... da sud... u razumnom roku ispita njegov slucaj." A. Presuda Vijea 99. U svojoj presudi od 17. jula 2008. Vijee je utvrdilo da je clan 6. primjenljiv na ovaj predmet sa svoga graanskog naslova, te da je duzina postupka bila prekomjerna. B. Tvrdnje stranaka pred Velikim vijeem 1. Primjenjivost clana 6. stava 1.

100. Pozivajui se na presudu Suda u predmetu Tinnelly & Sons Ltd and Others and McElduff and Others v. the United Kingdom (10. jula 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-IV), Vlada je osporavala primjenjivost clana 6. na postupak koji se vodio pred domaim sudovima povodom graanske tuzbe podnosilaca zahtjeva. 101. Podnosioci zahtjeva izjasnili su se u prilog primjenjivosti clana 6. 2. Osnovanost

102. Podnosioci zahtjeva prigovorili su da je duzina postupka, a posebno postupka pred Ustavnim sudom, prekoracila razumni rok. 103. Vlada je osporila tu tvrdnju, naglasivsi posebnu ulogu Ustavnog suda i cinjenicu da je on u predmetu podnosilaca zahtjeva trebao rjesavati slozena ustavnopravna pitanja. C. Ocjena Suda 1. O Vladinom preliminarnom prigovoru 104. U svojoj presudi Emine Araç v. Turkey (br. 9907/02, 23. septembra 2008.), Sud je prvi put izricito priznao da je pravo na pristup visokom obrazovanju pravo graanskopravne prirode i time napustio pravne prakse Komisije (André Simpson v. the United Kingdom, br. 14688/89, Odluka Komisije od 4. decembra 1989, Decisions and Reports (DR) 64, str. 188) koja je bila zakljucila da clan 6. nije primjenjiv na postupke koji se odnose na zakone o obrazovanju (jer da pravo osobe da joj se ne uskrati osnovno obrazovanje spada u podrucje javnoga prava). Sud smatra da se ista

312

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

argumentacija a fortiori primjenjuje i u kontekstu osnovnog obrazovanja (argumentum a maiore ad minus). 105. Osim toga, u presudi Kök v. Turkey (br. 1855/02, § 36, 19. oktobra 2006.), Sud je utvrdio da, ako drzava prizna prava koja se mogu izvrsiti putem nekog pravnog sredstva, ta se prava u nacelu mogu smatrati graanskim pravima u smislu clana 6. stava 1. (vidi, u istom smislu, Tinnelly & Sons Ltd and Others and McElduff and Others, naprijed citirano, § 61). 106. Kad je rijec o ovome predmetu, cini se jasnim da je "spor" nastao u odnosu na cinjenicu da su podnosioci zahtjeva na pocetku svoga osnovnog skolovanja bili rasporeeni u iskljucivo romska razredna odjeljenja, u kojima su ostali i naknadno. Postupak pred domaim sudovima odnosio se na navode podnosilaca zahtjeva o povredi njihovoga prava da ne budu diskriminisani na podrucju obrazovanja, njihovoga prava na obrazovanje i njihovoga prava da ne budu podvrgnuti necovjecnom i ponizavajuem postupanju. Podnosioci zahtjeva svoje su prigovore iznijeli pred redovne graanske sudove i pred Ustavni sud, te je ispitana osnovanost tih prigovora. 107. Nadalje, pravo podnosilaca zahtjeva da ne budu diskriminisani na osnovu rase jasno je zajemceno clanom 14. stavkom 1. Ustava i, kao takvo, moze se ostvarivati pred redovnim graanskim sudovima u domaem pravnom sistemu (vidi, mutatis mutandis, Tserkva Sela Sosulivka v. Ukraine, br. 37878/02, § 42, 28. februara 2008, te Gülmez v. Turkey, br. 16330/02, § 29, 20. maja 2008.). S obzirom na prethodno navedeno, Sud zakljucuje da je clan 6. stav 1. primjenjiv u ovome predmetu. 2. Osnovanost 108. Sud ponavlja da se razumnost duzine doticnog postupka treba ocijeniti u svjetlu posebnih okolnosti predmeta uzimajui u obzir kriterijume utvrene sudskom praksom Suda, a to su posebno slozenost predmeta, ponasanje podnosilaca zahtjeva i mjerodavnih vlasti, kao i vaznost onoga sto se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Süßmann v. Germany, presuda od 16. septembra 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, str. 1172-73, § 48, te Gast and Popp v. Germany, br. 29357/95, § 70, ECHR 2000). U vezi s time, Sud primjeuje da je postupak zapoceo 19. aprila 2002. i da je okoncan odlukom Ustavnoga suda od 7. februara 2007. Predmet je bio brzo rijesen pred prvostepenim i zalbenim sudom, gdje je postupak trajao oko sedam mjeseci, sto se, meutim, ne moze rei i za duzinu postupka pred Ustavnim sudom, koji je trajao cetiri godine, jedan mjesec i osamnaest dana. 109. Iako Sud prihvata da je zbog uloge cuvara ustava koju Ustavni sud ima osobito nuzno da Ustavni sud ne uzima u obzir samo hronoloski red prema kojemu predmeti dolaze na popis, ve i druga pitanja kao sto su priroda predmeta i njegova vaznost u politickom i socijalnom smislu, Sud utvruje da se razdoblje duze od cetiri godine u kojemu se rjesavao predmet podnosilaca zahtjeva, osobito imajui na umu ono sto se za podnosioce zahtjeva dovodilo u pitanje, to jest njihovo pravo na obrazovanje, cini prekomjernim. 110. Prema tome, Sud smatra da je u ovome predmetu doslo do povrede clana 6. stava 1. Konvencije zbog duzine postupka pred Ustavnim sudom.

II. NAVODNA POVREDA CLANA 14. KONVENCIJE U VEZI S CLANOM 2. PROTOKOLA BR. 1

111. Podnosioci zahtjeva prigovorili su da im je uskraeno pravo na obrazovanje i da su u tom pogledu bili diskriminisani. Pozvali su se na clan 2. Protokola br. 1 uz Konvenciju i na clan 14. Konvencije koji glase kako slijedi:

313

Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava 2

Clan 14. - Zabrana diskriminacije "Uzivanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat e se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao sto je pol, rasa, boja koze, jezik, vjeroispovijesti, politicko ili drugo misljenje, nacionalno ili drustveno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, roenje ili druga okolnost." Clan 2. Protokola br. 1 - Pravo na obrazovanje "Nikome nee biti uskraeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih funkcija povezanih s vaspitanje i poucavanjem drzava e postovati pravo roditelja da osiguraju vaspitanje i poucavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima." A. Presuda Vijea 112. Vijee nije utvrdilo povredu clana 2. Protokola br. 1, zasebno i u vezi s clanom 14. Konvencije. Presudilo je da su podnosioci zahtjeva rasporeeni u iskljucivo romska razredna odjeljenja zbog nedovoljnog poznavanja hrvatskoga jezika, te da je ta mjera bila opravdana. B. Tvrdnje stranaka pred Velikim Vijeem 1. Podnosioci zahtjeva

113. U odnosu na devet podnosilaca zahtjeva (drugi do deseti podnosilac zahtjeva) koji su pohaali Osnovnu skolu Podturen, podnosioci zahtjeva ustvrdili su da je u skolskoj godini 2000/2001, u kojoj su svi oni pohaali drugi razred, veina njih bila rasporeena u iskljucivo romsko odjeljenje. Sljedee godine, svih devet podnosilaca zahtjeva koji su pohaali Osnovnu skolu Podturen rasporeeno je u iskljucivo romsko razredno odjeljenje s devetnaest romskih ucenika. U isto vrijeme, postojao je jos samo jedno razredno odjeljenje treeg razreda u kojemu je bilo devetnaest ucenika koji nisu bili Romi. U skolskoj godini 2002/2003. svih devet podnosilaca zahtjeva zajedno je bilo rasporeeno u iskljucivo romsko razredno odjeljenje cetvrtog razreda. U skolskoj godini 2003/2004. svi su oni bili rasporeeni u mjesovito razredno odjeljenje i to samo zbog toga sto nije bilo dovoljno romskih ucenika da se formira iskljucivo romsko odjeljenje. 114. U odnosu na pet podnosilaca zahtjeva (jedanaesti do petnaesti podnosilac zahtjeva) koji su pohaali Osnovnu skolu Macinec, podnosioci zahtjeva ustvrdili su da su tokom cijeloga svog skolovanja bili rasporeeni u iskljucivo romsko odjeljenje. Veina ostalih romskih ucenika bila je rasporeena u iskljucivo romska odjeljenja. Ukupno je od 153 romska ucenika u prva cetiri razreda, 137 njih bilo rasporeeno u iskljucivo romska razredna odjeljenja. U cetvrtom je razredu od 44 ucenika bio 21 Rom i svi su bili rasporeeni u iskljucivo romska odjeljenja. Podnosioci zahtjeva tvrdili su da Vlada nije dala nijedno dosljedno i racionalno objasnjenje za formiranje iskljucivo romskih razrednih odjeljenja u cetvrtoj godini skolovanja u Osnovnoj skoli Macinec jer su, prema misljenju podnosilaca zahtjeva, svi njihovi jezicki problemi do tada ve trebali biti uspjesno rijeseni. Broj iskljucivo romskih razrednih odjeljenja u Hrvatskoj povean je s 27 u 2004. godini na 68 u 2008. godini, od kojih su 62 bila u Meimurskoj zupaniji. 115. Podnosioci zahtjeva posebno su naglasili da su metode koje su primjenjivale skolske vlasti, navodno radi poboljsanja njihovih jezickih vjestina, bile neprimjerene. Prema njihovom misljenju, najbolja metoda integrisanja djece s nedovoljnim poznavanjem jezika bila bi da ih se stavilo u razredna odjeljenja s djecom koja su govorila jezik nastave, jer bi, u kombinaciji s dodatnim satovima hrvatskog, podnosioci zahtjeva tako najlakse i najbrze naucili hrvatski jezik. Podnosioci zahtjeva ustvrdili su da je bilo presudno pobrinuti se da djeca koja kui govore drukciji jezik budu ukljucena u grupe koje bi im bile dobri uzori u smislu veinskog jezika, sto bi stvorilo najbolje uslove za njihove jezicke potrebe. Ustvrdili su da su razlicite studije i strucna tijela u okrilju Vijea Evrope, Evropske

314

PREDMET: ORSUS I DRUGI protiv HRVATSKE

unije i Ujedinjenih nacija preporucili integrativni pristup na podrucju obrazovanja romske djece. 116. Podnosioci zahtjeva ustvrdili su da u tom smislu nije bilo nikakvih specificnih programa. Priznali su, meutim, da su za sestog, sedmog i desetog podnosioca zahtjeva te dvanaestog do petnaestog podnosioca zahtjeva bili osigurani dodatni asovi hrvatskog jezika. Ustvrdili su i da su u iskljucivo romskim razrednim odjeljenjima bili poducavani prema nastavnom planu i programu manjeg obima. 117. Podnosioci zahtjeva tvrdili su da nije bilo pravne osnove za njihovo rasporeivanje u iskljucivo romska odjeljenja. Ustvrdili su da nije bilo jasnih, dostupnih i predvidivih postupaka u pogledima rasporeivanja ucenika u posebna razredna odjeljenja, bilo nakon upisa ili u naknadnim fazama njihovoga skolovanja. Prema njihovom misljenju, testovi koji su se koristili u postupku upisa nisu bili namijenjeni za ocjenu djetetovog znanja hrvatskog jezika, ve kao orijentacija za utvrivanje djetetovog psihofizickog stanja. 118. Podnosioci zahtjeva ustvrdili su da se, osim opsteg sistema ocjenjivanja, nije primjenjivao nikakav drugi posebni postupak periodicne provjere njihovog napretka u sticanju odgovarajueg znanja hrvatskog jezika. Ljestvica ocjena bila je od jedan do pet, s time da je najniza prolazna ocjena bila dva. Uz to su ustvrdili da u mjesoviti razred ne bi bili premjesteni cak ni kad bi dobili prolaznu ocjenu iz hrvatskog jezika. 119. Njihov se premjestaj u mjesoviti razred u pravilu nije niti razmatrao. Upravo suprotno, skolske su vlasti odbijale premjestiti ih tvrdei da nacelo homogenosti razrednog odjeljenja ima veu vaznost. 120. Pod