x

Read ljekovito-bilje-i-jetra text version

1

Dr. ENES HASANAGI

LJEKOVITO BILJE I JETRA

KULTIVISANO I SAMONIKLO LJEKOVITO BILJE U ZASTITI FUNKCIJE JETRE I ZUCNE KESICE

Cetvrto, preraeno i dopunjeno izdanje

,,Sve uspijeva i raste u izobilju po brdima, poljima, livadama i imanjima. Tu postoji nesto za svaku bolest. Ne morate ii u Arabiju, Perziju ili Grcku da naete vas lijek. Svaka zemlja ima svoje bolesti, svoje lijekove, svoje ljekare." Paracelusus

2

Sadrzaj

UVOD I HISTORIJAT Jetra i razum u naprisnijoj su vezi Jetra i uloga jetre u organizmu elija jetre Lobulus jetre PROBAVA HRANE Ugljikohidrati Proteini Lipidi OSNOVNE FUNKCIJE JETRE Stvaranje zuci Skladisnja funkcija jetre OBRANA ORGANIZMA Dodatak STA POSEBNO STETNO DJELUJE NA JETRU? Alkohol Lijekovi i hemikalije Pusenje Bijeli hljeb Industrijski seer Gljive JETRENE SMETNJE Slobodni radikali PRVI SIMPTOMI DA S JETROM MOZDA NESTO NIJE U REDU Mucina Bol Mokraa Zutilo San NEKE DIREKTNE POSLJEDICE OSTEENJA JETRE Prvi laboratorijski testovi koji ukazuju da s jetrom mozda nesto nije uredu NEKE INDIREKTNE POSLJEDICE OSTEENJA JETRE Krv (lat. Sanguis)

3 Imunogeni sistem ­ Obrambeni sistem organizma STA BLAGOTOVORNO UTJECE NA FUNKCIJE JETRE? Masnoe Voe Povre Zacinsko bilje Samoniklo bilje Pravi puni hljeb/ kruh Med ZBOG CEGA SU MNOGE BILJKE LJEKOVITE? Alkalodi Gorka sredstva Vitamini Mineralne soli i mikroelementi Etarska ulja Antioksidansi NAJCESA I NAJTEZA OBOLJENJA JETRE Hepatitisi ­ zapaljenja jetre Hepatitisi, akutni virusni Hepatitisi hronicni Hepatitis D virus Hepatitis C ­ Virus HCV Hepatitis E ­ virus E ­ HEV Hepatitis F ­ virus F ­ HFV Hepatitis G ­ virus G ­ HGV Hepatitis S.E. N. virus ­ virus S.E.N. T.T.V. ­ virus Hepatitis toksicni Hepatitis autoimuni Ciroza jetre Ciroza alkoholna Dekompenzirana jetra Ascites. HOLECISTITISI ­ zapaljenja zucne kesice Holecistitis akutni Holecistitis hronicni Holelitijaza ­ zucni kamenac N a p o m e n e: Sve ljekovite biljke u ovoj knjizi koje su pored ostalih procijenjene kao ljekovite, procijenjene i od : 1. BRITISH HERBAL PHARMACOPOELA (1983, British Herbal Medicine association, and produced by the Association' SCIETIFIC COMMITTTEE) i 2. THE COMPLETE GERMAN COMMISSION E MONGRAPHS ­

4 (Therapeutic Guide to Herbal Medicines, The american botanical Council: Blumenthal, Busse, goldberg, Gruenwald, Hall, Klein, riggins & Rister) ­ 1998.

RAK JETRE Biopsija jetre Genetski nedostaci Zutica Intertenini LJEKOVITO BILJE VOE Ananas Badem Borovnica Dunja Goze Jabuka Limun Maslina Pomoranca Tresnja Sljiva Sumska jagoda PRELAZNO BILJE Lan Paradajz Soja POVRE Articoka Crna rotkva Krompir Kupus Maslacak Reum ili Rabarbara Reishi gljiva, Hrastova sjajnica Rotkva povrtnica Salata Sargarepa Sparoga ZACINSKO BILJE: Anis Biber Bijeli luk Celer

5 Cimet Crni luk Dragusac Dzumbir Estragon Hren Iirot Kim Kleka Kurkuma Lazarkinja Majcina dusica Melisa Nana Gajena nana Paskanat Persun Prasa Ruzmarin Timijan-?? Vranilova trava SAMONIKLO LJEKOVITO BILJE: Bijela vrba Bijeli (obicni) bor Blazeni ckalj Boldo Borazina Breza Bro Brsljan Cikorija Cestoslavica Cicak Digitalis Dimnjaca Dupcac Ehinacija (?)-provjeri! Ekupaliptus Frangula Glavicica Gorka djetelina Gospina trava Hajducka trava, kunica Hidrastis Islandski lisaj Jetrenka Jorgovan Kauni Kamilica

6 Kicica Kopriva Kukuruz Lavandula Lincura Ljoskovac Neven Ocajnica Oman Caj Pasdrijen Pelin Perunika Petrovac Pirevina Poljska preslica Primorski luk Proljevak Ranilist Razlicak Resnik Rusa Rusomaca Sapunjaca Sikavica Sitna metvica Slatka paprat Slatki korijen Smilje Strizusa Surucica Simsir Sipurak Troskot Valerijana Velebilje Vilino sito Vetrovilj, Virak Vratic Zeciji trn Zlatnica, Zen-senj Zutika

7 Podaci: Naziv djela. Izdavac i ostalo...

Rijec urednika ............. ............ (ovdje u staviti svoj tekst, pred kraj knjige, tj. pred stampu) Ramo Kolar

UVOD I HISTORIJAT

Prije nego se pristupi izlaganju o upotrebi ljekovitog bilja u lijecenu raznih bolesti, posebno u zastiti funkcije jetre i zucne kesice, od najstarijih vremena do danas, potrebno je upoznati se sa nekim pojmovima. Prvi je farmakologija. To je nauka o lijekovima. Fitoterapija prestavlja dio farmakologije i bavi se lijecenjem pomou bilja. Toksikologija je nauka o otrovima, bez obzira na njihovo porijeklo. Historijski gledano, poceci farmakologije i fitoterapije nalaze se u najstarijim vremenima, a i o toksikologiji se dosta znalo. Od svoga postanka covjek je za hranu upotrebljavao biljke. Tako je dosao do saznanja da ga mnoge od njih odrzavaju zdravim. Pracovjek, u borbi za goli zivot, je bio izlozen bolestima, epidemijama i povredama. Kao sto zivotinja nagonski nae lijek, tako je i on probajui tu i tamo po neku bilju, stjecao znanje da mu mnoge od njih mogu pomoi u olaksavanju tegoba i lijecenju mnogih bolesti. Bolest je golema nevolja! U borbi protiv te nevolje covjek stjece odreena iskustva; da mu neka biljka ublazava bolove, druga cisti crijeva, trea

8 ga uspavljuje, cetvrta da mu pomaze varenju i tako dalje. Na osnovu toga iskustva, covjek je zapamtio koja mu je biljka u kojem slucaju pomogla, pa je poceo da ih prikuplja, kako bi ih u slicnoj situaciji ponovo upotrijebio. Meu tim ljudima izdvajaju se pojedinci koji o tome nesto vise znaju od drugih. Oni pocinju da pomazu. Tako prakticno postaju prvi ljekari i apotekari. Kada je u duhovnom razvoju covjecanstva nastalo pismo, nastali su i prvi pisani dokumenti o ljekovitom bilju. Kultura srednje Azije poznaje ve duze od 5.000 godina dosta lijekova. Pripisuje se to Sumarenima, Vaviloncima i Asircima. To su razne trave, cvjetovi, plodovi, sjemenje, korijenje, sokovi iz biljaka i slicno. Sve ono sto se i danas upotrebljava. Meutim, tacni pisani dokumenti su kasnijeg datuma i potjecu iz podrucja koja zauzimaju Kina i Indija, zatim oblasti Sredozemlja sa Vavilonom, Fenikijom, Palestinom, Egiptom i Grckom. Pretpostavlja se da je prvi pisani dokument, tacnije receno, prva farmakopeja iz oko 3.000 godine prije nove ere. Potjece iz Kine, a pripisuje se kineskome caru ­ rataru Shin-Nongu koji je, uz umijee uzgoja mnogih vrsta zitarica, znao dosta i o ljektovitom bilju kojeg je imao u svome vrtu. Ova prva farmakopeja naziva se Pentsao i Pent-cao i u njoj su sistematizovane ljekovite biljke ali i druge ljekovite supstancije. Tu se govori o pripremi ljekovitog bilja u obliku praskova, pilula, infuza, dekokta i drugim farmaceutskim oblicima koji su i danas u upotrebi. U induskim svetim knjigama ­ Vedama ­ spominju se i lijekovi, meu kojima je bilo i dosta biljnih. U Susrutama iz 9. stoljea prije nove ere, navodi se ve oko 600 biljnih droga. Stari Egipani poznavali su mnoge droge, koje su u to vrijeme potjecale iz oblasti oko Nila. Zanimljivo je napomenuti i da ime Farmacija vjerovatno potjece iz ovih krajeva. Ime boga lijecenja i hemije bilo je Pharmaki, pa vjerovatno odatkle potjece i rijec farmacija. Odlicno su poznavali tehniku balzamovanja. Njihove mumije potpuno su ocuvane do danasnjih dana. Znamenita je zbirka recepata iz Egipta ­ Papirus Ebers iz 1570.godine prije nove ere, u kojima se nabraja vise od 700 lijekova biljnog porijekla. Kod starih Grka upotreba ljekovitog bilja moze se pratiti sve do mitoloske prahistorije. U 6. stoljeu prije nove ere medicinu u Grckoj u svoje ruke preuzimaju filozofi i od tada ona stjece naucni karakter. Prve naucne podatke pruzaju nam Hipokratova djela. Hipokrat se smatra ocem medicine (460. do 377. godine prije nove ere). U njegovom djelu ,,Corpus Hipocraticum" opisano je oko 300 ljekovitih biljaka, koje su podijeljene prema fizioloskom djejstvu. Hipokrat je odbacio sve maijske procedure, amajlije i molitve. Osnovni mu je moto pomoi bolesniku, ali u svakome slucaju nastojati da mu se ne naskodi. Visokomoralni ciljevi koji su usli u Hipokratovu zakletvu. Prvu knjigu o ljekovitom bilju i lijekovima uope objavio je grcki ljekar Pedanije Dioskorides ili Dioskorid (1. stoljee nove ere). U djelu ,,De materia medica" od 5 tomova opisan je veliki broj biljnih lijekova. Ovo djelo sluzilo je za ugled i Rimljanima i Arapima i to vise od 15 stoljea. Koliko se cijenilo ovo djelo vidi se i po tome sto su i u kasnijim radovima iz ove oblasti redovito o svakoj biljci prvo iznosili sta o tome misli Dioskorid. Ovaj lijepi obicaj u nesto skraenom obliku prenesen je i do danasnjih dana. Mora se konstatovati da je stoljeima bio blagotvoran utjecaj i Hipokrata i Dioskorida.

9 Dioskoridov savremenik, Rimljanin, drzavnik i vojskovoa Gaj Plinije Sekund u svom encilopedijskom djelu od 37 knjiga ,,Naturalis historia", u 12 knjiga obrauje ljekovito bilje. Obradom je obuhvaeno 1000 biljaka. Ovo djelo je uglavnom sacuvano i predstavlja neobicnu vrijednost, jer sadrzi mnogo historijskog materijala o ljekovitom bilju. Najvei ljekar i apotekar toga doba u Rimu je bio svakako Galen, koji je zivio od 130. do 201.godine i bio je iz Pergama, dakle romanizovani Grk. Organizovao je naucno istrazivanje lijekova. U svojim djelima sakupio je lijecnicku nauku svoga vremena i utvrdio tacno doziranje lijekova. I danas se oznacvaju kao ,,Galenica" ciste biljne tinkture, masti i ekstrakti. Kada je 476. godine doslo do propasti Rimskog Carstva, stagnairala je klasicna kultura. Barbari su unistili sve. Mrak i neznanje ovladali su Evropom. Vjestina lijecenja ljekovitim biljem, kao i uzgoj, prelaze u manastire. Osnovu lijecenja ljekovitim biljem cinilo je nekih 16-tak biljaka koje su proglasene svetim. Istinu govorei, neke od njih mozemo i danas mirne duse smatrati svetim. U ono vrijeme kada je Evropa utonula u mrak i neznanje, na svu sreu Arapi podizu nauku na najvisi nivo. Islamskim narodima uspjelo je da ocuvaju ucenje anticke Grcke i Rima. Prevode se grcka djela. U Bagdadu je osnovanai prevodilacka skola za vrijeme kalifa Al-Manuna 830 godine. Na ovom mjestu treba svakako spomenuti slavnog arapskog ljekara Ibn-Sinu (980-1037), bolje poznatog pod imenom Avicena. Njegovo glavno medicinsko djelo ,,Al-kanun-fittib" je encikolopedijsko djelo od 5 knjiga sa anatomijom, fiziologijom dijetetikom, dijagnostikom, farmakologijom, kozmetikom i hirurgijom. To je djelo kroz 5 stoljea bila neka vrsta ,,medicinske biblije". Kasnije, izumom stampe, poveava se broj naklada, kao i tehnicka obrada materije o ljekovitom bilju. Cuvena putovanja Marka Pola, Kolumba, Vasko de Game donose Evropi mnoge ljekovite biljke. Postepeno caj, kafa, kakao, krompir, kukuruz i drugo osvajaju Evropu i pored velikih otpora koji se uvijek javljaju kada se uvodi neka novotarija. Meutim, od pocetka 19. stoljea, hemija postepeno ali sigurno izbacuje iz upotrebe ljekovito bilje. Ono se, meutim, i dalje koristi u narodnoj medicini. Polahko ali sigurno zapocinje doba hemijske medicine. Pocetak 20. stoljea zaprijetio je ljekovitim biljkama potpuno izbacivanje iz upotrebe. Sa omalovazavanjem i podsmijehom se govori o ljekovitom bilju kao o bapskim lijekovima. Naravno da su bapski. Nase bake i djedovi vijekovima i hiljadama godina uspjesno su se lijecili njima kao jedinim lijekom realne vrijednosti. Sto se tice ljekovitoga bilja, nad Evropom kao da se ponovo nadvio mrak srednjega vijeka. Opet se polahko ali sigurno pocinje razvijati jedna druga nauka, toksikologija ­ nauka o otrovima. Mnoge hemijske sintetske supstancije koje su usle u terapiju, ubrzo su, zahvaljujui toksikologiji, pokazale svoje pravo lice. Jeste da su efikasne za neke bolesti, ali zato ostavljaju teske sporedne posljedice. Kod ljekovitog bilja toga nema. A ako slucajno i ima, onda je to svedeno na najmanju mjeru. Postoje istina i mnoge, veoma otrovne biljke, cija je upotreba izvanredno ljekovita. Nije avo crn kao sto izgleda. Sa njima znamo baratati kako ne bi ostavile sporedne posljedice. Sta bismo danas bez digitalisa, beledone i njima slicnih biljaka. Ljekovite biljke u svom djelovanju nadmasuju mnoge hemijske preparate i lijekove, njihovo djelovanje je u mnogim slucajevima potpunije i dugotrajnije. U hemijsko-sintetskim preparatima potpuno nedostaju mnoge biloski visokovrijedne tvari koje se nalaze u bilju, a koje stimulisu, usmjeravaju i pojacavaju djelovanje osnovne ljekovite tvari, a pritome su i same ljekovitog djejstva.

10 Mora se naglasiti da se nikako ne smije prelaziti preko epohalnih otkria u sintetskoj i preparativnoj hemiji. Ali hemiji moraju da se stave odreene ograde i granice. Samo istovremena dobro planirana i racionalna primjena sintetskih lijekova i ljekovitog bilja moze dati optimalne rezultate. Kakva je situacija danas? Osnivaju se instituti za proucavanje ljekovitog bilja, ili barem laboratorije. Odrzavaju se kongresi i simpozijumi o ljekovitom bilju. U terapiji mnogih zemalja ne moze se zamisliti tretman nekog oboljenja a da se ne primijeni i ljekovito bilje. Kao da je izbacen poklic: Povratak ljekovitome bilju! Samo jedna napomena: ne smije se dozvoliti pretjerivanje. Ljekovito bilje ne smije da vrati milo za drago hemiji za ono sto je ona ucinila pocetkom 20.stoljea.

JETRA I RAZUM U NAJPRISNIJOJ SU VEZI

,,Mudraci nas uce da treba voditi jednostavani spokojan zivot. Tijelo koje tako cuva svu svoju energiju, bolesti nee napadati. Mudar covjek se cua i zelja, te e njegovo

srcr biti mirno, njegovo tijelo moze da se maori, ali ne i njegov duh. Samo ako zivi u ovoj jednostavnosti, covjek moze i u nase vrijeme da dozivi starost od sto godina" ­ iz Nei Kinga, nastarijeg do sada poznatog medicinskog djela u svijetu (Georges Beau). Stari Grci smislili su svoju divnu, poeticnu mitologiju. Po grckoj mitologiji prvi bog ljekarnicke vjestine bio je Apolon. U njegovu cast sirom Grcke podizani su hramovi, a najvei hram i svetiliste bili su Delfima. I danas se na rusevinama Apolonovog hrama u Delfima moze razabrati poruka: Nicega previse, sto je osnovni moto zdravoga zivota - da se niucemu ne pretjeruje. Jetra je najvea hemijska fabrika ili laboratorija koja se da zamisliti. Za zivota covjeka u jetri se svakog trenutka odigrava veliki broj hemijskih, bolje receno biohemijskih reakcija. Svaki zastoj, svaki poremeaj u funkciji jetre, odrazava se na rad ostalih organa ili citavog organizma, uope. Zbog toga sa jetrom treba postupati sa razumom. Ne treb je cesto dovoditi u iskusenje, jer jetra nije programirana za ta iskusenja. Niko ni od koga ne zahtijeva da zbog jetre postane asketa. Bilo bi to nerazumno. Voditi umjeren zivot u svemu, najbolji je preduslov za dobro sveope stanje organizma, a jetre posebno. Jetra radi potpuno automatski, a taj automatizam zavisi od rada cijelog organizam. Automatizam jetre zavisi od mnogih faktora: ponude u hrani, potraznje na periferiji, vitamina, hormona, zivcanog sistema itd. Stice se dojam da je jetra obican automat ili kompjuter. Nije to bas tako. Uvazeni bard svjetske karidologije prof. K. Barnard tvrdi da je srce obicna pumpa. Srce u principu jeste pumpa, ali nije obicna. Alkohol je zasigurno najvei neprijatelj jetre. I ne samo jetre. Ali, na koji nacin? Nije stetna upotreba alkohola. Stetna je zloupotreba. Casica dobre sljivovice pred rucak, kao casa dobrog vina poslije rucka, narocito ako je ovaj bio obilniji, ne

11 mogu naskoditi. Naprotiv. Dobro je primijetio jedan veliki grcki filozof jos u starome vijeku: Vino je za uzivanje, a ne za krmacenje! Kazu da je automobil neophodan u danasnjem tempu zivota za obavljanje svakodnevnih poslova. Nije! Automobilom se svugdje sporije stize. Narocito kada je posao u pitanju, a da se ne govori o neopotrebnom nerviranju, zagaivanju okoline, troskovima voznje itd. Automobil bi trebalo da stoji u garazi ili ispred kue, a da se upotrijebi samo u iznimnim slucajevima: najveim dijelom za odlazak u prirodu u slobodnom vremenu. Sto dalje to bolje, dokle god se moze voziti putovima. Kada se pak tamo doe nerazumno je odmah iz automobila izvoditi sto i stolice i raspaliti rostilj. Treba setati po brdima i dolinama, razgledati po predjelima. Nije potreban nikakav bolji lijek ni za jetru, ni za citav organizam uope. Poslije jednog takvog pohoda raspaliti rostilj. Zasto da ne! Nije razumno, cim se ujutro otvore oci, zapaliti cigaretu, pa ih poslije u toku dana popusiti jos 30-40 komada. Jos je manje razumno, sve to ujutro raditi na prazan stomak, uz to jos sa kafom. Poslije jutarnje toalete, uzeti kasiku meda, pa zatim dobro jesti. Naravno, dobro jesti prije odlaska na posao. Treba sit raditi a gladan spavati, to je razumnije. Poslije toga popiti jutarnju kafu sa cigaretom? Moze i to. Nismo sveci. Nauka kaze da je duhan stetan? Jeste! Ako se pusi 30-40 cigareta dnevno, jer to je pretjerivanje. Meutim, sta moze nauditi zdravom, veselom covjeku 4-5 cigareta dnevno uz kafu ili poslije dnevnih obroka. Vjerovatno bi tu i nauka zapela sa svojim dokazima. Ljudi nou spavaju da bi se odmorili. Nerazumno je prije spavanja pretrpavati zeludac hranom, pogotovu teskom. Kakav je to odmor ako organi moraju variti i mljeti hranu. Nou se i oni, posebno organi za probavu i jetra moraju odmarati. Sasvim je dovoljno, i narocito zdravo, navecer popiti samo solju kiselog mlijeka, pojesti jabuku ili sto je posebno preporucljivo za one koji imaju kakvih problema sa jetrom ili zivcima: navecer prije spavanja pojesti jednu obicnu, nasu zelenu salatu zacinjenu maslinovim uljem, sokom od limuna i sa malo, vrlo malo, morske soli. Nas je obicaj da jedemo mnogo hljeba. Meutim, nerazumno je jesti iskljucivo bijeli hljeb. I uope bijeli hljeb ne treba nikako jesti. Pored toga sto nema nikakve bioloske vrijednosti, stetno djeluje na citav organizam, posebno jetru. Nerazumno je, posebno u odnosu na jetru, kod svake najmanje prehlade, kod svakog malog oboljenja, prihvatiti se lijekova u obliku hemijskih preparata, posebno antibiotika. Oni istina, uticu na bolest, ali kasnije sve to organizam, posebno jetra, mora da preradi i eventualno ucini neskodljivim. A mnogi od tih hemijskih preparata ili njihovi raspadni produkti ili metaboliti su otrovi. Da se ne bismo krivo razumijeli! Krajem 19. i pocetkom 20. stoljea u hemiji su ucinjena epohalna otkria, ali istovremeno je hemija ucinila veliku pogresku sto je iz upotrebe istisnula ljekovito bilje, i hiljadama godina sticano iskustvo o njemu. Ako bi bilo ko sada pokusao da ucini nesto u obrnutom smjeru, bilo bi to mnogo gore od pogreske. Samo racionalna, kombinovana i znalacka primjena ljekovitog bilja i hemijsko-farmaceutskih proizvoda, moze dati optimalne rezultate u tretmanu svih oboljenja. To je naravno sada posebno vazno kada se svakodnevno u terapiji uvode mnoge hemijske supstance cije pravo djelovanje i ne poznajemo dovoljno i kada se s pravom govori o pravoj ,,terapijskoj dzungli" koja nanosi toliko stete da danas imamo izdvojenu granu patologije nazvanu ,,bolesti izazvane lijekovima". Nerazumno je jesti stalno tesku, masnu hranu. Pogotovu ako je mast zivotinjskog porijekla. Valja se brzo odvikavati navike da hranu ne smatramo hranom

12 ako odozgo ne pliva dva prsta debeli sloj masnoe. Strasno je to za jetru! I za ostale organe. Prvi maratonac koji je pretrcao 42 kilometra od Maratona do Atene, srusio se na cilju mrtav. Njemu skvaka cast, obavio je svoju duznost, trcao je za domovinu. Nerazumno je, meutim, trcati 42 kilometra bez takvih uzvisenih ciljeva. Takvi i slicni nevjerovatni fizicki i psihickih napori moraju ostaviti tragove na citav organizam, bez obzira na predhodni trening. Ili; popeti se na Himalaje, preplivati kanal Lamans i sl. Hodati, potrcati, setati, pogotovu preko brda i dolina, zaplivati. U redu! Sada, kazu, trci citava Amerika, premda u posljednje vrijeme i otuda stizu vijesti da se i njima smucilo toliko trcanje. Trcimo i mi. Ko nam brani? Samo ne pretjerujmo. Zasto trcati 20-tak kilometara? Onaj ko prepjesaci 20 kilometara po cistom vazduhu, suncu ili kisi svejedno, preko brda i dolina, umorit e se jednim finim umorom, poslije kojeg e zaspati snom visokog kvaliteta, sto znaci da su mu svi organi, ukljucujui i jetru vrlo zadovoljni. Neko je rako: rad i samo rad. Rad pocinjati rano ujutro, sto je mogue ranije, a zavrsavati kasno u no. Ovaj ritam ne treba prekida ni subotom i nedjeljom, a po mogunosti ni u dane praznika. Nerazumno je to jer predstavlja najbolji nacin da se dobije infarkt miokarda ili upropaste ostali organi, posebno jetra. Neko moze rei: mnoge navike sticane godinama treba prilagoavati ili ih se odricati kao, naprimjer, jesti ujutro, a navecer ii gotovo gladan u krevet. To je samo izgovor da se nista ne ucini. Za 10 dana uz vrlo malo volje mogu se izvrsiti mnoge korisne redukcije. Ni sa redukcijama nemojmo pretjerivati, umjereno, postepeno, nista naglo, niceg previse. Teso je pretpostaviti da covjek kao svjesno bie od najranijih vremena nije primijetio da se mnogi vazni procesi odvijaju mimo njegove volje. Da to pojasnimo. Covjek, ako je gladan, nastoji zadovoljiti tu svoju fiziolosku potrebu. Istina, do izvjesne granice covjek moze kontrolirati osjeaj gladi, a zatim ipak mora jesti. Onog trenutna kada je stavio hranu u usta, pa cak i znatno prije, organizam se aktivira za taj cin primanja hrane. Hrana prvo dolazi u usta. Tog trenutka pa i prije, aktivira se jedan mehanizam ciji je rezultat da pljuvcne zlijezde pocinju obilno luciti pljuvacku. Bez pljuvacke, u najmanju ruku, bilo bi otezano zvakanje i raskvasavanje hrane, odnosno formiranje zalogaja spremnog za slijedeu radnju ­ gutanje. Na isti nacin aktiviraju se mimo covjekove volje i ostali njegovi organi, za sta je covjek svjesno i prinudno dao poticaj. Danas smo postali svjesni da je zivot ljudskog organizma najveim dijelom automatizovan, dobro programiran proces koji se harmonicno odvija. Ovdje se neemo baviti pitanjem sta znaci ako u tom automatizmu doe do disharmonije, to e u kasnijem izlaganju postati jasno. Ali ipak da postavimo pitanje: Na na sta, odnosno za sta je organizam programiran? Odogovor je jednostavan: Najveim dijelom na vanjske poticaje, svojim genetskim karakteristikama. Sto su vanjski poticaji prirodniji i umjereniji, to e automatizam organizam na njih harmonicnije odgovarati. Ali, ako srce nije obicna pumpa, ni organizam nije obican automat.

13

JETRA I NJENA ULOGA U ORGANIZMU

Jetra ili hepar je veliki parenhimatozni organ koji se nalazi u trbusnoj duplji, vise sa desne strane, ispod rebara i dijafragme. Gornjom stranom vezana je za dijafragmu, a donjom nalijeze na neke organe ciji se otisci, odnosno udebljanja jasno primjeuju na donjem reljefu jetre. Tako se razlikuju udubljenja zeluca, desnog bubrega, dijela debelog crijeva, duodenuma i slicno. Najvea je zljezda u organizmu; duzine 15-18 cm i prosjecne tezine kod odraslog covjeka do 1500 grama. Podijeljena je na dva dijela: desni i lijevi rezanj. Desni rezanj je znatno vei od lijevog. Boja jetre je crvenomrka. Sa donje strane jetre u desnom reznju smjestena je zucna kesica, koja predstavlja kruskasti rezervoar zapremine do 70 ml koja moze da primi do 40 ml zuci. Tezina i velicina jetre i zucne kesice, pa i njen centrali polozaj u organizmu, govore o ulozi koju ima. Najveim dijelom uloga jetre je hemijske prirode; svakog trenutka u zivom organizmu u njoj se odigrava nekoliko hiljada biohemijskih reakcija kao i drugih procesa vaznih za normalan zivot organizma. S pravom se jetra naziva centralnom laboratorijom organizma: najveom i najkompleksnijom hemijskom laboratorijom koja se moze zamisliti i koja funkcionira potpuno automatski. Kako e taj automatizam djelovati zavisi od nacina programiranja. Nacin programiranja jetre zavisi u prvom redu od kvaliteta i kvantiteta unosa hemijskih supstancija iz drugih organa. Da bi jetra mogla normalno raditi, postoje putevi za unosenje, kao i putevi za iznosenje, odnosno transport materija iz jetre. Sve materije u jetru dospijevaju preko krvi. Najvei dio krvi dolazi portnom venom: 70% ili oko 1 litar u minuti. Portna vena pomalo licni na stablo. Njeni korijenovi dopiru do organa za varenje, slezene, gusterace i slicno, gdje prikupljaju materije i sokove. Svi ti korijenovi sastave se u stablo portne vene koja kao takva dolazi do vrata jetre gdje ulazi u jetru. Odmah iza jetrinih vrata portna vena grana se prema desnom i lijevom reznju. Na vrata jetre ulaze i grane arterije jetre koja donosi oko 30% krvi ili 0,4 litra u minuti. Ukupna kolicina prispjele krvi portnom venom i arterijom jetre je 1,4 litra u minuti ili oko 29% ukupnog minutnog volumena srca. Materije koje su u jetru dopremljene portnom krvi, jetra preradi u druge materije i dalje ih transportuje drugim organima za njihove potrebe. Uloga jetre u organizmu je prvenstvenog metabolicke prirode, premda se njene ostale funkcije nikako ne smiju zanemariti. Jetra, takoer, mnoge hemijske materije moze zadrzati u svom tkivu kao rezervu ili ih pripremati za uklanjanje iz organizma. Bakterije koje su dospjele portnom krvi, prvenstveno iz organa za varenje, jetra jednim aparatom koji se naziva Kupfferove elije, a mehanizmom koji se naziva fugocitoza, prakticki potpuno unisti. U parenhimu, koji se najveim dijelom sastoji iz elija ­ hapatocita, jetra stvara tekuinu koja se naziva zuc. Uloga zuci u organizmu je nazamjenjiva. Jetra sve potrebno hemijske materije upuuje organima: slezeni, kostanoj srzi, endokrinim zlijezdama, bubrezima, centralnom nervnom sistemu, srcu, dvanaestopalacnom crijevu, krvi... samo na odreene signale odnosno poticaje organizma.

14 Arterijska krv donosi kiseonik i druge materije potrebne za ishranu i rad elija jetre. Jedan krak ove arterije snabdijeva krvlju zucnu kesicu. Proizilazi da portna vena predstavlja funkcionalni, a arterija jetre nutitivni optok krvi u jetri. Krv dospjela portnom venom i arterijom jetre, napusta jetru venom koja se naziva vena jetre. Kao da se dva dovodna kanala spajaju u jedan odvodni. U jetri dakle postoji trostruki krvotok. Jetreni parenhim najveim dijelom se sastoji od elija jetre ­ hepatocita. elija je osnovna ziva jedinica organizma. U parenhimu jetre elije nisu razbacane bez ikakvog reda, ve po savrsenoj zakonitosti. Ako je hepatocit osnovna ziva jedinica jetre, onda je jetreni ili hepaticki lobulus osnovna funkcionalna jedinica.

ELIJA JETRE ­ HEPATOCIT

elija je osnovna ziva jedinica organizma. Bez elije nema zivota. Svakih organ ljudskog tijela je skupina mnogih elija koje se drze na okupu radi specificnih funkcija karakteristicnih za taj organ. Organizam kao cjelina sadrzi oko 1.014 elija. Jetreni parenhim najveim dijelom sastoji se od elija jetre i sudei po aktivnosti to je najdiferenciranije tkivo u organizmu, jer se u jetrenim elijama najvjerovatnije moze odvijati vei broj procesa nego u bilo kojem drugom tkivu, odnosno njegovim elijama, zahvaljujui u prvom redu visokom sadrzaju razlicitih enzima i enzimskih sistema.

Posto je u jetri najvei broj akcija vezan za eliju ­ hepatocit, potrebno je detaljnije upoznati se sa tom elijom. Posto su elije svih organa toliko sitne da se uglavnom ne mogu vidjeti golim okom, treba ih zamisliti kao loptu ili kuglu, naravno ne idelno okruglu ve izduzenu, poligonalnu i slicno. Kao i lopta i elija ima vanjski omotac kojeg nazivamo membranom. Unutar elije, dakle, protuplazma, sastoji se takoer od jos sitnijih cestica ili organela kao sto su mitohondrije, lizozomi, endoplazmatski retikulum, Golgijev aparat, centriole, cilije, mikrotuble. I sto je posebno vazno unutar elija nalazi se jezgro. Sve ove jedinice imaju tacno odreene zadatke. Kao sto sama elija ima membranu isto tako i ove cestice unutar elije imaju svoje membrane. Stice se dojam, koji je tacan, da su membrane pojedinih struktura unutar elije pa i same elije najvazniji dijelovi tih struktura. Nema osteenja bilo koje vrste same elije i njenih struktura bez osteenja membrane. Membrana je zastitni sloj, koji eliju ili organele kao barijera stiti od nekontroliranog uzajamnog dejstva sa okolnom sredinom. Iz okolne sredine u eliju ili organele ne mogu nekontrolisano da prodiru bilo kakve suptancije. Glavna graa membrana su lipidi i proteini. Lipidi sprijecavaju nekontrolirano i neorganizovano kretanje vode iz suptancija otopljenih u vodi, dok proteini na pojedinim mjestima prekidaju tu lipidnu barijeru odnosno njen kontinuitet i tako stvaraju prolaze ili ,,vrata" za kontrolisani, selektivni prolaz razlicitih hemijskih materija kroz membranu, bez kojeg ne bi bio mogu zivot elije. Ovdje se cesto upotrebljava termin hemijske materije ili supstancije. Da ne bi bilo zabune treba rei da je ovdje sve hemija. Lipidi i proteini koji cine membranu, voda, so kojom se soli hrana, sama hrana, sve su to hemijske materije ili supstancije. Zivot se odvija na bazi hemijskih pretvorbi. Naravno ove pretvorbe ne bi se mogle odvijati bez ucesa fizikalnih sila. Unutar elije jezgro kao kontrolni centar upravlja i

15 hemijskim reakcijama i razmnozavanjem elija. Naprijed su spomenute mitohondrije kao organele elije. I one su okruzene membrana i predstavljaju prakticki ,,energanu" elije jer sadrze velike kolicine enzima potrebnih za dobijanje energije iz hranjivih tvari. Ve dva puta su spomenuti enzimi. Enzimi su takoer hemijske materije bez kojih se ni jedan hemijski proces u organizmu ne bi mogao odvijati (vidjeti: Enzimi). Da bi zivjela, elija mora iz okoline koja je okruzuje dobiti u prvom redu hranjive tvari, koje mogu proi kroz elijsku membranu, ali samo na strogo kontrolisane nacine. Ove hranjive tvari oksiduju se kisikom uz pomo enzima pri cemu se oslobaa energija. Hranjive tvari koje dopru do elije, nisu u onom obliku kakvom smo ih uzeli hranom: u obliku ugljikohidrata, masti ili bjelancevina. U organima za varenje odnosno digestivnom traktu hrana prvo prolazi kroz odreene faze probave; ugljikohidrati uglavnom preu u glukozu, masti u masne kiseline, a bjelancevine u aminokiseline. Tek u elijama vrsi se oksidacija ovih hranjivih materija kisikom pod utjecajem mnogih enzima koji upravljaju brzinom reakcije, a time i brzinom oslobaanja i usmjeravanja energije. Kakva je uloga jetre, odnosno elije jetre u ovim metamoblistickim procesima vidjet e se kasnije. elije jetre ­ hepatociti su poligonalnog oblika sa poluzljebovima na stranicama. Kada se dvije elije priblize jedna drugoj sa stranicama na kojima su poluzljebovi, i to priblizavanje postane dovoljno intimno, formirat e se kanali posebnog znacaja kojim e prema veim kanalima iz elije jetre tei zuc. Jedna od najvaznijih funkcija elija jetre je proizvodnja zuci. U unutrasnjosti jetrene elije pored navedenih organela, u vodenoj otopini nalaze se zrnca glikogena, kapljice masti, grudvice bjelancevina, zucne boje i drugo sto elija jetre mora da preradi na takav nacin da bude upotrebljivo za elije drugih organa, da se pripremi za uskladistenje, kao rezerva, da se pripremi za uklanjanje iz organizma itd. U daljem izlaganju posebnu vaznost kod oboljevanja jetre pokazat e elijska membrana jer je obnova i metabolizam lipida i bjelancevina u elijskoj membrani osnova normalne funkcije ne samo membrane ve i elije i struktura unutar elija okruzenih membranama. Svakako treba napomenuti da neke genetske anomalije, posebno s osteenjem enzima i enzimskih sistema, imaju veliku ulogu u normalnoj obnovi membrana elije i struktura unutar elije. Naprijed smo vidjeli da se jetra sastoji od elija ili stanica, kao uostalom i svi ostali organi, pa ovdje slobodno mozemo rei da je elija osnovna ziva jedinica ljudskog organizma. Smatra se da ih u tehnoloskom sistemu kojega smo oznacili kao covjek, tacnije receno odrastao covjek, ima otprilike 75. Od toga. broja oko 25 otpada na crvena krvna tjelesca, koja prenose kiseonik iz plua u tkiva. Ostalih 50 pripadaju razlicitim organima i tkivima. Od toga broja elija jetre ima priblizno oko 109.(PROVJERI!) Ovih 50 elija imaju neke zajednicke osobine, a razlike se satoje o tome kojem organu pripadaju. Svim elijama potrebna je hrana, i sve elije na gotov isti nacin iskoristavaju iste oblike hranljivih materija. Sve elije koriste kisik kao glavnu materiju za dobijanje energije (termohemijske energije). Kisik se spaja sa ugljikohidratima, bjelancevinama i mastima, pri cemu se oslobaa energija potrebna elijama za mnogobrojne aktivnosti, a i organizmu za odrazvanje tjelesne temperature. Napomenimo da su elijama za oslobaanje energije potrebni jos vitamini i minerali. Tu su jos i zacini, koji pored toga sto hrani daju odgovarjui okus, imaju i druge zadatke jer pokreu mnoge akcije potrebne za normalno funkcioniranje organizma.

16 Zacini npr. pokreu i pojacavaju izlucivanje zelucanog soka, ili sto je ovdje takoe od posebne vaznosti, pojacavaju izlucivanje i oticanje zuci u jetri. Sve ostalo sto doe do jetre odnosno elija jetre i drugih organa, strane su materije i elije trebaju dodatne napore da te strane materije metabliziraju i uklone iz organizma. Bez tekuine, tacnije receno bez vode, se ne moze. Ljudski odrasli organizam sadrzi oko 56% tekuine. Vei dio je u elijama o kojima upravo govorimo. Posto je ta tekuina unutr elije, nazivamo je intracelularnom tekuinom. Drugi dio tekuine je izvan elija i taj dio nazivamo ekstracelularnom. Ova tekuina se stalno giba i kree u tijelu i mijesa s cirkulacijom krvi. elija jetre i ne samo jetre, ve i stalih organa, je najvazniji dio ne samo jetre ve i tih organa. Posto je elija ili stanica najvazniji dio pojedinih organa ili organizma uopste, pozabavimo se ukratno elijom da bismo razumjeli funkcije organa i ostalih struktura u tijelu. Svaka elija je ziva struktura, omeena elijskom membranom. Unutar te strukture omeene membranom, nalaze se mnoge druge strukture takoe omeene membranama. Najvaznije je jezgro elije, koje je prakticki kontrolni centar koji upravlja svim hemijskim reakcijama koje se desavaju u eliji, te razmnozavanje elija. Najvazniji dio jezgre je deoksiribonukleinska kiselina (DNA) koja prakticki predstavlja nosioca nasljednih osobina odnosno gen. Sve strukture unutar elije, meu njima i jezgro, prakticki ,,plivaju" u elijskoj tekuini koju nazivamo jos i citoplazmom. Razlicite materije koje cine eliju, nazivaju se zajednickim imenom protoplazma koja se najveim dijelom sastoji od 5 osnovnih materija: vode, elektrolita, ugljikohidrata, bjelancevina i masti. Unutar elije osim jezgre postoje i druge strkture: endoplazmatski retikulum, Golgijev kompleks ili aparat, mitohondrije. Za mitohondrije mozemo rei da su energana elija. Da nije mitohondrija, elije ne bi mogle dobiti energiju iz hranljivih sastojaka i kiseonika, pa bi se tako sve ove elijske funkcije ugasile. Zbog vaznosti, na ovome mjestu moramo se pozabaviti membrana, prvenstveno membranama citavih elija. Membrane elija, a isto tako i membrane ostalih struktura unutar elije, npr. jezgre ili mitohondrije, najveim dijelom sastoje se od bjelancevina i masti. Masti sprjecavaju nekontrolisano gibanje tecnosti, te tako cine barijeru za nekontrolisano kretanje vode i materija otopljenih u vodi. S druge strne, bjelancevine u membrani prekidaju taj kontinuitet u mastima membrane i dopustaju selektivno kretanje razlicitih tvari kroz membranu. Ostanimo za sada na tome da bjelancevine imaju selektivna svojstva koja pri difuziji prednost daju nekim materijama vise nego drugim kako bi prosle kroz membranu u unutrasnjost elije, a isto tako i da mogu napustiti eliju. Ve smo se upoznali sa intra i ekstracelularnom tekuinom. Razavijmo tu stvar i interesu boljeg razumijevanja dalje. U ekstracelularnoj tekuini nalaze se sve materije potrebne elijama. Posto se ova tekuina stalno giba i kree u tijelu i mijesa cirkulacijom krvi, proizilazi da se sve elije nalaze u bitno istoj sredini koja se jos naziva i unutrasnjom sredinom. Iz ovoga je jasno da su elije sposobne za zivot, rast i obavljanje funkcija sve dotle dok god u ekstracelularnoj sredini ima dovoljno kiseonika, ugljikohidrata, bjelancevina, odnosno elemenata bjelancevina, masti, tacnije receno masnih kiselina, vitamina i razlicitih minerala, odnosno jona tih minerala, te mikrometala i drugih elemenata.

17 Ova tekuina sadrzi takoe i materije elijskog metabolizma kao sto su ugljendioksid, koji e iz organizma biti eliminisan preko plua, te drugih materija koje e biti izbacene preko bubrega i stolicom preko jetre i crijeva. Neprobavljene materije iz digestivnog sistema bie eliminsane iz organizma stolicom. Intracelularna tekuina znatno se razlikuje od ekstracelularne i fizikalno i hemijski. Ta razlika i omoguava promet izmeu inracelularne tecnost koja se nalazi u elijama i ekstracelularne tekuine koja se nalazi izvan elije. Mozda je sada ovo najbolje mjesto da se prisjetimo definicije ljudskog organizma kao zaokruzenog tehnoloskog sistema ogranicenog kozom koji najveim dijelom funkcionise automatski. Na isti nacin mozemo definisati i eliju ljudskog orgnizma kao zaokruzen tehnoloski sistem ogranicen membranom koji funkcionise na bazi fizikalnih i hemijskih razlika izmeu ekstra i intrcelularne tecnosti. Odrzavanje stalnih nepromjenljivih uslova u ekstracelularnoj tecnosti naziva se homeostaza i svi organi tkiva organizma pomazu da se odrze nepromjenjeni uslovi u toj sredini. Tako npr. plua stalno snabdijevaju kisikom ekstracelularnu tekuinu, cime se nadoknauje kisik koji su potrosile elije. Probavni sistem snabdijeva hranljivim materijama, bubrezi odrzavaju stalnu koncentraciju jona... Zakljucno: svaki organ ili tkvio, ponovimo to, doprinosi homeostazi, odnosno odrzavanju homeostatskih odnosa. I ne samo to, ve i svaka elija koristi homeostazu, a takoe svojim udjelom odrzava konstantnim hemijsku i fizikalnu razliku izmeu ekstra i intracelularne tecnosti, drugim rijecima odrzava homeostatske odnose konstantnim. Podvucimo sada da ovo raciprocno meusobno djelovanje omoguava automatizam organizma sve dok jedan ili vise funkcionalnih sistema ne izgube svoju sposobnost da daju svoj doprinos funkciji. Kada se to dogodi, sve elije u organizmu odnosno tijelu trpe. Jaka disfunkcija vodi u smrt, umjerena ili slaba vodi u bolest. Kod svih oboljenja jetre napadnuta je elija jetre ­ hepatocit. Tacnije receno napadnuta je prvenstveno membrana hipatocita. Podsjetimo se samo sta smo malo prije rekli o grai membrane elije, pa i elije jetre ­ hepatocita. Membrana elije jetre ­ hepatocita graena je od masti i bjelancevina. Masti odnosno lipidi u membrani elije sprjecavaju bilo kakav promet izmeu ekstra i intracelularne tecnosti. S druge pak strane bjelancevine odnosno proteini u membrani omoguavaju, ali samo strogo kontrolirani, promet izmeu ekstra i infracelularne tecnosti. Da vidimo na jednom vaznom primjeru sta znaci osteenje membrane hepatocita iz bilo kojeg razloga. Unutar hepatocita vrsi se jedan vazan proces ­ proces transaminacije dviju aminokiselina pomou enzima nazvanih transaminaze: Alaninaminotransferaze (AIAT) i Aspartataminotransferaze (ASAT). Ove transaminaze mogu se i normalno nai u krvi u normalnim vrijednostima. U slucaju da je zbog bilo kojeg osteenja jetre doslo do osteenja membrane hepatocita, ove transaminaze lakse e prei iz intra u ekstracelularnu tecnost pa e se konstatovati njihova pojacana aktivnost, odnosno vise vrijednosti u krvi odnosno plazmi od normalnih. Porast vrijednosti transaminaza u krvi jasno nam sugerise da nesto nije u redu sa jetrom, a mozda i srcem, pogotovu ako su znatno povisene vrijednosti Alaninaminotransaminaze (AIAT). Na osnovu do sada recenog moze se izvui slijedei zakljucak: nema oboljenja jetre bez osteenja membrane hepatocita. Jedan incident koji moze da se desi kod tezih oboljenja jetre je nemogunost jetre da amonijak koji se stvara deaminacijom aminokiselina pretvori u ureu. Zbog cega se u krvi nakuplja vea kolicina amonijaka koji je posebno za mozak toksican i koji vrlo cesto dovodi do hepaticne kome? O ovoj cinjenici valja strogo voditi racuna kod primjene bjelancevina i dietoterapiji jetre.

18

LOBULUS JETRE

Jetreni paranhim najveim dijelom sastoji se od elija jetre ­ hepatocita, koje su rasporeene po savrsenoj zakonitosti. Ako je hepatocit osnovna ziva jedinica jetre, jetreni ili hepaticki lobulus je osnovna funkcionalna jedinica. U covjekovoj jetri postoji 50.000 do 100.000 pojedinacnih lobusa. Da se bolje upozna ne samo funkcionalna uloga, ve i organizacija hepatickog lobulusa, treba se posluziti semom koja predstavlja idelizirani presjek lobulusa prema Guyton-Eliasu. elije jetre lobulusa prikazane su na slici u vidu dvije ploce, centrifugalno rasporeene u odnosu na centralnu venu. Naprijed je receno da e dvije elije jetre kada se dovoljno intimno priblize, formirati izmeu sebe siusni kanali. Ti kanalii mogu se formirati sa svake strane elije kao sto je i prikazano na slici na obje ploce jetrenih elija. Kako je jedna od najvaznijih funkcije jetrine elije proizvodnja zuci, zuc e iz elija prvo se izliti u ove kanalie, zatim u nesto vee itd. dok se ne izlije ili direktno iz jetre u dvanaestopalacno crijevo ili inidirektno preko zucne

kesice. Put zuci iz elije preko kanalia do zucovoda prikazan je na slici. U donjem dijelu slike vidi se polozaj portne vene i arterije jetre koje dovode u jetru oko 1,4 litra krvi u minuti. Protok venske i aterijske vrsi se kroz sinuse, prostore koji su, takoer, prikazani na slici do vene jetre koja e odvesti svu krv koja je usla u jetru. Osnovna struktura jetrenjeg lobulusa (slika)

To je taj trostruki krvni put u jetri o kojem smo takoer govorili. Mogunost proticanja krvi kroz sinuse omoguena je na bazi razlike krvnih pritisaka u portalnoj veni koja iznosi oko 1,2 kPa i veni jetre koja iznosi prakticno 0,0 kPa. Kakve posljedice mogu nastati ako se promjeni ova razlika zbog poveanja otpora, odnosno porasta krvnog pritiska u portalnoj veni, vidjet e se kasnije (vidjeti: ascites, ciroza jetre). Dakle portalna i arterijska krv proticu prostorima koji se nazivaju sinusima, a smjesteni su izmeu ploca jetrenih elija. Na taj nacin elije jetre u stalnom su dodiru sa venskom i arterijskom krvlju, s tim sto venska krv donosi metabolite da za dalju preradu, a aterijska krv hranu za elije i ostale strukturalne elemente jetre. Izmijesane u sinusima venska i aterijalna krv napustaju jetru venom jetre. Ako se ponovo baci pogled na sliku, vidi se da su sinusi oblozeni Kupfferovim elijama koje pripadaju tzv. retikuloendotelnom sistemu i cija e funkcija kasnije biti detaljnije opisana. Sinusi su takoer, oblozeni endotenim stanicama izmeu kojih se nalaze siroke pore koje omoguavaju komunikaciju izmeu sinusa i tzv. Disseovog prostora. Kroz te pore omoguen je promet materija iz krvne plazme u Disseov prostor i dalje do elija jetre. Suvisna tekuina koja je, takoer, prodrla kroz pore u Disseov prostor prakticno je cijedi u limfu, jer je, kao sto se na slici vidi, Disseov prostor direktno spojen sa limfnim kanalima.

PROBAVA HRANE

19 Probava hrane ­ Digestija ili varenje hrane moze se definisati kao slijed biofizikalnih i biohemijskih procesa organizma kojima se sastojci hrane prevode u takvo stanje da mogu biti preuzeti u krv ili limfu. Za bolje razumijevanje metabolizma, a posebno matabolickih funkcija jetre potrebno je, barem u osnovnim crtama, upoznati se sa probavom osnovnih visokomolekularnih sastojaka hrane na kojim zivi ljudski organizam: ugljikohidrata ili polisaharida, proteina ili bjelancevina i lipida ili masti. S druge strane, hemijske materije malih molekula kao sto su neorganske soli, vitamini, lijekovi, mogu pre ui krv a da se prethodno ne podvrgnu procesu probave. Pod biofizikalnim procesima treba podrazumijevati niz fizikalnih radnji kojim se hrana usitnjava, muka, mijesa, natapa i otapa. Biohemijski procesi hemijski dezintegrisu hranu. U toj hemijskoj dezeintegraciji najvazniji su enzimi, premda se ne smiju zaboraviti ni drugi faktori kao sto su zuc ili zelucana kiselina. Enzimi koji se nalaze u probavnom traktu, odnosno probavnim sokovima, pripadaju skupini tzv. hidroliza jer vrse hidroliticku razgradnju najvaznijih sastojaka hrane. U ustima hrana se grubo isitni i pomijesa sa pljuvackom, te se na taj nacin dobije gladak i sklizak zalogaj koji se zove ­ bolus. Pljuvacka ne predstavlja samo tekuinu koja e pomoi formiranju zalogaja, ve i probavni sok usne supljine. Hrana nakon gutanja dospijeva u zeludac. Zeludac treba shvatiti kao rastegljivi rezervoar hrane. Ali istovremeno to je i mjesto gdje se hrana mehanicki i hemijski probavlja. Praznan zeludac je stisnut, prakticno u vidu cijevi, ali se nadolaskom hrane postepeno siri. Hrana se u zelucu slaze slojevito, tako da se slojevito i mijesa sa zelucanim sokom. U zelucu se vrsi mehanicko usitnjavanje hrane zahvaljujui peristaltici, cime se hrana muka, mijesa, dezintegrise i usitnjava, sto potpomaze boljem natapanju hrane sokovima zeluca. Sadrzaj zeluca ne prelazi odjednom u tanko crijevo, ve postepeno, sto zavisi od otvaranja i zatvaranja pilorusa, sfinktera cije otvaranje i zatvaranje zavisi od velicine pritiska sa strane zeluca ili sa strane tankog crijeva. Zadrzavanje i probava hrane u zelucu kod covjeka se desava obicno 6-7 sati, sto zavisi od vrste hrane. Za to vrijeme zeludac se potpuno isprazni. Hrana koja u dijelovima napusta zeludac tekue je ili polutekue konzistencije i naziva se himus (chymus). Zbog zelucanog soka koji sadrzi mnogo kiseline, himus je kisele reakcije. Brzo po prelazu u duodenum, reakcija himusa se mijenja i on postaje alkalan, zahvaljujui alkalnoj reakciji soka duodenuma. Duodenum je mjesto u kojem se hrana izmijesa sa zuci i pankreasnim sokom, koji e zajedno sa zelucanim sokom vrsiti dalju probavu hrane. Za zuc znamo da je proizvod jetre, odnosno jetrenih elija, a pankreasni sok proizvod pankreasa, odnosno gusterace. Pankreasni sok je alkalne reakcije sa dosta razlicitih enzima. Obicno ga pankreas izluci 500 do 1200 ml dnevno. Za pravilnu probavu hrane, vazan je i crijevni sok kojeg se dnevno izluci 500 do 3000 ml. Sadrzi, takoer, mnogo probavnih enzima. Pored hemijskih reakcija koje se desavaju u tankom crijevu vazne su i mehanicke, prvenstveno serijske prstenaste kontrakcije, cime se hrana muka, mijesa i dovodi u intimniji kontakt sa crijevnom sluznicom gdje e biti apsorbovana. Kontrakcije crijeva pospjesuju i bolju cirkulaciju krvi i limfe u crijevnoj stijenci. Peristalticki talasi potpomazu pomijeranje hrane od tankog ka debelom crijevu. Prakticno, tanko crijevo je mjesto gdje se kod covjeka obavlja najvei dio a istovremeno i zavrsava probava hrane. Crijevni sadrzaj koji prelazi u debelo crijevo

20 jos uvijek je polutekue konzistencije. Debelo crijevo e apsorbovati vodu i tako pomoi u formiranju polucvrste fekalije. Onaj dio probave koji se desava u debelom crijevu, najveim dijelom je pod utjecajem enzima razlicitih mikroorganizama pri cemu nastaju razliciti hemijski spojevi, redovito neprijatnog mirisa. Na koncu jos ostaje i praznjenje fekalija sto se desava pod utjecajem razlicitih mehanizama, ali i pod utjecajem covjekove volje. No, sada se valja pozabaviti probavom osnovnih visokomolekularnih sastojaka hrane. Ugljikohidrati cine najvazniju grupu jedinjenja jer su glavni izvor energije za zive organizme. U njima je suncana energija procesom primarne fotosinteze pretvorena u hemijsku, koja se zatim procesom metabolizma ponovno slobaa i tako iskoristava za potrebe organizma. Dijele se na monosaharide, oligosaharide i polisaharide. Najvazniji polisaharidi za covjeka su: skrob i glikogen. Celulozu ljudski organizam ne probavlja. Organizam ne moze iskoristiti ugljikohidrate, proteine i lipide onakve kakvi dolaze iz prirode, odnosno kakvi sluze za hranu. Prvo se moraju probavom razgraditi na jednostavnije kako bi ih organizam mogao prihvatiti. Kao sto je naprijed receno, probava se vrsi u ustima, zelucu i crijevima. Slozeni ugljihohidrati: oligosaharidi i polisaharidi, hidrolizom uz pomo enzima iz pljuvacke, pankreasnog soka i epitelnih elija crijeva, razgrade se na jednostavnija jedinjenja monosaharide. Meu monosaharidima prednjaci glukoza sa krajnjim bilansom od oko 80%, te fruktoza i galaktoza sa po 10% svaka. Ovaj odnos postaje jasniji kada se kaze da se najcese upotrebljava skrob koji dolazi u zitaricama i krompiru. Skrob seastoji iskljucivo iz velikog broja molekula glukoze povezanih na poseban nacin. Saharoza koja se, takoer cesto upotrebljava u vidu seera, sastoji se iz jedne molekule glukoze i jedne molekule fruktoze itd. Razgraeni oligosaharidi i polisaharidi, apsorbuju se kroz sluznicu crijeva i krv vene porte, koja u jetru dovodi oko 70% krvi. Dakle, u jetru portalnom krvlju dolaze razgraeni ugljikohidrati u vidu glukoze, fruktoze i galaktoze (dalje vidjeti: Metabolicke funkcije jetre). Proteini ­ bjelancevine, hemijski organski spojevi velikih molekula koje su sastavljene od dijelova amino kiselina povezanih u molekuli specificnim tzv. peptidim vezama. U zivoj prirodi proteini obavljaju brojne i raznovrsne funkcije koje su u najuzoj vezi sa odrzavanjem zivota, pa u krajnjoj liniji predstavljaju i sam zivot. Strogo su specificni u odnosu na organizam. Svaki protein koji se u organizam unese na bilo koji nacin mimo probavnog trkta, dakle parenteralno, djeluje kao strano tijelo, pa e izazvati reakcije koje e tu bjelancevinu, odnosno protein, ukloniti na bilo koji nacin. Pri tim nastojanjima organizam moze i sam da podlegne. Postoje i izuzeci koji vrse strogo specificne funkcije, premda su kod razlicitih zivoitnjskih vrsta gotovo identicnog aminokiselinskog sastava. Primjer su inzulin i hemoglobin. Proteini u organizam dolaze hranom kao i ugljikohidrati i masti. Kao sto organizam ne moze prihvatiti ugljikohidrate i lipide, odnosno masti onakve kakvi su unijeti u organizam, to pravilo vazi i za proteine. Proteini su prvo hidrolitickim reakcijama moraju razgraditi do svojih sastavnih dijelova ­ aminokiselina. Proteini su najcese unose u organizam mesom i biljnom hranom. U ustima, prilikom zvakanja nema ni pocetne probave proteina. Za pocetnu probavu potrebna je jako kisela sredina kakva vlada u zelucu. Zelucane zlijezde, odnosno parijatelne elije luce velike kolicine hlorovodicne kiseline. Zbog toga je u zelucu sredina vrlo kisela,

21 otprilike pH je izmeu 2 i 3. To su najbolji uslovi za djelovanje jednog zelucanog enzima koji se zove pepsin, a koji ima to svojstvo da probavi i kolagen, koji je glavni sastojak meuelijskog vezivnog tkiva u mesu. Na taj nacin oslobodi se put ka elijskim proteinima i tako olaksa njihova probava. Pepsin, pored razgradnje kolagena, u kiseloj sredini zeluca, zapocinje razgradnju proteina do manjih molekula sto se zasniva na procesu hidrolize. Te manje molekule dobivene razgradnjom proteina su: proteoze, peptoni i polipeptidi. Ovi prelaze u tanko crijevo, gdje e ih dalje razgraivati enzimi pankreasnog soka: tripsin, himotipsin i karboksipolipeptidaza. Ova tri enzima su u stanju da cak jedan dio prevedu i do samih amino-kiselina. Potpunu razgradnju do amino-kiselina izvrsit e enzimi koji se nalaze u epitelnim elijama tankog crijeva a koji se nazivaju aminopolipeptidaze i dipeptidaze. Stice se dojam da hidroliticka probava proteina do amino-kiselina u zelucu i tankom crijevu nije nimalo jednostavan proces. Taj dojam je tacan, jer u tim procesima sudjeluje veliki broj sasvim specificnih enzima, odgovornih za cijepanje samo tacno definisanih vezova izmeu aminokiselina. Jos ostaje da se izvrsi apsorpcija aminokiselina. Treba napomenuti da postoji mogunost apsorpcije i malih kolicina dipeptida, tripeptida, pa cak i neobicno mali dio nerazgraenih proteina. Najvei dio rezgraenih proteina apsorbuje se u dvanaestopalacnom crijevu, a zatim u jejunumu. Apsorpcija se vrsi vrlo brzo. Nakon jos nekih procesa, aminokiseline defundiraju u portalnu krv (dalje vidjeti: Metabolicke funkcije jetre). Lipidi ­ su mnogobrojni hemijski spojevi u hrani i tijelu. Kada se ogovori o lipidima, u prvom redu se misli na neutralne masti ili trigliceride koji se satoje od glicerolske jezgre i tri masne kiseline, spojeno u jednu molekulu. U ovu grupu ubrajamo fosfolipide i holesterol, bolje receno holesterolske estere, jer i jedni i drugi u molekuli sadrze masnih kiselina, ali ima dosta zajednickih fizikalnih i hemijskih svojstava sa lipidima. Sa hranom u organizam dospijeva najvise neuralnih masti biljnog i zivotinjskog porijekla, te znatno manje fosfolipida, holesterola i holesterolskih esera. No, njihova probava i metabolizam slicni su onima kod masti. Kao ugljikohidrati i proteini, ni lipidi ne mogu biti apsorbovani od organizma u onakvom obliku u kakvom su uzeti hranom. U ustima i zelucu, prakticno se ne vrsi probava masti. Probava zapocinje u tankom crijevu. U himus, polucvrsti, odnosno polutekui sadrzaj zeluca, koji u segmentima, zahvaljujui naizmjenicnom otvaranju i zatvaranju sfinktera pilorusa, prelazi u dvanaestopalacno crijevo ,,strcne" istovremeno odreena kolicina zuci i pankreasnog soka. To periodicno strcanje zuci i pankreasnog soka ima se zahvaliti naizmjenicnom ovaranju i zatvaranju Oddijevnog sfinkera sto stoji pod kontrolom odreenih mehanizama (vidjeti: Stvaranje zuci). Neutralne masti odnosno trigliceridi, pod djejstvom zucnih soli i enzima iz soka pankreasa koji se zove pankreasna lipaza, te pod djejstvom crijevne lipaze iz epitelnih elija tankog crijeva, hemijski se razgrade na slobodne masne kiseline, glicerol ili glicerin i monogliceride. Pored uloge u stvaranju micela, zucne soli prihvataju nestale masne kiseline i monogliceride i transportuju ih citavom duzinom tankog crijeva do sluznice gdje e biti apsorbovane. Apsorpcija masnih kiselina sa povrsine micele, ponovo osposobaljava micela za dalje djelovanje lipaza i dalju razgradnju lipida. Zucne soli tu ulogu obavljaju sve do distalnog dijela tankog crijeva ­ ileuma, gdje e i same

22 najveim dijelom biti apsorbovane i vraene u jetru, a neprobavljeni sadrzaj tankog crijeva prelazi u debelo crijevo. Jos ostaje da se vidi sta se desava sa holesterolom koji u hrani najveim dijelom dolazi u obliku holesterolskih estera koji se kao takvi ne mogu apsorbovati u sluznici tankog crijeva pod djejstvom enzima holesterolestraze, razgrade se na holesterol i masne kiseline. Zucne soli u sastavu micele imaju istu transportnu ulogu; da do sluznice tankog crijeva pored masnih kiselina prenesu i holesterol gdje e biti vrlo lahko apsorbovan. Enzim holesterolestraza potjece iz pankreasnog soka. Fosfolipidi ne trpe drasticne promjene i lahko se apsorbuju kroz sluznicu tankog crijeva. Sada treba pratiti sta se desava sa apsorbovanim masnim kiselinama i monogliceridima. Masne kiseline i monogliceridi dospijevaju do epitelnih elija tankog crijeva. Lahko e difundirati kroz njihovu membranu, zahvaljujui cinjenici da su lahko topivi u lipidima, a membrana je najveim dijelom sastavljena od lipida (vidjeti: elija jetre). Monogliceridi ve za vrijeme prolaza kroz lipidu membranu epitelnih elija prelaze dodatnom probavom u masnu kiselinu i glicerol. Unutar epitelne elije masne kiseline prelaze obrnuti put. Sintezom iz masnih kiselina, glicerola denovo, energije i grupe enzima ponovo nastaju trigliceridi. Ovi trigliceridi zajedno sa apsorbovanim i sintetizovanim holesterolom i apsorbovanim i sintetizovanim fosfolipidima, cine jednu kapljicu koju okruzi proteinska, odnosno bjelancevinska opna, dajui tako samostalnu jedinicu. Ova samostalna jedinica naziva se hilomikron. Hilomikroni budu istisnuti iz elije u meuelijski prostor gdje ih prihvata centralni limfni sistem i posebnim mehanizmom, koji se naziva limfna pumpa, otprema prema velikim vratnim venama gdje se izlivaju u krv. Otrpilike 8090% apsorbovane masti u crijevima prelazi u krv torakalnom limfom u obliku hilomikrona. (Dalje vidjeti: Metabolicke funkcije jetre).

OSNOVNE FUNKCIJE JETRE

STVARANJE ZUCI

Jetra kontinuirano stvara zuc. Ta cinjenica najduze je poznata. Hepatociti jetre neprekidno stvaraju i luce zuc. Kolicina nastale zuci kod odraslog covjeka je 0,5 do 1,0 litra u toku 24 sata. Zuc nastala u hepatocitima, oba reznja jetre, prikuplja se u manjim zucnim kanaliima, a zatim odvodi u vee jetrine zucne kanale. Jetreni zucni kanali usmjeravaju zuc u dva pravca: direktno u dvanaestopalacno crijevo, i ta se zuc zove ,,Zuc A". Drugi je u zucnu kesicu. Kretanje, odnosno oticanje zuci, strogo je kontrolisano od organizma i vrsi se na odreene poticaje. Zuc, koja je dospjela u zucnu kesicu, koncentrise se 7 do 10 puta na taj nacin sto se kroz zid zucne kesice propusta voda i so, odnosno Na-hlorid, koji se nalazi u zuci. Koncentrizovana zuc u zucnoj kesici naziva se ,,Zuc B" ili zuc zucne kesice. Kolicina stvaranja zuci stoji pod kontrolom odreenih mehanizama koji regulisu kolicinu stvaranja. Vea kolicina od potrebne moze izazvati osteenje jetrine elije ­hepatocita. Manja kolicina, odnosno

23 stvaranje manje kolicine, nije dobro ako se odigrava mimo navedenih mehanizama (vidjeti: Holagog i holeretik). Sada se moze pozabaviti pitanjem: Sta je to zuc i zbog cega je toliko vazna? Zuc iz zucne kesice mora se prazniti, jer je njen kapacitet ogranicen. Kada hrana dospije iz zeluca u dvanaestopalacno crijevo, posebno masti i djelimicno probavljene bjelancevine, odnosno proteini, izazovu u elijama crijeva stvaranje jednog hemijskog jedinjenja-hormona (vidjeti: Holecistokinipankreozimin), koji prelazi u krv i tako dospije do zucne kesice, ali istovremeno i do pankreasa, odnosno gusterace. Hormon izazove grcenje i specificne kontrakcije muskulature pa time i poveani pritisak u zucnoj kesici potiskuje zuc iz kesice preko kanala do dvanaestopalacnog crijeva. S druge strane, hormon u pankreasu izazove lucenje pankreasnog soka, koji se preko pankreasnog kanala takoer izlije u isto crijevo, posto se prethodno spoji sa zucnim kanalom. Kontrakcije zucne kesice i lucenje pankreasnog soka ne vrsi se samo na ovaj humoralni poticaj, ve postoje i dodatni nervni stimulansi. Kolicina izlucenog pankreasnog soka kod odraslog covjeka je od 500 do 1200 ml na 24 sata, sto je posebno vazno jer pankreasni sok ucini alkalnim kiseli sadrzaj koji je presao iz zeluca u dvanaestopalacno crijevo, jer dalja probava hrane u dvanaestopalacnom crijevu moze se odigravati u alkalnoj sredini. Glavni sastojci zuci A i B su pored vode, koja u zuci ima do 97 %, a u zuci B do 83 %, cetiri hemijska jedinjenja: soli zucnih kiselina, bilirubin (vidjeti :Bilirubin), holesterol (vidjeti: Holesterol) i lecitin. Prisutne su jos i masne kiseline, joni natrijuma, kalijuma, kalcijuma, hlora, karbonati i slicno, kao i mucin u zuci B. Po svemu sudei, jedini korisni sastojak zuci su zucne soli i mucin. Smatra se da je zuc samo put za eliminaciju npr. bilirubina i holesterola iz organizma i to najveim dijelom preko stolice, te drugih proizvoda organizma, kojih se treba osloboditi. Moze se postaviti jedno od pitanja: Sta e se dogoditi ako se iz bilo kojeg razloga u zuci smanji koncentracija zucnih soli ili povea koncentracija bilirubina ili holesterola? Najvjerovatnija posljedica u prvom redu bit e izdvajanje, odnosno talozenje bilirubina i holesterola u vidu zucnih kamenaca ili barem mulja, odnosno taloga (vidjeti: Holelitijaza). Ovo je samo primjer vaznosti zucnih soli u zuci, kojih u organizmu imam oko 4 grama. Dok bilirubin i holesterol najveim dijelom napustaju organizam stolicom, zucne soli imaju kruzni tok. U zavrsnom dijelu tankog crijeva, koji se zove ileum, zucne soli budu skoro potpuno upijene i portnom venom, odnosno portnom krvi, ponovo se vrate u jetru, a odatle u zuc. Ipak se u toku tog kruzenja izgubi oko 0,5 grama jer taj dio pree u debelo crijevo gdje nastavlja sa svojom ulogom. Odatle se izbacuju iz organizma stolicom. Taj gubitak nadoknade elije jetre sintezom iz holesterola. Koncentracija zucnih soli u zuci A je oko 1 %, a u zuci B oko 11 %, sto je neophodno da bilirubin i holesterol ne pocnu taloziti u obliku zucnih kamenaca. S obzirom na vaznost potrebno je rei ukratko sto su to soli zucnih kiselina, odnosno zucne soli. Postoje zucne kiseline, holna i henodeoksiholna nastale sintezom iz holesterola. Zucne soli su natrijumove soli ovih kiselina konjugovane sa glicinom i manje sa taurinom. Iskljucivo se sintetizuju u elijama jetre-hepatocitima. Hrana, zatim i tekuine, preko usta dospijevaju u zeludac. U ustima se hrana natopi pljuvackom i sazvae i taj je proces vise fizicke nego hemijske prirode. U zelucu se, takoer izmijesa dok ne postane kasa i natopi u prvom redu kiselinom, a onda i drugim materijama, potrebnim za normalno varenje. Ipak, nesto minerala, vode, alkohol i slicno, resorbuju se kroz zid zeluca. Pljuvacka pripremi hranu za zvakanje i gutanje, a hemijski fermentom ili enzimom koji se zove ptijalin, rastavara u prvome redu skrob. Djelovanje tog enzima nastavlja se jos neko vrijeme u zelucu. Zid

24 zeluca luci enzime koji potpomazu varenje hrane prije njenog prelaska u davanestopalacno crijevo. Tu se nastavlja dalje razlaganje. Dvanaestopalacno crijevo se nastavlja na zeludac u duzini od oko 25 centimetara i predstavlja dio tankog crijeva. Dakle, hrana iz zeluca postepeno prelazi u dvanaestopalacno crijevo. Pojedini sastojci hrane, posebno masti, izazovu lucenje hormona o kojem je ve govoreno, koji izaziva grcenje i specificne kontrakcije zucne kesice, a takoer, i stvaranje, odnosno lucenje soka pankreasa. Zuc i sok pankreasa izliju se istovremen u dvanaestopalacno crijevo otvaranjem ulaza u crijevo kojeg kontrolise tzv.Oddijev sfinkter. Znaci ulaz nije stalno otvoren pa nema ni kontuiniranog izlijevanja zuci i pankreasnog soka u crijevo. Zuc i pankreasni sok izlivaju se na mahove ili ,,strcnu" u dvanaestopalacno crijevo kada popusti tonus Oddijevog sfinktera. Sok pankreasa ne samo da neutralise kiselinu iz zeluca, ve sadrzaj ucini i alkalnim. Zucne soli zuci igraju vaznu ulogu u metabolizmu masti. Masti se ne rastvaraju u vodi. U dvanestopalacnom crijevu sa zucnim solima stvaraju sitne kapljice-micele, koje se rastvaraju u vodi zahvaljujui elektricnom naboju soli zucnih kiselina koje smanjuju povrsinsku napetost i potpomazu stvaranje micela. To je tzv. emulgatorska ili deterdzentska uloga zucnih soli. Na taj nacin stvaraju se uslovi da na micele, masti, pocne djelovati jedan enzim iz soka pankreasa.Taj enzim naziva se lipaza, sto dosta podsjea na naziv masti ­ lipide. Lipaza koju u alkalnoj sredini aktiviraju soli zucnih kiselina, prakticno cijepa, odnosno razlaze masti na njihove sastavne dijelove, masne kiseline i glicerol. Time su stvoreni uslovi za resorpciju tj.upijanje masnih kiselina kroz sluznicu tankog crijeva. I u ovom procesu pomazu soli zucnih kiselina. Iz ovog malog isjecka, stice se dojam da se svi zivotno vazni procesi odvijaju na fizikalno-hemijskoj osnovi. U daljem izlaganju ova cinjenica bit e prosirena. Bez prisustva zucnih soli, nema ni upijanja vitamina koji su topivi u mastima, a zovu se liposolubilni vitamini: A, D, E i K. Ovim bi uloga zucnih soli sto se tice masti i liposolubinih vitamina, bila zavrsena. U tankom crijevu tj. njegovom zavrsnom dijelu, zucne soli najveim dijelom budu upijene i vraene u jetru, dok manji dio prelazi u debelo crijevo i tu nastavlja svoju ulogu dok na koncu ne bude eliminisan iz organzima stolicom.

Metabolizam- Metabolizam se definise kao promet hemijskih materija u

organizmu. Posto u tim procesima sudjeluje i promjena energije, metabolizam je prakticno promet i promjena hemijskih materija i energije u organizmu. Metabolicke procese treba razgraniciti na dva dijela. Iz hemijskih materija unesenih u organizam, organizam e izgraditi druge hemijske materije, bioloski neobicno vazne, jer su sastavni dio tog organizma. U tom slucaju govori se o anabolizmu. S druge strane, proces kojim se razgrauju hemijske materije unesene u organizam, najcese hranom, i one materije iz kojih je organizam sastavljen, naziva se katabolizmom. U normalnim uslovima, anabolizam i katabolizam stoje u ravnotezi. To znaci da u prvom redu moraju stajati u ravnotezi materije koje se unose hranom i piem, sa materijama koje se iz organizma uklanjaju mokraom, izmetinama, znojem. Poremeaj ravnoteze je u slucajevima kada je unos vei od uklanjanja, odnosno kada je unos manji od uklanjanja. Ovo ima i svoju prakticnu primjenu. Npr. kod odrzavanja optimalne tjelesne tezine .Ako se zeli izgubiti na tezini, katabolizam mora biti vei od anabolizma i taj se proces mora tako planirati da ne nanese nikakve stetne posljedice po organizam. U suprotnom slucaju, anabolizam mora biti vei od katabolizma, s tim sto vaze ista pravila opreza.

25 Tri su velike i najvaznije skupine prirodnih hemijskih jedinjenja koje se podvrgavaju metabolizmu; ugljikohidrati, lipidi i proteini. Za ove tri skupine prirodnih hemijskih jedinjenja vezane su u najveoj mjeri i pretvorbe, odnosno metabolizam energije. Esencijalna hemijska jedinjenja za organizam su, takoer, i vitamini i minerali, odnosno mineralne soli. Metabolizam zivotno vaznih supstancija cini jednu veliku nauku-biohemiju.

Ugljikohidrati u organizam dospijevaju hranom. Slozeni ugljikohidrati u probavnom traktu razgrade se u jednostavne tzv. monosaharide: glukozu, fruktozu i galaktozu (vidjeti: Probava). Glukoza, fruktoza i galaktoza, apsorpcijom kroz crijevnu sluznicu dospijevaju u portalnu krv. Jedan dio fruktoze ve za vrijeme ove apsorpcije i prelaza u krv vene porte, prelazi u glukozu. Vena porta dovodi u jetru oko 70 % krvi. Glukoza, galaktoza i ostaci fruktoze iz portalne krvi procesom olaksane difuzije prolaze kroz membranu hepatocita, odnosno jetrine elije u citoplazmu. U hepatocitu fruktoza i galaktoza posebnim hemijskim procesom odmah e prei u glukozu. Jetra iz svojih elija upuuje glukozu u druge organe za ishranu ili proizvodnju energije.Visak glukoze jetra e pretvoriti u glikogen koji predstavlja rezervni ugljikohidrat iskljucivo kod ljudi i zivotinja. Glikogen je velika molekula od glukoznih ostataka, koji hidrolizom ponovo oslobaa glukozu. Proces povezivanja molekula glukoze u molekulu glikogena koji se odvija pod uticajem enzima naziva se glikogeneza. Glikogen se kao rezerva deponuje u elijama jetre, kod odraslog covjeka do kolicine od oko 100 grama. Ako se smanji koncentracija glukoze u krvi, jetra obrnutim postupkom razgrauje glikogen u glukozu. Ovaj proces koji takoer, tece uz pomo enzima jetre, naziva se glikoenoliza. Na taj nacin jetra odrzava normalnu kolicinu glukoze i krvi u kolicini od oko 5 mmol/l pod uslovom da covjek nije nista jeo posljednjih 3-4 sata. Inace, smatra se da je normalna kolicina glukoze u krvi 4,16-5,27 mmol/l sto se naziva glikemijom (vidjeti: Prilog).Informacije radi treba navesti da sve elije u organizmu mogu da deponuju glikogen, naprimjer misii, ali je uskladistenje najvee u elijama jetre. Mogu se postaviti dva logicna pitanja: Sto e se desiti ako se u organizmu pojavi visak glukoze? Jetra u prvom redu, a zatim misii, deponovat e visak glukoze u svojim elijama kao glikogen. Kako kapacitet elija jetre i misia nije neogranicen, dalji visak pocinje najveim dijelom u jetri da se pretvara u masti. Manji dio u masnim elijama. Masti nastale u jetri iz glukoze pocinju se nagomilavati u masnom tkivu i elijama jetre. Ovaj proces pretvaranja glukoze u masti regulise inzulin. Ukoliko se inzulin nalazi u manjku zbog poremeaja npr.u lucenju pankreasa, dolazi do povisenja sadrzaja glukoze u krvi sto se naziva hiperglikemijom ( vidjeti takoer: Dijabetes). Drugo pitanje bi bilo: Sta e se desiti ako se smanji koncentracija ugljikohidrata u organizmu npr.zbog ogranicenja unosenja u organizam hrane bogate ugljikohidratima kao sto su hljeb, krompir, seer? U tom slucaju nastaje obrnuti proces. Odreene kolicine glukoze nastaju iz glicerolskog dijela masti. Takoer i neke aminokiseline koje su sastavni dio proteina relativno lako prelaze u glukozu. Ovaj proces pretvorbe masti i proteina u glukozu naziva se glukoneogeneza. Proizilazi iz ovog kratkog prikaza da jetra predstavlja izvanredan sistem koji regulise sadrzaj glukoze u krvi (dalje vidjeti: Neke direktne i indirektne posljedice osteenja jetre). Gojazne osobe mogle bi da se zamisle. Da postepeno smanje unosenje ugljikohidrata u organizam smanjivanjem kolicine hljeba, seera, krompira. Organizam e poceti da trosi masno tkivo koje se najcese nakuplja na stomaku, tvorei one ruzne i neugodne naslage. Kasnije e se vidjeti da ni umjerena fizicka aktivnost kod gojaznih osoba nee biti na odmet.

26

Proteini, odnosno bjelancevine koje se unose u organizam hranom, razgrauju se u probavnom traktu do aminokiselina (vidjeti: Probava). Kao i razgraeni ugljikohidrati i aminokiseline se apsorbuju u krv vene porte. I sada zapocinju najslozeniji i najkompleksniji procesi u organizmu koji e iz aminokiseline portalne krvi dati nove bjelancevine karakteristicne za taj organizam; strukturne bjelancevine, enzime, gene, bjelancevine misia, itd, drugim rijecima sve ono bez cega se zivot ne moze zamisliti. U portalnoj krvi zadrzano je istovremeno 20 aminokiselina, mozda i vise, ali ovih 20 u veim kolicinama. Sve te aminokiseline potjecu iz proteina uzetih hranom. Od ovog broja aminokiselina 10 moze se sintetizovati u samom organizmu. Te aminokiseline nazivamo neesencijalnim. Drugih 10 organizam sintetizuje u vrlo malim kolicinama ili ih ne sintetizuje uope, pa se moraju unositi hranom svakodnevno. Smatra se da je kolicina od 70 grama bjelancevina vise nego dovoljna. Kasnije e se vidjeti sta znaci pothranjivanje u bjelancevinama. Preko portalne krvi, aminokiseline budu raznesene u krvotok kojim dospijevaju do elija organa i tkiva. U krvi, odnosno plazmi, uvijek se nalazi odreena kolicina aminokiselina. Ta standardna kolicina aminokiselina u krvnoj plazmi se procjenjuje na oko 500 mg/l. Ako se u krvnoj plazmi pojavi visak aminokiselina, prvenstveno jetra, a zatim i ostali organi i tkiva, prihvataju taj visak i deponuju ga u svojim elijama kao rezervu u vidu bjelancevina. Javi li se manjak, opet prvenstveno jetra, a zatim i ostali organi, oslobodit e tu rezervu ili visak razgradnjom deponovanih bjelancevina do aminokiselina. Tako se odrzava stalna ravnoteza. Kapacitet nijednog tkiva nije beskonacan. To se ve vidjelo u slucaju deponovanja glukoze. Kada se dostigne gornja granica do koje pojedina tkiva mogu deponovati bjelancevine, odnosno aminokiseline, visak e posluziti za proizvodnju energije potrebne organizmu, ili e prei u glikogen ili mast i tako se deponovati. Onog momenta kada su se aminokiseline difundirale u eliju nekog organa ili tkiva, zapocinje obrnuti proces od onog u probavnom traktu. Aminokiseline se u eliji pod dejstvom razlicitih enzima i enzimskih sistema pretvaraju, odnosno vezu u bjelancevine, karakteristicne za taj organ ili tkivo. Javi li se u nekom organu ili tkivu manjak bjelancevina, drugi organi razgrauju svoje bjelancevine do aminokiselina i pomou krvi transportuju ih do tog organa, koji zatim stavara svoje vlastite bjelancevine kojima se pojavio deficit. Tako se odrzava ravnoteza. U svim ovim procesima jetra igra glavnu ulogu. Cim aminokiseline prodru u eliju jetre, a tako je i sa drugim organima, zapocinje povezivanje u bjelancevine.Tako nastale bjelancevine redovito imaju jajolik ili okrugao oblik, pa se zbog toga nazivaju globularne bjelancevine. Od globularnih bjrlancevina najvazniji su albumini, globulini i fibrinogen, te elijski enzimi i hemoglobin, koji svi skupa obavljaju hiljade razlicitih funkcija i zadataka u organizmu. Najvei dio albumina, fibrinogen i oko 70 % globulina nastaju u jetri. Ostatak globulina sintetizuje retikuleondotelni sistem (RES) i limfno tkivo. To su uglavnom y-globulini koji imaju posebnu ulogu. Albumini su odgovorni za koloidono-osmotski pritisak, globulini imaju mnoge enzimske funkcije, a posebno su odgovorni za prirodnu i stecenu imunost. Fibrinogen sudjeluje u koagulaciji krvi. Ove bjelancevine transportuju se u krv, odnosno krvnu plazmu, i njihov je sadrzaj u plazmi prilicno konstantan: albumina oko 45 g/l, globulina 25 g/l, fibrinogena 3g/l (vidjeti : Pilog).

27 Neesencijalne aminokiseline sintetizuju se u organizmu procesom koji se naziva transaminacija. Proces transaminacije ne bi mogao da tece bez enzima koji se nazivaju transaminaze, a koji najveim dijelom nastaju u jetri, odnosno eliji jetre. Kod nekih tezih oboljenja jetre povezanih sa dezintegracijom elije, odnosno nerkozom, transaminaze se u veoj kolicini oslobaaju u krvnu plazmu, pa njihova pojacana aktivnost u plazmi moze biti dobar indikator oboljenja jetre (vidjeti: Hepatitisi). Pri ovim i slicnim procesima u organizmu nastaje jedno otrovno jedinjenje koje se zove amonijak. Zbog toga amonijaka uvijek ima u tolerantnim kolicinama u krvnoj plazni. Jetra odrzava ovu tolerantnu kolicinu amonijaka u plazmi na taj nacin sto ga u svojim elijama prevede u neotrovno jedinjenje ­ ureu, koja se zatim iz organizma izlucuje mokraom. Ako je jetra osteena u veoj mjeri kao npr. u cirozi, nee moi prevesti amonijak u ureu, ili nee moi prevesti u dovoljnoj kolicini. Zbog toga dolazi do nakupljanja amonijaka u krvnoj plazmi sto moze dovesti do teskih posljedica (vidjeti: Odbrana organizma, hepaticka koma).

Lipidi, odnosno masti, u probavnom traktu prelaze odreene faze probave

da bi najzad dospjele u krv u vidu hilomikrona. Dobijeni trigliceridi, fosfolipidi i holesterol, koji ulaze u sastav hilomikrona, najveim dijelom sluze za dobijanje energije potrebne za razlicite metabolicke procese i tu su sasvim slicni sa ulogom ugljikohidrata. Koncentracija hilomikrona je nakon objeda dosta visoka u krvi, tako da je krvna plazma mutna i gotovo zuta od njihovog prisustva. Ubrzo nastaje njihovo uklanjanje iz krvotoka, i to za vrijeme njihovog prolaza kroz kapilare masnog tkiva i jetre. Ovo uklanjanje ima se zahvaliti jednom enzimu ­ lipoproteinskoj lipazi koja je u veim kolicinama skoncentrisana u masnom tkivu i jetri i koja hidrolizuje trigliceride i hilomikrone na masne kiseline i glicerol. Nastale masne kiseline vrlo lako difundiraju u masne i jetrine elije zahvaljujui dobroj topivosti u elijskim membranama. U elijama se ponovo ugrauju u trgiliceride, zahvaljujui ovoga puta glicerolu koji je nastao elijskim metabolizmom. Po ovome sto je do sada receno trgiliceridi se svaki cas razgrauju na masne kiselinei glicerol i ponovo sintetiziraju iz masnih kiselina i glicerola. To je zaista tako jer na koncu mast covjecijeg organizma razlikuje se od masti bilo zivotinjskog ili biljnog porijekla koje su u organizam unijete hranom. Pretpostavimo sada da je nekom ili nekim organima tijela za njihove potrebe potrebna energija. Ponovo e u elijama masnog tkiva ili jetre doi do masnih kiselina koje kao takve difundiraju natrag u krv. Do organa iz prenose albumini sa kojima se, zahvaljujui elektricnom naboju, odmah spajaju po izlasku iz elije. Obicno se na jedan albumin vezu 3 masne kiseline, ali u zavisnosti od nastale situacije moze vise, cak do 30. Ovo je posebno vazno za proizvodnju energije. Pretpostavimo da je organizam u fazi gladovanja ili oboljenja od seerne bolesti kada vlada deficit ugljikohidrata. Tada se potrebna energija mora namaknuti iz masnih kiselina i neobicno je vazna brzina transporta masnih kiselina organa kojima je potrebna energija. Kocentracija slobodnih masnih kiselina u plazmi, odnosno serumu, je cca 15 mg/100 ml (vidjeti: Prilog). U jetri nastaju lipoproteini jer u njoj nastaju sinezom najvee kolicine triglicerida, fosfolipida i holesterola. Lipoproteini su kvalitativno slicni hilomikronima i njihova koncetracija u krvi je oko 5 mg/l (vidjeti: Prilog). Iako je uloga lipoproteina u krvnoj plazmi prilicno nepoznata, ipak se smatra da je je to put

28 od jetre do masnog tkiva gdje se vrsi uskladistenje masti. Masno tkivo i jetra glavni su depoi u kojima se skladisti mast u veim kolicinama. U masnom tkivu to su masne zalihe i nije dobro ako kolicina masti u jetri, odnosno hepatocitima, pree odreenu granicu (vidjeti: Masna infiltracija). Naprijed je receno da se u jetri iz masnih kiselina ponovo formiraju trigliceridi. Osim toga jetra i razgrauje masne kiseline na manje spojeve podobne za dobijanje energije, a isto tako sintetizuje holesterol i fosfolipide. U tom pogledu jetrine stanice su najsposobnije za razlicita pretvaranja. Jetra ima jos jedno svojstvo: da zasiene masne kiseline pretvara u nezasiene, sto je posebno vazno za sva druga tkiva cije elije najveim dijelom, kao graevni materijal, koriste nezasiene masne kiseline. Ako je potrebno za energiju upotrijebiti vee kolicine lipida, onda se najvei dio razgradnje masnih kiselina na manje molekule, podobne za energetske potrebe, vrsi u jetri. Vidjeli smo ve da se vee kolicine ugljikohidrata, u slucaju kada se ne mogu upotrijebiti za proizvodnju energije ili deponovanje u jetri, u vidu glikoglena pretvaraju u lipide, odnosno masti, koje se zatim kao rezerva deponuju u masnom tkivu, sto je posebno vazno zbog slabog kapaciteta mnogih elija da deponuju glikogen. Mast se moze deponovati na kilograme, tako da covjek ima oko 150 puta vise energije deponovane u obliku masti nego glikogena, odnosno ugljikohidrata, s tim sto gram masti daje oko 2 puta vise energije nego gram glikogena. Moramo ovdje skrenuti paznju na jednu stvar. Kao sto je iskoristavanje glukoze u organizmu pod kontrolom inzulina iz pankreasa, tako je isto i ovo pretvaranje ugljikohidrata u masti, takoer pod kontrolom inzulina. Drugim rijecima: nema inzulina ­ nema ni ove pretvorbe. Ovo je posebno vazno kod seerne bolesti (vidjeti: Inzulin). Napomenimo jos i to da se i bjelancevine kao ugljikohidrati mogu prevesti, zahvaljujui jetri, u masti i tako deponovati. Unosenje veih kolicina hrane u organizam od potrebne za proizvodnju energije vodi u gojaznost, jer se visak ugljikohidrata i bjelancevina pretvori u masti. Navedimo jedan posebno vazan slucaj. Jetra, kao sto je receno, moze da sintetizuje nezasiene masne kiseline, ali ne sve. Jetra ne moze sintetizovati neke esencijalne nezasiene masne kiseline kao sto su linolna, linoleinska i arahidonska pa se moraju uzimati hranom, jer nastaju vee posljedice po organizam. Zbog toga je kod osteenja jetre veoma vazno skrenuti paznju na one masti koje sadrze te nezasiene masne kiseline. Najbogatiji izvor ovim masnim nezasienim kiselinama je maslinovo i sojino ulje. Ovim samo zelimo skrenuti paznju na vaznost upotrebe maslinovog i sojinog ulja kod svih oboljenja jetre.

JETRENE SMETNJE Disfunkcija jetre je nesto drugo od oboljenja jetre, jer jos nema takvog stalnog osteenja njenih vitalnih funkcija da bi se moglo govoriti o oboljenju jetre. Disfunkcija ili smetnje je mnoo cese od oboljenja jetre i moze imati samo negativan utjecaj na imunogeni sistem i nivoe energije. Mnogi pate od simptoma disfunkcije godinama, a da niti ljekari niti prakticari prirodne medicine ne mogu procjeniti odakle potjecu ti simptomi. Pokusajmo povezati simptome sa disfunkcijom jetre.

29 1. Nenormalan metabolizam masti: npr. povisen LDL holestrerol a snizen HDL holesterol i poviseni trigliceridi. Suzene arterije zbog talozenja masti, sto vodi do povisenog krvnog pritiska, srcanih poremeaja i napada bolesti, ugraivanju masti i druge npr. masna infiltracija jetre, ugrusci masti u kozi (lipomi i drugi tumori), visak tezine sto vodi debljanju, nemogunost gubitka tezine bez obzira na preduzetu dietu, slab metabolizam, izbocen stomak, celulit. 2. Digestivni problemi: losa probava, refluks, hemoroidi, zucni kamenci i bolesti zucne kesice, netolerancija masne hrane i alkohola, konstipacija, sindrom iritabilnog kolona, bol iznad jetre (gornji desni ugao abdomena i nize desno rebro). 3. Problemi sa seerom u krvi: zelja za seerom, hipoglikemija i promjenljiv sadrzaj seera u krvi, cesto povisen sadrzaj seera (tip II diabetesa) kod onih koji pate od masne infilitracije jetre. 4. Nervni sistem: depresija, promjene raspolozenja, npr. ljutina i razdrazljivost. Metafizicki jetru mozemo smatrati kao ,,mjesto ili sjediste ljutnje", slaba koncentracija ili ,,maglovit mozak", povratna glavobolja (ukljucujui migrene) povezano sa mukom (gaenjem). 5. Imunogene smetnje: Alergije, akutne sezonske alergijske iritacije, astma, dermatitis, koprivnjaca. Multipla senzitivnost na hemikalije i hranu, kozne osipe i upale, povean rizik od autoimunih oboljenja, sindrom hronicnog umora, fibromialgija. Mnozenje u povratnim virusnim, bakterijskim i parazitarnim infekcijama. 6. Vanjski znakovi: oblozen jezik, zadah iz usta, kozni osip, pruritus (svrbez), intenzivno znojenje, intezivan tjelesni zadah, zuta obojenost ociju, akne rosaceae (crvene ospe oko nosa, obraza i brade), mrke pjege na kozi (jetrene pjege), jasni facialni krvni sudovi (kapilari, odnosno vene). 7. Hormonalna neravnoteza: ogleda se u netoleranciji zamjenskoj terapiji, ili prema kontraceptivnoj piluli (npr. sporedni efekat), menopauzalnim simptomima, kao sto su navale krvi u lice sto moze biti ozbiljno i intenzivnije. Svi gore navedeni simptomi su zajednicka manifestacija disfunkcija jetre, mada uzroke mozemo traziti i na sasvim drugoj strani. Bilo kako bilo, potrebno je uzroke traziti od strucnih lica. Detoksif ikacioni putevi u jetri Kroz organizam covjeka struji krv koja u svome toku odnosno strujanju skuplja sve toksicne materije koje se tu prikupe, kao sto su: razgradni produkti lijekova, vjestacke hemikalije, pesticidi, hormoni. Unutar elije jetre postoje prefinjeni mehanizmi koji su sposobni da uniste pobrojane stetne materije koje su tu krvlju prodrle, prvenstveno portalnom venom koja krv prikuplja iz organa za probavu hrane, slezene, gusterace... sto smo ve vidjeli. Svaka stetna supstancija, svaka vjestacki dobijena hemikalija, pesticid ili hormon, budu razoreni odnosno metabolizirani od enzima koji se nalaze u eliji jetre. Mnoge toksicne hemikalije koje prodru u organizam topive su u mastima i uljima, ali ne i u vodi. U mastima i uljima topive hemikalije imaju veliki afinitet prema mastima iz tkiva i elijskih membrana od kojih su najveim dijelom sastavljene. Iz tih dijelova, toksini koji su se tu uskladistili u toku godina, mogu se poceti izdvajati. Za vrijeme tog oslobaanja, masti, a posebno u njima topivi toksini, mogu biti uzrok mnogih simptoma: glavobolje, slabljenja memorije, bolova u stomaku, muke, zamora, vrtoglavice, lupanja srca i slicnih pojava.

30 Jetra je osposobljena da pretvori u mastima topive hemikalije u hemikalije topive u vodi, tako da mogu lagano da se izluce iz organizma preko vodenih otopina kao sto su zuc i mokraa, odnosno urea. Na slijedeoj skici predstavljeni su jetreni detoksifikacioni putevi i esencijalne hranljive materije. Detoksikacioni putevi jetre i esencijalne namirnice.

Detoksikacioni putevi

Faza 1. Faza 2. Otpadni i u vodi Topivi proizvodi Eliminacija iz tijela preko

Potrebne hranljive materije B-vitamini Folna kiselina Glutation Antioksidansi Karotenoidi Sikavica Vitamin E Vitamin C Toksini

Potreb.hrana Amino kiseline - gultamin - glicin - taurin - cistein fitohemikal. sa sumporom kao npr. bijeli luk

Zucne kese Bubrega Zuci Urina

Preko crijeva Proizvodi metabolizma, mikroorganizmi, kontaminanti, insekticidi, pesticidi, dodaci hrani-aditivi, lijekovi, alkohol. Ovo gore ima put detoksifikacije preko jetre. (Cabot. S., 1999.). SLOBODNI RADIKALI Ovo je svakako najprikladnije mjesto da se pozabavimo jednom pojavom koja se zbiva u nasem organizmu, a koju nazivamo slobodni radikali. Po definiciji, slobodni radikali su visoko reaktivne molekule, nastale u organizmu i kao takve sposobne da ostete tkiva, tacnije receno, elije iz kojih su tkiva satavljena. Po definiciji, slobodni radikali su visoko reaktivne molekule sa nesparenim elektronima, koje onda traze iste takve molekule sa nesparenim elektronom da bi se elektroni sparili, i tako citavu molekulu ponovo doveli u stabilno stanje. Sve je to lijepo zamisljeno, kada bi molekula, ili atom sa nesparenim elektronom, trazio sebi nesto slicno, pa da doe do stabilizacije. Uzimamo primjer kisika. Zbog svojeg mjesta u periodnom sistemu on sadrzi ukupno 6 elektrona. Dakle 3x2 sparena elektrona. Pa po toj logici sve je u redu, jer ima sve elektrone sparene. Meutim, u ovakvom kisiku mi koji ga udisemo (pod ovim ,,mi" podrazumjeva se sve zivo sto ga koristi ) sagorjeli bi u trenu. A to nam se ipak ne desava. Kisik koji se u periodnom sistemu nalazi u grupi VI, a drugoj periodi zahtjeva 8 elektrona po odreenim fizikalno-hemijskim zakonima u koje se ovdje ne mozemo upustati. Kako e kisik doi do jos 2 elektrona i tako postati daleko manje

31 reaktivan u kojem neemo sagorjeti? Postoje i druge mogunosti, ali spojimo taj atom kisika sa drugim atomom kisika, jer ipak treba da disemo: Ilustracija! Ovdje vidimo 2 atoma kisika od kojih svaki nosi po 3 para elektrona. Sta se sada zbiva? Kada se oni atomi priblize dovoljno blizu oni e se spojiti u molekulu. Tu molekulu kisika, nastalu spajanjem 2 atoma kiseonika, u hemiji pisemo kao O2, a mozemo to predstaviti i ovako: Ilustracija!

Izgleda kao da su elektroni kisikovih atoma spojeni u dva para elektrona. Nisu oni spojeni, nego one dvije veze govore da tih 4 elektrona odnosno 2 spojena para pripadaju i i jednomi drugom atomu kisika podjednako. Time je zadovoljen uslov da kisikov atom ima 8 elektrona u zajednici sa drugim atomom kisika. Kisik sudjeluje u mnogim oksidacionim procesima pri kojima molekula kisika moze ostati bez elektrona tj. ostati sa nesparenim elektronom, sto znaci da postaje slobodni radikal usto i vrlo reaktivan, pa e prvom prilikom od nekoga drugog zagrabiti elektron i tako sebe stabilizirati, a onog drugog distabilizirati i od njega naciniti slobodni radikal. Da to pokusamo prikazati na slijedei nacin: na jednom molekularnom fragmentu, koji moze biti fragment neke esencijalne masne kiseline, od kojeg je ,,zgrabljen" jedan elektron, pa je citav taj kompleks kojem pripada ovaj fragment, ostao bez jednog elektrona i tako i sam postao slobodni radikal, ali i osteen za jedan elektron. U organizmu se desava ogroman broj ovakvih drama u kojima sudjeluju slobodni radikali:

Precizno nacrtati ovo po rukopisu! H H H H

H

- C - C = C - C - CH H

Ponovimo: Slobodni radikal je molekularni fragment ili element sa nesparenim elektronom, sto prikazuje i gornja skica. Slobodni radikal moze zivjeti djeli sekunde, njegovo kretanje kroz organizam je brzinom svjetlosti, a osteenja koja proizvode su ireverzibilna, narocito na elijama srcanog misija, nervnih elija, te nekih senzornih elija imunog sistema. Slobodni radikali uvijek su prisutni u organizmu u nekom normalnom broju, jer biohemijski procesi koji se normalno zbivaju u organizmu, vode do stvaranja slobodnih radikala, te organizam moze da ih drzi pod kontrolom. U tim uslovima slobodni radikali mogu biti i od znatne koristi. O tome sada neemo ovdje, ve u onoom dijelu koji govori o tome kako ni ao nije crn kao sto ga zamisljaju. Ali, ipak navedimo, da uzmimo, slobodni radikali koje stvara imunogeni sistem razaraju viruse i bakterije.

32 Ako postoji stvaranje velikog broja slobodnih radikala, tada mogu da nastanu veliki problemi, jer to stimulira stvaranje jos veeg broja. Nemogue ih je uhvatiti ili prikovati za jedno mjesto, jer se stalno kreu s mjesta na mjesto, kako rekosmo brzinom svjetlosti, da bi se onda vratili u djeliu sekunde. Slikovito to mozemo predstaviti kao logorsku vatru ili vatru koja nas grije u hladnim mjesecima godine. Prvo, vatru moramo potpaliti. Zatim vatra gori i od njeg iskacu ili frcaju varnice koje mozemo uporediti sa slobodnim radikalima. Nezgoda lezi u tome sto nam varnica moze uletjeti u oko, oprziti po tijelu ili progorjeti odjeu. Drugim rijecima nanijeti veu ili manju stetu. Na koncu vatra jenjava, pa ako zelimo da nas i dalje grije, moramo davati novo gorivo. U nas organizam moramo dodavati gorivo, za vrijeme te vatre u organizmu, takoe izlijeu varnice u obliku slobodnih radikala. Ako vatra u organizmu pocne da jenjava, moramo staviti gorivo, prvenstveno u obliku ugljikohidrata, bjelancevima i masti. Slobodni radikali mogu da ostete tkiva, pojedine organe, kratko receno elije, odnosno membrane elija. Membrane elija sadrze odreene vrste molekula o cemu smo mnogo ranije ve govorili, a koje raspolazu tacno definisanim osobinama. Slobodni radikali osteuju membrane elija, ometajui njihovu sposobnost da salju i primaju od drugih elija, i da apsorbuju potrebne hranljive materije, kao i da eliminisu otpadne produkte. Slobodni radikali takoe osteuju elijske nukleinske kiseline, DNA i mitohondrije. Mitohondrije su, unutar elijske strukture, zaduzene za proizvodnju energije, prakticki energane elija, koje daju porebnu energiju elijama i tkivima za otpimalnu funkciju. Nedostatak energije organizam osjea kao zamor, bolove, a organi pocinju funkcionisati sa smanjenim kapacitetom. Osteenja slobodnim radikalima osjea se najvise na organima bogatim kisikom: oci, mozak, plua, bubrezi, krv... i ukljucena su u slijedea oboljenja: oboljenja bubrega, diabetes, pankreatitis, osteenja jetre, upale probavnog sistema, oboljenja plua, oboljenja oka (makularna degeneracija, katarakte), oboljenja nervnog sistema (Parkinsonova bolest, Alzheimerova bolest, multipla skleroza), bolesti koje napadaju crvena krvna zrnca (srpasta anemija, perniciozna anemija), visak zeljeza, autoimune bolesti (autoimuni hepatitis ­ AIH, reumatioidni artritis, lupus), a najvise infektivnih bolesti (TBC, AID, malaria). Slobodni radikali takoe stetno djeluju i na sinteze proteina, a to je od vitalne vaznosti za regeneraciju tkiva. Pretjerano stvaranje slobodnih radikala, povezano je i sa gubitkom kolagena, sto je od posebne vaznosti, jer je kolagen jedan od najvaznijih proteina, kao sastavni dio vezivnog tkiva, od kojeg je veim dijelom graeno i ljudsko tkvio. Interesantno je napomenuti da je molekula kolagena cvrsa od celicne zice jednake tezine. Kolagen daje cvrstou kozi, vezivnom tkivu, zilama, kostima i zubima. Interesantno je navesti da, snizavajui nivo kisika i stvarajui kisele uslove u organizmu, slobodni radikali stvaraju neprekidan ciklus, jer visoka kiselost poveava stvaranje slobodnih radikala. Osobe sa acidozom vise su naklonjene razvoju hronicne degenerativne bolesti kao sto su srcana oboljenja, srcani udari, artritis. Postoje razliciti faktori koji dovode do stvaranja velikog broja slobodnih radikala. Jedan od glavnih faktora je nacin ishrane. Organizam iz hranljivih materija i kisika stvara energiju. U tim oksidacijskim procesima, molekule kiseonika, naravno ne sve, izlaze osteene za po jedan elektron, tj. izlaze kao slobodni radikali. Mada je kisik od neprocjenjive vrijednosti za svaki organski zivot, pa i za covjekov, mnogi od njih iz tih oksidacijskih procesa izlaze osteeni za jedan elektron tj. izlaze u vidu slobodnih radikala, koji mogu da izazovu osteenja organizma posebno u nekim uslovima. Prehrana sa visokim sadrzajem masti dovodi do porasta aktivnosti

33 slobodnih radikala, jer se prilikom oksidacije masti, stvara njihov vei broj, nego kod oksidacije ugljikohidrata ili proteina. Prema jednom slikovitom prikazu (Erasmus U., 1993) to su uzrocni zlikovci u biohemijskoj drami degenerativnih oboljenja. To su horde zluradih, zlocinackih terorista sakrivenih u nasim tijelima. Meutim, moramo se prisjetiti i one maksime ili gesla koje glasi: Ni avo nije crn kao sto izgleda! Krenimo od tog nacela. Slobodni radikali koje stvara imuni sistem, razaraju bakterije i viruse, ili su ukljuceni u stvaranje vitalnih hormona. Aktiviraju neke enzime i enzimske sisteme koji su potrebni za zivot. Slobodni radikali su takoe potrebni za proizvodnju energije i gore navedenih supstancija koje organizam zahtjeva. Naravno, u nekim optimalnim kolicinama. Potrebno je rei: ovakve funkcije slobodni radikali mogu obavljati samo u slucaju da ih organizam drzi pod kontrolom. Hraniti se masnom hranom, koja je uz to pripremljena na visokim temperaturama, narocito przena hrana na ulju, moze da proizvede veliki broj slobodnih radikala. Veliki broj slobodnih radikala moze preusmjeriti put po kojem elija sifrira genetski materijal, sto moze dovesti do greske u proteinskoj sintezi. Imuni sistem e tada pokusati unistiti taj izmjenjeni protein, kao stranu supstanciju. Stvaranje izmijenjenih proteina, mogu cak ostetiti imuni sistem i dovesti do leukemije i drugih tipova raka, kao i nekih drugih oboljenja. Da se ovdje jos pozabavimo slobodnim radikalima u vezi sa jetrom i jos nekim detaljima. Slobodni radikali mogu napasti i prodrijeti kroz membranu elije jetre i izazvati ozbiljna osteenja i membrane i citave elije. Ovaj napad slobodnih radikala na membranu i eliju jetre mozemo nazvati oksidativnim stresom. Visak zeljeza u krvi, iznad fizioloskih granica, moze takoe dovesti do stvaranja slobodnih radikala. Ako ovaj visak zeljeza povezemo sa uzimanjem alkohola, onda oksidativni stres na membranu i eliju jetre moze biti mnogo snazniji, sto moze dalje izazvati mnogo ozbiljnija osteenja membrane i elije. Kao odgovor, odnosno obranu od oksidativnog stresa, organizam proizvodi mnoge hemijske supstancije: enzime, koenzime i druge materije koje nazivamo antioksidantima, a koji onesposobe najveim dijelom ili potpuno svaki slobodni radikal koji se moze pojaviti. Jedan od najpoznatijih antioksidanata kojeg proizvodi jetra je glutation. O glutationu i drugim antioksidantima pisemo odmah poslije slobodnih radikala. Radikali mogu napasti i prodrijeti kroz membranu elije jetre i izazvati ozbiljna osteenja i membrane i citave elije. Ovaj napad slobodnih radikala na membranu i eliju jetre mozemo nazvati oksidativnim stresom. Visak zeljeza u krvi, iznad fizioloskih granica, moze takoe dovesti do stvaranja slobodnih radikala. Ako ovaj visak zeljeza povezemo sa uzimanjem alkohola onda oksidativni stres na membranu i eliju jetre moze biti mnogo snazniji, sto moze dalje izazvati mnogo ozbiljnija oseenja membrane i elije. Najverovatnije da alkohol slabi sposobnost jetre da proizvodi glutation, pa na taj nacin doprinosi osteenju jetre. Neke antioksidante organizam ne moze proizvesti kao sto su vitamini A, C i E. Dakle, prema definiciji, antioksidanti razaraju slobodne radikale i tako stite elije organizma na svim nivoima, pa tako i elije jetre. Definicija vrlo dobra, osim sto je ostalo nepoznato sta su to slobodni radikali. Slobodni radikali su prema jednoj jednostavnoj definiciji ,,toksicni", visoko reaktivni proizvodi koji nastaju u organizmu tokom razlicitih procesa, a u prvome redu tokom procesa probave i metabolizma hrane. Moze se to kazati i ovako: slobodni

34 radikal je atom ili grupa ve spojenih atoma koji sadrze najmanje 1 nespareni elektron, negativno elektricki nabijenu cesticu koji se obicno javljaju u parovima, stvarajui tako hemijski stabilnu grupaciju. U slucaju da elektron nije sparen, on e se lako spariti sa slicnim atomom ili atomskom grupom dovodei do hemijske reakcije i stvaranja stabilnog spoja. Definicija, dakle, nesto slozenija. Pri tome procesu sparivanja i stvaranja stabilnih spojeva mogu ostetiti i izazvati dramaticne promjene u tijelu na razlicitim nivoima. Slobodni radikali najcese nastaju prilikom metabolickih procesa u organizmu zbog njihove visoke hemijske reaktivnosti, a njihov vijek trajanja je vrlo kratak ­ mali dio sekunde. Jedan od najcesih slobodnih radikala je onaj sa kisikom koji je na neki nacin elektronski deformisan jer raspolaze sa jednim nesparenim elektronom. Poznat je pod imenom oksigen slobodni radikal. Biohemijski procesi koji se desavaju u organizmu, u normalnim uslovima vode do stvaranja slobodnih radikala i u normalnim uslovima organizam moze da ih drzi pod kontrolom. Meutim, ako se stvaranje slobodnih radikala otme kontroli, tada moze doi do osteenja elija i tkiva. I jos nesto: prekomjerno stvaranje slobodnih radikala stimulise stvaranje poveanog broja drugih slobodnih radikala, sto normalno vodi do jos veeg osteenja elija i tkiva.

ANTIOKSIDANSI Svrstati antioksidanse meu vitamine, mozda i ima neke logike, jer neki glavni antioksidansi pripadaju vitaminima. Ako su neki vitamini glavni antioksidansi, koji se zestoko bore protiv slobodnih radikala, onda ima logike o njima govoriti u blizini vitamina. Mozda nije lose da se tu u blizini nau i slobodni radikali kao glavni neprijatelji vitamina ­ antioksidanata. Antioksidante mozemo definisati kao supstancije koje stite elije od razornog djelovanja slobodnih radikala. To su prirodne biohemijske supstancije. Posto se slobodni radikali stalno stvaraju, prozilazi da se i antioksidanti u kontinuitetu bore protiv njih. Ukoliko se formira vise radikala, sto zavisi od kvantiteta i kvaliteta ishrane, to je potrebno i vise antioksidanata da ih likvidira. Mi hranom najcese unosimo odreene aktioksidante u organizam, sto moze biti sasvim nedovoljno bez obzira na znatnu podrsku prirodnih aktioksidanata koje proizvodi i sam organizam, a koje smo ve spomenuli, ali nije zgorega da ponovimo; glutation kojeg proizvodi jetra, hormon melatonin koji nije vezan samo za jedan dio ili samo neke elije, ve prozima sve elije u bilo kojem dijelu tijela, a moze da prodre i u mitohondrije koje su praticki ,,energane" elija. Po svemu sudei moze zastititi i mitohondrije od agresivnog djelovanja slobodnih radikala. Postoje i neki podaci da melatonin moze inhibirati i rast raka, prilagoavati imuni sistem, te stititi od degenaritvnih bolesti. Potvreno je da stimulise glutation peroksidazu koja je takoe antioksidant. O melatoninu bi mogli jos dosta govoriti, ali on nas ovdje interesuje samo kao antioksidant. Recimo samo kao interesantnu stvar da nastaje za vrijeme sna, a da se nastajanje odmah prekida kada se svjetlo upali! Cini se da smo prebrzo presli preko glutationa. Za njega treba rei da je snazan antioksidant, koji se u veoj kolicini deponuje u jetri, gdje vrsi detoksifikaciju stetnih spojeva tako da se uklanja iz organizma preko zuci. Nesto glutationa odlazi i u krv gdje pomaze u odrzavanju integriteta crvenih krvnih zrnaca, a takoe i stiti bijela krvna zrnca.

35 Koenzim Q10 je isto tako snazan antioksidant koje smo zbog njegove vaznosti i slicnosti za vitaminima posebno obradili. Ove antioksidante proizvodi organizam za neke svoje druge vrlo znacajne potrebe, a takoe, nikako ne smijemo kazati: usputno djeluju kao antioksidanti. Neke antioksidante kao sto su vitamini; A, C i E organizam uopse ne proizvodi, pa ih moramo hranom unijeti. To su gore navedeni vitamini koje detaljnije obraujemo na drugom mjestu (vidjeti ove vitamine). Ovdje treba navesti jednu interesantnu stvar. Naime, biljka borovnica (crna borovnica, crna jagoda, divlja mrca, Vaccinium myrrtillus, Linné), je moan antioksidant prirodnog porijekla. O ovoj biljci govorimo opsirnije na drugom mjestu. Sadrzi prirodne antioksidante koji odrzavaju kapilarne zidove jakim i fleksibilnim. Naucne studije pokazuju da antocijanidi iz plodova ove biljke djeluju kao antioksidanti i 50 puta intenzivnije od vitamina E, a 10 puta intenzivnije od vitamina C. O bijelom luku govorili smo kao o sveljekovitoj biljci. Da je jedna od najljekovitijih biljaka to je poznato jos od najstarijih vremena. Bijeli luk stiti od slobodnih radikala zahvaljujui prisustvu cinka i selena, vitaminu C i mnogim drugim sastojcima kao sto su beta-karoten te neke amino-kiseline otkrivene u bijelom luku. O bijelom luku govorimo detaljnije na drugom mjestu. Cicak (Arctium lappa, Linné) pored velikog broja pozitivnih dejstava na ljudski organizam, o cemu govorimo na drugom mjestu, pokazao se je kao snazan antioksidans sposoban da ukloni slobodne radikale, posebno kada se upotrijebi u kombinaciji sa vitaminom E. Posto pomaze u kontroli elijskih mutacija, koristan je u zastiti protiv raka. Ovdje se prvenstveno misli na korijen cicka (Radix Bardanae), a zatim i na sjeme, pa na citavu biljku. Kurkuma (Curcuma longa, Linné) dobro je poznati zacin koji potjece iz gore navedene biljke koja se uzgaja na mnogim mjestima u svijetu (vidjeti detaljnije ovu biljku). Pored mnogih drugih osobina, biljka, tacnije receno kurkumin, zuti pigment, djeluje kao antioksidats. Kurkumina (tumerona) ima i oko 60% u etarskom ulju koje se dobija iz korjena ove biljke. Gingko (Gingko biloba, Linné). Amerikanci (Peirce A. 1999) ovu biljku odnosno njene preparate ocjenjuju najprestiznijom ocjenom ­ 1. Smatra se za vrlo snazan antioksidant koji djeluje na mozak, retinu (mreznjacu) i kardiovaskularni sistem. Proizvodi se u razlicitim formama npr. kapsulama ili tabletama. Moze i u ekstraktima za inravenoznu upotrebu. Najbolja doza je 40 mg u kapsulama ili tabletama 3 puta dnevno. Pomae kod ,,cisenja" potencijalno opsanih cestica koje nose neki naboj koji moze da izazove rak u tkviu tijela. Dodajmo za glutation: moze se uzimati kao dodatak prehrani. Meutim, glutation je protein koji nastaje u jetri iz aminokiselina: sicsteina, glutaminske kiseline i glycina. Kao i svi ostali, tako je i glutation kao protein podvrgnut destrukciji u dvanestopalacnom crijevu (vidjeti: Probava hrane: proteini) do aminokiselina. Uzeti glutation oralno, tj. preko usta kao dodatak prehrani prakticki nema svrhe. Zato se preporucuje uzimati glutation u takvoj formi da se moze staviti pod jezik (sublingualis), rektalno ili intravenozno. Posebno je vazno da se stvaranje glutationa u tijelu moze potpomoi uzimanjem aditiva hrani: hormona: DeHydroEpiAndrosterona (DHEA); NAcetylCysteina (NAC) ili L-cysteina odnosno L-mehtionina. Da bi malo predahnuli od ovog zamornog stiva, zakljucimo: proucavanja sugerisu da je ovo bolji put za porast glutationa, odnosno njegovog nivoa, nego uzimanje samog glutationa kao dodatka. Drugim rijecima, uzimimo mi samo aditive

36 koji se mogu nai u specijalizovanim apotekama, a jetri ostavimo da se ona pobrine za sintezu glutationa. Isplati se to jer je glutation moan antioksidant i ostalo sto smo ve rekli, a metabolizira i razlicite karcinogene, aktivira neke imune elije, inhibira angiogenezu, sto znaci procese stvaranja u krvnim sudovima uslova za rast tumora. Glugation i NAC, to je ve otkriveno, ublazavaju sporedne efekte kod hemoterapije. I jos mnogo toga drugog, ali ve smo i do sada izasli izvan konteksta ovog rada. Dietetske dopune kod hepatitisa, a takoe i kao borca protiv slobodih radikala, mozemo navesti i alfa-lipoinsku kiselinu koja predstavlja snazan antioksidans. Ova kiselina (ALA) pojavljuje se i sama kao antioksidans protiv slobodnih radikala, ali sto je posebno vazno vrsi ,,reciklazu" vitamin E i C takoe jakih antioksidanasa i ponovo vraa njihove antioksidativne osobine kao antioksidanasa. Sto se tice odnosa ALA prema jetri, odnosno oboljenju jetre, pokazuje svoje osobine kao imuno-stimulator, zastitnik jetre, regenerator jetre, pojacava memoriju i jasnou misli, smanjuje mogunost pojave raka u jetri. Jos bi se mnogo moglo govoriti o osobinama ALA, ali ovdje treba zavrsiti cinjenicom da organizam ne proizvodi dovoljno ALA, ali pronaeno je da se nalazi u mnogom povru kao npr. u spanau, prokulama i jezgrama bilja. ALA se moze nai i u apotekama. Za pomo organizmu odnosno podupiranje snaga organizma, uzimati 50-100 mg dnevno. Kod akutnih ili hronicnih oboljenja: 300 mg 2 puta dnevno. Kontraindikacije nisu poznate kod normalnih doza sve do 1.800 mg dnevno. Selen ­ spomenuli u odjeljku: Mineralne soli i mikroelementi (str. )- po svojim osobinama djeluje protiv tumora, pojacava imuni sistem, antioksidans je i vrsi detoksifikaciju organa i organizma. Sto se tice jetre odnosno bolesti jetre potreban je za efikasno funkcioniranje glutation peroksidaze, koja pomaze u cisenju otrova iz organizma (detoksifikacija), stiti elijsku DNA od karcinogena (pomaze u spjecavanju karcinoma jetre). Osim toga stimulise i imune i tioridne funkcije. Doziranje: 50-200 mcg (mili centigrama) dnevno. Kod aktivne bolesti jetre doza koja se sugerise je 200 mcg dnevno. Ne smije se prekoraciti doza od 200 mcg dnevno jer je ekstremno otrovan. N-acetilcistein (NAC) je prethodnik glulationa. Aminokiselina ­ cistein je potrebna da proizvede glutation koji je izrazit borac protiv slobodnih radikala (NAC)i upotrebljava se za detoksifikaciju od hemikalija i drugih otrova jetre i limocita. Snazan je detoksifikator alkohola, duhanskog dima i zagaivaca u zivotnoj sredini. Njegovo djelovanje mozemo opisati kao antitoksika, antioksidansa, zastitnika jetr,. imunomodulatora, protuvirusnog sredstva kod HCV-a, normalizuje i sredstva koje podizu nivo glutationa. Kod oboljenja jetre to je imunostimulator, zastitnik jetre, a sprjecava i nastanak raka, djeluje sinergicki sa interferonom. Uzimanje NAC kao dodatka potpomaze nivo protektivnih enzima u tijelu tako usporavajui neka osteenja elija karakteristicna za starenje. Dozira se obicno 500600 mg na dan, 3 puta dnevno sa hranom. Djelovanje NAC se pojacava u prisustvu vitamina C, cinka i selena. Ako je jetra ozbiljno osteena, umjesto NAC upotrijebiti glutation. Pacijenti koji boluju od diabetesa treba prvo da se konzultuju s sa ljekarom prije upotrebe NAC. Metabolizam NAC upotrebljava minerale iz tijela, posebno cink i bakar. U tome slucaju kao dodaci sluze, i treba ih dodavati u helatnoj formi hrani, cink i bakar. Ovo je potrebno, jer NAC moze ometati efekat inzulina. Selen sprjecava tumore, pojacava imuni sistem, djeluje kao antioksidant. U zajednistvu sa vitaminom E stiti tkiva i elijske membrane.

37

SKLADISNA FUNKCIJA JETRE

Skladistenje krvi ­ Jetra je velik, rastegljiv organ. Naprijed je receno da glavnu kolicinu krvi u jetru dovodi portna vena. Proticanje krvi kroz venske sinuse omogueno je na bazi razlika venskih pritisaka u portalnoj veni i veni jetre koja odvodi svu krv iz jetre. Sta e se desiti ako poraste krvni pritisak u portalnoj veni vidjet e se kasnije (vidjeti: Ciroza, ascites). Meutim, moze se desiti obrnuti slucaj, najcese zbog zatajivanja srca, kada poraste krvni pritisak u veni jetre u odnosu na portalni pritisak. Tada krv pocinje da se nagomilava u venskim sinusima i venskom sistemu jetre. Zbog ove navale krvi u jetru koja se naziva kongestija, jetra se rastegne i nabrekne jer se u njoj tada nakupi i do 0,5 litara krvi vise od normalne kolicine. Jetra nije programirana za ovoliko deponovanje krvi, odnosno kongestiju, pa je treba sto prije rasteretiti dovoenjem u red osnovnog uzorka kongestije. Kongestija moze dovesti do nekroze mnogih jetrinih elija i drugih struktura jetrinog parenhima. Jedan od najcesih uzroka kongestije jetre je zastajivanje i problemi sa srcem zbog cega cesto dolazi do povisenja centralnog venskog pritiska. Protok krvi kroz jetru je oko 1,4 litra/min ili oko 29% ukupnog minutnog volumena srca, zbog cega se u jetri svakog trenutka nalazi kolicina krvi od oko 0,5 litara. U slucaju nekog neredovnog stanja, naprimjer krvavljenja, ta e krv iz venskih sinusa ui u cirkulaciju i na taj nacin koliko-toliko nadomjestiti izgubljenu krv. Dakle, jetra je veliki rezervoar krvi. U normalnom stanju u njoj se uvijek nalazi oko 0,5 litara krvi, a u slucaju kongrestije moze da primi dodatnih 0,5 litara. Skladistenje vitamina i minerala - Od posebnoog interesa je skladistenje vitamina A, D i B12, a od minerala, zeljeza u jetri. Jetra je toliko bogata ovim vitaminima i zeljezom, da se u medicinske svrhe koristi jetra nekih zivotinja u slucaju deficita sa ovim vitaminima ili zeljezom. Kolicina vitamina A uskladistenog u jetri je tolika da moze sprijeciti avitominozu A u toku od gotovo dvije godine. Slicna je situacija i sa vitaminima D i B12 kojih u jetri ima toliko da se moze sprijeciti avitaminoza u toku od gotovo cetiri mjeseca. Sto se tice zeljeza, ono je uskladisteno u jetri u obliku feritina. Feritin nastaje iz viska zeljeza koje se nae u organizmu i apoferitina cija je glavna karakteristika da veze vee ili manje kolicine zeljeza u feritin koji se zatim uskladisti u jetri. Ako se smanji kolicina zeljeza u organizmu, feritin ga lahko otpusta i na taj nacin uspostavlja ravnotezu.

OBRANA ORGANIZMA

Putovi za prodiranje stetnih materijala u organizam su razliciti. Bakterije ili njima slicne cestice mogu prodrijeti hranom, vazduhom ili na druge nacine. Mnoge hemijske materije mogu se unijeti spolja najcese preko digestivnog trakta, ili pak nastaju u samome organizmu tokom endogenog metabolizma i predstavljaju toksine kojih se organizam mora osloboditi. Za razlicite bakterije jedan od omiljenih putova prodiranja je gastrointestinalni trakt. Sluznica crijeva propusti bakterije u krv portne vene. Portna krv, kao sto je ve receno, donosi veliki dio krvi u jetru, dakle, mora proi kroz sinuse

38 jetre. Jetrini sinusi oblozeni su makrofagimas koje smo ve upoznali pod imenom Kupfferovih elija. Kupfferove elije predstavljaju pravi filter za bakterije, jer procesom fagocitoze, koji predstavlja hemijsko-enzimsko razaranje bakterija, prakticki ,,prozdiru", i to tako efikasno da vise od 99% bakterija bude unisteno i tako sprijeceno da prodru u opi krvni optok. Prema nekim podacima, Kupfferove elije su u stanju da fagocitiraju bakteriju u roku od samo 1/100 sekunde. Kupfferove elije pripadaju retikuleondotlnom sistemu (RES) koji ima tu sposobnost da fagocitira ne samo bakterije ve i druge strane cestice u krvi. Kupfferove ilije vezane su za jetru. U slucaju porasta broja bakterija ili kojeg drugog otpadnog materijala u krvi, postoji mogunost istovremenog porasta broja i Kupfferovih elija. Tokom metabolizma, u organizmu nastaju mnoge hemijske materije (endogene, nastale endogenim matebolizmom) ili se unose u organizam spolja, najcese digestivnim putem (egzogene, ksenobiotici) koje pokazuju izvjesna toksicna svojstva pa ih se organizam mora brzo oslobaati. Tokom endogenog metabolizma proteina, nastaje jedno toksicno jedinjenje koje se zove amonijak, kojeg jetra prevede u ureu, pa se kao takav brzo izlucuje iz organizma preko bubrega. Dakle, jedan od putova za eliminaciju toksicnih, u vodi topivih jedinjenja, je mokraom preko bubrega. U vodi netopive, ali u mastima topive, toksicne hemijske materije u koje spadaju naprimjer: lijekovi, sredstva za zastitu bilja, konzervansi i slicno, sto dospijevaju u organizam, dolaze do jetre, odnosno jetrinih elija, gdje se vrsi njihova biotransformacija iz liposolubilnih u hidrosolubilne, odnosno u vodi topive, cime se stvaraju uslovi za njihovu eliminaciju preko bubrega ili zuci. Ovo su primjeri ,,detoksikacione" obrane organizma, sto je jedna od funkcije jetre. Navedeno je ,,detoksikaciona" jer se mora primijetiti da mnoge liposolubilne, dakle u mastima topive hemijske supstancije, nisu toksicne, ve da to postaju kada biotransformacijom u jetri postanu hidrosolubilne, odnosno u vodi topive. Jetra eliminise iz organizma raznovrsne lijekove, npr. Pencilin, sulfonamide i slicno ili hormone kao sto su steroidni hormoni (estrogen, aldosteron) cije bi nakupljanje u organizmu imalo dalekosezne posljedice na taj nacin sto ih izluci u zuc, a zatim preko crijeva i stolice van organizma. Kao mala rekapituacija moze se rei sljedee: skoro 2 kilograma tezine jetre u organizmu covjeka predstavlja jetru kao najveu zlijezdu, a u vezi stim i brojne uloge i funkcije koje obavlja. Brojne su njene funkcije u varenju hrane, iskoristavanju, odnosno metabolizmu, hemastopoezi, hormonalnim procesima, enzimskim i vitaminskim funkcijama, u funkciji regulacije i slicno. Jetra nije samo filter smjesten izmeu organa za varenje i organizma. Svoje proizvode ona luci ili direktno u digestivni trakt, ili direktno u krvotok. To je i proizvoac zuci i endokrina zlijezda, koja utjece na opu ravnotezu organizma. Hiljade reakcija, koje se u njoj zbivaju ili koje ona pokree, jasno govore koliko je to osjetljiv organ. S njom treba postupati s punim razumom i ne dovoditi je cesto u iskusenje. Jetra tako funkcioniste i tako je treba cuvati, jer ako ona oboli povlaci za sobom niz direktnih i indirektnih posljedica za citav organizam. Jetra je najvei organ u tijelu covjeka. I ne samo to, obavlja preko 500 funkcija, precisavajui prakticki sve sto u organizam unosimo. Radei na odrzavanju stabilnosti i harmoniji izmeu razlicitih sistema organizma, funkcija jetre najveim dijelom sudjeluje u odrzavanju automatizma na kojem pociva zivot organizma. Jetra je glavni centar za snabdjevanje, dotur kao i regulisanje hiljada esencijalnih supstancija u organizmu i sistemima organizma, takoe i uklanjanje miliona toksicnih materija koje svakodnevno ulaze u organizam. To su zadaci jetre.

39 Jetra obavlja ovu poslednju funkciju skupljajui toksicni otpad iz krvi, koja protice kroz jetru u kolicini od oko 1,4 litara u minuti. Kada krv ue u jetru, posebne imune elije i enzimi uklanjaju i razaraju patogene bakterije i druge strane materije. elije jetre ­ hepatociti, u stanju su da stvore nove enzime za svaku novu beskorisnu materiju koja ue u jetru. Ta sposobnost jetre da odmah pronae enzime je ono sto jetru cini snaznim unistivacem otrova ili strucno receno detoksifikatorom. Moramo se ovdje ponovo i cese baviti enzimima, jer su enzimi posebno komponovani zivui proteini bitni za svaku hemijsku reakciju i normalne aktivnosti organa, tkiva i elija. Neophodni su za proizvodnju energije sto zahtjeva proces celularnih funkcija. Neki Enzimi omogucavaju tijelu da probavi i asimilira hranu, dok drugi pomazu organizmu da se oslobodi toksina, odnosno otrova i celularnih otpadaka. Da sada nastavimo dalje o problemima jetre. Treba rei da opasne, toksicne materije hepatociti lako unistavaju, uklanjajui visak, uzmimo hormona kao sto su estrogen, kortizol ili adrenalin (epinefrin) koji cirkulisu u krvi. Enzimski sistem hepatocita radi u ciklusu od dvije faze, prva je da detoksificira toksin, a drugi je da ga prepravi u takvu molekularnu strukturu koja je topiva u vodi, pa kao takva moze da se izdvoji u urin ili feces. Ako jetra nije u stanju da detoksificira toksin, dolazi do pogorsanja zbog nagomilavanja toksina i tako postaje teze da se toksin eliminise. Rezultat je onda da toksin cirkulise krvlju, te da se akumulira u mastim a i tkivima misia.

STA POSEBNO STETNO DJELUJE NA JETRU?

Alkohol Alkoholizam ili zloupotreba alkohola mora se staviti na prvo mjesto. Ovdje se ne mozemo baviti problemom alkoholizma, ne zbog tezine da se taj termin definise, niti zbog socijalnih ili klinickih sindroma, ve zbog cinjenice da je taj problem nevjerovatno kompleksan i obiman. Takoer se ne mozemo baviti ni sudbinom alkohola kada je ve dospio u organizam, jer to ukljucuje toliko slozenu biohemijsku problematiku i cinjenice uz ucese velikog broja biohemijskih faktora, da bi oduzelo jako mnogo prostora. Mi emo se ovdje baviti samo najuzim izborom cinjenica u vezi sa jetrom, zanemarujui pri tome utjecaje alkohola na druge organe, posebno na ponasanje ljudi. Potrebno je ovdje napomenuti da postoji velika individualna osjetljivost na alkohol. Postoje osobe, hronicni alkoholicari, koji svakodnevno uzimaju vee kllicine alkohola, a da im se pri tome uope ne osteti jetra niti njezine funkcije. Bez obira na to, u oko 60% ciroza jetre uzrok je bio hronicni alkoholizam. Da za pocetak pokusamo definisati sta je potreba, a sto zloupotreba alkohola. Prema mnogobrojnim podacima naucnih istrazivanja moze se zakljuciti da je granica, iza koje pocinju toksicni efekti alkohola na jetru, oko 50 mg cistog alkohola za muskarce, a za zene, zbog genetskih i hormonalnih razlika znatno nize, najvise do polovine doze za muskarce. Sve svoje energetske potrebe organizam podmiruje uzimanjem hrane koja se sastoji od ugljikohidrata, masti i bjelancevina. I alkohol daje izvjesnu kolicinu energije organizmu, mada ne prolazi kroz slozeni proces probave hrane, ve samo

40 metabolizma. Nije prirodna hrana. Hronicnim alkoholicarima moze se smatrati onaj koji vise od 20% potrebne tjelesne energije nadoknauje alkoholom. Posto alkohol daje odreenu kolicinu energije organizmu, on istiskuje time potrebu za hranom, sto se negativno manifestuje, u prvom redu zbog slabijeg unosenja bjelancevina. Ranije smo vidjeli (elija jetre ­ hepatocit) sastav bioloskih membrana na koje alkohol razorno djeluje jer je odlicno organsko otapalo, zbog cega organizam nastoji da ga se oslobodi vrlo slozenim biohemijskim procesom razgradnje do ugljendioksida i vode. Oko 80% alkohola razgrauje se u jetri, zato je jetra najizlozeniji rogan u biohemijskom pogledu na djelovanje alkohola. Ostatak se razgradi u crijevima, pluima, misiima i bubrezima, mozda cak i jedan mali dio u mozgu. Jetra nije angazovana samo u razgradnji alkohola ve i u metabolizmu razgradnih produkta na putu do ugljendioksida i vode. Naprijed je receno (vidjeti: Metabolizam ugljikohidrata) da jetra odrzava konstantnim sadrzaj glukoze u krvi razgradnjom glikogena (glikogenoliza). Poveani sadrzaj alkohola u jetri moze dovesti do poveane glikolize, sto dovodi do povisenja koncentracije glukoze u krvi ­ hiperglikemije. Alkohol ima jos jednu osobinu a ta je da koci glukoneogenezu (takoer vidjeti: Metabolizam ugljikohidrata), sto moze dovesti do smanjenja kolicine glukoze u krvi, odnosno hipoglikemije. U nekim drasticnim slucajevima kod ljudi koji gladuju zbog niskog sadrzaja glikogena u jetri, alkohol moze izazvati komatozno ili polukomatozno stanje cak i sa letalnim zavrsetkom. Moze se izvui zakljucak da je kod hronicnog alkoholizma poremeen metabolizam ugljikohidrata. Postoje mnogobrojni podaci o ucincima alkohola na metabolizam masti i smislu hiperlipemije, sto kao posljedicu moze da ima masnu infiltraciju jetre s mogunosu daljih komplikacija. U jetri se vrsi sinteza triglicerida (vidjeti: Metabolizam masti). Alkohol, odnosno oksidacija alkohola u jetri, pospjesuje sintezu i masnih kiselina i trglicerida, sto sa druge strane vodi povisenju koncetracije lipida u krvi ­ hiperlipemije. Male kolicine alkohola uzete kao aperitiv, ne samo da podizu raspolozenje u toku objeda, ve izazivaju i dodatna lucenja zelucanog i pankreaticnog soka, sto djeluje na bolju probavu bjelancevina. Kod hronicnog alkoholizma osteti se npr. sluznica zeluca, sto sa druge strane vodi losijoj probavi bjelancevina, a time i losijoj apsorpciji aminokiselina kroz crijevnu sluznicu. Takoer se koci i aktivni transport aminokiselina u elije jetre. Postoje mnogobrojni podaci o smanjivanju metabolizma pojedinih aminokiselina pod djejstvom alkohola, a isto tako i procesa transaminacije, sto se dalje slaze sa kocenjem glukoneogeneze. Iz svega navedenog proizilazi cinjenica: alkohol ima neposredno hepatoksicno djestvo na jetreni parenhim bez obzira na potpuno adekvatnu ishranu, tako da postoje epidemioloski dokazi o povezanosti alkoholizma i hronicnih oboljenja jetre. Kao primjer uzimamo, zasto postoji dovoljno objedljivih dokaza, da je put osteenja jetre kod hronicnih alkoholicara od masne infiltracije, preko alkoholnog hepatitisa do alkoholne ciroze. Meustepenica, to jest alkoholni hepatitis, moze biti zaobien te masna infiltracija direktno prelazi u cirozu, sto zavisi od mnogih faktora, kao sto su npr. duzina ekspozicije, tj. duzina konzumiranja alkohola i kolicina alkohola (vidjeti: Masna infiltracija, hepatitis alkoholni, ciroza alkoholna). Treba napomenuti da alkohol ne mora uvijek biti uzrokom alkoholnoj cirozi jetre. Moze to biti i jaka, masna, gurmanska hrana koja, takoer, vodi masnoj infiltraciji.

41 Odgovarajuim mjerama kao sto su apstinencija od alkohola, zdrava dijetalna ishrana sa malo masnoe, mogu u potpunosti izlijeciti masnu infilatraciju koja, dakle, nije ireverzibilan proces. Treba jos napomenuti da akutno pijanstvo, u koje alkoholicari cesto zapadnu, moze dovesti do naglog izumiranja veeg broja elija jetre, sto moze biti katrastrofalno. To ukratko o alkoholu i jetri. S druge strane, alkoholizam se moze predstaviti kao bolest nastala zbog akutnog ili hronicnog uzimanja alkohola, pri cemu se javlja simptom osteenja fizickog i dusevnog zdravlja, kada u slucaju hronicnog uzimanja alkohola postoji zavisnost o alkoholu narkomanskog tipa. Lijekovi i hemikalije ­ Covjeciji organizam tokom zivota, sticajem razlicitih okolnosti, dolazi u doticaj sa razlicitim hemijskim supstancijama koje su strane organizmu, bile prirodne ili sintetske. Takve supstancije, bez obzira da li se radi o lijeku, otrovu ili kakvoj drugoj cak i fizioloski neaktivnoj supstanciji, nazivaju se ksenobiotici (grcki: ksenos- stran, tu, spoljni). Posto se radi o supstancijama stranim organizmu, moze se rei da organizam jednostavno nije programiran za njih, te da od organizma treba ocekivati i odgovarajue rekacije, kao ustalom i prema svakom drugom stranom tijelu. Lijekovi se danas siroko primjenjuju iz poznatih razloga. Covjek za vrijeme zivota dolazi u doticaj i sa drugim hemijskim supstancijama na radnom mjestu, u svakodnevnom zivotu ili ih uzima sa hranom, gdje su posluzili ili kao konzervansi ili kao sredstva za zastitu i slicno. Definisati lijek je prilicno tesko. Razlicite strucne i naucne efinicije lijeka mogu izazvati razlicite nedoumice kod svakog ako nije detaljno upoznat sa tom problematikom. Ovdje e se pod lijekom podrazumijevati hemijska supstancija ili smjesa hemijskih supstancija upotrijebljena u odreenim kolicinama i pod odreenim uslovima, kao i na odreene nacine, a u svrhu sprjecavanja, odstranjivanja, olaksanja, ublazavanja, lijecenja i iscjelivanja bolesti ili simptoma bolesti i stetnih pojava u ljudskom organizmu. Prema ovoj i ovakvoj definiciji, lijek je hemijska supstancija ili smjesa hemijskih supstancija sa izrazito pozitivnim djestvom. S druge strane, imamo definiciju otrova pod kojim se podrazumijeva takva supstancija koja, unesena u organizam u relativno maloj kolicini, djelujui hemijski, moze da prouzrokuje osteenja, ozbiljna osteenja pa i smrt osobe prosjecnog zdravlja. Da li su lijek i otrov dvije potpuno odvojene grupe hemijskih supstancija ili smjesa supstancija, gotovo antagonistickog djelovanja, ili se uzajamno priblizavaju po svojim fizioloskim djelovanjima, odnosno: da li lijek moze biti otrov, a otrov lijek? Organizam sam stvara odreene faktore za borbu protiv bolesti, kao sto sam stvara i odreene otrove sto nije strano organizmu. Lijek ili otrov uneseni u organizam izvana, strana su tijela za taj organizam, za koje organizam nije programiran. Ako se stvar uzme ovako, proizilazi da prakticno nema lijeka koji ne ostavlja poneku uzgrednu negativnu pojavu u organizmu, sto s druge strane lijek priblizava otrovu. Stvarno, danas se ne moze povui ostra granica izmeu lijeka i otrova. Zbog toga e organizam reagovati na lijek na najrazlicitije nacine, u prvom redu zato sto je to organizmu strana tvar. Treba poi od cinjenice da danas postoji veliki broj lijekova od kojih su mnogi bez sumnje doprinijeli terapiji, ali istovremeno izazvali toliko problema u vezi sa njihovim nepozeljnim, sporednim djejstvima, da je pocela da se razvija jedna nova

42 nauka ­ ijatrogena patologija, ili patologija terapije,odnosno bolesti izazvane lijekovima. Da lijekovi mogu stetno djelovati znalo se od ranije, a prave terapijske katastrofe zapocinju u srednjem vijeku, uvoenjem u terapiju teskih metala ili koncetrovanih biljnih ekstrakata. Meutim, vee interesovanje za ovaj problem je sasvim novog datuma, a narocito nakon tragedije izazvane talidomidom 1961.godine. Danas je situacija takva da svako farmakolosko sredstvo, odnosno svaki lijek, treba smatrati potencijalnim otrovom. Mi se ovdje ne mozemo baviti tom sirokom oblasu koja se zove toksikologija lijekova, ve je samo cilj da se ukaze na cinjenicu da lijekovi pored svog glavnog, terapijskog efekta, imaju i sporedne. Covjek je industrijskim napretkom, urbanizacijom, demografskom eksplozijom, ostvorio u svom zivotnom okolisu citav niz ekoloskih problema. To je cijena napretka. Unosenjem u organizam citavog niza hemikalija u vidu lijekova, konzervansa, sredstava za zastitu bilja i drugih sredstava, da se ne govori o drugim faktorima, u vlastitom organizmu je stvario slicnu situaciju sa ekoloskim problemima. Ijatrogene pojave bolesti su medicinskog napretka, pa s obzirom na tu cinjenicu, treba ocekivati njihov jos vei porast. Ovim se ne zeli rei da treba prekinuti sa upotrebom lijekova, posebno sintetickih, ve samo ukazati na opasnosti koje prijete, u prvom redu od zloupotrebe lijekova. Lijekove treba upotrebljavati zbog njihovog nesumnjivog terapeutskog efekta, ali nikako zloupotrebljavati. Lijepo je receno: Zar se treba odrei ruze, zbog toga sto ima trnje? Pronalazak antibiotika svakako da predstavlja epohalno otkrie ovog vijeka. Meutim, upotreba antibiotika, i gdje treba i gdje ne treba, i kada treba i kada ne treba, prakticno zloupotreba antibiotika, dovela je do situacije kakvu danas imamo. Njihova masdovna primjena stvorila je nove spojeve mikoorganizama, koji su gotovo potpuno otporni, odnosno rezistentni na mnoge, danas poznate lijekove. Kuda to vodi i hoe li nastati sasvim novi i toliko otporni mikroorganizmi protiv kojih se uope neemo moi boriti ­ to je pitanje koje svakako treba da zabrine. Ve se pomalo priznaje da prijasnja antimikrobna sredstva sve slabije djeluju, a da pokazuju i druga stetna, nuzgredna djejstva, pa se polako napustaju, ali se uvode nova sredstva sa boljim farmakodinamskim djelovanjem i sa pretpostavkom da e pokazati manje nuzgrednih, stetnih djejstava. Hoe li to tako zbilja i biti i hoe li se pretpostavka obistiniti, ostaje da se vidi. Ali, svakako treba skrenuti paznju da ni sa kojim lijekom ne reba biti pretjerani optimista, jer treba jako dugo vremena da svaki lijek pokaze svoje pravo lice. Spomenuto je da lijekovi pokazuju i druga, neuzgredna djejstva. Smatra se da se danas u zivotnom okolisu nalazi negdje oko 15.000 hemijskih jedinjenja koja su toliko poveala osjetljivost organizma i dovela do alergijskih reakcija, da organizam cak odgovara na najuobicajnije zivotne namirnice, kozmeticka sredstva, prasinu, lijekove ili mikrobe. Alergijske pojave najcese izaziva pencilin, zatim hormonalni preparati, analgetici, sulfanilamidi, vitamini. Toksicno djejstvo pojedinih lijekova moze se pokazati na streptomicinu koji djeluje na slusni nerv kod pojedinaca, izazivajui njegovo osteenje, sto rezultira umanjenjem sluha ili cak gubitkom. Poznata je i toksicna anemija zbog razaranja eritrocita ili osteenja kostane srzi izazvane npr. fenacetinom, sulfonilamidima, indometacinom, jedinjenjima arsena, meprobamatom i drugim lijekovima.

43 Sto se tice utjecaja lijekova na jetru, treba napomenuti da postoji dosta lijekova koji izazivaju znatne promjene na njoj. Toliko neki lijekovi mogu izazvati promjene koje se tesko mogu razlikoati od npr. hronicnog perzistentnog hepatitisa. Pusenje ­ Moze se definisati kao uzivanje duhana udisajem zapaljenog duhana, odnosno duhanskog lisa. Da ne bismo mnogo okolisali, iznosili historijske cinjenice, rezultate naucnih istrazivanja i slicno, zakljucimo: pretjerano pusenje, odnosno zloupotreba duhana, stetna je za zdravlja kao i svako drugo pretjerivanje. Pusenje do 5 cigareta dnevno ne bi smjelo izazivati nikakve stetne posljedice za zdravstveno stanje. To emo pokusati dokazati cinjenicom da je osnovni sastojak duhanskog dima ­ nikotin, zestog otrov, a pored njega egzistira jos oko 100 razlicitih hemijskih supstancija. Meu njima postoje i takve za koje je dokazano da djeluju i kao kancerogeni. Stetno djelovanje nikotina prvenstveno se odrazva na kadiovaskularni sistem sa anginom pektoris kao najtezom posljedicom uzivanja duhana. Takoer nikotin izaziva velike smetnje i na probavnim organim, a posebno kod ljudi sa vegetativnim smetnjama, odnosno kod vegetativno podrazljivih osoba. Na organima za disanje, pusenje izaziva razlicite smetnje, prvenstveno iritiranje farinksa, larinksa i bronhija, sto se najcese manifestuje promuklosu i kasljanjem, posebno u jutarnjim satima. Ove posljedice vise se pripisuju djelovanju katranskih komponenti nego nikotinu. Najcese, na sta se skree paznja, kod jakih pusaca je mogunost karcinoma, odnosno raka bronha, takoer i racinom larinksa. Da se ne bismo zadrzavali na ovim pojedinostima od neobicne vaznosti kod pretjeranog uzivanja duhanskog dima, napomenimo da sve toksicne materije iz duhanskog dima na koncu krvlju dospiju do jetre ciji je zadatak da ih tako preradi i ucini neskodljivim, da se mogu evakuisati iz organizma. Detaljnije o ulozi jetre na biotransformacijama i uklanjanju razlicitih hemijskih supstancija koje su strane organizmu i koje smo nazvali ksenobioticima, govori se na drugim mjestima. Bijeli hljeb - U fino mljevenom i preraenom bijelome brasnu, od kojega se dobija bijeli hljeb, treba gledati samo bijeli prah, dobijen iz zrna psenice bez neke vee, bolje receno, bez ikakve biloske vrijednosti. To je bilo misljenje o bijelom brasnu i bijelom hljebu. S. Neipa. J.v. Liebig kaze da nijedna zivotna narmiica ne izgubi toliko od svoje bioloske vrijednosti, koliko izgubi brasno modernim nacinom prerade. Modernim nacinom prerade, dobije se fino brasno bez mekinja i klica, a upravo u njima je skoncenrisano sve ono sto se nakupi u zrnu psenice i ima visoku bilosku vrijednost. Hljeb dobijen iz fino preraenoga brasna, potpuno je bezvrijedan za zdravlje, a prema nekim misljenjima, ovakav hljeb degradira funkcije mnogih organa covjecijeg tijela. Posebno se to odnosi na funkcije jetre, kojoj su svakako potrebni i vitmaini i mineralne soli i druge materije kojih nema u bijelome hljebu. To sto je bijeli hljeb poceo da potiskuje pravi puni hljeb, treba da se zahvali jednome francuskom apotekaru- Parametieru, koji je pocetkom 19. stoljea poceo propagirati kako je bijeli hljeb bolji od crnoga. To je mozda jos jedan dokaz, kako jedan ozbiljan covjek moze da pogrijesi i napravi covjecanstvu losu uslugu, koristei pogresno svoj autoritet, jer treba znati da je u to vrijeme Parametier bio jedan od najveih autoriteta na podrucju poznavanj zivotnih namirnica. Zahvaljujui njemu, dugo su se vodile diskusije i iznoseni rezultati naucnih istrazivanja o tome sta je bolje. Danas se zna sta je bolje, ali se upotreba bijelog hljeba zbog toga nije smanjivala. Da bi dokazao koliko je Parametier pogrijesio, francuski fiziolog Magendie (Mazandi), hrani je pse iskljucivo bijelim hljebom i vodom. U toku od 50 dana pas bi uginuo. Psi hranjeni

44 crnim hljebom i vodom nisu pokazali nikakve znake oboljenja, a kamoli znake da e uginuti. Zakljucke valjda nije potrebno izvoditi. U bijelom brasnu ima jako malo mineralnih soli, a kolika je njihova vaznost za covjeciji organizam, to je poznato. Iako je nauka prihvatila i dokazala da zbog ovog nedostatka bijeli hljeb ima daleko manju vrijednost, ipak se sa njegovom upotrebom i dalje nastavilo. Kasnije, kada su otkriveni vitamini u psenicnome zrnu, opet se digao glas razuma da u bijelome brasnu tih vitamina i proteina ima manje za oko 75% i utoliko ih je manje ukoliko je brasno finije i bjelje. I nisu u pitanju bili samo vitamini i minerali, ve i druge, biloloski vrijedne materije. Sve je bilo uzalud. Do danasnjih dana pokusava se upozoriti da je biljeli hljeb bez bioloske vrijednosti, da pravi puni hljeb ve u zelucu zapocinje svoju funkciju, jer se krse osnovni prirodni zakoni. Da u psenici nema vitamina i minerala, ne bi to vise bila psenica, nego nesto drugo. Kada covjek vidi siroko psenicno polje, zaigra mu srce. Bit e hljeba! Za nas je hljeb od posebne vaznosti. Sve druge namirnice ne upotrebljavamo svakodnevno, hljeb upotrebljavamo. Zasto upropastavati psenicno zrno izvlacei iz njega ono sto je najvreijdnije. Dobro je rekao akademik Tucakov u svojoj raspravi o bijelom i crnom hljebu: Trnoviti su putevi koje vode istini! Industrijski seer ­ Kao sto psenicno brasno gubi bilosku vrijednost modernim nacinom prerade, slicna je situacija i sa seerom. Preciseni, odnosno rafinirani seer, cista je hemijska supstancija koja se jednostavno zove saharoza. Ne sadrzi ni zastitne elemente, ni bilooske katalizatore kao sto su mikro-elementi, vitamini, enzimi, pa za svoj metabolizam, odnosno iskoristavanje u organizmu, zahtijeva u prvome redu od jetre dodatne napore da se nadoknade nedostaci odsutnih supstancija. S druge strane, naprimjer, saharoza prouzrokuje stvaranje oksalne kiseline u organizma za varenje, koju jetra mora da preradi i ukloni iz organizma. Dakle, dio uvijek cirkulise kroz organizam dok ne dospije do bubrega, odakle bude eliminisan. Zbog te cirkulacije, isto kao i kod mokrane kiseline, dio se zadrzava u tkivima sto pogoduje rezumatizmu, migrenama, nervnim smetanjem, talozenju u bubrezima u vidu bubreznih kamenaca ­ oksalata. Siljati kristalii oksalata, posebno kalcijum ­ oksalat u bubrezima izaziva odreene nadrzaje, sto se opet moze manifestovati pojavom krvi u mokrai i slicno. Seeru, odnosno saharozi, ne moze se sporiti da organizmu daje odreenu kolicinu energije u vidu tzv. ,,praznih kalorija". I to je sve. Ovdje, kao i kod preraenoga brasna, nedostaju mnoge, bioloski vazne supstancije. Ovome se mogu dodati misljenja u svijetu da je rafinisani seer stetan za organizam ukoliko se nekontrolisano upotrebljava. Sta znaci ­ nekontrolisano upotrebljava? Uglavnom to da dnevna doza seera ne bi smijela prei granicu od 50 grama, sto se smatra neskodljivom, ali nikako i proprucljivom dozom. Da navedemo ovdje ekstremno misljenje o seeru kojega je iznio u knjizi ,,Cist, bijel i smrtonosan" engleski naucnik Dzon Jutkin: ,,Postoje dvije neoborive cinjenice u vezi sa seerom: prvo, nema nikakve fiziloske potrebe za seerom kao sto je fabricki; drugo, kada bi samo mali dio onoga sto se ve zna o stetnosti seera bio otkriven u vezi sa nekom drugom materijom koja se uporebljava kao dodatak hrani, ta materija bila bi zabranjen" (Cit. N. Abadzi). Jednostavno receno: ljudski organizam nije programiran da uzima vee kolicine rafinisanog seera. Gljive - Ttrovanje gljivama vrlo je opasno. Strada jetra, a zatim zeludac, bubrezi, crijeva, nervni sistem. Gljive nazivaju ,,mesom nasih suma". Posto sadrze i do 90% vode, naziv je svakako pretjeran. Daleko je vea gastronomska vrijednost

45 gljiva. Treba zapamtiti, postoji mali broj smrtonosno-otrovnih gljiva, nesto vei broj otrovnih i daleko najvei broj jestivih. U pravilu, prvo treba upoznati smrtonosno otrovne, zatim otrovne i na kraju jestive gljive. Od smrtonosno-otrovnih gljiva na prvome mjestu je zelena pupavka (Amanita phalloides). Ova gljiva i njeni varijeteti (Cetrina-zukasta varijenta zelene pupavke, Ubrina ­ tamna varijanta i Alba- bijela varijanta zelene pupavke) dovoljna je u kolicini od 20 grama da usmrti odraslog covjeka. Vrlo je rasirena u ljeto i jesen po nasim sumama.

Smrtonosno-otrovna je bijela pupavka (Amanita verna) kao i tzv. usiljena pupavka (Amanita viroza) koja je kod nas rijetka.

Vrlo otrovne gljive su crvena muhara (Amanita muscaria), pjegava panterovka (Amanita pantherina) vraziji vrganj ili ludara (Boletus satanas) i njegova vitezovka ili leopardovka (Tricholoma pardinum), na koju cesto natrapaju neiskusni gljivari zbog njenog mirisa na brasno. Kada se radi o kvalitetnim jestivim gljivama treba se pridrzavati odreenih pravila: za ishranu prikupljati mlade, cvrste, jedre primjerke gljiva, koji se mogu odmah upotrijebiti, osusiti ili konzervisati. Ako se odmah upotrebljavaju za jelo, ne smiju se ostavljati za kasnije. Drugim rijecima, sto je pojedeno, pojedeno je, ostalo treba baciti. Nikakvog ostavljanja za kasnije! Stajanjem, gljive mogu poprimiti takve toksicne osobine, da mogu izazvati vrlo neugodne posljedice. Kakvi su simptomi trovanja gljivama? Neke, nazivamo ih tako uvjetno, jestive gljive, mogu da izazovu, ako nisu dobro kuhane, crvenilo lica, ubrzan puls, opu slabost i hladne ekstremitete. Simptomi brzo prolaze sami od sebe i ne ostavljaju naikakve posljedice. Kod trovanja nekim vrstama gliva kao sto je ve pomenuta crvena muhara, simptomi se jave nakon 3 do 4 sata poslije jela. Simptomi su: usporen rad srca, osjeaj gusenja te obilno lucenje sluzi, posebno vodenasto lucenje nosne sluznice. I neke druge vrste gljiva izazivaju simptome odmah nakon konzumiranja pa otrovani brzo povrati sadrzaj zeluca, sto je dobro, jer se tako djelimicno oslobodi otrovnoga sadrzaja. Najopasnija su trovanja srmtno opasnim pupavkama jer se simptomi javljaju tek nakon 48 casova nakon konzumiranja. Jos je gora situacija ako se simptomi jave nakon 4 do 15 dana. U takvim slucajevima simptomi mogu da zavaraju otrovanoga. Prvo se javi bol u zeluci koji se ubrzo stisa, pa otrovani obicno pomisli da je to neka uobicajena, bezazlena pojava. Uskoro se znaci trovanja pojave svom silinom: povraanje, proljev, jako znojenje i ze, grcevi u listovima, lice poblijedi ili cese pozuti zbog pojave zutice. Javlja se tjeskoba, duboka koma, slab puls, hroptanje, paraliza misia i na koncu smrt. Kod trovanja gljivama, u jetri dolazi do masne infiltracije i izumiranja mnogih elija, a otrovani obicno umiru zbog hepaticne kome ili uremije. Prezivjeli, ciji broj zavisi od toga kojom su vrstom gljiva otrovani kao i od stanja jetre, izlaze iz ove situacije sa teskim osteenjima jetre i bubrega.

PRVI SIMPTOMI DA SA JETROM MOZDA NESTO NIJE U REDU

46 Jetra je jos i danas velika nepoznanica! Ono sto je vazno to je da se teska osteenja jetre danas dosta lahko otkrivaju. Meutim, utvrivanje pocetnih i lokalnih osteenja i insuficijencije jetre koji su redovito izljecivi, predstavljaju dosta slozen zadatak i za strucnjake sa velikim iskustvom za oboljenja jetre. Jetra, kao ustalom i drugi organi, vremenom je podlozna promjenama. Za jetru je to posebno uobicajena pojava, ako se ima u vidu koliko funkcija obavlja. Nije potrebno odmah se uspaniciti ako se posumnja da sa jetrom nesto nije uredu. Naprimjer, bol sa desne strane u predjelu jetre, uope ne mora da bude u vezi sa jetrom. Bol mozda potice od poprecnog dijela debeloga crijeva (colon tzransverusum). Narocito gojazne osobe, zbog nagomilavanja gasova u tome dijelu crijeva, pate od takvih bolova. Brzo zamaranje, nagon za povraanjem, bolovi u zelucu, neredovne stolice, proljevi, osjeaj pritiska ili punoe u desnom gornjem dijelu trbuha, povisena temperatura, svrbez koze, akne, izostanak menstruacije kod zena i slicne manifestacije, takoer ne moraju da budu u vezi sa jetrom. Kako bilo da bilo, svakako je potrebno detaljnim pregledom ustanoviti u cemu je stvar, jer se ni debelo crijevo, brzo zamaranje, bolovi u zelucu, nakupljanje gasova i slicne manifestacije, ne smiju olahko shvatiti. Ako je stvar ipak u vezi sa jetrom, treba znati da se mnogi, pa cak i najtezi slucajevi oboljenja jetre, daju lijeciti li barem drzati pod kontrolom. Potrebno je najprije dobro razmisliti da li je jetra, zajedno sa drugim organima, cesto dovedena u iskusenje. Ako jeste, onda se najcese stvar moze dovesti u red razumnijim nacinom zivota. Predmet razmisljanja u prvom redu treba da bude: da li su na jetru, odnosno citav organizam, djelovali cinioci koji mogu da ostete jetru. Od tih cinilaca u obzir treba uzeti zloupotrebu alkohola, zatim pretjeranu i nerazumnu upotrebu lijekova, hemikalije i fizicke cinioce na radnom mjestu, pretjerivanje u jelu i sva druga pretjerivanja, dugotrajnu, nekvalietetnu i necjelishodnu ishranu, nedostatak kretanja, masno meso i zivotinjske masti, margarini, bijeli hljeb, velike kolicine seera i slatkisa, duhan, kontakt sa osobana koje su imale infekcije sa nedovoljno sterilisanim instrumentima i slicno. Takoer se ne smiju zaboraviti ni genetski faktori: da li je u porodici neko ve imao problema sa jetrom i slicno. Ako se tada pojavi sumnja da sa jetrom nesto nije u redu, nista se ne smije poduzimati na svoju roku. To se prepusta strucnjacima da oni ustanove i ispituju u cemu je stvari i preduzmu odgovarajue mjere. Najcesi upozoravajui znaci da sa jetrom moza nesto nije u redu su: - Poviseni krvni pritisak, takoer i sadrzaj holesterola, - Sindrom hronicnog zamora: brzo zamaranje, cesto velika malaksalost i bezvoljnost, - Losa probava, - Celulit, ekcem, akne rosacea-e, bubuljice, - Sindrom iritabilnog kolona, - Depresija ili razdrazljivost, - Tamne (jetrene) pjege po kozi, - Slabljenje pankreasa, - Svrab po kozi i bolovi u zglobovima. Mucnina ­ Cesto se javlja, narocito kod hronicnih alkoholicara u jutarnjim satima, kad dolazi do povraanja i mucnine, odnosno nagona za povraanjem, proliva,

47 ponekad opstipacije sto je izazvano poremeajima u varenju, zbog hronicnog zapaljenja zeluca. Isti se uglavnom siptomi javljaju i kod ljudi koji nisu alkoholicari. Gubitak apetita je jedan od razloga za brzo slabljenje osoba oboljelih na jetri. Pored gubitka apetita, postoji i osjeaj gaenja na uzimanje hrane. Bol moze da se javi u predjelu jetre u pocetku zarazne zutice, kada jos nema tragova zutila zbog poveanja jetre, ili osjeaj punoe ili pritiska u gornjem desnom dijelu trbuha. Meutim, bol u tome predjelu, kao sto je ve receno, najcese vodi porijeko od nagomilavanja gasova u poprecnom dijelu debeloga crijeva, ili zbog oboljenja zucne kesice. Povisena tjelesna temperatura - Kod oboljenja jetra postoji vise razloga za povisenu tjelesnu temperaturu obicno do 38C koja traje 2­3 dana, najcese kod zarazne zutice, zatim kod takvih osteenja koja su praena dezintegracijom elija jetre, kao sto je slucaj u cirozi ili raku jetre. Mokraa najcese postaje tamnija, dobija boju tamnog piva. Razlog ovome treba traziti u pojacanom izlucivanju urobilinogena. Sada ve vise nama nikakvoga razloga za oklijevanje. Treba se obratiti ljekaru. U ovome periodu prije pojave zutice, neke promjene u krvi ve se mogu zapaziti. Redovito se moze konstatovati povisenje bilirubina i, sto je posebno vazno, povisene akivnosti transaminaza: SGPT i SGOT, kao i transferaze y-GT (vidjeti: Enzimi). Zutilo u prvom redu beonjaca, vidljivih sluznica i koze, jace ili slabije izrazeno, je najraniji vidljivi znak oboljenja jetre. Meutim, mora se navesti da, posebno u slucajevim akutnih oboljenja jetre, zutica uope ne mora da se pojavi, ili da se pojavi u vrlo slabom intenzitetu tako da ostane neprimijeena. Ova cinjenica stvara mnoge poteskoe u daljem razvoju bolesti, a takav bolesnik je i velika opasnost za okolinu. Zbog toga se i preporucuje da se izvrse neophodne analize kvi i prije pojave zutice, ako ostali naprijed navedeni simptomi govore u prilog oboljenja jetre. Posebno ako mokraa dobije tamniju boju od uobicajene. San je redovito los, cesto nemiran, narocito pred jutro, sto se moze poveati i sa osteenjem jetre. Postoji rakozvana inverzija sna: pospanost i zelja za snom u toku dana, narocito poslije jela. Nou se pati od besanice. Za vrijeme spavanja javljaju se teski snovi vezani npr. za sukobe u porodici, na radnom mjestu i slicno.

NEKE DIREKTNE POSLJEDICE OSTEENJA JETRE

Sve sto je do sada receno odnosi se na funkcije i uloge potpuno zdrave jetre. Moze se sada vidjeti kakve bi bile dikretne posljedice ako jetra oboli, odnosno ako doe do insuficijencije. Kazano je da jetra proizvodi zuc, koja se direktno iz nje ulijeva u dvanaestopalacno crijevo ili indirektno preko zucne kesice. Kada hrana proe kroz usta i dospije do zeluca, ostaje tu otprilike oko 3 sata. Zatim prelazi u tanko crijevo na cijem se samom pocetku u dvanaestopalacnom crijevu mijesa sa zuci. Tu ostaje podvrgnuta daljem procesu varenja odnosno probave jos oko 7 sati, da bi se neki

48 sastojci hrane mogli tako razloziti da prou kroz sluznicu crijeva ili budu apsorbovani od elija tankog crijeva. Ostaci hrane sada prolaze na dalju preradu u debelo crijevo gdje se maksimalno zadrzavaju jos oko 20 sati. U ovom racunu uzeto je maksimalno vrijeme zadrzavanja hrane u organima za varenje. Iako se najvei dio zucnih soli upije u zavrsnom dijelu tankog crijeva, ipak jos jedan manji dio pree i u debelo crijevo i on se, uglavnom, gubi iz organizma zajedno sa bilirubinom i holesterolom ­ stolicom. Od ukupno 30 sati, koliko se hrana maksimalno zadrzava u probavnim organima, ona je oko 27 sati izlozena djejstvu zuci, odnosno zucnih soli u tankom crijevu, u veoj kolicini, u debelom, u manjoj. Ukoliko doe do nepravilnosti u redu jetre i insuficijencije jetre i lucenja zuci, ta faza e trajati znatno krae, a osim toga i znatno je manje zucnih soli u organima za varenje, pa otuda i poticu problemi u vezi sa losim varanjem, odnosno digestijom hrane. Jetra stvara i luci zuc u kolicini do 1 litra u toku 24 sata. Sva se ta zuc, neposredno ili posredno, izliva u organe za varenje, odnosno probavu hrane, tacnije receno u dvanestopalacno crijevo. Pored ostalog, ova zuc stimulise peristaltiku crijeva, cime se hrana pomjera naprijed, a zatim zahvaljujui svojoj viskoznosti ,,podmazuje", ako se tako moze rei, crijeva. Ako doe do poremaaja u lucenju zuci, to e rezultirati ili dijareom ili opstipacijom. Sastojci zuci, posebno izmijenjeni biliribin i zucne soli, daju stolici normalnu boju. Zastoj zuci imat e za posljedicu da e se stolica obezbojadisati, postat e svjetlija ili cak i bijela. Izmijenjeni bilirubin koji se i tako ne eliminise sav iz organizma stolicom, vraa se nazad u jetru, dok je jedan manji dio zaobilazi i eliminise se iz organizma mokraom preko bubrega. Sada postoji vea kolicina bilirubina koja mora da se izluci iz organizma preko bubrega, sto e mokrai dati tamniju, ,,boju tamnog piva" umjesto svijetlozute. Dakle, s jedne strane imamo bezbojnu stolicu, a sa druge tamno obojenu mokrau. U organizmu, dakle, dolazi do problema sa evakuacijom, odnosno eliminacijom setnih sastojaka, u ovom konkretom slucaju bilirubina. U organima za varenje postoji jedna normalna, raznolika flora, koja utjece na proces varenja, ako postoji ravnoteza izmeu njenih clanova. U ovoj flori mogu se nai kolibacili, streptokoke, stafilokoke i sl. Vrlo je opasno ako se poremeti ravnoteza izmeu pojedinih clanova. Normalna zuc regulise ovu sredinu i odrzava njen sastav u ravnotezi. Ukoliko doe do promjene u sastavu ili kolicini zuci, poremetit e se i ravnoteza i sastav flore. Nenormalno mnozenje kolibacila moze dovesti do ozbiljnih problema i u crijevima i u mokranim organima. Kao sto u organizmu postoji odreena flora, tako isto postoje i crijevni paraziti, koji ovamo mogu da prodru, na primjer, uzimanjem hrane. Ako je zuc normalnog sastava i u dovoljnoj kolicini, paraziti ne mogu da se razmnovazavaju, niti da opstanu u takvoj sredini. Brzo se eliminisu iz organizma. Neostatak zuci izaziva lose varenje. Nesvareni ostaci hrane i fermentacije moraju proi kroz rektum i anus da bi bili eliminsani iz organizma. Drugi dio lose svarene hrane, sve dok se nalazi u crijevima, oslobaa otrove, odnosno toksine, koji prelaze u krv, izazivajui opasne intoksikacije. Jednim dijelom organizam se oslobaa ovih otrova izbacivanjem, dok drugi dio izaziva u podrucju anusa razne neugodnosti, u prvom redu svrbez. Obicno se u takvim situacijama nau i unutrasnji paraziti koji pojacavaju neugodnosti. Nedostatak zucnih soli u crijevima ili poremeaj u sastavu zuci moze dovesti do nadrazaja unutrasnjih stijenki crijeva. Ovaj nadrzaj razlicitim mehanizmima dovodi do grcevitih kontrakcija u utrobi. Losa sekrecija nekih suptancija od strane jetre, kao sto su zucne soli, enzimi, itd. ne dozvoljavaju potpuno izdvajanje nekih elemenata iz hrane, njihovo

49 iskoristavanje i eliminaciju. Ovo rezultira stanjem pothranjenosti, sto uskoro vodi do nedostataka i anomalija u konstituciji tijela i do deficita u izvrsavanju funkcija. Ovaj fenomen naziva se demineralizacija. Pod demineralizacijom podrazumijeva se dekalcifikacija, nedostatak kalijuma, magenzija, fosfora, joda, fluora, zeljeza itd. U krvi uvijek postoji odreena kolicina seera, tacnije receno glukoze potrebne za normalno funkcioniranje organizma. Ako se u krvi javni visak glukoze, jetra e se pretvoriti u glikogen i deponovati, odnosno uskladistiti u svojim elijama. Kada se u krvi javi manjak glukoze, jetra glikogen pretvara nazad u glukozu i vraa u krv (vijdeti Metabolizam ugljikohidrata). U odreenim situacijama jetra sama stvara glikogen i glukozu iz bjelancevina i masti, te ih ili odmah salje u krv ili skadisti u svojim elijama. Ukoliko doe do poremeaja ove funkcije jetre, moze doi do poveanja sadrzaja seera, kojega nastoji eliminisati putem bubrega, mokraom. Pojava seera u mokrai naziva se glikozurijom. Povisena koncentracija seera, odnosno glukoze u krvi i njeno izbacivanje, eliminacija preko bubrega mokraom, naziva se jos i dijabetes ili seerna bolest. Ovo je jedan od nacina kako moze doi do povisenja glukoze u kvi i njene eliminacije mokraom, odnosno do seerne bolesti, premda je osnovni uzrok pojave dijabetesa poremeaj u radu pankreasa, odnosno smanjene koncentrcije inzulina u krvi. U slucaju pravilnog funkcionisanja jetre ili pak u slucaju nepravilnog funkcionisanja na nekim transformacijama sintezama ili regulacijama, krv je po svojim fizioloskom sastavu ili u normalnim granicama ili je u njoj doslo do razlicitih poremeaja manjeg ili veeg obima. Tako npr. jetra transformise razlicite otpade azotne materije u ureu, koja se zatim eliminise iz organizma mokranim putovima. Doe li do pometnje umogunostima jetre da azotne materije pretvori u ureu, u krvi e porasti njihova koncentracija, na primjer, amonijaka, a amonijak u krvi u koncentracijama iznad fizioloskih, vrlo je stetna i opasna materija. Osim sto jetra normalno provodi azotne materije u ureu, pripremajui ih tako za eliminaciju, iz cega proizilazi da se u organizmu uvijek nalazi, tacnije receno, u krvi, odreena fizioloska kolicina uree, jetra moze pod odreenim uslovima nenormalnog funkcionisanja i druge materije, osim otpadnih a koje sadrze azot, da pretvori u ureu. Zbog toga se kolicina uree u krvi poveava iznad fiziloskih granica, izazivajui uremiju. Potrebno je napomenuti da uremija, kao i dijabetes mogu nastati iz drugih razloga, osim ovog navedenog za jetru, na primjer, zbog nesposobnosti bubrega da izluce ureu mokraom iz organizma, ali je potrbno navesti i ovaj sa jetrom. U ovom prikazu samo smo ukratko naveli neke direktne posljedice koje nastaju zbog osteenja jetre. Direktne posljedice osteenja jetre mogu dalje da izazovu citav niz indirektnih posljedica. Neke od tih navest emo u sljedeem poglavlju da bismo jos vise potcrtali koliko je jetra vazan organ za cjelokupno fiziolosko stanje organizma.

NEKE IDIREKTNE POSLJEDICE OSTEENJA JETRE

Indirektne posljedice osteenja jetre daleko su slozenije i mnogobrojnije, tako da emo ovdje te cinjenice navesti u vrlo skraenom obliku da bismo jace potcrtali sta znaci ako doe do osteenja jetre i njezinih funkcija.

50 Zuc i zucne soli posebno su vazne za probavu masti. Bez zucnih soli nema ni probave masti, a to za sobom povlaci i deficit vitamina koji su topivi u mastima (vidjeti: Vitamini). Vitamin K ili antihemoragicni vitamin sprjecava i zaustavlja krvavljenja, jer u jetri potpomaze sintezu bjelancevina neophodnih za koagulaciju krvi. Njegov nedostatak favorizuje razlicite vrste krvavljenja. Slicne posljedice nastaju i zbog deficita drugih u mastima topivih vitamina npr. vitamin E koji je faktor reporodukcije. Manjak ovog vitamina moze dovesti do steriliteta. Nema sumnje da neke supstancije koje se iz organizma eliminisu stolicom, npr. bilirubin, ili mokraom kao amonijak u vidu uree, mogu vrlo stetno da djeluju ako se njihova koncentracija u krvi povisi iznad fiziloskih granica. I bilirubin i amonijak su fizioloski toksini koji bi mogli izazvati razlicite probleme u nervnom sistemu, naravno u sadjejstvu sa drugim faktorima koji se pojavljuju kao osteenja jetre. To je i primjeeno i utvreno da kod oboljenja jetre mogu da se pojave razliciti oblici psihastenija, neurastenija i slicnih manifestacija. Mada oboljenja jetre nisu osnovni uzrok pojave dijabetesa, poznate su mnogobrojne manifestacije koje povisenje glukoze u krvi moze da izove u orgaizmu. To je toliko siroko podrucje da se u njega ne bismo trebali upustati, ve samo naglasiti da povisenje glukoze u krvi kod oboljenja jetre moze da izazove citav niz drugih manifestacija. Pokusajmo samo u kratkom obimu pobrojati neke od indirektnih manifestacija koje se javljaju zbog osteenja funkcije jetre. To su: - problemi sa vidom sto se moze, izmeu ostalog, povezati i sa povisenjem seera u kriv, - arterioskleroza koja se moze povezati s anomalijama u metabolizmu holesterola, - arterijalna i portalna hipertenzija, - hemoroidi i vene, odnosno prosirenje vena, - pigmentacija i oboljenja koze, - sklonost ka muskularnim oboljenjima i bolovima u misiima, - neotpornost na razlicita oboljenja disajnog aparata, kao sto su bronhitis, astma, razlicite vrste nazeba i slicno, - otoci i edemi na nogama, - sklonost ka oboljenjima od raka itd. Jos jednom je potrebno istai kolika je vaznost jetre za normalno funkcionisanje citavog organizma.

STA BLAGOTVORNO UTJECE NA FUNKCIJU JETRE?

Na ovom mjestu treba se drzati samo onih artikala koji potjecu iz biljnog svijeta, a koji se upotrebljavaju za isrhanu ili se mogu upotrijebiti u vidu napitka ili na drugi nacin. Njihovo blagotvorno djejstvo na jetru, na njene funkcije i zadatke dokazivano je vijekovima i iskustvom i naucnim metodama, bez obzira da li se radi o potpuno zdravoj jetri ili oboljeloj. Mora se podvui da oboljeli od bilo koje bolesti, pa tako i od jetre, moraju da jedu i piju. Kad je to tako, onda je najbolje, ne da se ogranice, ve najveim dijelom da uporebljavaju one artikle biljnog porijeka za koje se sigurno zna da e

51 pomoi brzem ozdravljenju i uspostavljanju normalnih funkcija jetre. Izbor ni u kojem slucaju nije mali. Lijecenje bilo kojeg oboljenja jetre stavlja nas su velike nedoumice kada se primijene moderni nacini lijecenja, konkretno sintetickim lijekovima. Prvo, zbog efekta takvog lijecenja koji su mnogim slucajevima vrlo diskutabilni, i drugo zbog mnogih sporednih utjecaja, pa i na samu jetru, sintetskih lijekova. Na koncu, danas prakticno i ne postoje takvi efikasni lijekovi za borbu protiv oboljenja jetre, cemu mozda mnogo doprinosi i cinjenica da se u mnoge probleme vezane za jetru upliu i genetski faktori. Ovi artikli biljnog porijekla ne samo da blagotvorno djeluju na jetru i njene funkcije, ve i na citav organizam. Za ovu tvrdnju postoji ne samo duboka logika, ve i nezaobilazne cinjenice. Ljektovita biljka i hemijske komponente iz kojih je sastavljena nisu nastali u nekom hemijskom ili kakvom drugom laboratorijumu, ve u velikom laboratorijumu prirode. To su proizvodi prve vrste nastali pod neposrednim utjecajem Sunca. Njima, u najmanju ruku moze da se pojaca prirodna odbrambena snaga organizma, ali isto tako svojim hemijskim komponentama mogu da doprinesu mnogo povoljnijoj situaciji situaciji u vezi sa jetrom. Pokusajmo to i dokazati.

MASNOE. Od svih masnoa za jetru su najbolje masnoe biljnog

porijekla jer su, kako rekosmo, proizvodi prve vrste, za razliku npr. od masnoa zivotinjskog projekla koje su proizvodi druge vrste. U biljnim masnoama koje su najcese tekue konzistencije, prisutne su najveim dijelom nezasiene masne kiseline. Sta znace nezasiene masne kiseline, a narocito neke od njih koje su najveim dijelom nalaze u maslinovom i sojinom ulju, pokusat emo sada objastniti (za detalje vidjeti: Maslina, Soja). Prehrana nezasienim masnim kiselinama snizava koncentraciju holesterola u krvi sto je posebno vazno u prevenciji arterioskleroze. Za normalan rad organizma od posebnog znacaja su nezasiene masne kiseline: linolna, linolenska i arahidonska koje jetra ne moze da stvara, a niti koje drugo tkivo organizma. Sve tri kiseline lako se otapaju u elijiskim membranama. I posebno vazno je da bez arahidonske kiseline nema ni sineze nekih elijskih hjormona vaznih za rad citavog organizma, jetre posebno. Ovim smo samo htjeli napomenuti sta znaci pravilan unos ovakvih nezasienih masnih kiselina u organizam, a najvei izvori upravo ovih esnecijalnih nezasienih masnih kiselina su maslinovo i posebno sojine ulje. Dakle od svih masnoa za jetru su najbolje maslinovo i sojino ulje, zatim i druga ulja. Kada se govori o ovim uljima treba rei da su najbolja dobijena hladnim cijeenjem i bez hemijskih dodataka, jer se pod tim uslovima sacuvaju i enzimi koji se tu nalaze, a koji se inace lahko razgrauju na temperaturama iznad 40C. Zbog toga je najprikladnije upotrebljavati maslinovo ili sojino ulje za salate, mozda pomijesano u jednom odnosu. Maslinovo i sojino ulje nisu samo visoke hranjive vrijednosti, ve i lijek za jetru, posebno se to odnosi na maslinovo ulje kada je u pitanju zucna kesica; zucni kamenci i druga oboljenja zucne kesice, jer je poznat efekat stimulacije zucne kesice maslinovim uljem U ovakvim slucajevima najbolje je maslinovo ulje uzimati izmijesano sa sokom od limuna. I to jednu kafenu do jedne supene kasike, ve prema tome koliko se moze podnijeti, ili prema uzrastu. Mnogo je podataka o tome da maslinovo ulje pomaze kod zucnih kamenaca. U tome i jeste problem. Nigdje se ne

52 tvrdi da maslinovo ulje rastvara kamenac u zucnoj kesici i mnogi su strucnjaci, posebno ljekari skloni da nakace epitet sarlatana svakome ko kaze da je mogue rastvaranje kamenca u zucnoj kesici. Ali ima, cinjenica je, mnogo podataka u strucnoj i naucnoj literaturi koji govore o tome da maslinovo ulje sluzi kod zucnih kamenaca. To se odnosi i na druge biljke i biljne proizvode. Da li rastvaraju zucni kamenac ili ne, o tome se ovdje ne moze izjasnjavati. Najvjerovatnije da maslinovo ulje i druge biljke stimulisu zucnu kesicu i zucne putove da pokrenu kamenac koji je zastao u nekome od zucnih putova, bilo u pravcu zucne kesice ili prema dvanestopalacnome crijevu. U svakom slucaju dobro djeluju na posljedice koje zucni kamenci izazivaju. Da maslinovo ulje utjece na smanjenje stvaranja holesterola ve je receno, a od holesterola nastaju zucni kamenci, pa upotreba maslinovog ulja, ako ve ne moze sasvim da sprijeci nastajanje kamenca, moze tu mogunost znatno da umanji. Isto vazi i za ulje od soje.

VOE Za funkcije jetre dobre su vrste voa, mada neki plodovi mogu da

izazovu i kontraindikacije, kao naprimjer sto jagode, posebno sumske, mogu da izazovu urtikariju.

Limun bi nekako dosao na prvo mjesto kada bi se pravio neki redosljed u

tome sa je najbolje za jetru. Limun stimulise, cisti, drenira i smanjuje navalu krvi u jetru tzv. kongestiju. Tako naprimjer, u solju mlake vode dodana kasika meda, iscijeen sok od pola ili cijeloga limuna, najbolja je pomo varenju hrane i stimulans za bolje izlucivanje zuci, ako se to popije prije jela. Pomorandza kao i ostali citrusi, naprimjer, ve pomenuti limun, doprinosi eleminaciji taloga odnosno mulja i zucnih kamenaca, te djeluje kao stimulator evakuacije (R. Dextreit). Groze se moze upotrijebiti za iste svrhe kao i pomorandza s napomenom kako je najbolje kozicu bobe odbaciti. Maslinke su odlicne za ocuvanje funkcije jetre i zucne kesice i njihovu zastitu. Oni koje vole ponekad malo vise da uzivaju u alkoholu, ne bi to trebali da rade a da pri tome ne konzumiraju i po neku maslinku. Upotreba maslinki je ogranicena kod oboljenja jetre zbog nacin konzerviranja u salamuri. Istovremeno se u organizam unosi i vea kolicina soli. Jagode su odlicne za drenazu jetre. Ponekad mogu kod posebno osjetljivih osoba da izazovu koprivnjacu. Rekacija moze da bude i vrlo burna. U tom slucaju s jagodama treba odmah prekinuti. Maline ili sok od malina proporucuje se u slucajevima zucne groznice ili gastro-intestinalnih smetnji. Borovnice vrse dezinfekciju intestinalnih putova. Dobro djeluju kao astringentno sredstvo kod krvavljenja, izazvanih oboljenjima jetre. Ne zatvaraju ve regulisu frekvenciju i konzistenciju stolice. I ostalo voe je dobro. Kruske ne treba konzumirati u veoj kolicini, posebno navecer.

53 Paradajz koji se nalazi izmeu voa i povra, pomaze jetri u funkciji neutralizacije otrova i njihove eliminacije iz organizma.

POVRE Kao i voe najbolje je povre primjenjivati u svjezem stanju

kada je to mogue, jer se tada sacuvaju zastitne i energetske supstancije. Sargarepa(mrkva) je veliki prijatelj jetre i zuci, u prvom redu jer razblazava zuc, a pojacava i njeno izlucivanje. Sargarepa je i inace veliki prijatelj organa za varenje. Iz karotena sargarepe, jetra stvara vitamin A, neophodan za obnovu elija jetre. Kupus u prvome redu svjez, u obliku salate, ili kao svjeze iscijeeni sok, pomaze kod teskih oboljenja jetre, posebno kod onih komplikovanih stanja povezanih sa pojavom ascitesa. Ima osobinu da nadima pa je potrebno kombinovati primjenu kupusa sa nekim karminativnim sredstvom kao sto je naprimjer, kim. Rotkve se posebno preporucuju kod zutica. Oslobaaju organizam i jetru od toksina. Preporucuju se i primjenjuju i u slucajevim ciroze jetre, komplikovane pojavom ascitetsa. Articoka, cija upotreba kod nas, na zalost, gotovo i nije poznata, jedan je od najboljih tonikuma za jetru. Uklanja toksine iz organizma, te pojacava funkcije jetre kod neutralizacije toksina. Sparoga, zahvaljujui sastavnim supstancijama ureuje funkcije jetre, ublazava upalne procese, vrsi drenazu. Poriluk, odnosno praziluk, kao bliski srodnik luka i bijelog luka, najvise zahvaljujui hemijski vezanome sumporu, a zatim brojnim vitaminima i mineralima, jedanje od najboljih regenatora elija jetre. Hvalospjevi o poriluku mogu se nai iz vremena drevnoga Egipta do danasnjih dana. Krompir kao vrlo hranjiva i jaka energetska hrana, uz to i vrlo svarljiv, preporucuje kod svih oboljenja jetre, kao i kod zucnih kamenaca. Maslacak smatramo korovskom biljkom, sto na koncu i jeste, ali zbog njegovih izuzetnih osobina zasluzuje mjesto meu povrem i nasu posebnu paznju kod svakodnevne upotrebe. Ako se primjeni kao proljetna kura, prosto se ne moze nahvaliti koliko je to korisna biljka za jetru. Izmeu ostalog potpomaze eliminaciju holesterola iz krvi i organizma, razlicitih toksina itd. Vrlo je aktivan lijek u borbi protiv zucnih kamenaca. Moze se cesto naii na sljedeu tvrdnju: ako imate pticu, domaeg ljubimca u kui, dajte mu list maslacka i list salate. Prvo e pojesti maslacak.

ZACINSKO BILJE igra vaznu ulogu kod oboljenja jetre. Takoer i za

ocuvanje zdrave jetre i njenih funkcija. Za vrijeme objeda u kui, restoranu, na izletu, obicaj je da nudimo standardne zacine koji se sastoje od jednoga slanika ili necega slicnog tome, u cijoj se jednoj polovini nalazi sol, a u drugoj biber. Osim toga nude se i dvije flasice u kojima se nalazi sire, a u drugoj ulje, odnosno zejtin. I to je sve.

54 Hrana bolesnika na jetri ionako je neukusna zbog nedostatka soli. Sigurno je da se okus te hrane nee znatno popraviti za ono malo bibera, sireta i ulja. Zar se kao zacini ne mogu ponuditi i neki drugi? Na primjer, ruzmarin. Ili majcina dusica, odnosno timijan. Zatim, sto je sa iirotom, kimom, persunom, celerom itd. Ruzmarin u maloj kolicini, kako se ustalom primjenjuju svi ostasli nacini, poznat je jos iz antickih vremena. Stimulise sekretorna lucenja zeluca i jetre, ojacava nervni sistem, pojacava apetit, djeluje kao bakericid, itd. Iirot, odnosno gorki glikozid akorin iz ove biljke, stimulise funkciju izdvajanja zuci u jetri i tonus zucne kesice. Kod dijetalne ishrane bolesnika na jetri najbolje ga je primijeniti kao vrlo pikantan zacin. Takoer pobuuje apetit kod hepatitisa, holecistisa i slicno. Timijan ili majcina dusica kao zacin djeluje na oboljenja digestivnoga aparata, sprecava nadimanje i kolike, otvara apetit. Celer, odnosno njegov korijen i listovi, ureuju funkcije jetre, sto je razumljivo s obzirom na hemijski sastav celera i bogatstvo vitamina i mineralnih soli koje sudjeluju u obnovi elija jetre. Luk je vrlo bogat mineralnim solima, pojacava sekretorna lucenja zlijezda. Sadrzi mnogo zastitnih elemenata, moze se ukljuciti i u dijabeticne kure zbog visokoga sadrzaja glikokinina. Za mnoge sintetske operacije koje se desavaju u jetri, potrebna je dovoljna kolicina sumpora i minerala. Luk, poriluk, bijeli luk i kupus upravo su takve zivezne namirnice koje zadovoljavaju ove uslove. Hren se propurucuje kao zacin i treba ga upotrebljavati gotovo svakodnevno. Moze se staviti primjedba kako bi se, najednom za vrijeme objeda, na stolu naslo mnostvo flasica sa zacinima, koje bi morale biti i oznacene, da se zna sta je sta. Da se to ne bi dogodilo, evo nekoliko primjera kako se spravljaju mjesavine prijatnih i ljekovitih zacina. - Sire od melise: 100 grama lista melise preliti sa 1 litar vinskog ili jos bolje jabukovog sireta. Ostaviti 15 dana uz cese mukanje. Zatim procijediti. Sire ima vrlo prijatan miris na limun. Osim toga je i znatno zdravije i ljekovitije. - Aromaticno ulje za salate i neka jela: fino isitniti u jednakim dijelovima; nanu, vrijesak, kadulju, majcinu dusicu ili timjan i lista i korijena persuna. Supenu kasiku ove smjese preliti sa 1 litar ulja i dobro promukati. Zatim posudu, odnosno flasu sa ovom smjesom, staviti u drugu posudu u kojoj je voda. Vodu zagrijavati skoro do kljucanja i na toj temperaturi ostaviti 2 sata. Zatim postepeno ohladiti. Bocu sa uljem i biljkama zatvoriti cepom i uz cese mukanje ostaviti jos 10 dana. Nakon toga procijediti. - Smjesa kao zacin za supe, povre, jela od mesa, rostilj i slicno: jednake dijelove ruzmarina, listova i korijena persuna, listova i korijena celera, majcine dusice i bibera, sve u suhom stanju, samljeti u prah. Ovaj zacin upotebljavati umjesto onoga bibera u slaniku. Za kraj trebalo bi prebrojati koliko je ljekovitih biljaka upotrijebljeno za ove slozene zacine koji bi trebali biti svakodnevno prisutni na stolu. I zdravo e i ljekovito djelovati ne samo na jetru.

55 Recepti za ovakve i slicne zacinske smjese mogu se nai u odjeljcima opisa odgovarajuih biljaka.

SAMONIKLO BILJE Veliki broj ljekovitih biljki, koje slobodno rastu

u prirodi, blagotvorno djeluju na funkcije jetre. Mnoge od njih se mogu upotrijebiti ili kao povre ili kao voe, odnosno kao dodaci drugome povru, vou, kao ljekoviti cajevi i drugo. Kopriva se smatra za korov, sto prilicno lose zvuci. Meutim, to je ljekovita biljka vrhunskih kvaliteta koja moze da se upotrijebi umjesto povra. I to je vazno: potpuno besplatna. Treba se samo malo potrudi. Listovi koprive sadrze najvaznije vitamine potrebne za jetru organizma, a osim toga i mnoge mineralne soli i mikro- elemente. Zbog sadrzaja glikokinina, regulise sadrzaj seera u krvi. Cikorija ili ,,prijatelj crne dzigerice" bogata je svim hemijskim sastojcima koji su neophodni za jetru. Sto je posebno vazno, moze se upotrijebiti svjeza za salate, najbolje zajedno sa maslackom, posebno u proljee. Petrovac je neobicno bogat kalijumovim solima. Poznat je jos iz drevnih vremena kao jedna od najboljih ljekovitih biljaka za regulisanje funkcija jetre, kod zutice i kod kamena u zucnoj kesici. Najbolje je jesti mlade listove u salatama, kao dodatak varivima ili supama. Pirevina je rasiren i vrlo stetan korov, ali je kao ljekovita biljka vrhunskih kvaliteta. Posebno je ljekovita kod svih oboljenja jetre, zucnih puteva i zucne kesice. U takvim slucajevima najbolje je iz svjeze biljke iscijediti sok. Slatka paprat pokree i poveava sekreciju zuci. Smatra se da je suha droga bolja od svjezega rizoma. Bez obzira da li je to tako ili ne, dobro je primjenjivati i jedno i drugo. Nije na odmet nikome kada se nae u prirodi da nae korijen salate paprati i gricka ga. Nana, i to sve vrste, treba da uu u svakodnevnu upotrebu kao vrlo prijatan napitak koji, kako se smatra, kod dugotrajne upotrebe moze da lijeci mnoge probleme vezane za jetru. Nanu cesto treba upotrebljavati kao zacinsku biljku. Sumska jagoda je dijetalno sredstvo kod oboljenja jetre. U organizam unosi mnoge mineralne soli, vitamine i druge materije neophodne za oboljelu jetru i poremeenu razmjenu materija. Sikavica je nekada bila izvanredan lijek za mnoga oboljenja jetre, ali se na tu cinjenicu izgleda zaboravilo. Danas je ova biljka ponovo dobila svoje pravo mjesto u terapiji mnogih oboljenja jetre kao sto su: insuficijencija, zucni kamenci, hepatitisi i ciroze jetre. Dakle, biljka koja pokazuje vrlo sirok spektar povoljnih djelovanja na jetru. Zutika je, takoer jedna od prvoklasnih ljekovitih biljaka za lijecenje jetre. Djeluje kao holagog i holeretik, a primjenjuje se kod hronicnih hepatitisa, hepatololecistitisa, zucnih kamenaca i kolika u predjelu jetre. Zutika brzo oslobaa organizam od zucnih boja, dakle zutice, sto je svakako dobro jer se ocisti krv.

56 Meutim, gubitak boje izazove mnoge nerpilike jer se smatra da je jetra tada izlijecena. Tek ostale pretrage mogu dati podatke da li se proces smirio, a sam gubitak zute boje nije nikakvo mjerilo izljecenja. Ovakav efekat pokazuju i mnoge druge biljke, pa o ovim cinjenicama valja voditi racuna.

PRAVI PUNI HLJEB koji se kod nas upotrebljava svakodnevno zasluzuje nasu punu paznju. Pod pravim, punim hljebom, treba podrazumjevati hljeb pripremljen od punoga brasna. Puno brasno dobija se meljavom psenicnog zrna ­ i to je sve. Takvo brasno, znaci, sadrzi i unutrasnjost zrna mekinje. Hljeb pripremljen iz punoga brasna, sadrzi sve minerale koje je prikupilo psenicno zrno: kalcijuma, magnezijuma, natrijuma, kalijuma, hlora, sumpora, fluora, silicijuma, cinka, mangana, kobalta, bakra, joda, arsena, skoro citava grupa B-vitamina, E, K.D, PP i druge biloski vazne materije. U punome brasnu nalaze se najvrijednije bioloske materije, koje se u takvome skladu i proporciji tesko mogu nai u prirodi. Osim toga puno brasno sadrzi lijepak, koji je posebno bogat biljnim bjelancevinama, koje su neobicno vazne za ishranu. Svaki od pojedinih dijelova brasna, klice i mekinje, pokazao je svoju ljekovitu snagu. Ovdje nema porebe dalje diskutovati o ishrani pravim, punim hljebom, jer na drugome mjestu, kod bijeloga hljeba, receno je sve sto jos treba znati kod izbora: da li bijeli ili pravi, puni hljeb. MED je ljekovita i hrajiva materija, proizvod ljekovitoga bilja i hiljada

pcela. Razliciti pripravci od ljekovitoga bilja, narocito cajevi, cesto treba da se zaslade. Ako je to potrebno, onda je najbolje cajeve zasladiti medom. Ne samo da e se tako poboljsati okus cajeva i slicnih pipravaka, ve e med kao proizvod najjaceg ljekovitog djejstva, istovremeno znatno pojacati ljekovito djestvo cajeva. Med sadrzi voni i grozani seer, aromaticne i sluzave tvari, mravlju kiselinu, etericna ulja, enzime i sve ono sto sadrze medonosne biljke. Postoje razne vrste meda. Zajednicko im je da su sve ljekovite. Ako se zeli da med bude univerzalna ljekarija, ne smije se zagrijati iznad 45oC, jer u tome slucaju razore se enzimi, etericna ulja, mravlja kiselina ispari i sl. Med tada postaje samo hrana. Med je lahko probavljiv i ima izuetno ljekovito djejstvo. To je zivotni eliksir koga se ne treba prihvatiti tek onda kad doe do kakvog oboljenja. Sto se tice jetre, med odlicno stimulise njezine funkcije. Vrlo dobro ispravlja probleme u vezi sa jetrom, posebno regulise svrab koji se pojavljuje sa zuticom. Bez sumnje pomaze u obnavljanju jetre. Naucno je dokazano da med od ruzmarina koji najbolje regulise funkcije jetre, narocito djeluje kod ascitesa sa otecenom jetrom, cirozom, zuticom i zacepljenjem.

ZBOG CEGA SU MNOGE BILJKE LJEKOVITE?

Sinteticki hemijski spojevi ili hemijski spojevi dobijeni na drugi nacin u sitnome stanju, nazivaju se ljekovitim, ako se odlikuju odreenim farmako-

57 terapeutskim svojstvima, sto e rei, ako pokazuju neko ljekovito djestvo na zivi organizam. Ti spojevi sadrze farmakoloski aktivnu hemijsku materiju i tom aktivnom materijom djeluju na organizam. Sto se tice biljke, i ona djeluje na organizam svojim aktivnim hemijskim materijama, a ne necim drugim Moze se uzeti slijedei primjer: Hemijska materija koja se zove beberin ­ sulfat (berberini bisulfat), cesto se koristi kod oboljenja vezanih za zuc. S druge strane postoji biljka zutika (vidjeti: Zutika) koja sadrzi nekoliko alkaloida meu kojima je najvazniji berberi i od kojega potjece zuta boja biljke. I berberin­sulfat i berberin iz biljke zutike, u osnovi su isto hemijsko jedinjenje. Dakle, sasvim je opravdano upotrijebiti biljku zutiku kao holagog i hleretik za ureivanje i pojacavanje lucenja zuci u slucajevima hronicnog hepatitisa, hepatoholecistitisa i holelitijaze, kada se ve u tu svrhu upotrebljava i berberin-sulfat koji se, ustalom, najveim dijelom i dobija iz biljke zutike. Berberin se odlikuje spazmolitickim djejstvom, potpomaze smanjenje bolnoga sindroma, pojacava izdvajanje zuci, djeluje umirujue, snizava arterijalni pritisak i sl. Meutim, biljka zutika sadrzi i niz drugih alkaloida, kao i druge farmakoloski aktivne hemijske materije, koje usklauju, pojacavaju i usmjeravaju djejstvo osnovnog farmakoloski aktivnog sastojka u ovome slucaju alkaloida berberina, radi kojeg se biljka i upotrebljava u medicini. Uzimamo drugi primjer. U listovima ljekovite biljke velebilje (vidjeti: Velebilje) nalazi se smjesa takozvanih tropanovih alkaloida, meu kojima vaznu ulogu igra i alkaloid atropin. To su aktivne i najvaznije supstancije velebilja. Najvaznija farmakoloska osobina tropanovih alkaloida je njihova stroga specificnost. Zbog toga se u medicinskoj praksi mnogo primjenjuju kao spazmolitici i sredstva za ublazavanje bolova kod spazma glatke muskulature unutrasnjih organa. Konkretno kod oboljenja jetre ili zuci, preparati velebilija primjenjuju se kod kolika izazvanih, narpimjer, oboljenjem zucne kesice, odnosno holecistitisa. Do sada smo se najvise zadrzali na alkalodima kao glavnim farmakoloskim aktivnim sastojcima. Glavni farmakoloski aktivni sastojci mogu biti i drugi hemijski spojevi. Pored glavih sastojaka u biljci postoje i drugi koji se uslovno mogu nazvati prateim. I oni su farmakoloski aktivni i sipoljavaju svoje korisno djejstvo podsticui glavne sastojke ili sami pokazuju odreeno ljekovito djejstvo na organizam. Za primjer se mogu uzeti vitamini, minerali, organske kiseline i slicno. Ovi pratei sastojci iz ljekovitoga bilja mogu i fizikalno­hemijski utjecati na efekat djestva glavnih aktivnih materija, produziti im ljekoviti efekat sto je od posebne vaznosti, na primjer, kod hronicnih oboljenja. Postoje i takozvane balastne materije koje ne utjecu na djestvo glavnih i prateih ljekovitih supstancija. Same su farmakoloski neaktivne. U ljekovitoj biljci postoje i stetne materije. Kora frangule (vidjeti: Frangula) u svjezem stanju sadrzi antraglikozid ­ frangularozid koji izaziva osjeaj gaenja i tjera na povraanje. Susenjem kore i odlezavanjem droge u toku od jedne godine frangularozid se gubi pa se tek tad frangula moze upotrijebiti.

POD ALKALOIDIMA se podrazumijeva jedna velika skupina

hemijskih jedinjenja koja sadrze azot, a nastaju u biljnim organima. Osnovno im je svojstvo da su slabo alkalne reakcije, po cemu su i dobili ime.

58 Iz prirodnih, farmakoloski vrlo aktivnih jedinjenja, alkalodi su glavna grupa. Od njih se dobija najvei broj posebno efikasnih ljekovitih supstancija. Najvei broj alkaloida, kada se izoluju iz biljnoga materijala, su kristalne ili amorfne crste supstancije, koje vrlo slabo isparavaju. Obicno su bezbojne, osim nekih izuzetaka kao sto je, na primjer, berberin koji je zut. Bez mirisa su, gorkoga ukusa i manj ­vise otrovni. Manji broj alkaloida su tekuine, sa jakim neprijatnim mirisom kao nikotin ili konin. Veina alkaloida su visoko aktivne, u farmakoloskome smislu, prirodne supstancije. Vrlo cesto se odlikuju visokom specificnosu ne samo na organizam ili pojedine organe, ve cak i na pojedine vrste elija, nerava, pojedinih centara mozga, glatke muskulatere i sl. Ovakvo specificno djestvo alkaloida, razlog je vrlo siroke primjene u medicini. Upustati se u klasifikaciju i drugu siroku problematiku alkaloida nema potrebe. Dovoljno je prikazati samo neke od alkaloida koji imaju utjecaja na funkcije jetre i zucne kesice. Alkaloid platifilin iz biljke dragusac (Senecio platyphylloides) odlikuje se holinolitickim i spazmolitickim svojstvom: snizava tonus i smanjuje spazam glatke muskulature bronha, zucne kesice, mokrane besike i slicno. Zbog toga se primjenjuje kod kolika jetre, holecistitisa i drugo. Berberin koji je ve spomenut, primjenjuje se za lijecenje i zucne kesice, a i drugih problema u vezi sa zucnom kesicom i jetrom. Ljekovita biljka rusa (vidjeti: Rusa) sadrzi desetak alkaloida, od kojih su neki vrlo aktivni u lijecenju jetre i zucne kesice. Kod biljaka iz porodice Solanaceae kojoj pripada ve pomenuta ljekovita biljka velebilje, nalaze se po strukturi slicni alkaloidi koji imaju za osnovu strukturu tropana. Odatle potjecu hioscamin, skopolamin dr. Drugi alkalodidi slicno tropanu, sreu se u biljnome svijetu rjee. Ovi alkaloidi pokazuju odreda spazmoliticka djejstva, sire zjenice, opustaju glatku muskultaru, ublazavaju bolove, ureuju sekrecije zlijezda, pobuuju cenralni nervni sistem i slicno.

GORKA SREDSTVA ili amara nalaze se u mnogim ljekovitim biljkama. To su hemijske materije vrlo gorkoga okusa, ali su potpuno bezopasne, neotrovne. Primjenjuju se ve vrlo dugo za pobuivanje apetita i poboljsanje probave i ishrane. Osnovna im je osobina da utjecu na sekrecije zlijeza organa za varenje i jetre. Kod tipicnih gorkih biljaka, amara su glavni sastojci i nosioci ljekovitih osobina tih biljaka. Tako npr. za lincuru (vidjeti: Lincura) kaze se da je u svojem korijenu sakupila svu gorcinu ovoga svijeta. Ne odlikuje se jasno izrazenim opim resorptivnim osobinama. U tome je razlika izmeu njih i drugih prirodnih spojeva koji su, takoer, vrlo gorki kao naprimjer, alkaloidi, koji se odlikuju visokom specificnosu, zatim cesto i vrlo izrazenom toksicnosu odnosno otrovnosu. Po svojoj hemijskoj prirodi, gorka sredstva su glikozidi, kojima je slabo proucena hemijska struktura. U novije vrijeme dosta toga je ucinjeno, posebno kada se radi o gornjim tvarima biljaka iz porodice Gentianaceae (vidjeti: Amara). Tako dobro poznata lincura sadrzi gorke glikozide; genciopikrin i amarogencin. Gorka djetelina (Menyanthes trifoliata) sadrzi gorke glizode: meniantin, meniantol, meliatin, dok kicica sadrzi nekoliko gorkih glikozida, od kojih su najvazniji genciopikrin i eritrocentaurin.

59 Najvjerovatnije gorki glikozidi utjecu na pojacano lucenje u zuci, a djeluju kao holeretici. Zbog svih svojih osobina sve ove tri ljekovite biljke su oficijelne prema mnogim farmakopejama. Treba napomenuti da postoje i druge ljekovite biljke koje sadrze ove materije, ali one nisu glavni sastojak. Glavni sastojak moze biti etersko ulje i neka sluzava materija, a gorka tvar sporedni sastojak.

VITAMINI su velika grupa prirodnih hemijskih jedinjenja prvog

porijekla. Razlitici su po svojoj strukturi, ali svi imaju isti biloski znacaj: neophodni su za covjeciji i svaki drugi zivi organizam. Vitamini vrse specificne kataliticke funkcije i u odnosu na osnovne zivotne namirnice: ugljikohidrate, bjelancevine i masti, porebni su organizmu u nevjerovatno malim kolicinama. Nedostatak vitamina ili poremeaji u njihovom prometu, izazivaju vrlo ozbiljne posljedice po citav organizam. Vitamini mogu da se kao rezerva deponuju u svim elijama, ali neki pretezno u jetri. Tako npr. kolicina deponovanog A vitamina moze da bude dovoljna za oko 1-2 godine. Slicno je sa vitaminom D i B12, dok se neki drugi vitamini, npr. vitamin K ili neki hidrosolubilni vitamini, posebno iz B-skupine, relativno slabo deponuju u jetri. Ovdje emo spomenuti i u kratkim crtama opisati one vitamine koji su najneophodniji za funkcije jetre. Treba napomenuti, jer je to vazno za bolje razumijevanje citave materije, da postoje dvije velike grupe: vitamini topivi u vodi, ali i topivi u mastima i uljima ­ liposolubilni. Vitamin A (liposolubilan) neophodan je organizmu, a posebno za sve funkcije jetre. Potrebna dnevna kolcina je oko 2 miligrama sto je sadrzano otprilike u jednoj sargarepi srednje velicine. Mnogo vitamina A kao provitamina (karotena) ima u mnogim biljkama: limunu, luku, paradajzu, pomoranci, a posebno u sargarepi. Molekula karotena u oganizmu, posebno jetri, cijepa se na dvije molekule vitamina A. Kompleks B ­ vitamina: Vitamin B5 ili pantotenska kiselina (hidrosolubilan) je tipican zastitnik svih elija, posebno elija jetre. Sudjeluje u asimilaciji masnih materija. Eksperimetalno izazvan manjak ovog vitamina kod eksperimentalnih zivotinja izaziva degenerativne promjene i upalne procese na jetri. Indiciran je kod svih oboljenja jetre. Dnevna doza je oko 10 miligrama sto se otprilike nalazi u 50 grama kvasca, zatim u kupusu, mekinjama. Vitamin B6 ­ piridoksin adermin (hidrosolubilan). Odsustvo vitamina B6 potpomaze masnu infilitraciju jetre, kao i druge ozbiljne smetnje. Vazno je napomenuti da su enzimi transaminaze derivati ovog vitamina. Bez njega ne mogu se sintetizovati u organizmu neesencijalne aminokiseline sto naravno otezava i sintezu bjelancevina. Kvasac i krompir narocito su bogati ovim vitaminom. Dnevna doza je 2 ­ 4 miligrama. Vitamni B9- folna kiselina (hidrosolubilan) neophodan je za jetru zbog pravilne diobe elije.

60 Vitamin B12 ­ cianokobalamin (hidrosolubilan) isto kao i vitamin B9 neophodan je kod diobe elije. Za razliku o drugih vitamina iz B-skupine moze se deponovati u jetri u veim kolicinama. Vazno je skrenuti paznju da se svi vitamini B-kompleksa nalaze u dosta velikim kolicinama u kvascu, pa proizilazi zakljucak da je dobro kod oboljenja jetre, kada valja nadoknaditi deficit ovih vitamina, uzimati obicni pivarski kvasac. Vitamin C ­ askorbinska kiselina (hidrosolubilan) je od kapitalne vaznosti za organizam. Intervenise se u oksidoredukcionim reakcijama. Ucestvuje u razgradnji toksina, iskoristavanju zeljeza i sl. Posebno je vazan kod intoksikacije s lijekovima. Dnevna doza se mijenja sa uzrastom: za djecu do 60 miligrama, za odrasle 100. Kod mnogih oboljenja potrebno je povisti dozu za 2 do 3 puta, odnosno za 200 do 300 miligrama, sto je otprilike sadrzano u 3 do 4 pomorandze ili 3 do 4 limuna. Vitamin E ­ tokoferol (liposolubilan) je vitamin reprodukcije. Posebno je vazan za metabolizam masti i detoksikacione procese. Vitamin F (liposolubilan) izmeu ostalog odgovaran je za neke probleme u vezi sa jetrom. Njegov nedostatak ometa metabolizam nekih masnih kiselina, a pricinjava i znatne teskoe u detoksikacionoj funkciji jetre. Vitamin K ­ antihemoragicni (liposolubilan). Ovaj vitamin sprijecava i zaustavlja krvavljenja. U jetri potpomaze sintezu bjelancevina neophodnih za koagulaciju krvi, odnosno za sintezu protrombina. Nedostatak favorizuje krvavljenja, dovodi do razlicitih problema sa jetrom (zutice, hepatitisi), kolika i slicno. Nalazi se u mnogim biljkama: koprivi, krompiru, kupusu, paradajzu. U vezi s ovim vitaminom vazno je istai: njega u debelom crijevu sintetizuju bakterije, pa nije neophodno uzimati ga u hrani. U vezi sa tom cinjenicom, kod primjene velikih kolicina antibiotika, bakterije budu unistene pa nema ni sineze K vitamina. Tada je potrebno nadoknaditi K vitamin da se ne izrode neprilike koje se javljaju u vezi sa deficitom ovog vitamina, u prvom redu razlicita krvavljenja. Naprijed je receno da ni s cim ne treba pretjerivati. Ni sa vitaminima. Zadrzavamo se na primjeru vitamina C. Dnevna doza za odraslog covjeka je oko 100 miligrama. U slucaju bolesti doza se poveava na 200 do 30 miligrama, izmeu ostalog i da bi se potpomoglo u izlucivanju raspadnih produkata lijekova koji se uzimaju u bolesti. Postavlja se pitanje ima li smisla preporucivati kod najbolnijih oboljenja 3 do 6 grama, sto je 20 do 40 puta vise od stvarnih potreba. Pretjerano uzimanje vitamina C ili hepervitaminoza C, je jedan od faktora steriliteta. Za vrijeme trudnoe moze postati i faktor pobacaja (Gordonov, de Perault, de Mouriquand). Postoji i vitaminski antagonizam. Tako naprimjer, prevelika doza vitamina A moze izazvati heparvitaminozu C. Toliko da se zna.

O vitaminima ponovo

Obratimo paznju na posljednje stavove o vitaminima. Od onog mjesta; ,,Naprijed je receno da ni sa cim ne reba prejerivati. Ni sa vitaminima", itd. Meutim, ovdje bi se pozabavili stavovima, misljenjima i naucno izvedenim dokazima jednog nesumnjivo veliko naucnika Linusa Paulinge (1986). Da bismo bili ubjedljiviji, u pomo emo pozvati i svjetsku nauku, Nacionalu akademiju prirodnih nauka SAD Yew (1973) i ve spomenutog naucnika Paulinga i druge.

61 Da je prof. Pauling i veliki naucnik i veliki covjek priznalo mu je covjecanstvo dva puta. Nema oblasti u hemiji u kojoj uvazeni profesor nije ostavio najdublje tragove, zasta je 1954.godine dobio Nobelovu nagradu za hemiju. Joscjednu Nobelovu nagradu, ovaj put za mir, dobio je 1963.godine. Ponovimo jos jednom ope prihvaenu cinjenicu: vitamini su hemijske organske supstancije odnosno spojevi, koje organizam djelimicno moze proizvesti za svoje potrebe. Inace moraju se u organizam unositi hranom, sto je dovoljno, pod uslovom da se normalno hranimo. U slucaju nepravilne ili nedovoljne ishrane, nedostatak vitamina moze prouzrokovati mnoge speicificne metabolicke poremeaje. Ako je to tako, da vidimo na konkretnijim primjerima sta e se to desiti. Naprimjer, nestasica ili manjak C-vitamina (koji se hemijski ozncava kao askorbinska kiselina) u organizmu izazvat e u toku 20-30 dana jedno oboljenje koje se naziva skorbut. Ako se nastavi sa nestasicom C-vitamina oboljenje se zavrsava letalno. B1-vitamin (ili jos nazvan radi boljeg hemijskog prepoznavanja ­ tijamin) izazvat e, u slucaju deficitarnog unosenja u organizam, slabljenje srcanog misia, sto dalje moze izazvati zatajivanje srca. Takoer izaziva losu probavu, tesko praznjenje crijeva (opstipacija), zelucanu atoniju, anoreksiju (los apetit). Ukratko receno, izaziva bolest beri-beri. Stoga se jos zove i antiberi-beri vitamin (aneurin). Vitamin B2 ­ riboflavin, kao i drugi vitamini, vazan je za oksidoredukcione procese u organizmu. Pothranjenost vitaminom B2 dovodi do smetnji u probavi, pecenja po kozi i ocima, pucanja koze po uglovima usta, dusevnih depresija i slicnih pojava. B3-vitamin (niacinamid) u organizmu djeluje na razlicite nacine. Nedostatak ovog vitamina izaziva razlicite poremeaje, od slaboumnosti i razlicitih vrsta psihoza, preko upala sluznice usta, do poremeaja u citavom probavnom traktu sa jakim krvavljenjima. Nedostatak ovog vitamina izaziva pelagru. Koliko je jetra vazan organ za probavu i metabolizam hrane, pa prema tome za sve zivotne procese, govori ve i cinjenica da u organizmu zauzima centralni polozaj. B9- vitamin (folna kiselina, falocin), te B12 ­ vitamin (cianokobalamin) neophodni su kod diobe elija jetre. Prof. Linus Pauling e rei: Skorbut, beri-beri, pelagra, perniciozna anemija (razorna, zloudna slabokrvnost) i rahitis u proteklom vremenu prouzrokovali su velike patnje i bezbrojne smrti. Danas znamo da je svaka od tih bolesti posljedica pomanjkanja vitamina. Skorbut je poznat stoljeima, ali tek 1911. godine, postaje jasno da je za njegov nastanak kriv pogresan nacin prehrane. Do 1880. godine od njega su redovito obolijevali mornari za dugih plovidbi, cesto se pojavljivao i meu vojnicima za ratnih pohoda, meu narodom pogoenom glau, u opsjednutim gradovima, zatvorima i td. Skorbut nastaje zbog nedovoljne kolicine vitamina C kojeg unosimo u organizam, beri-beri zbog nedostatka vitamina B1, a pelagra zbog manjka vitamina B3. Hemeralopija je strucni izraz na nonu sljepou i to je najbolji znak da u organizmu nedostaje A-vitamin Posto smo se sporazumjeli da bez vitamina ne mozemo, dajemo tabelu o misljenju i stavu dosadasnje nauke, tacnije receno Americkog odbora za hranu i prehranu Nacionalne akademije prirodnih nauka SAD.

62 Tabela: PDD (RDA) * 60 m 11 JJ 5.000 IJ 400 IJ 1,5 mg 1,5 mg 18,0 mg 2,2 mg 0,003 mg

Vitamin Vitamin C Vitami E Vitamin A Vitamin D Vitamin B1 Ribolfavin B2 Niacinamid B3 Piridoksin B6 Kobalamin B12 Itd

Pauling 1.000-18,000 mg 800 IJ 20.000-40.000 IJ 800 IJ 50-100 mg 50-100 mg 300-600 mg 50-100 mg 0,1 ­ 0,2 mg

* RDA ­ Recommended Daily Allowances - PDD Ta kolona oznacena je kao PDD (Preporucene dnevne doze), odnosno RDA (Recommended Daily Allowances -1980). Druga kolona oznacena je sa Pauling i iznosi stav uvazenog prof. Paulinga (1986). Dakle, receni americki odbor za prehranu smatra da je covjeku sasvim dovoljno dnevno u organizam unijeti navedene kolicine vitamina da bi bio zdrav. U slucaju bolesti preporucuju se i do 3 puta vee kolicine. Uporedimo li kolonu pod PDD sa kolonom pod Pauling, lahko mozemo primijetiti upravo drasticne razlike. Postoje i druge tabele drugih autora (Williams, Allen, Leibovitz) koji takoer zastupaju vee kolicine, i to znatno vee, od PDD i sasvim blizu onim kolicinama koje preporucuje prof. Pauling. Da vidimo kako to u praksi izgleda. 60 mg vitamina C koju preporucuje Americki odbor je jedna mala tabletica koja bi gotovo mogla da stane u oko. Prof. Pauling nam to ovako docarava za sebe samog: ,,Najvei dio vitamina C, tri vrhom pune cajne kasikice (12 g), otopljene ili u narandzinom soku, da mu se oblazi kiselost, ili u vodi, uz dodatak malo sode-bikarobne, uzimam ujutro prije dorucka. Ako se u toku dana osjetim umornim, ili ako sam dosao u doticaj sa virusom prehlade, uzmem jos nekoliko tableta od 1 g. (pazite prof. Pauling govori u gramima) ili dodatnu zlicu vitamina C". Slicno je i sa ostalim vitaminima iz tabele koju uvazeni profesor uzima svakodnevno. Profesor Llinus Pauling roen je 1901.godine, a umro je 1994.godine. Naravno, preporucivanje ovakvih, upravo ogromnih kolicina razlicitih vitamina koje treba svakodnevno uzimati, izazvale su u svijetu razlicita reagovanja. Mnogi su se na bazi vlastitih iskustava slozili sa prof. Paulingom. Daleko je vei broj onih koji se nisu slozili i koji su ukazivali na mogue posljedice uzimanja ovakvih ,,astronomskih" kolicina vitamina, prvenstveno vitamina C. Svadljivi profesor Pauling, metodom starog pedanta, pobijao je takve stavove naucnim metodama izvlacei uvijek po neku korist za svoje tvrdnje, specijalno korist za upotrebu vitamina C. Ponovimo sto smo ranije rekli za vitamin B12 ­ cianokobalamin. Taj vitamin zajedno sa vitaminom B9 neophodan je kod diobe elija, posebno hepatocita. Za razliku od drugih vitamina B skupine moze se deponovati u jetri u velikim kolicinama. Razaranje ili manjak vitamina B12 mogao bi izazvati bolest slicnu

63 pernicioznoj anemiji (malokrvnost nastala zbog slabe apsorpcije vitamina B12 u ileumu). Harbert i Jacob (1974) godine pokusali su dokazati da povisene kolicine vitamina C razaraju vitamin B12. Oni su taj dokaz izvodli na homogenatu govee jetre. Za jetru smo ve rekli da je bogata vitaminom B12 i to se odnosi na jetre svih nama poznatih zivih bia, od covjeka pa nadalje. Autori su u homogenat govee jetre dodavali razlicite kolicine vitamina C, pa posmatrali ponasanje vitamina B12. Njihov zakljucak je bio da povisene kolicine vitamina C razaraju vitamin B12. Taj zakljucak svodio se na sljedee: nije preporucljivo uzimati 500 ili vise miligrama vitamina C na dan bez redovite kontrole vitamina B12 u organizmu. Ovakav stav prema vitaminu C bio je protivan svemu onom za sto se prof. Pauling zalagao. Svojim odgovorom i naucnim dokazivanjima prof. Pauling je ovu dvojicu iskusnih analiticara demantovao na taj nacin da nisu primijenili prikladnu metodu za analizu sadrzaja vitamina B12 u uzorcima, sto je potkrijepio nalazima drugih analiticara i istrazivaca. Meutim, fama da vitamin C razara vitamin B12 je ostala i do danasnjih dana, naravno ako se primijeni u dozama koje preoporucuje prof. Pauling. Drugi primjer je da velike doze vitamina C iazivaju laksantni efekat kod mnogih ljudi, naravno ne u klasicnom obliku diareja, ve u obliku kasastih stolica. Sam prof. Pauling to potvruje: uzeta 3 grama vitramina C mogu imati vrlo snazan laksantni efekat ako se uzmu na prazan zeludac. Meutim, ako se ista doza uzme na pun zeludac, vitamin C ne mora uope djelovati laksantno. Ili: Virno i njegovi saradnici (1967) kod pacijenata koji su patili od glaukoma (zelena mrena, oboljenje oka sa povisenim pritiskom u ocnoj jabucici), a kojima su davali 30 do 40 grama vitamina C dnevno, samo prvih nekoliko dana patili su od proljeva Opstipacija, odnosno zatvor stolice, moze se obicno kontrolisati odgovarajuim kolicinama vitamina C sto tvrdi Hoffer (1971). Redovito i svakodnevno praznjenje crijeva pridonosi dobrom zdravlju jer se sprijecava nepotrebno zadrzavanje otpadnih tvari u organizmu, odnosno crijevima. Jer, poznato je da izmet sadrzava materije za koje se sumnja da imaju karcinogena svojstva (Bruce R. I sar. 1981). Navodimo jos jedan zanimljiv primjer. Jedini pravi sastojci zuci su zucne soli koje sintentizuje jetra iz holesterola. Najvei dio zucnih soli, posto obave svoje funkcije u tankom crijevu, apsorbuju se u ileumu (donji dio tankog crijeva), te ponovo vrate u jetru. Jedan dio ovih soli pree i u debelo crijevo, gdje, takoer, imaju svoju ulogu. Dobro je da se taj dio zucnih soli ne zadrzava predugo u debelom crijevu, jer i debelo crijevo apsorbuje te soli i takoer, vrati u jetru. Ako se taj dio zucnih soli brzo eliminise iz organizma, onda jetra mora da trosi za novu sintezu zucnih soli holesterol iz krvi i tako opada koncentracija holesterola u krvi. Sta znaci poveana koncentracija holesterola u krvi, posebno za oboljenja srca, to je dobro poznato. Pauling (1986) tvrdi da jutarnje uzimanje 3, 5, 8 ili 10. gr. vitamina C osigurava praznjenje crijeva odmah poslije dorucka. Koliko je potrebno vitamina C, to treba svako sam ustanoviti. Postavlja se pitanje: da li askorbinska kiselina, odnosno vitamin C kao kiselina u velikim kolicinama moze izazvati cir zeluca. Askorbinska kiselina je slaba kiselina. Sam zelucani sok sadrzi hlorovodicnu kiselinu, koja je jaka kiselina, pa jedna

64 slaba kiselina poput askorbinske nee poveati njegovu kiselost. Naprotiv, vitamin C potpomaze zarastanju cira o cemu je opsirno izvijetio Stone (1972).

MINERALNE SOLI I MIKROELEMENTI posebno su vazni za ljudski organizam. Mnogi elementi nalaze se u organizmu, posebno u pojedinim organima u vrlo niskim koncentracijama pa su zato i nazvani mikro-elementima. I pored niskih koncentracija mikroelementi, posebno kikrometali, imaju neobicno vaznu ulogu. Bilo kakve promjene u sadrzaju mikro-elemenata mogu da izazovu ozbiljne poremeaje u organizmu. Od mikro-elemenata najvazniji su: zeljezo, bakar, cink, molibden, mangan, srebro, aliminijum, bor, kobalt, arsen. Zeljezo je posebno poznato kao antianemik. Sastavni je dio homoglobina za kojega se kod respiracije vezuje kisik. Posebno i neki enzimi i enzimski sistemi djeluju preko zeljeza. Prisutno je u vou, povru i drugim biljkama, posebno sargarepi, koprivi, crnome luku, kupusu, persunu i slicno. Bakra u organizmu ima oko 0,0004% ali je posebno vazan za biljni i zivotinjski svijet. elije pojedinih organa ne bi se mogle odrzavati bez prisustva bakra. Posebno je vazan za obnovu elija. Dosta ga sadrze: crni luk, tresnja, jabuka, pomorandza i groze. Mangana u organizmu ima oko 0,0001% ali je jedan od najvaznijih mikro-elemenata za organizam. Ulazi u sastav mnogih enzimskih sistema, regulise funkcije zlijezda, vazan je za metabolizam seera, masti i slicno. Potpomaze funkcije jetre i bubrega. Sadrze ga mnoge biljke; kupus, celer, maslacak, crni luk, krompir i druge biljke. ETERSKA ULJA se nazivaju tako zahvaljujui tradiciji. Prakitcno nikakve veze nemaju sa biljnim uljima kao sto su, naprimjer, maslinovo i ulje iz suncokreta koja se dobijaju u ogrnomnim kolicinama i najvise se upotrebljavaju u ishrani. Eterska ulja sastavni su dio mirisnog ljekovitog bilja u kojem se nalaze u vrlo malim kolicinama i svakoj biljci daju svojstven, najcese prijatan miris. Kako su isparljiva jedinjenja, mogu se iz pojedinoga bilja dobiti na jednostavan nacin, najcese destilacijom sa vodenom parom. Tako, naprimjer, iz biljke ruzmarina (Rosmarinus officinalis) destilacijom sa vodenom parom dobija se ruzmarinovo ulje koje se strucno po biljci zove aetheroleum rosmarini. Ili iz biljke kadulje odnosno zalfije (Salvia officinalis) dobija se etersko ulje kadulje ili strucno nazvano aetheroleum salviae itd. Eterska ulja su smjese razlicitih hemijskih jedinjenja redovito slozenog i komplikovanog sastava, a najcese pripadaju grupi terpena i njihovih homologa. Sa medicinske tacke gledista odlikuju se razlicitim svojstvima. Tako, naprimjer djeluju kao fitoncidi, sto znaci da su sposobni da unistavaju nize organizme. Uporedo sa antimikrobnom aktivnosu sposbna su da stimulativno djeluju na regenerativne procese u osteenome tkivu. S druge strane, neka ulja mogu da iritiraju kozu, a posebno sluzokozu, izazivajui crvenilo i jaci priliv krvi, a cesto i plikove. U ustima izazivaju pojacano lucenje pljuvacke, a u zelucu pojacano lucenje zelucanog soka, cime se poveava apetit i bolje varenje hrane. Kao primjer mogli bismo navesti primjenu bibera. Drugi zacini, kao pomenuti ruzmarin, izazivaju pojacano lucenje zuci sto, takoer, vodi boljem varenju hrane. Dakle, stimulisu motornu i skeretornu funkciju aparata za varenje hrane. Mnoga eterska ulja mogu, takoer, da umanje intenzitet bolova, umire ili pobuuju nervni sistem, utjecu na aktivnost srca, ublazavaju kasalj, pokazuju baktericidno, antisepticko i slicna djejstva.

KRV (lat.-Sanguis)

65 Za nase kazivanje, potrebno je makar ono elementarno znanje o krvi. Ukratno receno, krv je tekuina ciji je zadatak da omogui zivot elijama organizma, koje su, a to moramo podvui, osnovne jedinice organizma. To je tecnost crvene boje od hemoglobina, koji se nalazi u crvenim krvnim zrncima. Kolicina krvi kod odraslog je 5-6 litara. Slabo je alkalrne reakcije ­ oko pH 7,4. Krv cirkulise u sistemu krvnih zila; arterijama i venama. Na cirkulaciju je pokree srce. Aterijska krv je izrazito crvena, dok je venska tamnocrvena. Funkcija krvi je vrlo slozena. Ona prenosi kisik od plua do svih tkiva, a ugljicni dioksik obrnuto, sto predstavlja respiratornu funciju. Kod probave hrane ugljikohidratati i bjelancevine se u probavnom sistemu razlazu na glukozu i aminokiseline, te kao takvi prelaze u krv (vidjeti: Probava hrane), kojom se prenose do pojedinih organa, tkiva i elija sto prestavlja nutritivnu funkciju krvi. Takoer prenosi razgraene proizvode metabolizma do organa za izlucivanje sto predstavlja ekskretornu funkciju. Krv regulira tjelesnu temepraturu, kao i kolicinu vode u tkivima sto je njena regulatorna funkcija. Krv sadrzi mnoga antitijela, kao i leukocite koji sudjeluju u zastiti organizma protiv mikoorganizama i drugih stetnih tvari sto je njena odbrambena funkcija. Prenosi jos hormone, enzime i vitamine, te jos i putem trombocita i faktora koagulacije sudjeluje u hemostazi. Krv se sastoji od dva dijela koja se mogu lako razdjeliti: krvne elije ili krvne jedinice i krvne plazme. Ako se krv zgrusa, izdvaja se svjetlozuta, bistra tekuina koja prestavlja krvni serum. Prakticki, ova bistra tekuina odnosno serum predstavlja tekuinu bez fibronogena i najveeg dijela drugih faktora zgrusavanja krvi, pa se po tome serum razlikuje od krvne plazme. Eritrociti su najbrojnije krvne jedinice ciji se broj kree od 4 do 5 miliona u milimetru kubnom*, a u kojima je najvise zastupljen hemoglobin. Vazan je broj eritrocita jer se pomou hemoglobina transportira kisik iz plua u tkiva. Eritrociti imaju i druge funkcije koje pomou narocitog mehanizma transportira ugljen-dioksid iz tkiva u plua. Hemoglobin u eritrocitima je odlican acido-bazni pufer. Eritrociti se uglavnom proizvode u kostanoj srzi.** Obzirom na njihov broj, stvaraju veliku povrsinu od oko 3000 do 4000 m2. Okrugle su jedinice slicne disku, ciju povrsinu sacinjava membrana od proteina, lipida i steroida. Takoer sadrzi i dosta vode, otprilike oko 60%, na hemoglobin, koji prestavlja pigment disanja, otpada oko 34% cjelokupne tezine jedinice. Ostalo do 100% su proteini, fosfolipidi, dosta kalijuma, te aminokiseline. Eritrocit nema jezgru. Do 5. godine zivota eritrociti nastaju u kostanoj srzi gotovo svih kostiju. Kasnije kostana srz drugih kostih nastavlja da proizvodi eritrocite. ___________________________ *Nesto manje kod zena. ** Kostana srz svih kostiju ne proizvodi eritrocite. Leukociti su takoer element krvi sto podrazumijeva jedinice u krvi koje sadrze jezgro. Nazivaju se i bijela krvna zrnca. Broj leukocita u krvi je izmeu 4000 i 8000 u mm3. Brojevi ispod 4000 prestavljaju leukopeniju*, a iznad 10000 ­ leukocitozu**, sto upuuje na neke patoloske promjene u organizmu. Potrebno je napomenuti da organizam covjeka napadaju bakterije, virusi, razlicite vrste parazita i gljivica koji mogu izazvati razlicita oboljenja ako prodru dublje u tkvio. Bakterije i virusi mogu izazvati teska pa i smrtonosna oboljenja: upale plua, streptokokne infekcije, tifus i, sto je za nas narocito intresantno, razlicite vrste hepatitisa. U tome slucaju aktivira se jedan sistem koji se bori protiv ne samo zaraznih

66 oboljenja, ve i protiv toksicnih agenasa. Ovaj sistem naziva se leukociti. I ocito je da se taj sistem ne sastoji od jedne vrste bijelih krvnih stanica, jer ga u tome slucaju ne bi zvali sistem. No, prije nego zavrsimo s leukocitima, napomenimo da u obranu organizma, pored leukocita, priskacu jos tkivni makrofagi i limfaticno tkivo. __________________________________________ *Lekupenija (leucopenia)- smanjen broj bijelih krvnih jedinica u perifernoj krvi, koja se javlja kod nekih obljenja kao: trbusni tifus, veina virusnih infekcija, influenca. **Leukocitoza (leucocytosis)- prolazno poveanje broja leukocita u perifernoj krvi, koje mogu izazvati mnogi cinioci kao sto su infekcije, zapaljenja, krvavljenja... Leukociti se stvaraju u kostnoj srzi kao granulociti i monociti i kao manji dio limfocita. Najvei dio limfocita i plazma jedinice nastaju u limfatickom tkivu. Transportuju se pomou krvi u razlicite dijelove organizma gdje e biti upotrijebljeni. Posebno su vazni granulociti i monociti, jer mogu ,,traziti i unistvati" bilo koji strani agens. Granulociti, kao najbrojniji leukociti, pokretne su jedinice i glavna elijska obrana organizma. Zovu se i mikrofagi, jer najveim dijelom fagocitiraju bakterije i manje cestice. Limfociti cine otprilike jednu treinu svih bijelih jedinica krvi i pokretne su jedinice. Limfociti stvaraju globuline i to po svoj prilici beta i gama frakcije, zbog cega igraju vaznu ulogu u imunoloskoj obrani organizma, jer su antitijela najveim dijelom gama- globulini, ili pak vezani za ovu vrstu globulina. Antitijela se oslobaaju propadanjem limfocita, a posto taj proces ide velikom brzinom, tj. stvaranje i propadanje limfocita, tom prilikom se oslobaa vea kolicina globulina cija je uloga u odbrani organizma vrlo velika. Kada virusi napadnu na organizam odnosno elije organizma, onda one luce proteine koji se zovu interferoni. Naucnici su otkrili interferone 1957. godine. Dokazali su da elije napadnute od virusa izlucuju supstance koje imaju sposobnost da zastite druge elije koje nisu napadnute virusom. Te zastitne supstancije nazivaju se interferonima. O interferonima diskutujemo na drugom mjestu. (Vidjeti: Interferoni, Str. ). Trombociti su vezani za jedan pojam koji se zove hemostaza, a koji oznacava zgrusavanje krvi, odnosno zaustavljanje krvarenja sto ukljucuje nekoliko mehanizama. Trombociti su inace kvne plocice, vrlo sitne, okrugle ili ovalne, najmanje jedinice periferne krvi koje nastaju u kostanoj srzi, ali postoje dokazi da se dobar dio trombocita (17-33%) stvara i u pluima. Naravno, stvaranje trombocita ne ide ovako jednostavnim putem, ali za nase potrebe je ovo dovoljno. Normalan broj tombocita varira kod razlicitih autora, ali uzimimo neki prosjek od 140x10 na devetu (oznaci brojem 9 na desetki!-op.p.) do 500x10 na devetu (isto oznaci!) na litar krvi (S.Stefanovi i dr. Interna medicina, Medicinska knjige, Beograd-Zagreb, 1989). Vijek zivota trombocita iznosi normalno 8-12 dana. Glavna uloga tormbocita je, kako ve rekosmo, u hemostazi. Sama hemostaza je komplikovan proces koji sprijecava gubljenje krvi poslije povrede nekog krvnog suda. U te komplikovane mehanizme hemostaze nema potrebe da se dalje upustamo. Navedimo jos samo to da snizene vrijednosti trombocita, drugim rijecima patolosko snizenje trombocita, izaziva trombocitemiju.

67 Plazma je tecni dio krvi, odnosno ekstracelularna tekuina u kojoj se, pored ostalog nalaze i eritrociti pa zajedno sa njima cini krv. U plazmi, pored eritrocita, ima jos i fibrinogena koji igra znacajnu ulogu u zgrusavanju krvi. Plazma je prakticki vodena otopina. Pored vode od oko 90-92%, u plazmi se nalaze otopljene mnoge materije, u prvom redu bjelancevine, zatim ugljikohidrati i masnoe. Kada se kaze ugljikohidrati, prvenstveno mislimo na glukozu. Tu takoe dolaze i neorganske soli. U plazmi mozemo nai mnoge mineralne soli, od kationa: Ca, Mg, Na i Ka, od aniona: fosfati, sulfati, hloridi, hidrokarbonati, pa i joda. Sveukupno 8-10%. Proteini odnosno bjelancevine su albumini, globulini, ve spomenuti fibrinogen, lipoproteini, nukleoproteini i seromukodi. Ima tu nesto i aminokiselina (glutamina, alanina, glucina, nesto lizina, a i drugih aminokiselina) ali u vrlo niskim koncentracijama. Ima nesto i uree. Kada se govori o mastima uglavnom se misli na neutralne masti, fosfolipide, slobodne masne kiseline i holesterol. U plazmi se nalazi nesto vitamina. Njihova koncetracija zavisi od kolicine uzete hranom. Hormoni se plazmom prenose od mjesta njihovog nastanka do mjesta djelovanja. Posebno treba navesti i enzime. Smatra se da od ukupne kolicine proteina, 1% otpada na enzime. Od boja u plazmi u prvome redu treba navesti bilirubin. I jos nesto posebno vazno: plazma je dio ekstracelulatorne tekuine. Plazma sadrzi ko 70gr/lit bjelancevina. To su albumini, globulini i fibrinogen. Posebno su interesantni globulini plazme: alfa, beta i gama. Za nasa razmatranja najvazniji su gama-globulini, jer imaju posebnu ulogu u obrani organizma od infekcija, jer oni i cine najvei dio antitijela i odupiru se infekciji i toskicnosti, tj. daju tijelu svojstvo koje se zove imunost. Zovemo iz imunoglobulinima. Za fibrinogen ve znamo da je vazan u mehanizmu zgrusavanja krvi. Serum je, ukratno receno, krvna plazma bez fibrinogena, odnosno dio krvi zlatnozute boje koji se izdvaja poslije koagulacije krvi. O ovome sire u dijelu: Serologija kod virusnih hepatitisa.

PRVI LABORATORIJSKI TESTOVI KOJI UKAZUJU DA MOZDA SA JETROM NESTO NIJE U REDU AlAT ­ Anin Amino Trasnfereza (ili SGPT ­ Serumska Glutamat-Piruvat Transaminaza) - je enzim koji se stvara u hepatocitima, glavnim elijama jetre. Ako je hepatocit osteen ili umire, ovaj enzim izlazi u struju krvi. Svi tipovi hepatitisa pokazuju u krvi pojacanu aktivnost ovog enzima. Tacno odreivanje upalnih aktivnosti ili kolicinu izumrlih elija jetre, moze se jedino odrediti biopsijom jetre. AsAT ­ Aspartat Amino Transaminaza (ili: SGOT ­ Serumska GlutaminatOksalacetat Transaminaza). AsAT je enzim slican AlAT-u ali manje specifican za oboljenje jetre. Moze biti povisen i kod osteenja srcanog misia. U nekim uslovima, kao sto je alkoholni hepatitis, povisena vrijednost aktivnosti u serumu AsAT moze biti visa od povisenja u serumu AlAT niova.

68 Gama ­ glutamil ­ transppetidaza (gama ­ GT) ­ Enzim koji se stvara u zucnim kanalima, moze biti povisen u serumu bolesnika sa oboljenjima kanala. Povisene vrijednosti gama­GT, narocito sa povisenim vrijednostima alakalne fofataze, sugerise na oboljenja zucnih kanala, ali moze i gotovo svakom oboljenju jetre, ponekad i kod potpuno zdravih osoba. Gama­GT moze biti povisen zbog primjene mnogih lijekova ili alkohola, a da pri tome izostane bilo kakvo osteenje ili upala. Alkana fosfataza je enzim, tacnije receno porodica srodnih enzima, koji nastaju u zucnim kanalima, crijevima, bubrezima, placenti i kostima. Zajedno sa blago povisenim AlAT i AsAT aktivnostima sugerise oboljenja zucnih kanala. Aktivnost alkalne fosfataze moze znatno biti povisena kod opstrukcije zucnog kanala ili kod oboljenja zucnih kanala kod npr. primarne biliarne ciroze ili kod primarnog skleroticnog holangitisa. Alkalna fosfataza moze takoer pokazati povisenu aktivnost kod nekih poremeaja na kostima. Bilirubin najveim dijelom nastaje raspadom ostarijelih crvenih krvnih elija (kao i iz nekih drugih izvora). Normalno putuje krvlju do jetre, gdje se hemijski modifikuje procesom konjugacije i izlucuje u zuc, prolazi u crijeva i djelimicno i repsorbuje u crijevima. Koncentracija bilirubina moze da poraste u krvi ili zbog porasta stvaranja, smanjenja prihvata od strane jetre, smanjenom konjugacijom, smanjenom sekrecijom iz jetre ili zbog blokade zucnih puteva. U slucaju porasta stvaranja, smanjenja prihvatanja od strane jetre i smanjenja konjugacije, ne-konjugirani, odnosno tzv. indirektni bilirubin, bie prvenstveno povisen. Kada je umanjena sekrecija iz jetre, ili zakrecenja cucovoda, konjugirani, odnosno direktni bilirubin bie primarno povisen. I neka druga oboljenja npr. poveana destrukcija, odnosno razaranje crvenih krvnih zrnaca, mogu dovesti do povisenja koncentarcije bilirubina u serumu. Kod hronicno stecenih oboljenja jetre, koncentracija bilirubina u serumu je obicno u normalnim granicama bez obzira na znatno osteenje jetre i prisustva i ciroze. Kod akutnih oboljenja jetre, bilirubin je obicno povisen, u zavisnosti od jacine akutnog procesa. Kod zakrecenja zucnog kanala ili oboljenja zucnih kanala, kao npr. biliarne ciroze ili skleroznog holangitisa, alkalna fosfataza i gama­GT mogu biti cesto poviseni pored koncentracije direktnog bilirubina. Alubimin je vazniji protein koji cirkulira u kvi. Sintetizira ga jetra i izlucuje u krv. Niska koncentracija serumskog albumina ukazuje na slabu funkciju jetre. Koncentracija albumina u serumu je obicno u normalnim granicama kod hronicnih oboljenja jetre, pa i u slucaju ciroze jetre. Nivoi albumina mogu biti niski u uslovima drugih oboljenja jetre ukljucujui pothranjenost (malnutrition), neke bolesti bubrega i druga, istina rjea oboljenja. Protrombinsko vrijeme - Mnogi faktori potrebni za zgrusavanje krvi stvaraju se u jetri. Kada su funkcije jetre ozbiljno narusene, njihova sinteza i sekrecija u krv je u padu. Protrombinsko vrijeme je jedan od krvnih testova napravljen u laboratoriji, a produzen je kada je neki od faktora zgrusavanja koji se stvara u jetri nizak. Kod hronicnih oboljenja jetre, protrombinsko vrijeme obicno je produzeno. Protrombinsko vrijeme takoer moze biti produzeno u slucaju manjka K vitamna.

69 Plocice (Platelets) najsitnije krvne cestice (prakticki fragmenti megakaryocyta) neophodne za zgrusavanje krvi. Kod nekih, koji boluju od jetre slezena postaje uveana posto se ometa tok krvi kroz jetru. Zbog toga se plocice izdvajaju u uveanu slezenu. Broj plocica moze biti nenormalan u mnogim slucajevima, a ne samo u slucaju oboljenja jetre. Elektroforeza Serum­proteinski testovi, odnosno elektroforeza je koristan test za pacijente sa oboljelom jetrom, jer nam moze dati odnosno biti putokaz za pojedine diagonosticke mogunosti. Naprimjer u cirozama, albumin moze biti snizen, a gamaglobulin povisen. Gama-globulin moze znatno biti povisen u nekim tipovima autoimunih hepatitisa. Da objasnimo zasto smo o ovome govoriti. U ovim tekstovima, glavni proteini iz seruma mogu se radzvojiti u elektricnom polju i odrediti njihove koncentracije. Postoje cetiri glavna tipa serumskih proteina koji se odreuju ovim testovima: albumin, alfaglobulini, beta-globulini i gamaglobulini.

NORMALNE I POVISENE VRIJEDNOSTI ENZIMA KOD LABORATORIJSKIH ISPITIVANJA JETRE

Abnormalne vrijednosti Normalne vrijednosti Blago povisene AsAT AlAT Gama- GT AP Bilirubin Albumin Potrombinsko vrijeme Bijela krvna zrnca* Hematokrit** 40 UI/L 45 IU/L 40 IU/L 112 1,2 mg/dl 4,0 g/dl 14 sek 5000 ­ 10000 43 ­ 49% (37 ­ 43% zene) 40 ­ 200 45 ­ 200 60 ­ 200 112 ­ 300 1,2 ­ 2,5 4,0 ­ 4,5 14 ­ 17 Jako povisene 200 200 200 300 2,5 4,5 17

* Bijela krvna zrnca = broj bijelih krvnih zrnaca u cm3 ** Htc ­ hematokrit = % krvi okupiran od crvenih krvnih zrnaca Povisene transaminaze (AsAT i AlAT) desavaju se u slucajevima sto ljekare navodi na tacnu diagnozu. Neki mogui slucajevi su slijedei: Viralni hepatitisi, bolesti jetre

70 izazvane alkoholom, masna jetra, problemi jetre izazvani lijekovima, autoimuni hepatitis, genetska oboljenja jetre, tumori jetre, srcane mane i sl. Imunogeni sistem ­ obranbeni sistem organizma Bilo kakvo strano tijelo da prodre u ljudski organizam suocit e se sa obranbenim sistemom covjekova organizma. Taj obranbeni sistem naziva se imuni sistem. Da se malo dotaknemo tog sistema, navest emo neke cinjenice u vezi sa obranom organizma od napada virusa ­ virusa hepatitisa. Imuni sistem covjecijeg organizma slikovito mozemo opisati kao obranbenu armiju koja se mobilise onda kada organizam bude napadnut od stranih tijela, u konkretnom slucaju od virusa hepatitisa. Strano tijelo, ili strana tijela, koja su prodrla u organizam, u ovome slucaju virusi hepatitisa, nazivamo antigenima, za razliku od one armije koja e stupiti u borbu protiv antigena, a koju nazivamo antitijelima. Imuni sistem covjeka sa vise ili manje uspjeha boriti e se protiv stranih tijela, sto zavisi od snage imunog sistema svake osobe. Uzimamo slijedei primjer: ako u organizam prodre virus hepatitisa B kao strano tijelo, odnosno antigen, tada e imuni sistem organizma proizvesti antitijelo, u konkretnom slucaju hepatitis B antijtijelo. Ovo tijelo - hepatitis B antitijelo, u najveem broju slucajeva nadjaca antigen B hepatitisa i eliminira ga iz organizma prije nego napravi neku veu stetu na elijama jetre ­ hepatocitima. I jos nesto: imuni sistem organima tim cinom postaje otporan na eventualne nove agresije virus hepatitisa B, tj. oganizam postaj imun na agresiju virusa hepatitisa B. Naprijed smo kazali: "u najveem broju slucajeva". Ako antitijelo ne nadjaca antigen, tada e agresija virusa B iz akutne forme prei u hronicnu. I antigeni i antitijela mogu se odreenim hemijskim metodama odrediti u serumu krvi, kojega mozemo definirati kao tekuinu krvi koja se izdavaja poslije koagulacije crvenih krvnih zrnaca. Serum mozemo jos definisati i kao krvnu plazmu, ali bez fibrinogena koji se utrosi na koagulaciju crvenih krvnih zrnaca. Takvi testovi e pokazati da li je neko eksponiran ili je bio eksponiran virusima hepatitisa, u konkretnom slucaju kojeg smo ranije naveli ­ virsuma hepatitisa B. Ovakve analize krvi odnosno seruma, nazivaju se seroloskim analizama, u konkretnim slucajevima hepatitisa ­ seologija hepatitisa. Ovi seroloski testovi su potrebni kako bi se tacno odredilo da li su virusi hepatitisa uzrok nekih nenormalnosti u funkcioniranju jetre, a ako jesu, koji je virus hepatitisa u pitanju? Takoer ovi testovi e pokazati da li se aktivirao imuni sistem organizma za borbu protiv virusa i kojih virusa. Ovdje smo se samo u kratnim crtama upoznali sa nekim osnovama serologije, a citavu stvar emo prosiriti na konkretnim slucajevima napada virusa hepatitisa na organizam. HEPATITISI (zapaljenja jetre) Ovo su najneprijatnija oboljenja jetre koja izazivaju degenerativne promjene, izumiranje veeg broja elija jetre i zapaljenja u jetri, najcese sa akutnim tokom, ali mogu prei i hornicno oboljenje sto dalje vodi drugim komplikacijama, npr. prema cirozi jetre, karcinomu i drugim manifestacijama, sto zavisi od intenziteta promjena, odnosno tezine hepatitisa i drugih uzroka. Kako su kod hepatitisa osteene funkcije jetre, u metabolizmu ugljikohidrata, proteina, odnosno bjelancevina, lipida, odnosno masti, vitamina, minerala i mikroelemenata, te procesima detoksikacije, to se direktno manifestuje i na ostale organe i funkcije: zucnu kesicu, limfne zlijezde, pankreas, hematopoetski aparat, limfni aparat i uopste citav organizam.

71 Cesto se pogresno misli da je medicinsko ime hepatitis sinonim za medicinsko ime viralni hepatitis i da su sve forme hepatitisa zarazne. Ime hepatitis je sveobuhvatno ime za bilo koju upalu odnosno inflamaciju jetre i ne moze obuhvatiti specificne slucajeve i znacenja ­ zarazan. Uostalom, termin inflamacija jetre znaci iritaciju ili uveanje elija jetre. Hepatitis je termin za mnoge razlicite slucajeve. Samo slucajevi hepatitisa koje je izazvao virus (viralni hepatitis) moze biti zarazan za druge. Hepatitise, moze se rei, najcese izazivaju virusi hepatitisa. Zatim dolaze autoimuni hepatitisi, alkoholni hepatitisi, hepatitisi koje izazivaju drugi otrovi odnosno toksini, hemijske supstancije, lijekovi, hemijske supstancije na radnom mjestu, trovanje gljivama, rjee i neki fizikalni faktori. Od intenziteta djelovanja ovih faktora zavisi i tezina hepatitisa. Ovdje se nikako ne smiju zaboraviti ni genetski faktori i predispozicije. Najcesi su hepatitisi izazvani virusima hepatitisa. Obicno su aktunog toka, ali pod specificnim uslovima mogu prei i u hronicne sa daljim mnoguim komplikacijama. Dakle, virusne hepatitise djelimo na: - hepatitise akutne virusne (hepatitis acuta infectiosa) i - hepatitise hronicne (hepatitis chronica). Najvaznije virusne hepatitise oznacavamo slovima: - Hepatitis A, - Hepatitis B, - Hepatitis C, - Hepatitis D (Hepatitis delta virus HDV), - Hepatitis E, - Hepatitis F, - Hepatitis G, - Hepatitis TTV (Transfuzion Transmitted Virus) i - Hepatitis S.E.N. ­ V. Virusi ovih hepatitisa, kada izazovu zapaljenje jetre, onda se ta pojava naziva ­ virusni hepatitis. Tipovi virusa koji mogu izazvati, odnosno biti uzrocnici virusnih hepatitisa, su: A (HAV ) ­ Picornavirus, B (HBV) - Hepadnavirus, C (HCV) ­ Flavivirus, D (HDV) ­ Varietet B, E (HEV) ­ Calicivirus, F - Picornavirus, G (HGV) ­ Flavivirus Jetru mogu napasti i neki drugi virusi kao sto su: Enstein­Barr-ov virus ili Herpes simpleks virus. Cesto mikro-organizmi izazovu neku drugu bolest na drugim organima, pa se osteenje jetre javi kao indirektno. To su tzv. sekundarni hepatitisi, cije izvore treba traziti u obljenjima od TBC, AIDS-a, sepsi krvi, sifilisu... Takoer i virus zute groznice, te jedna spiroheta koja izaziva Vajlovu bolest (spiroheta Inada ­Ino). U borbi protiv virusnih hepatitisa na raspolaganju stoje mnoge ljekovite biljke koje se mogu podijeliti na: Voe, Povre, Zacinsko bilje i Samoniklo ljekvoto bilje. O tome se govori na drugome mjestu. Postavlja se pitanje: sta je sa sintetskim ljekovima. Primjena npr. sintetskih interferona, ribavirina, limuvidina, labukavira i adefovira ostavljaju mnogo prostora za daljnja istrazivanja, posebno sinergika.

72 Iskoristimo ovo mjesto da samo naznacimo sta je to prvi clan koljeg smo ovdje naveli ­ interferon. Inteferon je protein koji se normalno stvara u organizmu za borbu protiv virusa podrazavajui imuni sistem. Moze se dobiti i sisntetski. Lijek Alfa Inteferon je sintetick reprodukija prirodnog interferona. O interferoina i drugim lijekovima kojima se pokusava rijesiti pitanje, u prvome redu hronicnog hepatitisa B, a zatim i hepatitisa C, govori se opsirnije na drugom mjestu. (Vidjeti: Interferoni str. ). Na ovome mjestu mogli bi postaviti pitanje: Zar ljekovito bilje ne bi moglo djelovati sinergicki kod primjene gore navedenih sintetickih lijekova ili onih koji e tek biti uvedeni u terapiju hepatitisa. Ili obrnuto? Na osnovu do sada recenog hepatitisa mozemo podijeliti u dvije grupe: a) hepatitisi autoimuni: hepatitisi izazvani zloupotrebom alkohola, djelovanjem toksicnih materija i masnom jetrom. b) virusie hepatitiie: hepatitisi koje smo oznacili slovima od A do G i hepatitisi TTV i S.E. N.-V. Proizilazi da hepatitisi grupe a spadaju u kategoriju nezaraznih hepatitisa, za razliku od hepatitisa grupe b, virusnih, zaraznih hepatitisa koji se prenose virusima hepatitisa. Zakljucno se moze rei: hepatitisi iz grupe a, ne mogu prenositi sa jedne osobe na drugu, za razliku od hepatitisa iz grupe b koji se mogu prenositi. Postoje i slijedee mogunosti: ako neko boluje od hepatitisa iz grupe a, moze dodatno oboljeti, tacnije receno moze biti inficiran i nekim virusom hepatitisa iz grupe b, npr. virusi hepatitisa B ili C. No postoji i slijedea mogunost: ako neko boluje od virusnog hepatitisa iz grupe b) moze takoer da se zarazi i nekim drugim virusom iz iste grupe, npr. ako boluje od virusnog hepatitisa B, moze naknadno sa se zarazi i virusom hepatitisa C. Ima i ova mogunost: ako neko boluje od infektivnog hepatitisa B, moze mu se pojaviti i hepatitis D (Delta virus) zbog pogresne raplikacije virusa B (vidjeti: Hepatitis D). Mora se nesto odmah razjasniti: Viralni hepatitisi su jedno veliko zlo i o njima moramo imati jasne stavove. Nikako se ne smije zapasti u pogresna tumacenja. Pogresna tumacenja mogu nas odvesti do konfuzija, nepotrebnog mjenjanja stila zivota i nepotrebnih briga. Jedna od najtezih pogresaka je kada se poistovjete virusni hepatitisi, izazvani virusima hepatitisa, sa virusom HIV-a koji izaziva AIDS. Treba znati da se prakticki jedan tip virusa ne moze preobraziti u drugi tip virusa*. Ali, u organizmu se mogu nai isvoremeno dva tipa virusa hepatitisa. Naprimjer, ljudski organizam moze biti istovremeno zarazen virusima B i C, ali i B+D (Delta ­ virus). Nikako se ne smije smatrati ako su nestali simptomi virusnog hepatitisa, da je bolest iscezla. Bez obzira sto je jetra fanatican, zilav, otporan i elastican organ, ne smije se suvise opustati kada se osjea bolje, jer virus je jos uvijek tu i moze se aktivirati. Ako je neko prebolovao akutnu formu virusnog hepatitisa B ili C, pa i hepatitisa A, ostatak zivota mora biti na oprezu, bez obzira na steceni imunitet. Svi tipovi viralnih hepatitisa ne moraju izazvati i akutnu i hronicnu formu hepatitisa. Tako naprimjer, virusni hepatitisi A i E, a vjerovatno ni hepatitis F, ne prelaze u najveem broju slucajeva u hronicni oblik. Ako i preu, onda su za to potrebni posebni uslovi (vidjeti: Akutni hepatitisi ­ hepatitis A npr.). S druge strane, virusni hepatitisi B, C i D mogu izazvati hronicne oblike hepatitisa sa daljim napredovanjem prema cirozi jetre i komplikacijama sve do raka. Da jos jednom podvucemo: Onaj ko je zarazen jednom vrstom virusa hepatitisa, moze istovremeno biti zarazen i drugom. Ako je neko prebolovao akutnu formu hepatitisa A (koji se u najveem broju slucajeva javlja samo u akutnoj formi) nakon cega se postaje i

73 ostaje imun, to ne znaci da je stekao imunitet i na sve ostale forme virusnih hepatitisa, naprimjer hepatitise B ili C. _______________________________________ * Ipak pogledati repikaciju virusa B i pri tome nastajanje virusa D (Delta ­ virus).

Serologija hepatitisa Prisjetimo se sada onog odjeljka naprijed kojega smo nazvali Krv (vidjeti: Krv, str. ) Ponovimo da se krv lako moze razdvojiti na krvne elije i krvnu plazmu. Tu je jos i trei dio, krvni serum, koji je ukratko receno, krvna plazma bez fibrinogena, koji je bjelancevina krvne plazme, a jedan od neophodnih faktora zgrusavanja krvi. Dakle, iz zgrusene krvi, odnosno plazme ostaje serum, krvni serum. Navedimo dvije vazne serumske komponente: SGOT ( serumsku glutaminat oksalacetat transaminazu), enzim naen u mnogim dijelovima tijela, pa i u jetri. Enzim SGOT odgovara sadasnjoj oznaci AsAT (Aspartat amino transaminazi), enzim AlAT (Alanin amino transferaza) nekada oznacavana kao SGTP (serumska glutamat­piruvat transaminaza). Ove transaminaze vezane su za upalne i/ili povrede jetre, stanje poznato kao hepatocelularno osteenje jetre. Osteenje jetre cesto rezultira povisenjem aktivnosti AsAT i AlAT u krvi. Povisene vrijednosti transaminaza pojavljuje se vrlo cesto, dovode u nedoumicu oko tacne diagnoze. Neki mogui uzroci povisenih vrijednosti mogu biti: - Virusni hepatitisi, - Oboljenja jetre zbog zloupotrebe alkohola, - Lijekovima izazvani jetreni poremeaji, - Masna jetra, - Autoimuni hepatitis, - Genetska osteenja jetre, - Tumori jetre i - Neki problemi sa srcem. Moraju se dakle provesti dodatna ispitivanja da bi se tacno odredilo sta je to lose sa jetrom ili mozda nije. Antigeni (An) i Antitijela (Ab) Svaki covjek ili zena raspolazu sa prirodnim obranbenim sistemom poznatim pod imenom imuni sistem. Imuni sistem ima zadatak da se bori protiv stranih supstancija koje prodru u organizam kao nametnici i to opasni, kao sto su naprimjer virusi hepatitisa. Oni sa slabim imunim sistemom koji su eksponirani virusima hepatitisa, manje je vjerovatno da e se odbraniti i eliminisati virus iz tijela, u odnosu na one sa imunim sistemom koji dobro funkcionise. Postoje dva pojma vrlo vazna kada se govori o imunom sistemu. Ta dva pojma su: Antigen (Ag) i natibody (Ab). Antigen je strana supstancija, kao npr. virus hepatitisa, a natibody je npr. kao vojnik imunog sistema koji se bori protiv antigena, u ovom slucaju protiv virusa hepatitisa, uzmimo hepatitisa B. Ako je antigen, npr. kao antigen hepatitisa B, prisutan u tijelu, antibody (Ab) u tome slucaju, hepatitis B antibody stvara se u imunom sistemu, tacnije receno od imunog sistema. Antibody (antitijela) spajaju se sa antigenom da bi antigen iz tijela maknuli i tako napadnutog ucinili imunim na hepatitis B. Hepatitis posebni antigeni i antitijela mogu se odrediti i tako dobiti posebni krvni testovi, odnosno testovi krvi. Ovi testovi mogu potvrditi da je neko u ovom trenutku ili nekada bio eksponiran virusom hepatitisa.

74 Ovi testovi krvi oznacavaju se kao seroloski testovi ili preczinije hepatitis serumski testovi. Hepatitis serumski testovi potrebni su da se sazna da li je i koji virus uzrok jetrenim problemima i koji posebni virus je aktuelno uzrocnik. Imunoglobulini Imunoglobulini su protutijela (Ab) proteinske prirode vezani za imuni sistem. Drugi termin je antigen (an) koji podrazumijeva antigen kao strano tijelo (npr. virus hepatitisa), protutijelo (Ab ­ antibody) slikovito prikazano kao jedan od vojnika imunog sistema koji se bori protiv antigena (An). Imunoglobulina je pet (5): A, G, M, D i E. Tacnije, odreeni su kao: IgA, IgG, IgM, IgD i IgE. Neki od imunoglobulina pokazuju porast koncentrcije, tacnije receno aktivnosti u slucaju da organizam napadnu neki antigeni (An), konkretno antigeni hronicnih hepatitisa. Tih imuoglobulina je 3: A, G i M dakle: IgA, IgG i IgM. Upravo ova tri imunoglobulina mogu pomoi da se odredi da li postoji neko ozbiljnije osteenje jetre. Ni simptomi, ni neki funkcionalni testovi jetre ne mogu definitivno potvrditi da neko ima hepatitis npr. A. Te se manifestacije takoe ne mogu upotrijebiti za razlikovanje hepatitisa A od drugih formi hepatitisa. Pozabavimo se sada virusnim hepatitisom A (HAV). Ako je neko obolio od hepatitisa A, u serumu tog oboljelog mogu se nai imunolobulini IgM i IgG, kao antitijela (Antibody ­ Ab) hepatitisa A. Ostali funkcionalni testovi, koje smo naprijed naveli (Vidjeti: Prvi laboratorijski testovi koji ukazuju da mozda s jetrom nesto nije uredu), kao npr. simptomi, te neki znakovi opasnosti, ni neki jetreni funkcionalni testovi ne mogu definitivno potvrditi da je neko obolio od virusnog hepatitisa A (HAV), niti se te manifestacije mogu upotrijebiti za razlikovanje hepatitisa A od drugih formi hepatitisa. Jedini nacin da neko sigurno boluje, odnosno da je inficiran virusom hepatitisa A (HAV), je dobiti testove krvi poznate kao serumski testovi hepatitisa A. Ovi testovi ukljucuju dva imunoglobulina i antitijelo (Ab): imunoglobulin M (Igm) i imunoglobulin G (IgG), Antitijela (Ab) za viruse hepatitisa A su imunoglobulini M (IgM) i imunoglobulin G (IgG). Ako neciji testovi budu pozitivni na prisustvo imunoglobulina M (LgM) koji je antitijelo (Ab) na HAV (HAV-Ab-IgM), to znaci da je doticni obicno inficiran sa HAV (Hepatitis A Virusom), ili da je bio inficiran nedavno. HAV- Ab-IgM postaje pozitivan otprilike jednu nedjelju nakon sto je neko bio izlozen HAV i moze ostati pozitivan na infekciju oko 6 mjeseci. To antitijelo (Ab), poslije toga se vise ne moze odrediti. Ukoliko su neciji testovi pozitivni na prisustvo imunoglobulina G (IgG) koji je antitijelo (Ab)* za HAV (Hepatptis A Virus) ­ HAV Ab IgG, a u slucaju da imunoglobulin IgM odnosno HAV Ab IgM nije dugo ustanovljen, to dokazuje da je doticni nekada ranije bio izlozen HAV-u, te je imunoglobulin M (IgM), odnosno (HAV ­ Ab IgmM), nakon 6 mjeseci postao nemjerljiv, ali nakon toga vise nije imao aktivnu infekciju. Ti oboljeli vise se nikad ne mogu inficirati sa HAV, niti mogu biti infektivni za druge, tj. postali su otporni za infekciju HAV ubudue, ali nisu postali zastiteeni protiv infekcija drugim virusima kao sto su virusi B ili C. HAV Ab IgG ostaje pozitivan citavog zivota i moze se uvijek odrediti u krvi. ____________________________________________ * (Ab) ­ antibody, antitijelo, upotrebljavamo engleski termin iz praktickih razloga. Biljke i biljna sredstva koja vrse detoksikaciju i cisenje jetre i krvi: borovnica, maslacak, maslina, maslinovo ulje, pirevina, paradajz, prasa, sljiva, sumska jagoda.

75 Ostale biljke koje se upotrebljavaju u vidu caja, odnosno infuza, zacina ili na drugi nacin: blazeni ckalj, dragusac, gorka djeteljina, kamilica, majcina dusica, neven, pelin, iirot- narocito za pobuivanje apetita, petrovac, rusa, sikavica, smilje, timijan, sipurak. Speciesi koji se upotrebljavaju kod hepatitisa: - Folium Menthae piperite (List nane) - Flores Helichrisii (Cvijet smilja) - Herba Absinthii (Herba pelina) - Folia et flores Serpilli (List i cvijet timijana) aa 25 Supenu kasiku cajne mjesavine preliti s 2 dcl kljucale vode. Promijesati i poklopiti. Procijediti nakon 10 ­ 15 minuta. Piti 3 puta dnevno, nezaslaeno, prije jela. Folium Menthae piperite (List nane) Herba Chelidonii (Herba ruse) Crtex Berberidis (Kora zutike) Folium Melissae (List melise) Herba Hyperici (Herba kantariona) aa 20

Supenu kasiku cajne mjesavine preliti sa 2 dcl kljucale vode. Promijesati i poklopiti. Procijediti nakon 20 minuta. Piti ujutro i navecer na prazan stomak kod hepatitisa (Stanczyk, 1976). U strucnoj i naucnoj literaturi mogu se pronai i mnogi drugi recepti cajnih mjesavina protiv hepatitisa. Od takvih cajnih mjesavina treba preporuciti. - Folium Menthae piperite (List nane), - Flores Chamomillae (Cvijet kamilice), aa 60,0 - Herba Hyperici (Herba kantariona), - Herba Violae tricoloris (Herba polj. ljubicice), - Herba Millefolii (Herba hajducke trave), aa 50,0 - Cortex Frangulae (Kora frangule) aa 40,0 Supenu kasiku cajne mjesavine preliti sa 2 dcl kljucale vode. Promijesati i poklopiti. Procijediti nakon 25 minuta. Popiti ujutro nataste i navecer pred spavanje (Petkov, 1988). - Fructus Cardii Mirianae (Plod sikavice), - Folium Menthae piperite (List nane), - Herba Absinthii (Herba pelina), - Herba Cardii benedicti (Herba blazeni ckalj) aa 20,0 - Rhizoma Rhei (Rizom reuma), - Fractus Carvi (Plod kima) aa 10,0 Supenu kasiku cajne mjesavione preliti sa 3 dcl kljucale vode. Promijesati i poklopiti. Procijediti nakon 20 minuta. Piti 3 puta dnevno po 2 dcl ovog caja. (Braun, 1974). - Fractus Cardii Marianae (Plod sikavice), - Fadix Taraxacii cum herba (Radix maslacka i list) - Fractus Carvi (Plod kima), - Crotes Frangulae (Kora frangule) aa 50,0 aa 20,0 aa 10,0

76 Cajnu kasiku cajne mjesavine preliti sa 2 dcl kljucale vode i legano kuhati jos 3 minute. Procijediti i piti 3 puta dnevno po 1 dcl prije jela (Lindemann, 1973). - Folium Menthae piperite (List nane), - Herb aTeucrii montani (Herba dubcaca), - Cortex Frangulae (Kora frangule), - Radix Taraxacii (Korijen maslacka), 50,0 30,0 aa 10,0

Tri supene kasike ove cajne mjesavine popariti sa ½ litre kljucale vode. Promijesati i poklopiti. Procijediti nakon 8 sati i piti po jednu casu 3 puta dnevno na ½ sata prije jela nezaslaeno (Tucakov, 1973). Navedimo da svo ljekovito bilje koje mozemo upotrijebiti u dieto-terapiji jetre mozemo podijeliti na: - voe, - povre, - zacinsko bilje, i - samoniklo ljekovito bilje Citava ova materija o hepatitisima cesto se pogresno shvata, tumaci i upotrebljava.Zbog toga je narocito vazno da o ovoj temi kojom se bavimo svi pojmovi budu razjasnjeni. Prvo sto je vazno je uociti i poznavati razliku izmeu viralnih hepatitisa i hepatitisa izazvanih drugim nacinima. Postoji i drugi razlog, i meu srucnjacima, a taj je da se pregledaju razliciti viralni tipovi hepatitisa i da se pomogne u rascisavanju nekih zajednickih pogresnih shvatanja viralnih ili virusnih hepatitisa*. I jos nesto sto treba rei i upoznati a to je covjekov imuni sistem kojeg mnogi slikovito opisuju kao armiju mobilisanu za borbu protiv virusa i kako se to dovodi u vezu sa virusnim hepatitisima. ________________________________________________ * Viruse na ovom mjestu mozemo definisati kao najmanje biloloske strukture koje u sebi nose genetske informacije za razmnozavanje. Jedinka se odlikuje prostijom hemijskom garom, zanemarljivom (submikroskopskom) velicinom, bez energetskih enzima, priustvom samo jedne nukleinske kiseline; DNA (DeoxiriboNucleic Acid) ili RNA (RiboNukleicAcid). Patoloske promjene kod pojedinih vrsta hepatitisa, kao i druge narocito vazne promjene opisane su u daljem tekstu. U borbi protiv hepatitisa, prakticki nema sintetskih lijekova. Ako se neki i primjenjuju, njihov krajnji ucinak izaziva mnoge nedoumice, a neki ostavljaju sporedne posljedice. Pojacanje odbrambenih snaga organizma u cjelosti, higijensko-dietetske mjere, prezicnije dieto-terapija, a zatim takva sredstva cija primjena ima i opravdanje i duboku logiku, sigurno je najbolji put u borbi protiv hepatitisa. Ljekovite biljke i biljna sredstva koja mogu posluziti u tu svrhu sa velikim uspjehom, mogu se podijeliti u nekoliko grupa. Holeretici ili holerezna sredstva, dakle sredstva koja pojacavaju stvaranje zuci u jetri, pokazuju vrlo povoljne efekte. Razloga za to ima vise, od kojih treba navesti slijedee: vrse drenazu svih zucnih vodova unutar jetre od zucnih tromba koji zadrzavaju zuc. Pojacana kolicina zuci u crijevima djeluje laksativno, cime se sprjecava autointoksikacija iz crijeva itd.

77 U biljnom svijetu postoje sve vrste holeretika; od vrlo snaznih do blagih. Osim toga obavljaju i druge zadatke. U tu svrhu navedimo kao primjer maslinu i maslinovo ulje, narocito maslinovo ulje, koje je izraziti holeretik, a isto tako i laksativ koji e pored jaceg izazivanja stvaranja zuci u jetri, izazvati i pojacani laksativni efekat, sto stoji u direktnoj vezi sa recenom autointoksikacijom u crijevima. Biljna sredstva i biljke koje unose vitamine, minerale i druge materije potrebne za zastitu i obnovu ne samo elija jetre ve i sire, su, prije svega, sve vrste voa i povra, a narocito limun, pomorandza, badem, bijeli luk, celer, paradajz, prasa, persun, kopriva, salata, sargarepa i druge. Napomena: Preporucujemo da se svi biljni cajevi pripremaju u posudama od nehrajuceg celika, ili od gline, keramike i vatrostalnog stakla. Aluminijsko posue se ne preporucuje. Pocnimo sa cajem za precisavanje jetre i crijeva: U ½ litre vode procijedimo 5 cm dugacak komad umbira (svjezeg), zatim sok od jednog limuna, 4 karanfilia, jedan stapi od 1,5 do 2 cm. duzine cimeta i malo (meu prstima) orascia ili kardamoma. Sipamo u posudu vodu, iscijedimo limun i umbir, dodamo karanfili i cimet (malo razmrvljen). Smjesu lagalno kuhati (krckati) oko 15 minuta, a zatim dodati malo orascia i kardamoma. Moze se zasladiti s malo meda ili zutog nerafinisanog seera po zelji. Popiti u toku dana (Cabot S., 1999.). Hepatitis A - infektivna zutica, epidemijska zutica, infektivni hepatitis. Hepatitis A spada u virusne hepatitise sa akutnim tokom (hepatitis acuta infectioza) ­ zarazna zutica. To je oboljenje jetre izazvano virusom hepatitisa A (HAV ­ Hepatitis A Virus). Ovaj oblik hepatitisa najcese se javlja zbog prodiranja virusa hepatitisa A u organizam preko usta, dodirom sa zarazenim materijalom ili kontaktom sa zarazenom osobom. To je obicno blago oboljenje koje se karakterise iznenadnim povisenjem temperature, nelagodnosu, mukom, gubitkom apetita (anoreksijom), neprijatnim osjeajem u stomaku koji traje nekoliko dana. Treba znati da se hepatitis A cesto javlja kao epidemija u prenaseljenim mjestima gdje su vrlo niski standardi licne higijene. To je dalje povezano sa zagaenom hranom, posebno ako je to obicna salata, jagode, ostrige i sl. Virus se takoe moze siriti kontaminacijom terena fekalijama, posto se i izlucuje stolicom inficiranih ljudi i izaziva klinicku bolest kada osjetljive osobe konzumiraju zagaenu hranu ili piju zagaenu vodu. Najcese se siri konzumiranjem sendvica, vonih sokova, mlijeka i mlijecnih proizvoda, povra i sl. Infekciju lako prenose radnici koji rade u procesu proizvodnje hrane, npr. u restoranima. Ti ljudi morali bi biti vakcinisani protiv infekcije virusom A. Iz ovoga proizilazi da postoji vakcina protiv hepatitisa A. I ne samo to. Svi koji su preboljeli hepatitis A, a zatim odreen period strogo se pridrzavali uputstava za totalno odzravljenje, postaju dozivotno imuni protiv zaraze virusom hepatitisa A. Hepatitis A je upala jetre koju izaziva virus ­ hepatitis A virus ­ HAV. Indetifikovan je 1973. godine, a prije toga nazivan je infektivni hepatitis, zahvaljujui cinjenici da je jako zarazan. Hepatitis A virus (HAV) izaziva akutni hepatitis, dakle ne prelazi u hronicni oblik kao, uzmimo hepatitis B i C, i ne moze izazvati hronicno oboljenje jetre. Inkubacioni period ovog virusa obicno traje 15-50 dana, zbog cega se zove hepatitisom kratke inkubacije.

78 Kod ovog hepatitisa mokraa potamni (boja tamnog piva), a stolica postaje svijetla nekoliko dana prije pojave zutice. Cesto puta kada se pojavi zutica ostali se simptomi povuku. Na koje smo simptome mislili? Na one o kojima smo naprijed govorili. Otprilike 10% ljudi koji su navukli infekciju HAV, imaju sansu da razviju jednu neobicnu varijantu ove bolesti zvanu holestaticni hepatitis, za koga je karakteristicna jaka zutica i intenzivan svrbez. Kada smo ve ponovo kod simptoma da se pozabavimo jos nekim cinjenicama. Cesto se desi da nikakvih simpota i nema. Nema ni zutice. Takvi bolesnici, posebno djeca, bez svoje krivice, i dalje se kreu meu ostalima na svim mjestima i oni su idealni prenosioci zaraze. Potom iznenada, prakticki preko noi, pozute bjeonjace, a zatim i koza po cijelome tijelu. To je svakako bolje, jer se tada barem zna na cemu se. Zutica dobija na intenzitetu prvih 7 dana, a zatim se odrzava krae na tome nivou, nakon cega pocinje postepeno povlacenje za slijedee 2 do 4 nedjelje. Ponekad, istina rijetko, to traje i 2 do 4 mjeseca, pogotovu ako se ne poduzimaju nikakve mjere da se zutilo otkloni. Slijedei period oporavka zapocinje kada se zutica gotovo povuce, odnosno kada vrijednosti bilirubina u krvnoj plazmi budu svedene u granice 8,5 ­ 16,9 mikromola na litar prema SI sistemu. Za potpun oporavak jetre poslije akutnog virusnog hepatitisa, potreban je period od oko godinu dana. Ukupno trajanje bolesti je 2-4 mejseca, ali postoji i usporena rekonvalescencija, pa za svaki slucaj na oprezu treba biti do godinu dana. Prvi znaci da je period rekonvalescencije zapoceo, manifestuje se kroz pojacano izlucivanje mokrae koja uz to dobija i normalnu boju, kao i stolica. Malaksalost iscezava jer se i apetit naglo pojacao. U periodu rekonvalescensije, obicno do 4 mjeseca, treba biti krajnje obazriv. Ne smije se fizicki naprezati, djeci treba ograniciti kretanje, posebno trcanje, a nacinu ishrane treba obratiti narocitu paznju. Kako je ve receno, na oprezu treba biti do godinu dana. Posumnja li se na hepatitis na osnovu navedenih simptoma u prediktericnom stanju ­ stanju prije izbijanja zutice (ikterus = zutica), treba znati da se u mokrai moze konstatovati izvjesno povisenje koncentracije urobilinogena. U krvnoj plazmi odnosno krvi ili serumu, moze se zapaziti izvjesno povisenje koncenracije bilirubina. U krvnom serumu, zbog nekroze hepatocita, zapaza se promjena u aktivnosti nekih enzima, koji se normalno nalaze u citoplazmi jetrenih elija­hepatocita ili organelama. Posebnu paznju treba obratiti na transaminaze jetre: AsAT (Aspartat AminoTransaminazu), AlAT (Alamin Amino-Transaminazu), gama ­ GT (serumsko ­ Glutamil Transferaza) i na koncu i AP (Alkalna Phosphataza) koje istina nema mnogo u parenhimu jetre, ali je zato znatno vezana za Kupferove elije, kao i zucne kapilare. Njena aktivnost znatno je povisena u svim slucajevima zastoja zuci. Sada treba da se sporazumijemo oko nekih stvari. Svi navedeni testovi nisu karakteristicni samo za hepatitis A ve za bilo koje oboljenje jetre. Tek kada se izvrse i neke seroloske analize, koje se odnose na hepatitis A (hepatitis A serologija) tek tada se moze sigurno utvrditi da li je neko obolio od hepatitisa A ili ne. Seroloska ispitivanja hepatitisa A ukljucuju ispitivanja imunoglobulina M (Igm) * antijela na HAV, kao i imunoglobulina G (IgG)**, takoe antitijela na HAV. Ako se kod oboljelog ustanovi pozitivan nalaz na IgM, to znaci da je oboljeli inficiran hepatitisom A, odnosno virusom hepatitisa A (HAV). Pozitivan sa nalazom na IgM, postaje se otprilike 7 dana nakon infekcije. Pozitivan na nalaz IgM ostaje se otprilike 6 mjeseci, kada oboljeli vise ne pokazuje u krvi odnosno serumu pozitivan nalaz na IgM. S druge strane, ako je IgG (Imuno-globulin G) antitijelo na HAV pronaeno pozitivnim, to mozda znaci da je onaj kod koga je pronaen, nekada bolovao od HA i da

79 mu je taj imunoglobulin ostao kao trajna zastita, pod uslovom da se imunoglobulin IgM pokazao negativnim. Ako je IgM takoe pozitivan, onda to znaci da onaj kod koga je i IgG pozitivno, sada boluje od hepatitisa A. Bolest traje sve dotle dok IgM pokazuje pozitivnu vrijednost. Kada se ta vrijednost izgubi, smatra se da se ozdravilo. Pozitivna vrijednost IgG koja trajno ostaje pokazuje da se je trajno postalo imuno na hepatitis A. ______________________________________________ * HAV Antitijelo Imunoglobulin M (IgM) (HAV Ab IgM) ** HAV Antitijelo Imunoglobulin G (IgG) (HAV Ab IgG) Iz ovoga proizilazi da se nakon prebolovanog akutnog hepatitisa A stice trajni imunitet protiv virusa hepatitisa A (HAV). Tako bi naime treblo da bude i tako i jeste u oko 94% slucajeva. Ranije smo ve naveli da postoje dva oblika hepatitisa A (HA): iktericni, kada oboljeli pozuti, pa zna na cemu je. Drugi oblik je aniktericni, kada oboljeli, i pored jasnih simptoma, ne pozuti, sto nije dobro. Simptomi poslije izvjesnog vremena isceznu, pa se misli da je ta pojava simptoma neka slucajna pojava. Ovaj oboljeli i dalje siri zarazu, sto je najgore, a i ne lijeci se kako valja. Najcese ga okolina otkrije, pa se tako stvar djelimicno i rijesi. U daljem postupku takvoga valja i lijeciti, tacnije receno oboljelu jetru valja dovesti u ispravno stanje, fizioloski ispravno stanje. Meutim, izvje stan broj oboljelih za bolest i ne sazna. Veina njih prezdravi i postanu takoe imuni, ali se kod nekih procesa razvije i hronicna bolest jetre sa napredovanjem prema cirozi, pogotovu ako je taj proces potpomognut npr. alkoholom ili necim slicnim. Hepatitis B ­ Hepatitis B virus ­ akutni Pored akutne forme hepatitisa A (tip HAV Picorna-virus, otkriven 1973), postoji i akutna forma hepatitisa B (tip HBV Hepadnavirus, otkriven 1965). Za razliku od HAV (Hepatitis A Virus) koji se sastoji od samo jedne molekule RNA (Ribo-Nukleic-Acid, RiboNukleinska-Kiselina), okruzene proteinskim omotacem koji u vidu matematickog poliedra cini kapsid (virusni omotac), hepatitis B virus ­ HBV sastoji se od dvije molekule DNA (Deoxyribo-Nucleic-Acid ­ Deoksiribo-Nukleinska-Kiselina, DNK) koje su meusobno upletene i takoe okruzene kapsidom. Kod virusa hepatitisa B ova tvorevina okruzena kapsidom naziva se jezgro. Jezgro je takoer okruzeno sa jednim ili dva proteinska omota koji cine vanjsku stranu ili povrsinu virusa. Dakle, po sastavu su vrlo jednostavni. Hepatitis B je inflamacija ili upala jetre izazvana upravo ovim virusom i zbog toga je hepatitis B Virus. Nazivaju ga jos i serumskim hepatitisom ­ SH, koji kao i infektivni hepatitis IH, izaziva u jetri gotovo identicne promjene: degeneraciju ili nekrozu, odnosno izumiranje veeg ili manjeg broja elija jetre koje se inace zovu hepatociti, a od cega i zavisi tezina slucaja, kao i neke druge upalne ili popratne pojave. Meutim, sve se te pojave, u oko 90-95% slucajeva akutno inficiranih osoba virusom hepatitisa B, daju subziti bez posljedica, dok 5-10% inficiranih (odraslih) razvijaju hronicno oboljenje. Prakticki, postoje tri nacina da se neko inficira virusom hepatitisa B. Prvi nacin je da se zaraza prenese sa jedne osobe na drugu preko krvi ili krvnih proizvoda, sto ukljucuje: transfuzije, vakcinacije ljudskim serumom, davanjem injekcija ili uzimanje krvi za analize nedovoljno sterilisanim instrumentima. Drugi nacin je s majke na dijete za vrijeme trudnoe, ili kod poroda, ako je majka ve zrazena virusom hepatitisa B. I trei nacin je- seksualnim konaktima. Iako hepatitisi A i B imaju dosta slicnosti, postoje i razlike. Nakon prelezanog hepatitisa A ostaje trajni imunitet, dok je kod hepatitisa B imunitet slabije izrazen i postoji mogunost ponovne infekcije virusom B. Inkubacioni period kod hepatitisa B je duzi i obicno traje 50 d 180 dana, zbog cega se zove hepatitisom duge inkubacije. Postoji jos

80 jedna bitna razlika, a ta je postojanje Australija antigena, u slucaju hepatitisa B. Australija antigen otkriven je 1960.godine i oznacava se sa Au-Ag (Australija Antigen) ili sa HAA (Hepatitis Associated Anti-gen) ili SH­antigen (Serumski Hepatitis-antigen). Najcesa mu je oznaka HB-Ag. Sa Australijom ima veze u tome sto je prvi put otkriven kod jednog Australca. Australija antigen preciznije se oznacava sa HBs-Ag, odnosno HBc-Ag, pri cemu slovo "s" (surface) oznacava da se radi o povrsinskom antigenu, a slovo "c" (core) da se radi o antigenu jetre, odnosno jezgru. Da na ovom emjestu samo ukratko damo definiciju antigena. Antigen je svaka supstancija koja je u stanju dati, odnosno izazvati imunoloski odgovor. U nasem slucaju to su visokomolekularne supstastancije ­ proteini koji su sposobni da izazovu specificnu imuno-reakciju tj. da proizvedu anti-tijela. Obzirom na kompleksnost ovog pitanja, antigene i anti-tijela emo postepeno objasnjavati. Prisjetimo se samo, da smo kod akutnog hepatitisa A, naveli dva imunoglobulina M i G (IgM i IgG) kao antitijela protiv virusa hepatitisa A. Ve smo govorili o regenerativnoj moi jetre, ali treba navesti da nije preporucljivo uzdati se samo u nju. Preduzimanjem odreenih higijenskih, posebno dijetalnih mjera u vidu odeene dieototerapije, te uz pomo raznovrsnog ljekovitog bilja u vidu razlicitih pripravaka- cajeva, dekokta, tinktura, praskova itd, do primjene ljekovitog bilja u hrani, svjezoj ili kuhanoj, zacinjenoj velikim brojem zacina sa izrazitim povoljnim dejstvom na jetru, mogu se s velikom sigurnosu otkloniti od jetre sve negativne posljedice. Hepatitis B je prakticki endemska bolest vezana za Kinu, jugoistocnu Aziju i Afriku, gdje prema nekim procjenama od ove bolesti boluje 400 do 500 miliona ljudi. Smatra se da od komplikacija hepatitisa B u svijetu umire oko milion ljudi godisnje. Treba znati da je HBV ekstremno zilav virus kojeg, osim u krvi mozemo nai u znoju, pljuvacki, vaginalnim sekretima, spermi, menstrualnoj krvi i majcinom mlijeku. Nesto ga je lakse dobiti nego HIV (Human Immunodeficienci Virus) koji izaziva AIDS (Acquired Immune Deficienci Syndrome). Za razliku od hepatitisa A dobija se parenteralno, sto znaci da zaraza ne ide preko usta odnosno probavnih organa. Prije 1975. najvise ljudi je zarazeno transfuzijama krvi jer su primali krv zarazenu virusom B, ili plazmu. Takoe se moze prenijeti seksualnim kontaktima, posebno kod ceste promjene seksualnih partnera, a takoer i za vrijeme poroda sa majke na dijete, ako je majka inficirana. Posebno je vazno paziti i voditi racuna da krv sa inficiranog ne pree u krv drugoga. Rekosmo da inficirana majka moze prenijeti HBV na dijete prilikom poroda (perinatalni prijenos). U razvijenim zemljama trudnice se obavezno testiraju na prisustvo HBV i ako je majka inficirana virusom B, dijete se odmah po roenju vakcinise odnosno imunizira. No, sada se, bez obzira da li je majka inficirana ili ne, dijete se odmah imunizira. Akutni hepatitis B moze da pree u hronicni i to se najcese i desava kod novoroene djece cije su majke bile inficirane virusom hepatitisa B, a djeca nisu odmah po porodu vakciniana. Sta znaci ,,odmah po porodu vakcinisana"? To znaci vakcinisana odmah, unutar 12 sati po porodu. Priblizno 90% takve nevakcinisane djece razvija hronicni oblik hepatitisa B. Akutni oblik hepatitisa B moze se razviti od jedne subklinicke bolesti do fulminantnog (iznenadnog galopirajueg) oblika, istina, samo u oko 2% slucajeva. Kod mnogih akutno zarazenih osoba virusom B javljaju se jasni klinicki znakovi akutnog hepatitisa sa gubitkom apetita, mukom, povraanjem, povisenom temperaturom, bolovima u abdomenu i zuticom. Slicno kao i kod hepatitisa A 90-95% oboljelih, odnosno akutno inficiranih odraslih osoba, ozdrave bez posljedica, dok 5-10% odraslih inficiranih osoba postaju hronicni bolesnici. Treba znati i to da akutni hepatitis po svojim simptomima,

81 pogotovu ako se ne pojavi zutica, moze biti vrlo primiren pa se lako zamjeni sa necim drugim zbog cega se otkriva kod malog broj akutno inficiranih. Neki ljudi akutno inficirani virusom hepatitisa B pokazuju simptome na sasvim drugoj strani od jetre (extra hepaticni simptomi) kao sto je vaskulitis (zapaljenje krvnih i limfnih sudova) ili oboljenja bubrega u vidu granulometritisa (vrsta zapaljenja bubrega). Pojavljuju se jos i ospe, povisena temepratura, proteini u urinu, takoer i bolovi u zglobovima. Zutica budi simptom koji najcese paznju skrene na oboljenja jetre pa i akutni hepatitis B. Analiza krvi pokaze najcese da su transaminaze ponekad i vrlo povisene, ali kako bolest vremenski prolazi, tako i vrijednost aktivnosti trnsaminaza u krvi opada, da bi se, otprilike za 6 mjeseci ustalile na normalnim vrijednostima. U slucaju da je aktivnost transaminaza povisena u krvi 2-3 puta duze od 6 mjeseci, to sugerise da proces prelazi u hronicnu formu. Na pocetku bolesti, a i kasnije, bilirubin uglavnom ostaje na normalnim vrijednostima. Enzimi jetre gama-GT (gama-Glutamyl- Transpeptidaza) i AP (Alkaline Phosphatase) koja je takoer i enzim jetre ali i kostiju, crijeva i bubrega, pokazuju izvjesne povisene vrijednosti, odnosno aktivnosti. Veina odraslih ima dovoljno efikasan imuni sistem koji moze u potpunosti eliminirati virus hepatitisa B iz organizma. Kada se to desi, svi funkcionalni testovi jetre dolaze na normalne vrijednosti, a takoe se gube i simptomi ukoliko su se pojaviti. Za vrijeme ovih epizoda antitijela * protiv hepatitisa B toliko su se razvila da sada postoji prakticki potpuna zastita protiv ponovne infekcije virusom B. Meutim, ovo nikako ne znaci da se ne moze inficirati virusima hepatitisa A i C. ____________________________________________________ * Anti-tijela; At koja se u literaturi cese oznacavaju kao Ab (Anti-body, engl.) slikovito se opisuju kako predstavljaju armiju, odnosno vojnike obranbenog, imunog sistema covjeka. S druge strane antigen (Ag) je strana supstancija, kao npr virus hepatitisa B ili kojeg drugog virusa sposobna da stimulise imuni sistem u smislu stvaranja anti-tijela (Ab). Ve smo se sporazumjeli sta su to funkcionalni testovi jetre, a nesto malo rekli o seroloskim analizama ili testovima koji predstavljaju vrijednosti anti-tijela (Ab) i antigena (Ag) u krvi. Antitijela vezuju antigen i tako ga eliminisu iz tijela, a jos jedna stvar ovog vezivanja je imunizacija tog tijela protiv eventualnog slijedeeg napada nosioca antigena, u konkretnom slucaju ­ virusa hepatitisa B. Posebnim testovima krvi, antigeni hepatitisa B i anti-tijela protiv tog antigena mogu se lako ispitati, tacnije receno, odrediti, i tako pokazati da li je ispitanik napadnut i zarazen virusom hepatitisa B, ili je nekad bio napadnut pa prebolio tu bolest. To ispitivanje, u ovom slucaju serolosko ispitivanje krvi na hepatitis B, se vrsi u serumu krvi. Ako seroloski testovi pokazu da je antigen ABs- Ag (ve znano sta ono slovo "s" oznacava), a istovremeno i anti-tijela HBc AbIgM (ve znamo sta slovo "c" znaci kao i IgM) takoer pozitivna, to oznacava da je doslo do akutne B virus infekcije, ali i da organizam razvija odbranu protiv infekcije. HBs- Ag kod akutne infekcije postaje pozitivno nekoliko nedjelja nakon infekcije i obicno se pojavljuje sa pojavom simptoma. Takoer, moze da se pojavi jos jedan antigen "e" ­ HBe-Ag u slucaju visokog stepena infekcije, odnosno realnog umnozavanja, ili kako se uobicajeno kaze ­ replikacije. Ovaj antigen moze da se pojavi u oba slucaja: akutne i hronicne B infekcije. Ako je u serumu pronaeno Hepatitis "e" antitijelo HBe- Ab, to govori u prilog izlijecenom akutnom hepatitisu, odnosno infekciji ili inaktivnoj (ne-replikativnoj) hronicnoj bolesti hepatitisa B. Hepatitis h ronicni - (Hepatitis crhonica)

82 Ne upustajui se u saroliku grupu poremeaja koji vode prolongiranom osteenju jetrenih elija i upalnih procesa koji su se do nedavno prodavali pod pojam hornicnog hepatitisa, danas mozemo rei da se pod ovim imenom podrazumijeva hronicni patoloski proces u tkivu jetre, gdje procesi zapaljenja, degeneracije i izumiranja elija jetre traju preko godinu dana i najcese zavrsavaju cirozom jetre. Danas se hronicni hepatitis moze podijeliti na hronicni, perzistentni (tvrdokorni) i hronicni, agresivni hepatitis, koji je, ili umjereno aktivan ili jako aktivan. Uzroci nastanka ove bolesti donekle su nejasni. Mogu biti produzeci odnosno neizlijeceni akutni virusni hepatitis (posebno hepatitis B) koji moze da se produzi, odnosno da ima za posljedicu nastanak hronicnog hepatitisa i to hronicnog virusnog hepatitisa. Virus A, odnoso akutni hepatitis izazvan virusom A, rijetko prelazi u hronicni oblik, premda i to moze da se desi, posebno u slucaju aniktericnog oblika hepatitisa kada ne bude prepoznat zbog odsustva zutice. Mogu u tome slucaju djelovati i dodatni faktori kao sto su zloupotreba alkohola, kada je hronicni hepatitis meustepenica za pojavu ciroze. Takoer treba navesti da i citav niz lijekova moze izazvati promjene u tkivu jetre koje su sasvim identicne sa promjenama kod hronicnog perzistentnog hepatitisa. I pothranjivanje bjelancevinama, narocito kod hronicnih alkoholicara, jedan je od razloga nastanka hronicnog hepatitisa. Postoje dokazi da u nastanku hronicnog hepatitisa znacajnu ulogu igraju i autoimuni procesi, sto znaci da u nekom organizmu stvaraju antitijela protiv vlastitih elija ili tkiva (autoimuni hepatitis). U vrlo slozenu problematiku mehanizma ovakvih dejstava nema potebe ovdje se upustati, osim u one momente koji jasno sugerisu veliku opreznost. Pored velike osjetljivosti na uzimanje lijekova, zloupotrebe alkohola, metabolickih poremeaja genetskog tipa, paznju treba skrenuti i na uzimanje droge. Citava stvar oko nastanka hronicnog hepatitisa pocela je da dobija novi tok otkriem Australija-antigena. Poznato je da je serumski hepatitis, odnosno hepatitis sa duzim vremenom inkubacije, opasniji od hepatitisa sa kratkim vremenom inkubacije. U slucaju moglo se konstatovati prisustvo Australija-antigena HB-Ag. Prema nekim istrazivanjima smatra se da akutni serumski hepatitis prelazi u hronicni pod uslovom da je Austgralija-antigen ostao pozitivan u toku od 3 mjeseca i dulje. Smatra se da pozitivni nalazi Australija-antijega u roku kraem od 3 mjeseca, uzrokuju hronicni perzistentni hepatitis, za razliku od agresivnog oblika gdje su nalazi Australija ­ antigena bili pozitivni u toku duzem od 3 mjeseca. Da li je to bas tako, tesko je rei, ali je evidentna uloga pozitivnih nalaza Australija­antigena u prolongiranom trajanju na nastajanje hronicne bolesti jetre. Kako rekosmo, postoje dva oblika hronicnog hepatitisa: hronicni perzistentni, koji je daleko blazi i hronicni agresivni hepatitis. Hronicni perzistentni hepatitis nastavak je neizlijecenog akutnog virusnog hepatitisa. Odlikuje se time sto u jetri postoje odreena mjesta, zapaljenja (infiltrati), lokalno izumiranje (nerkoza) hepatocita je vrlo blaga, pa sa time u vezi i neznatno, blago stvaranje vezivnog tkiva. U ovome slucaju ovaj oblik rijetko prelazi u cirozu jetre, naravno pod utjecajem da ne djeluju drugi podrazavajui faktori, kao sto su naprimjer alkohol, lijekovi i dr. U tome slucaju moze doi do obimnijih promjena sto vodi i najveim patoloskim promjenama. Meutim, od svega je najvaznije da se ovi laksi oblici mogu zaustaviti da ne preu u teze oblike. Veina oboljelih nema nikakvih tegoba. Ostali se zale na lagalno tistanje, odnosno lagani bol ispod desnog rebarnog luka, s povremenim gubitkom apetita i

83 lakim zamaranje. Jetra je jedna primjetno ili malo uveana. Uobicajeni nalazi jetrenih proba ne govore bas mnogo. Bilirubin gotovo i nije povisen u krvi. Zbog vrlo lagane nekroze hepatocita, jedva da se moze, ili ne moze nikako, primjetiti promjena aktivnost transaminaza u krvi (AsAT i AlAT). Prema nekim autorima moze se primjeniti lagano povisenje aktivnosti alkalne fosfataze. Dakle, uobicajene jetrine probe malo govore u prilog tacne dijagnoze. Po sevemu sudei, prava i tacna diagnoza moze se postaviti na bazi biopsije jetre ili drugih slicnih metoda. Na racun biopsije jetre ima dosta primjedbi. Da ovaj lagani tok ne bi uzeo nepozeljan tok, bolesnici moraju da se uzdrzavaju u prvome redu od alkohola. Lijekove uzimati samo onda kada je to neophodno, izbjegavati fizicke napore, a posebnu paznju obratiti na nacin ishrane. Kod hronicnog agesivnog hepatitisa, patoloske promjene u jetri su znatno izrazanije. Dolazi do neprikladnih zapaljenja i sirenja zapaljenja. Sve vei broj elija jetre izumire, cime se poveava vezivno tkvio, dok najzad ovaj oblik ne pree u cirozu jetre. Proces se obicno razvija tako da se jetra unistava "parce po parce". Koliko e proces biti brz, zavisi od bolesnika. Kod nekih je vrlo brz, dok kod drugih napreduje sporo. Kod hronicnog agresivnog hepatitisa, jetra i slezena su redovitno uveane. Zbog visokog sadrzaja bilirubina u krvi, odnosno plazmi, redovito postoji zutica. Zbog teske nekroze hepatocita jetre, aktivnosti tarnsaminaza (AsAt i AlAT) su redovito vrlo poveane, takoer i drugih enzima, posebno B-GT. Gamablobulini su uveani, alkalna fosfataza takoe. Postoje i drugi patoloski nalazi: povisena sedimentacija eritrocita, smanjen broj eritrocita. Primjeuje se i osteenje drugih organa: krvnih sudova, sto se cesto manifestuje kravljenjinjima. Osteuju se i bubrez,i pojavljuje se koprivnjaca, cesti su proljevi i sl. U aktivnoj fazi temepratura je povisena, postoje jaki bolovi u trbuhu, gubi se apetit. Prognoza bolesti je redovito losa jer prelazi u cirozu. Lijecenje lijekovima ostavlja dosta dilema. U te se dileme ne bismo upustali, osim da se navedene kako uglavnom vlada misljenje da lijekovi mogu utjecati na poboljsanje kvaliteta zivota oboljelih. Ali, nazalost i u tim uslovima treba navesti da lijekovi cesto izazivaju i direktne posljedice po jetru, a posebno sto cesto izazivaju sporedne posljedice u ve i tako i tako iscrpljenom organizmu, kao sto su poveenje konstracije seera, odnosno hiperglukemiju, cira na zelucu ili na dvanestopalacnom crijevu. Treba navesti da lijekovi mogu izazvati i sporedne efekte, kao sto su dodatno slabljenje organizma, odnosno slabljenje otpornosti organizma prema zaraznim bolestima. Mora se napomenuti kako se ispravna diagnoza ove bolesti moze postaviti samo na bazi biopsije jetre. Nalaz Australija-antigena je redovito pozitivan. Povezanost Australija-antigena sa nastankom primarnog karciona jetre ve je objasnjena na drugom mjestu (vidjeti: Hepatitis akutni). Po svemu sudei, bolja perspektiva lezi u higijensko-dietskom nacinu, odnosno tertmanu ovog oboljenja, uz istovremenu primjenu lijekova prirodnog porijekla. Da li se takvim tretmanom samo poboljsava kvalitet zivota uz eliminaciju sporednih efekata ili se mogu ocekivati i drugi efekti, zasada se moze uz oprez kazati da se mogu ocekivati i drugi pozitivni efekti. Cemu da se zahvale ovi pozitivni pomaci? U prvome redu higijensko-dietskim mjerama i primjeni ljekovitog bilja i preparata od ljekovitog bilja, sto je ve postao manir u mnogim zemljama. Dieto-terapija jetre mora doi u prvi plan, iz osnovnog razloga sto se istovremeno moze upotrijebiti vei broj biljaka sa izrazitim pozitivnim djelovanjem na jetru. U ove biljke spada gotovo svo voe i povre koje sluzi u ishrani, mnoge zacinske biljke i veliki broj samoniklog ljekovitog bilja.

84 Mnoge od ovih biljaka ne samo da pozitivno djeluju i kod svih oboljenja jetre, kao i njihovi preparati, ve i umanjuju bolove, jacaju odbrambene snage organizma, pojacavaju funkcije zeluca i crijeva, sto sve vodi poboljsanju opsteg stanja organizma. Ve smo naveli mnoge biljke koje se upotrebljavaju kod hepatitisa. One se isto tako mogu koristiti i kod hronicnog hepatitisa. Ipak posebno izdvojimo: bijeli luk, boldo, cikoriju, maslacak, maslinu i maslinovo ulje, neven, pirevinu, rusu, ruzmarin, slikavicu, smilje, sljivu, zutiku, iirot. Posebno se preporucuje slijedea cajna mjesavina (species) kod oboljenja od hronicnog hepatitisa. - Folium Mentae piperite (List nane) 40,0 20,0 - Radix Raraxacii (Korijen maslacka) - Folium Rosmarini (List razumarina) 10,0 - Herba Chelidonii (Herba ruse) - Florec Chelichrisii (Cvijet smilja) aa 15,0 Dvije supene kasike cajne mjesavine preliti sa 0,5 litara kljucale vode. Promijesati i poklopiti, projediti nakon 2 sata i piti u gutljajima u toku dana (Hasanagi, 1999). Lamivudin je nukleozid koji je prvo 1991.godine odreen za lijecenje bolesnika oboljelih od AIDS-a izazvanih virusom HIV koji je trebao da sprijeci replikaciju (umnozavanje) HIV-a. * Otprilike 10% inficiranih HIV-om takoe su inficirani i virusom hronicnog hepatitisa B (HBV). Primjeeno je da lamivudin, inace u prometu obiljezen kao Epivir, osim sto se upotrebljava protiv HIV-a, moze se upotrijebiti i protiv virusa hronicngo hepatitisa B ­ Epivir ­ HBV. Lamivudin je sada (od 1998.) preporucen kao prva linija obrane kod lijecenja ljudi oboljelih od hronicnog hepatitisa B. Lamivudin moze biti efikasan kod svih ljudi bez obzira na njihove razlike. Gotovo svi lijeceni Lamivudinom postaju HBV DNA negativni. Uporedimo li to sa inteferonom, lamivudin djeluje pozitivno kod veine ljudi bez obzira na njihove posebne karakteristike. Posto se lamivudin uzima na usta (oralno), sto je vrlo lako, treba rei jos i to da nema nekin sporednih dejstava, tj. da se dobro podnosi. Da li je, ali mnogo kasnije nakon upotrebe, povezan sa nekim sporednim efektima tesko je rei. Pokazalo se je da se cesto javlja mutacija HBV kod oboljelih koji su bili na terapiji lamivudinom, ali ova mutirana loza HBV-a je, uopsteno uzevsi, slabija i moze izazvati manja osteenja jetre nego ne-mulitrana loza HBV. _______________________________________________ * Pod nazivom Combivir kao kombinaciona terapija za HIV. Lamuvidin ima nazalost i neke osobine zbog kojih ne moze dati jasne odgovore na sve sto je u vezi sa hronicnim hepatitom B. Prosjecno oko 80% tretiranih lamivudinom imati e povrat bolesti, sto e usloviti i povrat HBV ­ DNA i porast vrijednosti transaminaza. U takvoj situaciji, terapiju lamivudinom treba nastaviti. Nakon prethodne terapije lamivudinom cesto se pojavljuje mutacija odnosno prenosenje promjena. Ova mutirana vrsta HBV koja izaziva onih 80% povrata, uposteno govorei, mnogo je slabija kombinacija HBV-DNA, i moze prouzrokovati samo manja osteenja jetre. Zbog toga treba nastaviti lijecenje jetre lamivudinom i dalje, mozda cak do konca zivota. Doza lamivudina koja se preporucuje je 100 mg

85 koja se uzima preko usta najmanje tri mjeseca, ili sve dotle dok HBV-DNA ne pokaze da se vise ne moze odrediti, HBeAg ne bude negativan, a jos bolje HBeAb pozitivno. Hepatitis C - prikriveno zlo To je prikriveno, umireno zlo bez simptoma, sto moze da traje godinama dok se slucajno ne otkrije. Zbog te cinjenice, oko pet stotina miliona ljudi u svijetu, muskaraca i zena, zarazeno je ovim virusom ­ virusom hepatitisa C. Otkriva se obicno-sasvim slucajno. Izvjesna osoba sasvim dobronamjerno prijavi se kao dobrovoljni davalac krvi. Poslije prvih ispitivanja i rezultata kazu mu da ne mogu biti davaoci krvi jer su zarazeni virusom hepatitisa C, odnosno pozitivni na hepatitis C. U najveem broju slucajeva hepatitis C je bolest koja nastaje u krvi i virus vjerovano ulazi u organizam preko zagaene krvi kod posjekotina ili injekcija. Virus C nije lako unistiv organizam. Ne moze se zasada znati koliko dugo moze prezivjeti u mikroskopskim tragovima osusene krvi. Poslije tri mjeseca on je jos uvijek aktivan i infektivan. Zabrinjavajue statistike o tome govore da preko 10% ljudi sa tom bolesu ne znaju put infekcije. Inkubacioni period HCV, prije nego se pojave simptomi, moze biti i do 50 godina, mada je prosjek 15-25 godina. Ako se bolest ne lijeci, prognoza moze biti vrlo losa. Sedamdeset procenata inficiranih razvie neku hronicnu bolest jetre, 15% dozivjee cirozu jetre, a 5% e umrijeti. U SAD infekcija sa HCV-om je danas je broj 1 uzroka za transplataciju jetre. Postavlja se pitanje: sta su osnovni simptomi hepatitisa C? U prvom redu to mogu biti nespecificni stalni zamor, nelagodnost, zbunjenost odnosno konfzuzija, kratkotrajni problemi pamenja, pojacane alergije, zadrzavanje tekuina u donjim ekstremitetima, odbojnost prema alkoholu. Zutica se javlja rijetko. Hepatitis C ­ virus HCV Hepatitis C je zapaljenje ili inflamacija jetre izazvano virusom hepatitisa C (HCV). Moze biti akutne ili hronicne forme. Virus C otkriven je 1989.godine nakon nekih nedoumica i sumnji. Prvo su Japanci jos 1970.godine posumnjali da neki nepoznati patogen izaziva kod njihovih pacijenata ozbiljno upalno oboljenje jetre koje se nije moglo pripisati ni virusu hepatitisa A, a ni hepatitisa B. Taj novi tip hepatitisa, kasnije, kada je otkriven i virus hepatitisa A, biti e nazvan ni-A ni-B hepatitis. Na koncu, 1989. godine otkriven je novi virus, virus koji je dobio ime virus C, a koji je, prema procjenama, izazvao do 90% svih ni-A niB (non-A non-B) hepatitisa. Hepatitis C virus (HCV) je pozitivni jednostruki RNA virus iz porodice flaviviridae. HCV pripada hepatitis virusima iz te familije, a moze biti akutne i hornicne forme i moze dovesti do ciroze i daljih komplikacija. Virus C je jedan izvanredan virus, ako se tako moze rei, najmanji od svih poznatih, i upravo takve dimenzije su razlog sto ga je tesko proucavati i sto tek sada postaje pomalo shvatljiv. Prema nekim procjenama, virus C zarazio je oko 500 miliona ljudi ili oko 12 posto svjetske populacije, pa HIV virus koji izaziva AIDS po usporedbi, vrlo je bljedolik. Slikovito ga opisuju kao prikrivenog zlotvora bez ikakvih simptoma, sto moze trajati godinama. Redovito se otkriva slucajno, kada se vrse neke analize krvi za sasvim druge svrhe. Danas se zna da se virus prenosi najcese kod transfuzije krvi i drugih krvnih proizvoda i oko 90% ljudi, prije 1990. godine, zarazeno je ovim putem. Tek je 1990.godine uvedena trijaza krvnih uzoraka na HCV.

86 Drugi nacin infekcije je intravenskim injekcijama, kojima igle i sprice nisu sterlisane, a koje posebno upotebljavaju ovisnici o drogi. Takoer se moze prenijeti sekusualnim putem i tome su posebno izlozeni oni koji cesto mijenjaju partnere. Dok je, uzmimo prijenos infekcije sa majke na dijete kod poroda (perinatalni prijenos) najcesi kod virusa hepatitisa B, to u ovom slucaju prijenos nije vei od 10%. Zasto je to tako, tesko je rei. U velikom broju slucajeva nacin prijenosa je nejasan. HCV virus nije karakteristican samo po tome sto napada elije jetre ­ hepatocite, ve isto tako napada i na limfocite i monocite. Kada se virus hepatitisa C nae u nepovoljnim uslovima, on moze da zapadne u neku vrstu sna ­ hibernacije, i u tome stanju moze ostati vrlo dugo. Meutim, ako se uslovi promijene, virus e odmah zivnuti i poceti da trazi neku eliju ili nesto drugo, a povoljno, u sta e se naseliti. Za razliku od hepatitisa A i hepatitisa B moze biti akutne ili hronicne forme. Akutni hepatitis C treba shvatiti kao upalni proces jetre prouzrokovan virusom hepatitisa C. Obzirom da mnogi bolesnici od akutnog hepatitisa C pokazuju vrlo slab i sumnjive simptome, vrlo cesto i asimptomaticne, to se bolest na ovome nivou vrlo rijetko otkriva. Na pocetku transaminaze mogu da budu znatno povisene, a zatim da se normalizuju, pa zatim ponovo povise i pa normalizuju, sto moze da se nekoliko puta ponovi i tipicno je za akutni hepatitis C. Ako to potraje do 6 mjeseci, pa se zatim aktivnosti transaminaza smire na normalnim vrijednostima, to znaci da se hepatitis C u akutnoj fazi potpuno smirio. Ostali, za upalna osteenja jetre, relativni enzimi: AP (Alkaline phosphatase) i gama ­GT sasvim su slabo poviseni u svojoj aktivnosti. Ovi testovi uopste nisu relevantni za diagnostiku akutnog hepatitisa C, ali mogu da posluze kao sumnja da se izvrse dalja testiranja, ovaj put seroloska, na heapatitis C. Ukoliko se otkriju anti-tijela na hepatitis C virus (HCVAb ­ HC-anti body, antitijela), pozitivni nalazi antitijela na virus hepatitisa C pokazuju da je ispitanik ve bio inficiran pa je razvio anti-tijela, ili da je u periodu izvoenja seroloski testova inficiran sa HCV. Prisustvo HCV-Ab (antitijela) ne znaci da je neko imun ili zastien od HCV. Ovim testovima takoer se ne moze raklikovati da li se radi o akutnom ili hronicnom hepatitisu C. * U SAD sada postoje dva testa za odreivanje u krvi anti-tijela protiv hepatitisa C. Testovi su poznati kao ELISA (Enzyme-Linked-Immuno-Sorbent-Assay) i RIBA (Recombinant-Immuno-Blot-Assay). Akutni hepatitis C moze, istina rijetko, prei u fulminantni oblik, za koji je karakteristicna pojava naglog osteenja jetre, zutica, koagulopatija i encefalopatija. Onaj kome se to desi postaje vrlo ozbiljno bolesan i oko 85% bolesnika kojima se to desilo, brzo umire. Ponovimo i podvucimo da se ovo vrlo rijetko desava. ____________________________________________________________ * Ako oboljeli na akutnom hepatitisu C dobiju zuticu, to mozda pokazuje da imaju problema i s nekim drugim oboljenjem jetre, kao sto je naprimjer hepatitis B, pa infekcija virusom hepatitisa C moze biti dodatna. U tome slucaju akutni oblik hepatitisa C moze dobiti mnogo ozbiljniji tok. Samo malo ranije naveli smo koliko je hepatitis C virus (HCV) zanimljiv, sa nekim posebnim karakteristikama, sto e imati mozda i dalekosezne posljedice kada svi problemi u vezi sa ovim virusom budu rijeseni, a posebno u lijecenju ovog oboljenja.

87 Kod osoba zarazenih ili kontamiranih hepatitisom C virusom, meu jedinkama virusa javljaju se razliciti mutanti ovog virusa. Obicno se govori o 6 geonotipova virusa C koji se oznacavaju brojevima od 1 do 6. Ovime se ne zavrsavaju kompikacije koje izaziva virus hepatitisa C. Naime, svaki od genotipova moze da se razvrsta u jos 2 ili vise subgenotipova koje oznacavamo slovima, a, b, c pa sada imamo genotip virusa npr. 1 sa subgenotipom a,b, c: la, lb, 1c. Od ovih izgleda je najagresivniji tip 1 sa subtipom b (dakle 1b). Ovaj tip je, po nekim istrazivanjima, najcesi u SAD, Evropi i Japanu. I uopste, tip 1 i njegovi odgovarajui subtipovi javljaju se pretezno u obje Amerike, Evropi, Indiji, Australiji i Rusiji. Prakticki on je uobicajen svuda u svijetu. Tip 2 se pretezno javlja u Italiji, a uobicajen je u Kini, Japanu, Tajvanu i Indoneziji. Postavlja se pitanje. U cemu je problem zbog postojanja genotipova virusa C? Vjerovatno su neki genotipovi virusa C otporniji na interferon i kombinacije npr. ionterferon+ribavirin. Meutim, stvar nije tako jednostavna kao ova pretpostavka, jer u obzir treba uzeti jos i druge faktore kod lijecenja interferonima ili kombinacijama kao sto su interferon+ribavirin. Ti drugi faktori su npr. godine starosti, duzina trajanja osteenja jetre, uzivanje alkohola, imuni status, spol, broj virusa i sl. Neka istrazivanja su pokazala da je genotip 1, bolje receno 1b virusa hepatitisa C, mnogo otporniji na tretman interferonom i kombinacijama od drugih genotipova HCV. Takoe istrazivanja pokazuju da bolesnici sa genotipom 1b virusa imaju mnogo ozbiljniji i agresivniji tok bolesti, te da znatno brze razviju cirozu i karcinom jetre. Ipak treba kazati da sva ta ispitivanja i stavovi o genotipovima i razvoju bolesti nisu dovoljno potkrijepljeni da bi se izvodili zakljucci o vezi genotipova i ishodu bolesti. Treba na jos nesto skrenuti paznju: posto hepatitis C virus ima dosta ovih genotipova koji brzo mutiraju, jos nije dobivena vakcina koja moze uspjesno zastititi protiv ovog virusa. Hronicni hepatitis C Prema nekim statistickim podacima kojima se mora vjerovati, oko 85% akutno inficiranih osoba virusom hepatitisa C (HCV) razvijaju hronicni oblik bolesti. Tako HACV postaje glavni uzrok najrasirenijeg hepatitisa hronicne forme, dakle hepatitisa koji traju duze od 6 mjeseci. Izmeu hepatitisa B i hepatitisa C postoji upravo drasticna razlika. Kod hepatitisa B, 5-10% postaju hronicni bolesnici, a 90-95% akutno inficiranih osoba virusom B prezdravi. Kod hepatitisa C je gotovo obrnuto: 85% akutno inficiranih virusom C razviju hronicni oblik bolesti. I jos nesto: hepatitis A nikada ne razvija hronicnu formu bolesti. Ako malo razmislimo o imunim sistemima protiv hepatitisa B i hepatitisa A, onda slobodno mozemo posumnjati da imuni sisem protiv hepatitisa C nije tako efikasan. A mozda i sam virus C ima neke dodatne osobine i snage. U slucaju infekcije virusom C, najvei broj slucajeva ostaje klinicki neidentifikovan, samo iznimno pokazuje se akutna bolest i osteenje jetre. Pa ni u tim slucajevima infekcije, bolest ne bude klinicki identifikovana. Ponovo se mora upotrijebiti izraz drastican kada se govorio nastanku hronicne bolesti u pojedinim slucajevima. Neki pacijenti pokazuju samo slabo oseenje jetre i kod njih se nikada ne razvijaju komlikacije. Drugi e imati tacno prepoznatljiv klinicki hronicni hepatitis. Od ovih posljednjih 25% razvit e cirozu jetre zbog hronicnog hepatitica C, i oni idu prema zavrsnom stadiju jetrene bolesti. Pojedinci koji su razvili cirozu jetre zbog hronicnog hepatitica C, imaju poveani rizik od hepatocelularnog kiarcinoma jetre (primarnog karcinoma jetre). Treba jos napomenuti da je ciroza jetre izazvana hepatiticom C glavna indikacija za transplataciju jetre.

88 Mozda je ovo najbolje mjesto da se dalje bavimo hemijskim supstancijama koje nataju u organizmu da bi ga branile od stranih tijela koja prodru u organizam, konkretno u ovom slucaju od virusa, dakle protiv viralne infekcije, i to virusa hepatitisa B i C. Takve hemijske suptancije koje se javljaju u organizmu kao odgovor na viralne infekcije nazivaju se interferoni. Interferon-alfa je prirodni gluko-protein koji se izlucuje iz krvnih elemenata odnosno elija protiv virusnih infekcija. Prakticki, inteferoni ometaju replikaciju virusa u inficiranim elijama, a sa druge srane stite neinficirane elije od eventualne infekcije. Vezivanje inteferona na receptore elije na membrani izazvae seriju intracelularnih signala, sto e dalje dovesti do pojacanja i indukcije elijskih aktivnosti ukljucujui i inhibiciju* virusne replikacije u inficiranim elijama. ________________________________________ * Inhibicija - kocenje Pored toga sto se bore protiv virusa, dakle pokazuju anti-virusnu aktivnost, efikasni su u borbi protiv tumora, a pokazuju jos i imunomodularnu aktivnost. Ovdje se bavimo samo aktivnostima inteferona protiv infekcija virusima hepatitisa i to prvenstveno hepatitis B i C. Inteferoni su otkriveni 1957. godine tj. otkrivano je da kada virus napadne organizam, posebne elije organizma stvaraju inteferon u pokusaju da se umijesa (interfere) u replikaciju (reprodukciju DNK i RNK u slucaju virusa) u eliji, a i da sprijeci dalju infekciju jos neinficiranih elija. Ovo smo ponovili da bismo istakli jedan novi moment tj. da tijelo cesto nije sposobno da proizvede toliko interferona da rijesi ova dva zadatka. Iz prirodnih izvora, dakle iz elija krvi, dobije se precisavanjem, jako mala i neobicno skupa kolicina prirodnog inteferona koji se moze upotrijebiti protiv virusnih oboljenja. Mora se shvatiti jedna cinjenica a ta je da su virusi mnogo otporniji na lijecenje od bakterija. Bakterije, odnosno oboljenja izazvana bakterijama, mozemo lijeciti antibioticima, oboljenja izazvana virusima ne mozemo. Zakljucimo: virusna oboljenja jetre, prvenstveno hepatitise, a narocito infektivne hepatitise B i C, ne mozemo ni teoretski lijeciti antibioticima. Dakle, ostaje nam mogunost da hronicne hepatitise B i C tretiramo stintetickim inteferonima.

Inteferon alfa ­ 2b (Intron-A, Schering-Plough) je prvi sisnteticki preparat inteferona preporucen u USA za lijecenje odraslih sa hronicnim hepatitisom C. Doza koja se preporucuje za inteferon alfa -2b za lijecenje hronicnog hepatitisa C je 3.000.000 jedinica tri puta nedjeljno*, a put administracije je ili subakutno ili intramuskularnim injekcijama. Preporucena je terapija u trajaju od 6 mjeseci, premda neke studije govore i preporucju tretman od godinu pa i duze sto bi bilo efikasnije Pereparat Antron ­A prvi put je preporucen 1991. godine za tretman hepatitisa C, a 1992. za teretman hroncnog hepatitisa B. 1996. u terapiju je uveden interferon alfa 2a, u prodaji pod imenom Roferon A. (Roche Phaemaceuticals) indiciran kod hronicnog aktivnog hepatitisa B za pacijente pozitivne na HBV-DNA, i za hronicni hepatitis C, za pacijente sa pozitivnim antitijelima i povisenom aktivnosu AlaninAminoTrasnferaza (AlAT). Oba preparata, Intron-A i Roferon A kontraindicirani su u mnogim slucajevima, zatim sa posebnim napomena, postoje interakcije sa drugim lijekovima, a poznati su i sporedni efekti. ____________________________________________________

89 * Cesto, u zavisnosti od nekih elemenata, ljekari mogu propisati primanje inteferona od 3 puta nedjelj no do svaki dan. INTERFERONIi Inteferoni su porodica proteina koji se sasvim prirodno proizvode, odnosno nastaju u organizmu. Nastaju tada kada virusi napadnu organizam, a proizvode ih posebne elije u tijelu u pokusaju da "interfere", odnosno ometu, poremete ili sprijece replikaciju*, odnosno umnozavanje virusa. Inteferoni pripadaju porodici glukoproteina, a u sklasi su citokinina koji pomazu prirodnim obranbenim snagama organizma protiv stranih supstancija, bolje receno mikroorganizama, kao sto su virusi, gljivice, te pojave tumora i antigena **. Prirodno se izlucuju u organizmu u vidu bijelih krvnih zrnaca ili cestica, tkvinih mokrofaga i limfno tkivo. U mehanizme dejstva ovih elemenata ne bi se upustali, ali navedimo da se izluceni inteferoni vezuju na specijalne receptore elijske spoljnje strane odnosno povrsine. To vezivanje podstice citav niz dogaaja ukljucujui uvoenje specificnih proteina, koji stvaraju antivirusne i druge momente proteina protiv razmnozavanja, kao i druge akcije koje kontrolise imuni sisem. Prakticki, inteferon ometa replikaciju, konkretno virusa, a isto tako moze ometati diobu elija, sto znaci da moze usporiti i ramnozavanje elija raka. Nas organizam ne moze proizvesti toliko interferona za uspjesnu borbu protiv raznih infekcija, kao sto su npr. virusni hepatitisi ili elije raka, ali ga ljekari ipak propisuju ponekada da bi imunom sistemu dali dodatne snage. Iz ovoga proizilazi da se inteferoni mogu dobiti i izvan ljudskog organizma tj. sinteticki. Interferoni dakle posjeduju sposobnost ometanja, remeenja i sprjecavanja replikacije virusa ili elija raka. _______________________________________________________ * Replikacija ­ proces reprodukcije DNK (ili RNK) u slucaju virusa, sintezom njenog novog, komplementarnog lanca na kalupu "stare" DNK! ** Antigen ­ stara supstancija, kao npr. virus hepatitsa. Mozemo dakle kazati da inteferoni vode borbu, ometaju ili kontrolisu replikaciju virusa koji su napali eliju. Ovdje imamo dva momenta. Prvi je da govorimo o inteferonima, dakle u mnozini i, drugo, o replikaciji koja bi mogla da oznacava jednu pojavu proizvodnje kopije virusa koji je napao eliju. Inteferoni djeluju protiv virusa, pa i protiv virusa hepatitisa, pa njihovu primjenu mozemo nazvati antiviralnom terapijom. Glavni cilj antiviralne terapije je totalno, po mogunosti, unistiti viruse u tijelu, konkretno u slucaju koji ovdje razmatramo - viruse virusnih hepatitisa, sto je naravno jako tezak posao, dakeko tezi od likvidacije bakterija za koje imamo antibiotike. Antibiotike, to treba rei, ne mozemo upotrijebiti protiv virusa. Koliko je antiviralna terapija uspjesna u borbi protiv virusa, konretno virusa hepatitisa, a jos konkretnije protiv virusa hepatitisa B i C ostaje da se vidi. Posto nas organizam nije u stanju da proizvede dovoljne kolicine inteferona za borbu protiv virusnih infekcija kao sto su ve navedeni virusni hepatitisi, ili protiv raka (antitumoralna aktivnost), ili da regulise imuni sistem (imunomodularna aktivnost), to su ljekari poceli propisivati pacijentima sinteticke lijekove da bi pomogli imunom sistemu. Tako su otkriveni sisnteticki inteferoni, koji se pacijentima daju iskljucivo u vidu injekcija. Injekcije se daju subkutano, sto znaci pod kozu ili intramuskularno, sto znaci u misi. I jedno i drugo je neprijatno, posebno sto pacijent

90 dobije detaljna upustva kako, kada i gdje treba sam sebi davati injekcije. Nazalost, inteferoni se ne mogu davati oralno. Naravno, ni jedan ljekar nee dozvoliti niti preporuciti primjenu inteferona dok se ne izvrse detaljna ispitivanja u prvome redu ispitivanja krvi. Kada se kaze ispitivanje krvi, u prvom redu se misli na tri vazne komponente: - broj bijelih krvnih zrnaca, sto je od posebne vaznosti za borbu protiv infekcije, - hematokrit, odnosno volumen crvenih krvnih zrnaca u ukupnoj krvi, - krvne plocice, posebne strukture u krvi koje pomazu u zgrusavanju krvi ­ trombociti. Inteferoni imaju predvidive depresivne efekte na kostanu srz, koja je prakticki laboratorija koja stvara ove krvne komponente, tako da kod svih koji primaju inteferon, broj ovih komponenti moze opasti. Ako se zapocne tretman onda supresija (zatajivanje, izostavljanje) ovih krvnih elemenata moze dovesti do rizika infekcija, krvavljenja i anemija. Ako se broj bijelih krvnih zrnaca smanji ispod 3.000 (5-8.000/mm3 normalno) tada treba biti vrlo oprezan kod primjene inteferona, jer smanjivanje broja leukocita poveava mogunosti da se razvije neka druga infekcija. Isto tako, ako je nizak broj crvenih krvnih zrnaca, nakon uzimanja inteferona moze se razviti zamor i kratak dah ­ pokrajnji efekti anemije, odnosno nezeljeno dejstvo. Ako je broj krvnih plocica ­ trombocita manji od 50.000, inteferon se ne bi smio primijeniti, tj. interferonska terapija se ne bi smjela provesti zbog rastue tendencije krvavljenja. Krvne plocice ili trombociti sudjeluju u formiranju krvnog ugruska. Slezena tu igra vaznu ulogu, tj. kompenzira nizak broj krvnih plocica. Taj nizak broj krvnih plocica, odnosno trombocita, naziva se trombocitopenija. Zakljucimo: pod trombocitopenijom se smatra prisustvo vrlo malog broja trombocita u krvi. Osoba sa trombocitopenijom ima sklonost krvavljenju. Normalan broj trombocita je 200-400 x 1012/litar, a do krvavljenja nee doi sve dok broj trombocita ne padne ispod otprilike 50 x 1012/litar. Nivo od 10 x 1012/litar cesto je smrtonosan. Broj trombocita u krvi moze se smanjiti iz bilo kojeg razloga, pa i iz cinjenice da npr. inteferoni imaju depresivne efekte na kostanu srz, koja je, prakticki laboratorija koja stvara ove krvne komponente. No, to smo ve naprijed kazali. Meutim, to nisu jedine stvari na koje se mora obratiti paznja kada se odlucuje da li te stvari dozvoljavaju primjenu inteferona. Mora se odrediti nivo aktivnosti oboljenja jetre, sto se vrsi biopsijom. Ako je taj nivo oboljenja blag, a postoje neki drugi zbunjujui faktori kao sto su drugi medicinski problemi, npr. srce, bubrezi ili neka autoimuna bolest, te poodmakle godine ili depresivna stanja, kada je mozda najbolje okaniti se terapije inteferonima. Postoje i drugi uslovi koje treba uzeti u obzir. Moraju se napraviti i testovi hepatitis B antigena (HB-Ag), HBV, DNA testovi krvi, koji e pokazati koliko kopija virusa cirkulise u krvi. Potrebni su i drugi laboratorijski testovi krvi, ukljucujui sadrzaj proteinskih albumina i zucnog pigmenta ­ bilirubina. U slucaju postojanja neke uznapredovale bolesti jetre, kao sto je jaka ciroza, primjena inteferona bila bi kontraindicirana, jer bi to pogorsalo bolest. Ako je situacija takva moze se preporuciti umjesto inteferona, tearpija lamivudinom. Ako su dosadasnje analize pokazale da je pacijent, odnosno oboljeli, sposoban za terapiju inteferonom, mogu se zahtjevati i dodatni podaci, odnosno vrijednosti tiroidnih hormona, koji se zovu tiroidni stimulirajui hormoni, zato sto se za vrijeme

91 inteferon - terapije mogu pojaviti neke abnormalnosti tiroidee, jer interferoni mogu tom prilikom ostetiti, odnosno proizrociti tiroidne disfunkcije. Tiroidea (thyreoidea, glandula thyreoidea) ili stitasta zlijezda, smjestena je neposredno ispod grkljana, s obje strane dusnika i ispred njega. Endokrina je zlijezda * koja daje, odnosno proizvodi neke hormone koji igraju vaznu ulogu u regulisanju nekih metabolickih odnosa u organizmu. Kao sto rekosmo: za vrijeme inteferonske terapije mogu se pojaviti neke nezeljene abnormalnosti. Osobe koje su sklone autoimunim poremeajima vise e razviti tiroidne poremeaje, u odnosu na ljude bez tih sklonosti. Moze se razviti hipo i hipertireoidizam. Simptomi povezani sa hiportireodizmom ukljucju zamor, slabosti, gubitak kose, suhu kozu, slabljenje memorije, psihoze. Simptomi povezani sa hipertireoidizmom su nervozitet, netolerancija prema toplini, palpitacija (ubrzan rad srca), gubitak tezine, slabost, kratkou daha, slabu koncetraciju, emocionalnu nestabilnost i depresiju. Poremeaji tireoidee slazu se sa testovima krvi na tireoideu. Pored ovoga mogu se jos pojaviti ospe i svrbez koze. Ove pojave redovito su blage prirode, kao i opadanje libida. _________________________________________________ * Endokrine zlijezde luce hormone direktno u tjelesne tekuine kao konkretno tiroidea odnosno njene elije. Na taj nacin tireoidea fizioloski kontrolira druge elije tijela. Ovdje je potrebno napomenuti da se pojava i hipo i hipertireoidizma, pa sljedstveno i sipmptoma, mogu otkloniti lijekovima za tereoideu. Uostalom, svega 5% (sto i nije malo) razvijaju tiroidne abnormalnosti kod primanja inteferona. Oni moraju u daljem toku lijecenja primati hormonsku terapiju, a takoe i vrsiti stalnu kontrolu nivoa hormona tireoidee u krvi. Ako je oboljelom odreeno primanje interferona zbog viralne infekcije, onda se mora obuciti da sam sebi daje injekcije subkutano, pod kozu, ili intramuskularno, duboko u misi. Ponovo injektiranje na isto mjesto se ne preporucuje, jer moze dovesti do iritacija i crvenila, tako da se mora mijenjati mjesto uboda. Primjer: ako ste u ponedjeljak upotrijebili lijevi but, onda u srijedu upotrijebite desni. Sada se moramo pozabaviti sporednim efektima koji se mogu javiti kod terapije inteferonima. Mnogi sporedni efekti kod primjene inteferona slicni su onima simptomima kod hronicnog hepatitisa B i hepatitisa C. Od ovih treba izuzeti one mnogo ozbiljnije: - Nesanica, depresije, promjene u ponasanju, osjetljivost, gubitak apetita, problemi sa tireoideom, i na koncu simptomi koji se javljaju i kod gripe: bolovi u misiima i leima, kao i muka, diareja, izrazen umor i brzo zamaranje, groznice i sl. - Kada smo ve spomenuli depresije, navedimo i ona teska depresivna stanja koja mogu dovesti i do samoubojstva. Ne smiju se zaboraviti ni psihoticna stanja, anemije, srcane aritmije i psorijaza. Za vrijeme interferonske terapije moze i kosa da otpadne. Da ukratko ponovimo: inteferoni su porodica proteina koja prirodno nastaje u organizmu covjeka za borbu protiv virusa jacanjem imunog sistema. Kada virusi napadnu organizam, posebne elije u organizmu sintetisu inteferone ciji e zadatak biti da ometaju ili remete kasniju replikaciju virusa i zastite druge elije da se ne inficiraju.* Dakle, inteferoni imaju sposobnost da se bore protiv virusa sto je njihova antiviralna aktivnost. Imaju oni i druge zadatke, kao naprimjer borbu protiv elija raka, sto bi bila njihova antitumoralna aktivnost. To su neki od zadataka prirodno nastalih interferona u organizmu.

92 Lijek: Alfa-inteferon je sinteticka reprodukcija prirodnog inteferona. Kada je jetra u pitanju, odnosno viralni hepatitisi, pa i druga oboljenja izazvana infekcijama, oboljenja raka, imuna oboljenja i drugi poremeaji (kao npr. Kaposijev sarkom), onda se kod virusnih oboljenja jetre lijek alfa-inteferon upotrebljava kod hronicnog Hepatitisa B, u pokusaju zaustavljanja virusa da osteti jetru za stalno, ili da bude uklonjen iz organizma. Alfa ­ Inteferon takoe se upotrebljava za lijecenje akutnog hepatitisa C na taj nacin da se potpuno ukloni iz organizma i tako sprijeci taj virus da izvrsi bilo kakvo osteenje jetre. Koristi se i u tretmanu hronicnog hepatitisa C. Da bi se upsjesno provela terapija inteferonima, treba je zapoceti prije pojave dekompenzirane bolesti jetre. Ako je do dekompenzacije doslo, tada je jedini izlaz transplatacija jetre. ____________________________________________ * Da ponovimo: inteferoni su citokinini, proteini nastali na poticaj elija sa ve navedenim aktivnostima. Interferoni spjrecavaju, zahvaljujui svojem antiviralnom potencijalu, replikaciju virusa. Ovi prirodno nastali inteferoni sastavljeni su od multiplih specijesa i subspecijesa koje proizvode bijela krvna zrnca poznata kao leukociti. Posebnim postupcima inteferoni se mogu dobiti iz bijelih krvnih zrnaca i upotrijebiti za sprjecavanje replikacije virusa. Treba napomenuti da je proces dobivanja interferona na ovaj nacin vrlo skup, posebno sto se dobivaju jako male kolicine. Ve smo rekli da je Alfa ­ interferon sinteticka reprodukacija prirodnog interferona. Postoje i beta i ama ­ inteferoni, ali se njima ovdje zasada ne mozemo baviti. Baviti emo se samo alfa-interferonima. Pazite kazali smo alfa-interferonima, znaci u mnozini, jer postoje brojne forme alfa ­ interferona. Razliciti tipovi alfainteferona usko su povezani u strukturi, ali se neznatno razlikuju jedan od drugog, pa su klasificirani kao subtipovi razliciti. Ovi razliciti subtipovi, zbog bitnih razlika, cine osnovu na kojoj je FDA* preporucila tri sintetski proizvedena alfa-inteferona kao aktuelno prihvatljive za lijecenja, izmeu ostalog i hronicnog hepatitissa B, hepatitisa C i hronicnog hepatitisa C. Prvi inteferon koji je odobren od strane FDA za lijecenje hronicnog hepatitisa C (1991) je Intron A (IFN alfa 2b), sintetiziran u firmi Shering-Plough Corporation. Intron A je takoer odobren za lijecenje hronicnog hepatitisa B 1992. godine i to je jedini inteferon odobren za lijecenje hronicnog hepatitisa B. 1996.godine inteferon ­ alfa 2a (u prodaji, odnosno distribuciji, poznat kao Roferon A, sintetiziran u firmi Roche Pharmaceuticals Laboratories), za hep. C hronicni. I Intron A i Roferon su isti preparati identicni sa prirodnim alfa ­ interferonom, koji se pojavljuje kod ljudi. Prvi inteferon dobijen bio-inzinjeringom, koji se ne pojavljuje u prirodnom stanju, je Infergen, a namijenjen je za hronicni hepatitis C (odobren od FDA 1997.). To je Inteferon-alfacon-l, a sintetisan je u Amgen. Infergen bi trebao da bude najbolji inteferon, bolji od prirodno koji nastaju u organizmu. Treba napomenuti da postoje i drugi alfa interferoni koji su odobreni u SAD za lijecenje hronicnih hepatitisa B i C. Tabelarno pretstavljeni inteferoni po redu pojavljivanja na trzistu, po godinama. Tipovi interferona Tip Trgovacko ime Farmceutska firma

93 Inteferon ­ 2b Intron A (1991) Interferon ­ 2a Roferon A (1996) Inter. Alfacon I Intergen (1997) Interf. N3 Alferon N (2001) Inferf. ­ peg. Peg-Intron (2002) Intref. - B Rebif ________________________________________ * FDA ­ Food and Drug Administration. Schering ­ Plough Roche Pharmaceutic. Agmen Intefer. ­ Sciences Schering ­ Plough Inc.

Mozda je ovo najbolje mjesto da se upoznamo sa nekim americkim propisima u vezi sa lijekovima, a posebno sa dietalnim dopunama kod lijecenja razlicitih oboljenja. Akt kojim se regulise ovo pitanje naslovljen je kao: The Dietary Supplement Health and Education Act (DSHEA) iz 1994.godine. Ovaj akt usvojio je Kongresa 1994.godine, a daje vise slobode da se na trziste iznose vise dietalnih dodataka. FDA mora dati kriticki prikaz klinickih studija droga cime se odreuje efikasnost, sigurnost, doziranje, mogue interakcije sa drugim supstancijama. Za sinteticke lijekove kao sto su npr. interferoni, koji se mogu propisati, prije pustanja u promet, moraju se izvrsiti rigorozna isiptivanja od strane US Food and Drug Administration (FDA). Da se sada sporazumijemo o nekim stvarima oko interferona. Inteferon je prirodni protein koji nastaje u tijelu za borbu protiv hepatitisa i razlicitih maligniteta. Lijek Alpha (Alfa) inteferon je sintetska reprodukcija prirodno nastalog interferona. Tacan mehaizam djelovanja interferona na pobosljanju stanja hepatitisa i rezlicitih maligniteta, jos se mora potvrditi. Osobine inteferona: antiviralne *, imuno-modulatorni ** efekti, citostaticni i citotoksicni *** kao i antiproliferativni **** efekti, mogu prouzrokovati razlicite mehanizme djelovanja. Ovi efekti mogu doprinijeti poveanju ili umanjenju stepena u razlicitim okolnostima oboljenja. _____________________________________________________ * Antiviralna aktivnost ukljucuje sposobnost borbe s virusima, odnosno podsticanje antivirusnih sinteza proteina. ** Imuno-modulatorni efekti oznacavaju regulisanje imunogenog sistema, *** Interferoni igraju znacajnu ulogu u borbi protiv raka, sto je poznato kao antitumoralna aktivnost. Vratimo se malo unazad. Pojava sintetickih interferona bio je veliki napredak. Meutim, primanje inteferona bilo je vrlo neprijatno. Ljekari su prvobitno propisivali primanje inteferona 3 puta nedjeljno: potkozno ili intramuskularno. Postoje cak i skice gdje na tijelu treba davati injekcije interferona, da ne bi doslo do veih komplikacija. Poseban problem je bila ucestalost, zbog cega je i bilo potrebno pronai nacin i sistem da se umjesto tri puta nedjeljno injektiranje, davanje inteferona, vrsi samo jednom nedjeljno. Takoe je bilo potrebno skratiti vrijeme davanja po mogunosti na samo 6 mjeseci umjesto 12 ili 18. Farmaceutske kompanije La Roche i Schering-Plough proizvele su novi preparat za borbu protiv hronicnog hepatitisa C, pod imenom Pegasys (pegylated inteferon alfa 2a), odnosno Rebetron (Intron A + ribavirin) ­ ,,koktel terapija". Postavlja se pitanje: sta znaci pregylated odnosno ,,Pegilation"? To je proces davanja molekule poleitilen glikola (PEG) interferonu. Polietilen glikol je supstancija koja se moze vezivati za protein, u ovome slucaju inteferon, sto za rezultat ima duze djelovanje i odrzavanje aktivnosti proteina tj. inteferona.

94 Ako je djelovanje inteferona kao proteina produzena vezivanjem polietilen glikola, ucestalost uzimanja inteferona svake nedjelje opada. Na taj nacin jednonedjeljno primanje pegiliranog, moze zamjeniti ono primanje od 3 puta nedjeljno nepegiliranog inteferona. Za pacijenta je to daleko lakse, a i sporedni efekti su daleko blazi. Ako rezultati sa pegiliranim inteferonom nisu kao sto se ocekivalo, bolje je nastaviti s njim, nego sa inteferonom tri puta nedjeljno. Inace u sastavu Rebetrona pakuju se zajedno Intron A + ribivirin.* Ispitivanja su pokazala da je pegilirani inteferon, ili inteferon+ribavirin, obicno efikasniji za lijecenje hepatitisa C. Ve smo govorili sta znaci ,,pegilacija". Ribavirin je lijek koji moze usporiti genetsku masineriju HCV virusa i pomoi u ocuvanju nekih imunih funkcija. Da vidimo, ukratko, kome antiviralna terapija nije preporucljiva? Svima se dekompenzovanom cirozom jetre, kao i onima koji imaju druge komplikacije sa cirozom: krvavljenja iz ezofagusa ili ascites. Oni sa dekompenzovanom cirozom, kandidati su za transplataciju jetre. Dalje, oni sa autoimunim poremeajem kao sto su autoimuni hepatitis, tiroidno oboljenje. Zatim oni koji su podvrgnuti transplataciji bubrega ili su na hemodijalizi, te oni sa psihijatrijskim oboljenjima. Inteferon, sam ili u kombinaciji sa ribavirinom, moze izazvati jake depresije i anksioznost. __________________________________________________ * Ribavirin je nukleozid koji posjeduje antiviralnu aktivnost protiv DNA i RNA virusa. Treba dodati da ribavirin moze izmjeniti imuni odgovor i pojacati antiviralnu aktivnost inteferona. Ribavirin, ako se upotrijebi kao monoterapija, nema koristan ucinak na serum HCV-RNA nivo, efikasan je jedino u kombinaciji sa inteferonom. Treba navesti da ribavirin cesto prouzrokuje porast broja trombocita, odnosno krvnih plocica. Ribavirin se moze nagomilati u crvenim krvnih zrncima, pri cemu dolazi do razaranja (hemoliza). Hemoliza smanjuje broj crvenih krvnih zrnaca (hemoliticka anemija). Ovo se moze odrediti ispitivanjem krvi, kada se pokaze snizen nivo hemoglobina (manje od l0 gr/dcl.). Hemoglobin je protein koji sadrzi zeljeza, kao dio crvenih krvnih cestica. To je mozda najozbiljniji sporedni efekat ribavirina, koji pogaa priblizno 10% onih sto ga primaju. Pacijenti, koji su ve ionako anemicni, svakako ne bi smjeli primati Rebetron terapiju, jer je Rebetron kombinacija inteferona (Intron A) i Ribavirina. A Ribavirin izazvana anemija iz Rebetrona moze pogorsati stanje kod pacijenata. Ali, uvijek postoji-ali. Eritropoietin je protein, a proizvodi ga organizam, koji moze stimulisati taj isti organizam da proizvodi nova crvena krvna zrnca. Pod raznim trgovackim imenima (Epoetin, Eprex, Neorecormon) moze se davati anemicnim pacijentima, pa i onima koji primaju Rebetron, da bi se hemoglobin vratio na normalni nivo. Druga nezeljena dejstva ribavirina su stanja slicna gripi (gripozna), zatim losa probava i nesanica, zamor, depresija (potistenost), kaslj i osip. Meutim, ovi sporedni efekti obicno nisu narocito izrazeni. Ostali nezeljeni efekti ribavirina u kombinovanoj terapiji sa interferonom mogu biti: otezani dah, svrbez, osip, gubitak apetita, te muka, odnosno gaenje.

Najkvalitetniji dodaci u ishrani za hepatitis C

95 To su vitamini (vidjeti: Vitamini: Zbog cega su mnoge biljke ljekovite?), a posebno vitamini iz grupe B. Ovdje dodatno razmatramo B-kompleks vitamina. Ovaj kompleks vitamina ima sirok dijapazon pozitivnog djelovanja na sveukupno zdravlje, a u prvom redu na jetru, a zatim na nerve, misie, gastrointestinalni trakt, te na odgovarajue funkcije mozga. B ­ kompleks vitamina djeluje kao koenzimi, pomazui enzimima da hemijski djeluju sa drugim hemijskim supstancijama, a ukljuceni su i u proizvodnju energije. Sto se tice jetre kompleks djeluje kao hepatoprotektiv, takoe i protuupalno, te stimulator imunog sistema, pomazu kod metabolizma masti, te kao tonici za jetru i slezenu i inace poboljsavaju funkcije jetre. B ­ kompleks podrzava citohrom P450, koji regulise disfunkcije jetre, te pomaze metabolizam kao i druge procese. Kod oboljelih od HCV obicno postoji manjak vitamina B-kompleksa. Nizak nivo vitamina B-kompleksa kriv je za mnoge sipmtome kod oboljelih od HCV infekcije. U tome slucaju preporucuje se svakodnevno uzimanje, sto je vrlo vazno, da se pomogne jetri u vrsenju njenih detoksifikacionih procesa. Treba uzimati 1-2 tablete standardne B formulacije, ili slijediti uputstvo na pakovanju. Visak vitamina Bkompelksa izlucuje se urinom, koji postaje svjetlo­zute boje. N ­Acetil-Cistein (NAC) ­ Amino-kiselina cistein je potebna za stvaranje glutationa koji se bori protiv slobodnih radikala. NAC se metabolizira u organizmu i u glutation. Potvreno je da je glulation neuporedivo efikasniji ako se stvara u organizmu, nego kada se uzima kao dodata. Nastaje ne samo iz cisteina, ve i drugih amino-kiselina (glutaminske i glicina) i to u jetri. Jos bi se mnogo dalo govoriti o glutationu ne samo kao anti-oksidansu, ve kao zastitniku svih elija organizma pa i jetre, mozga, srca, bubrega, plua i koze, te imunih elija. Da se vratimo NAC-u i jetri: u prvom redu to je zastitnik jetre, narocito protiv HCV, imunostimulator koji inhibira stvaranje i nastanak raka jetre, a djeluje sinergijski (u sadejstvu) sa inteferonom. NAC moze potpomoi podizanje nivoa zastitnih enzima u organizmu, koji slabe zbog osteenja elija, sto je krakteristika starenja. NAC takoe moze oslabiti frekvenciju i trajanje infekcionih oboljenja. Selen ­ je vitalni antioksidans, posebno u kombinaciji sa vitaminom E. Igra vitalnu ulogu u regulaciji efekta tiroidnih hormona na metabolizam masti. Treba rei da pojacava imuni sistem, djeluje protiv tumora. Selen i vitamin E djeluju sinergijski i potpomazu stvaranju antitijela i pomazu odrzavanju zdravih jetre i srca. Dodaci selena sprjecavaju nastanak ciroze i pomazu ljudima sa ve konstatovanom alkoholnom cirozom. Posto Hepatitis C virus (HCV) trosi velike kolicine selena, potrebno je dodavati selen u dijetalnoj ishrani bolesnika od HCV. Mnoge studije pokazuju da dopunsko uzimanje cinka u ishrani moze produziti prezivljavanje ljudi sa AIDS-om, poveavajui broj i crvenih i bijelih krvnih elija odnosno zrnaca. Alfa-Lipoinska-Kiselina (ALA*) ­ A ­ Acid, kiselina ALA je izrazito jak anti-oksidans, moze ponovo preraditi,i odnosno ,,reciklirati" vitamine C i E, takoe jake antioksidanse. ALA stimulise stvaranje u tijelu glulationa i pomgne u apsorpciji koenzima Q, takoe jakog antioksidanta, enzimskog katalizatora, antivirusnog agensa, koji, uz to, normalizira seer u krvi. Pomaze u detoksifikaciji jetre, imuno je stimulator, inace zastitnik jetre i regenerator, smanjuje rizik od raka jetre. Stiti jetru od radijacija, kao i srce i mozak protiv peroksidacije lipida, narocito u jetri.

96

Cink je neophodan element u tragovima za rast i umnozavanje elija. Stiti jetru od hemijskih osteenja, specijaliziran je za napad na kancerozne i virusima inficirane elije. Esencijalni je element kojeg sadrzi vise od 200 enzima. Odgovarajua kolicina cinka neophodna je za borbu protiv infekcija, ali pretjerana upotreba dodatka hrani moze prakticki oslabiti odgovor imunog sistema na infekcije. Ne treba uzimati vise od 20-25 miligrama dnevno bilo kojeg cinkovnog dodatka hrani, od kojih se cinkpikolinat najbolje apsorbira. Kod akutnih ili hronicnih stanja ide 50 mg dnevno. Niski nivo cinka, obicno kod oboljenja jetre, rezultira u pogorsanju funkcije timusa koji inace regulise imuni sistem u cjelini. Hepatitis D ­ virus (Delta virus) Virus hepatitisa D oznacava se i kao Delta-virus, a hepatitis izazvan ovim virusom kao HDV. Delta virus je mali, okruglasti RNA virus. Infekcija HDV nikada ne dolazi samostalno, ve iskljucivo zajedno sa infekcijom virusom hepatitisa B ­ kod ljudi. Moze se rei da je to efektan virus cija replikacija, odnosno proces reprodukcije, konkretno RNK, dirketno zavisi o pomonoj funkciji drugog virusa, u ovome slucaju virusa hepatitisa B ­ HBV. Drugim rijecima, Delta virus moze da se pojavi samo u slucaju replikativne forme hepatitisa B. Kako se prenosi virus hepatitissa B, na isti nacin se prenosi i ovaj virus: preko krvi kod tansfuzija, kod poroda trudnica inficiranih virusom B ili seksualnim kontaktima. Ovo se odnosi na slucajeve kada su nosioci B infekcije istovremeno inficirani i Delta virusom. Ako se neko na taj nacin zarazi i virusom B i Delta ­ virusom, onda se to naziva koinfekcijom. Postoji takoe i superinfekcija, kada se neko ko je ve zarazen hronicnim virusom hepatitisa B, naknadno, jos zarazi i Delta ­ virosom. Infekcija Delta virusom, zajedno sa infekcijom B-virusom, moze da protice vrlo mirno i jedino pojavom umora i drugih blagih simptoma kao kod hepatitisa B, ako se stanje kod hronicnih bolesnika od hepatitisa B naglo pogorsa, moze se posumnjati da je bolesnik inficiran i Delta ­ virusom i da je bolest izazvana Delta ­ virusom takoe presla u hronicnu fazu. S druge pak strane, ako infekcija virusom B prelazi u fazu izljecenja, sto se desava u oko 90 do 95% oboljelih, o cemu smo ve govorili, to e dovesti i do zaustavljanja repblikacije Delta-virusa i iscezavanja delta infkecije. Ne postoji sigurna specificna dijagnoza ni znakovi za delta-infekciju. Testovi krvi obicno pokazuju povisene vrijednosti enzima jetre odnosno transaminaza (AST i ALT). Specificni krvni testovi poznati kao HDV antitijela i HDV-RNA test, mogu eventualno potvrditi dijagnozu. Simptomi delta­hepatitisa slicni su simptomima drugih akutnih ili hronicnih formi drugih hepatitisa, mada mogu biti ozbiljniji. Ako je neko inficiran ovim virusom moze imati blagu zuticu, slabost i osjeati umor. Moze se osjeati gaenje na hranu i gubitak apetita, kaoi i izvjesna nelagodnost s desne strane abdomena, na mjestu gdje je locirana jetra. Ako je HBV infekcija udruzena sa HDV, moze se naglo razviti ozbiljna jetrena osteenja sa fulminantnim osteenjem jetere, nakupljanje toksina kao stoje amonijak, koji moze napasti mozak, te prouzrokovati mentalne promjene sve do kome. Pacijenti koji imaju istovremeno hronicnu infekciju i HBV i HDV, mnogo brze, i mnogo cese, e razviti cirozu jetre. Otprilike 60 do 70 procenata svih oboljelih sa hronicnim hepatitisom D, razviti e cirozu. Bolesnici sa oba hroniciteta i B i D, vjerovatno e razviti komplikacije kao sto je otkazivanje jetre, a jos cese to e zahtjevati transplataciju jetre. Posto je napredovala bolest, ako su oba i HBV i HDV

97 hronicni, gotovo je sigurno rizik daleko vei da se razvije rak jetre, nego ako je samo HB hronican. Meutim, neka istrazivanja govore da HDV stvarno moze da suzbije replikaciju HBV, dok druge studije navode smanjenu pojavu raka kod onih koji su dvostruko inficirani. Potrebna su druga, prosirena ispitivanja prije krajnjeg zakljucka o interakciji izmeu ovih virusa. Hepatitis E virus ­ HEV Jos jedan virus koji je, kao i virus hepatitisa C, stvarao odreene nedoumice. Dok smo hepatitis C mogli oznaciti kao ni-A ni-B (non-A non-B) virus, ovdje je situacija malo komplikovanija. Prenosi se preko unutrasnjih probavnih organa, ili kako bi Englezi kazali, enteritically*, a nije ni-A ni­B, ni virus, ni hepatitis, dakle: Ent. non-A non-B virus. Posto vise lici na A virus, oznacava se i: kao A ni­A ni­B virus, odnosno hepatitis (na engleskom govornom podrucju: A-like non-A non-B hepatitis), za razliku od hepatitisa C, koji se oznacava: kao B ni-A ni-B (B-like non-A no-B). A moze i posto se prenosi fekalno-oralnim putem: fekal-oral ni-A ni-B (fecaloral non A non-B). Da ne bismo dalje kombinovali i komplikovali, nazovimo virus hepatitisa E kao HEV, a hepatitis izazvan tim virusom, kao HE. Virus hepatitisa E je jedna siusna cestica vidljiva pod elektronskim mikroskopom, a predstavlja jednostruko upleten poliadenilni RNA genom. Hepatitis E pojavljuje se sporadicno kao endemska forma, ali i u epidemijama, tamo gdje se upotebljavaju zagaene vode za pie. Takve epidemije izazvane zagaenim vodama karakteristicne su za Aziju, te sjevernu i istocnu Afriku, a takoer, zbog losih higijenskih prilika, i za Centralnu i juznu Ameriku. Prenosi se i sa jedne osobe na drugu. Postoji i opasnost prenosa hranom. Hepatitis E tesko ee razlikuje, klinicki, od hepatitisa A. Simptomi ukljucuju nelagodnost, gubitak apetita, abdominalne bolove, astralgije (bolove u zglobovima) i groznicu. Inkubacioni period je izmeu 2 do 9 nedjelja. Bolest je obicno blaga, umjerenog intenziteta i gubi se za oko 2 nedjelje bez nekih znacajnijih posljedica. __________________________________________________ * N pr. enteric. - unutrasnji, stomacni. Dakle, unos virusa hepatitisa E preko digestivnog trakta u organizam. Meutim postoji i fatalni zavrsetak u oko 0,1 do 1,0 % slucajeva. Virus E, odnosno hepatitis izazvan virusom E, ima vrlo ozbiljan tok kod trudnih zena. U tome slucaju hepatitis E moze da pree u fulminantni oblik kod otrpilike 20% trudnica. Ako se to pojavi u posljednja tri mjeseca trudnoe, onda se letalni zavrsetak ocekuje kod oko20% trudnica. Hepatitis B takoe poveava komplikacije kod fetusa, pa i njegovu smrt. Za sada nema efikasne vakcine protiv virusa hepatitisa E, istina jedna vakcina se testira. Hepatitis F ­ virus (HFV) Postojanje virusa hepatitisa F pa i oboljenja, za sada je upitno i zahtjeva dalja istrazivanja. Pretpostavlja se da se prenosi fekalno-oralnim putem. Za ovu se vrstu hepatitisa smatra kako moze izazvati samo akutnu formu oboljenja. Na ovome mjestu valja spomenuti jos: S.E.N. ­ virus (S.E.N. ­ je skraenica imena i prezimena, odnosno inicijali onoga kod kojeg je virus prvo izoliran). Ovaj virus je izolovan 1999.godine od strane grupe intalijanskih istrazivaca. Potrebno je jos dosta istrazivanja da se tacno utvrdi da li ovaj virus zaista izaziva oseenja jetre.

98 T.T.V. ­ virus (transfuzijom transmitiran virus) Ovaj virus je otkriven 1997.godine i jos uvijek se istrazije da li zaista izaziva upalu i osteenja jetre. Danas se jos ne zna ko (sta) izaziva oko 10% upalnih procesa jetre. Da li su to tri gore navedena virusa, stvar je daljih istrazivanja. Zbog toga emo ovdje navesti i Epstein-Barrov virus i Herpes simpleks virus bez daljih komentara. Hepatitis toksicni (Heptatitis toxicosa) Kako im i samo ime kaze, ovi hepatitisi nastaju zbog unosenja hemijskih toksicnih materija u organizam u vidu lijekova, toksicnih materija koje se pojavljuju na radnm mjestu, neznalacke upotrebe gljiva ili na drugi nacin: unosenjem otrova u organizam u samoubilacke ili ubilacke svrhe. Potrebno je napomenuti da postoje osobe koje su manje ili vise osjetljive na hemijske materije, posebno lijekove. Lijekovi koji se unose u organizam u jetri se oksiduju, redukuju ili vezuju sa drugim hemijskim agensima, ve prema svojim osobinama, i na taj nacin postaju bezopasni, te se iz organizma uklanjaju najcese preko zuci ili moraom preko bubrega. U ovim reakcijama oksidacije, redukcije ili vezivanja, sudjeluju odreena jedinjenja koja nastaju u jetri, a koja se nazivaju enzimi, i ve smo ih spominjali. Ako jetrine elije nisu u stanju da proizvedu te enzime u dovoljnim kolicina, a lijekovi se nee izluciti iz organizma, kao ni ostale toksicne materije te e doi do njihovog nakupljanja do toksicnih granica, sto e dovesti do osteenja elije jetre odnosno hepatocita. Pri tome mogu da se ostete i elije drugih organa. Zbog te nedovoljne proizvodnje enzima u celijama jetre, kod odreenog broja osoba, ali iz drugih razloga, dolazi do oboljenja i hepatitisa, koji se u konkretnom slucaju osjetljivosti na lijekov enazivaju ­ hepatitisi zbog preosjetljivosti na lijekove. Postoje takoe lijekovi koji izazivaju osteenja jetre kod svih osoba i to su pravi otrovi za jetru, takozvani hepatotoksini. Kada su u pitanju hepatitisi izazvani prosjetljivosu na lijekove, razlikuju se dva oblika: holestazni i hepatitisni. Manje je tezak holestazni hepatitis, koji nastaje zbog zastoja zuci u jetri i koji se redovito brzo gubi prestankom uzimanja lijeka i odgovarajuom ishranom, u prvom redu takvom koja e pokrenuti zuc, a takvih holagognih i holereznih sredstava uvijek ima u redovnoj ishrani. Ponekad, istina vrlo rijetko, moze se komplicirati i prei u bilijarnu cirozu, najcese kod zenskog spola. Hepatitisni oblik dosta je slican virusnom hepatitisu po promjenama na jetri, jer dolazi do osteenja jetre, odnosno elija jetre. Jetra se uveava, a pojavljuje se i zutica. Obicno se javlja i svrbez, povisena temperatura, groznica i slicne manifestacije. Kod ovog oblika hepatitisa treba odmah prekinuti sa uzimanjem lijeka i preduzeti druge odgovarajue mjere. Danas se smatra da nema lijeka koji, kod odreenog broja osoba, ne bi mogao da izazove pojavu ovih vrsta hepatitisa ili izazvati kakvo drugo osteenje jetre. Hepatotoksini, odnosno lijekovi koji izazivaju hepatitise kod svih, jer su pravi otrovi za jetru, dosta su rijetki, jer se primjenjuju samo u izuzetnim situacijama kada se mora reskirati osteenje jetre da bi se zaustavilo neko drugo, mnogo teze oboljenje, kao sto su npr. maligni tumori. Kako e takav lijek djelovati na jetru, zavisi od toga kakvo je stanje jetre. U ovoj bolesti brzo dolazi do izumiranja elija jetre, pojavljuje se zutica, gubi se apetit, jetra se uveava, a ukoliko je unosenje toksina bilo vee, moze doi do povraanja krvi, delirijuma, kome i smrti. Lose je i to sto redovito dolazi do osteenja bubrega i pojave uremije, sto posebno negativno djeluje na jetru. Dugotrajno uzimanje lijekova koji su hepatotoksini, moze postepeno dovesti i do

99 ciroze jetre. Ovo se desava i u onim situacijama kada se takav lijek uzima i u manjim dozama. Kada se zbog ocuvanja jetre, odnosno njenih funkcija, prekine uzimanje lijeka koji je izazvao njeno osteenje, moze doi do napredovanja one bolesti zbog koje je takav lijek uziman. Osim toga, ako sada zbog lijecenja bubrega i uremije treba uzimati neki drugi lijek, koji e sigurno djelovati na ve osteenu jetru. U ovome slucaju jasno se vidi sta znaci preventivna borba. Pored ostalih metoda, posebnu paznju treba posvetiti prvilnoj ishrani bogatoj bjelancevinama, osim kada se one iz opravdanih razloga moraju ograniciti. Hrana takoe mora biti bogata vitaminima, mineralima i drugim prirodnim hemijskim sredstvima kao sto su npr. zacini koji imaju visestruku namjenu. Toksicne materije, ili otrovi na radnom mjestu, mogu izazvati tzv. profesionalne hepatitise. Postoji vei broj takvih hemijskih materija u vezi sa npr. tehnoloskim procesom proizvodnje. Trovanje gljivama vrlo je tesko jer, pored jetre koja najvise strada, dolazi do osteenja bubrega, zeluca, crijeva, nervnog sistema i slicno. U jetri dolazi do masne infiltracije i izumiranja velikog broja elija. Otrovani obicno umiru zbog uremije ili jetrene kome (Comma hepaticum). Procenat prezivjelih, koji zavisi od toga kojim su se gljivama otrovali, te od stanja jetre, izlazi iz takvih situacija sa teskim osteenjima jetre. Posebno su teski slucajevi trovanja gljivama kada se toksicno dejstvo pojavi ne nakon 3 do 4 sata, ve nakon 4 do 15 dana. U prvome slucaju moze se dosta uraditi izazivanjem povraanja, cisenjem, transfuzijama krvi i slicno. Meutim, ako se simptomi trovanja jave nakon 4 do 15 dana, sto se desava kod trovanja nekim vrstama gljiva, onda je situacija gotovo bezizlazna. Fizicki cinioci, kao sto je izlaganje visokim temepraturama ili rentgenskim zracenjim ail i opekotinama, mogu izazvati odreene vrste hepatitisa. Uopsteno se smatra da osobe oboljele na jetri ne bi trebalo da se izlazu suncu, tj. da se suncaju. Klice takoe mogu da izazovu hepatitise koji su i najcesi. Primarni hepatitis je hepatitis kod kojega je doslo samo do zapaljenja jetre. U tu grupu klica spadaju virusi hepatitisa, virus zute groznice, te jedna spiroheta koja izaziva Vajlovu bolest (spiroheta Inada­Ido). Cesto klice izazovu neku drugu bolest, na drugim organima, pa se osteenje jetre javi kao indirektno. To su tzv. sekundarni hepatitis, cije izvore treba traziti u oboljenjima od tuberkuloze, trovanju, odnosno sepsi krvi, sifilisu... Biljna sredstva koja bi se mogla preporuciti u sanaciji toksicnih hepatitisa su sva sredstva koja su opisana pod: Hepatitis, mogu se primjeniti i protiv toksicnih hepatitisa. Posebnu paznju treba obratiti i posvetiti poznatim i priznatim detoksikantima: limun, maslina, i maslinovo ulje, sljiva, paradajz, maslacak, salata, sargarepa, celer, persun, korpiva. Hepatitis autoimuni (AIH hepatitis) Hepatitis autoimuni je rijedak oblik oboljenja jetre (AIH) koji se moze definisati kao upalni proces koji vodi do osteenja jetrinog parenhima, a izazvano je bolesnikovim imunim sistemom koji napada jetru, izazivajui teska osteenja i izumiranja elija, sto vodi u cirozu jetre. Otkriven je 1950.godine kod mladih zena izmeu 15 i 40 godina, kod kojih je iznenada prestala menstruacija, pocele su patiti od artritisa, a pokazivale su i ozbiljne simptome hronicnog hepatitisa koji je brzo napredovao prema cirozi. I jos jedna stvar: pokazale su se visoke vrijednosti gamaglobulina kod ispitivanja krvi, odnosno plazme. Nema nikakve veze sa lupoidnim hepatitisom kao sto se ranije smatralo. Sam taj naziv je zastario i zamijenjen imenom lupus erythematodes, koji je takoe autoimuna bolest.

100 Kod autoimunog hepatitisa (AIH) karakteristicno je da se najcese javlja izmeu 15. i 40. godine, pri cemu zene oboljevaju 70% cese od muskaraca, kod kojih se ovo oboljenje javlja u kasnijim godinama zivota. Kod ispitivanja prvi funkcionalni testovi jetre su redovito poviseni, cak i do 10 puta iznad normalnih vrijednosti, konkretno AsAT (Aspartat Amino Transaminaza) AlAT (Alanin Amno Transaminaza) i bilirubin, dok Alkalna fosfataza (AF) moze biti u granicama normale ili samo blago povisena. Naravno na imunoglobuline treba obratiti posebnu paznju, narocito na visoku vrijednost IgG (Imunoglobulin G). Kod oboljelih, zbog povisenog nivoa bilirubina, cesto je prisutna zutica, nesto povisena temperatura, bolovi ispod desnog rebarnog luka, a ponekad i takvi siptomi kao sto su astralgije (bolovi u zglobovima), mialgije (bolovi u misiima) i trombocitopenija (smanjenje trombocita u perifernoj krvi). Autoimuni hepatitis je sumnjiv kod svake mlade pacijentice koja ve boluje od nekog hepatitisa, isto tako i mladog pacijenta koji nije bio izlozen rizicnim faktorima kao sto su alkohol, lijekovi, te metabolicki i viralni faktori. Takoe neprijatno osjeanje svrbeza i umora, "napada vruine", nekih nejasnih simptoma kao sto su letargija ili blagi bolov,i tacnije receno, nelagodnosti u predjelu abdomena. Na koncu, kada se sumnja na AIH kod pacijenata, treba izvrsiti biopsiju jetre, pod uslovima da nije kontraindicirana zbog produzenog protrombinskog vremena ili trombocitopenije (smanjenja broja trombocita u perifernoj krvi). Mora se ipak rei da nema pouzdanog testa koji e tacno postaviti dijagnozu AIH. Samo zbir mnogih faktora uzetih zajedno mogu dati odnosno stvoriti bazu za tacnu dijagnozu, ali posto se eliminisu ostali faktori koji govore u prilog drugih hronicnih hepatitisa, kao sto su virusni hepatitis, pretjerana upotreba alkohola ili hemahromatoza (poremeaj metabolizma zeljeza i njegovo nagomilavanje, narocito u jetri i pankreasu). Kod AIH, za razliku npr. od drugih oboljenja jetre (hornicni hepatitis C, hemohomatoza...) povisenje jetrenih funkcionalnih testova (AsAT, AlAT...) i ozbiljnost siptoma, obicno stoje u korelaciji sa stepenom osteenja jetre i upalnim procesom. Vei broj pacijenata odgovara na lijecenje (govori se o 2/3 do ¾) sintetickim lijekovima kao sto su Imuran i Prednison. Nakon tog tretmana transaminaze kod tih pacijenata, odnosno njihova aktivnost, je na normali. Ovo nikako ne znaci da se sa terapijom moze prekinuti, ili da se doze mogu smanjiti. Pa i pored toga, nakon odreenog vremena, nekad kraeg nekad duzeg, mnogi pacijenti razvijaju cirozu jetre. Ako se razvije zavrsni stadijum oboljenja jetre, ostaje jos kao efikasna procedura ­ transplatacija jetre. Treba znati jos nesto: ukoliko neko boluje od AIH, a dodatno jos i od hepatitisa C, nikako ne smije upotrijebiti Inteferon. Interferon moze pogorsati autoimune poremeaje izazvane autoimunim hepatitisom (AiH). Prvo treba tretirati u tome slucaju AIH, pa kada se ustanovi da je tretman uspjesno sproveden, tek tada se smije pristupiti lijecenju hepatitisa C inteferonom, uz napomenu kako postoji velika vjerovatnoa da se tom prilikom povrati oboljenje AIH. Posljednja recenica moze dovesti do pogresnog tumacenja. Naime, moze se smatrati, u slucaju kada ne postoji paralelna infekcija sa viruom hepatitisa C, da se u tome slucaju AIH moze izlijeciti terapijom sa naprijed navedenim lijekovima. Prvo, preko 20% oboljelih od AIH uopste ne odgovara na navedeni tretman. Ukoliko pozitivno reaguju, povrat bolesti obicno se javi poslije 6 mjeseci do 3 godine nakon prekida lijecenja itd.

101 Najverovatnije da produzeni uspjeh u tretmanu ovog oboljenja treba traziti u kombinovanoj terapiji navedenim sintetskim lijekovima i prirodnim lijekovima uz odgovarajui dijetalni rezim. Takoer se treba nadati pronalasku novih lijekova kao i onih koji se jos ispituju (Budesonid, Ursodeoxyholna kiselina...). Ciroza jetre (Cirrhosis hepatis) Ciroza jetre (Cirrhosis hepatis) je difuzno, progresivno hronicno zapaljenje jetre pri cemu propada jetreni parenhim, a umjesto njega javlja se fibrozno tkivo. Proces zapocinje postepenim propadanjem, nekrozom hepatocita, sto zatim zahvata i lobulus koji se sve vise smanjuje dok prakticki ne postane pseudolobulus. Proces je istovjetan u citavoj jetri, i sto je najgore, vrlo je podmukao, cesto bez ikakvih manifestacija, jer se simptomi pocinju postepeno razvijati, odnosno pojavljivati. Potrebno je skrenuti paznju na neke od tih simptoma obzirom na podmuklost procesa. Prakticki prvi simptom koji se javi je meteorizam, tj nakupljanje gasova. Zatim slijede mucnine, sto uzrokuje slabljenje apetita i bolovi u gronjem abdomenu. Jetra se poveava i otvrdne, te se javlja osjeaj bola i pritiska u predjelu jetre. U krvi se moze dokazati povisenje bilirubina, a urobilinogen se takoe javlja u povisenoj koncentraciji u urinu. U kasnijem stadiju ovi se simtpomi pojacavaju, a moze doi i do otezanog disanja, jer se podigne diafragma, zbog pojacanog nakupljanja gasova ili eventualno pojave ascitesa. Pojacava se sklonost krvavljenju iz nosa ili hemoroida kao i povraanje krvi zbog prskanja zila u ezofegusu. Kod bolesnika predio abdomena je vrlo izrazen i velik za razliku od ostalog dijela koji je jako izmrsavio. Boja koze je sivkasta, ili slabo zukasta, a na pojedinim mjestima nalaze se prosirene kapilare, koje ponekad izgledaju kao pauk (spider nevus) ili cese u obliku zvjezdica. Interesantno pitanje je: Sta uzorkuje cirozu jetre? Pothranjivanje bjelnacevinama svakako je jedan od uzroka sto se moze dokazati i cestim pojavama ciroza kod naroda, odnosno populacija koje unose malo bjelancevina u organizam. Kod hronicnih alkoholicara, zbog loseg apetita, te hronicnog osteenja sluznice zeluca, kao i otezane resorpcije, dolazi do deficita u prometu esencijalnih zivotnih namirnica. Protumaciti djelovanje alkohola na ovaj nacin krije u sebi mnoge manjkavosti, jer je poznato da, npr. od alkoholne ciroze mogu oboljeti i oni koji imaju potpuno adekvatnu ishranu. Najverovatnije je da alkohol, koji u kolicini od 80% popijenog dospije do jetre, a odlicno je otapalo za mast, kod hronicnih alkoholicara postepeno otapa, odnosno degradira lipidnu membranu jetrine elije. Za oksidaciju alkohola trosi holin, ili sprjecava neke vitamine iz grupe B, posebno vitamine B9 u B12 da dopru do jetre, a neophodni su za pravilnu diobu elija i, sto je posebno vazno, u sintezi hemoglobina kod stvaranja crvenih krvnih zrnaca. Akohol ne vodi odmah u cirozu jetre, ve prvo, preko masne infilitrcije i alkoholnog hepatitisa, do ciroze. Proizilazi da je masna infilitracija, za koju postoji nekoliko razloga, dobra podloga da se sve to vremenom izrodi u cirozu jetre. U nekim slucajevima masna jetra moze se sanirati umjerenijim nacinom zivota: prestankom uzimanja masne gurmanske hrane, apstinencijom od alkohola i slicno. S druge strane, kod metabolickih promjena, npr. u metabolizmu ugljikohidrata, zbog nedostatka inzulina, formira se masna infilitracija koju je tesko regulisati, i redovito kod teskih dijabeticara prelazi u cirozu. Dobra podloga za razvoj ciroze jetre su infektivni hepatitisi. U izvjesnom broju slucajeva, akutni oblici hepatitisa prelaze u hronicne. Posebno je komplikovana situacija kod hronicnog

102 agresivnog hepatitisa koji gotovo redovito prelazi u cirozu. Zbog toga, kod oboljenja od hepatitisa u akutnoj formi, treba biti posebno oprezan, da ti oblici ne preu u hronicni, posebno u agresivni sto, kako rekosmo, u najveem broju slucajeva vodi u cirozu. Zenski spol treba, posebno pozvati na poveanu opreznost kod oboljenja od akutne forme hepatitisa, da se ne izrodi u nesto mnogo gore. Napomenuti je jos da u ovakvim slucajevima neki faktori posebno pogoduju pojavi procesa ciroze: malarija, tuberkuloza i sl. Unutar tkiva jetre, pocevsi od elije, zuc se sakuplja u sitnijim, zatim sve krupnijim i sirim zucnim vodovima. U normalnim uslovima zuc tece od hepatocita do terminala koji mogu biti ili dvanestopalacno crijevo ili zucna kesica. U slucaju upale ili zastoja zuci iz razlicitih razloga, u zucnim vodovima dolazi do zastoja zuci sto vodi do hronicne zutice, koja u daljem stadiju razvitka prelazi u bilijarnu odnosno opstrukcionu cirozu. Postoje i mnogi drugi razlozi za nastanak ciroze jetre kao sto je insuficijencija srca i drugo, pa bismo obzirom na tu cinjenicu, u grubim crtama sve ciroze jetre mogli podijeliti na: - Alkoholnu (Cirrhosis hepatis alcocholica), Laenekovu ili portnu cirozu, - Bilijarnu, primarnu i sekundarnu cirozu (Cirrhosis hepatis, biliaris), - Kardijalnu jetru, cirozu u toku bolesti srca, kadijalnu cirozu (Cirrhosis hepatis cardialis), - Pigmentsku cirozu, primarnu idiopatsku hemohromatozu ili bronzani diabetes (Haemochromatosis primaria idiopathica) i - Hepatolentikulsku degeneraciju ili Wiilsonovu bolest. Razliciti utjecaji mogu dovesti do ciroze jetre, te sam pocetak tih utjecaja ne znaci jos uvijek cirozu. S time u vezi moze se postaviti pitanje: Kada je jetra prakticki postala ciroticna, odnosno kada su razliciti utjecaji doveli do ciroze jetre? Po svemu sudei, pocetak ciroze jetre moze se ustanoviti anatomski, kada se zakljuci da je proces izazvao takve irevirzibilne promjene na elijama jetre, da je to dovelo do anomalija u intrahepatalnom krvotoku, posebno do anomalija u krvotoku vene porte. Osteenje portalnog krvotoka zbog degradacije, ne samo elija jetre ve i arhitekture lobulusa, vodi i do poveanja portalnog pritiska, sto za posljedicu najcese ima pojavu ascitea (vidjeti taj dio). Pojava ascitesa nagovjestava da je stadijum takozvanog kompenzovanog oblika ciroze jetre presao u dekompenzovani. U organizmu, najcese prilikom metabolizma bjelancevina, dolazi do stvaranja jednog toksicnog jedinjenja ­ amonijaka. U krvi zbog toga uvijek postoji jedna fizioloska kolicina amonijaka, u rasponu od 29,4 do 47 mikro-mola/L, odnosno prema strim standardima 50-80 mikro-grama/100 m. Jetra amonijak prevodi u jedno netoksicno jedinjenje koje se naziva urea, koja se zatim iz organizma eliminise mokraom. Posto je u cirozi jetra osteena u svojim funkcijama, postoji mogunost da ne moze prevesti sav amonijak u ureu. To je razlog nakupljanja amonijaka u krvi odnosno plazmi iznad fiziloskih granica. Amonijak djeluje na centralni nervni sistem, sto je jedan od razloga hepaticke kome. Istina, postoje i drugi razlozi zbog kojih bolesnici sa teskim osteenjima jetre zapadnu u hepaticnu komu. Ostali momenti vezani za cirozu jetre opisani su na odgovarajuim mjestima. Postoje nacini za zaustavljanje ili barem usporavanje napredovanja procesa koji vode u cirozu, ili ako je ciroza ve tu za usporavanje njenog napredovanja. Veliku pomo u tim nastojanjima moze pruziti i ljekovito bilje. Ljekovito bilje koje moze da posluzi u borbi protiv ciroza jetre: Kupus (trebman je isti kao i kod ascitesa, vidjeti: Ascites), maslacak (svjezi sok iscijeen iz korijena, 2-3 kafene kasike dnevno prije jela, uz ovo i salata od maslacka, Tucakov), proljevak

103 (Gratiola officinalis), kleka, crni luk, articoka, sikavica, rusa (svjezi sok iscijeen iz lista i korijena, 10-15 kapi soka 2-3 puta dnevno), kukuruz (stigmati), crna rotkva i povratnica (svjezi sok od rotkvi: 1 supena kasika, 3 puta dnevno prije jela , Binet, Tanret, Bour, Tucakov...) pasdrijen (posebno radi odrzavanja pritiska u portnoj veni. Vidjeti jos i: Ascites), digitalis i primorski luk. Poslednja dva uz veliki oprez i ljekarsku kontrolu zbog visoke toksicnosti. Autor smatra da bi species koji slijedi bio najprihvatljiviji kod ciroze, jer se unose i dovoljne kolicine vitamina, minerala, a osim toga odrzava se i pritisak u portnoj veni. Osim toga moze da se sprijeci i krvavljenje. - Folium Menthae piperite (List nane), - Flores Helichryssii (Cvijet smilja), - Folium Urticae (List koprive), - Radix Taraxacii (Korijen maslacka), - Fructus Rhamni cartharticae (Plod pasdrijena) aa 20 U jednakoj kolicni dobro izmijesati 3 supene kasike ove cajne mjesavine, kuhati 2 minua u ½ litre vode. Skinuti sa vatre, promijesati i poklopiti. Procijediti nakon 6 sati. Ukupnu kolicinu popiti u tri navrata, u toku dana prije jela. Uz ovo uzimati s vremena na vrijeme sok od kupusa ili rotkve, sok od ruse. Kod uzimanja soka od ruse treba voditi racuna da se nakon svaka dva dana uzimanja napravi pauza od jednog dana. Uzimatoi sok od maslacka, a obavezno uz objed salatu od maslacka, kupusa i rotkve. Odlican species kod ciroze jetre: - Fractus Cardui (Plod sikavice, zdrobljen) - Herba Fumarie (Herba dimnjace) - Herba Chelidoniae (Herba ruse) - Radix Taraxacii (Korijen maslacka)

50,0 30,0 aa 10,0

Supenu kasiku cajne mjesavine preliti sa ½ litre vode, zagrijati do kljucanja i lagano kuhati 2 minute. Skinuti sa vatre, promijesati i poklopiti. Procijediti nakon 2 sata. Ukupnu kolicinu popiti u toku dana u gutljajima. (Hasanagi, 1999). Isto tako odlican je i ovaj species kod ciroze jetre: -Folium Cynarae (List articoke) - Fructus Cardui (Plod sikavice, zdr.) aa 30,0 - Herba Fumarie (Herba dimnjace) 20,0 - Herba Chelidoniae (Herba ruse) - Radix Taraxacii (Korijen maslacka) aa 10,0 Supenu kasiku cajne mjesavine preliti s ½ litrea vode, zagrijati do kljucanja i lagano kuhati 2 minute. Skinuti s vcatre, promijesati i poklopiti. Procijediti nakon dva sata, te ukupnu kolicinu popiti tokom dana u gutljajima (Hasanagi, 1999.). Ciroza alkoholna (Cirrhosic hepatitis (alcocholica) Najcesi je ovo oblik ciroze jetre. Javlja se zbog naposrednog, hepatotksicnog djelovanja alkohola na jetru, tacnije receno, na jetreni parenhim, odnosno hepatocite. Jedan put koji bi vodio u alkohlnu cirozu jetre je preko masne infiltracije i alkoholnog hepatitisa do ciroze, premda ne mora biti obavezan, jer ta vrsta ciroze moze ii i tako da se zaobie alkoholni hepatitis, i masna infiltracija odmah pree na cirozu. Ili pak kod hroncnog alkoholizma: da odmah nastane alkoholni hepatitis koji zatim prelazi u cirozu. Naravno osnovni uslovi za nastanak patoloskih promjena u jetri su i kolicina

104 alkohola i duzina ekspozicije. Treba takoer, napomenuti da postoje hronicni alkoholicari koji pie konzuumiraju u velikim kolicinama i kroz dugo vrijeme, a da im se jetra uopste ne osteti u ovome smislu. Da li tu neki hereditarni faktori igraju neku ulogu, tesko je rei. Pored direktnog utjecaja alkohola na eliju jetre, u smislu nekroze hepatocita, smatra se da nekrozu izaziva i acetaldehid koji je meuprodukt u razgradnji odnosno metabolizmu alkohola do vode i ugljicnog dioksida. Prekine li se na vrijeme sa alkoholom, ove pocetne manifestacije propadanja hepatocita mogu, ne samo da se zaustave, ve i potpuno izlijece, odnosno fizioloski obnove, jer je masna infiltarcija, do izvjesnog stepena, raverzibilan proce. Meutim, prekoraci li se granica, posljedice su poznate ili preko alkoholnog hepado ciroze, ili direktno iz masne infiltracije u cirozu. Kako bilo da bilo, sa alkoholom se mora odmah prekinuti i to definitivno, jer e inace dalje konzumiranje alkohola sigurno odvesti u cirozu i daljim posljedicama. Treba jos nesto kazati. Ako se odmah prekine sa alkoholom, postoji velika vjerovatnoa da se procesi potpuno zaustave, bez obzira da li se radi o masnoj infiltraciji ili akoholnom hepatitisu. Naravno, treba poduzeti i druge higijensko dietske mjere, u prvome redu dietoterapiju. Receno je da se vena porta, po ulasku u jetru, grana prema reznjevima i dalje do lobulusa jetre. Kod alkoholnog oboljenja jetre, prosire se polja oko vene porte, dolazi i do destrukcije samog lobulusa. Znaci da se fibrozno tkivo siri i buja. Ovakvo sirenje i bujanje vezivnog tkiva u portalnim prostorima, u najvise slucajeva, dovodi do porasta portalnog pritiska, to jest porasta pritiska vene porte unutar jetre. Posljedica povisenog venskog pritiska u jetri, izaziva pojavu ascitesa (vidjeti: Ascites). To je znak da je kompenzovani oblik ciroze jetre presao u tzv. dekompenzovani. U pocetnom stadijumu kompenzovanog oblika, funkcije jetre su jos uvijek dobro ocuvane. Ukoliko se bolest otkrije u kompenzovanom, taj se moze zaustaviti i vrlo dugo drzati pod kontrolom, pa cak postoje i podaci da se moze izlijeciti, jer se, navodno, nekrotizirano tkivo jetre moze prakticki "rastvoriti" u okolnom zdravom tkivu zahvaljujui prije svega nevjerovatno velikoj regenerativnoj moi jetre. Naravno, bolje je ne racunati na ove cinjenice, ve se odmah, cim se otkriju znaci infilitracije masne ili alkoholnog hepatitisa ­ okaniti alkohola. Pogledamo li osnovnu strukturu lobulusa jetre, vidimo da je tu sve gotovo idealno uraeno po nekom planu. Kao kua koja je graena po svim pravilima i propisima. Takvu kuu tesko moze srusiti kakva elementarna ili slicna nepogoda. S druge pak strane, ono nekrotizirano jetrino tkivo koje je "rastvoreno" u okolnom tkivu, daje lobulus istina graen po nekim planovima, ali je sve to nekako nestabilno i na krivo nasaeno. U tome slucaju, slikovito receno, neka elementarna nepogoda u organizmu moze da izazve rusenje ove zgrade sa daljim posljedicama. Ocito da se ovim zeli kazati kako se kod kompenzovanog oblika alkoholne ciroze jetre, sve mora iz temelja mijenjati kod bolesnika, i to definitivno. Kada se radi o kompenzovanom obliku ciroze jetre, treba znati da se pojave neki opominjai znaci, posebno kod hronicnih alkoholicara: hronicno osteenje zeluca i crijeva, sto dalje dovodi do gubitka apetita, naduhanosti stomaka zbog nakupljanja gasova odnosno meteorizma, jutarnje povraanje i odvratnost prem hrani, posebno mesu. Ovakvi znaci, istina u blazoj formi, javljaju se i kod prelaska hepatitisa u cirozu. U kompenzovanom stadijumu, jetra je obicno uveana, postoji i slaba zutica, redovito lokalizovana na bjeonjace, na kozi se javljaju oznake u vidu pauka (Spider naevusi), dolazi do drhtanja ruku, snovi su obicno teski, javljaju se bolovi u misiima, melanholija obuzme covjeka, javljaju se i krvavljenja iz nosa i desni, svrbez po tijelu i

105 slicno. Bolesnik je izrmsavio u licu, rukama i grudnom kosu, ali je stomak naduven zbog velike kolicine gasova. Poslije nekog incidenta; npr. uzimanja vee kolicine alkohola kod hronicnih alkoholicara, gripe, prehlade i sl. ovaj oblik ciroze moze prei u drugi ­ dekompenzovani stadijum ciroze. Najizrazeniji znak da je bolest presla u ovaj stadijum, je pojava vode u trbuhu ­ ascites. Pored toga pojavljuje se i zutica. Pojava ascitesa i zutica u ovome stadiju moze dovesti i do smrti. Uz ascites i zuticu, pocinju da oticu noge, smanjuje se kolicina mokrae koja je, zbog velike kolicine urobilinogena, obojena tamnocrveno. Jetra se smezura zbog poveanja vezivnog tkiva koje zamjenjuje izumrle elije. I inace, pogorsava se cjelokupno stanje bolesnika. Najgore je kada bolesnik padne u hepaticnu komu. Stomak je jos vise nadut od tecnosti i ima oblik zabljeg trbuha. Ako se izvrsi punkcija, izlazi tecnost svjetlo-zute boje. Jetra se moze napipati, a to izglreda kao kada se komad leda u vodi gura prstima prema dolje ­ fenomen sante leda. Ukoliko se stvar ne zaustavi, ve kompikuje dalje, moze dozi do krvavljenja iz zeluca ili pojave raka u ciroticnoj jetri. Postoji takoer i sklonost prema infekcijama, jer jetra ne moze da neutralise klice odnosno njihove toksine. Neke klice u tankom crijevu izazivaju poveano stvaranje amonijaka iz bjelancevina, sto moze potpomoi da doe do nervnih i dusevnih poremeaja. Ukoliko doe do gnojnog zapaljenja tankog crijeva, to se moze prenijeti i na trbusnu maramicu, sto uglavnom vodi do letalnog zavrsetka. Prvi stadijum ciroze jetre moze se drzati pod kontrolom vrlo dugo. Razumnim nacinom zivota i energicnim dobro planiranim lijecenjem, proces se moze smiriti. Sa ascitesom proces se ubrzava, posebno ako se ne poduzmu odgovarajue mjere. Najvaznije je kod alkoholne ciroze, u prvome stadijumu, smjesta i definitivno prekinuti sa alkoholom, cim se proces otkrije. Definitivno, jer je pojava ciroze jasno sugerisala da se radi i poveanoj osjetljivosti jetre na alkohol. Mora se ovdje staviti primjedba: daleko je lakse pronalaziti rjesenja kada se radi o alkoholnoj cirozi jetre - definitivan prekid konzumiranja alkohola. Kada se kaze definitivan, onda to zbilja i znaci, jer je to prva stepenica za dobru prognozu ciroze jetre, a zatim dovoenje u red, u prvom redu organa za probavu hrane koji su takoe osteeni nerazumnim konzumiranjem alkohola. Odgovarajui higijensko-dietalni rezim zivota moze dovesti do osjeaja gotovo potpunog zdravlja. O tome hronicni alkoholicari moraju strogo voditi racuna. Daleko je teza situacija kada se ciroza razvila postepeno od masne infilitracije, odnosno akutnog i hronicnog hepatitisa. Pored medikamentoznog lijecenja u kompenzovanoj cirozi, u sta se ovdje ne moze upustati, postoji i smirivanje procesa dobro planiranim nacinom ishrane. U prvome redu se misli na artikle biljnog porijekla. Pojedine vrste voa i povra, te drugog ljekovitog bilja, koje moze da se uzima i kao voe i kao povre, ili u vidu razlicitih cajeva, te kao zacinsko bilje, blagotvorno djeluju na oboljelu jetru, vodei sigurno u dobru prognozu, jer se njima unose u organizam neophodne materije potrebne za obnovu elija jetre: vitamini, minerali, razlicite materije sa sumporom, holin i dr. Samo, ne smijemo se iskljucivo osloniti na njih. Ve smo rekli da u dietoterapiji jetrenih oboljenja moraju biti ukljucene bjalancevine, masti i ugljikohidrati. O vodi i vazduhu valjda nije potrebno ni govoriti. Kada se spominju bjenacevine, na prvo mjesto dolaze razlicite vrste mesa, o cijim kvalitetima govorimo na drugom mjestu, jaja , mlijeko, i dr, sto su sve odreda namirnice visokog kvaliteta. Kada se govori o mastima, na prvo mejsto dolaze razlicite vrste biljnih ulja, o cijim kvalitetima takoer govorimo na drugom mjestu.

106 Ugljikohidrate najveim dijelom unosimo u vidu skroba, seera i inzulina. O tome je isto tako ovdje pisano.Samo ponavljamo, sta se m o r a unositi u organizam kod dietoterapije jetrenih oboljenja. Kada je i pitanju dekompenzovana ciroza jetre, tek tu se mora posvetiti posebna paznja ishrani, koja uglavnom mora biti neslana, a prednost se daje biljnoj hrani. Neophodne kolicine bjelancevina moraju se pazljivo i unositi i dozirati organizmu, na primjer zbog mogunosti poveanog stvaranja amonijaka. Mozda e ovih nekoliko redaka bolje pojasniti kako se prof. Leon Binet sa svojim saradnicima, uspjesno borio protiv dekompenzovanog oblika ciroze jetre, uz ostalo, i kupusom. "Sa Tanretom i Bourom primjenio sam kuru sa kupusom u tretmanu ascitesa izazvanog cirozom jetre. Nasa zapazanja mogu se svesti na slijedee: - Kura se je sastojala u davanju svjezeg kupusa u dozi od 300 do 400 grama dnevno, - Nakon jednog latentnog perioda, doslo je do naglog poveanja izlucivanja mokrae, - Poveano izlucivanje mokrae nastavljeno je i onda kada je kura prekinuta, - Uslijedilo je jedno brzo gubljenje i povlacenje ascitetsa i edema, odnosno otoka nastalog zbog nakupljanja tecnosti u tkivu, - Doslo je do poboljsanja opsteg stanja: povlacenja zutice, smanjenja sadrzaja seera u mokrai itd, - Jasno je zapazeno poveanje otpornosti kapilara. Biopsija jetre Kada je biopsija jetre u pitanju postavljaju se dva pitanja: - Sta je to biopsija jetre i zasto ju je potrebno vrsiti ? Biopsija je metod koji se primjenjuje u hepatologiji da bi se dobili tacniji podaci o stanju i osteenju jetre. Drugim rijecima, to je diagnosticka procedura koja moze detaljnije pokazati stanje oboljele jetre. Za biopsiju se uzima jedan mali isjecak jetre, u vidu valjka ili konca duzine oko 2,5 cm, kojeg kasnije analiziraju hepatolog i patolog. Uzorak bi trebao biti reprezentativan za citavu jetru, a moze potvrditi i sve ostale nalaze jetre. Meutim, ako se obljeli npr. od hroncnog hepatitisa C, osjea sasvim dobro, to nikako ne znaci da je i jetra dobro, bez obzira sto su i ostali nalazi jetre takvi da se ne moze tacno utvrditi stepen upale i osteenja virusom hepatitisa C. Sada se postavlja pitanje, kako dobiti taj valjak. Taj valjak ili precizno receno uzorak jetre, dobiva se pomou specijalne igle. Igla probada put do jetre, a zatim prolazi kroz jetru, te se u supljini igle prikuplja onaj valjak koji predstavlja uzorak kojim e se dalje baviti hepatolog i patolog. Hepatolog ima svoje zadatke koji moraju biti u saglasnosti sa patologom. Dobiti tacno ciljan rezultat, zahvaljujui tacno uzetom uzorku, nije laka stvar. Zato se uzorak uzima uz pomo kompjuterizovane tomografije (CT) ili neke druge metode. Pri ovim akcijama valja biti vrlo oprezan da se ne povrijedi tkivo jetre i izazovu obilna krvavljenja. Sam proces biopsije nije bolan i neprijatan, kako su ocekivali mnogi koji su podvrgavani toj proceduri. Osim toga javlja se neobicno nizak stepen komplikacije, koji ne ostavlja nikakvih tragova na funkciju jetre. Treba znati da se kravljenje javlja samo kod izuzetno malog broja biopsija. Ipak, o toj cinjenici valja voditi racuna. Sedam do 10 dana prije biopsije, i sedam poslije, pacijenti treba da se suzdrzavaju od uzimanja preparata koji mogu izazvati pojacano krvavljenje. Takav preparat je npr. Aspirin, ili bilo koji ne-steroidni anti-

107 upalni lijek (npr. Advil, Apamprin i sl). Kako vitamin E moze pojacati djelovanje lijekova kao sto su Coumadin ili Aspirin, i te bi lijekove trebalo izbjegavati nedjelju dana prije biopsije kao i vitamin E. I neke biljke kao Ginko-bilobu, koje imaju svojstvo razblazivanja krvi, trebalo bi izbjegavati. Otprilike 24 sata prije biopsije ne bi trebalo nista jesti. Nije lose uzeti 5-10 mg Valiuma na usta prije biopsije. Nakon svih testova, ukljucujui i biopisiju, moze se zakljuciti da li je jetra blago, umjereno ili ozbiljno osteena. Ako je jetra ozbiljno osteena, pacijent se mora podvrgnuti bolnickom lijecenju, sto mozda ukljucuje i transplataciju jetre. Moze se postaviti logicno pitanje: Zar maleni izorak tkiva jetre, od svega 2,5 cm, moze biti reprezentativan za citavu jetru? Odgovor je potvrdan. Posto najvei broj oboljenja jetre, zahvata jetru podjednako, onaj tanki uzorak obicno je reprezentativan za citavu jetru. Biopsija jetre je jedina diagnosticka procedura koja moze dati stvarnu sliku oboljenja jetre. Ova informacija je presudna u odreivanju dijagnoze i odreivanju pravaca lijecenja. ASCITES (Ascites) Ascites se moze definisati kao nakupljanje slobodne tekuine u trbusnoj supljini. Moze se pojaviti iz nekoliko razloga kao npr: insuficijencije srca, ciroze jetre, bolesti bubrega, tumora ili ehinokokusa jetre i dr. Iz ovog se moze izvui zakjucak da ascites nije oboljenje ve sindrom razlicitih bolesti. Ovdje emo se baviti ascitesom koji nastaje zbog teskih oboljenja jetre, konkretno ciroze jetre, kada ve prelazi u dekompenzovani oblik. U jetru svake minute preko portalne vene ulazi nesto vise od 1 litar krvi. Protok te krvi vrsi se kroz sinuse do vene jetre sto je omogueno razlikom pritisaka u portalnoj veni od oko 1,2 kPa i veni jetre od 0,0 kPa (Vidjeti: Lobulus jetre). U slucaju ciroze jetre, kada se u strukturi jetre razvija fibrozno tkvio, dolazi do intrahepatalne portalne opstrukcije zbog cega se ometa normalno oticanje krvi iz jetre. U tome slucaju poraste portalni krvni pritisak i do 2,0 pKa stop za sobom povlaci i poveanje pritiska krvi u sinusima. Poveanje pritiska u sinusima rezultira time da zapocinje polagano ili ubrzano ,,cijeenje" tekuine sa povrsine jetre. Ova tekuina je ustvari plazma koja sadrzi mnogo bjelancevina i aminokiselina i naziva se ascites. Bjelancevine izazivaju porast koloidnoosmotskog pritiska u abdomenu, odnosno abdominalnoj tekuini, sto opet za sobom povlaci i dodatne kolicine tekuine iz crijeva i mezenterijuma. Tako se u abdominalnoj supljini nakuplja tecnost zbog cega je stomak nadut i, cesto slikovito opisano, nalikuje zabljem trbuhu. Kada se izvrsi punkcija izlazi tecnost svjetlozute boje. Ova tecnost odnosno ascites, moze da se inficira, sto vodi daljim komplikacijama ili pritisku na druge organe. Ova infekcija obicno se desava kao spontani bakterijalni peritonitis. Ascites moze da se ukloni punkcijom, no taj se metod preporucuje samo izuzetno, npr. ako je zbog ascitesa otezano disanje. Punkcijom se iz organizma otklanjaju velike kolicine bjelancevina, a ne otklanjaju se uzroci nastanka ascitesa. Jedna od metoda borbe protiv ascitesa je uklanjanje vode i soli iz hrane bolesnika. Bolesnik podnosi do litar vode dnevno, a unos soli u organizam treba ograniciti na oko 200 miligrama. Da bi se poboljsalo izlucivanje tecnosti iz organizma treba davati diuretike, a takvih vrlo korisnih ima dovoljno u biljnom svijetu. Ako se bolesniku dozvoljava unos vode u organizam do 1 litar, onda je najbolje da ta voda bude unesena u vidu nekog diureticnog caja. Ako se diureticima bilo kojeg porijekla pojaca izlucivanje tekuine iz organizma, time se stvaraju drugi problemi, konkretno

108 gubitak kalijuma iz organizma, pa o tome treba voditi racuna, jer gubitak kalijuma moze pogorsati cirozu. Biljna sredstva koja sluze protiv scitesa su k u p u s (Binet, Tanret i Bour) u dozi od 200 grama svjezeg soka u toku dana (u kombinaciji sa tinkturom k i m a zbog sprjecavanja nadimanja), l i m u n i c r n a r o t k v a (Binet, Tanret i Bour), as p s d r i j e n (posebno sto moze regulisati pritisak u portalnoj veni), ljoskovac, articoka, crni luk, oman, zutika, ranilist, b r e z a, kleka, proljevak, kukuruz (stigmati), z e c i j i t r n, gorka djetelina, gospina trava, frangula, kopriva, persun, s u r u c i c a , ruzmarin, zlatnica. Posebno: p r i m o r s k i l u k i d i g i t a l i s. Posljednja dva uz veliki oprez zbog visoke toksicnosti. Moze se preporuciti i diureticne cajeve, konkretno cajne mjesavine sa diureticnim djelovanjem, kao sto su: Species diureticae: diureticni caj po Pharmacopee Belge 4 me Ed. (1931) - Fractus Juniperi (Plod kleke), 60,0 - Fractus Foeniculi (Plod moraca), - Radix Glycyrhizae (Radix Glycyrhizae) aa 20,0 Cajnu kasiku smjese preliti sa 2 dcl kljucale vode i kuhati jos nekoliko minuta. Doza je: nekoliko puta ovog pripravka u toku dana. Ako se upotrebljava i kod oboljelih od nefritisa, onda ovaj pripravak treba zabraniti. Ako neko zeli ovaj caj upotrijebiti takoer kao diureticni, a da nije u pitanju ascites, treba znati da je zabranjen trudnicama. Species diureticae: diureticni caj po Deutches Arzneibuch, 1 Ausgabe, (1926). - Radix Livestici, (Radix selena) - Radix Ononidis (Korijen zecijeg trna) - Radix Glycyrhizae (Korijen slatkog korijena) - Fractus Juniperi (Plod Keleke) aa 25,0 Dvije cajne kasike mjesavine preliti sa 2 dcl kljucale vode, kuhati jos nekoliko minuta. Skinuti s vatre, promijesati i poklopiti. Procijediti nakon15 minuta. Piti u toku dana u gutljajima. Species diureticae: diuretini caj po Pharmacopoea Helvetica, 5 Ausgabe (1933). - Fractus Anisi contusus (plod anisa, stucan) 5,0 - Fractus Petroselini contusus (plod persuna) 5,0 - Fractus Juniperus contusus (plod kleke, stucan) 20,0 - Radix Levistici (korijen selena 20,0 - Radix Glycyrhizae (Korijen slatkog korijena) 20,0 - Radix Ononidis (Korijen zecijeg trna) 20,0 10,0 - Herba Viole tricoloris (Cvijet mauhice) Kasiku cajne mjesavine preliti sa 2 dcl hadne vode i ostaviti poklopljeno 6 sati. Zatim blago kuhati, najbolje u drugom sudu sa vodom, 15 minuta. Dnevna doza u toku dana pije se u gutljajima. Takoer treba preporuciti i slijedeu cajnu mjesavinu (Hasanagi, 1984): - Flores lavandulae (Dvijet lavande) 40,0 - Flores Boraginis (Cvijet borazine) - Flores Violae tricoloris (Cvijet mauhice) - Flores Calendulae (Dvijet nevena) aa 20,0 Dobro izmijesati ovaj caj i supenu kasiku preliti s dva dcl kljucale vode. Nakon 15 minuta procijediti. Pije se tri puta na dan. Naprijed smo ve rekli da, kao prvo, u borbi protiv ascitesa treba primjeniti smanjeni unos soli u organizam- od 200 mg dnevno, eventualno i 500 mg.

109 Ukoliko to nije dovoljno, primjenjuje se biljni diuretici o kojima smo govorili nesto ranije. U najveem broju slucajeva to bi bilo dovoljno, ali ako nije, na raspolagaju su sintetski diuretici (npr. Lasiks ili Aldaktone). Ako ni ovo ne pomogne, sto se desava u slucaju tvrdokornog (refraktarnog) ascitesa, mora se pribjei fizikalnoj metodi uklanjanja ascitesa koja se naziva paracenteza, kojom se iz abdomena vade velike kolicina tekuine kroz iglu koja se uvlaci u abdomen. Ako ascitna tekuina nije inficirana (spontani bakterijalni peritonitis), onda se u toku svake 2 nedjelje na ovaj nacin iz organizma, tacnije receno iz abdomena, moze izvui i do 6 litara ascitesa, tj. tekuine koja se nakuplja u abdominalnoj supljini izmeu ostalog i kod dekompenzovane ciroze jetre. U ostale metode na ovome mjestu ne mozemo se dalje upustati. I sama parecenteza je navedena samo zato da se pored dietalnih metoda i metoda sintetickim lijekovima i ljekovitim biljem, pokaze kakao se protiv ascitesa moze jos boriti. HOLECISTITIS (cholecystitis) -Zapaljenje zucne kesice Zucni kamenci mogu draziti sluznicu zucne kesice, a moze doi i do mehanickog osteenja zida zucne kesice, sto su preduslovi koji vode do zapaljenja zucne kesice ­ holecistitisa. Kamencima osteena zucna kesica prikladna je za djelovanje i nekih drugih faktora koji izazivaju zapaljenje. Meutim, do zapaljenja moze doi i na druge nacine. Jedna od mogunosti je npr. djelovanje klica trbusnog tifusa, te nekih drugih koje se javljaju kod sepse krvi i sl. Sigurno je ipak da se zapaljenje najcese javlja zbog trenja zucnih kamenaca o zidove zucne kesice. Poznata su dva oblika zapaljenja: akutni i hronicni. Holecistitis akutni (cholecystitis acuta) Akutni holecistitis se javlja kod otprilike 1% oboljeliih od trbusnog tifusa. Oboljenje je praeno povisenjem temperature, mucninom i povraanjem, Javlja se i bol u trbuhu s gornje strane ispod rebarnog luka, a zucna kesica moze i da se napipa. Postoje razne gradacije, sto je praeno povisenom temperaturom, povraanjem i znatno intenzivnijim bolovima. Moze se pojaviti i zutica u laksem obliku, a poveava se i broj bijelih krvnih zrnaca ­ leukocita. U najgorem slucaju zucna kesica moze da prsne i izlije sadrzaj u trbusnu duplju, sto vodi daljim komplikacijama. Holecistitis hronicni (cholecystitis chronica) Hronicni holecistitis je posljedica neizlijecenog akutnog oblika, narocito ako postoji i kamenac u zucnoj kesici. Ovaj oblik praen je teskim napadima bolova u vidu kolika u desnom gornjem dijelu abdomena. Bol se prenosi prema desnom ramenu ili u predio lea. Oboljeli cesto osjea mucninu, povraa, abdomen je osjetljiv na dodir, postoji nadutost, glavobolje. Sve to moze naglo da presane, isto kao i kod napada zucnog kamenca. Postoji dosta ljektovitog bilja koje se moze upotrijebiti protiv holecistitisa. Mozemo ga podijeliti u dvije grupe. Prvu cine antiinfektivne, odnosno biljke koje djeluju antiinfektivno: bijeli bor, cikorija, dimnjaca, e u k a l i p t u s, gorka djeteljina, m a j c i n a d u s i c a i timijan, sapunjaca, sikavica, simsir i u z m a r i n. Drugu grupu cine antispazmodici: bijela vrba, g l o g, k a m i l i c a, l a v a n d a, m e l i s a, nana, l i p a, v e l e b i lj e (pod ljekarskom kontrolom). Preporucuju se i slijedei preparati: - Aetheroleum Eucalypti 0,75 gr - Aetheroleum Pini 0,75 gr

110 - Aetheroleum Thymi 1,00 gr - Alcochol Aethilicum 90% 60,00 gr Uzima se: 30 kapi u ½ case mlake vode, 10 minuta prije svakog jela. Species protiv kolika: - Folium Mentha piperite (List nane) - Folium Melisae (List melise) aa 15 gr - Radix Valerianae (Korijen valerijane) 10 gr Napomena: treba ovog speciesa napraviti proporcionalno vise. Tri supene kasike cajne mjesavine preliti sa ½ litre kljucale vode. Nakon 30 minuta prociijediti. (Dva slijedea specijesa pogledati kod Holelitijaza: Speciesi kod holelitijaze, holecistitisa i holangitisa. HOLELITIJAZA (cholelithiasis) - Zucni kamenac U krajnjem dijelu tankog crijeva ­ ileumu, vrsi se upijanje zucnih soli koje su obavile svoju funkciju u prednjem dijelu tankoga crijeva, prvenstveno dvanaestopalacnom crijevu ­ duodenumu. Ukoliko je ileum osteen, ili uklonjen hirurskom intervencijom, znatno manje zucnih soli bie upijeno i vraeno nazad u jetru. To dovodi do opadanja ovih soli u zuci. S druge strane, u zucnoj kesici, zuc se koncentrise 7 do 10 puta na taj nacin sto zid zucne kesice propusta vodu, sol i dr. Kod infekcije zucne kesice odnosno zapaljenja epitela zucne kesice - holestitisa, zid zucne kesice moze propustiti i zucne soli. I ovo je jedan od razloga opadanja njihove koncentracije u zuci. U zuci moze doi do poveanja koncentracije holesterola iz nekoliko razloga, od kojih teba navesti: uzimanje hrane iz koje se lako sintetizira holesterol, uzimanje hrane bogate energijom, prekomjernom apsorpcijom vode iz zuci, prekomjernom apsorpcijom zucnih soli i lecitina iz zuci. U oba slucaja zbog opadanja koncentracije zucnih soli u zuci, ili zbog porasta koncentracije holesterola, koji se i tako tesko otapa u zuci, moze doi do talozenja holesterola u obliku holesterolskih kristalia koji pretpostavljaju jezgro za stvaranje holesterolskog zucnog pijeska. Ovo su prosti zucni kamenci. Ovaj pijesak moze se integrisati u vee kamence jer se sastoje iz samo jedne komponente-holesterola. To su jajaste ili loptaste tvorevine, razlicite velicine i obicno se nalazi samo jedan koji moze ispuniti citavu zucnu kesicu. Biliribun, takoe sastavni dio zuci kao i holesterol, tesko je topiv u zuci. Njega u rastvoru, pored drugih faktora, uglavnom drze zucne soli. Kao i kod holesterola tako i ovdje, porast koncentracije bilirubina ili opadanje koncentarcije zucnih soli u zuci, vodi do stvaranja zucnog kamenca, koji se uglavnom sastoji iz kalcijevih soli bilirubina ­ kalcij bilirubinata. I ovo je prosti kamenac. Sastoji se iz samo jedne komponente ­ kalcijum biliribinata. Meutim, najcesi su mijesani kamenci koji se sastoje od holesterola, bilirubina, fragmenata sluznice i elija zucne kesice, kalcija, bakterija i sl. Dok postoji samo jedan vei holesterolski kamenac, bilirubinskih je vise, a narocito ih je mnogo mjesovitih. Ovi kamenci su razlicitog oblika i mnogo su sitniji od holesterolskog. Do svaranja zucnih kamenac dolazi i zbog usporenog oticanja zuci, zivotne dobi, spola i sl. Sto se tice spola, treba rei da su zene oko 3 puta cese naklonjene stvaranju zucnih kamenaca od muskaraca. Proizilazi iz razlicitih i mnogobrojnih studija, da je stvaranje zucnih kamenaca kod zena uslovljeno duzinom bracnog staza. Naime, rano udate zene ranije raaju, a u trudnoi se poveava koncentracija holesterola.

111 Moze se desiti da se cijeli zivot ne sazna za postojanje zucnog kamenca, ili barem "mulja" u zucnoj kesici. Nevolje nastaju kada se zucni kamenci pokrenu iz kesice prema zucnim kanalima. Prvo mjesto na kojem, izvan zucne kesice, se moze pojavi kamenac je vrat zucne kesice (Collum vesicae felleae) ili kanal zucne kesice (Ductus cisticus). Ako kamenac savlada ovaj put, onda moze zastati u glavnom zucnom kanalu (Ductus sholedochus) u koji se "uliva" kanal zucne kesice. Rijetko se desava da kamenac savlada sve ove putove, pa da se zajedno sa zuci izlije u dvanaestopalacno crijevo. Ukoliko kamenac postoji u zucnoj kesici onda on tu moze mirovati cijeli zivot. Ali se kamenac obicno javi odreenim znakovima, narocito iza uzimanja odreene vrste hrane, posebno masnog mesa, u prvom redu svinjskog, zatim kuhanog i masnog kupusa i druge teske hrane. Obicno se javlja nadutost poslije uzimanja ovakve hrane, podrigivanje, cesto izabicanje gasova i sl. No, ovi se znaci mogu javiti i bez zucnog kamenca kak se konzumira preobilno masna i gurmanska hrana. Prvi "zucni napad", odnosno zucne kolike, nastaje kada se zucni kamen pokrene iz zucne kesice i doe do zucnih putova, u prvom redu u kanal zucne kesice. Obicno nou ili pred zoru, nakon glavobolje, znojenja i nagona za povraanjem, zapocinje zucni napad. Kod veine napad je vrlo bolan: zapocinje ispod rebara sa desne strane i siri se desnom straznjom stranom, cesto sve do desnog ramena. Bolovi su grceviti, naizmjenicno jaci ili slabiji. Stanje bolesnika je dosta tesko: uznemiren je, znoji se, obicno povraa i izbacuje manju kolicinu zuci, ima slabo povisenu temperaturu, a bjeonjace dobiju zukastu boju od zutice. Poslije napada bolesnik je iscrpljen, nema apetita, mokri tamnocrvenu mokrau sa mnogo urobilinogena, dok je stolica svjetlo obojenja. Do bolova dolazi uslijed grcenja zucne kesice, koja pokusava da pokrene kamenac iz kanala, a takoe i zbog zastoja zuci iza kamenca. Ovo grcenje moze pokrenuti kamenac u dva smjera: nazad u zucnu kesicu, ili naprijed u glavni zucni kanal. Obje mogunosti su teske. Ako se kamenac vrati u zucnu kesicu, proces moze da se obnovi. Postoji i trea mogunost: da kamenac ostane u kanalu zucne kesice. Ukoliko se to desi, zucna se kesica pocinje poveavati zbog lucenja tecnosti, obicno po nekoliko litara. Ova se pojava naziva hidrops zucne kesice. Ukoliko se ova tecnost inficira i postane gnoj, nastaje emfizem zucne kesice. Ako pod tim uslovima prsne zid zucne kesice, gnoj se izlijeva u trbusnu supljinu, sto izaziva zapaljenje trbusne maramice, ili kako se to jos kaze bilijarni peritonitis. Dakle, vrlo teske komplikacije. Ukoliko zucna kesica svojim grcenjem ipak uspije istisnuti kamenac u glavni zucni kanal, tada se, kao prvo, pojacavaju bolovi, jer sada glavni zucni kanal svojim grcenjem, nastoji istisnuti kamenac u dvanestopalacno crijevo, sto se tesko desava jer bi u tome slucaju trebalo savladati otpor Oddijevog sfinktera. Bolovi se nakon toga stisavaju, ali se zato pojavljuje zutica, jer je prekinut odvod zuci u dvanestopalacno crijevo. Pojavljuje se svrbez koze, jer zucne soli prelaze u krv (vidjeti: Opstrukciona zutica). Takoer se uveava i jetra. Dakle, treba sto prije ukloniti kamenac iz glavnog zucnog kanala, jer moze doi do novih komplikacija: zapaljenja zucnih putova u samoj jetri i dalje do ciroze (vidjeti: Ciroza bilijarna). Postoje i druge mogunosti za komplikovanje ve i onako komplikovane situacije zucne kesice, pa mogu izazvati mehanicko osteenje zida zucne kesice, a time i zapaljenje (vidjeti: Holecistitis) koje, preko zucnih kanala, moze izazvati zapaljenje gusterace odnosno pankreasa, jedno od najtezih zapaljenja. Kamenac u zucnoj kesici je i jedan od uzroka nastanka raka zucne kesice. Kada je situacija ve ovakva - nimalo ruzicasta, postavlja se pitanje: Sta treba dalje raditi?

112 Operativno uklanjanje zucne kesice zajedno sa zucnim kamencima? Pokusati talasnim udarima razbiti zucne kamence do velicine pijeska ili mulja, a zatim lijekovima pijesak ili mulj ukloniti iz organizma? Ili, sto je najracionalnije, sprijeciti stvaranje zucnih kamenaca?! Ljekovito bilje koje sluzi u borbi protiv zucnih kamenaca: ananas, articoka, b o l d o, b r e z a, c r n a r o t k v a i rotkva povrtnica, crni luk, dragusac, groze, kicica, kopriva, kurkuma, m a s l i n a i m a s l i n o v o ulje, paradajz, p I r e v I n a, r u z m a r i n, sikavica, tresnja, valerijana, velebilje i z u t i k a. Kod napada zucnih kamenaca: 1-2 supene kasike maslinovog ulja sa malo soka od limuna treba uzeti da se presjeku bolovi i potpomogne izbacivanje kamencia (Valnet). Uz veliku paznju i ljekarsku kontrolu, moze se uzeti i tinktura velebilja (Tinctura Belladonnae): 20 kapi sa malo vode. Takoer se preporucuje i Tinctura Valerianae. Za borbu protiv zucnih kamenaca u literaturi (u kojoj se kaze: za otapanje zucnih kamenaca) se navodi dosta preparata i biljnih speciesa. Evo nekih od njih: Mikstura Durande: - Aether officinalis 20,0 gr. - Aetheroleum Therebenthinae 10,0 gr. Uzima se 15 ­ 30 kapi dnevno (Valnet). Speciesi: - Gemmae Betulae (Lisni pupoljci breze) - Herba Asperulae (Herba lazarkinje) - Folium Urticae (List koprive), aa 30,0 - Herba Polygonii (Herba troskota) - Radix Taraxacii (Korijen maslacka) ¸ aa 5,0 50 grama ove cajne mjesavine preliti s litar hladne vode. Zagrijati do kljucanja i lagano kuhati 5 minuta. Skinuti s vatre, promijesati i poklopiti. Nakon 15 minuta procijediti. Pije se tri puta dnevno po 200 ml. - Gemmae Betulae (Lisni pupoljci breze) - Herba Marrubii (Herba ocajnice) - Fructus Juniperi (Plod kleke) - Fractus Rosae caninae (Plod sipka) Nacin pripreme je kao i kod prethodnog speciesa.

aa

20,0 10,0 50,0

Kod bolova, odnosno kolika zucne kesice: - Folium Menthae piperite (List nane), - Herba Chelidonii (Herba ruse), - Fractus Rhamnii cath. (Plod pasdrijena), - Flores Chamomilae (Cvijet kamilice), - Radix Valerianae (Korijen valerijane), aa 20,0 30 grama cajne mjesavine popariti sa ½ litre kljucale vode i poklopiti. Nakon 6 sati procijediti. Pije se prije svakog jela nezaslaeno. Da bi se odmah ublazile kolike i bolovi moze se uzeti 20-30 kapi TincturaeValerianae. Takoer i cajnu mjesavinu br. 1: Cajne mjesavine kod oboljenja jetre. Kod holelitijaze, holecistitisa i holangitisa: - Herba Chelidonii (Herba ruse), - Herba Absinthii (Herba pelina),

113 Herba Millefolii (Herba hajducke trave), aa 50,0 Radix Taraxacii (Korijen maslacka), Radix Cichorii (Korijen cikorije), Radix Gentianae (Korijen lincure) i Radix Valerianae (Korijen valerijane) aa 30,0 Supenu kasiku cajne mjesavine preliti sa dcl kljucale vode. Promijesati i poklopiti. Procijediti nakon 1 sat. Piti ujutro na prazan zeludac i navecer pred spavanje. (Stanczyk, 1976). Kod holelitijaze, holecistitisa i holangitisa: - Herba Fumarie (Herba dimnjace), - Herba Marrubii (Herba ocajnice), - Folium Menthae piperite (List nane), - Herba Agrimoniae (Herba petrovca), - Rhizoma Calamii (Rizom iirota), - Rhizoma Agropyrii (Riozom pirevine) i - Cortex Frangulae (Kora frangule). aa 50,0 Priprema se i uzima na isti nacin kao i prethodni. U svim slucajevima, osim kod kolika, preporucuje se uzimanje crne rotkve.Ukoliko nema crne rotkve, dobra je i rotkva povrtnica. ZUTICA (Icterus) Ako bjeonjace, koza i vidljive sluznice jace ili slabije pozute, ta se pojava naziva zutica. Bilirubin, pigmentska boja, sastojak zuci iz organizma, najveim dijelom se eliminise preko stolice ili mokraom. Bilirubin se normalno nalazi u nekim fizioloskim granicama u krvi, odnosno krvnoj plazmi (8,5 ­ 16,9 mikromola/lit). Ako se povea koncentracija bilirubina u krvnoj plazmi, odnosno krvi preko gornje granice, zbog prodiranja iz zuci ili nekog drugog razloga, pojavie se zutica. Gdje je tkivo bogatije bjelancevinama, zutica se tu jace ispoljava, jer se na takvim mjestima bilirubin vise i koncentrise. Kao tkiva bogata bjelancevinama ve su navedene bjeonjace, tvrdo i meko nepce i drugo, zbog cega se tu i javljaju prvi znaci zutice. Pojava zutice moze doi i kod sasvim zdrave jetre, ako se na putu oticanja zuci nae neka prepreka, ili ako doe do pojacane razgradnje crvenih krvnih zrnaca (eritrocita), kada jetra ne moze da preradi sav nastali bilirubin. I tada se poveava koncentracija bilirubina u krvi, sto direktno vodi do pojave zutice. Moze se zakljuciti da postoje tri tipa zutica, koja nastaju zbog osteenja jetre, zbog prepreke na putu oticanja zuci i zbog pojacane razgradnje eritrocita: - zutica hemolizna - zutica hepatocelularna - zutica opstrukciona. Postoje biljna sredstva kojima se moze sniziti koncentracija bilirubina u krvi u sva tri ova oblika zutica, ali je osnovno pronai uzrok porasta bilirubina i lijeciti osnovnu bolest. Biljke koje se primjenjuju kod zutica, a detaljno opisane u knjizi Ljekovito bilje i jetra (Hasanagi, 2000): c i k o r i j a, d i m nj a c a, kurkuma, neven, ocajnica, p i r e v i n a, razlicak, r u z m a r i n, sapunjaca, z u t I k a. Speciesi koji sluze kod zutica: - Gemmae Betulae (Lisni pupoljci breze) - Cortex et folium Berberidis (kora i list zutike) - Herba Absinthii (Herba pelina) -

aa aa aa

60 20 20

114 Dobro izmijesati, 50 grama preliti sa 1,5 litara vode i lagano kuhati dok ne ispari polovina. Procijediti i piti 3 puta dnevno po 2 dcl. Ili: - Rhizoma Graminis (Podanak pirevine) aa - Herba Centaurii (Herba kicice) - Herba Marrubii (Herba ocajnice) aa Priprema se i upotrebljava na isti nacin kao i prethodni species. Ili: - Radix Taraxacii (Korijen maslacka) - Radix Cichorii (Korijen cikorije) - Rhizoma Graminis (Podanak pirevine) - jednaki dijelovi Priprema se kao i prethodna dva speciesa.

60 20

Zutica hemolizna (Icterus haemolyticus) Crvena krvna zrnca normalno zive u krvi oko 120 dana. Zatim nastupa razgradnja odnosno hemoliza. Ako je razgradnja crvenih krvnih zrnaca poveana iznad ove normale, elije jetre nee biti u stanju da sav bilirubin koji nastaje kod razgradnje prevedu u vezani, pa dolazi do poveanja koncentacije bilirubina u krvi odnosno plazmi, sto e s druge strane izazvati slabiju ili jacu zuticu. Zbog poveane koncentracije bilirubina u krvi, a isto tako i u zuci, moze doi do talozenja bilirubina u vidu zucnih kamenaca u zucnoj kesici (vidjeti: Holelitijaza). Mnogi faktori mogu utjecati na pojacanu razgradnju crvenih krvnih zrnaca. Ovi faktori potjecu ili iz vanjske sredine ili zbog nekog poremeaja u organizmu. Ovaj tip zutice, nastao zbog pojacane hemolize crvenih krvnih zrnaca, naziva se hemolizna zutica. Pomoi u ovome slucaju ljekovitim biljem dosta je slozena stvar, jer se ipak mora vidjeti koji faktori izazivaju hemolizu crvenih krvnih zrnaca. Zutica hepatocelularna (Icterus haepatocellularis) elije jetre stvaraju zuc, oko 700-750 mililitara u toku 24 sata. Ukoliko doe do nekog poremeaja u elijama jetre, ili se smanji njhov broj iz razlicitih razloga (oboljenja jetre, hepatitisi, ciroze) one vise nisu u stanju da promjene bilirubin koji nastaje pri normalnoj hemolizi crvenih krvnih zrnaca. U elijama jetre bilirubin se vezuje za glukuronsku kiselinu i tako nastaje vezani bilirubin. To je razlog za poveanje bilirubina u krvi. Osim toga i vezani bilirubin nastao u jetri, odnosno elijama jetre, ne prelazi u zucne kanale i kapilare, ve uzima pravac prema krvotoku. Ovaj zastoj zuci naziva se holestaza (vidjeti: Holagoga). Zuc se dakle ne izliva u dvanestopalacno crijevo, zbog cega stolica gubi normalnu boju i postaje ne bas bijela, ali tu negdje - priblizno bijela. Ovaj oblik zutice naziva se hepatocelularna zutica. Biljna sredstva opisana ovdje koja sluze protiv hepatocelularne zutice su mnogobrojna (vidjeti: Holagoga i Holeretika, Hepatitis i Ciroza jetre) Zutica opstrukciona (Icterus exopstructionem) U jetri se stvara zuc koja se prikuplja u kapilarima, zatim u zucnim kanalima jetre, da bi se na kraju nasla u veem kanalu koji se zove glavni kanal (Ductus hepaticus communis). Ovim kanalom zuc ide direktno u dvanaestopalacno crijevo preko glavnog zucnog kanala (Dictus choledochus) ili zucnu kesicu preko kanala zucne kesice (Ductus cisticus). Ukoliko u zucnoj kesici postoje formirani zucni kamenci (vidjeti: Holelitijaza) mogu se pokrenuti i zacepiti, ili kanal zucne kesice ili glavni zucni kanal. Ukoliko doe do zacepljenja glavnog zucnog kanala, formirala se

115 prepreka na putu oticanja zuci u dvanaestopalacno crijevo. Prepreka moze nastati i iz drugih razloga, a ne samo zbog zucnih kamenaca, kao npr. zbog otecenih limfnih zlijezda, ili glave gusterace (zbog raka) kroz koju prolazi zavrsni dio glavnog zucnog kanala i sl. Jetra sasvim normalno stvara i luci zuc, koja se kree sve do nastale prepreke. Posto ne moze da savlada prepreku, zuc se nakuplja iza nje. Tako pocinje rasti pritisak zuci u svim kanalima, pa i u samoj jetri. Kapilari i sitniji zucni kanali pocinju prskati i zuc se izljeva, odnosno prelazi u krv. Dakle, u krv prelaze svi sastojci zuci. Bilirubin daje karakteristicnu boju za zuticu, zucne soli izazivaju dugotrajan i neugodan svrab, a zbog njihovog nedostatka u dvanestopalacnom crijevu, dolazi do slabe probave i apsorpcije masti i u mastima topivih vitamina. Posto se zuc ne izliva u dvanestopalacno crijevo, stolica postaje bijela, a mokraa tamno zuta. Ovaj tip zutice naziva se opstrukciona zutica. Genetski nedostaci u metabolizmu bilirubina Svaka nenormalnost u metabolizmu bilirubina u elijama jetre praena je zuticom. Uzroci ovih poremeaja mogu biti zbog neke bolesti jetre (steceni uzroci) ili genetski uzroci. U prvome slucaju rijec je o razlicitim oboljenjima jetre: virusni hepatitisi jetre, zatim toksicni, autoimuni hepatitis, hronicni hepatitis i ciroza jetre. O tome se govori na drugom mjestu. Ovdje govorimo o nasljednim hiperbilirubinemijama. U prvome redu govoriti emo o stecenoj konjugovanoj hiperbilirubinemiji, gdje je koncentracija konjugovanog bilirubina poveana u krvi. Kod konjugovane hiperbilirubinemije poremeeno je izlucivanje iz elije jetre u zucne kanalie. Dubin ­ Johanson-ov sindrom Hronicno konjugovana hiperbilirubinemija, sa benignim tipom zutice. U mokrai se moze nai prisutni bilirubin, a u elijama jetre postoji mrki pigment, mozda melanin. Vaznno je i to da u hepatocitima nema zucnih tromba. Aktivnost alkalne fosfataze, koncentracija zucnih kiselina i holesterola su u granicama normale. Ovo stanje se dobro podnosi, te nije potrebno lijecenje jer nema ni holestaze ni pruritusa (svraba). Rotorov sindrom Takoer, Rotorov tip bilirubinemije, ili Rotorov, Manahan i Florentin sindrom. Slican sa Dubin-Johnson sindrom. Sinonimi: Beninga porodicna hronicna konjugirana hiperbilirubinemija, hronicna idiopatska zutica, idiopatska hiperbilirubinemija. Nasljedni poremeaj koji se karakterise uroenim defektom u prisajedinjenju i uskladistenju bilirubina, sto ima za posljedicu hronicnu, benignu zuticu. Rijetka idiopatska forma hiperbilirubinemije koja pogaa oba spola kratko iza roenja ili u djetinjstvu. Zutica se javlja bez osteenja jetre, sa blagim ikterusom bez svrbeza (pruritisa). Takoer u gornjem dijelu trbuha (epigastrijumu) moze doi do blagih neprijatnosti i ponekad do stomacnih bolova i temperature. Sve se moze povezati sa izlucivanjem nekonjugiranog bilirubina u biliarne kranikule i apsorpcijom bilirubina u krv, a zatim izlucivanjem u urin. Prvo je pronaen u pacijenata na Filipinuma. Tu mozda postoje isti uslovi kao u oboljenju koje se naziva "skladisenje u jetri", sto je ve otkriveno u Japanu u Francuskoj. Istrazivanja su pokazala da u serumu postoji konjugirana hiperbilirubinemija, te normalne vrijednosti AsAT (Aspartat Amino Transferaza, AlAT (Alanin Amino Transferaza), albumina, AP (Alkalna Phospataza), zucne soli i holesterol. U urinu povisenje izlucivanja totalnog odnosno ukupnog koproporfirina

116 (2.5-5.0 od normale) sa 25% koproporfirina I. Biopsija jetre normalna. Primjedba: benigno stanje sa normalnim zivotom. Gilbertov sindrom Mozda najcesi oblik porodicne, nekonjugovane hiperbilirubinemije, koja napada oko 2 do 5% populacije. U pitanju je najvjerovatnije nasljedni defekt u metabolizmu bilirubina, odnosno sposobnosti jetre da eliminise bilirubin. Najverovatnije postoji nasljedni defekt u eliminaciji bilirubina koji se sastoji u poremeenom preuzimanju bilirubina kroz membranu elija jetre te njegovom prenosenju do glavnog endoplazmatskog retikuluma. Ovo vodi do zuto obojene koze i ociju sto bi pretstavljalo zuticu. Gilbertov sindrom se moze odrediti nalazom: blago povisenim bilirubinom u krvi bez drugih nalaza u funkcijama jetre ili znakovima oboljenja jetre. Zutica se moze pojacati pod uticajem veih fizickih ili psihickih napra, ili pod utjecajem nekih lijekova (npr. novobiocin). Svi ostali testovi su normalni. Kod biopsije, odnosno u bioptickom uzorku tkiva jetre, nema nikakvih patoloskih promjena. Dakle, Gilbertov sindrom je potpuno bezopasan, ne stvara nikakve simptome, osim mozda nesto poviseni umor. Oni sa Gilbertovim sindromom trebaju samo paziti na nacin ishrane, izbjegavati alkohol i neke toksicne materije poznate kao otrovi jetre. Gilbertov sindrom ne zahtijeva lijecenje ili dugotrajnu medicinsku paznju, a oni koji ga imaju ne trebaju se smatrati bolesnicima na jetri. Diskinezija ­ Dyskinesia billiaris Poremeaj praznjenja zucne kesice u dvanestopalacno crijevo zbog lose funkcije Odijevog misia. Pojava je dosta cesta i donedavna je dovodila do nepotrebnih operacija, jer se diagnoza nije mogla tacno ustanoviti. Kod nekih, posebno nervoznih osoba zenskog spola, moze doi do tzv. primarne diskinezije, kada se zbog prekomjernog grcenja Odijevog misia zucna kesica grci vise nego bi trebalo, a da bi istisnula zuc u zucne kanale i dalje u dvanaestopalacno crijevo. Druga vrsta diskinezije javlja se kod onih kojima je zucna kesica operativno uklonjena, pa dolazi do premeaja u praznjenju zucnih kanala. U ovome slucaju postoji nesrazmjera izmeu pritiska zuci u zucnim kanalima i Odijevog misia. Bolovi koji se pri tome javljaju slicni su bolovima kod pokretanja zucnih kamenaca u zucnim kanalima. U tome slucaju mogu se primjeniti ljekovite biljke koje sluze protiv suzbijanja simptoma diskinezije kao sto su: crna rotkva, dimnjaca, melisa, v a l e r i j a n a, velebilje. Obicno se uzima tinktura valerijane (Tinctura valerianae) u kolicini od 30 kapi na kocki seera. Ukoliko se bolovi ne umire, preporucuje se uzeti tinkturu velebilja (Tinctura Belladonnae), ali samo pod kontrolom ljekara. Odlicni uspjesi kod diskinezije mogu se postii cajnom jesavinomkoja sadrzi: - Radix Valerianae (Korijen valerijane), 60,0 - Heba Millefolii (Herba hajducke trave), 20,0 - Herba Absinthii (Herba pelina). 20,0 Supenu kasiku cajne mjesavine preliti s 2 dcl kljucale vode. Piti kod napadaja ili ujutro nataste i navecer. Masna infiltracija ­ Masna jetra ­Infiltratio adiposa hepatica To je nagomilavanje masti, odnosno lipida u epitelnim elijama, pri cemu se elije bitno ne osteuju. Masna infilatracija se najcese javlja u jetri, a zatim u nadbubreznim zlijezdamna i bubrezima. Ima vise uzroka za nastajanje masne

117 infiltracije jetre. U prvome redu, kod gojaznih ljudi, a uzimanjem velike kolicine masnoa sa hranom, poremeaj oksidacije masti zbog zloupotrebe alkohola, kod poremaaja krvotoka i sl. Masna jetra naziva se steatoza, a ako postoji jos i upala odnosno inflamacija, imamo steatohepatitis. Mogu biti prouzrokovani zloupotrebom alkohola, a cesto se javljaju i kod diabeticara. Meutim, ponekad debeli ljudi, a i alkoholicari, ne razvijaju ni masnu jetru ni steatohepatitis, dok umjereno ugojeni ljudi, pa cak i oni koji prakticki imaju idealnu tezinu, razviju i masnu jetru i steatohepatititis. U cemu je stvar, tesko je rei.

VOE

ANANAS

Ananas sativus (Linné) ­ Broneliaceae-Bronelije Ananas je plod koji do nas dolazi iz tropskih krajeva. Osnovni hemijski sastav biljke Plod ananasa sadrzi najvise vode, zatim azotnih jedinjenja, masnih materija i seere (saharoze i glukoze), ekstraktivnih materija, celuloze, pepela, organskih kiselina (limunske i maleinske), vitamina A, B i C, jedan digestivni enzim, te joda, magnezija, mangana, kalija, kalcija, fosfora, zeljeza i sumpora. Svojstva biljke Odlican je dodatak ishrani kod kamenca u zucnoj kesici ­ holelitijaze. Posebno je hranjiv i lako probavljiv. Podstice funkcije zeluca kao stomahik. Diuretik je i detoksikant. Smatra se da podstice seksualni nagon i pojacava seksulanu mo. Dakle, djeluke kao afrodizijak. Indikacije Holelitijaza i prevencija nastajanja zucnog kamenca. Anemije, dispepsija, intoksikacije razlicitog porijeka, arterioskleroza, artritisi i slicno. Nacin primjene Najbolje kao svjez plod a zatim u obliku sokova, useva i slicno.

BADEM

Amyugdalus communis (Linné) Prenus amuygdalus (Stockes) ­ Rosaceae-Ruze Druiu nazivi: bajam, mindal, mandula, pitomi badem. Postoje dva varijeteta badema koji se po vanjstini ne razliku, ali se zato znatno razlikuju po ukusu sjemena i hemijskom sastavu. Slatki badem (Amygdalus communis f. dulcis) ima slatko sjeme, dok gorki badem (Amygdalus comunis f. amara) ima gorka, otrovna jezgra. Badem je nisko drvo, visine do 5 metara. Deblo ima tamnozutu koru, kao i starije grane, dok su mlade tamnocrvene. Procvjeta rano u proljee lijepim, ruzicatim cvjetovima. Cvjeta sve dok se ne pojave listovi. Obicno, u zavisnosti od stanista, pocinje da cvjeta od februara do aprila. Plodovi sazrijevaju u junu ­ julu. Plod je duguljasta kostunica sa maljavim epikarpom i mezokarpom, koji se osusi i otpadne jos dok badem stoji na drvetu. Za drogu se prikuplja plod badema (Semen Amygdali). Ako se stavi u toplu vodu, ljuska se lahko skine sa jezgre. Ljekoviti su i slatki i gorki

118 badem. Kod gorkog badema okus je gorak, bez mirisa, ali kod zvakanja osjea se miris cijanovodonicne kiseline i benzaldehida, sto predstavlja miris gorkog badema. Nalaziste biljke Kod nas uglavnom raste na jugu, cesto kao poludivlji. Osnovni hemijski sastojci biljke Sjeme badema sadrzi mnogo masnoga ulja i do 60% (Oleum Amygdalarum) u ciji sastav, uglavnom, ulaze gliceridi oleinske i lionolne kiseline, zatim bjelancevine, seer, sluz, vitamin B2, cijanoglikozidi amigdalina (kod gorkoga badema), koji pri hidrolizi daju glukozu, menzaldehid i cijanovodonicnu kiselinu. Ulje sadrzi mineralne soli: kalcija, fosfora, kalija, sumpora i mangezija. Svojstva biljke Bademi slatki, posebno przeni, vrlo su hranljivi i lako svarljivi pa kao takvi djeluju antisepticno na unutarnje organe. Zbog visokog sadrzaja mineralnih soli povoljno djeluje na funkciju jetre i ostalih organa. Djeluju umirujue na nervni sistem. Remineralizant. Indikacije Astenije (fizicka i intelektualna), demineralizacija, sklonost infekcijama, nervna oboljenja, upalni procesi na pluima, genitalijama, mokranim i gastro-intestinalnim putevima. Nacin primjene Slatki badem treba jesti kod gornjih slucajeva od 15 do 20 jezgri, najbolje pecenih, a zatim pripremljenih na razlicite druge nacine. Gorki badem najcese upotrebljavaju u formi kataplazmi protiv migrene, hepaticnih kolika i reumatskih bolova. Vodu gorkog badema (Aqua Amygdalarum amarum) upotrebljavaju, kapi ili miksture, kao sredstva za umirivanje, ublazavanje bolova u zelucu i slicno. Primjena u narodnoj medicini Smatra se da otvara zacepljene kanale u organima tijela. U tom pogledu smatra se da je gorki badem jaceg djejstva. Slatki badem se upotrebljava za debljanje, koristi za kasalj, te za otvaranje kanala u jetri i slezeni. Osim toga, gorki badem sluzi za cisenje bubrega i mokrane besike. Napomena Sjemenke gorkog badema su otrovne ako se uzmu u veoj kolicini zbog prisutnoga heterozida amigdalina. U prisustvu vode i jednog enzima (emulzina), amigdalin se hidrolizuje na cijanovodonicnu kiselinu i benzaldehid. Zbog toga, a u prvome redu zbog prisustva cijenovodonicne kiseline koja je zestok otrov, mora se dobro paziti kod primjene gorkog badema u bilo kojem obliku. Kod primjene vode od gorkog badema (Aqua Amygdale amare) mora se dobro paziti da se ne prekoraci propisana dnevna doza od 6 grama.

BOROVNICA -Bilberry

Vaccinium myrtillus (Linné) ­ Ericaceae- Vrijesovi Drugi nazivi: crna borovnica, crna jagoda, divlja mrca, cretna borovnica. Borovnica je listopadni grmi visine do 50 centimetara. Kod nas gradi prizemnu floru vlaznih i hladnih planinskih suma, voli kiselo zemljiste. List je eliptican, pilast i na kratkoj peteljci. Cvjetovi izbijaju iz pazuha lista. Biljka cvjeta u maju i junu, a plodovi sazrijevaju u julu i avgustu. Plod je plavo-crna boba, socna i sa mnogo sjemenki. Za drogu se prikupljaju plodovi koji se suse u susnicama (Fractus Myrtilli) kao listovi koji se prikupljaju dok biljka cvjeta (Folium Myrtilli). Listovi se suse u hladovini. Miris osusenih boba je slab, okus prijatan, kiselo-slatkast, na pocetku malo opor. Meutim, plodove u prvom redu treba upotrebljavati svjeze. Nalaziste biljke Kod nas raste posebno u planinskim krajevima, cesto u velikom mnostvu u bjelogoricnim, posebno bukovim, a zatim i cetinarskim sumama, na nadmorskim visinama i preko 2000 metara.

119 Osnovni hemijski sastojci biljke Zreli plodovi sadrze seera, organske kiseline (limunska, jabucna, bezojeva, oksalna), tanine, vitamine B i C i karotina, martilina od kojega potjece boja ploda, albuminoida, pektina, mineralnih soli, masnih ulja, proteina. U listovima ima vise tanina nego u plodovima, arbutina, antocijanovih glikozida, neomirtilina, cerilnog alkohola, nekoliko organskih kiselina, eterskog ulja, vitamina C. Svojstva biljke Zrele neosusene borovnice odlicno su dijetalno sredstvo kod oboljenja jetre, zuci i zucnih putova. Borovnica pokazuje i niz drugih pozitivnih, svojstava, posebno kao dijetalno sredstvo kod akutnih i hronicnih oboljenja zeluca i zelucano-crijevnog trakta. Posebno kod djece. Interesantni su listovi borovnice kada se radi o seernoj bolesti (Diabetes mellitus). U eksperimentima znatno su snizavali sadrzaj seera u krvi (Muravjeva) sto se pripisuje sadrzaju anticijanovih glikozida. Indikacije Insuficijencija jetre, insuficijencija zuci. Enteritis, dijareja, dizenterija, dijareja kod djece, arterioskleroza, problemi sa cirkulacijom, dijabetes (listovi). Nacin upotrebe Kod oboljenja jetre i zuci najbolje je borovnicu upotrebljavati u svjezem stanju, i to dobro zrele polodove, u kolicini koliko se moze pojesti. Zatim u vidu sokova, zelea, marmelade i sl. Preporucuje se kod svih hronicnih dijareja. Dekokt od suhih plodava: 1 supena kasika i 2 dl. vode, kuhati 5, ostaviti jos 15 minuta, procijediti tako da se bobe smrve i ekstrakt proe kroz cijedilo. Popiti 2 do 6 solja u toku dana. Primjena u narodnoj medicini Siroka je u raznovrsna primjena borovnice u narodnoj medicini. Ukratko, evo sta o tome kazu urici i Elzar: Proljeni listovi kao caj protiv proliva, katara crijeva, grceva u stomaku, kaslja i seerne bolesti. Bobe se upotrebljavaju protiv hemoroida, neuredne stolice, vjetrova u crijevima, slabog apetita i crva u crijevima. ,,Na cetvrt litra osusenih i probranih boba stavi ¾ litra ciste prepeke rakije, grozdovace ili klekovace. Sto dulje bobe u rakiji stoje, makar i 6 do 8 mjeseci, tim veu snagu i ljekovitost imaju" ­ Sadikovi. Ova tinktura preporucuje se kao lijek od grize i srdobolje.

DUNJA (Quunce)

Cydonia oblonga (Miller) ­ Rosaceae -Ruze Drugi nazivi: Gunja, dunja, tunja, cunja. Najverovatnije je dunja iz jugopazadne Azije. To je biljka slicna stablu jabuke, ciji je bliski srodnik. Uzgaja se i raste poludivlja, ponekad kao gromoliko stablo. Cvjetovi su veliki, svijetlocrvene ili bijele boje koji dolaze pojedinacno. Plod je nalik jabuci, presvucen bijelom skramom koja se lahko skida. Zreli plodovi su zlatnozute boje, neobicno mirisavi. Nalaziste biljke Kod nas je to omiljeno voe, koje se mnogo sadi i dobro uspijeva, posebno u toplijim juznim krajevima. Osnovni hemijski sastojci ploda Kao droga upotrebljava se sjeme dunje, meutim, ovdje e se isljucivo govoriti o plodu. On sadrzi oko 70% vode, zatim glucida, proteida, lipida, magnezija, fosfora, kalcija, kalija, zeljeza, bakra, sumpora, tanina, pektina, vitamine iz skupine B, vitamina C i PP, kao i provitamina A. Svojstva biljke Mirisni, slatki pomalo opori plodovi, upotrebljavaju se i jedu svjezi. Meutim, bolje je spremiti sirupe, kompote, zelee i slatka, upravo zbog otpornosti plodova dunje. Upotrijebljeni na bilo koji nacin, odlicno sluze jetri za

120 ocuvanje ili obnavljanje njenih funkcija. Osim toga, plodovi dunje kao i njene preraevine, djeluju kao astringenti, stomahici i aperitivi. Indikacije Insuficijencija jetre. Dijareja, dizenterija, tuberkuloza. Nacin primjene Sok od dunja pravi se na taj nacin da se zreli plodovi nastruzu i sok iscijedi. Litar ovoga soka prokuha se sa 2 kilograma seera do konzinstencije sirupa, ili samo prokuha da se sav seer rastvori. Procijedi se i razlije u flase od pola litre, a zatim cuva na hladnome mjestu. Ovako pripremljen sok, odnosno sirup, odlican je za zaslaivanje drugih cajeva koji se uzimaju za jetru, a gdje je zaslaivanje dozvoljeno. Jedan slican recept, kojeg se drze Francuzi, za pripremanje soka, odnosno sirupa za zaslaivanje, a koji se moze i sam upotrebljavati prema J. Valnetu: 1,5 litra soka od dunja, pola litre jake rakije sljivovice, 2 grama cimeta, 1 gram karanfilia i 0,5 grama gorkog badema izmijesati i ostaviti 2 mjeseca uz povremeno mukanje. Nakon toga prokuhati sa 3 kilograma seera, procijediti, razliti u flase od pola litra i cuvati na tamnome i hladnome mjestu. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini, osim ploda, upotrebljavaju se sjeme i list. Voda u kojoj je duze vrijeme stajalo zdrobljeno dunjino sjeme tako da se dobila sluzava masa, pomijesana sa sirupom od bokvice, sluzi za lijecenje grla i disajnih putova. Inace, sama dunja upotrebljava se za pospjesivanje mokrenja kao diuretik, za jacanje apetita i gasenje zei.

GROZE (Grapes)

Vitis vinifera (Linn) ­ Vitaceae - Lozovke "Groze kao hrana i mnogostruki lek ­ jedimo ga sto vise i sto duze" Pelagi. Osnovni hemijski sastav svjezeg groza Kao primjer koji moze reprezentirati hemijski sastav plodova groza: najvise sadrzi vode (i do 70%), seera -gukoza i levuloza do 23%, slobodne vinske kiseline, zatim maleinske i drugih organskih kiselina, azotne materije, minerala i mineralnih soli, kalija, mangana, kalcija, magnezija, natrija, zeljeza, hlora, silicija, fosfata, joda i arsena. Groze ima mnogo vitamina A, B i C, vitamina P (vitaminski faktori P). Osim toga, sadrzi i jednu materiju koja daje boju ­ enocijanin, koji je i tonikum. Svojsva groza Groze se vrlo lahko vari i to je jedna od vaznih osobina. Odlican je stimulator funkcija jetre, holagog i holeretik. Zbog visokoga sadrzaja minerala i mineralnih soli, odlican je kao remineralizant, jer se u organizam unose prakticno najvazniji oligoelementi i minerali. Plodovi groza oslobaaju organizam mnogih toksina, sto je, takoer, vazno za funkcije jetre, detoksikant je, zatim diuretik i laksativ. Jos mnogo dobrih stvari moze se rei o plodovima groza. Boja crnog groza potjece od pigmenta koji pretstavljaju bioflavonide (policiklicni proantocijanidini) koji su odlicni antioksidansi. Indikacije Kongestija jetre i slezene, problemi sa lucenjem zuci. Anemije, oporavak poslije bolesti (rekonvalescencija), demineralizacija, pretjerani intelektualni i fizicki zamor, artritizam, trudnoa, reumatizam, nefritis, intoksikacije, dispepsija i dr. Nacin primjene Preporucuje se vrlo cesto u literaturi provoenje tzv. grozane kure koja traje 14 dana. Za to vrijeme dnevno se konzumira 1 do 3 kilograma zrelog groza, koje se mora osloboditi i kore i sjemenki. Pri tome se ne smije nikako zaboraviti groze prvo dobro oprati u hladnoj vodi, a zatim u mlakoj. Za vrijeme ove kure ostala jela uzimaju se u najmanjoj kolicini, posebno se treba kaniti masnih i

121 zacinjenih jela, salata, sireta, piva i drugih alkoholnih pia te sokova koji sadrze ugljicnu kiselinu. Mlijeko se ne smije uope upotrebljavati. U tom slucaju prema Leclercu, groze postaje diuretik, laksativ, eliminator mokrane kiseline, holagog i holeretik, koji izaziva hipersekreciju zuci, indiciranu kod dispepsije, konstipacije, zucnih i bubreznih kamenaca, artritisa, kod intoksikacija, dermatoza, hemoroida i plune tuberkuloze. Mora se priznati da je dosta tesko u toku od 14 dana uglavnom zivjeti o grozu, odnosno njegovom soku, ali se isplati. Postoji i tzv. skraena grozana kura od 3 dana, kada se nista drugo ne jede niti pije osim groza u kolicini od 2 do 3 kilograma. Ovu kuru najbolje je primijeniti ujesen. Grozani sok se moze pripremati sterilizacijom na isti nacin kako je to opisano kod jabuke (vidjeti; tamo). Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini upotrebljavaju se list i cvijet vinove loze. List se upotrebljava u svjezem stanju, zgnjecen i usitnjen, u vidu infuza za lijecenje nekih stomacnih i crijevnih oboljenja (prolivi, srdobolja) te kao sredstvo koje potpomaze izlucivanje mokrae. Mogu se pronai podaci da ovaj infuz djeluje i protiv reumatizma, gihta i slicnih oboljenja. Ako se iz svjezih vitica iscijedi sok i pije, moze zaustaviti krvavo povraanje.

JABUKA (Apple)

Malus communis (Linn) ­ Rosaceae - Ruze Englezi kazu: ! An apple a day, keeps the doctor away", sto bi u slobodnome prevodu znacilo "Jabuka dnevno i doktor nije potreban". "Da je jabuka od velke koristi vidi se i otuda sto je narod nosi bolesniku kao milostu, jos vise negoli suve sljive, kruske i drugo" ­ V. Pelagi. Zbilja, jabuka je jedno blagotvoreno i hranjivo sredstvo koje sluzi kao lijek, tako da je treba uzivati svakodnevno bio covjek zdrav ili patio od kakve bolesti. Osnovni hemijski sastojci jabuke Jabuka sadrzi 84 do 93% vode, minerala i mineralnih soli do 0,3 % (kalija, natrija, silicija, kalcija, hlora, fosfata, zeljeza, magnezija, broma, aluminija, arsena, sumpora, mangana i kobalta), seera do 8 %, celuloze, pentozana, lignina, slobodnih i vezanih kiselina, pektina, masnih tvari i sl. U kori jabuke ima amil-etera, mravlje kiseline, acetata, acetat-aldehida, geraniola, zatim vitamina A, B, posebno B5, mnogo vitamina C i PP. Svojsva jabuke Jabuka je tonikum i za nerve i za muskulaturu. To je blag diuretik. Prema misljenju prof. L. Bineta, smanjuje sadrzaj holesterola, jabuka osvjezava, ona je digestiv, stomahik, zastitnik zeluca, antiseptik unutrasnjih organa. U odnosu na jetru to je odlican stimulans, smanjuje kongestiju, laksativ. Procisava krv i uspostavlja ravnotezu. Indikacije Bilo kakvi problemi sa jetrom. Intelektualna i fizicka premorenost, anemija, demineralizacija, reumatizam, artritizam, bubrezni kamenci, oligurija, prevencija arterioskleroze i infarkta, dijareje i zatvori, kolibaciloza, cir na zelucu, gastritis, nervoze. Dozvoljava se kod dijabetesa. Nacin primjene Od jabuke se mogu spraviti najrazlicitiji kompoti, poslastice, cajevi i slicno. Ipak, izgleda da je jabuka najbolja kada se jede svjeza. Pripremanje jabucnog soka (prema R. Willfortu): Boce u kojima prije nije bio ocat ili neka tekuina koja je sadrzavala ugljicnu kiselinu, dakle, najbolje od zestokog pia i cepovi koji moraju da su neupotebljavani, dobro se operu i stave desetak minuta ili vise u vodu koja je zagrijana na oko 75C. Za to vrijeme jabuke se izrendaju i iscijedi sok. Sok se odmah uliva u sterilisane flase, i to 3 centimetra ispod gornjeg ruba. Boce se sada stave u vei sud u koji se nalije hladna voda do samoga ruba boce. Boce se zacepe cepovima, osim jedne, u koju se stavi termometar do dna. Voda u sudu se

122 polahko zagrijava dok termometar u boci ne pokaze 75C. Termometar se izvadi, boca zacepi i sve boce postave naopako dok se ne ohlade, pokrivene pokrivacem. Kada se boce ohlade, dobro se osuse i grli sa cepom umoci u rastopljeni parafin. Dalje se boce cuvaju u tamnom i hladnom, nakosene prema cepu. Ovaj sok moze da traje vrlo dugo, prema rijecima autora i do 3 godine. Divlja jabuka (Malus sylvestris, Miller) je ili listopadni grm visine do 4 metra ili stablo koje moze da naraste i do 10 metara. Grane su joj obrasle trnjem. Uspijeva po mijesanim bjelogoricnim sumama, pokraj putova i polja, izmeu grmlja na osuncanim stranama. Svjezi plodovi tesko se mogu jesti, ali zato preraevinama od divlje jabuke treba dati prednost u ljekovitim svojstvima pred oplemenjenom jabukom. Na koncu, niko i ne prska hemikalijama divlju jabuku. Posebno je zdravo jabukovo sire koje bi ionako sto vise trebalo koristiti u prehrani, za salate i slicno. Jabukovo sire dobija se na jednostavan nacin: prikupe se divlje jabuke u jesen (oktobar-novembar), isjeckaju pa zatim samelju na masini za meso. Prethodno je potrebno jabuke oprati, osloboditi kostica i peteljki. Jos je bolje ako se istucaju u drvenoj strupi. Ovako usitnjene jabuke, zajedno sa sokom koji su pustile kod mljevenja i tucanja, stavljaju se u odgovarajue sudove, vee tegle, lonce ili kace. Nije lose dodati i malo seera; 50 do 100 grama na 10 kilograma jabuka, pa sve to dobro izmijesati. Sudove treba prekriti visestrukom gazom i staviti ih na toplo mjesto. Kraj fermentacije se poznaje po tome sto vise nema mjehurova ako se sud protrese, ali po kiselosti nastalog sireta. Kada je zavrsena fermantacija sire treba procijediti, prvo na rjea, a zatim na gusa cjedila. Sire treba sipati u ciste boce i sto bolje zatvoriti, pa cuvati na hadnom i tamnom mjestu. Tako dobijeno sire mora imati zlatno-zutu boju i prijatan miris. Ovo sire ne samo da je jedno od najzdravijih za upotrebu u domainstvu, ve je i podloga za pripravljanje ljekovitih tekuina koje su ve stotinama godina u upotrebi u narodu i koje sigurno ispoljavaju svoje ljekovito dejstvo. Sigurno da je najpoznatije sire od ruzice, za skidanje tjelesne temperature, narocito kod djece. Za tu svrhu prikupi se cvijet, odnosno cvjetne latice ili majske ili crvene ruze. Sasvim malo se prosuse pa se njima napune staklene boce od 1 litar bez sabijanja latica. Nakon toga nalije se jabukovog sireta do oko 5 centimetara od vrha boce. Dobro se zacepi i ostavi na toplom mestu ili suncu uz cese mukanje 4 do 6 nedjelja. Na koncu to sire ne treba ni cijediti, ve latice ostaviti do upotrebe. Aromaticne vrste javukovog i vinskog srieta Kod dijetalne ishrane bolesnika na jetri ili zucnoj kesici, a takoer i kod zdrave ishrane posebno se preporucuju aromatizirane vrste sireta od divlje jabuke i vinskog sireta. - Aromatizirano sire od estragona. Nacin pripreme ve smo opisali kod Estragon (vidjeti tamo). - Aromatizirano sire smjese biljaka: Jedna grancica estragona, jedna mala glavica crnog luka isjeckana na sitne komadie, manji svjezanj parsuna (korijen i list). (Vidjeti: Persun). Takoe dodati desetak zrna crnog bibera, krupnije samljevenog, (vidjeti: Biber). Ovu smjesu biljaka preliti sa litar sireta i ostaviti, uz mijesanje, od 15-20 dana. Procijediti i upotrebljavati kao aromatizirano sire. - Sire od Melise. Nacin pripreme ve je opisan kod Melisa (vidjeti tamo).

123 - Sire od kore limuna: Koru od cetiri limuna fino isjeckati ili sa limuna naribati. Staviti u bocu od litar i preliti sa litar sireta. Uz cese mukanje ostaviti 10 dana. Procijediti. Na isti nacin moze se upotrijebiti za dobijanje fino armomatiziranog sireta i kora od pomorandze.

LIMUN (Lamon)

Citrus himonum (Linn) ­ Rutaceae - Rutvice Drugi nazivi: linom, liman, citron, citrus. Limun je grm visine do 4 metra. Listovi su siroki i elipticni. Cvijet je intenzivnog mirisa, blage roze bolje. Plodovi su ovalni, zuti ili zeleni prijatnog mirisa. Nalaziste biljke Potjece ili iz sjeverne Indije ili Perzije, odakle se prosirio u sjevernu Afriku. Grci su ga najverovatnije poznavali 300 g. prije nove ere. Spominju ga Teofrast, Plinije i Dioskorid. Arapi su ga upotebljavali kao lijek, a konkretno protiv zutice - znameniti arapski ljekar Avicena. Ibn Al-Nefis u Kanunu navodi citav niz ljekovitih svojstava limuna. Cak govori i o ljekovitim svojstvima eterskog ulja (Aetheroleum Citri). Danas se limun posebno uzgaja u Spaniji, Portugalu, juznoj Francuskoj. I kod nas se uzgaja ali u manjem obimu. Osnovni hemijski sastojci biljke Plod limuna sadrzi sok sa 6 do 8 % limunske kiseline. Osim toga sadrzi maleinske kiseline, kalcij i kalij citrat, glukozu, fruktozu i saharozu. Bogat je mineralnim solima i mikroelementima, kao sto su: kalcij, zeljezo, silicij, fosfot, mangan, bakar, arsen. Sadrzi gume, sluzi, albumina, vitamine, posebno iz B-kompleksa (B1, B2 i B3) kao i A, C i PP. Etersko ulje (Aethoreleum citri) iz kore limuna sadrzi oko 95% terpena: pinen, limonen, falandren, kamfer, seskviterpen, linalol, linalilacetat, geranil, citral, citronelal, aldehida i kamfora. Svojsva biljaka Zbog svojih ljekovitih osobina, limun je jedna od najcjenjenijih biljaka. Fracuzi ga ubrajaju u "cetiri velicanstvena" (limun, bijel luk, sargarepa i timijan). Potpomaze sekretorna lucenja gastro-hepaticnog sistema i gusterace. Baktericidno je i antisepticno sredstvo. Nervni je tonik, kardiotonik, diuretik i sredstvo protiv reumatizma i artritisa. Sredstvo je i protiv heparaciditeta sto je mozda malo neobicno s obzirom na visok sadrzaj limunske kiseline. Na zalost, na ovome mjestu se ne moze upustati u objasnjenje mehanizma ove pojave. Jos neka svojstva limuna: antisklerotik, sredstvo za smanjivanje hiperviskoziteta krvi, depurativ, remineralizant, hemostatik, karminativ itd. Zbilja, jedno izvanredno ljekovito sredstvo. Indikacije Insuficijencija jetre, kongestija, zutica (Avicena), zucni kamenci odnosno holelitijaza. Acites (Binet, Tanret i Bour). Razlicite infekcije, infektivne bolesti, prevencija epidemija, astenije, reumatizam, kostobolja, artritizam, hiperaciditet, ulkus odnosno cir na zelucu i dvanestopalacnom crijevu, dispepsija, skorbut, arterioskleroza, hiperviskozitet krvi, hipertenzija, demineralizacija, hemofilija, dizenterija, dijareja, unutarnji paraziti, astma, bronhitis, gripa. Nacin primjene kod zacepljenja i kongrestije jetre: navecer rasjei 3 limuna. Preliti ih sa 3 do 4 decilitra kljucale vode, da ogreznu. Sutradan ujutro popiti tekuinu nataste (Valnet). Najcese se limun uzima kao limunada: cijeli lumun iscijediti, razblaziti sa decilitar vode i zaseeriti. Ili: zagrijati 1 i po decilitar vode, dodati kasiku meda i sok od 1 limuna. Piti mlako (N.P. Jojris).

124 Primjena u narodnoj medicini Primjena u narodnoj medicini gotovo da se poklapa sa primjenom u naucnoj. Ulje iz kore koristi se kod pareze zivaca, sok iz kore sluzi protiv zmijskog ujeda itd. Napomena: Nije preporucljivo piti cisti sok od limuna. Razblazenje vodom ili nekom drugom tekuinom najbolje je u odnosu 1: 5. Etersko ulje iz kore limuna je oficijelno: Aetheroleum citri. Farmakopeja bivse Jugoslavije.

MALINA (Raspberry)

Rubus idaeus (Linn) ­ Rosaceae - Ruze Drugi nazivi crvena kupina, crvena jagoda, crlena kupina, himber. Malina je trajna biljka koja se kod nas mnogo uzgaja zbog ukusnih plodova. Grmolikog je oblika, visine do 2 metra. Viticaste stabljike obrasle su bodljama. Viticaste stabljike prve godine su zelene, besplodne. Pri kraju vegetacionoga perioda odrvene. Slijedee godine cvjetaju dajui plodove, nakon cega se osuse. Iz korijena, meutim, tjeraju nove stabljike pa se ciklus ponavlja. Listovi su neparno perasti sa 3 do 5 listia na dugoj peteljci, dok su drugi gotovo sjedei. Listovi su pravilni, lijepi, bijele boje. Biljka cvjeta od maja do jula, dok plodovi sazrijevaju u avgustu. Za drogu se prikupljaju, u prvome redu plodovi (Fructus Rubi idaei) a zatim listovi (Folium Rubi idaei). Plodovi se mogu susiti, ali se najvise upotrebljavaju svjezi ili se pripravlja sirup (Sirupus Rubi idaei). Nalaziste biljke Malina se velikim dijelom uzgaja. Meutim, raste i u divljini, narocito po rubovima suma, izmeu grmlja brdskog ili planinskog podrucja. Osnovni hemijski sastojci biljke Svjez plod sadrzi najvise vode - i do 83%, a zatim razlicite seere (gulukozu, levulozu, fruktozu, saharozu). Od organskih kiselina treba navesti limunsku, jabucnu, mravlju i salicilnu. Od vitamina treba spomenuti dostav vitamina C, karotina i navodno vitamina B. Tu su prisutne jos i sluzave materije, tanini, nesto eterskog ulja i mikroelementa. Svojsva biljke Svjezi plodovi su vrlo prijatnoga okusa i mirisa, isto tako i malinov sirup. Osuseni plodovi maline koji ulaze u sastav vitaminskih cajeva, daju ovima prijatan miris i boju, a osim toga sadrze jos uvijek dosta vitamina C. Bez obzira na sadrzaj drugih seera, zbog sadrzaja levuloze, maline su dozvoljene za upotrebu u slucaju dijabetesa (Valnet). Maline pored toga sto djeluju kao tonik, pokazuju i diureticna svojstva, djeluju kao laksativ, stomahik i sredstvo za osvjezenje. Indikacije Insuficijencija jetre i zuci. Konstipacija, problemi sa gastrointestinalnim traktom, dispepsija. Febrilna stanja. Reumatizam. Nacin primjene U prvome redu preporucuju se svjezi plodovi. Tu se doza ne moze odrediti ve koliko se moze pojesti. Posebno kod dijabeticara, onih koji pate od sipepsije, reumaticara i slicno. Sok od maline posebno se preporucuje kod groznicavih stanja izazvanih poremeajem zuci, upalom mokranih puteva i problema sa gastrointestinalnim traktom. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini primjenjuje se i list maline kao diuretik, astringent, emenagog i laksativ. Sadrzi dosta tanina, neke flavonoide, organskih kiselina i dosta vitamina C. Oficijelna prema Brit, Herb. Pharm. (1983). Njemacka komisija E : The Complete German Commission E Monographs. 1998. Americko izdanje. Str. 366.

MASLINA (Olive Tree)

125

Olae euoropaea (Linn) ­ Oleaceae- Maslinke

Durgi nazivi: maslinka, maslica, oljika, uljika. Maslina je dugovjecno, zimzeleno, kvrgavo drvo koje ponegdje naraste cak i do 20 metara. Obicno je visoka od 8 do 12 metara. Kao kultivisano drvo, poznata je u oko 100 vrsta, cije morfoloske i druge osobine zavise od niza faktora, kao sto su sastav tla, klima i sl. Maslina kod nas obicno cvjeta u aprilu, ponekad i u maju, u bocnim uspravnim grozdovima. Cvjetovi su bijelo-zukasti, ima ih mnogo i prijatnog su mirisa. Listovi su duguljasti i kozasti, sa gornje strane tamnozeleni, a sa donje srebrenastosivi, na kratkoj peteljci. Plod je jajolika kostunica duzine 2 do 3 centimetar koja mijenja boju od zelene, crvenkaste, zatvoreno-plave do crne. Kada sazrije, postaje sjajna i naborana. Za drogu se prikuplja list, plod i scijeeno ulje (Olivae folium, fructus et oleum). List se prikuplja u proljee. Od posebnog interesa ovdje je plod i ulje dobijeno iz ploda. Jedan od nacina cuvanja i konzerviranja plodova je konzerviranje u salamuri. Meutim, za prakticne potrebe najvaznije je maslinovo ulje i kao prehrambeni proizvod i kao ljekovito sredstvo. Postoji nekoliko vrsta maslinovog ulja. Najkvalitetnije je hladno ocijeeno maslinovo ulje, koje se dobija iz nepotpuno zrelih maslinki koje se podvrgnu blagom cijeenju bez pucanja kospice. Ovo maslinovo ulje cesto se naziva i "djevicansko ulje", bistro je, svijetlozute do zlatnozute boje ili zutozelenkaste, prijatnog i blagog mirisa. Ovome ulju ne dodaju se nikakve primjese, posebno hemijske. Nalaziste biljke To je tipicna biljka Sredozemlja, mada je kultivirana i na drugim kontinentima. Kod nas uspijeva u Hercegovini, a u zemljama bivse Jugoslavije: Sloveniji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Osnovni hemijski sastoji ploda masline Osnovni hemijski sastojak ploda masline je ulje. Zbog teme koju obraujemo, za nas je od posebnog interesa nerafinisano ulje koje se naziva jos i djevicansko. Pokazalo se da je to ulje dobijeno blagim presovanjem plodova masline uz to bez pucanja kospice i ,,na hladno" najbolje za zdravlje, stitei u prvome redu jetru, kardiovaskularni sistem i mozak. Takoe se moze povezati i sa niskom pojavom karcinoma. U ulju od esencijalnih masnih kiselina prisutna je linolna, u nauci oznacena koa 18:2w6. U djevicanskom maslinovom ulju prisutna u prosjecnoj kolicini od oko 10% (3,5 do 20%). Tu je i linolenska kiselina: 18:3w3 u prosjeku 0,3%. Dakle, maslinovo ulje siromasno je esencijalnim nezasienim masnim kiselinama. S druge strane ne-esencijalne, slabo ne-nezaiene masne kiseline: oleinska, 18:1w9 u prosjeku se nalazi u maslinovom ulju oko 75%, a palmitinska 16:1w7 u prosjeku oko 2%. Ove jednostruko nezasiena ne-esencijalne masne kiseline su vrlo stabilne. Treba jos navesti i ne-esencijalne zasiene kiseline: palmitinsku sa u prosjeku 10% i stearinsku kiselinu sa oko 2%. Maslinovo ulje sadrzi jos i nesto lecitina koji je fosfolipid, posebno vazan za probavu. Nerafinisano maslinovo ulje sadrzi jos u kolicini od 2% drugih vaznih supstancija kao sto su beta-karoten /provitamin A), tokoferol, odnosno vitamin E u formi alfa-tokoferola odlicno stiti srce i arterije. U plodovima jos ima hlorofila i ksantofila, od kojih i potjece boja ulja, zatim i mineralne soli; fosfora, sumpora, kalija, mangezija, kalcija, hlora, zeljeza, bakra, mangana, zatim karotena B, C, E i A.

126 Svojstva biljke Ulje i maslinke su odlicni cuvari funkcija jetre i zucne kesice. Kod oboljenja jetre odlicno je sredstvo za lucenje jetre i zuci (holagog i holeretik). Osim toga ulje je holecistokinetik, laksativ, antidot protiv otrova, sluzi kod nefritickih kolika i sl. List masline se upotrebljava za snizenje visokoga krvnog pritiska jer siri krvne sudove. Indikacije (plodovi, posebno ulje); insuficijencija jetre, kamenac u zucnoj kesici ­ holetijaza (Chauffard, Valnet, Gostuski). Nacin primjene Kod oboljenja jetre, treba gotovo svakodnevno jesti maslinke, koje se prethodno operu u vodi. Kod napada u predjelu jetre treba upotrijebiti maslinovo ulje dobijeno pomenutim hladnim cijeenjem: 1 ­ 2 supene kasike sa malo limuna da se prekinu bolovi i potpomogne izbacivanje kamencia (Valnet). Za iste svrhe Gostuski preporucuje: izmijesati 200 grama ulja od maslina, 0,5 gr mentola 1 (dobije se u apoteci) i jedno zumance. 100 ­ 200 grama ove smjese treba popiti u nekoliko navrata u toku od 4-5 sati. Ili: 150 grama ljute rakije ili vinjaka, 2 zumanjceta, 0,25 grama mentola ili 50 grama jakog caja od nane. Sve to dobro promijesati pa popiti ujutru polovinu radi sprecavanja napada zucnog kamenca, a drugu polovinu navecer. Ako do napada ipak doe, popiti u toku 15 do 30 minuta (Gostuski), Ili: za istjerivanje zucnoga kamenca 3 do 4 uzastopna dana uzimati po 2 supene kasike ulja prije spavanja (Tucakov). Bolesnici na jetri, posebno u salatama, trebaju upotrebljavati maslinovo ulje. Na primjer, salata od maslacka (vidjeti: Maslacak) i slicno. Mora se staviti napomena da bolesnici na jetri najveim dijelom trebaju upotrebljavati maslinovo ulje. Ne samo kao zacin. Primjena u narodnoj medicini Pored toga sto se maslinovo ulje siroko primjenjuje u farmaciji za izradu raznih masti, melema, linimenata, sapuna i flastera, isto tako je siroka njegova primjena i u narodnoj medicini. Kao ljekovito, ulje su upotrebljavali jos stari Egipani, Grci i Rimljani. Podaci o tome vode 3000 godine prije nove ere. Smatra se da ulje od maslina pojacava vid, a koristi se za cisenje posebno kod djece i starijih. Treba istai da maslinovo ulje koristi narodna medicina za istjerivanje i otapanje zucnih hemoroida i upale sluzokoze zeluluca. Ako se uljem maze kosa, prestaje ispadanje, a nee se prije vremena ni posijediti. Posebno maslinovo ulje sluzi kod opekotina. Narodna medicina koristi i list masline prikupljen u proljee. Infuz od maslinovog lista siri krvne sudove pa se upotrebljava koa efikasno sredstvo protiv povisenog krvnog pritiska. I naucna medicina je ovaj metod prihvatila iz narodne. Napomena Nije prijatno upotrebljavati maslinovo ulje na opisane nacine osim u salatama, hrani i slicno, ali se mora. Popijeno maslinovo ulje izaziva neugodan zadah iz usta, pa redovito poslije upotrebe treba uzeti limunovog soka, ili jace kafe, ako se ulje uzima kao laksativ. Maslinovo ulje je kao sto je receno laksativ, pa o tome tgreba voditi racuna kod uzimanja veih kolicina. Bez obzira da li postoje neke smetnje u radu jetre ili ne, kao preventivno sredstvo treba sto cese uzimati maslinke. Za one koji pred jelo vole da uzmu aperitiv, trbalo bi da vazi pravilo: uz svaki aperitiv po 2 do 3 maslinke. Maslinovo ulje je oficijelno prema farmakopeji bivse Jugoslavije. Oleum Olive. Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje. Str. 357 i 358.

POMORANCA (Orange)

127

Citrus aurantium (Linn) ­ Rutaceae - Rutvice

Mahom svi citrusi pa i pomoranca, su trnoviti grmovi koji daju ukusne plodove. Iako su svi dijelovi pomorance ljekoviti, ovdje se iskljucivo misli na pulpu, dakle unutrasnji dio ploda. Nalaziste biljke Kod nas se malo uzgaja ili gotovo nikako. Uglavnom je uvozimo. Osnovni hemijski sastojci Pulpa sadrzi najvise vode (do 90%), zatim glucida, ugljiko-hidrata, organskih kiselina (maleinska, limunska...), celuloze, itd. Sadrzi vitamine B, C, P i provitamina A (karotena), mineralne soli kalija, kalcija, magnezija, fosfora, natrija i mikroelemente, zeljezo, bakar, cink, mangan, brom. Svojstva biljke Jedan od najkvalitetnijih plodova u slucaju nedostatka vitamina, osim toga i vrlo hranjiv. Plod pomorance je tonikum za jetru, misie, nerve, zeludac (ne izaziva stvaranje kiseline kako se obicno misli, ve naprotiv, zbog prisustva kalija, smanjuje sadrzaj kiseline u zelucu). Zbog visokog sadrzaja minerala i mikroelemenata, pomoranca je remineralizant. Eliminise toksine iz organizma; diuretik, laksativ. Indikacije Rekonvalescencija, problemi sa jetrom, anemije, demineralizacija, fizikalna i intektualna astenija, dispepsija, hiperviskozitet krvi, intoksikacije. Moze se preporuciti kod dijabetesa, jer 100 grama oljusene pomorance sadrzi manje glikogenih elemenata od 100 grama hljeba (A.Martinet). Nacin upotrebe Najbolje je jesti oguljene plodove, ali treba upotrebljavati i u obliku soka. 100 grama soka sadrzi 50 miligrama vitamina C. Bebama treba davati 1 do 3 kafene kasike soka dnevno. U slucaju bilo kakvih problema sa jetrom, treba uzimati sto vise plodova ili soka pomorandze. Primjena u narodnoj medicini Narancin sok kao lijek primjenjuje se jos od 10. stoljea. Gorki i ugodno mirisavi listovi narance sabrani u proljee (Folium Aurantii) sluze u narodnoj medicini za umirenje zivaca, kao i umirenje grceva. Rasirena je i droga Pericarpium Aurantii (Cortex Aurantii fructus) koja se dobija skidanjem i susenjem kore sa zrelih plodova. Upotrebljava se kao stomahik, tonik i sredstvo za jacanje zivaca. Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E. Monographs, 1988. Americko izdanje. Str 89.

TRESNJA (Cherry)

Cerasus avium (Linn, Hoenoh) ­ Rosaceae- Ruze Drugi nazivi: divlja tresnja, cresnja, pticarica, sitnica. Tresnja je listopadno drvo visine i do 20 metara. U voarstvu je poznat veliki broj sorti, ali se vrlo cesto nae u slobodnoj prirodi na bogatom zemljistu. Dospije do nadmorske visine od 1700 metara. Biljka obicno cvjeta u aprilu i maju lijepim bijelim ili ruzicastim cvjetovima u isto vrijeme kada pocinju da izbijaju i listovi. Plod je mesnata kostunica razlicite boje, od crvene do gotovo crne. Vrlo je ukupna. Prikupljaju se i upotrebljavaju plodovi tresnje, a kao droga i peteljke (Stipites Cerasorum). Nalaziste biljke Potjece iz Male Azije, ali je danas rasirena po citavoj srednjoj Evropi. Kod nas uspijeva u cijeloj zemlji. U divljem obliku posebno voli lstopadne sume. Osnovni hemijski sastojci Plod sadrzi mnogo vitamina A, B, C, zatim minerala i zeljeza, fosfora, kalcija, magnezija, sumpora, hlora, natrija i kalija. Od

128 mikroelemenata prisutni su cink, mangan, bakar i kobalt. Od seera sadrzi dosta levuloze. Svojstva biljke Plodovi tresnje su odicni regulatori funkcija jetre, zucne kesice i zeluca. Zbog sadrzaja levuloze kao seera u neumjerenim kolicinama, mogu da je upotrijebe i dijabeticari. Plod djeluje kao depurativ, diuretik. Eliminise iz organizma razlicite toksine, a u organizam unosi dosta vitamina i posebno minerala i mikroelemenata, pa je remineralizant. Plod tresnje djeluje osvjezavajue, izvor su energije i za nerve i za muskulaturu. Odicni su kod reumaticnih oboljenja, artritisa i slicnih oboljenja. Indikacije Hepatizam, insuficijencija jetre, zucni i bubrezni kamenci. Arterioskleroza, demineralizacija, reumatizam, artritizam. Konstipacija. Nacin primjene Kura sa tresnjama: u toku od 1 do 2 dana uzimati iskljucivo tresnje radi cisenja krvi i uope organizma od toksina. U iste svrhe moze se uzimati i sok od tresanja. Kada su u pitanju djeca, bolje je upotrijebiti kompote. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini upotrebljavaju se i peteljke u suhome stanju. Sluze kao odlican lijek za lijecenje disajnih putova i omeksavanje sluzi, zatim protiv bolesti mokranih putova i kao sredstvo za jace izlucivanje mokrae. Interesantno je napomenuti da smola koja istice iz stabla, ako se rastvori u siretu, lijeci sugu, a sim toga i perut na glavi. Napomena U nasoj zemlji se uzgaja i visnja (Cerasus vulgaris, Miller) koja po izgledu nalikuje tresnji, samo sto su plodovi grimizno crveni ili crni. Ima ista svojstva kao i tresnja pa je indicirana na isti nacin. U narodnoj medicini se peteljke upotrebljavaju na isti nacin kao i kod tresnje, s tim sto se u tu drogu ima vise povjerenja nego u peteljke tresnje. Peteljke visnje izmeu ostalog sluze i za izbacivanje bubreznih kamenaca.

SLJIVA (Plum)

Prunus domestica (Linn) ­ Rosaceae - Ruze Drugi nazivi: bistrica cepaca, citlovka, pozegaca. Sljiva se uzgaja u razlicitim sortama kao nase poznato voe zbog vrlo ukusnih plodova koji se daju preraditi na razne nacine (dzemovi, kompoti, suhe sljive i sl). Nalaziste biljke Veliki broj razlicitih sorti sljiva uzgaja se danas. Posebno mnogo je ima u Bosni i Srbiji. Osnovni hemijski sastojci ploda. U plodu najvise ima vode, seera (u suhim plodovima do 44%), ugljikohidrata, organskih kiselina (najvise jabucne), bjelancevina, masti, mineralnih tvari, zeljeza, kalcijuma, fosfora, magnezijuma, kalijuma, natrijuma i mangana i nekin oligo-elemenata. Sadrzi vitamine A, B i C. Svojstva ploda Kod raznih osteenja jetre, plodovi sljiva, posebno suhi, pripremljeni na razlicite nacine, najbolji su dodatak dijetalnoj ishrani. Plodovi djeluju kao laksativ, diuretik, nervni stimulator i regenerator nerava. Indikacije Oboljenja jetre svih vrsta, prejako izlucivanje zuci, astenija, anemija, reumatizam, arterioskleroza, konstipacija, pretjerani intelektualni i fizicki zamor, gaenje na uzimanje hrane. Nacin primjene Svjeze sljive kao voe, ne smije se pretjerivati jer mogu izazvati razlicite zelucane smetnje. Kompot od suhih sljiva i same suhe sljive su ipak najprikladnije za konzumiranje, posebno od osteenja jetre. "Gdje je jetra vrlo umorna i ne moze da vrsi ulogu cjedila za otrove" (H.Leclerc): Uvecer treba svaku sljivu razrezati (manje slatke vrste sljiva su bolje) sa jedne strane, izvaditi kosticu i spustiti u hladnu vodu preko noi. Sutradan tu vodu odliti, dodati novu i kuhati 2 do 3 sata, ali

129 tako da se svaki sat odliva stara, a dodaje nova vrela voda. Tako se dobiju sljive bez kiseline i seera. Uzimaju se vrele ili podgrijane sa malo vode, nataste i prije jela. Doza: 8 do 22 komada odjednom. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini prvenstveno se primjenjuju plodovi; svjezi ili jos bolje osuseni. Naucna medicina je uglavnom sve preuzela, kada je u pitanju sljiva, iz narodne medicine. Skuhane, svjeze ili osusene sljive upotrebljavaju se za otvor. Osim toga, konzistencija stolice postaje takva da se crijeva lahko prazne sto je posebno vazno za lijecenje hemoroida. U narodnoj medicini sljiva je pozdano sredstvo protiv probavnih smetnji, a zatim kod oboljenja jetre. Osim plodova, u narodnoj medicini upotrebljava se i svjezi list i smola koja istice iz stabla. Svjezi listovi kuhani u vinu sluze za lijecenje tesko zacjeljivih rana, ako se upotrijebe u vidu obloga. Na slican nacin upotrebljava se i smola, najbolje kuhana u vinu, zajedno sa svjezim listom, za lijecenje krasta.

SUMSKA JAGODA (Strawberry)

Fragaria vesca (Linn) ­ Rosaceae - Ruze Drugi nazivi: divlja jagoda, jagodica, pozemljusa, rudeca jagoda. Sumska jagoda je visegodisnja zemaljska biljka visine 20 do 30 centimetara sa kratkim valjkastim podankom, iz kojega tjeraju listovi, stabljike i vrijeze ili lozice. Vrijeze mjestimicno pustaju u zemlju korijenje pa se tako biljka dalje razmnozava. Listovi su na dugim peteljkama sa 3 listia koji su pilasto nazubljeni. Cvjetovi su bijeli, pravilni, sa 5 latica. Biljka obicno cvjeta od aprila do juna. Ponekad i drugi put u jesen. Plodovi obicno sazrijevaju u maju ­ junu, cesto i kasnije, sto zavisi od stanista. Plod je mirisava, crvena, okrugla ili ovalna boba. Najveim dijelom se primjenjuju plodovi i to najbolje u svjezem stanju, a mogu se i susiti. Za drogu se, takoer, upotrebljavaju listovi (Folium Fragariae vescae). Miris osusenog ploda je aromatican, okus slatko-kiselkast. Osuseni listovi moraju sacuvati zelenu boju. Oporog su okusa. Vadi se i rizom rano u proljee, opere i osusi. Nalaziste biljke Kod nas raste u svim sumama, a posebno po sumskim krcevinama i pozaristima. Moze se nai i na visinama do 1600 metara. Ponekad zauzme velike prostore pa se sve crveni i mirise od ove biljke i njenih plodova. Osnovni hemijski sastojci Svjez plod ima najvise vode, dosta seera (fruktoze i glukoze), organskih kiselina (limunska i jabucna), vitamina C, karotina, pektina, tanina, mineralnih soli; kalija, mangana, zeljeza, te aromatska jedinjenja. Listovi sadrze mnogo C vitamina, pektina, tanina, niz alkaloida, te flavonoide i nesto etarskog ulja prijatnog mirisa. Svojstva biljke Plodovi sumske jagode ili preraevine (dzemovi, slatka, sokovi, sirupi i zelei) predstavljaju izvanredno dijetalno sredstvo kod mnogih oboljenja, posebno oboljenja jetre, odnosno kod poremeaja razmjene materija. Caj od listova sluzi kao sredstvo koje potpomaze izlucivanje zuci (holagog i holeretik) kao diuretik, te sredstvo za zaustavljanje krvavljenja, posebno kod krvavljenja iz maternice. Listovi, takoer, ulaze u sastav vitaminskih preparata. Indikacije Insuficijencija jetre, holelitijaza, astenija, demineralizacija, artrizam, reumatizam, arterioskleroza, bubrezni kamenci i sl. Nacin primjene Kod svih oboljenja jetre najbolje je za vrijeme sezone upotreb ljavati svjeze plodove 250 do 500 gr. dnevno. Plodovi jagoda mogu se osusiti na nacin kako se susi sve ostalo voe. Za tu svrhu treba prikupiti plodove koji nisu sasvim zreli. Izvan sezone kao odlican caj kod insuficijencije jetre je caj od suhoga lista i korijena sumske jagode i njenih plodova. Priprema se na sljedei nacin: supenu kasiku

130 lista i korijena preliti sa 200 ml vode, zagrijati do kljucanja, skinuti s vatre, odmah dodati kafenu kasiku suhih plodova jagoda, poklopiti i nakon 20 minuta procijediti. Caj piti izmeu obroka, 2 do 3 solje dnevno. Primjena u narodnoj medicini Naucna medicina skoro sve je preuzela iz narodne medicine. Ovo se odnosi i na plodove, list i podanak. Napomena Postoje ljudi koji su preosjetljivi na plodove sumske jagode, sto se manifestuje pojavom osipa po kozi - urtikarije. U tom slucaju odmah treba prekinuti uzimanje i svjezih jagoda i pripravaka od jagoda. Njemacka Komisija E: The complete German commission E Monographs, 1988. Americko izdanje. Str. 378.

PARADAJZ (Tomato)

Solonum lycopersicum (Linn) ­ Solanaceae - Pomonice Drugi nazivi: crveni patlidzan, rajcica, pomidor, tomat. Paradajz je jednogodisnja biljka, svima dobro poznata kao i krompir, cijoj porodici i pripada. Porijeklom je iz Perua, ali se rasirio po cijelom svijetu. Postoje mnoge sorte, obzirom na velicinu, oblik plodova i njihovu boju. Osnovni hemijski sastojci biljke Plod sadrzi najvise vode (do 90%), zatim ugljiko-hidrata, proteina, lipida, organskih kiselina (jabucna, limunska, vinska), kalcija, fosfora, magnezija, kalija, sumpora, brojne mikroelemente, cink, bakar, zeljezo, bor, jod, kao i mnoge vitamine: A, B1, B2, B6, C, PP, E, K, B9, Svojstva biljke Malo je plodova i meu voem i meu povrem, koje u sebi sadrzi toliko vrijednih materija kao paradajz. Njegova je vrijednost gotovo nerpocjenjiva, ne samo za jetru, ve i za citav organizam, zbog cega paradajz ima veliki farmako-medicinski i opi biloski znacaj. Sok od paradajza postao je nacionalni i narodni napitak siroke potrosnje u svim naprednim zemljama. Zbog sadrzaja minerala i vitamina, te oligoelemenata, paradajz je od velike vrijednosti za normalno funkcionisanje jetre. Organizmu dovodi ili popunjava minerale i vitamine (remineralizant, revitalizant), elije organizma dovodi u stanje ravnoteze, sredstvo je protiv infekcija, skorbuta, detoksikant (sto je od posebne vaznosti za jetru), diuretik, paradajz daje krvi alkalnu reakviju, ako je postala slabo kisela, razblazava mokrau i elminise ureu. To je toliko zdrava i ljekovita biljka da je preporucuje i Svjetska zdravstvena organizacija. Indikacije Konstipacija, zucni i bubrezni kamenci, astenije, hronicne intoksikacije, hiperviskozitet krvi, arterioskleroza, artritizam, kostobolja, reumatizam, enteritis, upalni procesi digestivnog trakta. Nacin primjene Salata od paradajza koja se preporucuje za odrzavanje dobrog zdravstvenog stanja, kao i kod problema sa oboljelom jetrom. Salatu pripremiti na slijedei nacin: isjei na tanje okrugle kriske povei paradajz, istu toliku glavicu luka, takoer na okrugle kriske, dodati maslinovog ulja, malo morske soli i sasvim malo vinskog ili jabukovog sireta. Ostaviti da stoji otprilike 1 sat kako bi paradajz i luk pustili sok, pa zatim jesti. I sok treba upotrijebiti. Ili, kako to preporucuje Svjetska zdravstvena organizacija: citav paradajz energicno samljeti i domah popiti svjezi sok bez ikakvih drugih dodataka. Jos je bolje ako se jednaki dijelovi celera, paradajza i sargarepe samelju. Malo morske soli i malo bibera popravit e se okus ovome, ionako ukusnome napitku. Ako je jetra osteena, treba znati, da malo bibera nee naskoditi. Koliko treba piti ovoga soka? Koliko ko moze u toku dana, a da ne izazove proljev, odnosno dijareju.

131 Primjena u narodnoj medicini Narodna medicina nasiroko primjenjuje paradajz u obliku zrelih plodova ili kao razlicite preraevine ­ kao hranjiv i zdrav dodatak jelima. Zbog visokog sadrzaja vitamina, te mnostva minerala i mikroelemenata, preporucuje se slabokrvnim ljudima kao i oboljelima od tuberkoloze. Ocito da narodna medicina nije znala ni za vitamine ni za mineralne soli, ali, eto stoljeima narodni instikt nasao je u ovoj biljci sve ono sto je kasnije moderna nauka potvrdila. I u narodu se upotrebljava sok od paradajza, te razliciti polugusti i gusti pripravci, narocito zimi. Narodna medicina upotrebljava i list paradajza pripremljen kao infuz za kupelj kod oboljenja od isijasa i reumatizma.

SOJA ( Sovaean)

Soja hispida (Moench) ­ Papilionaceae(Fabaceae)- Leptirnjaca Drugi nazivi: odnedavna se uzgaja u kulturi, te je pored imena soja poznata jos i kao japanski bob.

Soja je jednogodisnja biljka malog rasta sa uspravnom stabljikom koja je prilicno razgranata. Listovi dosta veliki, trodijelni. Cvjetovi su obicno bijele boje, ali mogu biti i slabo ljubicaste do ljubicaste bolje. Iako se i listovi upotrebljavaju, uglavnom mladi, za razlicite salate, najvazniji dio biljke je sjeme, oblika pljosnato-duguljastog, ovalnog, okruglog i u obliku bubrega. Nalaziste biljke Porijeklo vodi iz Japana, ali se zbog visokog kvaliteta i drugih osobina rasirila gotovo po citavom svijetu, gdje klimatski faktori dopustaju uzgajanje ove biljke. I kod nas je zapocelo uzgajanje soje u kulturi. Osnovni hemijski sastojci Soja se sve vise upotrebljava i u svijetu i kod nas zbog njenih visokih kvaliteta, ne samo kao prehrambeni artikal. Ne zaboravimo da 100 grama neodmasenog ulja daje oko 400 kalorija energije. To je nevjerovatno vrijedna biljka za odrzavanje i poboljsavanje zdravlja. Pokusajmo to objasniti njenim hemijskim sastavom. Sojino sjeme sadrzi 12-25% sojinog ulja. Ulje pored zasienih masnih kiselina (stearinske, palmitinske, lignocerinske, itd.) sadrzi i mnogo neobicno vaznih nezasienih masnih kiselina: oleinske, linolne, linoleinske i arahidonska, istina u tragovima, ali upravo njeno prisustvo cini sojino ulje najvrednijim od svih ulja koja se upotrebljavaju za ishranu (vidjeti: sta blagotvoreno utjece na jetru, masnoe). Nezasiene masne kiseline u ulju predstavljene su sa oko 85%. Proteina sadrzi dva puta vise od mesa. Treba jos spomenuti sadrzaj ugljikohidrata, mineralnih soli, te veliko bogatstvo najvaznijih vitamina: A, B6, K, D, E, licitina, diastaza i dr., pa postaje donekle jasno zasto se sojino ulje i drugi pripravci soje toliko upotrebljavaju u svijetu i veoma preporucuju. Svojstva biljke O soji i njenim svojstvima postoji toliko podataka da se ovdje mozemo zadrzati samo na onom najvaznijem. Proizvodi od soje predstavljaju kompletnu hranu koja se nevjerovano dobro probavlja i velike je energetske snage. Pored toga sto je remineralizant, biljka djeluje na nase organe kao izvanredan regulator, i to regenerator prvog reda. Posebno treba ukazati na njene osobine da djeluje na sve elije organizma. Indikacije Soju treba upotrebljavati kod svih oboljenja jetre kao neizostavan dodatak svim drugim vrstama jela. Takoer kao kompletnu hranu za djecu, rekonvalescente, u bolestima kod kojih je doslo do demineralizacije, kod nervnih oboljenja itd. Nacin primjene Mi se zasada jos nismo navikli na sojine proizvode. Da bismo bili podsticaj za veu potrosnju proizvoda od soje, navedimo jedan podataka u odnosu

132 na holesterol i posljedice koje holesterol izaziva ako se u organizmu pojavi iznad fiziloskih vrijednosti. Soja djeluje na snizavanje holeterola i sve posljedice koje izaziva kod primjene od samo tri nedjelje. Naravno, ovdje se ne misli da se kroz tri sedmice upotrebljava iskljucivo soja. Treba samo, i to je dovoljno, umjesto mesa jesti istu kolicinu nekog proizvoda od soje koji se priprema na isti nacin kao i meso i u salatama umjesto drugih ulja, uporebljavati samo sojino ulje. Lecitin iz soje Lecitin, kao sto se vidi iz teksta, sadrzi i zrno soje. Sadrzi ga u veim kolicinama i zumance jajeta, ali da se ne upustamo u to ko ga sadrzi vise ko manje, koji je bolji i sl. elije svih zivih organizama sadrze lecitine i njihove membrane su mahom sastavljene odnosno graene od lecitina, te regulisu promet hranljivih materija u i iz elije sto obezbjeuje normalan zivot organizma. Lecitin nastaje u jetri, a narocito visoke koncentracije nalaze se u nervnom sistemu i ovojnici mozga. Hemijski receno, lecitin je mast ili masnoa, odnosno lipid. Tacnije receno smjesa lipida. Sojin lecitin sastoji se od (3-sn-phos-phatidyl) cholina, phosphatidylethanolamina i phosphatidyl-inositola. Dakle, dosta slozena smjesa, u kojoj 73-79% otpada na prvu komponentu. Prozilazi da je lecitin ustvari fosfolipid. Ova kompozicija hemijskih supstanci sprjecava arteriosklerozu, stiti od kardiovaskularnih oboljenja, poboljsava funkcije mozga, pomaze u apsorpciji tiamina (vitamin B1) i vimanina A od strane jetre i probavnog sistema. Pokree energiju i poteban je za oporavak jetre osteene zloupotebom alkohola. Lecitin pomaze mastima, i posebno holesterolu, da disperguje u vodi i tako uklone iz tijela cime se sprjecava nagomilavanje masnoa u vitalnim organima-arterijama. Osim sto sprjecava stvaranje zucnih i bubreznih kamenaca, neophodan je u funkciji jetre da vrsi detoksikaciju, sto nas spasava od laganog trovanja raspadnim produktima metabolickih procesa. Osiromasena funkcija jetre je put do raka (karcionoma). Lecitin takoer poveava otpornost na bolesti svojom ulogom na timus limfoepitelni organ, glavno mjesto limfocitopoeze. Prema njemackoj Komisiji E: The Complete German Commission E Monographs, Americko izdanje (Blumenthal M. Et al. 1998). Lecitin izolovan iz soje sastoji se od (3-sn-phos-phatidyl) holina, phosphatidyl ethanolamina i phosphatidyl-inositola odlikuje se time da snizava koncentraciju masti pa se upotrebljava kod umjerenih poremeaja u metabolizmu masti, posebno kod hiperholesterolemie, kada samo dietalne mjere nisu dovoljne. S druge strane, izolovani sojini fosfolipidi sa oko 73-79% (3-sn phosphatidyl) ­ holina te sadrzajem vitamina E od 0,2-0,5% i nekim drugim sastojcima (npr. phosphatidylethanolaminom do 7%) upotrebljava se prema klinickim nalazima kod manje jakih hiperholesterolemia kod kojih dieta i druge ne-medicinske metode (npr. tjelesne vjezbe, gubitak tezine) nisu pokazale rezultate. Dalje, kod subjektivnih teskoa kao sto su gubitak apetita, neprijatan osjeaj kod pristiskanja stomaka u predjelu jetre zbog toksicnih utjecaja prehrane ili hronicnog hepatitisa. Takoer kao najvazniji cinilac kod hronicnih oboljenja jetre, kao sto su nagomilavanje toksicnih agenasa u slucaju alkoholne bolesti jetre, apstinencije od alkohola. Kod hronicnog hepatitisa kao auvansi terapija sa fosfolipidima soje kada poboljsanje simptoma postaje vidljivo od druge terapije. Dozira se: 1.5-2.7 gr fosfolipida iz soje sa 73-79% 3-sn-phosphatidyl holina u pojedinacnoj dozi. Kontraindikacije, sporedni efekti, posena paznja kod upotrebe, upotreba kod trudnoe i dojenja, interakcija sa drugim drogama, predoziranje,

133 specijalne preporuke i efekti kod operacija sa vozilima i masinama ­ nista nije opasno.

LAN kultivirani (Flaxeed) Linum usisatissimum (Linné) ­ Linaceae ­ Lanovi Drugi nazivi: pitomi lan, keten, eten, predivo, preslej. Lan je bio poznat i nekoliko hiljada godina prije Nove ere. Sluzio je za dobijanje vlakana u Mesopotamiji, Asiru i Egiptu, 4 mozda i 5 hiljada godina prije Nove ere. Stari Egipani umotavali su mumije prvo u meterijal od vune, a zatim u materijal izraen od lana. Zna se i to da su od lana sili i odjeu. Postojbina lana nije poznata Tragovi su pronaeni i u sojenicama iz Kamenog doba. Teofrast (370-285 g. p.n.e.) je otkrio sluzave materije u lanenom sjemenu, a Dioskorid (I stoljee Nove ere) govori i o medicinskoj upotrebi lanenog sjemena. Po svemu sudei lan je najstarija ljekovita biljka koja se spominje i u Bibliji. Jos jedna zanimljivost, ustvari dvije: lin na keltskom jeziku oznacava nit, jer se u stabljici lana nalaze mnoge niti iz kojih se dobija laneno platno. Druga rijec u naucnom imenu ­ usitatissimum ­ znaci koristan. Lan o kojem govorimo je jednogodisnja zeljasta gajena biljka visine 50-60-80 centimetara sa slabo razvijenim korijenom iz kojega izbija tanka, valjkasta stabljika, uspravna i glatka sa uskim lancelastim listovima. Biljka je u gornjem dijelu malo razgranata, i tu se nalaze sitni neobicno lijepi cvjetovi, ponekad bijele, ali najcese plave ,,kao nebo" boje. Plod je okruglasta cahura sa desetak sjemenki. Biljka inace cvjeta od juna do avgusta, dok plodovi sazrijevaju od avgusta do septembra. Ima mnogo varijeteta lana, govori se cak o 100, ali su najvaznije dvije: dugacki lan koji se gaji zbog dugog i jakog vlakna i sluzi u tekstilnoj industriji, niski lan je vrlo razgranat i daje mnogo sjemena, ali je losijeg vlakna. Daje laneno ulje. Smatra se da je sjeme ovih dvaju varijateta jednako vrijedni. Za upotebu se prikuplja sjeme (semen Lini) koje je glatko, sjajno, duguljasto, vise jajasto, svjetlosmee boje, katkad i mrko. Nema mirisa, okus sluzavo-mastan. Nalaziste biljke: kao kultivisana biljka, lan se najvise gajio u bivsem Sovjetskom Savezu. Posebno u Pribaltiku, Bjelorusiji, te oko Smolenska i u Novogordskoj oblasti. Osim toga uspijeva u Evropi, u rejonu Sredozemnog mora, jugozapadnoj Aziji. Takoe se uzgaja u Indiji, Juznoj Americi, SAD, Kanadi, Poljskoj. Osnovni hemijski satojci biljke: Ljuska sjemena sadrzi u pokozici mnogo sluzi koja se oslobaa kada se sjeme potopi u vodu (Mucilago seminis lini). Jezgro je bjelicasto ili zelenkasto sa mnogo ulja (Oleum lini). Kada se iz sjemena iscijedi ulje, ostaju lanene pogacice (Placentes seminis lini), sa mnogo bjelancevina. U pokozici ima do 12% sluzi, a u jezgru 30-48% masnog ulja. Nikako ne mozemo kazati da nam sluzave materije iz pokozice nisu vazne u ovoj nasoj temi, ali daleko nam je vaznije ulje koje se moze dobiti iz sjemena. Posebno nam je vazno ono ulje koje se dobija hladnim presovanjem lanenog sjemena i to ono sirovo, nerafinisano ulje iz prvog presovanja bez ikakvog zagrijavanja i slicnih operacija (extra-virgin laneno ulje). Ovakvo ulje sadrzi, bolje receno odlican je izvor esencijalnih masnih kiselina: linolenske i linolne masne kiseline. Hladno presovano laneno ulje sadrzi 62,6% linolenske kiseline, 14,5% linolne, 15,2% Oleinske, 5,2% palmitinske i 2,5 stearinske kiseline.

134 Sa ovakvim sadrzajem linolenske i linolne kiseline, laneno ulje moze se smatrati najboljim, i zbog odreenih osobina za dobrobit zdravlja, meu svim masnim kiselinama Mnoge studije sirom svijeta, pokazale su da je laneno ulje dokazano ne samo kao preventiva oboljenja, ve i kao izraziti lijek. U sadasnje vrijeme je ustanovljeno da nezasiene masne kiseline postaju izvor stvaranja u organizmu bioloski aktivnih spojeva ­ prostalglandina. Ovim spojevima pridaje se vazan znacaj u regulaciji mnogih fizioloskih funkcija i odrzavanju homeostatskih odnosa. Svojstva biljke: Mahatma Gandi je rekao: Tamo gdje se laneno sjeme upotrebljava kao redovita ishrana, meu narodom e biti boljeg zdravlja! Ulje je posebno vazno kod dijetalne ishrane, a isto tako i integralno sjeme ne samo zbog sadrzaja nezasienih masnih kiselina, ve i zbog visokog sadrzaja bjelancevina. Sluz je takoer nosilac ljekovitih svojstava lana, jer djeluje kao emolijencija i laksativa. Kao topik emolijent ublazava probleme i kod vanjske i kod unutarnje upotrebe. Lanena sluz djeluje kao antispazmodik digetivnog sistema, a takoe i bronha. Posebno je efikasan za respiratorne puteve, jer razblazava sekretorna lucenja farinksa*. Ono sto je posebno vazno: svaka ziva elija organizma zahtijeva esencijalne masne kiseline za izgradnju elijskih membrana kao i stvaranje novih elija. Na koncu, esencijalne masne kiseline nazivaju se tako jer ih organizam ne proizvodi, pa se moraju hranom unijeti u organizam. Mi emo kod dietoterapije jetre primjenjivati masnoe u obliku ulja gdje bi na prvo mjesto stavili laneno ulje. Ulja u pehrani svakako moramo primjenjivati i zbog esencijalnih masnih kiselina, a i zbog cetiri u mastima topiva vitamina: A, D, E i K, jer moze se desiti nedovoljna apsorpcija ovih vitamina u tijelu i onda kada se ti vitamini uzimaju u dovoljnoj mjeri hranom, pa cak i onda kada ih uzimamo kao dodatak u vidu tableta ili slicno, a sve zbog nedostataka masti u kojima su topivi, pa kao takvi prihvatljivi za organizam. Ovakav nedostatak vitamina topivih u mastima moze se javiti npr. kod bilijarne ciroze jetre kada doe do smetnji ili potpunog zastoja u oticanju zuci (holestaza ­ cholestasis). Najljepsa i ohrabrujua vijest dolazi od mnogih naucnika u svijetu da je laneno ulje, bolje receno nezasiene masne kiseline iz toga ulja, odlicno u borbi protiv raka. Austrijanci su, naprimjer nazvali laneno ulje "svjetlucajuom nadom u borbi protiv raka". Prema Britanskoj Herbalnoj Farmokopeji (British Herbal Pharmacopoeia, 1983), lan je pune bioloske vrijednosti kao supstancija koja stiti mukozne membrane i ublazava iritacije (demulcent), laksativ, antitusiv, emolijent, sredstvo koje smiruje bolove, sredstvo koje sprjecava nadimanja. Njemacka Komisija E (Blumenthal, et al., 1999) preporucuje laneno sjeme kod hronicne opstipacije, kod osteenja debelog crijeva zbog zloupotrebe laksativa, iritabilnog kolona, divertikula, kao sluz za gastritis i enteritis. I na koncu kao kataplazma kod lokalnih upalnih procesa. ________________________________________ * U pokozici lanenog sjemena pored sluzi ima jos i vlaknastih materija: celuloze, hemiceluloze i lignina, sto sjeme lana svrstava u odlicne laksative zbog efekta bubrenja. Esencijalne masn ekiseline iz Lana ­ Dodatak. Masnoe koje upotrebljavamo u ishrani, mogu se podijeliti u dvije skupine: cvrste i tecne (Vidjeti: Lipidi).

135 Na ovome mjestu bavimo se tekuim masnoama tj. uljima, koje su na normalnoj temperaturi u tecnom stanju. Ulje dobijeno hladnim presovanjem iz lanenog sjemena najbolje je za nase svrhe jer sadrzi dvije neobicno vazne za nase izlaganje ­ esencijalne masne kiseline. Te dvije esencijalne masne kiseline oznacavamo sa omega -3 i omega -6. Esencijalnim iz nazivamo zato sto nas organizam nije u stanju da iz proizvede, pa se u organizam moraju unositi hranom. Ove oznake, omega -3 i omega -6 su najcese, ali nisu jedine u strucnoj i naucnoj literaturi kojima se oznacavaju esencijalne masne kiseline. Postoje i derivati ovih esencijalnih masnih kiselina: Omega -3 esencijalna masna kiselina koja se jos zovu i linolenska masna kiselina, ima i svoje derivate: - Stearidonska kiselina, - Eikosapentenska kiselina i - Dokosaeksanolna I omega -6 esencijalna masna kiselina, koja se jos zove i linolna masna kiselina, ima svoje derivate: - Gama ­ linolnu i - Arahidonsku kiselinu. Da se malo pozabavimo ostalim nazivima za ove dvije esencijalne masne kiseline koji se upotrebljavaju u strucnoj i naucnoj literaturi. Prvo: razvijmo lanac C atoma koji u nizu sadrzi 18 C atoma. C- C- C - C -C -C -C -C - C­C - C - C -C -C- C -C- C-C 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 Obratimo paznju na prvi C atom oznacen brojem 1. Od njegovih 4 slobodnih valencija tri su ve okupirane H atomima, dok se cetvrtom valencijom vezuje za C atom vezan u lancu i oznacen brojem 2. Time su sve cetiri valencije C atoma oznacenog brojem 1 okupirane i na tome mjestu dosta je problematicna neka reaktivnost citavog lanca od 18 C atoma. Prikazanu skupinu CH3 ­ nazivamo metilnom. Za posljednji C atom u lancu oznacen brojem 18 vezan je jedan atom kiseonika O sa jednom dvostrukom vezom i jedna OH skupina: H | H -C | H O || C \ OH Kod omega -3 esencijalne masne kiseline poslije ugljikovog 3. atoma postoji jedna dvostruka veza koja spaja ugljikove atome 3 i 4. Kod ove kiseline postoje jos dvije dvostruke veze: izmeu atoma C6 i 7 i 9 i 10. Omega -3 odnosno linolenska masna kiselina ima i nadimak alfa linolenska kiselina, kojoj je ime cis - w 3,6,9 ­ oktadekatrienoic kiselina, a skraeno ime je: 18:3 Ova ­ COOH naziva se korboksilna skupina i oznacava da je citava ova kompozicija ­ jedna kiselina.

136 3 gdje je 18 broj ugljikovih atom, prvo 3 je broj dvostrukih veza i na kraju 3 oznacava mjesto gdje startuje prva (omega) veza. Zbog 3 dvostruke veze u lancu, te shodno i velikoj reaktivnosti ove esencijalne masne kiseline, ona se jos oznacava i kao ­ supernezasiena masna kiselina. Ova se masna nezasiena kiselina moze pisati i kao 18:3 3. Gdje 18 oznacava ukupan broj ugljenikovih atoma u lancu te kiseline. Broj 3 je broj dvostrukih veza unutar tog lanca i na koncu 3 oznacava da se prva dvostruka veza nalazi na atomu C oznacenom brojem 3, te odatle i oznaka omega-3 masna nezasiena kiselina . Ima jos oznaka za ovu kisleinu od kojih bi mogli navesti: 3, -3, n3, n-3. Na pocetku recenice n-3 postaje N-3. I itd. Postoji jos jedna neobicno vazna nezasiena masna kiselina: linolna ili omega6. U ovoj kiselini postoje dvije dvostruke veze. Prva se nalazi na 6 atomu beojano od pocetka tj.od metilne skupine. Otuda i omega-6 i druga izmeu 9 i 10 C atoma. Oznaka joj je 18:2 6 sto znaci ukupno 18 C atoma 2 dvostruke veze i 6 je pozicija prve dvostruke veze ­ omega-6. Oznacava se kao linolna kiselina = NA = 6 = ­ 6, n6, n-6 itd.

POVRE

ARTICOKA (ARTICHOKE)

Cynara scolumus (Linné) ­ Compositae (Asteraceae) ­ Glavocike. Drugi nazivi: Artisoka, gardun, pitoma boca, raticok - iz oblasti Mediterana. Ovaj oblik nije bodljikav i privedene je u kulturu tokom 15 vijeka. Nekada rijetka biljka sada je vrlo rasprostranjena u kultiviranom obliku sirom Mediterana, a i drugdje gdje su zime blage. Gaji se kao povre. To je velika, vrlo lijepa biljka, sa velikim, lijepim cvjetnim glavicama, mesnatim cvjetistem, mesnatim ovojnim listovima i socnom bazom. Kao nedicinska droga sluzi list (Cynarae folium). Svjezi listovi sadrze i do 82% vode. 100 grama svjezeg lista cijeenjem daje oko 30 ml soka. Sok sadrzi dosta vitamina C, B1 i B2 kao i karotena. Od ostalih sastojaka valja spomenuti jedinjenja sumpora, fosfora, natrija, kalija, kalcija, zeljeza i mangana. Takoer sadrzi inulina, lipida i proteida, kao i fizioloski najvazniji sastojak cinarin, koji je derivat kafeolkinske kiseline. Sadrzi jos i neke gorke principe /amara). Sok dobijen cijeenjem ima jak, neobican okus tako da ga je dosta tesko popiti. Ali zbog negovih izvanrednih kvaliteta kada je u pitanju jetra, preporucuje se mjesavina sokova: ¼ soka od articoke + ¼ soka od sargarepe + 2/4 soka od jagoda. Articoka se upotrebljava kao povre za ishranu, ali zbog okusa koga smo naveli, sirova se ne jede. Kao ljekovita biljka, articoka je blagoslovena za jetru, ali i inace.

137 Jedan primjer. Kod eksperimentalnih zivotinja kojima je otklonjen dio jetre, doslo je do brze regeneracije jetre, kada je u dietalnu prehranu zivotinja uvedena articoka. Articoka djeluje kao tonika na elije jetre i zucnu kesicu. Sprjecava holestazu. To je hepatoprotektiv i antihepatotoksin. Djeluje kao i holeretik, holagog i holecistokinetik. Navedimo i neka druga svojstva articoke izvan domena jetre. To je diuretik koji potpomaze eliminaciju uree, mokrane kiseline i viska holesterola. Laksativno djeluje u slucaju zatovra stolice, te kao stimulans i aperitiv, te kao kardiotonik. Nijemci biljku vide kao holeretik (Blumenthal i dr. 1998), te da je treba primjenjivati kod dispeptickih problema. Amerikanci /Peirce A., 1999) smatraju da gorki okus articoke stimulise sekreciju zelucanog soka i dobru probavu. Cinarin se priznaje od americkih eksperata kao holeretik, te da pomaze ublazavanju dispeptickih simptoma kao sto su muka i gaenje, bol, povraanje i nadimanje. Regenerator je jetre, sto je i dokazano u eksperimentima na zivotinjama. Pored toga smatra se da cinarin djeluje u slucaju nefiritisa, te da snizava koncentraciju seera u krvi. Francuzi (Valnet, 1972) iznosi podatke da je articoka efikasna kod kongestije i insuficijencije jetre. Takoer za drenazu jetre i zucne kesice. Leclerc H. (1983) iznosi podatke da atricoka djeluje kao tonik na elije jetre, jaca funkcije i na koncu vrsi detoksifikaciju jetre. Articoka se s uspjehom primjenjuje kod zutice i ciroze jetre. Articoka se odlikuje i drugim pozitivnim osobinama kojima se bavimo na drugome mjetu (Hasanagi, 1988. i 2000.). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monogrphs., 1988. Americko izdanje str. 84. Kontraindicirana je kod osoba koje su alergicne ne samo na articoku ve i druge glavocike (Compositae). Takoer i kod obstrukcija zucnih kanala (Blumenthal i dr. 1998). Kod primjene krenimo od najjednostavnijeg slucaja: 2 svjeza lista articoke preliti sa 2 dcl kljucale vode, promijesati i poklopiti. Procijediti nakon 10-15 minuta. Popiti takoe 10-15 minuta prije tri glavna obroka. Svjeze iscijeeni sok mijesan sa sokom od mrkve i sokom od jagode. 100-150 ml u tri dijela izmeu obroka. Tinktura articoke: 3 puta dnevno po 30 kapi prije jela, 15 min. prije jela. Sirup cinare s medom: 2 puta dnevno po supenu kasiku izmeu obroka. Posebno se preporucuje kao proljetno povre upotrijebiti articoku na jedan od prelozenih nacina. Nacin primjene 2 svjeza lista articoke preliju se sa 2 dcl. kljucale vode, nakon 10 minuta se procijedi. Pije se prije svakoga jela.

CRNA ROTKVA

Raphanus niger ­ Cruciferae (Brassicaceae) - Krstasica Drugi nazivi: arapka. Uporebljava se korijen rotkve koji je zadebljao, razlicitog oblika, najcese okrugao, pokriven crnom korom. Nalaziste biljke Uzgaja se u kulturi u povrtnjacima. Osnovni hemijski sastojci korijena: sadrzi sumporno etarsko ulje ­ rafanol, zatim sumporne heterozide od kojih i potjece ljutina, dosta minerala: mangenzija, kalija, natrija, vitamina B, C i E.

138 Svojstva biljke Ljekovita biljka posebno za oboljenja jetre. Upotrebljava se svjeza. Sto je svjezija i ljua to je bolja. Ima svojstven, pomalo ostar miris. Okus je ostar, manje­vise ljut i ugodan. To je je tipican holecistokinetik jer izaziva kontrakcije zucne kesice (Limaire i Loeper). Sluzi za lijecenje zucnih kanala, upala zucne kesice, te kod stvaranja zucnih kamenaca i pijeska. Potpomaze izlucivanje zuci. Stimulise rad elija jetre. Osim toga, diuretik je, aperitiv, digestiv i sedativ. Sredstvo je protiv skorbuta, respiratorni tonikum, antialergen i sl. Indikacije Zapaljenje zucne kesice (Holecistitis), zucni kamenci (Holelitijaza; Grumme), insuficijencija jetre. Oligurija, dispepsija, problemi sa respiratornim organima (hroncni brohitis, astma), kosotoblja, reumatizam, artritis hronicni (Schrader), alergije i skorbut. Nacin primjene Oguliti od kore, sitno naribati i iscijediti sok, 20 do 50 grama dnevno. Kod tezih oboljenja jetre i zuci, te kod kamenca u zucnoj kesici 100 do 400 grama dnevno na slijedei nacin: narednog dana poveava se doza za 50 grama i tako svaki dan do 400 grama. Zatim se doza smanjuje sa 50 grama svaki dan do 100 grama. Ukoliko se za tih 14 do 15 dana stanje potpuno ne popravi, treba napraviti pauzu od 10 do 15 dana da se brubrezi odmore, pa ponoviti kuru. Mozda je ipak ovaj sok najbolje uzimati na sljedei nacin, ma o kojoj se kolicini radilo: sok iscijediti ujutro, staviti ga u flasu, pa u toku dana otpijati pomalo dok se sve ne popije. Sok se ne smije soliti. Za one koji imaju ma kave probleme sa jetrom i zuci, zakljuceno sa cirozom jetre, preporucuje se gotovo svakodnevna upotreba salate; jednaki dijelovi rotkve i svjezeg kupusa koje treba naribati, zakiseliti limunovim sokom, dodati dovoljno cistog maslinovog ulja i sasvim malo morske soli, jos bolje nimalo. Dobro izmijesati i okus dotjerati limunovim sokom. Primjena u narodnoj medicini Siroka je primjena rotkve u narodnoj medicini. Jedan recept koji se moze primijeniti kod oboljenja jere: rotkvu sitno nastrugati i izmijesati sa istim dijelom meda, najbolje od ruzmarina. Ostaviti preko noi. Ujutro iscijediti nastali sok. Uzimati po supenu kasiku tri puta dnevno, poslije jela. Ovaj sok odlican je i za lijecenje disajnih putova. Napomena Zbog hemijskog sastava crne rotkve, ne smije se upotrebljavati kod upalnih stanja zeluca i crijeva. U bilo kojem obliku da se uzima, rotkvu ne treba soliti. Ako se mijesa sa drugim povrem, onda je dozvoljeno samo malo soli, jos bolje nimalo. I jos nesto: nikada ne uzimati rotkvu i pivo.

BUNDEVA

Cucurbita pepo (Linnè) ­ Cucurbitaceae - Bundeve. Drugi nazivi: bijela bundeva, buca, dumlek, misiraca. Bundeva je jednogodisnja biljka. Ima puzavu i preko 10 metara dugu stabljiku. Duz te duge rebrste i bodljikave stabiljike izbijaju pokrajne stabljike. Duz stabljika izbijaju zlatno-zuti cvjetovi iz pazuha veliih srcolikih, jako hrapavih listova. Cvjetovi su istovremeno muski i zenski. Muski cvjetovi su vei od zenskih. Da bi se dobio vei plod, velika bundeva, treba otkinuti vrh stabiljike i to u vrijeme kada izbije cetvrta pokrajna stabljika, odnosno cetvrti pokrajni izdanak iz glavne stabljike. Tada plod odosno bundeva obicno naraste do 10, a cesto i 15 kg i vise. Biljka cvjeta u julu i avgustu, a sazrijeva u septembru i oktobru. Budneva na kraju se ovdje misli: plod je okrugao, malo udubljen, izvana sivkasto bijel. Ako se razreze ima lijepu narancastu boju. Mesnata je i socna, okusa blagog i slatkastog. U supljini, unutar budneve ima mnogo sjemenki.

139 Upotrebljava se plod (Cucurbita fructus), a kao droga sjeme, odnosno kospice (Cucurbitae semen, peponis). Sjeme, cim se izvadi, treba ocistiti od onog vezivnog tkiva koje spaja kospice, oprati i sto prije osusiti da se ne ukvari i izgubi ljekovitost. Sjeme treba cuvati neoljusteno i dobro zapakovano na hadnom mjestu. Ako se sjeme oljusti, onda se mora sto prije upotrijebit,i jer e inace i u tom slucaju izgubiti ljekovitost. Ljuska sjemena je debela i zilava. Ona okruzuje jezgru koja je takoe okruzena tankim i mekanim tegumenom zelenkaste boje koji je dobro priljubljen uz jezgru. Kada se jezgra upotrebljava kao ljekovito sredstvo, npr. za istjerivanje nametnika iz probavnog sistema, nikako se ne smije skinuti, odnosno odstraniti taj tanki i mekani tegumen. Nalaziste biljke Postojbina biljke je Meksiko, odakle je prenesena u Evropu. Prvi je spominje Kolumbo jos 1442. godine koji je bundevu prvi put upoznao na Kubi. U Evropi se spominje tek nakon Kolumbovog povratka. Treba napomenuti da tikvice koje takoe upotebljavamo u ishrani., potjecu iz Indije. Bundeva se odomaila u Evropi. U nasim krajevima uzgaja se svukuda, po vrtovima i njivama u velikom broju sorti. Budnevu je najljepse gledati kao meuusjev u kukuruzu. Osnovni hemijski sastojci biljke Hemijske sastojke budeve mozemo podijeliti u dva dijela: prvo, sastojci koji pripadaju ,,mesu" odnosno pulpi lijepe narancaste boje koja se vidi kada se bundeva rasjece, sadrzi najvise vode - i do 93%. Ona lijepa narancasta boja potjece od kartenooida, od kojih je najvazniji - karotin iz kojega, cijepanjem njegovog molekula, nastaju 2 molekule vitamina A. U pulpi ima i nesto malo bjelancevina (do 1%), oko 5% bezazotnih materija, nesto malo ulja, vitamina C, enzima i mnogo manganovih soli (Tucakov). Takoer sadrzi vitamine B1, B2 i B3. To je u pulpi. Sjemenke sadrze oko 24% tezine ljuske i 76% tezine jezgre. U jezgri najvise ima masnih ulja - i do 50%, od cega 70-85% otpada na gliceride nezasienih masnih kiselina tzv. esencijalnih masnih kiselina: linolenske, linoleinske i oleinske. Ostatak otpada na gliceride zasienih masnih kiselina: palmitinske i stearinske. Ulje takoer sadrzi i sitosterina. Sjemenke, odnosno jezgra, sadrze i smole, askorbinske kiseline, vitamina B1, karotanoida i organskih kiselina, te velike kolicine bjelancevina, seera i lecitina. Sadrzi i minerale, posebno selen. Svojstva biljke Meso od bundeve pripremljeno na razne nacine predstavlja odlican regulator zeluca i jetre. Odlican je i laksativ. Poboljsava i pojacava motornu funkciju crijeva. Bundeva je i vrlo hranljiva, dobar nutritiv i sedativ. Djeluje i kao diuretik. Sto se tice sjemena, tacnije receno jezgre, najvaznije djelovanje je kao anthelmintica, sredstvo protiv crijevnih parazita, koje niti je toksicno niti iritira sluznice probavnih organa. Indikacije Meso, da ponovimo, pripremljeno na razne nacine, npr. peceno na razlicite nacine kao sto su pecena bundeva, osim sto je vrlo prijatna za jelo, djeluje kod insuficijencije jetre, a posebno kod razlicitih upala i slicnih pojava kod organa za probavu hrane, pocevsi od gastritisa, enteritisa, dizenterija, zakljucno sa kolitisima. Odlicno djeluje i kod hemoroida, konstipacija i dispepsija razlicitih tipova. Mora se navesti da je konzumiranje bundeva odlicno kod astenije i fizikalne i intelektualne, da se moze preporuciti i diabeticarima koji nisu na inzulinu, te kod nesanice. Odlicno je i kod upalnih procesa urinarnog sistema. Sjeme se, tacnije jezgra, upotebljava za istjerivanje stomacnih parazita: pantljicare, askarisa (velike djecije gliste) i ostalih nematoda iz probavnog sistema.

140 Nacin primjene "Meso" budneve priprema se na razne nacine. Jedan od tih nacina, ujedno i najjednostavnije je ­ pecena budneva: bijelu budevu valja rasjei i ocistiti od sjemena. Zatim je isjei na vee komade. Pleh za pecenje malo namazati puterom ili uljem i komade staviti na njega. Pei u penici. Kada su komadi ispeceni, posuti iz s malo seera i ovlas zamirisati vanilom. Moze se sluziti i toplo i hladno. Ovo je samo jedan od nacina pripreme budneve a ima ih mnogo. Sjeme bundeve za istjerivanje stomacnih parazita-treba znati osnovno pravilo da se ne smije ukloniti sivkasto-zelena kozica s jezgre. Valnet (1977) preporucuje se da zdrobi 30-50 grama jezgra bundeve i izmijesa s medom. Ovu kolicinu treba pojesti na prazan zeludac u 3 dijela svakih ½ sata. 1 sat kasnije, popiti neki purgativni caj koji se dobije na slijedei nacin: Supenu kasiku kore frangule (Rhamnus frangula) preliti sa 2 dcl vode. Lagano kuhati 2-3 minute, tada dodati 1 supenu kasiku lista sene (Cassia augustifolia) i ostaviti poklopljeno 10 minuta. To je doza za odrasle. Za djecu odgovarajue smanjiti dozu. Drugi nacin je po Turovoj (1974): jezgre sa ocuvanom sivkasto-zelenom kozicom u kolicini od 300 grama za odrasle zdrobiti u avanu. Zatim u malim porcijama od 10-15 kapi dodavati vodu uz intenzivno mijesanje. Kolicina vode na kraju treba biti 50-60 ml. Da bi se poboljsao okus dodati i jednu kasiku meda. Ukupnu kolicinu uzeti na prazan zeludac u toku od 1 sata po 1 cajnu kasikicu. Sacekati nakn toga 2 sata, pa uzeti Mg-sulfat u kolicini od 15 do 30 grama rastvoren u vodi. Nakon ½ do 2 sata ocistiti e se crijeva. Za djecu od 10-12- godina upola manja doza, a od 5-7 godina 100 grama i td.

KROMPIR (POTATOES)

Solanum tuberosum (Linné) - Solanaceae - Pomonice Drugi nazivi: krtola, krumpir, krompijer, podzemljica Krompir je nezamjenjiva hrana, izvrstan lijek, a moze biti i jak otrov. Potjece iz Cilea i Perua, odakle je krajem 16. stoljea prenesen u Evropu. Oko primjene krompira kao i kukuruza u ishrani, bilo je u to vrijeme razlicitih diskusija i otpora. Nije to ni cudo. Uvijek je tako kada se uvodi neka novotarija. No, uskoro je krompir pokazao svoje pravo lice. Prakticno, zahvaljujui krompiru, nestalo je gladi. Zahvaljujui opet krompiru, nestalo je jedno oboljenje koje se naziva skorbut. Nalaziste biljke Vjerovatno nema ni jedne zemlje u svijetu u kojoj postoje uslovi za uzgoj krompira, a da ga ta zemlje ne uzgaja u velikoj kolicini. Zahvaljujui tome, danas je u svijetu poznato oko 1800 varijeteta i sorti krompira. Osnovni hemijski sastojci biljke Upotrebljava se podzemni dio biljke, tzv. Krtola koja sadrzi najvei dio vode - i do 75%. Najvazniji hemijski satojak krompira je skrob kojega u prosjeku ima oko 21%, sto znavisi od sorte. Sadrzi seer i dekstrin, proteide i lipide, mineralne soli, masna ulja, vitamine C i K i neke vitamine Bkompleksa (B1, B6, B5, B9). Najvei dio ovih materija nalazi se neposredno ispod ljuske. Zato je najbolje krompir kuhati neoljusten. Ako se ve guli, onda ga gulite sto tanje. Od mineralnih soli najvise je zastupljen kalij: jedan kilogram krompira unese u organizam oko 5 grama kalija. Zatim slijede; natrij, kalcij, magnezij, oligo, odnosno mikroelementi: zeljezo, fosfor, bakar, sumpor i mangan. U kori krompira nalazi se i jedno toksicno jedinjenje koje se zove solanin. Solanin je termolabilan i razara se kuhanjem. Meutim, klice krompira sadrze daleko veu kolicinu solanina. Proklijao krompir mora se oguliti i mjesta gdje su se pojavile klice odstraniti dubljim

141 zarezivanjem u krtolu. Potrebno je napomenuti, pogotovu zato sto se o tome ne vodi dovoljno racuna, da sa proklijanim krompirom valja biti narocito obazriv, jer su zabiljezeni ne samo teska trovanja ve i smrtni slucajevi zbog trovanja solaninom koji se nalazio u proklijalom krompiru. Svojstva biljke To je energetska hrana koja se dozvoljava i dijabeticarima, jer moze zamijeniti hljeb. Lako je svarljiv i moze se preporuciti kao vrlo prikladan za funkcije organa za varenje, pogotovu u slucaju kakvih oboljenja, kao sto su cir na zeluci ili dvanestopalacnom crijevu. Svjez sok iscijeen iz nastruganoga krompira, u mnogim slucajevima je pomogao da se izlijeci cir zeluca ili dvanaestopalacnog crijeva. Sok, takoer, djeluje kao diuretik i antispazmodik. Indikacije Dijabetes, kojeg treba pomenuti samo radi toga sto krompir moze zamijeniti hljeb. Inace se upotrebljava za odrzavanje dobrog zdravstvenog stanja. Sto se tice soka treba navesti gastritis, te cir zeluca i dvanaestopalacnog crijeva. U odnosu na jetru upotrebljava se kod svih oboljenja, kao i kod zucnih kamenaca. Glikozurija i dijabetes. Nacin primjene: Svjez sok od krompira: uzima se 200 do 300 grama podijeljeno u 4 do 5 doza u toku citavoga dana. Preporucuje se izmijesati sa sokom od mrkve, limuna ili s medom. Ova kura sa sokom od krompira treba da traje oko 1 mjesec u slucajevima oboljenja jetre, zucnih kamenaca, heparaciditeta zeluca, cira zeluca i duodenuma, dijabetesa. Primjena u narodnoj medicini Obicno se kaze da je krompir sirotinjska hrana. Nekada je zbog toga bio vrlo cijenjen lijek u narodnoj medicini. Napomena Jela od krompira se ne smiju niposto podgrijavati, a kamoli upotrijebiti sljedei dan.

KUPUS (CABBAGE)

Brassica oleracea (Linné) ­ Cruciferae(Brassicaceae) Drugi nazivi: kapusta, broskva, brasljica, okrat ,,U jedostavnom lezi sve" ­ Paracelsus Kupus se razvio iz svojega prvobitnoga oblika­divljeg kupusa. Dugogodisnjim uzgajanjem razvile su se razlicite bastanske odlike sa smotanim listovima: kupus, kelj, zatim odebljalim i mesnatim korijenjem kao sto su rotkva, koraba, ili cvatovima kao sto je prokula. Ovdje se govori o kupusu. Kada se kaze ta rijec, svi znaju o cemu se radi. Kupus se u nasoj zemlji gaji na velikoj povrsini, pa tako spada u vodee kulture u ishrani. Hemijski sastav kupusa Kupus sadrzi vode od 84 do 91%. Ali postoje druge visokovrijedne materije. Neki prosjek tih materija mogao bi se dati na osnovu slijedee analize: 100 grama kupusa otprilike sadrze 3 grama proteina, 6 grama glucida, 0,3 grama lipida, 50 mg. kalcija, 50 mg fosfora, 1 mg zeljeza, 80 mg vitamina C, 0,15 mg vitamina B1, 0,12 mg vitamina B2, 0,60 mg vitamina PP, 0,50 mg provitamina A, 2183 U1 vitamina A (I Institut national d'hygiene France). Takoer u kupusu, otopljenu u lipidima, pronaen je vitamin U (antiulcus) i vitamin D2 ­ antirahiticni. Pronaeni su i natrij, kalij, magnezij, hlor i sumpor, kao i oligoelementi: mangan, bakar i jod. Svojstva biljke Ve je Dioskorid ocijenio da je kupus zdraviji ako se jede svjez. Katon Stariji hvalí kupus kao nazdravije povre, te opisuje efekte kupusa: protiv mamurluka, diuretik, protiv kolika, laksativ i dr. Jos je zanimljiviji primjer Portugalca Vasco de Game, koji je jednom prilikom na svojim putovanjima izgubio vise od polovine posade zbog lose ishrane, odnosno skorbuta. S druge strane, Englez

142 James Cok dao se ubijediti da na putovanje ponese 60 bacvi kiseloga kupusa. Rezultat je bio ocevidan: nije izgubio niti jednog clana posade. Odavno se primijetilo da je kupus u svjezem stanju, sirov ili kiseo, ljekovit, dok se kuhanjem ta ljekovitost gubi. O ljekovitim svojstvima svjezeg kupusa moglo bi se pisati nasiroko. O tome su napisane monografije. Ovdje se valja zadrzati samo na onim osobinama kupusa koje se odnose na jetru i zucnu kesicu. Interna upotreba kupusa kod ciroze jetre praena ascitesom, prema prof. L. Binetu, preporucena je primjenjena kura sa kupusom u tretmanu ciroticnoga ascitesa i doslo se do slijedeega: kura se sastoji u davanju svjezega kupusa u dozi od 300 do 400 grama dnevno, najprije nekuhanog, zatim polukuhanog. Nakon toga je stanje bilo sljedee: poslije latentnog perioda doslo je do primjetnog poveanja izmokravanja, zatim potpunog povlacenja ascitesa i edema, odnosno otoka. Kod ciroze jetre primjenjuje se kura sa kupusom na isti nacin kao i kod ascitesa. U oba slucaja moze se davati svjeze iscijeeni sok od kupusa. Kupus, odnosno svjezi listovi, pokazuju sposobnost revulzije, tj. odvoenja i rasporeivanja sokova i krvi. Doprinose smirivanju bolova i njihovoj eliminaciji u slucaju hepaticnih kolika, kongestije jetre, problema sa zucnom kesicom, isuficijencije jetre i sl. Indikacije Ascites, ciroza jetre, hepaticne kolike, kongestija jetre, insuficijencija jetre, upala zucne kesice, dijabetes u vezi sa poremeajem funkcije jetre i dr. Kupus je tipicna biljka za jetru, kao i crna rotkva, maslacak, zlatnica, articoka (vidjeti tamo) i sl. Nacin primjene Svoje ljekovito djejstvo kupus, u prvom redu, pokazuje u svjezem stanju, bilo da se radi o obicnom kupusu ili kiselom. U slucaju bilo kojeg oboljenja jetre najbolje je piti svjeze iscijeeni sok kupusa u dozi do 400 mililitara dnevno. Drugi nacin primjene svjezeg kupusa je u vidu salata, najbolje izmijesan sa nekom drugom biljkom slicnog djejstva kao sto je npr. crna rotkva, hren (vidjeti tamo) i slicno. Jedna takva salata za odrzavanje dobroga stanja jetre, i inace za odrzavanje dobre zdravstvene kondicije, pripravlja se na slijedei nacin: jedna polovina glavice kupusa srednje velicine izriba se na sitne rezance, isto tako i jedna crna rotkva. Po ovome se nastruze korijen hrena srednje velicine, doda malo morske soli, maslinovog ulja po volji i malo jabukova sireta, takoer, po volji. Sve se ovo dobro izmijesa. Kolicina je dovoljna za cetveroclanu porodicu. Uz ovu salatu ne preporucuje se piti pivo. Napomena Kod uzimanja soka od kupusa, cesto doe do neprijatnoga nadimanja u stomaku, sto stvara poteskoe bolesnicima na jetri. U tome slucaju, doza koja se rasporedi u toku citavoga dana uzima se u manjim obrocima, pri cemu je dobro uvijek izgrickati 10-15 sjemenki kima. Kuhani kupus u bilo kojem obliku, posebno kao nasa nacionalna jela, sarma i podvarak, kontraindiciran je kod bilo kojega oboljenja jetre.

MASLACAK (DANDELION)

Taraxacum officinale (Webb) ­ Compositae (Astaraceae) - Glavocike Drugi nazivi: radic, zucanik, mljekaca, salatusa. Maslacak je trajna zeljasta biljka visine do 30 centimetara. To je tipicna korovska biljka, ali je zato, kao i mnoge druge korovske biljke, vrhunskih ljekovitih osobina. Ima ga svukuda, pa se u proljee citava polja zute od procvjetalog maslacka. Upravo zbog toga sto se moze svuda nai, pa cak i na visokim planinama, jako varira po oblku i podvrstama. Maslacak ima snazan, razvijen korijen u obliku vretena, ali sa malo bocnih izdanaka. Iz korijena izbija lisna rozeta sa dugoljastim nazubljenim listovima koji su polegli po zemlji, jer maslacak nema stabiljike. Mnogobrojne

143 cvijetne drske su suplje i na njihovome kraju nalazi se cvat jarko zute boje, koja se nou ili za vrijeme kise zatvara. Cvjeta od aprila do jula. Sjemenke su u obliku padobrana koje vjetar razduva na sve strane. Kao droga najvise se cijeni korijen (Radix taraxaci) prikupljen u jesen i osusen. Osuseni korijen nema mirisa, okusa je gorkoslatkastog. Osim toga, kao droga sluzi i citava biljka (Herba teraxaci) prikupljena prije i u toku cvjetanja, kao i sami cvjetovi (Flores Taraxaci). Meutim, najbolje je maslacak prikupiti u rano proljee, kada se tek tu i tamo pojave zuti cvjetovi. Treba ga izvui zajedno sa korijenom, otkinuti donje listove i odmah upotrijebiti (Radix Teraxaci cum herba). Svi dijelovi biljke imaju mnogo bijelog mlijecnog soka koji i sadrzi najvise ljekovitih materija. Sok uope nije otrovan kako se cesto misli, pa prema tome ni citava biljka. Nalaziste biljke Jedan je od najrasirenijih korova, koji raste svuda, narocito gdje ima vlage. Osnovni hemijski sastojci biljke Sadrzi triterpenska jedinjenja (teraksasterol, tarakserol, homotaksasterol, beta-amirin, androsterol), sterine, beta-sisterin, stigmasterin, holin, taraksol, levulozu, nikotinsku kiselinu, nikotin-amid, narocito u jesen, inulina. Sadrzi vitamine A, B i C, karotinoide, triterpenske alkohole i dr. Takoer sadrzi i mnogo zeljeza, magnezija, fosfora, silicija, natrija, sumpora, mangana, te nekih enzima. Svojstva biljke Cesto se moze cuti sljedee: gdje je sve zakazalo, maslacak nee. To je jak diuretik, a Francuzi ga zovu pissenlit - onaj koji tjera na mokrenje. Odlican je cuvar funkcija jetre, upotrebljava se i kod kamenaca u zucnoj kesiciholelitijaza. Posjeduje i druge osobine kao: gorki tonik, sredstvo za procisavanje krvi, protiv skorbuta, itd. Indikacije Kongestija jetre, insuficijencija jetre, hepatitisi, holelitijaza, hepaticne dermatoze, atonija zucnih putova, hiperholesterolemija, hemoroidi, anemije, oligurije, insuficijencija bubrega, konstipacija, enterokolitis, skorbut, astenija itd. Stimulator. Nacin primjene Prednost svakako treba dati svjezoj biljci. Mlade listove zajedno s korijenom treba dobro oprati, a zatim sitno isjeckati, malo osoliti, zakiseliti limunom, dodati maslinovoga ulja, dobro promijesati i ostaviti da stoji 3-4 sata. Potom upotrijebiti kao prijatnu, pikantnu, pomalo nagorku salatu. Ili, u proljee prikupiti jednake kolicine maslacka i cikorije (vidjeti tamo), koji u proljee dosta i slice. Spremiti isto kao i salatu od samoga maslacka. Ili: 50 grama korijena i lista kuhati u litri vode 2 minuta. Ostaviti 10 minuta, procijediti i piti cajnu solju prije svakoga jela, nezaslaeno. Jos: u jesen iscijediti iz korijena 100 grama soka, dodati 18 gr 90% alkohola, 15 grama glicerina i 17 grama vode. Uzimati 1-2 supene kasike dnevno za poboljsanje cjelokupnog stanja jetre (Bissemoret). U jesen ili proljee prikupljeni korijen dobro se ocisti, razreze i osusi. Suh korijen moze se ispei i samljeti pa upotrijebiti kao zamjena za kafu. Jos je bolje ako se prikupe jednaki dijelovi korijena maslacka i cikorije, ociste, osuse, ispeku i samelju, a zatim upotrebljavaju kao zamjena za kafu kod oboljelih od jetre. Inace, ova ,,kafa" treba se cese upotrebljavati i kod potpuno zdravih ljudi radi odrzavanja dobrog zdravstvenog stanja. U praksi iz korijena maslacka dobija se gusti ekstrakt (Extractum Taraxaci spissum) koji je glavna ljekovita komponenta za dobijanje odgovarajuih tableta. Primjena u narodnoj medicini ,,Maslacak pomaze jos i protiv bolesti u stomaku i crijevima, u pluima, u crnoj dzigerici, a tako isto lijeci suljeve, pa onda jos i hipohondriju, bledilo i mnoge druge bolesti". (Vasa Pelagi) Maslacak se kao ljekovita biljka upotrebljava od 10. stoljea. Grci i Rimljani nisu poznavali njegova ljekovita svojstva. ,,Piem svjeze izgnjecenog soka od maslacka popravlja se poruseno

144 zdravlje i tamo gdje je bila svaka nada izgubljena" - Sadik Sadikovi. Ne upustajui se u detalje za sta se sve maslacak moze upotrijebiti, ostaje cinjenica da se u narodnoj medicini upotrebljava za lijecenje jetre i zuci. - Oficijelan korijen prema B.P.C. (1949). - Prema Brit. Herb. Pharm. (1983) list i korijen: Diuretik. Laksativ. Holagog. Antireumatik Indikacije: Holecistitis. Zucni kamenci. Zutica. Atonicna dispepsija sa konstipacijom. Misini reumatizam. Oligurija. - Prema njemackoj komisiji E herba i korijen: Holeretik. Diuretik. Stimulator apetita str. 118-120.

REUM ILI RABARBARA

Postoji vise vrsta iz ovog roda: Rheum officinale (Bail). Rehmum palmatum (Linné), Rheum rhaponticum (Linné) i slicno. Sve se upotrebljavaju kao ljekovite biljke sa priblizno istim ili slicnim svojstvima. U tome pogledu vlada velika sarolikost; u literaturi jedn idaju prednost jednog vrsti, drugi drugoj. Ne upustajui se u te finese, ostanimo kod toga da sve vrste reuma jednako ljekovito djeluju. Drugi nazivi: raved, rapontik, reobarbar, ruved. Reum je visegodisnja zeljasta biljka kod koje neke vrste imaju visinu i do 2 metra. Korijen je mesnat, socan i podsjea na korijen rotkve. Ali iz njega na sve strane izbijaju sitni, tanki i tamni korjencii. Iz korijena izbija mesnata peteljka koja je suplja i sa mnogo bocnih listova. Biljka obicno cvjeta u junu. Za drogu se prikuplja korijen (Radix Rhei). U zavisnosti od vrste, miris droge je manje-vise neugodan, okus svojstven, gorak i neugodan. Nalaziste biljke Biljka potjece iz visokih predjela Azije, Kine i Tibeta, odakle ju je najvjerovatnije donio Marko Polo u Evropu. Dosta se uzgaja, posebno vrsta Rheum rhaponticum, i to u Francuskoj, SSSR-u, Njemackoj, Austriji i Maarskoj. U tim uslovima voli dobru vrtnu zemlju. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga, odnosno korijen reuma, sadrzi derivate tanina i antrahinona, uglavnom, kao glikozide; taninglikozide i antrahinon glikozide. Od prvih treba navesti glikogalin, tetrarin. Od antrahinona, odnosno glikozida narahinona, hrizonfanein, reohrizin. Pri razgradnji ovi spojevi uvijek daju i glukozu. Ovdje treba jos spomenuti i druge spojeve: reumemodin, rein, direin i rabarberon. Svojstva biljke Prema nekim podacima (Georges Beau), reum je jos prije 5000 godina bio poznata ljekovita biljka u Kini. Smatran je za cudotvoran lijek koji obnavlja organizam. Gotovo da je mogao da ide rame uz rame sa ginsengom, ali se ve tada znalo da ga treba upotrebljavati sa oprezom. Cuveni arapski ljekar Ibn-Sina, bolje poznat kao Avicena, primjenjivao ga je kod krvavljenja iz materice, astme, bolova razlicitog porijeka, ujeda zmija, za stomak i bolove u jetri. (Ibn Al-nefis). Danas se pouzdano zna da djeluje kao holagog, purgativ i laksans, aperitiv i tonik. Indikacije Insuficijencija jetre. Anemija. Atonija zeluca, zatvor, odnosno konstipacija, hronicna dijareja i dizenterija. U veoj kolicini djeluje kao sredstvo za otvaranje u manjoj kao sredstvno za zatvaranje. Nacin primjene 2 do 5 grama korijena (prema uzrastu) preliti sa 2 decilitra kljucale vode. Nakon 10 minuta procijediti. Pije se prije dva glavna obroka kao holagog i laksativ. Primjena u narodnoj medicini Narodna medicina upotrebljava korijen i mesnatu peteljku lista. Listovi sadrze vee kolicine oksalne kiseline, sto nije ni malo

145 bezazleno. Oksalna kiselina vezuje kalcij iz organizma u kalcijoksalat, tesko topivu so. Ovo dovodi do deficita kalcija, odnosno dekalcifikacije organizma. Kalcij okalat u bubrezima, kao bubrezni kamenac, moze izazvati krvavljenja iz bubrega, a eliminacija ove vrste bubreznih kamenaca zahtijeva izuzetne napore. Mesnate peteljke, posebno korijen, sadrze vrlo malo oksalne kiseline pa se zato i upotrebljavaju. Vjekovno narodno iskustvo nadoslo je na ovu cinjenicu koju je nauka kasnije i potvrdila i dala svoje objasnjenje. Narodna medicina reum upotrebljava kao tonik, blag laksans i blag diuretik, cije se djestvo pokazuje tek nakon 10-tak sati po upotrebi.

REISHI GLJIVA ­ Hrastova sjajnica

Ganoderma lucidum (Leyss. ex Fr.) Karst ­ Polyporaceae Ganodermataceae. Drugi nazivi: ling shi, reishi (japanski), sveta gljiva. Gljiva raste na deblima listopadnog drvea, hrasta i kestena, a posebno na panjevima tog drvea. U Kini i Japanu poznata je preko 4000 godina, narocito kao ljekovita gljiva za mnoga oboljenja jetre, bubrega, zeluca, astme i bronhitisa, artritisa, poremeaja sna, povisenog krvnog pritiska, a u novije doba protiv hepatitisa, cira zeluca i dvanestopalacnog crijeva, te kao tonikum i antitoksicni agens. U tradicionalnoj kineskoj medicini zauzima jedno od vodeih mjesta isto kao zenj-senj, te je kao i zenjsenj upotrebljavan kao ,,eliksir zivota" na dvoru caraimperatora. Po kineskoj tradicionalnoj medicini gljiva vazi kao glavni tonikum koji donosi i pojacava tzv. Qi energiju koja pojacava otpornost prema bolestima i stresovima, a produzava zivot. Iako je gljiva bila poznata u Kini i Japanu i prije 4000 godina, na Zapadu su njeni kvaliteti kao ljekovite biljke upoznati mnogo kasnije. Tako u knjigama o gljivama, sasvim novog datuma (npr. G.Pace: Atlas gljiva, 1977) doslovce stoji: Nedvojbeno je stetna gljiva, tako da drvo pod njom redovito istruli! Znaci, misli se na drvo. Pa i samo zivo drvo ne istruli, ve panj toga drveta ako se na njemu nae ova gljiva. Nalaziste gljive Uspijeva uglavnm po citavom svijetu: Kina, Japan, Evropa, Amerika. Svojstva gljive Na prvome mjestu treba navesti da gljiva djeluje kao imunostimulator i imunomodulator. Znaci da stimulise Interleukin 12. Inace interleukin je jedan protein koji nastaje u organizmi i koji tako djeluje da regulise intenzitet i trajanje imuno odgovora organizma. Takoer utjece na stvaranje interferona u tijelu. Ovaj pak sa svoje strane pomaze u likvidaciji iz organizma HBV i HCV. Takoer stimulira stvaranje gama-interferona, aktivira makrofage, fagocite odnosno fagocitozu, umnozavanje limfocita. Osobina mu je i da djeluje protiv raka, jer umanjuje umnozavanje elija tumora. Sto se tice jetre djeluje kao holeretik, holagog, hepatoregenerator, takoer protiv toksina jetre (anti hepatotoksik). Snizava koncentraciju bilirubina u krvi koja se javlja zbog osteenja jetre. Poznate su antivirualne osobine ove gljive, cak u protiv takvih virusa kao sto su: HBV, HC i HIV. Kada smo ve kod jetre, treba rei da normalizira stanje enzima jetre, djeluje kao hepatoprotektiv, stiti jetru od ciroze jer umanjuje sadrzaj kolagena u jetri kod ciroze.

146 Gljiva se kao ljekovita u Kini i Japanu upotrebljava zaista za veliki broj oboljenja i poremeaja u organizmu. Tako, naprimjer, sto se tice centralnog nervnog sistema (CNS) gdje djeluje na sprecavanje bola, sedativnim i antikonvulzivnim svojstvima. Interesantno je rei da snizava poviseni sadrzaj seera u krvi, kao i poviseni sadrzaj holesterola. Naucne studije su pokazale takoe izravno djelovanje na bakterije, te kao antioksidant, kardiotonik, pektorancija. Bilo bi zaista steta izostaviti podatak da se gljiva i preparati gljive mogu upotrijebiti i kod duodentalnih cireva, muskularnih distrofija, pa cak i kod Alzheimerove bolesti. Ovdje bi trebali navesti da gljiva spada u sami vrh ljekovitih biljaka protiv hepatitisa C. Nacin upotrebe Upotrebljava se u vidu tableta, kapsula, koncentriranih kapi, standardiziranih ekstrakt tinktura, takoe u supama ili osvjezavauim piima. Tablete, obicno od 1 gram po tableti: 3 tablete 3 puta dnevno. Tinktura 1:5 u 20% alkoholu - 3 supene kasike 3 puta dnevno. U prah samljevena gljiva uzima se u kolicini od 3-6 grama razdjeljeno u tri doze kod hronicnog oboljenja, odnosno 9-15 grama takoe u tri jednake doze kod akutnog oboljenja.

ROTKVA POVRTNICA (RADISH)

Raphanus sativus (Linné) ­ Cruciferae (Brassicaceae) - Krstasice Drugi nazivi: andrkva, rodakva, rotkva, vrtna redakva. Rotkva ima mesnat korijen koji u uzgoju ima razllicit oblik, uglavnom okrugao. Boja korijena se mijenja od bijele, ruzicaste do zelene. Stabljika je uspravna i suplja, sa listovima razlicitog oblika. Cvjetovi su svijetloljubicasti ili bijeli. Pretpostavlja se da je ova biljka, zajedno sa bijelim i crnim lukom, bila glavna hrana radnicima koji su gradili cuvenu Keopsovu piramidu, za sta ima dosta dokaza u slikovitim prikazima u grobnici. Miris korijena je specifican, pomalo star, sto je svojstveno svim biljkama iz porodice Cruciferae. Okus je prijatan, manje - vise ostar. Nalaziste biljke Uzgaja se u kulturi, u mnogo razlicitih sorti. Osnovni hemijski sastojci biljke Korijen sadrzi etersko ulje koje se zove rafanol, kao i crna rotkva (vidjeti tamo). Zatim mineralnih soli: magnezija, sumpora, joda. Sadrzi vitamine B, C i P i nekoliko enzima. Svojstvo biljke Odlicno je sredstvo za drenazu jetre i bubrega. Potvreno je njeno djejstvo kod oboljenja zucnih kanala i kod stvaranja zucnih kamenaca i mulja. Sok dobro djeluje na izlucivanje zuci, te kod upala zucne kesice. Biljka je aperitiv, antiseptik i sredstvo protiv rahitisa. Indikacije Insuficijencija jetre, zutice (lcterus), zapaljenje zucne kesice (Holecistitis), zucni kamenci (Holelitijaza). Skorbut, demineralizacija, artritis, reumatizam, bronhitis, astma. Nacin primjene Uzima se na isti nacin kao i crna rotkva (vidjeti tamo). Primjena u narodnoj medicini Rotkva se siroko primjenjuje u narodnoj medicini. To je jedan od najdrazih lijekova za lijecenje zucne kesice i zucnih puteva, a zatim za lijecenje brohitisa, hripavca i astme. Jedan prijatan pripravak se dobije na taj nacin da se rotkva izdubi, na donjem kraju napravi se mali otvor, pa se unutrasnjost napuni medom. Tako napunjene rotkve stave se u neki sud i uskoro kroz onaj otvor

147 pocinje da istice sok. Taj sok potpomaze izlucivanje sluzi i umiruje hripavac (Willfort). Osim toga, taj se sok odlicno moze upotrijebiti za lijecenje jetre, zucne kesice i zucnih puteva. Danas sve vise i medicina rotkvi priznaje ljekovita svojstva. Napomena Rotkvu povrtnicu ne treba upotrebljavati kod upale zeluca i crijeva. Takoer je ne treba soliti. Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1988. Americko izdanje. Str. 193-194.

SALATA (LETTUCE)

Lactuca sativa (Linné) ­ Compositae (Asteraceae) - Glavocike Drugi nazivi: vrtna salata, pitoma locika, marulja, salata. Salata je kultivisana, ope poznata biljka koja se bere za jelo prije cvjetanja. Uzgaja se u citavoj Evropi. Pored ovoga kultivisanoga oblika salate, postoje i samonikli oblici u prirodi: locika (Lactuca perennis), locsina (Lactuca scariola, L.) za koje treba rei da su u bioloskome smislu vreijednije od vrtne salate. Tako prema nekim podacima divlji oblici sadrze 7 do 10 puta vise vitamina C i provitamina A. Istina ovi divlji oblici su vise gorki, ali i to se da popraviti. Osnovni hemijski sastojci biljke Najvaznije ljekovite tvari u salati tako su dobro komponovane da je treba upotrebljavati svakodnevno. Od minerala, odnosno mineralnih soli, sadrzi: zeljezo, kalcij, fosfor, jod, mangan, cink, bakar, natrij, hlor, kalij, kobalt, arsen i sulfate. Sadrzi vitamine: A, B, C, D i E kao i karotin. Bogata je organskim kiselinama. Sadrzi laktuin, laktucerin, laktucin, laktuinsku kiselinu, laktukapigrin, asparagin, hiosciamin. Laktuin i derivati djeluju kao i opijum, ali su potpuno neskodljivi. Svojstva biljke U odnosu na jetru, salata, odnosno sastojci salate, vrse drenazu. Jos su u stara vremena ljudi znali da je salata blagi sedativ, zahvaljujui sastojcima koji djeluju slicno opijumu. Zbog toga je odlicna kod nesanice, kaslja, protiv grceva, astme, i nervnih uzbuenja. Iz ovoga proizilazi da salatu treba prvenstveno uzimati pred spavanje, uz veceru ili jos bolje kao iskljucivo vecernje jelo. O ovome bi prvenstveno trebali voditio racuna svi koji imaju problema sa jetrom, jer pored dobroga sna, salata bi vrsila i svoje zadatke u odnosu na jetru. Jos mnogo lijepoga moze se kazati o salati. Hlorofil iz salate djeluje kao poviseni krvni prisak. Svjeza salata je voluminozna, sto ima posebnoga utjecaja na praznjenje organizma. Stolica postaje voluminozna, mehka, sto izaziva prazenjenje bez ikakvih napora i posljedica. Proizilazi da oni koji imaju hronicni zatvor, trebaju svakodnevno, barem u sezoni, konzumirati salatu. Zbog sadrzaja u mineralima, salata je odlican remineralizant. Posto sadrzi i natrija i hlora, nije je potrebno posebno soliti, sto dovodi do toga da se ne osjea ze. To je posebno vazno kod nakupljanja tecnosti u organizmu. Salata je takoer i hipoglikemijant pa se moze preporuciti kod seerne bolesti itsl. Indikacije Kongestija jetre, zutica, seksualna uzmemirenost, psihastenija, isomnija, demineralizacija, bronhitis, astma, dijabetes, bubrezni kamenci, nefritis, konstipacija. Nacin primjene Najbolje u vidu salate, posebno ako postoji mogunost da se izmijesa sa divljim oblicima. U salatu treba sipati dosta ulja, najbolje maslinovog, sasvim malo soli, i to po mogunosti morske, malo sireta, najbolje jabukovog ili vinskog, a od zacina kod oboljenja jetre posebno se preporucuje kurkuma. Ova smjesa treba se dobro izmijesati.

148 Napomena Oboljeli od jetre treba ovu salatu pojesti kao jedino jelo pred spavanje.

SARGAREPA

Daucus carota (Linné) ­ Umbeliferae (Apiaceae) - Stitarke Drugi nazivi: mrkva, zuta repa, merlin, stidak. Postoji divlji, odnosno samonikli i gajeni oblik sargarepe. (Daucus carota var. sativus). Kod divljega oblika korijen je bijel, vretenast i zilav. Kod kultivisanog oblika, sargarepe, korijen je mesnat i socan, u zavisnosti od sorte manje-vise konican, naracnastocrven, ponekad zut ili bijel. Ukoliko se kod kultivisanoga oblika podrezivanjem sprijeci cvjetanje, dobije se posebno velik i socan korijen. Kultivisani oblik sargarepe je dvogodisnja zeljasta biljka suplje stabljike koja naraste i do 80 cm. Obicno cvjeta od juna do jula, dok plodovi sazrijevaju u septembru. Listovi su dvostruko do cetverostruko perasto narezani, tamnozeleni. Za drogu se upotrebljavaju plodovi (Fructus Dauci sativi) koji su maleni, tamnozeleni plodii sa aromaticnim mirisom i oporim, pomalo gorkim okusom. Isto tako upotrebljavaju se i listovi sargarepe. Meutim, najvazniji dio biljke je korijen sa vrlo finim karakteristicnim mirisom. Okus je prijatan, blag i sladak. Nalaziste biljke Gajena mrkva po vrtovima voli dobro gnojeno, svjeze i rastresito zemljiste na suncanom polozaju. Osnovni hemijski sastojci biljke Plod sadrzi etersko ulje (a-pinen, cineol, 1limonen, bisabolen, kariofilen). Sjemenke sadrze, takoer, flavonoide (suma flavonoida naziva se daukarin, Daucarinum), masno ulje, daukosterin. Listovi sadrze pirolidina i daucina, a cvjetii flavonoide (kvarcetin) i nekih drugih jedinjenja. Korijen sargarepe sadrzi velike kolicine karotinoida (karotini, fitoen, likopin i fitofluen) iz kojih nastaje vitamin A, zatim vitamine B1, B2, B5, B6 i vitamin C, masna i etericna ulja, flavonoide, antocianide, seer, vitamine E i H, te mnoge mineralne soli; zeljeza, fosfora, kalciju, natrija, kalija, magenzija, arsena, mangana, sumpora, bakra, broma, zatim asparagina, sluzastih materija i skroba. Svojstva biljke Obzirom da se radi o izuzetnoj biljci, treba navesti slijedee: daukarin izdvojen iz plodova primjenjuje se kod hronicne koronarne insuficijencije, arterioskleroze i pojave stenokardije. Korijen sargarepe smatra se za najveeg prijatelja organa za varenje kao regulator. Osnovna funkcija u odnosu na jetru je da razblazava zuc. Osim toga, sargarepa je remineralizant, opi tonikum, faktor rasta, sredstvo protiv anemija, depurativ, diuretik, pektoralno sredstvo, itd. Indikacije Insificijencija jetre i zuci. Astenija i anemija, demineralizacija, problemi sa arstom, enterokolitis, unutrasnje infekcije, dijareja, posebno kod djece, konstipacija, ulkus (gastroduodentalni), hemarogij, reumatizam i kostobolja, arterioskleroza. Nacin primjene Istruze se svjez korijen sargarepe, malo zasladi medom i tako jede. Ili se iz istruganog korijena sargarepe iscijedi sok, 50 do 500 ml dnevno ve prema uzrastu. Jedan posebno upotrebljiv i punovrijedan preparat kojeg lahko moze da pripravi svaki oboljeli na jetri ili zuci je tzv. Oslodorucak: u 2 dcl mlijeka treba navecer namociti toliko zobenih pahuljica da se dobije kasasta konzistencija. Ujutro u ovu kasastu smjesu treba naribati komad sargarepe, dobro promijesati i jesti, eventualno uz dodatak malo meda. Ako se u ovu kasu dodaje med, preporucljivo je da to bude med od ruzmarina. Oficijelna prema: Brit. Herb. Pharm (1983).

SPAROGA

149

Asparagus officinalis (Linnéé) ­ Convallariaceae Drugi nazivi: spargla, vilina metla, pitoma sparoga, betricia. To je trajna zeljasta biljka visine i do 120 centimetara. Ima kratak, vodoravan, drvenast i jako razvijen korijen. Iz korijena potjeraju u proljee zeljasti, tanki izdanci sa ljuskastim listiima. To je prvo proljetno povre. Cvjetovi su bijeli ili zelenkastozuti, a plodovi­cvenkaste bobe velicine graska. Mladi izdanci cijene se kao vrlo ukusno povre, a prikupljaju se u aprilu i maju, tako da se odsijecaju 20-tak centimetara ispod povrsine zemlje. U jesen se vadi i korijenje. Izdanci sparoge su slatkasa okusa, specificnog slatkastog mirisa. Nalaziste biljke Osim sto se uzgaja u kulturi ne samo kao jestiva ve i ukrasna biljka, moze se nai i kao samonikla po mnogim nasim krajevima i to poglavito na pjeskovitom ili kamenitom tlu. Neke druge vrste sparoga kao sto su sparozina (Asparagus acutifolius L.), morska spargla (Asparagus maritimus, L) takoer se upotrebljavaju za jelo i u primorju se smatraju za ukusnije i zdravilje od kultivisane sparoge. Osnovni hemijski sastojci biljke Kao i kupus, mladi izdanci za jelo sadrze 90% vode, nesto malo vitamina C i karotina. Osim toga u biljci je otkriveno etersko ulje, asparagin, tirozin, vanilin, arsen, jantarna kiselina, zeljezo, fosfor, kalcij, mangan, nesto seera i prema nekim podacima metil-merkaptan. Svojstva biljke Sparoga ureuje funkcije jetre, bubrega i plua. To je tipican depurativ i diuretik, laksativ i reumineralizant. Odlicna je i za dijetalnu ishranu bolesnika od seerne bolesti. Indikacije Insuficijencija jetre i bubrega, hronicni bronhitis. Bubrezni kamenci, anemije, demineralizacija, dijabetes. Nacin primjene Primjenjuje se kao i veina drugog povra, najbolje sa puterom ili vrhnjem koje znatno upija pa se dobije vrlo kaloricna hrana. Jedan primjer za corbu od sparoge: posebno skuhati teleu supu, 125 grama svjezih oljustenih i opranih sparoga kuhati u slanoj vodi 30 minuta. Prethodno ih isjei na komade duge 4 cm. Zatim ih staviti u teleu supu i zagrijati do kljucanja. Kada je supa prokljucala, u nju sipati 2 dcl. kiselog mlijeka ili pavlake u kojem je razmueno jaje. Ili: ocisene sparoge kuhati u slanoj vodi 20 minuta. Povaditi ih i kada se ocijede od vode, poslagati u kalup koji je namazan puterom. Naon toga preliti sparoge sa puterom i parmezanom i pei u penici 10 minuta. Primjena u narodnoj medicini Podanak sparoge koji je izvaen u jesen, ako se skuha u vodi, posjpesuje rad jetre, odstranjuje zuticu i cisti bubrege i mjehur (prema Willfortu). Napomena Nakon upotrebe sparoge mokraa ima svojstven miris sto je potpuno normalno. Meutim, neke osobe ne podnose sparogu, preosjetljivost se javlja ve kod mirisanja sparoge, sto izaziva kihanje, suzenje i pojave slicne astmi. To je dovoljan znak da takve osobe ne smiju upotrebljavati sparogu na bilo koji nacin. Nije preporucljivo ni pretjerano uzivanje sparoge jer moze izazvati hematuriju.

ZACINSKO BILJE

150

ANIS (AIXIS)

Pimpinela anisum (Linn) ­ Umbellifeae (Apiaceae) - Stitarke Drugi nazivi: anis, anaton, aniz, laski janez. Anis je jednogodisnja zeljasta biljka visine do 60 centimetara. Korijen je tanak i prodire u zemlju i do 60 centimetara. Iz korijena izbija okrugla stabljika, puna, po cemu se razlikuje naprimjer od kukute, sto je posebno vazno, jer je kukuta otrovna biljka. Droga se, meutim, dobija od biljke uzgajane u kulturi pa je takva mogunost zamjene minimalna. Lise duz razgranate stabljike je trojako. Donje je na dugim peteljkama, okruglasto i po obodu krupno nazubljeno. Srednji listovi su, takoer, na peteljkama u vidu jelenjih rogova, po obodu, takoer, krupno nazubljeni, dok su gornji sjedei, lancelasti. Listovi su bijeli i sitni. Udruzeni su u stitaste cvasti. Biljka obicno cvjeta od juna do jula. Plodovi sazrijevaju u avgustu. Za drogu se prikupljaju plodovi kultivisanog anisa i to kada su potpuno zreli (Fraktus Anisi vulgaris ili Semen Anisi). Miris droge je aromatican, karakteristican, okus slatkast. Nalaziste biljke Anis potjece iz istocnog Sredozemlja. Meutim, droga se dobija samo od gajene biljke. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga, odnosno sjeme anisa, u prvome redu sadrzi etersko ulje (Aetheroleum Anisi) koje se dobija destilacijom vodenom parom. Vrlo je prijatnog mirisa. Glavni sastojak je anetol, zatim mentilhavikol, aldehid anisove kiseline, acetaldehid, anisova kiselina, anis keton, jedan anisom alkohol. Takoer sjeme sadrzi masnoga ulja i do 28%. Svojstva biljke Kao i neke druge stitarke, naprimjer kim, anis je u prvome redu karminativ, stomahik i astispazmodik. Prema nekim podacima djeluje i kao holagog i holeretik. Djeluje stimulativno, pa mu se pripisuje da je i afrodizijak. Djeluje kao diuretik, a takoer kao galaktogen. Ulje anisa djeluje kao lagano sredstvo za lakse iskasljavanje kod katara gornjih disajnih puteva, bronhitisa i drugih oboljenja organa za disanje. Indikacije Isuficijencija jetre i zuci. Meteorizam, aerofagija i dispepsije na nervnoj bazi. Problemi sa varenjem hrane, kao i migrene zasnovane na degistivnim smetnjama. Bronhitis i astma. Nedostatak mlijeka kod dojilja. Oligurija (posebno kod oboljenja jetre). Nacin primjene Obicno se jedna kafena kasika anisa prelije sa 2 dcl. kljucale vode. Nakon 10 minuta treba procijediti i piti poslije svakog obroka. Pripremi se alkoholat od anisovog ulja: 2 grama ulja (Aethoroleum Anisi) treba otopiti u 98 posto grama 90% alkohola. Uzima se 3 puta po 3 grama poslije jela. Tinktura se dobije tako da se dio sjemena anisa isitni i stavi u 5 dijelova 90% alkohola. Nakon 10 dana, uz cese mukanje tinkture se odlije. Uzimati 1 do 3 grama dnevno prije jela. (Smjesu tinktura protiv nadzimanja (karminativ) vidjeti pod Kim). Primjena u narodnoj medicini Anis i ulje od anisa cesto se upotrebljavaju u narodnoj medicini za ugrijavanje, jacanje i otvaranje utrobe. Smatra se da je dobar, i tako se i upotrebljava, za oboljenja jetre, plua, maternice, te kod vodene bolesti. U narodnoj medicini, pored sjemena upotrebljava se i korijen anisa za cisenje krvi i jacanje zivaca. Napomena Najbolje je, ipak, kod oboljenja jetre anis upotrebljavati kao zacin za kolace, kompote od voa - jabuke, sljive i slicno. Anis je oficinalan prema farmakopeji bivse Jugoslavije: upotrebljava se Aetherolemu Anisi. Takoer i prema: B.P. (1980), Brit. Herb. Pharm (1983).

151 Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje str. 82.

BIBER

Piper nigrum ((Linn) ­ Piperaceae -Bibernjace Drugi nazivi: papar, crni biber, crni papar, karabiber To je dugovjecna povijusa koja se penje uz drvee ili potporne kolice. Porijeklom je iz Indije. Plodovi su okrugli, a rastu na 10-14 centimetara dugom plodistu, na kojem se nalazi obicno 20-30 boba. Bobe imaju razlicitu boju (zelena ­ crvena-zuta) ve prema tome koliko su zrele. Mogu se nai kod nas obicno dvije vrste bibera: crni i bijeli. Crni biber se dobija od nezrelih boba, susenjem. Susenjem droga mijenja boju u crnu, odnosno crnosmeu, i dobro se smezura. Bijeli biber dobija se iz zrelih ili gotovo zrelih boba sa kojih se ljusti kora, odnosno kozica, i tek tada susi. Nalaziste biljke Biber je porijeklom iz Indije, odakle se kasnije prosirio po tropskoj Aziji i Juznoj Americi. Danas se najvise uzgaja u Indiji, Indoneziji, Sri Lanki, Brazilu i Madagaskaru. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga, kao najvazniji sastojak, sadrzi etersko ulje cija kolicina varira od 1 do 2,5 %, sto zavisi od vrste i kvaliteta. Drugi vazan sastojak je alkaloid piperin kojeg ima i do 9%, zatim jedan fitosterol, smole, dosta skroba i nesto masnoga ulja. Svojstva biljke Alkaloid piperin, od kojega potjece ljutina bibera, iritira sluznicu zeluca i tako potpomaze digestiju. Osim toga snizava i tjelesnu temperaturu. Smatra se da male doze bibera dobro djeluju i na funkcije srca. Indikacije Biber se malo upotrebljava kao ljekovita biljka, ali se ovdje posebno navodi iz slijedeeg razloga: ishrana bolesnika na jetri manje-vise je neukusna, u prvome redu zbog nedostatka soli. Da bi se koliko-toliko poboljsao ukus hrane, slobodno se moze dodati mala kolicina bibera. Posebno ovo vazi ako se dodaje u smjesi sa ostalim zacinima koji blagotvorno djeluju na jetru. Nacin primjene Cist samljeven biber moze se dodati u hranu ali u vrlo maloj kolicini radi poboljsanja okusa hrane, a zatim radi pospjesenja digestije, kao stomahik.

BIJELI LUK

Allium sativum (Linn) ­ Liliaceae - Ljiljani Drugi nazivi: saransak, cesnjak, cesan luk, lukac. "Razni naucari i prakticari dosad su iznasli i saznali da je bijeli luk i crni luk pun ne samo hranjivih sastojaka koji su neophodni za nase tijelo i umovanje nego i da su oba ova luka u isto vrijeme i ljekarija protiv vise bolesti". (V.Pelagi) "Malo je nasih domaih biljaka kojima se pridaje tolika vaznost i u koje se ima tako nepokolebljivo povjerenje kao prema bijlom luku". (J.Tucakov)

152 U nasem narodu to je lijek za sve, cak i protiv zlih duhova, uroka i magija. U saroj induskoj medicini bijeli luk je neobicno cijenjeni lijek, cak i kao ljubavni napitak. U starome Egiptu bijeli luk je igrao neobicno vaznu ulogu, tako da se spominje i kod polaganja zakletve. Dakle, smatrao se za svetu i cudotvornu biljku. Stari Grci su ga zvali "srmdljiva ruza". Francuzi ga ubrajaju u "cetiri velicanstvena": bijeli luk, limun, sargarepa i macina dusica. Osnovni hemijski satav bijelog luka Bijeli luk sadrzi do 0,3% alina, jedne aminokiseline, koja pod djejstvom enzima prelazi u alicin, koji daje dobro poznati ljuti okus. Osim toga, etersko ulje sadrzi aromaticnih laktona, dva kristalna spoja slicna sitosterinu, saponine i nekoliko polisulfida. Sadrzi sumpora, joda, silicija, cinka i selena. Alicin i garlicin odlikuju se antibiotickim osobinama. Svojsva bijelog luka Preparati bijeloga luka nalaze siroku primjenu u medicini mnogih zemalja svijeta. U odnosu na jetru bijeli luk pokazuje pozitivan efekat kod mnogih oboljenja (hronicni hepatitis, holangitis, holecistitis). Posebno su poznata njegova baktericiodna svojstva zbog sadrzaja alicina i garlicina (Torotsev i Filatova). Znaci da je bakteriostatik. Preparati bijelog luka ili jos bolje sam bijeli luk, snizavaju krvni pritisak, normalizuju sadrzaj holesterina u krvi, sprjecavaju arteriosklerozu. Primjenjuje se kod atonije zeluca, kolitisa. Bijeli luk je jedan opi stimulator, posebno kardiotonik i tonik za organe varenja, antispazmodik, aperitiv, hermifug itd. Posebno teba napomenuti da je bijeli luk preventivno sredstvo za kancerozna oboljenja (A. Lorand). Indikacije U odnosu na jetru: hronicni hepatitis, holangitis i holecistitis. Prevencija i tretman infektivnih oboljenja (npr. epidemija gripa), dijareja, dizenterija, hronicni bronhitis, tuberkuloza, gangrena (Loeper i Lemaire), gripa, astma, emfizem. Arterijalna hipertenzija, arterioskleroza, reumatizam, oligurija, hidrops. Bubrezni kamenci, crijevni paraziti. Nacin primjene Stari Grci neobicno su cijenili bijeli luk, ali su zabranjivali pristup u hramove i uope tamo gdje se okuplja mnogo ljudi, onima koji su ga jeli. O tome treba i danas voditi racuna. Bijeli luk treba konzumirati uvijek, ako se poslije toga nee doi u dodir s ljudima, i to najmanje 24 sata, npr. Za vrijeme vikenda i sl. radi odrzavanja dobrog opeg zdravstvenog stanja. Kod ostalih oboljenja potrebno je takoer upotrebljavati svjez bijeli luk, bez obzira da li e se doi u dodir sa ljudima, jer zdravlje je ipak najprece. Da bi se koliko toliko suzbio neugodan miris, bijeli luk treba izmijesati sa jednakom kolicinom persuna ili celere i malo maslinovog ulja, pa tako upotrijebiti. Takoer, za suzbijanje neugodnog zadaha, treba sazvakati nekoliko zrna kafe, anisa, kima i sl. (H.Leclerc) ili jednu jabuku, korijen persuna i sl. Drugi nacin primjene bijeloga luka je u kulinarstvu, gdje sluzi kao jedan od najcesih i najomiljenijih zacina za mnoga jela. Pri ovoj upotrebi treba voditi racuna da se suvise ne izlaze povisenoj temperaturi. Akademik Jovan Tucakov prenosi jedno iskustvo iz narodne medicine: "Bolesnu dzigericu ovako lece: bolesnik treba svaki dan izjutra, uvece i u podne da jede pomalo belog luka i slanine. Da mu to ne bi dosadilo i da mu se jelo ne ogadi, bolesniku treba davati i kiselog mleka. Leti davati salatu od mladih krastavaca s kiselim mlekom i belim lukom, umesto vode da pije caj od hajducke trave. To bolesniku otvara apetit, bolje jede i brze ozdravi". Oficijelan prema: B.P. C. (1949), Brit, Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Commplete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje str. 134.

CELER (CELERY)

153

Apium graveolens (Linn) ­ Umbelliferae (Apiaceae) - Stitarke Drugi nazivi: pitomi celer, ak, ereviz, selin. Postoji samonikli, divlji celer koji najvise raste pored mora. Koristi se gajeni celer. To je dvogodisnja zeljata bilja, visine i do metar. Korijen je mesnat, gomoljast. Stabljika je razgranata sa sjajnim listovima. Cvjetovi su u obliku stita. Obicno cvjeta od aprila do septembra. Za drogu se upotrebljava korijen (Radix Apii), koji se vadi u oktobru prve godine, zatim biljka (Herba Apii) koja se prikuplja od maja do kraja avgusta i plod celera (Fractus Appi). Citava biljka je karakteristicnog, aromaticnog mirisa, zacinskog prijatnog okusa od etericnog ulja (Oleum Appi). Svi dijelovi biljke mogu se osusiti, korijen isjeckan na krupnije komade. Osusene dijelove biljke treba cuvati u dobro zatvorenim posudama na tamnome i hladnom mjestu. Ne preporucuje se upotrebljavati divlji celer ni kao zacinsku, ni kao ljekovitu biljku. Nalaziste biljke Kao zacinska biljka uzgaja se u Evropi od 18 stoljea. Kod nas se gaji u povrtnjacima. Osnovni hemijski sastojci biljke Svi dijelovi biljke sadrze etersko ulje, korijen najmanje, a sjeme najvise. Smatra se da biljka sadrzi i jedan alkaloid ­ apiin, te holin asparagin. Sadrzi vitamine A, B i C, zatim minerale i mineralne soli magnezija, mangana, kalija, natrija, zeljeza, fosfora, kalcija, joda i bakra. Svojstva biljke Celer ureuje funkcije jetre. Sluzi kao aperitiv, stomahik, sredstvo za jacanje zivaca, remineralizant, protiv skorbuta, depurativ, regenerator, diuretik, anstiseptik, antireumatik itd. Afrodizijak (stimulise seksualnu aktivnost). Indikacije Insuficijencija jetre, zucne kseice i zucnih putova. Demineralizacija, skrofuloza, kamen u bubrezima i mokranim putovima, polna nemo, plune infekcije. Nacin primjene Celer je aromaticni zacin. Prije svega, sve dijelove celera, posebno korijen i list, treba upotrebljavati svjeze, odnosno sirove, u salatama, sa povrem u supama (u ovome slucaju celer se dodaje pri samom kraju kuhanja). Celer paradajz i saragarepa se samelju i iscijedi sok koji se sasvim malo zasoli. Jedan fin zacin za supe sa celerom dat je kod persuna (vidjeti: persun). Za supe od povora, kao vrlo pikantan zacin preporucuje se smjesa od jednakih dijelova listova celera, persuna, majcine dusice i vrijeska. Taker, osusene, ove biljke mogu se sitno isjeckati, odnosno zdrobiti ili samljeti u prah i izmijesati, pa zatim upotrijebiti kao fini zacin. Posebno se kao stalni zacin na stolu moze preporuciti smjesa soli i celera: osuseni list i korijen celera fino se samelju u prah i izmijesaju sa jednakom kolicinom soli. Mogu se upotrijebiti kao zacin za sve supe, corbe, povre, jela od mesa isl. Primjena u narodnoj medicini Celer se siroko primjenjuje u narodnoj medicini kao sredstvo koje tjera mokrau (diuretik), sredstvo za jacanje i pobuivanje apetita, protiv kaslja, zatim kod koznih oboljenja. Oficijelno sjeme: B.P.C. (1949), Brit, Herb. Pharm (1983).

CIMET

Cinnamomum zeylanicum ­ Lauraceae ­ Lovorike Drugi nazivi: Pravi cimet, Cejlonski cimet. Postoje mnoge vrste cimeta iz zapadne Indije i Azije te kineski cimet (Cinnamomum cassia), ali onaj kome mi govorimo - Cinnamomum zeylancum, zbog svoga etarskog ulja i okusa, dolazi na prvo mjesto. Zato ga i zovemo pravi cimet. Upotrebljava se hiljadama godina kao zacinska i ljekovita biljka.

154 Amerikanci (A. Peirce i dr.), inace skrti u ocjenjivanju ljekovitog bilja, daju mu najboju ocjenu ­ 1, koja se odnosi na njegove ljekovite kvalitete. Upotrebljavali su ga stari Egipani i Kinezi. I danas se cimet u medicini upotrebljava u iste svrhe. No, o tome kasnije. Nalaziste biljke Cejlonski cimet kultivise se svuda u tropskim krajevima; Orijentalnoj Indiji, Antilima, Javi, Madagaskaru, Sejselskim otocima, te Kini. Osnovni hemijski sastojci droge Na prvome mjetu to je etericno ulje. U kori cimeta ima 40-50% cinamom aldehida, 4-10% eugenola, benzaldehida, kuminaldehida, pinena, cineola, felandrena, furfurola, cimena, linalola i mnogo drugih. Hemijski sastav lista je drugaciji, npr. eugenola 80-96% kao eugenol acetata, 3% cinamom aldehida i mnogo drugih. Svojstva biljke odnosno droge Prije svega to je stimulator cirkulacije, srca i respiracije. Eupeptik (potpomaze digestiju), antiseptik, antiputritid, ubija Eberthove bacile u dozi 1/300, karminativ, stomahik, antispazmodik, antiseptik, antidiareik, afrodizijak, izaziva blago snizenje temperature, lucenje sline iz nosa, potpomaze suzenje. Osim toga kod vanjske upotrebe - protiv parazita. Indikacije Jedan blagotovran lijek za ,,cisenje" jetre od razlicitih toksina topivih u mastima, te otpadnih u vodi topivih materijala. Infekcije probavnih organa npr. kolere, atonije zeluca, losa probava, unutrasnji paraziti. Poboljsava kretanje u digestivnom traktu, etericno ulje djeluje kao karminativ oslobaajui gasove. Biljka je ljekovita prema Britanskoj Herbalnoj farmakopeji i Njemackoj Komisiji E. Dalje slijedimo ova dva izvora. Prema British Herbal Pharmacopeia (1983) upotrebljava se kod Flatulente dispepsije. Anoreksije, Intestinalnih kolika, Djecje diareje, Obicne prehlade i Influence. A prema Njemackoj Komisiji E kod gubitka apetita, poremeaja probave hrane, kao sto su umjerena stanja gastrointestinalnog trakta, naduvenost stomaka i vjetrovi (str. 110). Kontraidiciran je kod alergija i trudnoe. Mogu se pojaviti i alergijske reakcije na kozi. Doziranje Dnevna doza 2-4 gr. Ili 0,05 -0,2 etarskog ulja i odgovarajuim preparatima. Nacin primjene Odsjei komad kore za caj. Etarsko ulje kao i ostali galenski preparati za internu upotrebu. Za "cisenje" preporucujemo slijedeu cajnu mjesavinu kada je jetra u pitanju: - 500 ml vode, - komad umbira od 5 cm. svjez - cijeli limun, - 4 karanfilia (Syzygium aromaticum L.) - stapi cimeta duzine 3 ­ 5cm - prstohvat praha orascia ili kardamona. Isjeckati umbir stinije i provui ga kroz sokovnik i procjediti u limunov sok. To izmjesati s vodom (4 karanfilia) i cimetom. Polako kuhati (krckati) oko 15 minuta. Skinuti s vatre, dodati orasci ili kardamom. Moze se zasladiti s malo meda ili sirovog seera, ako se zeli, inace ne mora. Tekui ekstrakt kore cimeta zaustvlja razmnozavanje obicnih infektivnih organizama kao sto su Candida albicans, Escherichia coli i Staphylococcus aureus, koji se nalaze u svakom organizmu, u jednoj stabilnoj ravnotezi sa tzv. "dobrim" bakterijama ili Provioticima, sve dotle dok se ta ravnoteza ne narusi.

155 Ono sto treba rei je da se ne smije pretjerivati sa uzimanjem kore cimeta. Neprijatni simptomi koji se mogu javiti su ubrzan puls i ubrzano disanje, preznojavanje i poremeaj intestinalnih funkcija, te utjecaj na centralni nervni sistem. Umjerene kolicine etarskog ulja mogu izazvati iste reakcije.

CRNI LUK (ONION)

Allium cepa (Linn) ­ Liliaceae- Ljiljani Drugi nazivi: luk, crveni luk, kapula, kromiti luk. "Mi treba da naucimo, da ubedimo narod da je grdna srmatoa za svaku kuu koja nema dovoljno luka u svojoj gradini, a jos vee ruglo za one porodice koje kupuju luk u varosi". (V.Pelagi). Hrana koja je jos u anticko doba procijenjena kao odlicno diureticno srdstvo, luk je faktor zdravlja i dugog zivota (Dioskorid, Plinije, Galen). Osnovni hemijski sastojci biljke Sadrzi seer, vitamine A, B i C, mineralne soli natrija, kalija, fosfata i nitrata, zeljeza, sumpora, joda, silicija, fosforne kiseline, siretne kiseline, etericno ulje (Alilpropildisulfid kao glavni sastojak i druge, vise sulfide), glikokinin, oksidaze, merkaptane, flavonoide (spireozid, peondin 3arabinozid) saponine, itd. Listovi luka sadrze vitamin C, seer, karotin, limunsku i jabucnu kiselinu i etersko ulje. Svojstva biljke Luk je dobar zbog prisustva isparljivih, biloloski aktivnih materija ­ fitoncida, a onda i drugih bioloski vrlo aktivnih materija. Luk je opi stimulator (jetre, nerava, bubrega...) jak, gotovo drastican diuretik, koji ne ostavlja posljedice, a otapa i ureu i hloride. Sredstvo je protiv reume i skorbuta. Antiseptik je i sredstvo protiv infekcija. Protiv stafilokoka luk se ponasa kao antibiotik (L.Binet), pomaze sekretorna lucenja, ekspektorant, digestiv (posebno za proizvode od brasna), sredstvo protiv skleroze i tromboze. Smatra se da je crni luk i afrodizijak i to je misljenje vladalo kod starih arapskih mislilaca. U tom smislu, u danasnje vrijeme. ponovo ga je aktuelizirao Hull Walton. Luk je sredstvo za regulaciju sadrzaja seera u krvi zbog prisustva glikokinina. Lagani je hipnotik, poslije koga se dobro spava itd. Ako se sve ovo ima u vidu, nije cudo sto su ga za vrijeme gradnje Koepsove piramide Egipani potrosili u velikim kolicinama zajedno sa bijelom lukom, da bi se radnici odrzali zdravi i u dobroj fizickoj kondiciji. Indikacije Astenije, posebno fizicki i intelektualni zamor. Smetnje u razmjeni materija, oligurija, zadrzavanje tekuina (edemi, ascites, perikarditis), hidrops, azotemija, hloruremija, zucni kamenci, dijereje, genito-urirarne infekcije, raspiratorni problemi (nazebi, bronhitisi, astma, laringitis), gripa, digestivna atonija, problemi sa lucenjem zlijezda, gojaznost, arterioskleroza, prevencija tromboza, nemo, dijabetes, intestinalni paraziti. Nacin primjene Svjez luk, takav kakav jeste, ili macerisan nekoliko sati u maslinovom ulju, pa uzet kao salata. Nije potrebno zuriti - so dodati neposredno prije upotrebe, i to malo. Luk treba dodavati u sve alate, u sva variva, u sve supe i corbe. Ovdje je potrebno napomenuti d se luk ne smije dugo kuhati da ne ispare biloski aktivne materije. Luk treba dodati pri samom kraju kuhanja. Protiv zucnih kamenaca: isjeckati veliku glavicu luka, dodati 4 supene kasike maslinovog ulja i 1,5 dcl vode, kao i 40 grama svinjske masti. Staviti to na vatru i uz mijesanje drzati 10 minuta da se sve skasi. Ovo se radi navecer, 2 sata nakon toga

156 popiti u krevetu jednu solju caja od frangule (vidjeti tamo) koji se priprema na slijedei nacin: 2 do 5 grama kore od frangule (kora dobro osusena) preliti sa 2 decilitra hladne vode. Ostaviti da stoji 4 do 6 sati, zatim zagrijati do kljucanja. Procijediti i popiti. Ovaj postupak provodi se jednom godisnje (Valnet). Ili: sitno sijeckani luk drzati 3 do 4 sata u toploj vodi, procijediti i piti ujutro na prazan stomak sa nekoliko kapi limuna. Luk nadima crijeva, osim toga, od luka dah postaje neugodan pa ga R. Gostuski preporucuje ovako: svjez luk izgnjeciti i potopiti u istu kolicinu (po tezini) 90% alkohola i drzati u njemu 10 dana. Ta otopina uzima se u kolicini od 3 do 5 kasikica dnevno. I ovo: sirovoga luka 200 do 300 grama, meda 100 grama i bijeloga vina 600 grama. Luk prethodno treba izgnjeciti kao kasu i propustiti kroz platno da se dobro izmijesa sa medom i vinom. Uzima se jedna supena kasika 2 do 4 puta dnevno. Napomena Vlada misljenje da crni luk ne treba u hranu ii s bijelim lukom, jer zajednicki mogu izazvati bolove u trbuhu, nadimanje i sl. Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs. 1998. Americko izdanje str. 176-177.

DRAGUSAC

Nasturtium officinale (R.Brown) Cruciferae (Brassicae) - Krstasice Drugi nazivi: ugas, potocarka, vodena kresa, krstovnik. To je trajna zeljasta bilja koja puzi po tlu ili pliva po vodi. Moze biti dugacka i do 2,5 metara. Stabljika je uglasta i suplja, clankovita i na tim clancima izbijaju korjencii. Ima tamnozelene, sjajne i socne listove. Cvjetovi su bijeli i sitni, udruzeni na vrhu stabljike u zidasti cvat. Cvjeta od maja do oktobra. Prikuplja se list i vrsci biljke (Herba Nasturtii) u jesen do kraja proljea, kasnije kada biljka procvjeta u ljeto, postaje po okusu preostra. Biljku treba upotrebljavati sasvim svjezu, jer stajanjem i susenjem gubi svoja ljekovita svojstva. Biljka sakupljena na opisani nacin je omiljeno povre u nekim zemljama zbog posebno finog, ostrog i pomalo nagorkog okusa. Nalaziste biljke Rasprostranjena je po citavoj nasoj zemlji, po potocima, izvorima, po obalama rijeka. Voli cistu tekuu vodu. U stajaicama gotovo da i ne uspijeva. Ponegdje se uzgaja. Osnovni hemijski sastojci biljke Glavni sastojak je sumporni heteroizid glikonsturciin. Sadrzi mikroelemente i minerale: zeljezo, fosfor, mangan, arsen, bakar, cink, jod, kalcij. Vitamine; A, B, C, E i PP, te karoten i gorke materije. Svojsva biljke Dragusac se posebno preporucuje kod zucnih kamenaca i drugih oboljenja zucne kesice, a zatim kod sklonosti ka oboljenjima jetre. Zbog svog hemijskog sastava, biljka je holagog, aperitiv, tonikum, remineralizant i sredstvo protiv skorbuta. Od ostalih osobina treba napomenuti da je to depurativ, diuretik, kao i sredstvo za regulaciju seera i krvi. Ekspektorant je i fermifug. Dakle, vrlo sirok dijapazon djejstva koji se dosta rijetko susree. Mogu se nai podaci da je to i antikancerozno sredstvo (Binet). Indikacije Zucni kamenci, sklonost kao oboljenjima jetre. Opa slabost, anemija i astenija, skorbut, tuberkoloza, bronhitis, bubrezni kamenci i problemi sa mokranim putevima, reumatizam, crijevni paraziti, dijabetes i kancerozna stanja. Nacin primjene Kao prijatan i pikantan dodatak jelima, odnosno uz jela: dobro opranu biljku treba sitno isjeckati, dodati nastruganog hrena, malo soli, malo maslinovog ili drugog ulja, vinskog ili jabucnog sireta. Ili: 50 do 150 grama svjeze iscijeenog soka u toku dana se pije se sa malo vode. Biljku treba prvo u toku jednog sata potopiti u slanoj vodi. Nakon toga sol isprati i bez cijeenja vode, samljeti na

157 masini za meso, zatim iscijediti sok. Najbolje je dragusac ipak pripremati kao dodatak drugim jelima, naprimjer, spinatu, koprivi ili salatama. Primjena u narodnoj medicini Smatra se da oboljeli od jetre trebaju jesti salatu koja se sastoji od jednakih dijelova maslacka, obicne salate i draguscca. Narod vjeruje da se u proljee za oboljele od jetre ne moze preporuciti bolja salata. Naravno treba je malo osoliti, dodati malo limunovoga soka i ulja od maslina. Osim toga upotrebljava se za lijecenje pocetne tuberkuloze, za cisenje krvi u proljee, protiv suge i necistoe koze. Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1988. Americko izdanje. Str 228.

UMBIR (GINGER)

Zingiber officinale (Roxburgh) ­ Ingiberaceae - umbiri Drugi nazivi: ingver, gingibar, dzumbir, cencer. umbir je egzoticna zacinska biljka porijeklom iz tropske Azije. Iz krtolastog rizoma izbija stabljika visine do 1 metra sa izduzenim listovima i sitnim zutim cvjetovima. umbir je kultivisana biljka i za drogu se prikuplja gomoljasti rizom (Rhizoma Zingiberii) velicine i do 10 centimetara. Samoniklim vrstama umbira poklanja se sve manje paznje, jer je uzgojena droga daleko boljeg kvaliteta sa tvrdom, teskom i kompaktnom drogom. Nalaziste biljke Smatra se da su postojbine biljke Indija, Kina i Java. Danas se jos uzgaja i na Filipinima, Tahitiju i Juznoj Americi. Kod uzgoja voli dobru, toplu, humusnu I dovoljno vlaznu zemlju. Osnovni hemijski sastojci biljke U drogi je najvaznije etersko ulje (Aeteroleum Zingiberii) cija kolicina varira od 1 do 3%, ve prema tome pod kakvim je uslovima biljka uzgajana. Ulje se najveim dijelom sastoji od terpena: d-damfena i felandrena. Droga ima ljutopalei okus koji potjece od jedne uljaste materije koja se zove gingerol. Treba jos navesti neke seskviterpene: zingizeren i i gingeron. Sadrzi i smolu, sluz i dosta skroba, cineola, citrala i borneola. Svojstva biljke Da li su anticki narodi znali za ljekovita svojstva droge tesko je rei, ali je cinjenica da su ga dosta upotrebljavali. Plinije i Diskorid hvale njegove aromaticne kvalitete. Arapski ljekari su sigurno znali za ljekovitost droge. Upotebljavao ju je i znameniti Avicena. To se moze tvrditi na osnovu Ibn Nefisovog Kanuna, koji je, ustvari, excerpta Aviceninog Kanuna. Smatra se, bolje receno, sigurno je, da je Avicena drogu upotrebljavao kod slabog varenja hrane, "hladnoe jetre i stomaka", za pobuivanje polnoga nagona, pojacavanje memorije i olaksavanja probave. Danas se droga upotrebljava za jacanje apetita, kao stimulans i tonik. Zatim kao stomahik, karminativ i antiseptik. Primjena u naucnoj medicini, narocito kao sredstva koja pobuuje rad jetre, je neznatna prema ogromnoj upotrebi ove droge kao zacina, cime se mozda i nesvjesno pomaze covjekovom organizmu. Meutim, u narodnoj medicini, u zemljama gdje se umbir uzgaja je velika, pa bi to sigurno trebalo podrobnije prouciti. Indikacije Indiciran je kod svih poteskoa u digestivnom traktu. Dijareja. Preventivno djeluje kod zaraznih oboljenja. Valen, koji sigurno prenosi misljenje arapskih ljekara, tvrdi da je dobar i kod seksualne iscrpljenosti. Nacin primjene Najvise kao zacinska droga i za slatka i druga jela i pia, limunade i slicno. U obliku tinkture daje se 10 do 20 kapi prije jela za jacanje apetita (Tinctura Zingiberii), kao i za zelucani katar. Za ove svrhe bolje je upotrijebiti (prema H. Leclercu) sljedeu smjesu: Tinctura Zingiberii 10 gr i Tinctura Anisi 5 gr. na isti

158 nacin kao i cistu tinkturu umbira. Ulje umbira (Aetheroleum Zingiberii) daje se vise puta u toku dana sa malo meda, tako da se nakuplje samo 1 do 2 kapi. Kada smo ve kod H. Laclerca, nije zgorega malo se udaljiti od zadate teme: tinktura umbira: 40 grama Aethoreleum Origani 2 grama, alkoholat ruzmarina 60 grama. Ovom smjesom treba trljati mjesta kod reumaticnih i slicnih bolova. Oficijelan prema: B.P.C. (1979), Brit, Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje str. 135.-136.

ESTRAGON (MUGWORT) Artemisia dracunculus (Linn) ­ Compasitae (Asteraceae) - Glavocike

Drugi nazivi, betram, traskotnjaca, pehtram, kozlac. Estrogon je trajna biljka, ustvari grm, visine do 120 centimetara. Iz korijena izbijaju okrugle stabljike, sa listovima koji su lancelasti, o rubu slabo nazubljeni, duzine do 6 centimetara. Cvijet je u obliku glavice, povijen, gotovo kuglaste forme i zute boje. Biljka cvjeta od maja do jula, sto zavisi od stanista. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke u cvatu (Herba Dracunculi), koju treba brzo osusiti na tamnom mjestu i promahi. Osusena droga se izreze i cuva u staklenim posudama hermeticki zatvorena. Miris droge je fin, pikantan, aromatican. Okus je, takoer, aromatican i ugodan. Nalaziste biljke Biljka potjece iz istocne Evrope i Sibira. Kod nas se uzgaja, ali se moze nai i u slobodnoj prirodi. Posebno voli osuncane, tople polozaje. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi etersko ulje (Aethoroleum dracunculi) koje je lahko isparljivo i daje drogi fini miris i aromu. Zbog tog ulja drogu i treba drzati hermeticki zatvorenu u staklenoj ambalazi. Sadrzi 60-70% estragola, 1520% terpena-ocimena i felandrena. Takoer u svjezem stanju sadrzi neke enzime, zatim tanin, gorke materije, vitamine. Posebno je vazno da biljka sadrzi i jod. Svojstva biljke Estrogon se posebno preporucuje kod dijetalne ishrane bez soli. Djeluje stimulativno na citav organizam. Digestiv. Potpomaze kao antispazmodik i kod nadimanja (karminativ). Mogu se nai podaci da djeluje i kao diuretik, sredstvo protiv skleroze, stomahik, pa cak i kao preventivno sredstvo protiv raka. Indikacije Sva oboljenja jetre i zucne kesice. Dispepsija, neurovegetativne distonije. Aerofagija, crijevni paraziti. Kancerozna stanje (?). Nacin primjene Obicno se cajna kasika droge prelije s decilitar kljucake vode, zatim se poklopi i nakon 10 minuta procijedi. Piju se 2 solje dnevno prije jela, nezaslaeno. Ili : 2 do 3 kapi ulja (Aethoreleum dracunuculus) 3 do 4 puta u toku dana nakapano na kocu seera ili s medom. Jos: jedan dio ulja razblaziti sa 5 dijelova 90% alkohola i 20 kapi ove otopine uzimati 3 do 4 puta u toku dana. Meutim, estragon se najvise upotrebljava kao zacinska biljka, i to na taj nacin da se dodaje sam, posebno kod dijetalne ishrane bez soli ili u kombinaciji sa drugim drogama, naprimjer, biberom. Od estragona se spravlja estragon­senf, kao i sire. Posebno se treba osvrnuti na sire od estragona: svjeze ubrana biljka napuni se u tamnu bocu do polovine bez pritiskanja. Zatim se nalije vinsko ili jabukovo sire i ostavi 1 do 2 sedmice na suncu uz cese mukanje. Nakon toga se procijedi. Smatra se da je ovo sire jos prijatnije ako se sa estragonom u bocu doda 6 do 10 malina. Estragon se dobro kombinuje sa persunom i celerom, posebno kao dodaci raznim salatama. Primjena u narodnoj medicini Estragon je vrlo omiljena droga u narodnoj medicini drugih naroda. Kod nas se manje upotrebljava. Posebno ga rado upotrebljavaju stariji ljudi kod vodene bolesti, kod slabosti, te kao sredstvo za bolje

159 izlucivanje mokrae. Ureuje funkcije bubrega, a smatra se - i menstruacioni ciklus kod zena.

HREN (HORSERADISH)

Cohlearia armoracia (Linn) ­ Cruciferae (Brassicaeae)- Armoracia lapathifolia (Gilibert) - Krstasice Drugi nazivi: ljuti hren, ren, torman, ledinja andrkva. Hren je snazna zeljasta biljka, visine i do 1,5 metar. Korijen hrena je debeo i do 1 metra, mesnat ili drvenast. Listovi hrena su veliki i ima ih ustari 3 vrste. Drugi grozdasti cvatovi slozeni su od sitnih bjelkastih cvjetia. Biljka obicno cvjeta od maja do jula. Kao droga, bolje receno kao zacin, prikuplja se korijen hrena koji se kopa od septembra do maja, ako u hladnim mejsecima smrznuta zemlja to dozvoli. U narodnu se kaze da se korijen hrena moze vaditi u svim mjesecima koji u svome imenu sadrze slovo "r", dakle, septembar, oktobar itd. Upotrebljava se iskljucivo svjezi korijen koji je ljutog okusa, koji pali i nadrzuje, kod struganja izaziva suze. Korijen hrena se ne moze susiti, ali se dugo moze ocuvati ako se smjesti u vlazan pijesak. U proljee se kao dodaci salati mogu dodavati mladi listovi koji su, kao i korijen, ljutoga okusa, sa dosta C vitamina. Nalaziste biljke Domovina hrena je jugoistocna Evropa. Kod nas se sadi po bascama, ali se moze nai i u slobodnoj prirodi. Raste po vlaznim mjestima, uz obale rijeka, putove, po njivama i slicno. Osnovni hemijski sastojci biljke Najvazniji sastojak je sumporni glikozid sinigrin. Osim toga sadrzi vrlo hlapivo etersko ulje (alil-gorusicno), asparagina, sumpora, arginina, glutamina, alkosurne baze, oksidaze, peroksidaze, spojeve kalija, zeljeza, silicija, natrija i magnezija. Svojstva hrena Hren olaksava i poveava lucenje zuci (holagog i holeretik). Podstice funkcije zeluca, poveava lucenje sluzi u dusniku i dusnicima (ekspektorant), diuretik, antispazmodik, purgativ, izaziva crvenilo i blago zapaljenje koze (ruberijant) te plikove (vezikans), pa je potrebna paznja kod vanjske primjene hrena. Indikacije Insuficijencija jetre, digestivna atonija, anemije, skorbut, tuberkuloza, skrofuloza, astma, hronicni bronhitis, reumatizam, bubrezni kamenac, kao i kamenac u mokranim putovima itd. Nacin primjene Najbolji nacin primjene hrena je kao zacin, odnosno kao dodatak jelima. U tu svhru ocisen hren se nastruze nasitno, doda mu se malo soli, najbolje morske, vinskoga ili jabucnoga sireta da ogrezne, i malo ulja. Sve se to dobro izmijesa i upotrebljava kao dodatak jelima, posebno mesu. Ili. nastruzu se druge biljke iz ovoga roda, kao, svjez kupus (vidjeti tamo), crna rotkva (Raphanus niger, vijeti tamo) i sl. i doda dosta hrena, zatim malo sireta, najbolje vinskog ili jabucnog, malo soli i ulja, najbolje maslinovog. Sve se to dobro izmijesa i upoterbljava kao salata. U ovome slucaju ne bi trebalo piti pivo. Ujesen prikupi se dosta korijena hrena, istruze i pomijesa sa siretom i malo morske soli. Konzistencija treba da je rjea. To se stavi u staklene tegle i pazljivo nalije ulja, tako da ulje pliva na povrsini. Ova smjesa se moze dugo odrzati ako se cuva na hladnom mjestu. Poznato je da je mladi sir jedno od najboljih dijetalnih sredstava za regulaciju funkcije jetre i zuci. U mladi sir se neposredno prije upotrebe nariba hrena, cime e se sigurno pojacati djejstvo a i okus mladoga sira se znatno popravi. Mlade listove hrena u proljee svakako treba upotrebljavati kao dodatak salatama, ili se mogu kuhati, pa su blazeg okusa.

160 Primjena u narodnoj medicini "Ren je tako odlican zacin i lekovita snaga, da bi trebalo da ga ima u izobilju i preko leta i u zimsko doba svaka kua, gde zive duse ima, i da ga svako jede bar dva puta nedeljno" (Vasa Pelagi). Preporucuje ga Njemacka Komisija E (The Complete German Commission E Monographs) str. 190. Blumental al all... americko izdanje 1998. Interno: Katar respiratornog sistema: pomona terapija infekcije urinarnog sistema. Eksterno: Upale respiratornog sistema, hiperemicni tretman slabijih bolova misia. Kontraindiciran kod zelucanih i crijevnih ulkusa te bubreznih problema. Zabranjeno djeci ispod 4 godine.

IIROT

Acorus calamus (Linn) ­ Araceae- Koalaci Drugi nazivi; vodena sabljica, sas, vodeni bozur, siroki locek. Iirot je dugovjecna, zeljasta, mocvarna biljka. Naraste i do metar visine. Listovi su pravi, sabljasti, siroki do 3 centrimetra. Podanak je razvijen, horizontalan, debeo do 3 centimetra i drug i preko metra, sa donje strane gusto obrastao korijenjem. Podanak je prijatno mirisav. Iz prednjeg kraja izbija trouglasta ili cetverouglasta stabljika, koja zavrsava debelim, mesnatim cvijetom u obliku klipa. Biljka cvjeta od maja do jula, ali pod nasim uslovima plod ne sazrijeva tako da se biljka razmnozava vegetativno. Za drogu se prikuplja podanak (Rhizoma Calami), i to ili u proljee prije razvijanja listova, ili krajem ljeta, odnosno pocetkom jeseni. Opran i ocisen podanak od korjencia, razreze se na komade od oko 10 centimetara, nanize na konac i tako osusi. Ponegdje se podanak prethodno oguli od vanjske kore, ali je bolje to ne uciniti jer je kora bogatija ljekovitim materijama, posebno etericnim uljem. Iz podanka se destilacijom dobija etericno ulje (Oleum Calami). Osusena droga je izvana tamnozelena, unutra bijela do slabo zukasta. Droga mirise prijatno, a okus je nagorak i aromatican. Nalaziste biljke Kod nas ga ima svuda, cesto u velikim kolicinama po barama i mocvarnome tlu, zatim na obalam rijeka i jezera. Smatra se da potjece iz jugoistocne Azije. Osnovni hemijski sastav biljke Droga sadrzi etersko ulje slozenoga sastava: azaron, kalameol, pineni, kamfen, kamfor, borneol, eugenol, metileugenol i dr, gorki glikozid akorin, tenpenoide, proazulen, tanina, vitamina C, smole, mnogo skroba i sluzi. Svojstva biljke Sadrzaj droge, posebno gorki glikozid akorin, stimulise funkciju izdvajanja zuci u jetri i tonus zucnog mjehura. Upotrebljava se za pobuivanje apetita kod hepatitisa, holecistitisa i sl. Takoer sluzi i za reflektorno izdavajanje zelucanog soka, potpomaze diurezu, a ima i protivupalna djejstva, tonizirajue sredstvo kod slabosti centralnoga nervnoga sistema. Indikacije Insuficijencija jetre i zucne kesice, digestivna atonija, enteritis, gastritis, oligurija. Nacin upotrebe Osusena droga iirota moze se samljeti i upotrebljavati kao pikantan zacin u svakodnevnoj upotrebi, a posebno kod dijetalne ishrane bolesnika na jetri i zucnoj kesici. Obicno se u takvim slucajevima uzme droge na vrh noza, kao uostalom i drugi zacini (npr. biber) i pospe po jelu ili dodacima jelu. Ili: kafena kasika dobro stucanog podanka prelije se sa 2 dcl vode, zagrije do kljucanja, otavi da stoji jos

161 oko 10 minuta, procijedi i pije 3 puta dnevno kod osteenja jetre, takoe i kod drugih navedenih oboljenja. Ili: kako se u apotreci moze dobiti tinktura (Tinctura Calami), obicno se uzima 10 kapi sa malo vode, i to 5 do 6 puta u toku 24 sata. Droga iirota ulazi u sastav mnogih drugih preparata. Napomena Droga iirota se ni u kojem obliku ne smije primijeniti u slucaju dijareje. Za one koji vole prirodu, pa se izmeu ostalog bave i proucavanjem i skupljanjem ljekovitoga bilja, autor preporucuje da jedan dio sitnije istucanog korijena iirota preliju sa 5 dijelova 40% alkohola i to ostave u tamnoj boci, uz cese mukanje. Uzima se po 15-tak kapi ove tinkture. Iirot je oficijelan prema farmakopeji bivse Jugoslavije, upotrebljava se Rhizoma Calami, Radix Calami. Takoer prema: B.P.C,. (1934), Brit. Herb. Pahrm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje str. 302.

KIM (CARAWAY SEED)

Carum carvi (Linn) ­ Umbelliferae (Apiaceae) - Stitarke Drugi nazivi: kumin, kimelj, kuminak, krop. Kim je dvogodisnja zeljasta biljka koja obicno naraste 80 do 100 centimetara. Iz korijena koji je oblika mrkve izbija uglasta stabljika, dosta razgranata. Prve godine obicno izbiju samo donji, prizemni listovi, dvostruko ili trostruko perasti. Tek druge godine izbija stabljika. Listovi na stabljici su malobrojni i mnogo uzi od onih donjih prizemnih. Cvjetii su sitni, sa 5 latica, obicno bijele ili crvenkaste boje, slozeni u stitove. Biljka cvate od aprila. Plodovi sazrijevaju od juna sve do septembra, sto zavisi od stanista, odnosno pocetka cvjetanja biljke. Plod je smei kalavac koji se raspukne u dva savijena poluploda. Droga je plod, odnosno sjeme (Fructus Carvi) mada se, narocito od uzgajane biljke, upotrebljavaju i korijen i prizemni listovi. Nalaziste biljke Biljka kao samonikla raste kao korov po livadama, narocito planinskim. Voli suho, pjescano tlo. Meutim, biljka se zbog svojih izuzetnih kvaliteta uzgaja u kulturi i od nje potjece droga. Osnovni hemijski sastojci biljke Najvazniji sastojak droge odnosno sjemena je etersko ulje (Aetheroleum Carvi) kojeg ima od 3 do 7%, sto zavisi od sorte i nacina uzgoja. Dobija se destilacijom vodenom parom. U sastav ulja ulaze kao glavne komponente, keton karvon (od 65%), a zatim terpen limonen. Osim toga sadrzi neke alkohole; karvakrol, dihidrokarvakrol, neohidrokarveol, dihidropinol i acetaldehid. Plodovi, osim etarskog ulja, sadrze i flavonoide: kvarcetin, kampferol i druge, jos neistrazene materije. Svojstva biljke Droga, odnosno plodovi kima, a zatim listovi i korijen, te etersko ulje, pokazuju niz pozitivnih osobina. Kao i druge stitarice (anis, komorac) pokazuje izrazita karminativna svojstva, sto se posebno koristi u medicinskoj praktici, naprimjer, poslije hiruskih zahvata na organima za varenje. Tu takoer pomaze i svojstvo kima da djeluje kao stomahik, stimulator i antisapazmodik. Droga pojacava sekrecije zelucanog soka, djeluje kao diuretik, pojacava i pospjesuje izlucivanje mlijeka kod dojenja. Sjeme kima narocito treba da koriste zene, jer smiruje grceve materice i pospjesuje menstruaciju. Indikacije Aerofagija, meteorizam (posebno kod ciroze jetre), nervna dispepsija, razlicita grcevita stanja organa za varenje, crijevni paraziti, gastralgija, atonija crijeva, problemi kod menstruacije, nedostatak mlijeka kod rodilja, itd.

162 Nacin primjene Kafenu kasiku sjemena kima prvo zdrobiti, zatim preliti sa 2 decilitra kljucale vode. Poklopiti i nakon 10 minuta procijediti. Uzima se po jedna solja iza svakog jela. Ili: 1 do 3 kapi ulja na kocki seera, 2 do 3 pua dnevno. Jos: 1 dio ulja kima razblaziti sa 5 dijeloa 90% alkohol pa. 15 do 20 kapi ove tinkture uzimati 2 do 3 puta dnevno. Takoer: samljeti dio sjemena kima, preliti 5 dijelova 90% alkohola i ostaviti 10 dana uz cese mukanje. Procijediti. Uzima se 15 do 20 kapi i malo mlake vode. Jos: kao posebno karminativno sredstvo: Tinctura Carvi, Tinctura Foeniculim, Tinctura Semen Angelicae, Tinctura Coriandri u jednakim dijelovima. Uzima se 50 kapi u malo mlake vode, poslije jela. Meutim, kim se najvise upotrebljava kao zacin. S druge srane, korijen biljke kao i mladi listovi mogu se upotrebljavati kao odlicni dodaci hrani zbog svoga prijatnog mirisa i toplog ukusa. Napomena: Kim je oficijelan famakopeji bivse Jugoslavije. Upotrebljava se: Fractus Carvi (plod kima) ­ Aetheroleum Carvi (etersko ulje). Takoer prema: B.P.C. (1949), Brit. Herb.Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complet Geman Comission E Monographs, 1998. Americko izdanje, s. 102

KLEKA

Juniperus communis (Linn) ­ Cupressaceae- Cempresi Drugi nazivi: venja, obicna borovna, borovica, smrika. Kleka je ve prema svojoj visini promjenjiva biljka. Moze biti vrlo niska- od ½ metra, kao kakav patuljasti grm, do visine od 7 metara. Zimzelena je i vrlo otporna biljka. Listovi su iglicasti i vrlo cvrsti, zasiljeni i bodljikavi. Cvjetovi su sitni i izbijaju iz pazuha lista, jednospolni su. Biljka obicno cvjeta u proljee. Iz cvijeta se prvo razvije zelena boba koja sazrije idue godine i postane tamnosmea. Tako se desava da na istom stablu postoje zelene i zrele bobe. Citava biljka prijatno mirise. Miris je svojstven, aromaticna. Za drogu se, u prvome redu, prikupljaju bobe (Fracrtus Juniperi ili Baccae Juniperi), i to u kasnu jesen. Posto je biljka bodljikava, obicno se ispod nje postavi neka ponjava ili carsaf pa se zatim stapom otresu zrele bobe. Moraju se susiti u tankome sloju, uz ucese prevrtanje. Iglice i zelene bobe bolje je odvojiti tek kada se droga potpuno osusi. Miris droge je prijaan, balzamican, a okus prvo slatkast, zatim aromatican. Za drogu se takoer skupljaju vrsci grancica i iglice (Herba Juniperi odnosno Summitates Juniperi) u maju i junu. Susenje je isto kao i kod boba. Droga je i drvo, odnosno grancice, a rjee i korijen (Lignum et Radix Juniperi). Nalaziste biljke Kod nas je ima mnogo, i to po neophodnim zemljistima jer je kleka skormna biljka.Cesto raste na kamenitoj podlozi, po brdima i planinama. Moze se nai u nizinskom i subalpinskom pojasu nasih planina. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga, u prvom redu bobe, sadrzi etersko ulje (Aetheroleum Juniperi bacarum). Sadrzaj eterskog ulja u drogi obicno se kree do 0,5 do 2 %. Neke nase kleke, sto zavisi od stanista,sadrze i do 2,5 %. Glavni sastojci eterskog ulja su: izobroneol, kadinen, pinen, kamfen, terpentinski alkohol, kamfor kleke i neke druge supstancije. Tu je i jedna amara, najverovatnije taninglikozid juniperin, dosta invertnoga seera, tanina, voska, mravlje i siretne kiseline, te soli jabucne kiseline. Prema nekim podacima sadrzi kalcij,kalij i mangan. Svojstva biljke Droga kleke, kao i etersko ulje, predstavlja visokovrijedno ljekovito sredstvo. Droga djeluje kao tonik za sve unutrasnje funkcije disgestivnog trakta, nervnoga sistema, te kao opi ekscitant unutrasnjih sekrecija. Droga je diuretik,

163 depurativ, stomahik, aniseptik. Potpomaze izlucivanje mokrane kiseline. Djeluje kao antidijabetik. Indikacije Opa astenija. Ciroza, ascites, oligurija, hidropisija. Infektivna oboljenja mokranih puteva. Bubrezni kamenci. Dijabetes. Arterioskleroza. Reumatizam. Nacin primjene Droga se u zdrobljenom obliku primjenjuje kao zacin gdje se odlicno moze kombinovati sa persunom, majcinom dusicom ili timjanom, lovorom, bijelim lukom. Posebno se preporucuje caj, odnosno infuz kleke kao sredstvo za pojacano izlucivanje tecnosti iz organizma: cajna kasika zdrobljenih boba prelije se sa 2 decilitra kljucale vode, zatim se poklopi i nakon 10 minuta procijedi. Piju se 3 solje dnevno. Ili: tinktura dobijena iz boba, 15 kapi najbolje nakapati u caj od nane. Uzima se poslije jela. Primjena u narodnoj medicini Raznovrsna je primjena borovice u narodnoj medicini. Za lijecenje jetre preporucuje se, na nekoliko sati prije jela, sazvakati 3 do 5 boba od borovice. Sazeto, primjena kleke u narodnoj medicini kao infuza svodi se na pojacano izlucivanje mokrae, kod bolesti jetre, slezene, zutice, kamenca i pijeska u bubrezima i zucnoj kesici. Napomena Borovica odnosno kleka je oficijelna prema farmakopeji bivse Jugoslavije. Upotrebljava se ­ Aetheroleum Juniperi baccarum (etersko ulje iz boba). Takoer prema:B.P.C (1934),Brit.Herb.Pharm (1983).

KURKUMA (TURMERIC)

Curcuma longa (Linné) ­ Cucruma domestica (Val-Zingiberaceae ­ umbir. Biljka potjece iz jugoistocne Azije, Kultivise u Kini, Indiji, Javi, Haitiju, Filipinima. Za drogu se upotrebljava korijen, odnosno rizom, koji ulazi u sastav poznatih egzoticnih zacina pod nazivom curry (kari). Osnovni hemijski sastojci biljke Droga /Radix Curcumae) koji se prikuplja u decembru-januaru, prvo se opere, dobro prokuha, pa zatim osusi na suncu. Obicno se fino samelje kao samostalan zacin, ili za poznate zacinske smjese koje se zovu curry. Etericno ulje dobija se destilacijom pomou vodene pare. To je tecnost zute do oranz boje sa slabom plavom fluorescencijom i svjezim mirisom, /Aethoreleum Curcuma). Etricno uilje najveim dijelom sadrzi kurkumena /tumerona) do 50%, zatim zingiberina, cineola, borneola, sabinena, felandrena i nesto kanfora, pored drugih sastojaka, uglavnom u niskim koncentracijama ili tragovima. Takoer droga sadrzi i kurkumina. Svojstva biljke Kurkumin djeluje kao holagog, a etersko ulje, i to najverovatnije kurkumen, kao holeretik. Najvjerovatnije da se glavno dejstvo moze pripisati zutome pigmentu kurkumenu, ali ni dejstvo ostalih nije zanemarljivo u smjesi. Smatra se da djeluje i kao antioksidant. Eksperimenti na zivotinjama pokazuju da sprjecava osteenja jetre aflatoksinom i drugim toksinima jetre. Dalje, djeluje kao digestiv, stimulans i laksativ. Poznate su osobine gdje sastavni dijelovi droge djeluju protuupalno i baktericidno, te da snizavaju poviseni krvni pritisak. Droga djeluje kao antispazmodik, a poznato je i da snizava sadrzaj holesterola u krvi. Indikacije Insuficijencija i kongestija jetre. Zutice. Holecistitis. Angioholitis. Zadrzavanje zuci. Holelitijaza. Anoreksija. Slaba probava hrane. Kod stimulacije apetita: dokazano je da kurkuma stimulise motornu aktivnost probavnog sistema. Takoer se upotrebljava kod hiperholesterolemije, kao i kod infekcije mokranih putova. Korijen kurkume upotrebljava se za zaustavljanje krvavljenja, kao sredstvo za

164 ublazavanje bolova, te kao sredstvo koje stimulira razmjenu materija. Primjenjuje se kod cira zeluca i krvavljenja (melena), hematuriji i kod drugih unutarnjih krvavljenja. Nacin primjene Prah stabiliziranog korijena u dozi od 0,2 do 0,3 grama dnevno. Dijetalna hrana bolesnika, narocito na jetri, a onda i na ostalim probavnim organima, je manje-vise neukusna, u prvome redu jer je slabije zasoljena. Da bi se popravio slab okus takve hrane, a takoer, da bi se u hranu stavio jedan vrlo vazan sastojak za funkcije jetre i citavog probavnog sistema, u takvu hranu treba staviti odnosno zaciniti je kurkumom, ili sto je jos bolje, smjesom zacinskih biljaka koja se obicno zove ­ cury. U kolikoj dozi? Zavisi od ukusa bolesnika, ali najbolje 0,2 do 0,3 grama rasporeeno na sva tri obroka. Obicno se pravi smjesa u kojoj je jedan od glavnih sastojaka kurkuma. Ovakve smjese, kao sto je receno, zovu se curry, u koje pored kurkume, obicno ulaze jos i umbir, paprika, biber i korijandar, zatim klincii i slicni sastojci. Mala kolicina ovakvog zacina sigurno e, ne samo poboljsati okus hrane, ve i pozitivno djelovati na jetru. Evo jedng recepta kako se spravlja Curry i to srednje jacine i srednje pikantan, upravo za oboljele na jetri i probavnim organima, pod uslovom da se radi o gastritisu, ulkusu i slcinim oboljenjima zeluca i crijeva. Curry srednje jacine Kurkume 10,0 grama, Slatke paprike 7,5 grama, Samljevenog umbira 7,5 grama, Samljevenog cimeta 7,5 grama, Samljevenog kardamoma 7,5 grama Elettaria cardamom Samljevenog bibera 12,5 grama Samljevenog korijandera 30,0 grama Samljevenog cimeta 10,0 grama Napomena: Njemacka Komisija E; (s. 223) The Complete German Commission E Monographs. Americko izdanje (Bulmentahl at all..., 1998). Po propisima ove komisije lijek koji se propisuje mora imati ne manje od 3% dicinnamoylmetanaovih derivata racunato kao kurkumin, i ne manje od 3% isparljivog etericnog ulja. Oboje mora biti racunato na potpuno suhu tezinu droge. Djelovanje Djeluje kao holeretik zbog kurkumina, sto je eksperimentalno dobro dokumentovano. Kasnija otkria govore u prilog da djeluje kao holecistokinetik i antiinflamatorno. Kontraindikacije Opstrukcija zucnih kanala. U slucaju zucnog kamenca upotrebljavati samo nakon konzultacije s ljekarom. Sporedni efekti nisu poznati kao i interakcije sa drugim lijekovima. Doziranje Ukoliko drugacije nije propisano, prosjecna dnevna doza je 1,5 ­ 3,0 grama ili ekvivalent preparata. Nacin primjene Prasak kao i drugi galenski preparati za internu upotrebu. Dodatak Kurkuma djeluje kod raznih osteenja jetre, posebno onih izazvanih hepatitisima, takoer kod ciroza razlicite etiologije i kanceroznih oboljenja jetre, smanjene proizvodnje zuci i zucnih soli, te kod oboljenja koja su povezana sa oboljenjima jetre. Treba navesti pozitivno djelovanje kod astme i bronhitisa. Amerikanci (Peirce A., 1999, Fetrow C.W. Avila J.R., 2000) tvrde da kurkuminoidi, prvenstveno kurkumin, djeluju protiv mnogih bakterija u probavnom

165 sistemu, ukljucujui protezoe koje izazivaju oboljenja kao sto su diareje. Pored ostalog, smatraju da unistavaju elije tumora limfoma. Postoji ope misljenje odnosno stav da kurkumin i druge supstancije kurkume, djeluju kao antioksidanti, uklanjajui slobodne radikale koji mogu sudjelovati u stvaranju kanceroznih elija. Na osnovu izvjsetaja Americkog Instituta za istrazivanje raka, kurkumin pomaze u sprjecavanju nastanka nekih vrsta raka zeluca, debelog crijeva, usta, grla, koze. Biljka takoe pokazuje anti-inflamatorni potencijal. Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje str. 222.

LAZARKINJA

Asperula odorata (Linné)- Rubiaceae- Broevi Drugi nazivi: mirisni bro, prvijenac, jaslenjak, rojba. To je dugogodisnja biljka sa puzavim podankom koja naraste do 50 centimetara. Stabljika je cetverouglasta, gola i sjajna sa prsljenovima. Listovi su siljati. Cvjetovi su uglavnom bijeli, ponekad ruzicati, smjesteni na vrhu stabljike. Biljka cvjeta od aprila do maja. Za drogu se prikuplja biljka u cvatu, dakle cijeli nadzemni dio (Herba Asperule). Biljku treba osusiti na tamnom mjestu i na promahi, i to vrlo pazljivo. Kao i biljka i droga prijatno mirise, samo mnogo intezivnije na kumarin. Okus droge je aromatican, pomalo nagorak. Nalaziste biljke Vrlo je rasirena u bjelogoricnim, posebno bukovim sumama, na hranjivom humusnom tlu. Obicno raste u sjevernijim,. hladnijim krajevima nase zemlje. U primorju je nema. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi u prvom redu kumarina od kojega potjece i prijatan miris biljke i droge. Utvren je glikozid asperulozid, gorke materije, tanin, masti, seeri i fenoli. Svojstva biljke Biljka i preparati stimulisu rad jetre. To je digestiv, regulator metabolizma, antispazmodik, blag sedativ, odnosno srdstvo za uspavljivanje, diuretik. Indikacije Hepatizam, nesanica (posebno kod djece), neurastenija, melanholija, histerija, oligurija, hidops, kamenci u mokranim putovima i sl. Nacin primjene Punu kafenu kasiku droge preliti sa 2 decilitra kljucake vode. Nakon 3 do 5 minuta procijeditiiI piti 3 solje dnevno. Zbog ugodnog aromaticnog mirisa, lazarkinja se upotrebljava kao miroija, odnosno zacin u kuhinji. Nijemci je, naprimjer, upotrebljavaju kao zacin za salate. Takoer se moze upotrijebiti za aromatiziranje slatkisa, zelea, pudinga. Neki cajevi dobijaju posebno prijatan miris ako se aromatiziraju sa malo osusene droge. Osusena i samljevena droga lazarkinje treba da je kao zacin stalno prisutna u kuhinji, kao npr. biber. Primjena u narodnoj medicini Lazarkinja se u narodnoj medicini primjenjuje kod zutice, stvaranja mokranih kamenaca i pijeska, te kao lijek protiv glista. Napomena Drogu treba cuvati u dobro zatvorenoj ambalazi. Trudne zene ne smiju uope upotrebljavati lazarkinju ni u kojem obliku. U veim kolicinama droga moze izazvati nesvjesticu, vrtoglavicu i glavobolju, pa se ne smije prekoraciti propisana doza. Nakon 7 dana treba prekinuti uzimanje lazarkinje i napraviti sedmodnevnu pauzu.

166

MAJCINA DUSICA (THYME)

Thymus serpyllum (Linné) ­ Labiatae (Lamiaceae) - Usnatice Drugi nazivi: bakina dusica, popovac, divlji bosiljak, materinka. Biljka vrlo slicna timijanu, samo sto je niza, sa uspravnom ili puzavom stabljikom. Samonikla je i slobodno raste u prirodi. Sto se tice ljekovitih svojstava tu nema bitne razlike izmeu timijana i majcine dusice. Cak su im i imena izmijesana, pa neko majcinu dusicu naziva timijanom i obratno. Obje biljke poznate su jos iz starog Egipta, odakle vjerovatno potjece i ime Tham. To je oznaka za egipatsku biljku koja je slicna majcinoj dusici i timijanu, sa izrazito prijatnim mirisom i jakim antiseptickim svojstvima, tako da je najvjerovatnije sluzila za balzamovanje. Kada su Grci bolje upoznali egipatsku medicinu, ova rijec Tham presla j eu grcku ­ tymon, da bi na kraju dobila svoj sadasnji latinski naziv Thymus. Nalaziste biljke Majcina dusica je tipicna kozmopolitska biljka. Kod nas uspijeva u oko 60-tak formi i varijeteta. Raste po suhim, suncanim mjestima od niskih do visokih predjela. Interesantno je primjetiti da rase u skupinama povrsine do 1 m2. Cesto se moze naii na vei osuncani prostor koji je sav isaran majcinom dusicom, tako da se cini da je biljka napravila pojedina mala ostrvca izmeu kojih raste drugo rastinje. Na jednoj povrsini, primjerice, na obroncima planine Treskavice, moglo se nabrojati oko 10 takvih osrtvaca sa najrazlicitijim prelivima boja cvjetova, od svijetlocrvenih, ljubicastih, do tamnocrvenih, sto zaista pruza vrlo lijep i zanimljiv prizor. S obzirom da se radilo o biljci koja je uspijevala na planinskim i divljim obroncima takve planine kao sto je Treskavica, kasnije kada se osusila, imala je izvaredan miris i okus caja. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi slicne sastojke kao i timijan, sto e rei etericno ulje (Aetheroleum Sarpylli) koje se, takoer, sastoji od kristalnoga timola koji je otopljen u tecnom karvakrolu. Takoer sadrzi terpinena, borneola, cimola, terpineola i dr. Osusena droga (Herba Serpylli) sadrzi jos neke slozenije kiseline, tanina, flavonoida i mineralnih soli. Svojstva biljke Slicno kao i kod timijana. Indikacije Kao i kod timijana. Treba se zadrzati kod ove divne biljke. Kod prikupljanja majcine dusice treba biti vrlo obazriv i pazljiv. To je njezna biljka polegla po zemlji, pa se nikako ne smije cupati sa korijenom. Ko to radi neka se prisjeti da majcinu dusicu cupa iz korijena. Najbolje je srpom ili makazama posjei cvijet i listove, pa bez nabijanja staviti biljku u kesu ili jos bolje u korpu. Biljku moramo brzo susiti na tamnom i prozracenom mjestu. Osusena biljka treba se staviti u dobro zatvorene, najbolje hermaticki, posude. Ako se to ne uradi, ubrzo emo, umjesto ljekovite biljke prijatnog mirisa, imati obicno sijeno. Kada se prikuplja majcina dusica, onda je najbolje to ciniti sa razlicitih stanista, kao uostalom i sve drugo ljekovito bilje. Sta to znaci ? Ljubitelji prirode i ljekovitog bilja ne bi se trebali s jednog mjesta snabdijavati jednom biljkom u veoj kolicini. Tako se, naprimjer, majcina dusica prikupi i iz dolina i sa brda i sa planina, pa se dobije smjesa koja je sigurno kvalitetnija i ljekovitija, a osim toga sadrzi i sve dostupne varijetete i forme. Majcina dusica se upotrebaljava i kao zacin. Zovu je sirotinjskim zacinom, ali je zato odlicna za teska jela kao i timijan. Primjena u narodnoj medicini Malo je ljekotivith biljaka koje se u narodu toliko upotrebljavaju kao majcina dusica. O ovoj biljci i nauka je kazala svoje i to sve

167 u najljepsem tonu. Zadrzimo se na primjeru kako se u narodu ova biljka upotrebljava protiv alkoholizma. Otprilike jedna saka majcine dusice prelije se litrom kljucale vode, poklopi i ostavi oko pola sata. Zatim se procijedi. Pijanom ili mahmurnom daje se svakih 15 do 20 minuta po jedna kafena soljica. Prvo e doi do dosta jakog proljeva, zatim mucnine i povraanja, jakog mokrenja i znojenja. Slijedi pojacan apetit i ze, ali i odvratnost prema alkoholu. Kod ponovnog pijanstva treba kuru ponoviti i sve tako dok ne doe do potpunog odbijanja alkohola. Za ovo je naravno potrebna dobrovoljna saradnja sa alkoholicarem. Majcina dusica je odlican stimulans, koji se s uspjehom primjenjuje kod psihicke i fizicke iscrpljenosti. Zahvaljujui tome, smatra se da je efikasna i kod seksualne slabosti. Djeluje, dakle, kao afrodizijak. Kada djecicu zaboli trbuh, kada imaju grceve u stomaku, onda se obicno daje caj od majcine dusice. Kako je kod nas obicaj da djecu obicno cuvaju bake i nane,u takvim slucajevima nane odmah posegnu za majcinom dusicom, pa kuhaju cajeve. Zbog toga se ova biljka cesto zove bakina dusica. Ima naravno i drugih tumacenja za ovo ime. U narodu se majcina dusica upotrebljava protiv glista, sto je sa danasnjeg stanovista sasvim opravdano, jer timol, glavni sastojak etericnog ulja, djeluje kao sredstvo protiv glista. Napomena Timijan i majcinu dusicu nikada ne treba kuhati! Samo preliti kljucalom vodom, odmah poklopiti i tako ostaviti odreeno vrijeme. Sa majcinom dusicom i timijanom ne smije se pretjerivati u slucaju trudnoe i insuficijencije srca. Majcina dusica je oficijelna droga prema farmakopeji bivse Jugoslavije; Upotrebljava se : Folium Thymi serpylli. Takoer prema: Brit. Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje str. 220.

MELISA (LEMON BALM)

Melissa officinalis (Linné) ­ Labiatae (Lamiaceae)- Usnatice Drugi nazivi Maticnjak, pcelinja ljubica, limunka, arbaroza. Maticnjak ili melisa je dugogodisnja zeljasta biljka visine do 80 centimetara. Iz korijenovog sistema izbija vise stabljika koje su cetverougaone. Duz stabljike rasporeeni se naspramno listovi, jajastog oblika. Donji listovi su krupniji na duzoj peteljci, dok su gornji na kraoj. Po rubu su nazubljeni. Cijela je biljka pokrivena sitnim dlacicama. Cvjetovi su bijeli, sitni i izbijaju iz pazuha lista. Biljka obicno cvjeta u julu, premda se kod nas moze nai i ona koja je pocela cvasti ve polovinom maja, posebno u toplijim krajevima, npr. Hercegovini. Za drogu se prikuplja biljka neposredno prije cvjetanja ( Herba Melissae). Obicno se odmah nakon prikupljanja biljke sa stabljike skida list koji je i najvrijedniji (Folium Melissae). Drogu treba susiti u hladu i na promahi. Miris droge je neobicno prijatan, posebno kada se malo protrlja izmeu prstiju. Mirise po limunu, zbog cega se biljka cesto zove i limunka. Okus je topao, aromatican. Nalaziste biljke Melisa se uzgaja zbog svojih visokih kvaliteta. Meutim, uspijeva i u slobodnoj prirodi kao samonikla biljka, kod nas gotovo u cijeloj zemlji. Osnovni hemijski sastav biljke Droga u prvome redu sadrzi etersko ulje (Aetheroleum Melissae) kojega ima u dosta skromnim kolicinama od oko 0,3 %. Glavni sastojak ulja je citral, a zatim jedan aldehid - geraniol-aldehid i citronelal. Biljka, takoer, sadrzi kamfora, tanina, aglikona i neke gorke supstancije. Svjezi listovi sadrze neke vitamine i enzime.

168 Svojstva biljke Preparati maticnjaka djeluju izvanredno povoljno na covjekov organizam, u prvom redu kao sredstva za umirenje i opustanje. Poslije uzivanja, naprimjer, caja od maticnjaka, covjek se nekako smiri, cak se javi pomalo i neko euforicno stanje. Koliko je to prijatan napitak, ilustruje podatak da se caj od maticnjaka preporucuje i buduim majkama, koje u prvim mjesecima trudnoe tesko nose uz cesta povranja. Preparati maticnjaka djeluju kao intelektualni i fizicki stimulatori, pa se posebno preporucuju onima koji se bave intenzivnim intelektualnim ili fizickim radom. Maticnjak djeluje kao tonik na mozak, srce i digestivni aparat. Pokazuje izrazita antispazmodicna svojstva. Djeluje kao karminativ, stomahik i fermifug. Indikacije Posebno se preporucuje kod nervnih kriza, melanholije, gubitka pamenja ili intelektualnog zamora, migrena, neuralgija, emotiviteta, sinkopa i vrtoglavice. Primjenjuje se i kod kolika izazvanih oboljenjima zucne kesica kao i kod losega varenja. Nacin primjene Infuz ili caj se priprema tako da se puna supena kasika droge prelije sa 2 decilitra kljucale vode i odmah poklopi. Nakon 10 minuta se procijedi i pije gorak prije jela, a zaslaen poslije. Ili: Tinktura (Tinctura Melissae) 40 do 50 lapi u malo tople vode, ili jos bolje u caju od nane. Za svakodnevnu upotrebu, naprimjer, za salate, preporucuje se sire od maticnjaka: 100 grama lista maticnjaka prelije se litrpm jabukovog ili vinskog sieta. Smjesa se ostavi 15 dana, uz cese mukanje. Nakon toga se odlije. Sire ima neobicno prijatan miris po limunu. Kod laganih zucnih napada obicno se izmijesaju jednaki dijelovi melise, sitno isjeckane kore od frangule i ruse. Jedna cajna kasika ove smjese popari se sa 2 dcl kljucale vode, poklopi i ostavi 15 minuta, nakon toga se procijedi. Pije se tri puta dnevno, nezaslaeno i polahko. Primjena u narodnoj medicini Posto je u slucaju melise naucna medicina preuzela gotovo sve iz narodne medicine, moze se zaustaviti samo na onim specificnim slucajevima. Maticnjak je i po nauci i signaturi vrijedio kao ljekovita biljka za srce, jer po njoj maticnjak ima signaturu i anatomiju srca i plemenita je biljka za sve srcane bolesti, bez obzira o kojima se radi (Johann Franck, 1618, po Willfortu). Nas narodni ljekar S. Sadikovi doslovice kaze: ,, Kada maternica spadne ili kada je zena slaba, pa ne moze da zatrudni, uzimlju se banje sa odvarom od macine trave (melisa se zove i macina trava) i pije dnevno, dulje vremena, po 3-4 solje od macine trave, na jednake dijelove sa metvicom pomijesane u vinu ili vodi sa medom kuhane." Melisa je oficijelna prema farmakopeji bivse Jugoslavije. Upotrebljava se: Folium mellisae (list melise). Takoer prema : Brit. Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje str. 160.

NANA

Mentha ­ Labiatae(Lamiaceae- Usnatice U prirodi se nalaze mnoge vrste nane koje rastu po cijeloj nasoj zemlji. Sto se tice ljekovitosti ovih biljaka u odnosu na oboljenja jetre, treba se zadrzati na dvije vrste: gajenu nanu i sitnu metvicu ( Mentha pulegium) koja se jos zove i barska nana. Za ovu postoje jos dva razloga: nas autoritet za ljekovito bilje

169 prof. J. Tucakov kaze: ,,Za lijecenje jetre i zucnih puteva ima nekoliko lekova biljnoga porekla koji se upotrebljavaju s manje ili vise uspeha. Od domaeg lekovitog bilja zasada je izgleda, najbolje rezultate dala pitoma nana." U drugoj literaturi, domaoj i stranoj, s manje ili vise odusevljenja potvruje se ova misao prof. Tucakova. Sigurno je da za pojedina oboljenja jetre ima boljih biljnih lijekova od nane. S druge strane, slicni podaci mogu se nai i za sitnu metvicu, s time sto se Francuzi gotovo kunu u nju, kada su u pitanu oboljenja jetre i zucnih puteva. Bilo kako bilo, jedno je sigurno: i gajena nana i sitna metvica efikasni su lijekovi u borbi protiv oboljenja jetre.

GAJENA NANA

Mentha piperita (Linn) ­ Labiatae- Lamiaceae) - Usnatice Drugi nazivi: nana, pitoma nana, metvica, dimljus, poprova meta. Ovdje se radi o biljci poznatoj samo u kulturi, pa opis biljke nije potreban. Gajena nana je hibrid izmeu Mehthe aquatica i Menthe spicata (Linn). Najbolja je vrsta, po svome sudei engleska crna "Mitcham" nana, koja je predmet siroke potrosnje i potraznje i koja se najvise i koristi u svijetu. Za drogu se prikuplja list (Folium Menthe piperite) na taj nacin da se biljka pokosi, a zatim sa stabljike svuce list. List treba susiti na obicnoj temperaturi, u tankome sloju i u hladovini. Za dobijanje etericnog ulja (Oleum Menthae piperitae) biljka se pokosi pa se podvrgava destilaciji, osusena ili svjeza. Prikuplja se neposredno prije cvjetanja, kada u listovima ima najvise etericnog ulja. Mora se prikupljati po lijepom sunacnom vremenu kada se rosa uveliko podigla, dakle oko podne. Oosnovni hemijski sastojci biljke Svi nadzemni dijelovi biljke sadrze etersko ulje (Aetheroleum Menthe piperitae), zato se za destilaciju i uzima citava biljka, odnosno nadzemni dio. Najvise ulja ima u listu i od njega i potjece prijatan miris nane, kao i ljekovitost. Ulje je slozenog hemijskog sastava i sadrzi najvise (30-70%) 1-mentola, zatim 1-mentona. alfa i beta-pinena, 1-limonena, alfafelandrena, cineola, pulegon, zasmon, te estere mentola sa siretnom i valerijskom kiselinom. Osim eterskog ulja droga sadrzi karotina, betaina, oleinsku kiselinu, tanina. Svojstva biljke Pored toga sto se upotrebljava kod oboljenja jetre i zucnih puteva, nana pokazuje i niz drugih svojstava kao holagog stimulans, stimulans nervnog sistema, stomahik, antispazomodik, karminativ, antiseptik, eksperktorant itd. Jedna je od najljekovitijih biljki. Indikacije Hepatitisi, holecistitis, zucni kamenci (holelitijaza), ciroze jetre. Digestivna atonija, gastralgija, aerofagija, flatulencija, migrena, astma. Nacin primjene Kod svih oboljenja jetre i zucnih puteva: 200 grama lista nane popariti sa 1,5 litara kljucale vode, zatim poklopiti i ostaviti 2 do 3 sata. Procijediti i piti nezaslaeno ili zaslaeno, u toku citavog dana umjesto vode (Tucakov) Ili: cajna kasika listova nane popari se sa 2 decilitra kljucale vode. Nakon 10 minuta procijediti i piti 3 solje dnevno poslije ili izmeu jela. Ili alkoholat: 15 do 20 kapi u casi zaslaene vode poslije ili zmeu jela. Jos etersko ulje: 2 do 5 kapi vise puta dnevno, najbolje s medom. Izmijesati jednake dijelove nane, maticnjaka, ruse i krusine, 200 grama ove smjese popariti sa 1,5 litara kljucale vode, poklopiti i nakon 3 do 4 sata procijediti. Piti u toku dana umjesto vode. Nana se upotrebljava i kao zacin: u tesko svarljivu hranu kao sto su grah ili kupus, treba pri kraju kuhanja dodati nane, a poslije jela popiti caj od nane da bi se sprijecilo stvaranje gasova, nadimanje i bolovi u trbuhu.

170 Primjena u narodnoj medicini "Ako ima sveta koji ne poznaje tu blagodetnu biljku, on neka je pozna meu slikama i neka je zasauje u izobilju svaki koji ima zive duse u kui" (Vasa Pelagi). List i etersko ulje od nane propisuju sve farmakopeje u svijetu. Nista manje upotreba nane nije ni u narodnoj medicini. Ustvari, to je nana pravi narodni lijek i gotovo nema kue u kojoj se ne moze nai biljka. Jedan narodni recept za lijecenje bolesti zuci i jetre navodi i Willfort: 100 grama nane, 50 grama korijena lincure, 50 grama korijena zecijeg trna i 10 grama kore frangule treba izmijesati. Uzima se cajna kasika ove mjesavine i prelije s 2 decilitra kljucale vode. Piju se 2 do 3 solje dnevno. Napomena Nana se ne smije kuhati. Obicno se supena kasika nane prelije sa 2 decilitra kljucale vode, dobro se poklopi i ostavi duze ili krae vrijeme, ve sta se zeli postii. Mirisni caj dobije se ve poslije 5 do 10 minuta stajanja. Nana se pije prije jela nezaslaena, a poslije jela zaslaena. I to bolje medom nego seerom. Pored svih dobrih osobina nane, treba napomenuti da postoji individualna osjetljivost na ovu biljku. Kod pojedinaca moze izazvati nesanicu. Nana je oficijelna biljka prema farmakopeji bivse Jugoslavije. Upotrebljavaju se: Folium Mentae piperite (list nane), gornji dio biljke u cvatu­Herba Menthae piperite i etersko ulje (Aethoroleum Menthae piperite). Takoer, prema B.P.C. (1954), Brit, Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje str. 162-180.

PASKANAT

Pastinaca sativa (Linn) ­ Umbellifarae- Apiaceae - Stitarke Drugi nazivi; pastrnak, pastrnjak, jelinjak, jelinski korijen. To je dvogodisnja zeljasta biljka visine obicno do 60, premda moze narasti i do 120 centimetara. Biljka se, uglavnom, uzgaja zbog snaznog vretenastog korijena iz kojega izbija uspravna, snazna i izbrazdana stabljika. Stabljika je do polovine gola, a zatim se grana, veinom na suprotnim organcima sa neparno perastim listovima koji su sjedei. Cvjetovi su sastavljeni u stitaste cvasti zlatnozute boje. Biljka obicno cvjeta od juna do avgusta, a plodovi sazrijevaju u augustu i pocetkom septembra. Za ishranu i kao zacin upotrebljava se korijen, a rjee list. Korijen je slatkast, aromatican i vrlo hranjiv, posebno ako se prikupi u jesen prve godine. Tada ima okus slican persunu. Najbolje je korijen cuvati u pijesku. Mladi listovi i izdanci dodaju se supama i salatama kao aromaticni zacin. Meutim, kao droga upotrebljava se plod paskanata (Fractus Pastinacae). Nalaziste biljke Paskanat se uzgaja u vise oplemenjenih sorti sa debelim, mesnatim korijenjem. U prirodi se nalazi kao samonikla biljka, raste po livadama i travnjacima, po neobraenim mjestima, a posebno po kamenitom i ilovastom tlu. Za neiskusne sakupljace ljekovitoga bilja bolje je da ne prikupljaju samonikli paskanat jer mogu da ga zamijene sa ponekom otrovnom biljkom. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi u prvome redu etersko ulje dosta slozenog sastava. Kolicina varira od 1 do 2%. Etersko ulje neprijatnoga mirisa najveim dijelom sadrzi furokumarine iz grupe psoralena, kao sto su imperatorin i bergapten. Zatim izopimpinelin, 6­metokosiangelicin, ksantotoksin, te furokumarine iz grupe angelicina. Takoer su otkriveni i flavonoidni glikozidi: hiperin, rutin i pasternozid, neke masne kiseline, etil i oktil alkohol i drugi spojevi. I ostali dijelovi paskanata (korijen i list) sadrze ovo etersko ulje, no u manjim kolicinama. Korijen sadrzi oko 28% skroba i jos veu kolicinu pektinskih polisaharida.

171 Svojstva biljke Droga djeluje kao diuretik. Zatim, zahvaljujui kompleksnome sastavu, kao spazmoliticko sredstvo, opusta glatku muskulaturu, djeluje sedativno, potpomaze varenje, izaziva pojacani apetit. Furokumarini se odlikuju fotosenzibilizirajuom aktivnosu kao i hipotenzivnim svojstvima. Indikacije Insuficijencije jetre i zuci, posebno kolike izazvane oboljenjem jetre i zucne kesice. Koronarna isuficijencija, neuroze povezane sa spazmom koronarnih sudova. Zelucane i bubrezne kolike. Nacin primjene Paskanat je od najstarijih vremena upotrebljavan kao povre, zacin i ljekovita biljka. U svojim spisima Dioskorid nam je prenio kako su stari Grci rado upotrebljavali ovu biljku, posebno korijen. Koristila se u kuhinji kao zacinska i hranjiva biljka. Osim toga, kao ljekovito sredstvo kuhaju se 3 supene kasike sitno narezanog lista i korijena, ili 3 kafene kasicice istucanog sjemena u 400 grama vode u toku 2 do 3 minuta. Procijedi se i pije po jedna supena kasika prije jela. Postoji i preparat Beroxanum koji se primjenjuje obicno za lijecenje koze osteene ljetnim suncem.

PERSUN (PARSLEY)

Petroselinum sativum (Hoffmann), Apium petroselinum (Linn) ­ Umbelliferae (Apiaceae) - Stitarke Drugi nazivi: persin, ak, petrusin, majdonos. Mada postoji i divlji persun (Aethusa cynapium L.) ovdje se govori o svima dobro poznatoj biljci koja se, kao kultivisana, siroko uzgaja i upotrebljava kao zacin. Osnovni hemijski sastojci biljke Korijen persuna sadrzi etersko ulje kompleksnog sastava (apiol, pinen, miristicin, terpen, apein), vitamine A, B i C, mineralne soli; zeljeza, kalcija, fosfora, mangezija, kalija, natrija, sumpora, joda, bakra, mangana. Listovi sadrze etersko ulje, hlorofil, karotin, vitamin C, apigenin. Svojstva biljke Persun ima toliko ljekovitih svojstava da ga treba upotrebljavati svakodnevno, u prvome redu kao zacin. Da bi sacuvao svoja ljekovita svojstva, u hranu ga treba dodavati pri samom kraju kuhanja. Ne bi smio da se kuha duze od 5 minuta u polupoklopljenom sudu. Koliko se persun cijeni kao ljekovita biljka, pokazuju i podaci koji nagovjestavaju da je to i antikancerozno sredstvo. Indikacije Insuficjencija jetre, atonija zucne kesice. Anemije, problemi sa varenjem, astenije, pomanjkanje apetita, dispepsija, reumatizam, kancerozna stanja (zbog nedostatka eksperimentalnih podataka autor se donekle mora ograditi od ove tvrdnje), intestinalni paraziti. Nacin primjene U prvom redu i list i korijen kao zacin u jelima, a svjezi kao dodatak salatama. Svjezi korijen persuna u kolicini od 100 grama fino se isjecka, prelije s litar vode i kuha 5 minuta, zatim poklopljeno ostavi jos 15 minuta, procijedi i pije 2 do 3 solje dnevno (Gostuski). Ili: 50 grama sjemena, korijena ili lista preliti s litar vode, kuhati 5 minuta, ostaviti da stoji jos 15 minuta i procijediti. Piti 2 solje dnevno prije jela (Valenet). Primjena u narodnoj medicini Persun se mnogo upotrebljava u narodnoj medicini, ponekad i neodgovorno, za izazivanje pobacaja. Na ovom mjestu bilo bi interesantno vidjeti sta je o persunu mislio jedan od najveih filozofa i ljekara, znameniti Avicena: "Persun istjeruje mokrau i mjesecnicu .. cisi bubrege, mokranu besiku i matericu". Napomena Persun nije sasvim bezazlena ljekovita biljka. Ne smije se upotrebljavati u slucaju upalnih procesa bubrega. Takoer, persun u veoj kolicini ne smiju upotrebljavati trudnice.

172 U mnogim zemljama kao vrlo prijatan i fin zacin, posebno za supe, primjenjuje se smjesa koja se sastoji od jednakih dijelova lista celera, majcine dusice, persuna i vrijeska. Moze se preporuciti kao vrlo fin zacin za supe - ista ova smjesa osusenih biljaka, fino isitnjena ili samljevena u prah. Persun je oficijelan prema farmakopeji bivse Jugoslavije. Upotrebljava se: Radix petroselinii (korijen persuna). Takoer prema: Brit. Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje str. 179. i 352.

PRASA

Allium porrum (Linn) ­ Liliaceae - Ljiljani Drugi nazivi: praziluk, poriluk, perati luk, prasji luk. To je toliko poznata biljka da opis nije ni potreban, osim mozda da postoje ljetne, proljetne i zimske vrste. Bio je poznat jos u doba Egipana, Grka i Rimljana. Kao i crni i bijeli luk, upotrebljavan je kod impozantnih gradnji u starom Egiptu, gdje je odigrao svoju ulogu kao i njegovi srodnici. Ono po cemu se razlikuje od crnog i bijelog luka je diskretniji miris, premda velike razlike u hemijskom sastavu nema. Osnovni hemijski sastojci biljke Prasa kao i luk sadrzi sumporno etersko ulje, dosta sluzi i celuloze. Najvaznije je prisustvo vitamina B i C, a zatim velike kolicine mineralnih soli mikroelemenata: magenzija, natrija, kalcija, kalija, sumpora, mangana i silicija. Svojstva biljke Osnovno svojstvo prase: vrlo je svarljiva. S prasom se u organizam unose vee kolicine minerala posebno vaznih za normalan rad orgnizma, a zatim i takvi minerali koji direktno sudjeluju u obnovi elije. Biljka djeluje kao diuretik i laksativ, a zbog svog sastava i kao antiseptik. Indikacije Demineralizacija. Dispepsije. Oboljenja mokranih putova. Bubrezni kamenci. Arterioskleroza. Nacin primjene U prvom redu prasu treba upotrebljavati kao zacin, za razlicite supe i umake. Moze se kuhati i kao varivo ili dodavati razlicitim salatama. Kao dodatak dijetalnoj ishrani preporucuje se uz krompir pire, kuhani poriluk i mlijeko i sve to dobro izmijesano. Recept je dakle jednostavan; krompir pire i kuhani poriluk sa malo ili bez soli.

RUZMARIN (ROSEMARY)

Rosmarinus officinalis (Linn) ­ Labiatae- Lamiaceae) - Usnatice Drugi nazivi: ruzmarin, rozmarin, zimorad, zmurod. Ruzmarin je gust, razgranat, trajan, zimzelen, mediteranski grm. Obicno je 1­ 2 metra visok, sa mnogo bocnih ogranaka u vidu grancica. Pocinje cvjetati u februaru, a u cvatu se moze nai tokom citave godine. Cvjetii su lijepe modre ili ljubicastoplave boje sa razlicitim nijansama sve do bijele. Smjesteni su izmeu listova koji su naspramni, uski i malo svinuti, s gornje strane tamnozeleni, a sa donje sivi od dlacica i zlijezda sa eterskim uljem. Za drogu se najcese prikuplja list (Folium Rosmarini). Za domau upotrebu najbolje je odsijecati bocne grancice u duzini 15 do 20 cm, s cvjetovima ili bez njih. Ovako odsjecene grancice treba vezati u snopie i susiti na promahi i u hladu. Kada se snopi osusi, treba ga razvezati i s grancica svui osusene listie. Listie je najbolje

173 cuvati u dobro zatvorenim posudama. Mogu se samljeti u fini prah koji takoer, treba cuvati u zatvorenoj posudi kao i ostale zacine. Ovako pripremljena droga ima intenzivan, aromatican miris od kanfora i cineola, okus je ljut, pomalo opor i aromatican. Preporucuje se, zbog ovih osobina, svjez ili osusen, upotrebljavati kao zacin. Destilacijom vodenom parom dobija se iz listova etericno ulje svijetlozute boje. Nalaziste biljke Ruzmarin je tipicna biljka sredozemnoga podrucja, koja se i plantazno uzgaja na nasim otocima. Moze se nai u slobodnoj prirodi gdje odraste ili sam ili cese izmijesan sa ostalim grmljem. Uzgaja se kao ukrasni grm. Malo ga ima duz jadranske obale, ali se zato moze obilno nai na nekim otocima u Hrvatskoj, posebno Hvaru, Solti, Visu, Korculi i Lastovu. Raste na suncanim stranama po kamenitom zemljistu. Smatra se da je ruzmarin sa ovih ostrva najkvalitetniji. Medonosna je biljka. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga kao glavni sastojak sadrzi etersko ulje. Ulje je prijatnog mirisa, ljutog okusa. Sastoji se od kamfora, borneola, pinena, kamfena, cineola i izobornilacetata. Biljka sadrzi tanina, saponina i nekih drugih materija (amara). Svojstva biljke Droga djeluje kao izraziti holagog i holeretik (prema Chabrolu intravenozna injekcija pojacava izlucivanje zuci za dva puta kod eksperimentalnih zivotinja). Holecistokinetik. Osim toga, antispetik, emenagog, hipertenzer, stomahik, antireumatik, antineuralkik, sredstvo protiv kostobolje i reumatizma, opi stimulator. Indikacije Oboljenja jetre, insuficijencija i zacepljenje, insuficijencija zuci, ciroza jetre (Lenneckova) sa ascitesom i uveanjem, zutice (posebno hepatocelularna i postrukciona), holecistitisi i holelitijaza. Dismenoreje, leukoreja, astma, bronhitis hronicni, gripa, kolitis i dijareja. Hipotenzija. Atonicna dispepsija. Reumatizam i kostobolja. Migrene. Opa astenija. Nacine primjene Kafenu kasiku droge preliti s 2 decilitra kljucale vode. Poklopiti i nakon 15 minuta procijediti. Piti neposredno prije ili poslije svakoga jela kod navedenih oboljenja jetre. Na isti nacin priprema se infuz i kod ostalih oboljenja. Samljevena droga upotrebljava se kao ljekoviti, fini zacin za razlicita dijetalna jela kod oboljenja jetre, kao sto su riba, ili lakse vrste mesa: jagnjetina, teletina. Za razlicite salate dobro je dodati samljeveni ruzmarin kao pikantan zacin u kolicini koja stane na vrh noza, ili rastvori u alkoholu za vanjsku i unutrasnju upotrebu. Ulje od ruzmarina (Aetreroleum Rosmarini): 3 do 4 kapi, 2 do 3 puta u toku dana, najbolje nakapati na kasicicu meda. Alkoholna tinktura dobije se tako da se 20 grama lista i cvijeta ruzmarina fino samelju, preliju sa 100 grama 70% alkohola u tamnoj boci i ostave, uz cese mukanje, 10 dana. Nakon toga ostaviti da se talog slegne pa odliti i procijediti dobijenu otopinu. Uzima se 5 do 10 kapi na kocki seera ili kasicici meda, ujutro na prazan stomak. Primjena u narodnoj medicini Moze se nai podatak (Willfort) da, ako se ruzmarin skuha u kozijem milijeku, pa upotrijebi kao oblog, sluzi kao lijek kod raka koze. Male kolicine ruzmarina upotrijebljene kao zacin stimulisu sekreciju zuci, zelucanog soka, jacaju nervni sitem, pojacavaju apetit, djeluju kao antispazmotik na nivou digestivnoga sistema i djeluju baktericidno (Hlava, Lanska). Napomena U veim kolicinama ruzmarin je toksican, tako da se ne smiju prekoraciti propisane doze. Oficijelan prema: B.P.C. (1973), Brit. Herb.Pharm /1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje str. 197.

TIMIJAN (THYME)

174

Thymus vulgaris (Linn) ­ Labiatae (Lamiaceae) - Usnatice Drugi nazivi: Gajena majcina dusica, bosiljak, manja mazurna, timas. Timijan je kultivisana biljka, slicna majcinoj dusici (Tymus serpyllum) koja raste samonikla u prirodi. To je visegodisnji polugrm visine do oko 50 cenitematara koji se uzgaja na taj nacin da se busenovi razdijele i sade na udaljenosti od oko 50 centimetara. Ili se u toplim lijehama posadi sjeme koje se, kada isklija, rasaujuje na stalno mjesto. Timijan raste uspravno za razliku od majcine dusice koja je gotovo polegla po tlu. Korijenov sistem je vrlo gust i iz njega izbijaju stabljike koje se dalje granaju. Listovi su sitni na kratkim drscima, stoje naspramno. Cvjetovi su sitni, svijetlocrveni, ponekad ljubicasti. Biljka obicno cvjeta od juna do jula, ponekad ve i u maju. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke (Herba Thyumi), a u zadnje vrijeme trazi se samo list (Folium Thyumi) jer je bogatiji skupocjenim eterskim uljem (Aetherolem Thymi). Biljka se susi u tankom sloju, na promahi, brzo. Mora se cuvati u dobro zatvorenim posudama, jer brzo gubi isparljivo etericno ulje. Miris droge je prijatan, aromatican, okus topao, gorak, zacinski. Nalaziste biljke Biljka se uzgaja uglavnom u Vojvodini. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi oko 1,5% eterskog ulja koje se moze predestilisati pomou vodene pare. Ulje je prvo bezbojno, ali uskoro postaje crvenomrko, a na dnu se pocnu izdvajati kristali timola, takoer, crvenomrke boje. Glavni sastojak ulja je timol kojeg ima i do 42%. Osim timola ulje sadrzi karvakrol, boreol, kariofilen, cimol, pinen, linalol i druge komponente, sto zavisi od porijekla droge. U drogi, pored eterskog ulja, pronaeni su triterpeni, neke kiseline, kao i flavonoidi, naprimjer luteolin 7-glikozid. Ima jos tanina i smole. Svojstva biljke Jedno od narocito vaznih svojstava droge timijana je da djeluje kao stimulator leukocitoze kod infektivnih oboljenja. Osim toga je antiseptik unutrasnjih organa, organa za distanje i genito-urinarnih organa. Opi stimulans i psihicki i fizicki, pa ga smatraju i za afrodizijak. Antispazmodik i stomahik. Droga djeluje kao diuretik, emenagog, karminativ i vermifug. Biljka zaista izvanrednih ljekovitih svojstava. Indikacije Infektivna oboljenja jetre ili zucne kesice (hepatitisi i holecistitis) kao i drugih organa. Pluna oboljenja: emfizem, bronhitis, astma, tuberkuloza. Digestivna atonija. Astenije psihicke i fizicke, seksualna apstinencija. Infekcije unutrasnjih i mokranih putova. Unutrasnji paraziti. Nacin primjene Obicno se za infektivna oboljenja jedna kafena kasika droge prelije sa 2 dcl. kljucale vode, te ostavi poklopljeno. Nakon desetak minuta procijedi se i pije nezaslaeno ili zaslaeno (medu se daje prednost), 3 do 4 puta dnevno izmeu ili poslije jela. Ili: 4 kapi eterskog ulja (Aethoreleum Thymi) nakapati na kocku seera, 3 puta dnevno. U ovom slucaju najbolje je etersko ulje razblaziti, odnosno otopiti u 90% alkoholu u odnosu 1:5. Od ove tinkture uzima se 20 kapi tri puta dnevno sa malo mlake vode. Ne treba praviti veu kolicinu jer se brzo pocinje izdvajati timol. Kada je u pitanju etersko ulje, najbolje je davati smjesu koja se sastoji od timijanovog eukaliptusovog ili ulja od bora. Posebno treba istai da se timijan primjenjuje kao zacin. Posebno treba preporuciti kada se radi o teskim jelima, kao sto su, naprimjer, grah ili kuhani, posebno kiseli kupus. Prije samoga kraja kuhanja treba u hranu dodati i kafenu kasiku timijana. Tako e hrana postati lakse svarljiva, a izbjegava se i nadimanje.

175 Napomena Timijan je oficijelna droga prema farmokopeji bivse Jugoslavije. Upotrebljava se: folium thymi vulgaris (list timijana). Takoer prema; B.P.C. (1949), Brit, Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje str. 219. ­ 220.

VRANILOVA TRAVA (OREGANO)

Origanum vulgare (Linn) ­ Labiatae (Lamiaceae) - Usnatice Drugi nazivi: divlji majoran, origanj, mravinac, gorka meta. Vranilova trava je visegodisnja zeljasta biljka visine do 60 centimetara. Iz kosog korijena sa mnogo postranih sitnih korijencia, izbija uspravna stabljika koja se u gornjem dijelu grana na bocne grancice koje su jedna naspram druge. Listovi su izduzeni, jajasti, pri vrhu gotovo usiljeni, sa gornje strane tamnozeleni, sa donje nesto svjetlije boje. Cvjetovi su maleni i mnogobrojni, vrlo lijepe boje, od gotovo bijele, preko roza, purpurne do gotovo indigo plave. Ne smije se apsolutno tvrditi, ali i ljekovitost ide upravo ovim redom. Tako je mozda najbolje i ne prikupljati biljku sa bjelkastim ili nesto tamnijim cvjetovima. Biljka cvjeta od juna-jula do septembra, sto zavisi od stanista i klimatskih uslova. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke u cvatu (Herba Origani) koju treba povezati u manje kitice i tako osusiti na promahi i tamnome mjestu. Posto u stabljici nema ljekovitih sastojaka, cim se biljka osusi treba svui list i cvijet i to cuvati u dobro zatvorenim posadama, najbolje hermeticki, kao naprimjer i majcinu dusicu. Nalaziste biljke Biljka je rasprostranjena u Evropi i Aziji. Kod nas je ima svuda, po sumama i livadama, po okrajcima suma. Cesto se javi u veim kolicinama, a pogotovu ako su joj cvjetovi zatvorenoljubicaste boje, stvara vrlo prijatan ugoaj. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi do 1,5 % eterskog ulja (Aetheroleum origani) sto zavisi od raznih faktora. Glavni sastojci su fenoli, u prvom redu timol i karvakrol, zatim bi i triciklicni terpeni, dosta geranil-acetata, tanina, slobodnih alkohola, aksorbinske kiseline i slicno. Svojstva biljke Po svojim svojstvima vranilova trava je dosta slicna majcinoj dusici i timijanu. Eksperimentalno je dokazano da droga pojacava sekrecije zlijezda organa za varenje. Droga djeluje kao holagog. Takoer je dokazano da djeluje sedativno na centralni nervni sistem, pojacava peristaltiku crijeva i drugo. To je odlican sedativ antispazmodik, karminativ i stomahik. Ekspektorant koji razblazava sekrecije bronhija, a posebno antiseptik za disajne putove. Indikacije Atonija zeluca, aerofagija i nadimanje u zelucu i crijevima. Insuficijencija jetre i zuci. Nervna rastrojstva, besanica. Hronicni bronhitis te takozvani magarei kasalj, astma. Nacin primjene Obicno se jedna cajna kasika, ili nesto malo vise, droge prelije s 2 decilitra kljucale vode. Poklopi se i procijedi nakon 10-tak minuta. Uzima se po jedna solja prije, ili poslije jela. Etersko ulje (Aetheroleum Origani): 4 kapi na kocku seera ili sa malo meda, 3 puta u toku dana. Primjena u narodnoj medicini Biljka je vrlo omiljena u narodu i narodnoj medicini. U prvom redu koristi se za lijecenje organa za varenje i disanje, kao uostalom i u naucnoj medicini. U ruskoj narodnoj medicini biljku upotrebljavaju za pobuivanje apetita, lijecenje proljeva i sto je interesantno, kod ljudi koji su sebi nesto uvrtjeli u glavu, prakticno psihopata, koji zbog toga pate na zelucu.

176 Napomena Biljka je uvrstena u zacinsko bilje. U mnogim zemljma Evrope ona i jeste zacinska biljka, sama ili u smjesi sa drugim zacinskim biljkama. Treba napomenuti i to da kod dijetalne ishrane bolesnika treba uvijek pri kraju kuhanja jelo zaciniti vranilovom travom ili majcinom dusicom, nanom i sl. da se sprijeci naduhanost. Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje str. 358-359.

SAMONIKLO LJEKOVITO BILJE

BIJELA VRBA (WHITE WILLOW)

Salix alba (Linn) ­ Salicaceae Drugi nazivi: vrba, krhlica. Vrba je drvo ili grm sive kore, dugackih i na kraju vitkih grana. To je simbol proljea koje dolazi, jer se cvjetovi vrbe pojavljuju prije listanja. List vrbe je eliptican, obrastao srebrenastim dlacicama. Za drogu se prikuplja rano u proljee glatka kora sa grana koje su stare 2 do 3 godine (Cortex Salicis). Susi se u hadovini i na promahi. Miris droge je slab, aromatican, okus gorak i opor. Nalaziste biljke Vrba voli vlazna mjesta uz rijeke, potoke i jezera. Moze se nai i po rubovima suma, pasnjacima i livadama, posebno na meama. Osnovni hemijski sastojci biljke Kao glavni ljekoviti sastojci u drogi vrbe pojavljuju se salicin i tamini. Salicin se kod susenja ili u organizmu pod djejstvom nekin enzima cijepa na salicilni alkohol ­ saligenol i glukozu. Dalje se salicilni alkohol oksiduje do salicilne kiseline i to je onaj pravi ljekoviti sastojak. Droga sadrzi jos smole, gume, voska i kalcijum-oksalata. Primjeen je i neki sastojak koji djeluje na principu estrogena. Svojstva biljke O ljekovitome djejstvu vrbe, odnosno droge, znali su jos Hipokrates i Plinije, koji su je upotrebljavali protiv groznice. Da je to sredstvo za stisavanje seksualne prenadrazenosti, znao je i Dioskorid. Droga vrbe je izrazito antispazmodicno sredstvo, kao i sredstvo za stisavanje bolova, pa se, izmeu ostalog, upotrebljava i za stisavanje bolova kod napada zucnih kamenaca. Febrifug je i tonik za organe varenja. Indikacije Holelitijaza Seksualna prenadrazenost (nimfomanija spermatorea). Reumaticni bolovi, artritizam, hepraciditet, febrilna stanja. Nacin primjene 5 grama stucane kore treba preliti sa 2 dcl. vode. Kuhati 5 minuta, ostaviti da stoji jos 10 minuta, procijediti i piti 2 do 3 solje dnevno, posebno navecer. Ili: 5 do 10 grama praha vrbove kore uzeti navecer sa medom. Jos: ako se u proljee prikupe cvjetovi ili jos neotvoreni listovi, te uzme jedna cajna kasika i prelije

177 sa 2 dcl. kljucale vode i nakon 10 minuta procijedi, taj e infuz djelovati kao antispazmodik, hipnotik i sedativ kod seksualne prenadrazenosti. Primjena u narodnoj medicini Kora vrbe primjenjivala se u skolskoj i narodnoj medicini sve dok nije uspjelo sintetsko dobijanje salicilne kiseline. Caj od cvjetova i listova oduvijek se u narodnoj medicini primjenjivao protiv seksualne nadrazenosti, nesanice i neurastenija. Jaki uvarci od kore vrbe dodaju se u vodu za kupanje, posebno reumaticara. Nas narodni ljekar S. Sadikovi doslovce kaze: ,,Tople banje sa odvarom od vrbove kore, osvjezuju i jacaju cjelokupni organizam, osobito se preporucuju za slabunjavu djecu". Napomena Bijela vrba je jako polimorfna. Tako, naprimjer, zalosna vrba ima visee, svinute grane (S.a.f. pendula, Lasch). Interesantne su vrba iva (Salix caprea Linn) i krhka vrba (Salix fragilis - Linn). Oficijelna je prema: B.P.C. (1934), Brit. Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje str. 230.

BIJELI (obicni) BOR

Pinus silvestris (Linn) ­ Pinaceae - Borovi Drugi nazivi: bor, obicni bor, sumski bor, smrok. Bijeli ili obicni bor je drvo visine do 40 metara i promjerom debla do 2 metra. Ope poznato drvo znano i kao vrlo varijabilna vrsta sa mnogim geografskim rasama. Za drogu se prikupljaju mladi pupoljci rano u proljee (Pini turio silvestris), koji se moraju pazljivo susiti u hladovini i na promahi u toku od 2 mjeseca. Droga je prijatnog, balzamicnog mirisa, gorkog i aromaticnog okusa. Takoer se upotrebljavaju: smola, destilat iz drveta (terpentin) i etersko ulje koje se dobija iz iglica bora (cetina) detilacijom sa vodenom parom (Aetheroleum Pini silvestris). Potrebno je napomenuti da su iz razlicitih vrsta smola i eterska ulja sa razlicitim oznakama. Naprimjer, etersko ulje dobijeno iz planinskog bora Pinus pumilio (Haenke) strucno se naziva Aethoreleum Pini pumilionis. Primjenjuju se i iglice (cetine) bora koje u svjezem stanju sadrze dosa vitamina C, kao i katran bora koji zaostaje nakon suhe destilacije, ali se uglavnom upotrebljava izvana. Nalaziste biljke Kod nas uspijeva u citavoj zemlji, a raste na visinama i do 2000 metara. Voli mineralima bogata zemljista. Osnovni hemijski sastojci Najvazniji sastojak je etersko ulje (Aetheroleum pini) koje sadrzi: pinen, felandren, silvestren, bornil-acetat, kadinen, pumilion i drugo. Ulje terpentina (Oleum Terebenthine) sadrzi: pinena, kamfena, terpena, malola i sl. Svojstva biljke Najvaznije svojstvo droge i ulja bijeloga bora je da je to jak antiseptik zucnih i mokranih putova, zatim i antiseptik disajnih putova. Indikacije Holecistitis, zucni kamenci. Sva oboljenja disajnih putova kao sto su bronhitis, treheitis, pneumonija, astma i tuberkuloza. Oboljenja mokranih organa: cistitis, pielitis, prostatitis, gastralgije i sl. Nacin primjene 30 grama pupoljaka prelije se s litar kljucale vode ili vrueg mlijeka. Nakon 25 minuta to se procijedi i popije u toku dana. Ili: kod zucnih kamenaca uzme se 5 grama svjeze smole koja se otopi u 20 grama etera. Uzima se dnevno 5 do 10 kapi na kocki seera. Tinktura od borovih izdanaka: 10 do 20 kapi, 2 do 3 puta dnevno. Ili: etersko ulje (Aetheroleum pini): nakapa 5 kapi u med ili malo alkohola i to se uzima 3 do 4 puta dnevno. Sumski sirup (Willford) priprema se na

178 slijedei nacin: 2 kg. svjezih borovih izdanaka prokuha se sa 9 litara vode i ostavi pokriveno 2 dana da odstoji. Masa se zatim procijedi i istijesti. Dobijena tekuina se pomijesa s kg. seera i ½ kg meda i polagano prokuha i jos topla ulije u staklene tegle (ne u boce), koje se dobro zatvore dvostrukim pergamentom ili celofanom. Od ovog sirupa uzima se 50 do 100 grama dnevno. Terpentisko ulje (Oleum Terebenthine) pokazuje citav niz ljekovitih svojstava, pa treba navesti kako se smatra da otapa zucne kamence. Modifikator je trehobronhijalnih sekrecija. Sredstvo protiv reumatizma. Fermifug. Indikacije Zucni kamenci. Hronicni bronhitis, pluna tuberkuloza. Infekcije mokranih putova i bubrega. Hemoragije, reumatizam, unutarnji paraziti i sl. Nacin primjene 6 do 10 kapi nakapati na kocku seera ili kasikicu meda, 3 do 4 puta dnevno. Napomena Pored bijeloga, obicnog bora, postoje i druge vrste od kojih treba navesti Crni bor ­ Pinus nigra (Arnold) koji naraste i do 50 metara sa jajastom krosnjom. Kod nas ga ima u citavoj zemlji, a dijeli se na niz taksona cije su zone jasno geografski odvojene. Bor smrc ili munika ­ Pinus Heldreichii ( Christ) koji naraste do 30 metara. Voli terene gdje surovost klime planine dolazi do najveeg izrazaja. Ve spomenuti planinski bor ­ Pinus pumilio (Haenke), odnosno Pinus mugo (Turra) ili Pinus montana (Mill) koji voli alpinski pojas tako da dopire i do 2600 metara nv. To je nizak polegao grm ili drvo visine do 10 metara. Treba spomenuti i bijeli ili alepski bor ­ Pinus Halepensis (Mill), drvo visine do 20 metara, uglavnom vezan za toplije predjele (Hercegovina, Dalmacija, Crna Gora). Od svih borova primjenjuju se iste droge sa manjim ili veim varijacijama i svojstvima.

BLAZENI CKALJ (BLESSED THISTLE)

Cnisus benedictus (Linn) ­ Compositae (Asteraceae) - Glavocike Drugi nazivi: benedikta, sikalina, babino zelje, pitomi ckalj. Blazeni ckalj je jednogodisnja ili dvogodisnja zeljasta biljka visine i do 70 cenitmetara. Ima razgranatu stabiljiku sa duguljastim, nazubljenim listovima po obodu bodljikavim. Cijela biljka je dlakava, sto joj daje svikastozukastu boju. Cvjetne glavice javljaju se na vrhovima ogranaka sa ovojnim listovima koji zavrsavaju bodljama. Cvjetovi su zute boje. Biljka obicno cvjeta od jula do septembra. dok plodovi sazrijevaju u septembru ­ oktobru. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke u cvatu (Herba Cardui benedicti) koji se sitno isjecka, a zatim susi u hladovini. Miris droge je aromatican, okus gorak. Nalaziste biljke Najcese se moze nai u Primorju, u poludivljem obliku, ponekad moze biti i vrlo dosadan korov. Na zapadu se uzgaja u kulturi. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi glikozid knicin od kojeg potjece i gorak okus. Ima nesto malo eterskog ulja nedovoljno proucenoga sastava, tanina, sluzi, smole i mineralnih materija: kalijevih, kalcijevih, natrijevih i magnezijevih soli. Svojstvo biljke Biljka odnosno droga je visestruko ljekovita i daje se u obliku razlicitih galenskih preprata: tinktura, alkoholata i slicno. To je depurativ, diuretik, tonik i aperitiv. Djeluje kao digestivno sredstvo, stimulans nervnog sistema i febrifug. Indikacije Oboljenja jetre i zuci, zutica. Atonija zeluca, edemi, idropsija, reumatizam, gastritis, opstipacija itd. Nacin primjene Cajna kasika droge prelije se s 2 decilitra kljucale vode. Nakon 10 minuta procijediti. Piju se 2 do 3 solje dnevno prije jela, nezaslaeno. Ili, tinktura (Tinctura Cardui benedicti)- 40 do 60 kapi dnevno.

179 Primjena u narodnoj medicini Nasa narodna medicina malo ga upotrebljava, uglavnom kao gorak tonik za lijecenje organa za varenje. Meutim, drugdje, posebno na Zapadu, znatno vise se upotrebljava i to za lijecenje organa za varenje, ukljucujui cir na zelucu, kao i osteenja koja su slicna raku. Zene ga posebno rado upotrebljavaju, narocito kod problema sa menstruacijom, te kod doboljenja zivaca, histerija i loseg sna. Sazvakani svjezi plodovi vaze kao purgativ, te kao vomitiv odnosno emetika. Oficijelan je prema: Brit. Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje str. 92.

BOLDO (BOLDO)

Peumus boldus (Molina) ­ Monimiaceae Boldo je omanje zimzeleno drvo prijatnoga mirisa koji potjece od etericnog ulja kojeg ima po citavoj biljci. List je jajasto-eliptican, 6 centimetara dug i oko 4 centimetra sirok, kozast i grub, povijen prema dolje. Za drogu se prikuplja list Bolda (Folium Boldo) koji se susi u tami i na promahi. Miris droge je slican kamforu, okus topao, aromatican i pomalo ljut. Nalaziste biljke Uspijeva u Cileu. Voli suhe i suncane poredjele. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi alkaloid boldin, koji je i glavni nosilac ljekovitih svojstava droge, a zatim i glikozida boldoglucina. Sadrzaj eterskog ulja (Aetheroleum Boldo) je oko 2%. Ulje je kompleksnog sastava. Glavni sastojci su cimol i cineol, a zatim i askaridol. Svojstva biljke Biljka odnosno droga nosi laskav naziv "prijatelj zucne kesice". Izrazit holagog i holeretik. Visestruko je aktivan kada su u pitanju oboljenja jetre i zucne kesice. Osim toga je stomahik, diruretik i blag sedativ. Indikacije Kongestija i otok jetre. Hronicni hepatitisi. Ciroze jetre. Zucni kamenci odnosno holetijaza. Holecistitis i posljedice koje povlaci. Nesanice kod oboljenja jetre. Infekcije mokranih putova, cistitisi. Nacin primjene Supena kasika droge prelije se sa ½ litra kljucale vode, zatim se poklopi i nakon 20 minua procijedi. Pije se 2 puta dnevno prije jela po 1 solja. Ili, tinktura koja se dobija tako da se dio zdrobljenog lista prelije s 5 dijelova 75% alkohola. Nakon 10 dana, poslije ceseg mukanja, tinktura se odlije i profiltrira. Uzima se 3 puta dnevno prije jela po 30 kapi. Posebno kao smjesa holagognih svojstava preporucuje se tinktura boldo + tinktura lincure u jednakim dijelovima. Uzima se po 20 kapi prije dva glavna obroka. Primjena u narodnoj medcini U Cileu se mnogo upotrebljava za lijecenje oboljenja jetre kao i za lijecenje mokranih putova. Napomena Kao sinergici posebno se preporucuju: ruzmarin, articoka i maslinovo ulje. Oficijelna je prema: B.P.C. (1934.), Brit, Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje str. 93.

BORAZINA (BORAQE)

Borago officinalis (Linnè) ­ Boraginaeae - Borazine Drugi nazivi: porec, boraga, kosmelj, zajicac. Borazina je jednogodisnja, socna, grubo cekinjasto-dlakava biljka visine do 60 centimetara. Na vrhu grancica su cvjetovi udruzeni u cvasti, lijepe plave boje, rjee

180 purpurni ili bijeli. Cvjeta od maja do augusta. Miris biljke je svojstven. Mladi listovi mirisu na krastavac, ugodnog kiselkastog okusa. Cijela biljka onako bodljikavodlakava pomalo odbija, ali zbog njenih izuzetnih ljekovitih osobina taj se utisak mora suzbiti. Najbolje je prikupljati mlade listove prije cvjetanja biljke I odmah upotrebljavati kao salatu ili varivo. Za drogu se prikupljaju listovi (Folium Boraginis) svjetovi (Flores Borginis), ali uglavnom citava biljka za vrijeme cvjetanja (Herba Boraginis). Nalaziste biljeke Kao kulitivisana biljka sije se u lahko rastresito i plodno zemljiste zbog upotrebe u kuhinji. Kao samoniklu ili poludivlju najvise je nalazimo u primorju, gdje raste kao korov po vinogradima i poljima. Svojstva biljke Svjezi mladi listovi upotrijebljeni kao salata ili varivo, kao odlicna ishrana kod oboljenja jetre. Blag laksativ. Prisustvo velike kolicine kalijumnitrata u borazini izaziva pojacano mokrenje i znojenje. Sluzi za lijecenje bubreznih i crijevnih oboljenja. Cvijet borazine sam ili u sastavu cvjetnih plunih cajeva, odlicno je sredstvo za lakse iskasljavanje sluzi. Svjeze iscijeeni sok iz cijele biljke ubrzava izbacivanje hlorida. Indikacije Sva oboljenja jetre i zucne kesice, oligurija, nefritis, problemi sa respiratornim putevima, enterokolitis i dr. Nacin primjene Iz mladih listova iscijedi se sok - pije se casica 3 puta dnevno. Mladi listovi se upotrebljavaju za salatu. Francuzi, kod obljenja jetre, prave salatu iz jednakih dijelova borazine, maslacka i draguscca, u koju malo poslije dodaju limunovog soka i maslinovog ulja. Zakljucno, moze se rei da je kod oboljenja jetre i zucne kesice najbolje upotrebljavati svjezu borazinu. Primjena u narodnoj medicini U nekim zemljama Evrope (Francuska, Rumunija) borazina je u sluzbenoj upotrebi. U narodnoj medicini, pord ostalog, borazina se upotrebljava "kada je jetra otvrdnuta".

BREZA (BETULA)

Betula alba (Linnè) Betualceae - Breze Drugi nazivi: bijela breza, obicna breza, breza, metlovina. Breza je do 30 metara visoko, vitko, listopadno drvo sa glatkom bijelom kozicom u mladosti, koje u kasnijem dobu, u donjem dijelu, duboko ispuca i pocrni. Grancice su crvenosmee, tanke i savitljive. Pupoljci i mladi listovi su ljepljivi. Cvjetovi su zukastosmei, bez cvjetnoga omota, razvijaju se u proljee zajedno sa listovima. Muske rese obicno vise po dvije na kraju grancice, a formiraju se u jesen. Zenske rese su manje, stoje uspravno, pojedinacno, a formiraju se u proljee. Cvjeta obicno u maju, plodovi sazrijevaju u augustu i septembru. Za drogu se prikupljaju pupoljci u rano proljee (Gemmae Betulae), sve do otvaranja. Pupoljci su tada sitni i ljepljivi. Treba ih susiti polagano u prohladnim prostorijama da se ne bi otvorili. Miris im je prijatan, smolast, okus opor. Takoer se prikupljaju i listovi (Folium Betulae), brezova kora (Corteks Betulae), smola brezove kore (Pix liquida Betulae), kao i sok od breze (Succus Betulae), rano u proljee, ali pri tome treba paziti da se stablo ne osteti i osusi. Iz brezovnog drveta, suhom destilacijom, dobija se katran i brezin ugalj. Nalaziste breze Kod nas raste sa drugim drveem ili pak sama cini brezike. Voli suho, pjeskovito tlo i mnogo prostora, pa se nalazi na otvorenim mjestima u ravnici, po brezuljicima i planinama. Pojedinacno se penje i do 1900 metara nv. Osnovni hemijski sastojci Pupoljci sadrze organske kiseline (pmetoksibenojevu, p-oksibenzojevu i p-kumarinsku kiselinu), flavone, flavonone, seskviterpenoide, te oko 5% eterskog ulja.

181 Svojstva biljke Eksperimentima je ustanovljeno da se brezovi pupoljci mogu upotrijebiti kao holagog i holeretik, zbog cega se primjenjuju kod oboljenja jetre i zucnih putova (Sreter A.I. i dr. 1979). Meutim, najvaznija osobina cajnih preparata pupoljaka, listova i soka je njihovo diureticno djelovanje. Prema nekim podacima u tim slucajevima poveava se kolicina izlucene mokrae za 5 do 6 puta, sto je posebno vazno kod oboljenja bubrega, smetnji u cirkulaciji krvi, kao i kod oboljenja jetre sa nakupljanjem tekuine. Indikacije Insuficijencija jetre i zucnih putova. Ascites i edemi nastali kod osteenja jetre, bubrega i srca. Reumatizam, bubrezni kamenci, oligurija, hipertenzija, arterioskleroza. Za vanjsku upotrebu primjenjuje se kod razlicitih koznih oboljenja. Nacin primjene 50 do 150 grama suhih pupoljaka kuhati s litar vode, uz dodatak grama sode bikarbone, 10 minuta. Procijedi se i pije solja tri puta dnevno. Sok od breze pije se ½ do jedne solje svako jutro na prazan stomak 15 do 20 dana. Primjena u narodnoj medicini Breza se siroko primjenjuje u narodnoj medicini: pupoljci i list za lijecenje urogenitalnih putova kao jaki diuretici i antiseptici. Nadalje za sprjecavanje grceva u zelucu i crijevima, jakoga proljeva, protiv jakoga kaslja. Preparat dobijen suhom destilacijom tzv. brezov katran, upotrebljava se za lijecenje koznih bolesti. Napomena Poznati su mnogobrojni ekotipovi breze pa se danas Lineova Betula alba dijeli na veliki broj vrsta i nizih sistematskih kategorija. Od autohtonih vrsta breza kod nas je zastupljena maljava (Betula pubescens) koja je mnogo rjea od obicne breze (Sili).

BRO (MADDER QOOP)

Rubia tinctorum (Linnè) ­ Rubiaceae - Broevi Drugi nazivi: broanka, krap, rudecina, crvenac. Bro je trajna zeljasta biljka visine do 2 metra. Glavni je korijen jak i grana se na mnoge bocne korjenove. Clankovit je i crven. Stabljika je cetverouglasta, polegla po zemlji ili se penje uz druge stabljike. Cvjetovi su sitni, zutozeleni. Cvjeta od juna do jula. Polodovi su crne okrugle bobe koje sazrijevaju od septembra do oktobra. Za drogu se prikuplja korijen pri kraju vegetacionog perioda (Radix Rubiae). Susi se na sucu. Boja droge je tamnocrvena, miris je slab, specifican. Okus je isprva slatakst, pa opor i na kraju gorak. Nalaziste biljke Raste po naseljima, po zivicama. Nalazi se po sumama. Moze se nai na visinama do 1.400 metara. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi do 7% antrahinona (rubiretrinska kiselina, haliozin, purpurin, ksantopurpurin, purporoksantin, pseudopurpurin, ibericin), slobodnog alizarina, limunsku, jabucnu i vinsku kiselinu, mnogo seera i pektinske spojeve. Svojstva biljke Pojacava izlucivanje zuci. Primjenjuje se kod kamenaca u zucnoj kesici, a posebno kod bubreznih kamenaca. Droga je laksativ, jak diuretik. Indikacije Insuficijencija zuci, konstipacija, oligurija, urea, bubrezni kamenci, artiritizam, rahitizam. Nacin primjene Kafena kasika korijena potopi se u 2 dcl. vode. Kuha se 2 minuta, a zatim odstoji 10 minuta. Piju se 2 solje dnevno iza jela. Kao holagog i laksativ uzimaju se 2 do 4 grama dnevno u prah samljevenog korijena prije jela. U prah samljeveni korijen, pokazuje i najjacu aktivnost isto kao i suhi ekstrakt (Extractum Rubiae tinctorum siccum).

182 Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini korijen broa najvise se upotrebljava za lijecenje mokranih organa, kao diuretik, za lijecenje mokranog mjehura, bubrega i kod bijeloga pranja. Takoer ga narodna medicina upotrebljava za lijecenje zutice. Napomena Bro sadrzi organsku boju koja je vrlo intezivna. Kod uzimanja preparata od broa, mokraa postaje intezivno crvena. Droga broa primjenjuje se za dezintegraciju i eliminaciju bubreznih kamenaca. Podaci u literaturi s tim u vezi su jedinstveni kada se radi o kamencima koji sadrze fosfate. S druge strane, mogu se nai podaci da droga djeluje i na bubrezne kamence koji sadrze oksalate. Ali isto tako i da ne djeluje na oksaltne i ureatne bubrezne kamence.

BRSLJAN (IRY LEAF)

Hedera helix (Linnè) ­ Araliaceae -Aralije Drugi nazivi: brstan, brsljika, barsijan, bestran. Brsljan je trajna, drvenasta i zimzelena biljka. To je penjacica koja se penje uz drvee i zidove. Stabljike su cesto dugacke i do 50 metara. Biljka obicno cvjeta u oktobru zelenkastozutim cvjetovima. Plodovi su crne bobe koje sazrijevaju u proljee. Za drogu se prikuplja list (Folium Hederae), cvijet (Flores Hederae), a zatim i tanke grancice, kao i smola koja curi na mjestu gdje je biljka ozlijeena. Kod nas se rjee upotrebljava zbog navodne toksicnosti. Prikuplja se s vremena na virjieme radi izvoza. Osusena droga, prvenstveno list, je gorkog, neprijatnog i oporog okusa. Nalaziste biljke Moze se nai po citavoj nasoj zemlji, gdje se cesto upotrebljava kao ukrasna biljka uz zidove i drvee. Osnovni hemijski sastojci biljke Sadrzi saponozide, neke organske kiseline, pektina, tanina, jedan hormon koji se zove ostrogen i hederina, od kojega uglavnom potjece ljekovitost biljke. Smatra se da hederin u malim kolicinama siri, a veim skuplja sudove i usporava udaranje srca. Osim toga, djeluje i hemoliticki Svojstva biljke Preparati brsljana, u prvom redu list, djeluje kao holagoga. Osim toga, biljka pokazuje hemoliticka, antispazmodicna i diureticka svojstva. Sredstvo je za regulisanje menstruacije - prejake i preceste. Indikacije Zastoj zuci, kamenci u mokranoj besici, hronicni bronhitis, laringitis, reumatizam i kostobolja, problemi s menstruacijom, hipertenzija. Nacin primjene 3 supene kasike nasjeckanih lisova preliju se s litar kljucale vode, ostavi 10 minuta i ocijedi. Piju se tri solje dnevno (Valnet). Primjena u narodnoj medicini Kod nas se ova biljka rjee upotrebljava, i to uglavnom izvana. Ipak je u narodu upotrebljavaju za lijecenje zuci, lakse iskasljavanje i slicno, i to iznutra. Napomena Droge dobijene iz biljke prilicno su toksicne, pa je potreban oprez kod upotrebe. Ako se upotebljava na gore opisani nacin, mora se strogo drzati upute za pripremu. Njemacka Komisija E: The Complete German Commision E Monographs, 1988. Americno izdanje. Str. 153.

CIKORIJA (CHICORY)

183

Cichorium intybus (Linnè) ­ Compositae(Asteraceae) - Glavocike Drugi nazivi: vodopija, zenetrga, cigura, vodoplav, konjogriz. Cikorija je trajna zeljasta biljka, visine do 150 centimetara. Ima jak valjkastovretenast korijen, koji je izvana taman, a iznutra gotovo bijel. Nema mnogo bocnih ogranaka. Iz korijena izbija cvrsta razgranjena stabljika, pokrivena dlacicama. Na pocetku vegetacije listovi su slicni listovima maslacka. Biljka obicno cvjeta od juna do septembra. Cvjetovi su svijetoplavi, rjee ljubicasti ili bijeli, vrlo lijepi i upadljivi, obicno otvoreni samo prije podne. Za drogu se prikuplja korijen divlje cikorije (Radix Cichorii) u jesen. Najbolje ga je susiti nanizanog na konac, u hladovini i na promahi. Miris droge je slab, okus pomalo gorak. Posebno se preporucuje u proljee. Prije nego sto izbije stabljika potrebno je prikupiti mlade listove, zajedno sa korijenom. Tada cikorija dosta lici na maslacak, pa se nee pogrijesiti, ve se i preporucuje da se zajedno prikupe listovi i korijen, cikorije i maslacka i zajedno pripreme kao salata. Nalaziste biljke Cikorija raste svuda kao korov; uz putove, zivice, po neobraenim zemljistima. U kulturi se uzgaja zbog poznate zamjene za kafu. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi heterozid (cikoreatol-kumarinski derivat), zatim slobodne aminokiseline, proteide, lipide, inulina, pektina, mineralnih soli: kalcija, kalija, fosfora, nastruja, mangezija, mangana, bakra, vitamine B, C, K i P. U listovima ima dosta vitamina C i karotina. Svojstva biljke ,,Prijatelj crne dzigerice". Izvrsna je za ocuvanje i lijecenje oboljele jetre, zastoja u radu jetre, zutice, poremeaja u lucenju zuci, posebno kod intezivnog lijecenja, i kolika u predjelu jetre (Galien, Chabrol i Pertuier). Osim toga gorki je tonikum, depurativ, diuretik, remineralizant, stomahik itd. Indikacije Insuficijencija jetre i zuci, zutice, hepaticne kolike, kongestija jetre i slezene, zucni kamenci. Astenija i anemija. Digestivna atonija, infekcije mokranih puteve, hidropisija, dijabetes. Nacin upotrebe Prednost, svakako, treba dati svjezoj biljci; u proljee biljku sa mladim listovima i korijenom treba prikupiti zajedno sa maslackom. Dobro oprati i odbaciti natruhlo lise. Isjeckati i korijen i list, malo posoliti morskom solju, nakapati limuna ili jabukovog sireta, dodati maslinovog ulja, poklopiti i ostaviti stajati 3-4 sata. Nakon toga, jesti kao salatu. Ili: isjeckati i korijen i list, pa dodati drugim salatama kao dodatak. U proljee prikupiti mlade listove zajedno sa korijenom, dobro oprati i iscijediti sok. Moze ga se piti po volj,i od 50 do 250 ml. dnevno (Valent). Kod bolesti jetre, upale zucne kesice, dijabetesa i sl: 5-6 gr. suhoga korijena prokuhati sa 2 dcl. vode 5 minuta, ostaviti jos 15 minuta, procijediti i piti nezaslaeno prije jela (Decaux). Cikoriju, kao nedomjestak za kafu, svakako trebaju piti bolesnici na jetri, zuci i dijabeticari. Primjena u narodnoj medicini Ovo je vrlo omiljena biljka u narodnoj medicini, koja, pored korijena, upotrebljava list i cvijet. Najcese za lijecenje oboljenja jetre i zuci, zutice, takoer, kao i oboljenja zucne kesice. Pored toga sluzi za lijecenje bubrega i mokranog mjehura. Popravlja probavu, uklanja bolove u stomaku i lijeci katar crijeva. Njemacka Komisija E: The Complete German Commision E Monographs, 1988. Americno izdanje. Str. 109.

CESTOLAVICA (VERONICA)

Veronica officinalis (Linnè) ­ Scrophulariaceae- Sirupnikovke

184 Drugi nazivi: veronika, razgon, dupcac, vidac. Cestolavica je trajna zeljasta biljka visine do 35 centimetara. Rizom biljke je puzei i iz njega izbijaju kose ili povaljane, skoro odrvenjele stabljike obrasle dlakama. Kraj stabljike se ispravlja do visine od oko 35 centimetara. Listovi su naspramni na kratkim drskama, jajasti, sivozeleni i dlakavi. Cvjetovi izbijaju iz pazuha listova i nalaze se na drskama cvijeta u maju i junu. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke (Herba Veronicae) koji se susi u tankom sloju. Miris droge je slab, gotovo neprimjetan, okus gorak i pomalo opor, balzamican. Nalaziste biljke Kod nas je nema u velikim kolicinama. Moze se nai i do 1000 metara nadmorske visine. Voli umjerno vlazna ili suha mjesta u svijetlim sumama, a posebno voli mjesta sa paljevinom. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi sasvim malo eterskog ulja tanina, gorke supstancije, alkaloida, glikozide, aukubin i vetronicin, saponine zasada jos neproucene, manitola, seera, voska i slicno. Hemijski nije najbolje proucena. Svojstva biljke Primjenjuje se kod zacepljenja jetre, u slucajevima kada zuc prelazi u krv, te kod zutice. Osim toga, droga djeluje kao diuretik, stomahik, tonik i aperitiv. Indikacije Konstipacija, holemija i zutica. Problemi sa varenjem hrane, aerofagija, migrene razlicitoga porijekla, reumatizam i hematurije. Nacin primjene U slucajevima navedenih problema sa jetrom uzima se 1 i po cajna kasika droge. Prelije se sa 2 decilitra hladne vode, zagrije do kljucanja, kuha dva minuta. Nakon toga ostavi se poklopljeno jos 10 minuta i procijedi. Piju se tri solje dnevno ili cese, najboje izmeu jela. Prema svemu sudei, izgleda da je kod oboljenja jetre ipak najbolji svjezi sok od biljke. Uzima se u kolicini od 50 grama dnevno, rasporeeno u 5 doza. Jedan species koji se upotebljava kod navedenih oboljenja jetre, sastavljen je iz sljedeih droga: cestoslavice i korijena maslacka po 50 grama, cvijeta cikorije i droge lazarkinje po 25 grama. Od ove mjesavine uzme se cajna kasika, prelije s 2 decilitra vode, zagrije do kljucanja, zatim skine s vatre i poklopljeno drzi jos 10 minuta. Nakon toga se procijedi i pije nezaslaeno 2 puta dnevno izmeu obroka. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini biljka je vrlo cijenjena i za upotrebu iznutra i izvana. Mnogo se upotrebljava za lijecenje nekih plunih oboljenja, ukljucujui i tuberkulozu, posebno u smjesi sa drugim ljekovitim biljkama. Bilo sama ili kao species, u narodnoj medicini upotrebljava se za lijecenje oboljenja jetre i zuci. Smatra se i vjeruje kako cestoslavica moze lijeciti i sterilitet kod zena. Obicno se u narodnoj medicini jedan dio biljke prelije s 5 dijelova zestoke rakije. Ova se tinktura uzima u dozi od 15 kapi 3 puta dnevno, ili se njom masiraju mjesta kod oboljenja od reumatizma.

CICAK

Arctium lappa (Linnè) ­ Compositae (Astaraceae) ­ Glavocike Drugi nazivi: lopuh, lapusina, veliki cicak, veliki ripanj. Cicak je dvogodisnja biljka koja moze narasti i do 1,80 metara, ali ima i nizih pa se drugacije i oznacavaju (npr. Arcitum minus, Hill, Bernh), ali su po svojstvima slicne. Inace, cicak je svima dobro poznata biljka koja raste po poljima, pored puteva, u naseljima, po nasipima uz rijeke, potoke, u nizinama i po brdima. Donji listovi su vrlo veliki, slabo nazubljeni, prema vrhu biljke sve manji. Na vrhovima glavne i

185 sporednih grana nalaze se okrugle cvjetne glavice, sa kukama na kraju, koje se lako zakace za odjeu ili dlaku stoke. Ove cvjetne glavice obicno djeci sluze za igru, kao projektili, sto je vrlo neprijatno, ako se npr. zakaci u kosi. Korijen biljke je dugacak i do 50 centimetara, a lici na repu. Za drogu se prikuplja upravo korijen cicka (Radix Baldanae) u aprilu ili oktobru i novembru. Moze se upotrijebiti svjez, ali se obicno susi. Za tu svrhu korijen valja ocistiti od bocnih korijencia, oprati i uzduz razrezati radi lakseg susenja. Susi se na suncu ili toplom mjestu. * Nalaziste biljke Uspijeva u Aziji, Evropi i Americi. Osnovni hemijski sastav droge Droga cicka, odnosno kroijena, sadrzi najvise inulina, cak i do 50%. Zatim nekih gorkih materija, amara. Sadrzi brojne isparljive i neisparljive organske kiseline: siretne, propionskbuterne, izovalerijanske, laurinske, miristinske, sarinske, palmitinske. ___________________________________________ * Za drogu se moze upotrijebiti i sjeme cicka (Semen Bardanae ili Fractus Bardanae). Sadrzi dosta i tanina, lignina, sitosterola, stigmastirola. Treba navesti i aminokiseline, te minerale kalcija, mangezija, kalijuma, fosfora, selena, cinka, bakra, hroma, zeljeza, mangana i silicija. Od vitamina sadrzi: B1, B2, B3 i C. Sjeme, odnosno plodovi sadrze i oko 25% ulja interesantnog sastava. Zatim jedan gorki glukozid ­ arktiin. Listovi, pored ostalog (arcitol, furokinon...), sadrze i taraksasterola, po cemu su slicni maslacku, pa se rani proljetni listovi odlicno mogu upotrijebiti za salate kao i listovi maslacka. Svojstva droge Svi djelovi biljke pokazuju sirok spektar pozitivnih aktivnosti. Djeluju kao antioksidanti, zatim stimulatori imunog i digestivnog sistema, te jetrenih funkcija zuci, drugim rijecima kao holagozi i holeretici. Droga djeluje kao antimutageni agens kod kanceroznih oboljenja, na taj nacin sto kontrolise mutaciju elija. Treba znati da droga procisava krv, te pokazuje i antitoksicne aktivnost, antihepatotoksicne aktivnosti konkretno kod trovanja jetre uljenotetrahloridom (CC1.), djeluje kao diuretik, narocito kod eliminacije mokrane kiseline iz bubrega. Izraziti je antidiabetik, posebno sjeme koje normalizuje sadrzaj glukoze u krvi. Indikacije Dugotrajna hronicna oboljenja jetre, posebno kod hepatitisa B i C. Smatra se za jednu od najljekovitih biljaka za hepatitis C. Intoksikacija jetre, posebno organskim rastvaracima. Diabetes. Poviseni LDL holesterol. Bubrezni kamenci. Nacin primjene List i korijen mogu se upotrijebiti u svjezem stanju. Sjeme samo u osusenom. Mlade i socne stabljike u martu i aprilu, dok ne odrvene, moraju se prvo oljustiti, a zatim upotrijebiti za salate ili kuhanje. Za hranu se moze upotrijebiti i korijen u supama ili umjesto krompira. Treba podsjetiti da korijen sadrzi i do 50% inulina. Korijen se naravno mora upotrijebiti svjez. Osuseni korijen cicka za internu upotrebu upotrebljava se u vidu tinktura (1 dio svjezeg korijena + 2 dijela 95% alkohola ili: osuseni korijen 1 dio + 5 dijelova 50% alkohola). Upotreba: 3 x dnevno po 30-60 kapi. Dekokt: 1,5 cajna kasika osusenog korijena prelije se sa 250 ml prokljucale vode, promijesa i poklopi. Procijediti i piti nakon 20 minuta, 3 puta dnevno. Kapsule ,,00" 2­4, 3 puta dnevno. Na kraju preparati od sjemena u vidu tinkture 1:5 u 60% alkoholu: 15-25 kapi, 3 puta dnevno. Napomena Biljku i korijen cicka preporucuje i Britanska Herbal Farmakopeja (British Herbal Pharmacopoeia, 1983). Takoe i Njemacka Komisija E (The Complete German Commission E Monographs, Americko izdanje 1998). Str. 318.

186

DIGITALIS

Digitalis lanata (Ehrahart) ­ Scrophulariaceae - Strupnikovka Drugi nazivi Pustikara, digitalis vunasti, maljava zubacica, besnice. Digitalis je dugogodisnja zeljasta biljka koja naraste do 1 metra. Korjenov sistem je vrlo gust i racvast, sa mnogim bocnim korjenciima. Iz rizoma se razvija uspravna stabljika koja je u donjem dijelu gola, a od sredine gusto vunasto-dlakava. Donji i srednji listovi su izduzeni, jajasti, dok su gornji lancelasti, sa ostrim vrhom i sjedei. Cvjetovi su sabrani u gusti klas u gornjem dijelu biljke. Tamnozute su boje. Biljka cvjeta ljeti, dok sjeme sazrijeva obicno u augustu i septembru. Interesantno je da se u donjem dijelu klasa nalaze cahure pune sitnog sjemena, gore vise cvjetovi, na samome vrhu - pupoljci cvjetova. Sve na istoj stabljici. Za drogu se prikupljaju listovi digitalisa (Folium Digitalis lanatae) koji se moraju brzo osusiti. Miris droge je vrlo slab, okus jako gorak i neprijatan. Nalaziste biljke Pustikara kod nas uspijeva najvise u jugoistocnim dijelovima zemlje. Voli suncane polozaje po rubovima suma i sikara, te po cistinama. Moze se nai i preko 1000 metara nadmorske visine. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga u prvome redu sadrzi kardiotonicne glikozide koje je uspjesno razdijelio Stol, a to su: digilanid A (odnosno lanatozid A), digilanid B (lanatozid B), dilanid C (lanatozid C). Ovi se glikozidi, pod djestvom enzima razgrauju na glikozu i stabilnija jedinjenja: digitoksin, gitoksin i digoksin. Ovaj mali isjecak jasno govori o nestabilnosti droge digitalisa i potrebi sto pazljivijeg cuvanja. U manjim kolicinama u drogi se mogu nai i drugi glikozidi: digilanid D i E, odorozid i drugi. Danas se smatra da je diginalid C najvazniji kardiotonicni glikozid digitalisa vunastog. Svojstva biljke Droga djeluje kao jedan od najboljih karidotonika, jer jaca srcani misi, usporava i regulise ritam (Withering, 1773). Droga djeluje kao diuretik. Regulise krvni, odnosno arterijalni pritisak. Naravno, ovakve osobine droga pokazuje u terapijskoj dozi. Vee doze djeluju kao otrovi, posebno na srcu. Indikacije Insuficijencija miokarda i konzekvencije koje povlaci. Aritmija, asistolija i tahikardija. Oligurija, edemi, ascites. Nacin primjene Digitalis odnosno droga ili glikozidi ekstrahovani i prireeni na razlicite nacine, moderniji su nacin primjene digitalisa. Prah odnosno pulverizirani list digitalisa (Pulveres Digitalis lanatae) obicno se uzima u dozi od 0,4 grama lista digitalisa prelije se sa 100 mililitara kljucale vode. Nakon 2 sata se procijedi. Ova doza se upotrijebi u dva navrata u toku dana. Ili: tinktura (Tinctura Digitalis lanatae). pripravljena u dvostrukom razblazenju (1/10) uzima se u dozi od 25 do 100 kapi dnevno, najbolje podijeljeno u 3 doze. U Francuskoj kod oboljenja jetre sa ascitesom popularno je tzv. vino Prof. Trusoa ili vino ,, de l Hotel-Dieu", strucno nazvano Vinum Digitalis compositum, koje se izrauje po sljedeoj recepturi: Digitalis purpureae 10 (ili lanatae) folium Bulbus Scillae 15 (vidjeti: Primorski luk) Juniperi baccae 150 (vidjeti: Kleka) Kalii acetatis siccum 100 Spiritus vini conc. 90% 200

187 Vinum album 1800

Digitalis, primorski luk i kleka se zdrobe i sve maceruje u bijelom vinu i alkoholu, u zatvorenoj posudi 10 dana. S vremena na vrijeme se promuka. Zatim se procijedi i u tecnost stavi kalijum-acetat i muka do rastvaranja, a zatim ponovo procijedi. 20 grama ovog vina odgovara 0,1 gram digitalisa. Dnevno se ovoga vina uzima 2 do 3 supene kasike kao jak diuretik, a osim toga i kao srcani tonikum (Recept i doze J. Valnet, R.Gostuski). Napomena Ni jedan preparat digitalisa se ne smije uzimati bez lijecnicke kontrole. Digitialis je oficijelna droga u mnogim farmakopejama. Digitalis je vrlo lijepa i impozantna biljka, pa je autor vise puta vidio neupuene, pa cak i djecu, kako skupljaju digitalis kao ukrasnu biljku. Digitalis je vrlo ljekovita, ali istovremeno i vrlo otrovna biljka, pa o tome treba voditi racuna, da jedan lijep izlet ne zavrsi u bolnici. Poznate su i sljedee vrste digitalisa: Crveni digitalis ili Digitalis purpurea (Linné), slican po sastavu i dejstvu Digitalis lanati, zukasta pustikara, odnosno zukasti digitalis ili Digitalis ambigua, hrasti Digitalis ili Digitalis ferruginea (Linné). Posljednje dvije mogu se nai kod nas u samoniklom obliku. Digitalis je oficijelna biljka prema farmokopeji bivse Jugoslavije. Upotrebljava se Folium Digitalis purpureae (list digitalisa).

DIMNJACA (FUMITORY)

Fumaria officinalis (Linné) ­ Papaveraceae - Makovnjace Drugi nazivi: rosopast, socnica, pelinac, rosno zelje. Dimnjaca je jednogodisnja, njezna zeljasta biljka, visine do 60 centimetara, cesto polegla po zemlji. Ako nije polegla, stablo je uspravno, tanko, glatko, blago rebrasto. Cvjetovi su ljubicastozukasti; 10-15 cvjetova skupljeno je u druge grozdaste cvasti. Cvjeta od aprila od septembra ili oktobra. Plod je orasci crne boje. Za drogu se prikuplja nadzemi dio biljke (Herba fumariae) ili citava biljka. Susi se u hladovini i na prozracnom mjestu. Miris droge je slab, okus gorak. Nalaziste biljke Dimnjaca je rasiren korov u umjerenome pojasu do subalpinskoga nivoa. Moze se nai na bogatim, humoznim ili ilovacastim zemljistima. Raste na obradivome tlu, narocito u jarim zitama, u vrtovima, rusevinama, pored puteva. Osnovni hemijski sastojci biljke U biljci su pronaeni alkaloidi (fumarin, kriptokarpin i auerotoksin), fumarna kiselina, smola, gorke tvari, sluz, seer, kalijum nitrat i hloridi. Svojstva biljke Tipicna biljka za drenazu jetre (Leclers, Valnet); osim toga, pokazuje i niz drugih svojstava kao tonik, aperitiv, deurativ, diuretik i fermifug. Smatra se i za biljku koja posjeduje hemostaticna svojstva (Akopov). Indikacije Kongestija jetre, zutica, arterioskleroza, pletora, hiperviskozitet krvi, hipertenzija, anemija, unutrasnji paraziti. Nacin primjene Upotrebljava se kao rana, proljetna salata (Tucakov) pomijesana sa drugim gorkim, zelenim biljkama, kao sto je maslacak. Ili: iscijediti sok iz svjeze biljke, 100 do 150 grama dnevno. Ili: 50 grama osusene biljke preliti s litar kljucale vode, nakon 15 minuta procijediti i piti 2 do 3 solje dnevno kod kongestije jetre i zeluca. Napomena Ma kako se biljka primjenjuje i bez obzira na njenu visoku ljekovitu vrijednost, u navedenim slucajevima ne smije se upotrebljavati vise od 10

188 dana. Smatra se da je biljku najbolje upotrebljavati u vidu svjezeg soka kod jakih hemoidalnih smjetnji i krvavljenja. Primjena u narodnoj medicini Primjenjuje se citava biljka kao sredstvo za jacanje organizma, bolseti jetre, kao diuretik za izlucivanje mokrae. Poznata je upotreba biljke u narodnoj medicini za lijecenje hemoroida i arterioskleroze, te za lijecenje organa za disanje. Oficijelna je prema: Brit. Herb.Pharm. (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs 1988. Americko izdanje. Str. 133.

DUPCAC

Teucrium chamaedrys (Linné) ­ Labiatae ( Lamiaceae)- Usnatice Drugi nazivi: podubica, dubacac, trava od groznice, trbusac. Dupcac je trajna zeljasta biljka koja raste u obliku polugrma, visine od 30-tak centimetara. Iz kosog rizoma izbija dosta razgranjena stabljika sa cetverouglastim, dlakavim grancicama. Donji dio biljke i nema listova. U gornjem dijelu listovi su ovalni, nazubljeni i dlakavi. Iz pazuha listova izbijaju cvjetovi koji su skupljeni u grozd razlicitih boja, najcese crvenkasti, ljubicasti, a ponekad i bijeli. Biljka cvjeta od maja do septembra kada se i prikuplja. Za drogu se prikuplja ili nadzemni dio biljke u cvatu ( Herba Teucrii, Herba Chamaedrys) ili listovi (Folium Teucrii, Folium Chamaedrys). Izgleda da je najbolje sa malo prosusene biljke nakon branja, svui listove i cvijet i to susiti u hladovini i na promahi. Osusenu drogu, ciji je miris svojstven i prijatan, a okus gorak i opor, najbolje cuvati u dobro zatvorenoj ambalazi. Nalaziste biljke Dupcac uspijeva u srednjoj i juznoj Evropi, te u mediteranskim zemljama. Najcese se nalazi na suhim, suncanim krecnjackim terenima, kamenjarima, brdskim livadama i proplancima, cesto i iznad 1.000 metara nadmorske visine. Javi se cesto i u velikom mnostvu. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi etersko ulje, gorke materije tanina, neke heterozide i saponozide. Nije u ovom podrucju najbolje proucena. Svojstva biljke Droga se spominje kao holagog. Meutim, u prvome redu to je tonik i stomahik. Djeluje i kao diuretik,a zatim i kao jak antiseptik. Indikacije Oboljenja zuci i insuficijencija jetre. Opa slabost nakon prelezane bolesti. Atonicna dispepsija. Infektivna oboljenja, posebno organa za varenje i respiratornih organa . Dizenterija, hronicni bronhitis, gripa. Reumatizam i kostobolja. Mogu se nai podaci da se upotrebaljava kod hemoroida, te kod bijelog pranja. Nacin primjene Supenu kasiku droge preliti sa 2 decilitra kljucale vode. Promijesati i poklopiti. Nakon 15-20 minuta procijediti. Pije se 3 puta dnevno prije jela. Ili: u prah samljevena droga uzima se u kolicini od 2 do 3 grama, 3 puta dnevno prije jela. Ili: 20 grama osusene i isitnjene droge preliti sa 100 grama 50 % alkohola ili zestoke rakije. Nakon 10 dana stajanja, uz cese mukanje, procijediti. Uzimati 30 do 50 kapi prije svakoga jela. Primjena u narodnoj medicini Dupcac je jedna od najcjenjenijih ljekovitih biljaka u narodnoj medicini. Upotrebljava se za lijecenje organa za varenje, jetre, zuci, rana koje tesko zarastaju, hemoroida, bijeloga pranja kod zena i dr. Napomena Postoji nekoliko vrsta biljaka iz ovog roda sa slicnim hemijskim sastavom i ljekovitim svojstvima. Posebno treba istai travu ivu (Teucrium montanum-Linné) odnosno gorski cmilj. Ovu malenu, poleglu, nisku biljku, karakteristicnog mirisa i neobicno gorkog okusa, narodna medicina vise cijeni od dupcaca, prethodno opisanog. Toliko je vjerovanje u ljekovite mogunosti trave-ive

189 da to gotovo granici sa sujevjerjem. Moze se cuti i procitati dosta stihova i izreka na istu temu o ljekovitim svojstvima trave-ive, kao naprimjer : ,,Trava-iva od mrtva pravi ziva..." Ili: ,,Zaklela se trava-iva da od mrtva pravi ziva..." ,,Beri cvijet i lise, ne cupaj mi zila, od mrtvoga napravit u ziva!" itd. Trava-iva je izraziti holagog, tonik i stomahik. Oficijelna je prema : Brit. Herb. Pharm. (1983).

EHINACIJA

Echinaceae angustifolia ( De Candole) kao i srodne Echinaceae pallida (Nuttal) i Echinaceae purpurea ( Moench). Prema Moenchu: Echinaceae purpurea odgovara Rudbeckia serotonina ( Linné). Compositae- Glavocike Drugi nazivi: crni Samson, indijanska glava, zmijski korijen, Samsonov korijen i Rudbekia. Nalaziste biljke Biljka potjece iz sjeverne Amerike, gdje ima oko 9 srodnih vrsta Echinaceae. Ovdje smo naveli najpoznatije tri. To je visegodisnja biljka koja cvjeta od maja do skoro novembra, po poljima Saskacevana, Tenesija i Teksasa. Svojstva biljke Kao droga upotrebljava se korijen ­ Crni korijen (Echinaceae rootstock) Ehinaceae pallidae (Echinaceae pallidae radix) kao i Echinaceae angustifoliae (Echinaceae angustifoliae radix). Takoer se upotrebljava i gornji dio biljke Echinaceae purpurae ( Echinaceae purpureae herba). Droga sadrzi inulina, seera, smola i nezasienih masnih kiselina (npr. izobutilamid nezasiene masne kiseline) kao i echinaceina (neoherkulina). Indikacije Neobicno mnogo je pisano i govoreno o ljekovitim svojstvima ove biljke. Gotovo da je kovana u zvijezde. Domorodacko indijansko stanovnistvo upotrebljavalo je biljku za lijecenje mnogih oboljenja, posebno kao antiseptik, kod ujeda insekata, rana po kozi, ujeda zmija poput zvecarki. Sluzila je za cisenje krvi, kod venericnih bolesti i sl. Zatim za lijecenje bezbroj bolesti. Trebalo je da proe dosta vremena, da se prasina slegne i stvar dovede u realne okvire. Prema podacima njemacke E komisije (Blumenthal M; i dr. 1998) preparati Echinaceae, dati interno ili parenteralno, pojacavaju imuni odgovor organizma na taj nacin sto se poveava broj bijelih krvnih zranaca i elija slezene, aktivira se i aktivnost i kapacitet fagocitozeuma humanim granulocitima, posebno jetri. Danas moderni herbalisti nasiroko preporucuju ovu biljku kao stimulator imunog sistema koji podize otpornost prema kijavici, gripi, upalama mokrane besike i drugim infektivnim stanjima. Biljka je za nas interesantna za podizanje kapaciteta imunoloskog odgovora kod infektivnih hepatitisa, te za pomo digestivnom sistemu. Nijemci je sada preporucuju za lijecenje bronhitisa, odnosno lijecenje hronicnih infekcija respiratornog sistema i donjeg urinarnog trakta. Sto se tice probavnih organa, kao i jetre, preparati ove biljke preporucuju se zaista kod teskih oboljenja, kao sto su kanceri kolona i jetre. Engleska Herbalna Farmakopeja (1983) ocjenjuje ovu biljku po njenim osobinama kao Antiseptik, Antivirusni agen i. Vazodilatator. Amerikanci takoer smatraju da biljka stimulise i neke druge komponente imunog sistema, ukljucujui i grupu inflamatornih medijatora nazvanih tumor nekroznih faktora (TNF) kao i interferona. Nacin primjene Primjenjuje se prema navedenoj Engleskoj Herbalnoj Farmakopeji tri puta dnevno u dozama:

190 Osuseni korijen ili rizom u kolicini od 1 grama kao caj ili dekokt. Tecni ekstrakt 1:1 u 45 % alkoholu. Doza 0,25 ­ 1,0 ml. Tinktura 1:5 u 45% alkoholu. Doza 1-2 ml. Takoer se preporucuje kod svjeze biljke, interno, ako nije drugacije poreporuceno: 6-9 ml soka, ili ekvivalent galenskog preparata. Preparati za internu upotrebu najduze do 8 nedjelja. Napomena Postoje ozbiljna upozorenja da preparate ove biljke ne bi trebalo uzimati u slucajevima takvih oboljenja kao sto su multipla skleroza, tuberkoloza, AIDS, kolagena vaskularna oboljenja i neke autoimune bolesti.

FRANGULA (BUCKTHORN)

Rhamnus frangula V. (Linne )- Rhamnaceae ­ Frangula Alnus ( Miller Krkavinke Drugi nazivi : krusina, krkavina, pasja ljeska, krkavinke, trslika. Frangula je drvoliki zbunj koji rjee naraste i do 7 metara. Ustvari, listopadni je grm visine do 3 metra. Grane su pokrivene glatkom, sjajnom tamno-sivom, ili tamnocrvenkastom korom sa bijelim, bradavicastim izraslinama. Kora je iznutra zuta. Listovi su po rubu cijeli. Iz pazuha listova izbijaju cvjetovi koji su sitni i neugledni, blijedozelenkasti. Biljka obicno cvjeta od maja do jula, dok plodovi sazrijevaju u septembru. Biljka se lahko moze pomijesati sa pasdrenom (Rhamus cathartica), koji na kraju grancice ima trn. Za drogu se prikuplja kora frangule (Cortex Frangulae), koja se ljusti sa debljih grana na prijelazu izmeu zime i proljea kada krenu sokovi, prije nego biljka ozeleni. Najbolje je granu zasjei uokrug, pa ponoviti to 20-tak centimetara nize, zatim rasjei uduz, pa odvojiti koru u obliku cijevi. Ovako oguljena kora mora se brzo osusiti ili na suncu ili u hladovini. Osusenu koru ne treba odmah upotrebljavati, ve mora odlezati najmanje godinu dana na suhom mjestu. Tada je najdjelotvornija. Nakon tree godine stajanja, ne pokazuje vise ljekovite osobine. Osusena droga nema mirisa, a okus je pomalo gorak. Kada se zvae, pljuvacka pozuti. Nalaziste biljke Frangule kod nas ima dosta, i to narocito po vlaznim mjestima, pored rijeka i potoka. Narocito raste na rijecnim otocima, te vlaznim sumama u blizini. Dosta je varijabilna vrsta. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga krusine sadrzi antraglikozide (frangulin i glikofrangulin) i slobodne aglikone ( frangulomodin i hrizofanol). Pored toga i dosta tanina, organskih kiselina, seera, nesto eterskog ulja i alkaloida (franganin i frangulofolin). Svojstva biljke Preparati frangule primjenjuju se kao holagogna sredstva, te protiv kolika u zucnoj kesici. Zahvaljujui glikofrangulinu, droga se upotrebljava kod hronicnog zatvora kao pouzdan laksans koji ne izaziva posljedice. Osim toga, droga djeluje kao fermifug i cicatrisant. Indikacije Insuficijencija u izdvajanju zuci i zastoj zuci kod praznjenja u dvanaestopalacno crijevo, grceviti zatvori, hemoroidi, crijevni paraziti. Nacin primjene Droga se obicno daje u smjesi sa drugim drogama slicnog djejstva i sastava. Cajnu kasiku sitno isjeckane droge potopiti u 2 decilitra hladne vode, zagrijati, malo prokuhati i odmah procijediti. Caj se pije prije spavanja. Ili: u prah samljeven korijen 2 do 4 puta u toku dana prije jela po 0,5 grama. Ili: 15 do 20 kapi tinkture frangule prije jela. Primjena u narodnoj medicini Kora frangule dosta se primjenjuje u narodnoj medicini za lijecenje oboljenja kao sto su, naprimjer, zacepljenje jetre, bolesti slezene, hemoroidi, teska i neredovna stolica i slicno.

191 Napomena Svjeza kora ne smije se upotrebljavati jer sadrzi frangularozida koji izaziva povraanje i kolike. Kod primjene droge ne smiju se prekoraciti propisane doze, jer prekoracenja izazivaju teske proljeve, praene kolikama. Postoje srodne i domae droge. Treba istai pasdrijen ( Rhamnus cathartica ­ Linné) koji je posebno obraen. Frangula je oficijelna prema farmakopeji bivse Jugoslavije. Upotrebljava se : Cortex Frangulae (kora frangule). Takoer oficijelna prema : B.P.C (1949), Brit. Herb. Pharm. (1983). Njemacka Komisija E :The Complete German Comission E Monographs, 1988. Americko izdanje. Str. 95.

GLAVICICA

Globularia alypum (Linné) ­ Globulariaceae Drugi nazivi: pokus Ovoj porodici pripadaju trajne zeljaste biljke sa jajastim ili izduzenim listovima koji se nalaze pri dnu stabljike koja se zavrsava kuglastom glavicom ili klasom cvjetova koji su dvospolini.Treba navesti neke od ovih biljaka sa zajednickom osobinom da jednako djeluju i pokazuju manje­vise slicna svojstva: loptica (Globularia vulgaris, Linné) gumbek ili puljka, Srcasta loptica (Globularia cordifolia), Kepec-loptica (Globularia nana). Od svih biljaka za drogu se upotrebljavaju listovi ( Folium Globulariae). Nalaziste biljke Dosta je rasirene i u nasim krajevima. Neke uspijevaju u primorju kao navedena glavicica, dok druge vole i visoke predjele, pa cak i do 2200 metara, po suhim livadama, planinskim pasnjacima, kamenim obroncima i slicno. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi malo eterskog ulja, smole, sterola, tanina, holina, mineralnih soli i nekih heterozida, kao sto su rutozid i globularozid. Svojstva biljke U prvome redu droga djeluje kao blag purgativ i tu joj se mora dati prednost pred mnogim biljkama slicnog dejstva. Osim toga, droga djeluje kao holagog i astringent. Indikacije Konstipacija. Zutica. Artritis. Hemoragije, posebno krvavljenja iz zeluca. Nacin primjene Primprema se dekokt, i to na taj nacin da se 25-30 grama kuha sa 250 grama 10 minuta i odjednom popije (Tucakov). Meutim, prave se i blazi dekokti ( 40 grama i 1 litar vode ), s tim sto se uzimaju 2 solje dnevno.

GORKA DJETELINA (BOGBEAN)

Menyanthes trifoliata ( Linné) ­ Gemtianaceae ( Menyanthaceae)- Troliske Drugi nazivi : grcica, gorki trolist, vodena bokvica, grenka detelja. To je dugovjecna, zeljasta, vodena biljka sa listovima slicnim djetelini. Ima dugacak, i do jedan metar debeo, cvornat i razgranat rizom, dok iznad vode viri uspravna stabljika sa tropernim listovima. Cvjetovi su ruzicasti, sabrani u grozd. Plod je tobolac. Cvjeta obicno u maju i junu, dok plodovi sazrijevaju u julu i augustu. Za drogu se prikuplja list za vrijeme cvjetanja biljke (Folium Trifolii fibrini ili Folium Menyanthidis). List mora brzo da se susi u tamnome i na promahi, kako bi sacuvao

192 prirodnu boju. Treba drogu cuvati u tamnim i dobro zatvorenim posudama. Osusena biljka, odnosno droga, nema mirisa, okus je vrlo gorak. Nalaziste biljke Raste po tresetnom i mocvarnom zemljistu, uz obale rijeka, jezera, blatnim, vlaznim i hladnim sumama. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi gorke glikozide (meniantin, meniantol i meliantin), nekoliko flavonskih glikozida (rutin, hiperozid), tanine, nesto malo alkaloida gencianina, holina, joda, eterskog ulja, holesterina, mangana, mravlje, siretne i maslacne kiseline. Svojstva biljke Droga se primjenuje kod oboljenja jetre i zucnih puteva (Muravjeva), takoer i kao holagog i holeretik (Sreter). Gorki glikozidi pobuuju apetit, te pojacavaju funkciju sekretornih zlijezda zelucano-crijevnoga trakta, pospjesuju probavu, cime se doprinosi i boljoj funkciji jetre. To je, usotalom, osobina i drugih biljaka iz porodice Gentianaceae (kicica, lincura; vidjeti tamo). Osim toga, tonik, antiskorbutik, depurativ, febrifug. Indikacije Isuficijencija jetre i zuci, hepatitis, holecistitis. Dispepsija, anemija, skorbut, reumatizam i kostobolja, migrene razlicitog porijekla, unutarnji paraziti. Nacin primjene Kafenu kasiku biljke preliti s 2 dcl vode, zagrijati do kljucanja, a zatim ostaviti jos 10 minuta. Procijediti i piti tri puta dnevno prije jela, nezaslaeno. Kod oboljenja jetre, ipak izgleda, je najbolje praviti mjesavinu od jednakih dijelova gorke djeteline i kadulje ili kicice. U tom slucaju kafena (cajna) kasika, prelije se s 2 dcl. kljucale vode, poklopi i nakon 10 minuta procijedi. Piju se 2 do 3 solje dnevno, prije jela i nezaslaeno. Tinktura se primjenjuje u dozi od 20 kapi, 30 minuta prije svakog jela. Primjena u narodnoj medicini Gorka djetelina daleko se vise primjenjuje u narodnoj medicini, izmeu ostalog i za lijecenje zutice, te otecene jetre i slezene. (Sadikovi). Biljka je oficijelna prema farmakopeji bivse Jugoslavije. Upotrebljava se : Folium Menyanthidis ( List gorke djeteline). Takoer i prema : Brit. Herb. Phar, (1983). Njemacka Komisija E : The Complete German Comission E Monographs, 1998. Americko izdanje. Str. 93.

GOSPINA TRAVA (ST. JOHN'S WORT)

Hypericum perforatum (Linné) ­ Hypericaceae ( Gultiferae) Drugi nazivi: bogrodicna trava, kantarion, zuta kantarija, gorac. Gospina trava je visegodisnja zeljasta i korovska biljka koja naraste do 1 metra. Listovi su karakteristicno tackasti, perforirani, svijetlozelene boje. Cvjetovi se nalaze na vrhu stabljike ili ogranaka, intezivno su zute boje, sa pet elipticnih latica, po cijim se krajevima nalaze tamije tackice. Po ovome se gospina trava i razlikuje od drugih zeljastih biljaka roda Hypericum (H. scabrum, hirsutum, bupleuroides, elegans, montanum). Biljka cvjeta prema stanistu, ali najcese od juna do augusta. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke u cvatu, sa peteljkom najvise do 30 centimetara (Herba Hyperici). Najbolje je napraviti bukete ove biljke, vezati ih i osusiti na prozracnom mjestu. Miris droge je balzamican, okus trpak, nagorak. Nalaziste biljke Biljke roda Hypericum vrlo su rasirene kod nas kao korov. Mogu se nai u svim pojasevima do vrhova planina. Ne stvara velike nastambe, cese se nalazi u malim skupinama po sumskim poljanama, rubovima suma i lugovima.

193 Osnovni hemijski sastojci biljke Iz biljke su izdvojeni flavonoidi (hiperozid, rutin, kvercitrin, izokvercitrin, kvercetin), kao i neki spojevi koji fluresciraju (hipericin, pseudohipercin, diantron i dr.). Biljka takoer, sadrzi ulje sa alfa-pinenom i azulenom, te smole, askorbinsku i niktinsku kiselinu. Svojstva biljke Slozeni hemijski sastojci biljke uslovljavaju raznovrsno fiziolosko dejstvo, izmeu ostaloga i na jetru, posebno kod bolova jetre i zutice. Pored ostalog, treba navesti da je to digestivno sredstvo, diuretik, sredstvo protiv zelucane kiseline, astrigent i stimulator. Naziv biljke ­ gospina trava, upuuje da se primjenjuje kod nekih cisto zenskih oboljenja. Indikacije Kongestija jetre, zutica. Atonicna dispepsija, oligurija, nefritis, hiperaciditet, bronhitis, astma itd. Nacin primjene 15 do 30 grama osusene biljke prelije se s litar kljucale vode. Nakon 15 minuta se procijedi. Uzimaju se 3 do 4 solje dnevno. Primjena u narodnoj medicini Gospina trava je vrlo popularan i obljubljen lijek u narodnoj medicini za mnogobrojna oboljenja. Izmeu ostalog, upotrebljava se i kod bolova jetre i zutice. Kantarionovo ulje kod opekotina: pomijesati 5 gr svjezih cvjetova kantariona sa 100 gr maslinovog ulja i ostaviti ovu mjesavinu 10 dana na sobnoj temperaturi. Koristiti ga kod opekotina 1. 2. i 3. stepena. Ovo je sredstvo takoer za ublazavanje hemoroida, modrica, uganua i kontuzija. Napomena 1. Tinkutra gospine trave pripravlja se po propisima farmakopeje. Za domau upotrebu svjeza biljka namoci se u jaku rakiju u toku od 3 nedjelje. Nakon toga dobro se ocijedi i iscjedi. 2. Kod prikupljanja gospine trave ne smije se cupati citava biljka sa korijenom, ve makazama ili nozem, treba odsjei gornji dio sa stabljikom do 30 centimetara. Oficijelna prema: Brit. Herb.Pharm (1983). Takoer prema Njemacka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1998. Americko izdanje.

HAJDUCKA TRAVA (YARROV)

Achillea millefolium (Linné) ­ Compositae (Astaraceae) ­ Glavocike Drugi nazivi: kunica, sporis, stolisnik, tintorova trava. Hajducka trava je dugovjecna zeljasta biljka koja naraste do 80 centimetara. Stabljika je cvrsta, sa dugackim listovima koji su fino dijeljeni. Na vrhu su cvjetne glavice, uglavnom bijele do slabo ruzicaste boje, sa cvastima rasporeenim u obliku stita. Biljka cvjeta od jula do septembra. Za drogu se prikpulja list (Folium Millefolii) prije izbijanja cvijeta, cvjetovi sa kratkom peteljkom (Flores Millefolii) i cvjetovi sa listovima na stabljici ne duzoj od 30 centimetara (Herba Millefolii). Ako se prikuplja list sa cvijetom, sve treba povezati u omanji buket i osusiti na prozracnom mjestu. Miris droge, kao i biljke, je fino aromatican. Okus joj je nagorak do vrlo gorak, sto ovisi od stanista. Nalaziste biljke Kod nas je biljka jako rasirena kao korov. Moze se nai do visine 1.700 metara. Rod je zastupljen u nasim krajevima sa oko 10 vrsta. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga i biljka sadrze oko 0,8 % eterskog ulja u ciji sastav ulaze: proazulen, alfa i beta pinen, 1-kamfor, borneol, tujon, cineol, organske kiseline (siretna, mravlja i izovalerijanska) i slozeni alkoholi. Iz cvjetova su izolovani i laktoni (matricin, milefolid, balhanolid) kao i neki flavonoidi. Takoer sadrzi vitamin K, ahileina, smolastih materija, tanina, fosfata, nitrata, kalijevih soli i sl.

194 Svojsta biljke To je jedna od najljekovitijih biljaka. U odnosu na funkcije jetre, to je holagog i holeretik. Osim toga, hajducka trava je hemostatik (u prvome redu list), antispazmodik, gorki tonik, sedativ, diuretik, fermifug i sl. Indikacije Insuficijencija jetre, zucni kamenci u zucnoj kesici ili zucnim putevima. Kamenci u bubrezima. Spazam digestivnih i uternih puteva, metroragije, nervoze, astma, poteskoe kod cirkulacije, hemoroidi, reumatizam. Nacin upotrebe Mladi, njezni listovi prije izbijanja stabljike, mogu se upotrebljavati kao dodatak salatama, supama ili varivima, sto se posebno preporucuje. Osuseni listovi mogu se upotrijebiti kao fini zacin. Iznutra se primjenjuje kod kamenca u zucnoj kesici, posebno u smjesi sa drugim biljkama slicnog dejstva. Supena kasika droge popari se s 2 dcl. kljucale vode, nakon 2 do 3 sata procijedi i popije poslije svakog obroka, nezaslaeno. Primjena u narodnoj medicini Ova biljka je poznata kao ljekovita jos od najstarijih vremena, tako da je nalazimo u grckim mitoloskim pricama. Kod nas je to jedna od najcese i najrae upotrebljavanih ljekovitih biljaka kod najrazlicitijih oboljenja i spolja i iznutra. U narodu se takoer upotrebljava kod smetnji sa jetrom. Napomena Kod nekih osoba upotreba stolisnika, odnosno hajducke trave, moze izazvati odreene alergijske promjene na kozi. Neki su toliko osjetljivi na hajducku travu da je dovoljan i doticaj pa da nastane upala koze, odnosno dermatitis ili kozni osip ( egzantem). Oficijelna je prema: Brit. Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1988. Americko izadnje. Str. 233.

HIDRASTIS

Hydrastis canadensis ( Linné) ­ Berberidaceae ­ Zutike Za drogu se primjenjuje rizom ( Rhizoma Hydrastidis). To je mala biljka koja uspijeva u tamnim sumama u Kanadi i SAD. Kao sto se to desilo i sa nekim drugim ljekovitim biljkama visokih, ljekovitih kvaliteta, desilo se i sa hidrastisom. Neracionalnim iskoristavanjem gotovo je potpuno, na nekim mjestima, unisten, dok je na drugim jako prorijeen. Danas se biljka uzgaja, sto je dosta komplikovan posao jer zahtijeva tamna mjesta, jako humusno sumsko zemljiste i slicno. Rizom se prikuplja u jesen, a poseban problem je susenje i stabilizacija droge, bolje receno razgradnja enzima koji vrse razlaganje glavnih ljekovitih sastojaka. Osnovni hemijski sastojci droge Glavni sastojak droge je alkaloid hidrastin, a zatim berberin i kanadin. Sadrzi jos i nesto malo lahko isparljivog eterskog ulja, smola i skroba, te dosta aluminija. Svojsta biljke Osnovno i najvaznije svojstvo droge hidrastisa je da djeluje kao hemostatik. Osim toga, droga povisuje i krvni pritisak. Djeluje, prema nekim podacima, i kao holagog. Indikacije Krvavljenja iz materice, sto se ima zahvaliti hidrastinu koji suzava krvne sudove. Neuredne menstruacije. Hemoroidi i krvavljenja iz zeluca. Smetnje u oticanju zuci. Nacin primjene Priprema se dekokt od droge: 60 grama na litar vode, 2 do 3 solje dnevno. Ili: ekstrakt vodeno-alkoholni (Extractum Hydrastidis fluidum), 2 do 3 grama dnevno u malo mlake vode. Oficijelna je prema: B.P.C (1934), Brit. Herb.Pharm (1983).

195

ISLANDSKI LISAJ (ICELAND MOSS)

Cetraria islandica (Linné) ­ Parmeliaceae Drugi nazivi: plunik, islandska pletika, bohinski mah, planinski mah. Islandski lisaj nema ni korijena, ni stabljike, ni lista. Pomalo lici na grm visok oko 10-tak centimetara. Po obodu je reckast. Strana koja je okrenuta suncu ima zatvorenomaslinastu boju, a donja strana je siva, sa bijelim mrljama. Svjezi lisaj je mekan i kako se kaze, kozasto-zilav. Kada se osusi, postaje svjetliji, ponekad gotovo bijele boje. Za drogu se prikuplja citav lisaj (Lichen islandicus). Prikupljanje se vrsi u toku citave godine, ali se ipak preporucuje prikupljanje ljeti. Susi se na vazduhu i suncu. Miris je vrlo slab po morskim algama, okus sluzavo-gorak i bljutav. Postoje dvije vrste droge; ukoliko se lisaj prije susenja kvasi vodom u toku 24 sata ili ispire alkoholom, izgubi svoju gorcinu. Takav lisaj moze se upotrijebiti, kao sto se to radi na Islandu, kao zamjena za brasno, samo sto mu je hranjiva vrijednost dva puta manja od psenicnog brasna, zbog visokog sadrzaja celuloze. Nalaziste biljke Islandski lisaj raste na citavoj sjevernoj polulopti. Naziv je dobio zbog toga sto je na Islandu prvi put upotrijebljen kao ljekovita biljka. Kod nas se javlja u velikoj kolicini na nepristupacnim goletima izlozenim vjetrovima, narocito na otvorenim mjestima i po svjetlijim sumama. Osnovni hemijski sastojci biljke Sadrzi jako mnogo, i do 70 %, materije koje je slicna celulozi, a to je polisaharid lihenin, koji se zove jos i skrobom lisaja, samo sto jodom ne daje plavu reakciju. Osim toga, sadrzi oko 3 % kristalnoga gorkog cetrarina, 1-2 % mineralnih soli, lihensterinske kiseline, vitamina iz grupe B, kao i askorbinske i folne kiseline. Svojstva biljke Osusena droga, koja prethodno nije tretirana vodom ili alkoholom, djeluje kao sredstvo protiv povraanja, stomahik, antianemik, sredstvo za stimulisanje centralnog nervnog sistema. Indikacije Povraanje zbog oboljenja jetre, zuci, te povraanje kod migrene. Povraanje u trudnoi, anemije. Opi zamor. Nacin primjene Protiv povraanja obicno se uzima tinktura islandskog lisaja i to 50 kapi dnevno. Primjena u narodnoj medicini Na Islandu po receptu narodne medicine priprema se sljedei napitak za jacanje poslije prelezane bolesti: 20 grama suhe droge namoci se u toku 5-6 sati u hladnoj vodi. Voda se nakon toga odlije. Omeksana droga se iscijedi i ta se voda pazljivo zagrijava dok ne postane sluzava, posto se prethodno doda ½ cajne kasike anisa. Kada se smjesa malo ohladi, dodaje se 1-2 kasike meda. Slicnu mjesavinu preporucuje i Sadikovi kao sredstvo protiv svih upala i nahlada, promuklosti, prsobolje, grcevitog kaslja i susice. Osim toga, jaca probavnu sluznicu zeluca, crijeva, slezenu i jetru, te gusteracu, bubrege i mokrani mjehur. Osim toga, preporucuje se i kod zutice. Oficijelna je prema : B.P.C. (1934), Brit.Herb.Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1988. Americko izdanje. Str. 151.

JETRENKA

Anemone hepatica ( Linné), Hepatica nobilis ( Miller) ­ Renunculaceae ­ Zabnjaci. Drugi nazivi: plemeniti dzigericnjak, alencik, sasa plava, duli-leb.

196 Jetrenka je visegodisnja zeljasta biljka visine do 15 cm, sa vrlo razvijenim podankom. Listovi se razvijaju za vrijeme cvjetanja, a ostaju preko zime. Nalaze se na dugim peteljkama, sjajni su, glatki i debeli. Sa gornje strane su zeleni. Sa donje obrasli su dlacicama, kao i peteljke, svijetlo-ljubicaste boje. Cvjetovi su najcese tamno-plave boje, ponekad crvenkasti ili bijeli, pojedinacni, na tankim drskama. Prema stanistu cvjeta od marta do maja mjeseca. Za drogu se prikupljaju cvijet (Flores Hepaticae) i listovi (Folium Hepaticae), s time sto treba paziti da se prikupe razvijeni i zreli listovi. Cvijet i list trebaju se susiti na tamnom i prozracnom mjestu. Iskljucivo treba upotrebljavati ousenu drogu, jer svjeza biljka sadrzi jedinjenje-anemonol, koje moze izazvati smetnje na centralnom nervnom sistemu. Susenjem se to jedinjenje razgrauje. Droga jetrenke je gotovo bez mirisa, gorkog okusa. Nalaziste biljke Jetrenka je najveim dijelom sumska biljka koje se nalazi u sjenovitim brdskim i planinskim sumama, ponekad u velikom mnostvu, cese pojedinacno. Osnovni hemijski sastojci biljke Osusena droga sadrzi glikozid hepatrilobin koji je najvazniji ljekoviti sastojak. Pored toga, sadrzi jos i anemonsku i izoanemonsku kiselinu i anemonin koji su raspadni produkti toksicnog anemonola. Prisutni su jos tanini, smole, saharoza, invertin emulzin i drugi. Svojstva biljke Naucno, ime sugerise da se radi o ljekovitoj biljci za jetru. Kao takva poznata je ve veoma dugo. U prvom redu djeluje kao tonikum za jetru, zatim kao astringens i dosta jak diuretik. Indikacije Insuficijencija i oboljenje jetre, kongestija, zucne i hepaticne kolike, insuficijencija zuci i zucne kesice, zucni kamenci. Nacin primjene Jetrenku za upotrebu pripremati na hladan nacin, jer bi se inace dobio vrlo neugodan caj po okusu koji moze prouzrokovati i zelucane smetnje. 2 cajne kasike caja (cvijet i list izmijesani) preliju se s 2 dcl. hladne vode i ostave 8 sati. Nakon toga se procijedi i malo zagrije. Pije se 2 do 3 solje dnevno prije jela, nezaslaeno. Preporucuje se i tinktura ove biljke: punu saku osusene droge treba preliti sa ½ litra zestoke rakije. Nakon toga ostaviti, uz cese mukanje, na sobnoj temperaturi oko 3 nedjelje. Procijedi se i upotrebljava 15-20 kapi 3 puta dnevno prije jela. Ova tinktura obicno se upotrebljava kod bolesti jetre, bubrega i zuci. Primjena u narodnoj medicini Jetrenka se dosta primjenjuje u narodnoj medicini i tu se potpuno poklapa primjena kao i u zuci, takoer i za lijecenje zutice.

JORGOVAN Syringa vulgaris (Linné) ­ Oleaceae- Maslinke Drugi nazivi: ljiljak Jorgovan je poznati ukrasni grm po vrtovima, nasadima uz ograde i slicno. Za drogu se upotrebljava list (Folium Syringii), cvijet (Flores Syringii) i kora (Cortex Syringii). Nalaziste biljke Kod nas se uzgaja svuda kao lijepa i dekorativna biljka. Domovina joj je Maarska, Hercegovina, Rumunija, Srbija, Makedonija i Bugarska. Osnovni hemijski sastojci biljke Jorgovan sadrzi siringina, a zatim i drugih gorkih materija, tanina i sl. Svojstva biljke Osnovno svojstvo droge jorgovana je da vrsi dekongestiju jetre. Kod slabosti probavnih organa djeluje kao astringent, posebno kod dijareje. Moze se takoer, uspjesno primijeniti kod razlicitih groznicavih stanja. Sluzi kao sredstvo kod neuralgija, ali vanjskom upotrebom.

197 Indikacije Kongestija jetre, dijareja, febrilna stanja, reumaticna oboljenja (vanjskom upotrebom). Nacin primjene 6 listova jorgovana prelije se s 2 decilitra kljucale vode, poklopi i procijedi nakon 10 minuta. Pije se po solja prije jela. Primjena u narodnoj medicini U Rusiji se jorgovan upotrebljava za lijecenje reumatizma. U tu svrhu nabere se cvijeta jorgovana, potopi u ulje i ostavi na suncu 15 dana. Kasnije se trljaju bolna mjesta ovim uljem.

KAUNI

Dactylorhiza maculata, Orchis purpurea ­ Orchidaceae ­ Kauni Drugi nazivi: salep- kaunak, kaunak pjegavi, kaunak purpurni. Kauni su trajne, vrlo lijepe, sarolike zeljaste biljke visine oko 50 centimetara, sa dva gomolja, od kojih je jedan mlad, svjez, a drugi proslogodisnji koji nosi stabljiku, splasnut je, istrosen i taman. Gomolji ili su dlanasti, prstasto-racvasti (kaunak pjegavi) ili okrugli (Orchis purpurea), kod purpurnoga kaunka. Stabljika je uspravna, vitka, svijetlozelene boje, obrasla oko polovine stabljike sirokim listovima plavkasto-zelenkaste boje. Cvjetna drska je prava i na gornjem dijelu nosi kitu neobicno lijepih, nepravilnih cvjetova, razlicitih boja sa tackicama tamijih nijansi. Prema boji cvjetova spadaju u neobicno lijepe biljke u nasoj flori. Zbog prisutnog kumirina i slicnih spojeva, cvjetovi lijepo mirisu, posebno kada se osuse. Za drogu se prikupljaju gomolji, i to mlai, svjezi, dok se stariji odbace. Gomolji se ociste, operu, nanizu na konac i spuste u kljucalu vodu 2-3 minute, nakon cega se brzo osuse na suncu. Gomolje treba vaditi ili za vrijeme cvjetanja biljke, ili neposredno iza cvjetanja. Iz gomolja se dobija salep, koji je kvalitetniji ako je dobijen iz okruglih gomolja, dakle iz purpurnoga kaunka, nego onaj iz gomolja koji su dlanasti (kaunak pjegavi). Nalaziste biljke Biljka raste po suhim, suncanim livadama, svijetlim listopadnim brezuljcima, cetinarskim i mjesovitim sumama po cijeloj nasoj zemlji, do visine od 1500 metara. Osnovni hemijski sastojci biljke Osusena droga (Tubera salep) sadrzi do 50 % sluzi koja se lahko otapa u vodi, a sastoji se od visoko-molekularnog polisaharida (manana) koji kod hidrolize daje manozu. Naeni su i drugi seeri, zatim oko 30% skroba, bjelancevina, smole i mineralnih soli. Svojstva biljke To je tipicna sluzava droga, koja se posebno preporucuje kod upalnih oboljenja zeluca i crijevnog trakta, jer na sluzokozi stvara neprekinut film koji prekriva i stiti sluznice i tako ublazava bolove. Salep je blago, neskodljivo sredstvo za lijecenje upala sluznice zeluca i crijeva kod djece. Pri tome prikuplja razlicite toksicne materije, cim se rastereuje jetra. Pravu slavopojku salepu napravili su arapski medicinski pisci koji su mu pripisali i pravu cudotvornu mo, posebno kada se radi o jacanju spolne moi, tako da ga treba obavezno i svakodnevno piti. Da li salep jaca spolnu mo ili ne, ovdje se ne moze diskutovati, ali se njegova svakodnevna upotreba moze preporuciti, jer salep niti je skodljiv niti otrovan. Indikacije Insuficijencija jetre, katari, gastritisi, kolitisi, cir na zelucu i dvanaestopalacnom crijevu. Katari gornjih disajnih puteva, intoksikacije. Posebno kada se jave ljetni djeciji, ponekad krvavi, proljevi. Nacin primjene Gomolji kauna mogu se prziti kao krompir ili kuhati, sto se ne smije preporuciti, jer su ove plemenite biljke ve pocele da postaju rijetkost. Jedino u izvanrednim prilikama. Samljevenu drogu prave kao sluz u apotekama. Prah

198 salepa kuha se u vodi ili mlijeku do konzistencije sirupa. Zatim se zasladi medom i, neposredno prije upotrebe, zacini s malo cimeta, umbira ili smjesom aromaticnog praha koji se sastoji iz cimeta, umbira i njima slicnih biljaka.

KAMILICA (CHAMOMILE GERMAN)

Matricaria chamomilla ( Linné) ­ Compositae (Asteraceae) ­ Glavocike Drugi nazivi: titrica, bijeli zabljak, kamomila, hermanek. Kamilica je jednogodisnja biljka, visine do 50 cm, sa jakim aromaticnim mirisom. Smatra se za korovsku biljku. Cvjetovi su sakupljeni u glavice koje su u sredini zute, a na rubu bijele. Cvjetne glavice su na dugim drskama. Kod nas obicno cvjeta od maja do avgusta. Za drogu se prikpulja cvjetna glavica u stadijumu potpunog rascvjetavanja. Mora se brzo susiti, ali ne na temperaturi visoj od 45 °C. Zato je najbolje susiti kamilicu u tankom sloju, na promahi i na tamnom mjestu. Osusenu drogu najbolje je cuvati u dobro zatvorenim posudama ili kesama od vise slojeva. Miris droge je aromatican i intenzivan od prisutnoga eterskog ulja, okus je nagorak, prijatan. Destilacijom s vodenom parom iz kamilice se dobije etersko ulje lijepe plavkaste boje. Nalaziste biljke Kamilica je tipicna kozmopolitska biljka koja raste po poljima, bastama, uzduz puteva, na slabo obraenoj zemlji, sve do subalpinskog pojasa. Kamilica je najvaznija vojvoanska droga. U Banatu i Backoj citava se polja bijele od iscvjetale kamilice. Uope, smatra se da je nasa kamilica najbolja u svijetu. Osnovni hemijski sastojci biljke Glavni hemijski sastojak i nosilac ljekovitog dejstva kamilice je etersko ulje kojega ima i do 1,9 %. U sastav ulja ulaze mono- i seskviterpeni, od kojih su najvazniji laktoni - matricin i matrikarin. Kod destilacije vodenom parom iz matricina nastaje humazulen. Osim toga, naeni su i drugi seskviterpeni, farnezen i kadinen, kao i jedan alkohol - bizabolol i jedan ketoalkohol, karpinska kiselina i sl. Iz cvjetova su takoer izolovani i flavonoidi: apigenini (slobodni), patulitrin i apigenin-7-glikozid, kao i kvercimetrin. Od kumarina, dokazani su i izolovani umbeliferon i hernaiarin, jedan sitosterin, holin, B-karotin, askorbinska kiselina, odnosno vitamin C, polisaharidi i jos neke organske kiseline. Svojstva biljke Hemijska jedinjenja, do sada izolovana iz kamilice, mogu donekle objasniti raznovrsno fiziolosko dejstvo kamilice. Glikozidi kamilice, naprimjer, djeluju kao holagog, a istovremeno pokazuju spazmoliticko dejstvo, te pobuuju sekreciju zelucano-crijevnog trakta. Hamazulen ima izrazeno protivupalno, sedativno i dezinfekciono dejstvo. Osim toga, kamilica je stimulator, fabrifug, emanagog. Indikacije Zakrcenje jetre i slezene. Migrene, neuralgije, poteskoe u varenju, ulkus zeluca i dvanaestopalacnog crijeva, anemija, nervne depresije, nervne krize, itd. Nacin primjene Supena kasika kamilice prelije se sa 2 dcl. kljucale vode. Poklopi se i procijedi nakon sat. Ovu kolicinu infuza popiti hladno i nezaslaeno na ½ sata prije jela kod recenih oboljenja jetre ili za izazivanje apetita. 2 pune supene kasike kamilice preliti sa 2 dcl. kljucale vode, odmah poklopiti, s vremena na vrijeme promijesati. Procijediti nakon 30-60 minuta, ve prema tome da li se zeli jaci ili slabiji caj, zasladiti i piti. Ako je caj potreban za preznojavanje, treba ga piti sto toplijeg. Kamilica, kao i druge aromaticne droge, ne smije se kuhati. Samo je potrebno preliti kljucalom vodom, promijesati, brzo poklopiti i nakon odreenog vremena procijediti. Primjena u narodnoj medicini ,,Dobro je piti svaki dan protiv trbobolje, tegobe pri mokrenju, pogreske u zenskom pranju i poroaju, bolova dzigerice, proliva i hladnoe u nogama i rukama." (V.Pelagi). Kada se 15 grama kamilice prelije soljom

199 vrue vode, zatim poklopi i ostavi 10 minuta i caj topao popije, blazi bolove i grceve od nahlade, otklanja vjetrove, umiruje zivce, popravlja stolicu i grije zeludac. A kada se toga caja popije 3 puta dnevno po jedna solja, tjera na znoj i lijek je od nervne rastrojenosti, bolesti jetre, bubrega, mokranog mjehura i suljeva. Tako o kamilici zbore V. Pelagi i S. Sadikovi. Koliko je to blagorodna biljka, govori to da se blagi caj od kamilice daje djetetu prije majcinog mlijeka. Da kamilica lijeci zuticu i podstice lucenje mokrae i menstruaciju, ako se pije i sjedi u izvarku ove biljke, znao je jos u 10. stoljeu znameniti arapski ljekar i filozof Avicena. O kamilici je Hieronymus Bock rekao: ,,Bez toga cvijeta, te sasvim obicne kamilice, ne moze se nista postii, jer nema korisnije biljke, kao lijeka sto je upravo cvijet od kamilice koji se upotrebljava za gotovo sve bolesti!" Kamilica se prakticno i ne moze zaobii kod lijecenja jetre i zuci. Iz svega navedenog slijedi zakljucak: kamilica je jedan univerzalan lijek i prakticno nema njene upotrebe u narodnoj medicini koju nije preuzela naucna medicina. Napomena Kamilica je oficijelna biljka, prema farmakopeij bivse Jugoslavije. Upotrebljava se: Flos Chamamillae (cvijet kamilice). Takoer: B.P.C (1949), Brit. Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs. 1998. Americko izdanje. Str. 107.

KICICA (Centauryherb)

Erythraea centaurium (Pers.)-(Centaurium umbellatum ­ Gilib.) ­ Gentianaceae - Troliske Drugi nazivi: Goricica, crvena kantarija, gorka kitica, svedrc. Kicica je jednogodisnja ili dvogodisnja zeljasta biljka, visine do 30 cm. Korijen je kratak, stozerni. Donji listovi su slozeni u rozetu, izduzeno jajasti. Stabljika je cvrsta, suplja, pri vrhu razgranata. Cvjetovi su maleni, sabrani na vrhu u racvastu cvast, ruzicasto-crvene boje. Cvjetovi se otvaraju tek na temperaturi od oko 20 °C. Citava biljka je vrlo njezna i lijepa. Cvjeta preko cijelog ljeta, dok plodovi sazrijevaju u septembru. Za drogu se prikuplja gornja polovina biljke u cvatu. (Herba Centaurii). Vezuje se u kitice i tako susi na promahi i u hladovini. Droga mirise slabo aromaticno ili nikako. Okus je vrlo gorak, ostar. Droga mora sacuvati svoju prirodnu boju. Nalaziste biljke Raste svuda, a najvise na vlaznim brdskim i planinskim pasnjacima i livadama, mjestimicno u velikim kolicinama, tako da se od nje sve crveni. Voli vapnenasto i ilovasto toplo tlo. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi gorke glikozide, od kojih treba navesti genciopikrin, eritaurin, eritrocentaurin. Moze sadrzavati i do 1 % alkaloida, od kojih preovladava gencianin. Dokazani su jos: vilina, stearin, sluz, seeri, cerilni alkohol, fitosterin, visi alkoholi, kalij, magnezij i skrob. Svojstva biljke Prema mnogim podacima, biljka djeluje kao holeretik. Meutim, kicica je izraziti lijek za poboljsanje rada organa za varenje (digestiv, aperitiv i sedativ digestivnog aparata). Stimulise rad zelucanih, crijevnih i pljuvacnih zlijezda, pa tako posredno utjece i na ispravan rad i funkciju jetre. Posjeduje i druge osobine, kao sto je stimulisanje funkcije pankreasa, zbog cega se, zajedno s nekim drugim biljkama, moze upotrijebiti kod seerne bolesti. Indikacije Kongestija jetre, pocetna zutica, opa slabost organizma, anemija, lijenost digestivnih organa, bolovi uslijed dispepsije. Nacin primjene Jednu saku kicice prokuhati s litar vode u toku 3 minute, ostaviti jos 10 minuta, potom procijediti. Pije se po jedna solja na pola sata prije

200 svakoga obroka. Tinktura kicice pravi se tako da se 1 dio osusene biljke natopi sa 5 dijelova 45% alkohola, ostavi 10 dana (uz cese mukanje), a zatim filtrira. Uzima se 2 do 5 grama dnevno, pola sata prije jela. Primjena u narodnoj medicini Kicica se isto toliko korisit u narodnoj medicini kao i u naucnoj, u prvome redu za otklanjanje smetnji u organima za varenje, protiv slabokrvnosti i groznice, smetnji kod menstruacije, a cisti caj od kicice, uziman duze vrijeme, koristi za mrsavljenje. Kicica i pelin, pomijesani u jednakome odnosu, sluze kao ljekoviti caj za seerne bolesnike. Kicicu kao ljekovitu biljku spominju jos Hipokrat, Plinije i Dioskorid. Napomena Posto se radi o njeznoj biljci najvisih kvaliteta, autor moli sve one koji prikupljaju ovu biljku da je nikada ne cupaju sa korijenom, ve da, makazama ili nozem, odsijeku gornji dio biljke. Kicica je oficijelna prema farmakopeji bivse Jugoslavije. Upotrebljava se Herba Centaurii (gornji osuseni dio biljke u cvatu). Takoer prema: Bri. Herb. Pharm. (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1988. Americko izdanje . Str.106.

KOPRIVA (Stinging Nettle)

Urtica dioica ( Linné) ­ Urticaceae- Koprivljanke Drugi nazivi: zara, velika kopriva, pitoma kopriva, zegavica To je jos jedan, dosadan i svim poznat korov, ali zato najvisih ljekovitih kvaliteta. I ne samo to: kopriva je jedna od najzdravijih biljki, koju treba upotrebljavati kada god je to mogue. Ima je svuda, tako da se moze nai i na visokim planinama. Cesto raste u velikom mnostvu na jednom mjestu. Kopriva je dvodomna, zeljasta biljka, visine do 150 centimetara, gusto pokrivena dlacicama koje zare. Cvjetovi su maleni, neugledni, sabrani u malo klupce. Uglavnom cvjeta od juna do pocetka jeseni. Kod ranije procvjetale plodovi sazrijevaju obicno u julu. Za drogu se, obicno i najcese, prikupljaju mladi listovi s vrha stabljike (Folium Urticae), koje treba osustiti na promahi, u tami. Miris droge je karakteristican, pomalo neugodan, isto kao i okus. Takoer se prikuplja i citava biljka, neposredno prije cvjetanja ili na samom pocetku cvjetanja (Herba Urticae). U jesen se kopa korijen (Radix Urticae). Meutim, od svega je najbolje, u proljee, kada se kopriva pojavi, prikupiti mlade listove i upotrebljavati ih svjeze. Nalaziste biljke Jedan je od najrasirenijih korova koji raste po svim nasim krajevima. Posebno voli mjesta sa dosta azotnih jedinjenja, onda je krupna, sa tamnozelenim listovima. Osnovni hemijski sastojci biljke Listovi koprive sadrze neke od najvaznijih vitamina, kao sto su K, B2, C i karotinoida, organskih kiselina: galne, mravlje, pantotenske, siretne, maslacne. Ima mnogo mineralnih soli: zeljeza, mangana, magnezija, natrija, kalija i kalcija, zatim fosfora i kremene kiseline. Znatan je sadrzaj hlorofila, acetil-holina i histamina. Posebno je vazan sadrzaj glikokinina i slicnih materija koje regulisu sadrzaj seera u krvi. Svojstva biljke Kopriva je jedna od najboljih cuvara funkcije jetre, depurativ koji se primjenjuje kod zucnih kamenaca i zutice. Pored toga je hemostatik, diuretik, vazokonstriktor, tonik, astrigent, antianemik, antireumatik, galaktogen. Kao diuretik eliminise iz organizma mokranu kiselinu.

201 Indikacije Insuficijencija jetre, holelitijaza, ikterus, hemoragije, hemofilije, anemija, rahitis, dermatoze, neprilike kod menstruacije, reumatizam, nefritis, cir na zelucu i duodenumu i sl. Nacin primjene Najbolje je upotrijebiti sok iscijeen iz svjeze biljke. Evo kako se to radi: prikupiti otprilike kilogram mladih listova, staviti ih u hladnu, nesto zasoljenu vodu da odstoje 2-3 sata. Vodu zatim odliti i sol izaprati kroz nekoliko voda. Pustiti da dobro otkaplje, pa samljeti kroz masinu za meso. Zatim iz samljevene koprive iscijediti sok, najbolje u sokovniku. Upotrebljava se 100 do 150 mililitara, 2 puta dnevno. Sirup od koprive pravi se na sljedei nacin: 250 mililitara soka i 250 grama seera lagano ukuhavati dok se ne dobije konzistencija sirupa. Uzima se 30 do 60 grama dnevno. Mlade listove koprive prokuhati u toku od dvije do tri minute, a vodu u kojoj je kopriva kuhana, odasuti. Koprivu ostaviti da malo otkaplje pa najvei dio upotrijebiti za pripravljanje dodatka jelu, koji se sprema na potpuno isti nacin kao i spana. Ostatak staviti u salatu ili u supu pri kraju kuhanja, sto e sigurno poboljsati kvalitet, a stvara se i odreeni vizuelni efekat. Osuseni listovi koprive fino se melju, pa se zatim presuju u tablete koje se daju u prvome redu malokrvnoj djeci, ili djeci koja nisu rasla na majcinom mlijeku. Koprivu pripremljenu na razne nacine, posebno trebaju uzmimati majke koje doje, a nemaju dovoljno mlijeka. Salata sa koprivom: Skuhati ½ kg. krompira, oljustiti i sjei na ploske. Ovome dodati 185 grama pomijesane koprive, maslacka i dragusca u jednakim kolicinama. Isjei 2 glavice luka na fine koturove i dodati salati. Posoli se, doda ulje i sire, i sve dobro izmijesa. Primjena u narodnoj medicini Kopriva sluzi kao preventivno sredstvo i hrana jos iz doba starih Rimljana, koji su je, sasvim opravdano, neobicno cijenili. U narodnoj medicini ne obraa se paznja na fine botanicke razlike, jer sve vrste i varijacije imaju ista ljekovita svojstva, te svojstvo da ,,zare". U starogermanskoj mitologiji kopriva je bila simbol boga munje, koji takoer zari i pali. U narodu se tvrdi da munja jako dobro poznaje koprivu, da izbjegava u nju udariti. Odatle vjerovatno i ona narodna ,, Nee grom u koprive". U nekim krajevima seljaci stavljaju koprivu u ognjiste kada se priblizava nevrijeme, ,,da grom ne udari u kuu". Kopriva se primjenjuje za lijecenje seerne bolesti, sto je s obzirom na sadrzaj glikokinina, opravdano. Ubraja se u najbolja sredstva za cisenje krvi, pa se u proljee upotrebljava kao proljetna kura u obliku soka, ili kao salata, odnosno dodatak jelima. Upotrebljava se za lijecenje mokranih kanala, bolesno zadrzavanje mokrae, protiv upale bubrega, vodene bolesti, stvaranja bubreznog i mokranog kamenca, odnosno pijeska, pospjesuje stolicu, otklanja blijedou, zaustavlja krvavljenja. Caj od koprive upotrebljava se kod proljeva, bijelog pranja i krvavljenja iz hemoroida i prejakog krvavljenja kod menstruacije. Svjeza kopriva sluzi za ,,zarenje" mjesta na tijelu oboljelih od reumatizma, isijasa ili neuralgija. Kao i mnogo puta do sada naucna medicina je gotovo sve preuzela iz narodne. Oficijelna je prema: Brit. Herb.Pharm. (1983). Njemacka Komisija E : The Complete German Comission E Monographs, 1988. Americko izdanje. Str. 216 - 217.

KUKURUZ

202

Zea mays (Linné) ­ Graminaeae - Trave Drugi nazivi: kuruza, mumuruz, goloduk, urmentin. Kukuruz je porijeklom iz Srednje i Juzne Amerike. Kod nas se mnogo gaji u velikom broju podvrsta, varijeteta i sorti. Primjenjuje se na razne nacine i u razne svrhe, posebno za ishranu, u industriji za proizvodnju skroba, od klica se priprema ulje koje je hranjivo i ljekovito, jer sadrzi gliceride nezasienih masnih kiselina, fitosterole i liposolubilne vitamine. Klice sadrze masno ulje, lecitina, bjelancevina, seera, gvanidina, sto je neobicno vazno za rekonvalescente, slabunjave, sportiste i djecu. Ovo je bilo potrebno navesti, da se istakne znacaj ulja, naprimjer u ishrani, jer je svakako bolje od zivotinjskih masti. Potrebno je ovdje pozabaviti se ,,kukuruznom svilom" (Stigmata Maydis), koja se za drogu prikuplja skidanjem sa klipa u vrijeme kada je vrlo mlada i socna. Mora se brzo osusiti na jakoj promahi. Nakon toga je treba cuvati na hladnom i suhom mjestu, najbolje u tamnim posudama ili viseslojevitim kesama. Osnovni hemijski sastojci svile Sadrzi do 2,5 % masnih ulja, gorke glikozide, samonine, smole, vitamin K, B5 i C, kriptoksin, inozit, sitosterin, stigmaterin i niz alkaloida (Sreter i dr.). Osim toga jos i: kalij i kalcij, glukoze, maltoze, gume i druge sastojke. Posebno treba istai sadrzaj nekih inzima, zbog kojih se svila mora i brzo susiti i pazljivo cuvati, inace gubi sva svoja ljekovita svojstva. Svojstva kukuruzne svile Zbog vrlo slozenog hemijskog sastava, svila se upotrebljava za lijecenje mnogih oboljenja. Potpomaze sekreciju zuci, istovremeno smanjujui njenu gustinu (holagog i holeretik). Ovakvim svojstvom odlikuje se i kukuruzno ulje. Zbog toga se primjenjuje kod hepatitisa, holecistitisa i holangitisa. Zbog visestrukog dejstva kukuruzne svile, treba rei da preparati zbog sadrzaja vitamina K, potpomazu poveanju sadrzaja protrombina u krvi, sto dovodi do ubrzavanja zgrusavanja, pa se zato upotrebljavaju kod unutrasnjih krvarenja. Kukuruzna svila je, takoer, vrlo jak diuretik koji se sa uspjehom primjenjuje kod bubreznih kamenaca, kamenaca mokrane besike i kao sedativ mokranih puteva. Indikacije Hronicni hepatitis, holecistitis i holangitis. Bubrezni kamenci, nefritis, cistitis, oligurija, albimunurija. Nacin primjene S obzirom na navedene karakteristike kukuruzne svile - da se kvari zbog nestrucnog rukovanja, najbolje je u sezoni uzimati svjezu i odmah je pripremati. Uzme se jedna puna saka svile, stavi u litar vode i kuha 10 minuta. Nakon toga se procijedi i pije u toku dana umjesto vode. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini kukuruzna svila se upotrebljava za lijecenje mokranih organa i kod bubreznih kamenaca. Takoer kod arterioskleroze i povisenog krvnog pritiska. Oficijelna ,,svila"- BHP (1983).

LAVANDULA ( LAVANDER FLOWER)

Lavandula officinalis (Linn) (lavandula vera De Candolle) ­ Labiatae (Lamiaceae) -Usnatice Ostali nazivi: Despik, levanda, levandol, spikanarda. Lavanda je niski, visegodisnji razgranat grmi, visine do 80 centimetara. Ima mnogo uspravnih izdanaka, gusto obraslih uskim listiima sivozelene boje. Modri cvjetovi nalaze se na vrhovima izdanaka, smjesteni u cvasti koje lice na klasje. Biljka cvjeta od juna do jula, oko 30 dana. Za drogu se prikuplja cvijet (Flos Lavandulae).

203 Osim toga koristi se i za lahko hlapivo etersko ulje (Aethoroleum Lavandulae). Najbolje je prikupiti cvjetno klasje, osusiti ga, a zatim omlatiti i procistiti. Droga se mora cuvati u dobro zatvorenim posudama. Prijatnog je, aromaticnog mirisa i aromaticnog, pomalo gorkog, okusa. Nalaziste biljke To je mediteranska biljka. U nasu zemlju je prenesena iz Francuske, uglavnom na otok Hvar, gdje raste u kulturi. Voli suha, zaklonjena mjesta, po toplim i krsevitim padinama Mediterana. Potrebno je navesti da je kvalitetniji divlje rastui oblik. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi etersko ulje gdje su glavni sastojci: linalil-acetat, geranil-acetat, geraniol, linalil, geranil-butirat. Osim toga, sadrzi i derivate propionske i valerijanske kiseline, te tanina. Svojstva biljke Droga je holagog i holeretik (Chabrol). Pokazuje i niz drugih ljekovitih svojstava kao: antispazmodik, antiseptik, diuretik, fermifug i emenagog. Takoer je i antireumatik. Indikacije Insuficijencija jetre, grcevi, problemi s respriatornim organima (astma, gripa, bronhitis, tuberkuloza), oligurija, reumatizam i slicno. Nacin primjene Obicno se jedna kafena kasika droge prelije s 200 mililitara kljucale vode, pokrije i nakon 10 minuta procijedi. Piju se tri case dnevno izmeu jela. Ili: 2-5 kapi ulja s medom. Uzima se 2-3 puta dnevno. Primjena u narodnoj medicini Lavandula se siroko primjenjuje u narodnoj medicini kao sredstvo koje potpomaze izlucivanje mokrae /diuretik), ublazavanje grceva u stomaku, umirivanje zivaca, te kao sredstvo za tjeranje vjetrova (karminativ). Za ove svrhe upotrebljavaju se vrsci stabljike sa cvijetom, od kojeg se pravi infuz, odnosno caj (vidjeti naprijed pripremanje caja). Priprema se i ljekovito ulje na taj nacin so se puna saka cvijeta lavande prelije s litar maslinovog ulja. Nakon stajanja od 6 do 8 sedmica, uz cese mukanje, ulje se odlije. Nakaplje se na kocku seera 10 do 15 kapi i uzima kod oboljenja jetre, grceva u zelucu i crijevima, vjetova, grceva u maternici i slicno. "Kod nervozne glavogolje nataru se sljepocnice, podusnice, celo i sija ovim zejtinom". (Sadikovi) Napomena Lavanda je vrlo medonosna biljka, ali, interesantno, nema peluda. Lavandin med je svijetlozut, bistar i proziran. Vrlo je jakog mirisa po lavandi. Okus je ugodan, mozda malo ostar, podsjea na parfem. Smatra se boljom vrstom meda. Preporucuje se kod navedenih oboljenja jetre. Lavanda je oficijelna prema farmakopeji bivse Jugoslavije. Upotrebljava se: Aethoreleum Lavandulae. Takoer prema: Brit, Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1988. Americko izdanje. str. 159-160.

LINCURA - GENTIAN ROOT

Gentiana lutea (Linn) ­ Gentianaceae ­ Troliske Drugi nazivi: gencijana, raven, srcanik, trava od srdobolje. "Naucno je opravdano vekovno narodno poverenje u isceliteljsku mo lincure" (J. Tucakov). Lincura je toliko plemenita ljekovita biljka, a toliko nerazumno unistavana, da njeno prikupljanje ubudue treba biti ili pod kontrolom ili to prepustiti velikim ljubiteljima prirode i dobrim poznavaocima ove biljke, koji e, kada je nau, umjeti i da je iskoriste i da istovremeno rasade njeno korijenje.

204 Nalaziste biljke To je tipicna planinska biljka koja raste na visinama od 800 od 2500 metara, po planinskim livadama i pasnjacima u Bosni, Lici, jugozapadnoj Srbiji i Sandzaku. Osnovni hemijski sastojci biljke Kao droga, upotrebljava se korijen, koji se susi po posebnome postupku, kako bi sacuvao visoku ljekovitu vrijednost. Droga sadrzi gorke glikozide: gencipikrin, amarogencin, pod uslovom da je ispravno osusen. Osim toga sadrzi i dva alkaloida, najvise gencianina. Korijen sadrzi mnogo trisaharide: gencianoze i disaharida; genciobioze, masnoga ulja i dosta pektina. Sadrzi i mnoge mineralne soli. Svojstva biljke Lincura je vrlo gorka, ali uope nije skodljiva. Preparati od lincure smiju se uzimati samo prije jela, a nikako za vrijeme ili poslije jela (Tucakov). Pije se pola do jedan sat prije obroka. Gorki sastojci pojacavaju izlucivanje zelucanog soka, cime se ubrzava i poboljsava varenje, a osim toga, podstice se prohtjev za jelom (Tucakov, Muravjeva, Vaquez). Osim toga, preparati lincure sluze kao holagogna i holerezna sredstva (Valnet, Muravjova, Lecler). Lincura posjeduje toliko ljekovitih svojstava da je se moze uzimati kod bilo kojeg oboljenja, jer ni njena dugogodisnja upotreba ne skodi, niti izaziva naviku. U jednom samostanu, u jednoj staroj knjizi koja je pred mene bila stavljena, sa posebnom paznjom nasao sam slijedee: Kada ne valja jetre ili zeludac, treba piti praha srcaniku u vinu, pa e se jetra ocistiti, usmrtiti gliste, potjerati mokrau, umiriti grceve u trbuhu, ojacati zeludac (Tekst je prilagoen zahtjevima ove knjige, ali je ocito da su i nasi stari znali sta je lincura). Indikacije Insuficijencija jetre, opi i intelektualni zamor, gubitak apetita, dispepsije, gastro-intestinalna atonija, anemija, tuberkuloza, dijareja, dizenterija, crijevni paraziti. Nacin primjene Kod oboljenja jetre i gastro-intestinalnog trakta: gram sitno samljevenog korijena lincure uzima se na sat prije jela sa malo vode. Ili: 3 grama praha lincure i 2 decilitra hladne vode ostaviti da stoji 4 sata. Procijediti i piti na pola do sat prije jela. Ovaj macerat je neobicno gorak. Ili: 50 do 100 grama naribanog korijena lincure potopiti u litri zestoke rakije prepecenice. Ostaviti da stoji 10 dana uz cese mukanje. Pije se rakijska casica na pola do sat prije jela. Kod oboljenja jetre nije preporucljivo uzimati preparate lincure u alkoholu. Jos: 30 grama sitno naribanoga korijena lincure i litar bijeloga vina izmijesati. Nakon 10 dana procijediti. Piti likersku casicu prije jela. I ovo: 30 grama naribanog korijena licnure i 50 grama zestoke rakije izmijesati i ostaviti 24 sata. Zatim dodati litar bijeloga vina i ponovo ostaviti da stoji, uz cese mukanje, 6 dana. Procijediti i uzimati po likersku sacicu prije jela. Napomena Postoji misljenje da preparate lincure ne trebaju uzimati osobe sa povisenim krvnim pritiskom ili zene u pocetku trudnoe. Isto tako, osobe kod kojih postoji mogunost krvavljenja iz nosa ili zeluca, ne trebaju uzimati preparate lincure. Lincura je oficijelna prema farmakopeji bivse Jugoslavije: upotrebljava se: Radix Gentianae (korijen lincure) i tinctura Gentianae (tinktura lincure). Takoer prema: B.P.C. (1973). Europ. Pharmec. vol 1 (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1988. Americko izdanje. Str. 135.

LJOSKOVAC

Physalis alkekengi (Linn ­ Solanaceae ­ Pomonice Drugi nazivi: pljuskavac, poganceva trava, voskovac, dvilja paprika.

205 Ljoskovac je trajna zeljasta biljka, visine do 80 centimetara. Stabljika je uspravna, ponekad granata. Listovi su jajasti na dugackim drskama. Cvjetovi su bjelicasti ili zelenkastobijeli, pojedinacni. Biljka cvjeta od juna-jula do avgusta. Plod je lijepa, socna, loptasta boba, narancastocrvene boje, velicine tresnje, umotana u mjehurastu, narancastocrvenu sacicu. Za drogu se prikuplja zreo plod (Fructus Alkekengi), list (Folium Alkekengi) i cijela biljka (Herba Alkekengi). Plod se mora osloboditi ovojne casice i brzo susiti u tankom sloju. Listovi i cijela biljka suse se na zaklonjenom mjestu i na promahi. Osusene bobe su nakiselog, pomalo trpkog okusa, uglavnom bez mirisa. Moraju se cuvati na suhom mjestu u zatvorenim posudama. Nalaziste biljke Biljka se moze nai u svijetlim sumama, sikarama, humskim cistinama i kao korov po vinogradima. Dopire do visine od 1000 metara. Voli bogata, krecnjacka zemljista. Osnovni hemijski sastojci biljke Svi dijelovi biljke sadrze fizalina, posebno boba. Fizalin je karotonoid od kojega i potjece narancastocrvena boja. Sadrzi i mnogo vitamina C, cak i 2 puta vise od soka limuna. U bobama ima jos limunske kiseline, seera i nekih alkaloida. Inidikacije Insuficijencija jetre i zutica. Bubrezni kamenci (posebno ureati i oksalati), oligurija, hidropisija, reumatizam i kostobolja. Nacin primjene U toku 10 dana pojede se svaki dan ujutro, prije jela, 20 do 30 boba, samih ili sa medom. Ili: 20 do 60 grama osusenih boba kuhati u litri vode 5 minuta, ostaviti 10 minuta, procijediti i piti nekoliko solja dnevno. I ovo: 15 grama zdrobljenih boba kuhati 15 minuta u 400 mililitara vode, ostaviti zatim da odstoji 2 sata, procijediti i piti u dva dijela: prije dorucka i prije vecere. Kao diuretik moze se pripremiti vino od ljoskovca: bobe, listova i cijele biljke treba uzeti 30 grama. Potopiti u litar vina bijeloga i ostaviti 8 dana uz cese mukanje. Procijediti i piti casu dnevno. Primjena u narodnoj medicini Droga biljke upotrebljava se u narodnoj medicini kao laksativ, za cisenje crijeva. Jako dugo droga se koristi za lijecenje mokranih putova. Djeluje kao jak diuretik, sto se kasnije iskoristilo i u naucnoj medicini. Od boba se, po odreenome postupku, sprema pekmez: 300 grama boba kuha se sa 200 grama vode do konzistencije gustoga sirupa. Kada se ohladi ili skoro ohladi, umijesa se 700 grama meda. Uzima se ujutro nastesrce puna supena kasika.

NEVEN ­ GALENOULA FLOWER

Calendula oficinalis (Linn) ­ Compositae (Astaraceae) -Glavocike Drugi nazivi: zutelj, prstencac, vrtleni neven, zmrod. Neven je kultivisana jednogodisnja zeljasta biljka visine do 50 centimetara. Stabljika je uspravna, razgranata, pokrivena kratkim cvrstim dlacicama. Cvjetovi su zute do narancaste boje. Cvjeta od proljea do jeseni, ve prema tome gdje se uzgaja. U primorju cvjeta cijele godine. Kao droga prikupljaju se cvjetovi (Flos Calandulae), po suncanom vremenu, u periodu punoga razvoja, kao i listovi (Folium Calendulae). Prikupljene cvjetove treba sto prije osusiti na promahi i tamnom mjestu, kako bi se sacuvali boja i miris. Isto tako i listove. Miris droge je svojstven, okus nagorak. Nalaziste biljke Uzgaja se u citavoj nasoj zemlji kao omiljeno cvijee. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi sasvim malo eterskog ulja, zatim karotinode, karotin, likopin, te materije kiselog karaktera: voloksantin, citroksantin, rubiksantin, flavoksantin, smole, organskih kiselina-uglavnom jabucne i salicilne, sluzi, vitamina C, flavonoida, triterpenoida (amidiola, faradiola). Svojstva biljke Droga, odnosno preparati primjenjuju se kod uplanih oboljenja jetre i zucnih puteva. Takoer se koristi i kod niza drugih oboljenja: gastritisa,

206 kolitisa, cira zeluca i dvanaestopalacnog crijeva, za umirivanje centralnog nervnog sistema, pojacanje rada srca, kao antikancerozna droga, diuretik i depurativ. Siroko se primjenjuje i u ginekologiji za lijecenje erozije, kolpitisa, proktitisa i paraproktitisa. Indikacije Hepatitis, holecistitis, kongestija jetre, zutice, oligurija, ulkus zeluca i dvanaestopalacnog crijeva, skrofuloza, menstrualne smetnje u prelaznom periodu, kolpitis, proktitis i paraproktitis. Kancer (materice i zeluca). Nacin primjene Supena kasika droge prelije se sa 200 mililitara kljucale vode, poklopi i nakon 10 minuta procijedi. Pije se jedna solja dnevno prije jela, kod oboljenja jetre, a posebno kod menstrualnih problema (sedam dana prije menstruacije). Posebno se preporucuje tinktura nevena (Tinctura Calendulae) u kolicini od 2 do 4 grama dnevno kod raka materice i zeluca. Razblazena vodom upotrebljava se za umirenje zivaca i kod oboljenja jetre. Dekokt se spravlja tako da se 30 grama droge (cvijeta i listova) pripremi u litri vode. Uzima se 5 solja dnevno kod raka materice i zeluca. Proizvode se i tablete kalendule s nikotinskom kiselinom (KN tablete) koje sluze za lijecenje raka. Primjena u narodnoj medicini Neven je jedna od najcese upotrebljavanih biljki u narodnoj medicini. Vise u narodnoj nego u naucnoj medicini. Koristi se za ispiranje rana, cireva, opekotina, za vaginalna ispiranja. lijecenje zeluca, crijeva i zuci. Nas narodni ljekar Sadik Sadikovi preporucuje neven kod zatvora, zutice, bolesti zeluca i crijeva, a narocito kod cira zeluca i crijeva, pripremljenu mast od nevena za vanjsku upotrebu kod rana, cireva i osipa, otecenih zlijezda, guta, krasta i osipa. Mast dobijena od nevena i maslaca (od kozjeg mlijeka) lijeci zloudne cireve i otekline, te gnojne rane koje tesko zacjeljuju. Kupelji s mlakim cajem od nevena jacaju ocni vid. U ruskoj narodnoj medicini, caj od cvijeta nevena upotrebljavaju kod krvavljenja iz materice, kod oboljenja jetre i slezene, bolova u zelucu, skrofuloze i rahitisa. Oficijelna je prema: B.P.C. (1923), Brit, Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1988. Americko izdanje. Str 100.

OCAJNICA

Marrubium vulgare (Linn) ­ Labiatae (Lamiaceae) - Usnatice Drugi nazivi: Marulja, bijeli tatrljan, gorcika, smrdusa. Ocajnica je dugovjecna zeljasta biljka, visine do 60 centimetara, dlakava i dosta slicna koprivi. Cvjetovi su joj na kratkoj peteljci, mnogocvjetni, nalaze se na vrhu stabljike i ogranka. Miris biljke je prijatan. Obicno cvjeta od juna do septembra. Za drogu se prikupljaju lisnati vrhovi grancica u cvatu (Herba Marrubii albi), koji se suse na promahi i hladovini. Miris droge je slab, okus aromatican, ostar, gorko-slan. Nalaziste biljke Uspijeva na mrsavim livadama, pasnjacima, uz seoske puteve, na bunjistima. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi gorku tvar ­ marubin, oko 7% tanina, nesto malo eterskog ulja, smole, sluzi i voska. Sadrzi holina, saponina, kalij, nitrata, galne kiseline, neke jos nedovoljno istrazene gorke tvari, pektina i zeljeza. Svojstva biljke Posebno se preporucuje kod zutice, kao holagog, kod otoka jetre, jer pospjesuje sekrecije. U odnosu na jetru, biljka je stimulator. Jedna je od najstarijih ljekovitih biljaka koju su cijenili i upotrebljavali Egipani i Rimljani. Skoro je potpuno pala u zaborav, dok je ponovo u terapiju nisu uveli poznati lijecnici i biolozi: Flamm, Copte, Leclers. Droga biljke je osim toga, tonikum, depurativ, stomahik, a posebno odlicno sredstvo za lijecenje oboljenja plua, zakljucno sa

207 tuberkulozom (suhi katari, hripavac, bronhitis, hronicni, grceviti kasalj, staracko i pusacko kasljucanje). Tonikardijak, anitseptik, antitoksika, diuretik. Indikacije Insuficijencija jetre i zuci, zutica. Anemije, bronhitis, astma, tuberkoloza, ekstrasistolna aritmija, oligurija, reumatizam, artritizam. Nacin primjene Kod insuficijencije jetre i zuci: supena kasika droge prelije se sa 2 decilitra kljucale vode. Nakon 10 minuta se procijedi i pije na 30 minuta prije svakog jela. Na ovaj nacin prireena uzima se i kod drugih navedenih oboljenja. Moze se staviti 60 grama suhe droge u litar bijelog vina. Nakon 15 dana, treba profiltrirati. Pije se po decilitar prije jela. Ako se priredi tinktura, uzima se 10 do 15 kapi na kocki seera, 2 do 3 puta dnevno. Primjena u narodnoj medicini Biljka se daleko vise primjenjuje u narodnoj medicini negu u naucnoj. Sadikovi je preporucuje izmeu ostalog, i kod bolova u jetri, kod zutice i vodene bolesti. Oficijelna je prema: B.P.C ( 1949), Brit. Herb.Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs. 1988.Americko izdanje . Str.148.

OMAN

Inula helenium (Linné) ­ Compositae ( Astaraceae) Drugi nazivi: bijeli oman, devisilj, injula, tusti korijen. Oman je dugogodisnja zeljasta, impozantna biljka, visine i do 2,5 metra. Glavni korijen je dugacak, mesnat, na pojedinim mjestima zadebljao u vidu gomolja. I glavni korijen i sporedno korijenje je izvana tamnosmee, a unutra bijele boje. Listovi su krupni, sa gornje strane obrasli sitnim dlacicama i grubo nazubljeni. Stabljika zavrsava cvjetovima skupljenim u cvjetnu glavicu zute boje. Biljka cvjeta od juna do septembra, ali tek druge godine. Za drogu se upotrebljava i prikuplja korijen (Radix Helenii) kao i sporedno korijenje (Rhizoma Helenii) i to u proljee ili jesen, ali od biljke starije od dvije godine. Korijen i sporedno korijenje dobro se operu u hladnoj vodi, razrezu na kriske i brzo suse, ali ne na temperaturi visoj od 45°C. Mrisi droge je aromatican, osobit, okus pomalo gorak i ljut, takoer aromatican. Nalaziste biljke Oman se smatra za korovsku biljku. Voli nizinske predjele, pa se moze nai po livadama, uz obale potoka, rijeka, uz puteve, po rubovima suma. Ponekad na jednom mjestu zauzme veliku povrsinu. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi eterskog ulja i do 3%, te oko 45 % polisaharida (inulina, pseudoinulina i inulenina), zatim gorkih materija, laktona (alantolaktona izoalantolaktona), alkohola alantola i proazulena, nesto alkaloida, kamfora i pektina. Svojstva biljke Droga pomaze stvaranju i izlucivanju zuci (Holagogi holeretik) ­ (E. Chabrol, J.Chevalier). Upotrebljava se i za lijecenje zutice. Takoer i kod laksih i srednjih formi dijabetesa. Nalazi siroku primjenu i kod drugih oboljenja kao sredstvo za razmeksavanje sluzi, diuretik i stimulator apetita i dobrog varenja. Indikacije Oboljenja jetre i zuci, zutica, dijabetes, bronhitis i astma, digestivna atonija, nefritis, anemija. Nacin primjene Kod smetnji u funkciji jetre i zuci, te kod zutice, uzima se pola kafene kasike sitno izdrobljenog korijena koji se prelije s 2 decilitra kljucale vode, poklopi i nakon 20 minuta procijedi. Pije se nezaslaeno, 3 puta dnevno prije jela. Ovaj caj je takoer dobar i kod srednjih i laksih formi dijabetesa, posebno ako potjece od lose funkcije jetre ili na nervnoj bazi. Dobar je i kod teskoa u zelucu, katara crijeva, proljeva, te za lucenje sluzi iz disajnih ograna. Tako se 15 - 20 kapi tinkture

208 (Tinctura Helenii) uzima 4 do 5 puta dnveno. Ili: u prahu samljevena droga, 3 puta po 2 grama u toku dana sa nesto tekuine. Primjena u narodnoj medicini Oman se u naucnoj medicini primjenjuje nekoliko hiljada godina (Kinezi, Grci), a jos duze u narodnoj. U prvom redu primjenjuje se za lijecenje zutice (icterus) i drugih oboljenja jetre, a zatim za pojacavanje apetita, lijecenje tuberkuloze, slaboga zeluca. U ruskoj narodnoj medicini caj od korijena primjenjuje se kao sredstvo za zaustavljanje unutarnjih krvavljenja, lakih i srednjih formi dijabetesa, bronhijalne astme i sl. Nas narodni ljekar Sadikovi, preporucuje oman izmeu ostalog i kod ,,slabosti i vjetrova u zelucu, trbobolje, zutice, zacepljenosti jetre i raznih osipa." U narodnoj medicini upotrebljava se jos kao diuretik, protiv hemoroida, za regulisanje menstruacije. Ponegdje se zbog prijatne arome stavlja i u duhan. Oficijena je prema : Brit.Herb.Pharm. (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1998. Americko izdanje. Str. 328. Nije odobrena.

ZELENI CAJ

Camellia sinensis ( O.Kuntze), Thea sinensis ( Linné) ­ Theaceae ­ Cajevke. Drugi nazivi : kineski caj, ruski caj, zeleni caj, crni caj. To je zimzeleni grm ili nize drvo (maksimalno do 10 metara). Listovi su u redu, na kratkim peteljkama, elipticni, na krajevima nazubljeni, s gornje strane tamno ­ zeleni. Cvjeta od avgusta do novembra. Nalaziste biljke Potjece iz Kine, kultivisan je u Indiji, Japanu, Indoneziji, Sri Lanki, Turskoj, Pakistanu i Cejloni, takoe u dijelovima Afrike i Juzne Amerike. Kinezi najduze upotrebljavaju ovaj caj, po nekim podacima i preko 4.000 godina. Poslije branja listovi se suse pa se, poslije jos neke obrade, dobije zeleni caj. Druga vrsta caja je crni caj ­ fermentisani zeleni caj. Fizioloski zeleni caj (Green Tea) je aktivniji. Takozvani trei caj, ili oolong, bio bi meuprodukt izmeu zelenog i crnog caja. To je polu-fermentisani caj. Osnovni hemijski sastojci zelenog caja Posto je zeleni caj fizioloski aktivniji ovdje se daje njegov hemijski sastav. Sadrzi kompleks polifenola i fenolnih kiselina. Ukupno do 35% alkaloida. Takoer sadrzi 2 - 5% kofeina i nesto malo analoga kofeina (tefilina i teobromina), flavonida i njihovih glukozida (kemferol, kvercetin, rutin), nikotinska i pantotenska kiselina, vitamine B1, C, K, PP, I P, te etericno ulje u ciji sastav ulazi vise do 100 isparljivih supstancija, ukljucujui aldehide, fenil-etil alkohole, fenole, heksenale, linalol, di + hidro-aktinidiolide i p-vinilfenol. Svojstva caja Kada je jetra u pitanju, treba rei sljedee: Zeleni caj treba upotrebljavati u lijecenju hepatitisa, kao i za zastitu jetre od hemijskih toksina. Sprjecava ili usporava rak jetre, koristan kod holestaze, stimulise imuni sistem, posjeduje antioksidativna svojstva. Sadasnje znanje o zelenom caju ukljucuje antimikrobna svojstva, anti-mutagena i anti-oksidativno svojstvo i brojne anti-kancerozne akcije kao i djelovanje na metabolizam masti. Siroko provedena istrazivanja antimutagenih i anti-kanceroznih svojstava zelenog caja pokazuju da polifenolne komponente caja mogu imati i hepato-preventivne osobine. Anti-mutagene aktivnosti pokazane su protiv razlicitih mutagena. Studije o antikosidativnim aktivnostima caja u razlicitim eksperimentalnim uslovima i na ljudima izvedenim eksperimentima, pokazuju jaka antioksidativna svojstva razlicitim in- vitro i in- vivo uslovima.

209 Dugorocno izvedene studije u Japanu, pokazuju da redovno uzimanje zelenog caja doprinosi produzetku zivota. Druge komponente caja, kao npr. kofein i tanin, mogu biti efikasne u lijecenju razlicitih pytoloskih stanja. Kofein je dobar stimulator CNS- a (Centralnog Nervnog Sistema). Takoer se cesto upotrebljava kao kardiotonicki agens. Moze se upotrijebiti i za lijecenje glavobolja. Uzima se i umjesto pilula kao kardiotonicni agens. Mjere predostroznosti Umjereno uzimanje zelenog caja ne predstavlja nikakvu opasnost, mada bi trudnice trebale izbjegavati ovaj caj zbog sadrzaja kofeina, takoer i dojilje. Ljudi sa povisenim krvnim pritiskom, nesanicom, astmom, srcanim problemima i povisenim holesterolom, trebaju se konzultirati sa svojim ljekarom prije nego postanu redovni konzumenti. Prekomjerna upotreba caja moze dovesti do povisene nesanice. Kod nekih ljudi popijena casa caja moze izazvati konstipaciju (zatvor stolice). Caj takoer ne bi smjeli uzimati oni sa srcanim oboljenjima, zatim oni sa cirom i nervozni. Nacin primjene Jedna cajna kasikica caja popari se sa 2 dcl. kljucale vode, odmah poklopi i poslije 5-10 minuta procijedi. Pije se odmah, zaslaen po ukusu. Najmanje 4 soljice dnevno treba piti da se sprijeci rak. Ne dodavati mlijeko, jer se vezuju sastojci u zelenom caju i smanjuju, odnosno inaktiviraju ga za medicinsku upotrebu. Zeleni caj sadrzi veu dozu katehina koji je flavonoid sa antikosidativnim svojstvima koji ima sposobnost da stabilizira elijske membrane. Djeluje i kao zastita jetre.

PASIDRIJEN (BUCKTHORN BERRY)

Rhamnus cathartica ( Linné) ­ Rhamnaceae ­ Krkavinke Drugi nazivi: pasjakovina, krkavina obicna, pasja drenjina, psikovina. Pasidrijen je ili razgranati grm ili omanje drvo. Kao grm naraste do oko 3 metra, a kao drvo i do 8 metara. Ima dobro razgranat korijen iz kojega izbija grm ili stablo. Listovi su varijabilni, na peteljkama i brzo opadaju. Cvjetovi su maleni, zutozeleni i razvijaju se u pazuhu lista, obicno 3 do 5 zajedno. Biljka obicno u nasim uslavima cvjeta u maju i junu. Plodovi su socne, mesnate, kostunice, kada sazriju crne, ponekad i zute, sa 3 do 4 sjemenke. Plod sazrijeva u semptembru i oktobru. Za drogu se prikupljaju zreli plodovi ­ bobe (Fructus Rhamni catharticae), a rjee i kora (Cortex Rhamni catharticae). Nalaziste biljke Kod nas se moze nai u svim dijelovima zemlje. Voli hrastove sume, ali se javlja i u drugim zajednicama, posebno na krecnjaku i toplim padinama. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga, odnosno plodovi, sadrzi antraglikozide od kojih treba navesti ramnokatartin koji se hidroliticki lako cijepa, ramnoksantin, flavonoide: kvercetin, kemferol, ramnetin, te seera, gume, sluzi i pektina. Svojstva biljke Zbog sadrzaja antraglikozida, preparati sluze kao sredstvo za jacanje, zatim kao jaki purgativi, sto je posebno vazno kao i diureticno dejstvo. Prema nekim podacima, preparati pasidrijena normalizuju pritisak u portnoj veni kod oboljenja jetre, posebno u cirozi jetre, a kao diuretici sprjecavaju nakupljanje tecnosti, sto je svakako vazno u borbi protiv ascitesa, ako je ciroza u dekompenzovanom obliku. Nacin primjene Moze se primijeniti sok (Succus Rhamni catharticae) u kolicini od 15 do 30 grama dnevno. Za dobijanje soka treba plodove izgnjeciti i izdrobiti, pa ostaviti koji dan da prevru. Zatim iscijediti sok, profiltrirati i sterilizirati.

210 Ili: 30-tak boba, ako su osusene, prvo malo zdrobiti, preliti litrom vode i kuhati 5 minuta. Ova kolicina se prvo procijedi, a zatim pije u toku dana zaslaena medom. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini upotrebljava se i kora pasidrijena. Na isti nacin kao i kora frangule. Smije se upotrebljavati nakon odlezavanja od godinu dana. Droga djeluje na isti nacin kao i frangula, samo znatno slabije. Njemacka Komisija E : The Complete German Comission E Monographs, 1988. Americko izdanje. Str. 97.

PELIN ( WORM WOOD)

Artemisia absinthium ( Linné) ­ Compositae (Astaraeaea) ­ Glavocike Drugi nazivi: pelen, pelim, gorcika, absint. Pelin je visegodisnja zeljasta biljka visine i do 2 metra. Cijela biljka je pokrivena kratkim dlacicama srebrenasto-sive boje. Donji listovi su trostruko perasti, dok su gornji sve manji i jednostavniji. I donji i gornji su svilasto-dlakavi, sivkaste boje. Krunice su oborene, gotovo loptaste, s gustim sirokim cvjetiima. Svi su cvjetii trubasti, zuti, krajnji tuckasti. Biljka obicno cvjeta od juna do avgusta, a u nizim krajevima u maju i junu. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke, odnosno olistali cvjetonosni izdanci, duzine najvise do 25 cenimetara (Herba Abisinthii), kao i listovi prije cvjetanja (Folium Absinthii). I list i biljka suse se u hladu, na promah,i uz cese preokretanje. Miris droge je aromatican, osoben, okus vrlo gorak. Nalaziste biljke To je vrlo rasirena biljka, koja u velikoj kolicini raste na kamenitim i dobro osuncanim mjestima uzduz ograda i puteva, narocito na mjestima sa krecnjackom podlogom. Osnovni hemijski sastav biljke Iz droge pelina izdvojeno je do sada 13 kristalnih supstancija: flavonoid artemetin, seskviterpenski laktoni: absintin i anabsintin, iz kojih nastaje hamazulen. Biljka sadrzi i do 2% eterskog ulja (Aetheroleum Absinthii) u ciji sastav ulazi 11 komponenti (alkoholi, ketoni, pinen, kadinen, eteri tujola, artemazulen) . U listovima i cvjetovima pronaena su i dva jedinjenja slicna proartemazulenu. Svojstva biljke Farmakoloska aktivnost pelina moze se objasniti sposobnosu abintina da reflektorno stimulise funkcije zlijezda za varenje hrane u zelucu, izdvajanje zuci i soka pankreasa. Takoer, djeluje kod oboljenja jetre i zucne kesice. Hamazulen djeluje protiv upalnih procesa. Kao ljekovita biljka poznata je jos kod starih Egipana. Poznavali su ga u antickim vremenima Grci i Rimljani. Indikacije Kao holagog i holeretik primjenjuje se kod svih problema sa jetrom i zucnom kesicom. Digestivna atonija, gastritis, anemije, zadrzavanje menstruacije ili insuficijencija menstruacije. Nacin primjene 5 do 15 grama pelina prelije se s litar vode. Nakon 10 minuta se procijedi i piju 2 solje dnevno prije ili poslije jela (Valnet). Kao stomahik: moci se u jakog rakiji 20 do 25 grama pelina. Koliko dugo e stajati u rakiji zavisi od gorcine koja se zeli postii. Tinktura od pelina (Tinctura Absinthii) dobija se tako da se jedan dio suhe droge potopi u 5 dijelova 70% alkohola, zacepi i, uz cese mukanje, ostavi 10 dana. Nakon toga se profiltrira. Uzima se 15 do 20 kapi, najbolje u caju od nane, i to pola sata prije jela ili sat poslije jela. Primjena u narodnoj medicini Vrlo je siroka primjena pelina za jacanje srca i zeluca, za poboljsanje vida, kod trovanja gljivama ili mesom. Napomena Postoji nekoliko stvari u vezi sa pelinom koje treba zapamtiti:

211 pelin ni u kojem obliku ne trebaju uzimaju majke koje doje, jer mlijeko postaje gorko, - pelin se ne smije uzimati u slucaju da postoji mogunost cerebralne kongestije, - u slucaju iritacije zeluca i unutrasnjih organa treba odmah prekinuti sa uzimanjem preparata pelina, - pelin se takoer ne smije uzimati u slucaju da se koriste neki preparati sa zeljezom. Pelin je oficijelan prema farmakopeji bivse Jugoslavije. Upotrebljava se : Herba Absinthii (osuseni vrsni dijelovi biljke u cvatu). Oficijelna je prema: B.P.C (1934), Brit. Herb.Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1988. Americko izdanje, str. 232 -

PERUNIKA

Iris germanica ( Linné) - Pallcae ( Lanarcil) ­ Iridaceae ­ Sabljarke Drugi nazivi: bogisa , modra perunika, Marin kmin, hlipavnik. Postoje mnoge vrste preunike (Iris germanica, Iris florentina, Iris Pallida) cija se droga sastoji od oljustenog i osusenog rizoma perunike. Od mnogih vrsta perunika, u prvom redu se upotrebljava perunika bogisa. To je, kao i ostale perunike, dugovjecna zeljasta biljka, omiljeno i neobicno lijepo, ukrasno cvijee. Listovi su sabljasti i uspravni, stabljika je okrugla, a na njenom kraju je divan cvijet u raznim nijansama, najcese modroplavim. U barama uspijeva tzv. barska ili zuta perunika (Iris pseudacorus), koja je otrovna i koju treba izbjegavati, a ponekad se zamijeni sa iirotom (Acorus calamus). Cvijet barske perunike je takoer neobicno lijep, zut, ali odmah po odsijecanju uvehne. Perunika bogisa obicno cvjeta od maja do jula. Za drogu se prikuplja rizom biljke, u avgustu i septembru. Rizom treba odmah oljustiti i staviti u hladnu vodu da ne potamni, a zatim ga susiti na jakom suncu 7 do 9 dana. Nakon toga, susenje treba nastaviti u hladovini. Droga (Rhizoma Iridis) ima slab miris na ljubicicu, koji dobija na intenzitetu ako se samelje. Okus je slatkast, nagorak. Neki podatci kazu kako drogu treba ostaviti godinu-dvije da se dovrsi farmentacija i tek tada lijepo mirise po ljubicici. Nalaziste biljke Najcese se gaji u kulturi kao ukrasna biljka, ali voli i pobjei u slobodnu prirodu. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi etersko ulje i masti. U aromaticnoj masi nalazi se keton ­ iron, koji drogi daje prijatan miris na ljubicicu. Droga sadrzi i smole, tanina, skroba, seera, sluzi i kristalni glikozid- iridin, koji je najveim dijelom nosilac ljekovitih svojstava, Svojstva biljke Droga je holagogno sredstvo. Upotrebljava se kod oboljenja jetre, zicne kesice i zucnih puteva. Osim toga, depurativ je, diuretik i ekspektorant. Interesantno je napomenuti da se odlicno moze upotrijebiti za smirivanje zivcanih bolova, nakon kakve operacije ili amputacije udova. Indikacije Insuficijencija jetre i zuci. Povraanje zuci, i uope povraanje zbog razlicitih uzroka. Migrena, posebno kod menstruacije, upale respiratornih organa, digestivnih i mokranih puteva. Nacin upotrebe Gram samljevene droge izmijesati sa hranom kao zacin. Ili: ½ cajne kasicice samljevene droge preliti s 2 dcl hladne vode, ostaviti preko noi, procijediti, malo zagrijati i to popiti u dva navrata u toku dana.

212 Primjena u narodnoj medicini Od svih biljaka stari Slaveni najvise su cijenili ovu, pa su joj ime dali prema svome bogu Perunu. Perunika je bila cijenjena zbog svoje ,,maijske" moi. Vjerovalo se da korijen perunike, vezan za kolijevku ili oko vrata djeteta, cuva od uroka. Oficijelna je prema : B.P.C (1949), Brit. Herb. Pharm (9183). Njemacka Komisija E : The Complete German Comission E Monographs, 1988. Americko izdanje . Str. 359.

PETROVAC (AGRIMONY)

Agrimonia eupatoria ( Linné) ­ Rosaceae ­ Ruze Drugi nazivi: turica, ranjenik, trava od poseke, ovciji cicak. Petrovac je trajna, zeljasta biljka, visine do metra. Iz vretenastog korijena izraste uspravna, dlakava, gotovo okrugla stabljika. Listovi su nasuprotni, perasti, sa donje strane gusto dlakavi. Cvat je grozdast, sitan i zut sa pet latica, a razvija se na vrhu stabljike. Cvjeta od maja do avgusta. Plodovi su mali, sitni cicci, zbog cega se biljka cesto i naziva ovciji ili pasji cicak. Za drogu se upotrebljava ili citava biljka (Herba Agrimoniae) ili samo listovi (Folium Agrimoniae). Biljka se susi u hladovini i na promahi. Droga je slabo mirisna, gorka okusa, aromaticna i trpka. Nalaziste biljke Kod nas ga ima u citavoj zemlji, gdje raste po suhim livadama, uz rubove suma, puteva, po meama i zivicama. Voli topla mjesta i rastresito, vapnenasto tlo. Osnovni hemijski sastojci biljke Nadzemni dio biljke sadrzi i do 12% tanina, pa je to tipicna taninska biljka, zatim eterskog ulja, gorkih tvari, flavonoida, kumarina, steroidnih saponina, vitamina iz grupe B, alkaloida, te soli kalija, nikotinske i kremene, odnosno silicijeve kiseline. Mladi listovi prije razvitka cvjetne stabljike sadrze vitamina C i karotina. U tome stadiju razvoja biljka se moze upotrijebiti kao povre, i to u smjesi sa drugim povrem. Svojstva biljke Biljka je bila posveena boginji Ateni Paladi. Sporno je odakle joj potjece ime. Plinije navodi da joj je ime prema pontoskom kralju Mitridatu VI ­ Eupatoru, sto je najvjerovatnije i tacno. Meutim, najvaznije je da se biljka upotrebljava za lijecenje jetre, i to kao jedna od najljekovitijih, narocito kod zutice i kamenca u zucnoj kesici, bilo da sprjecava nastajanje zucnih kamenaca ili ih otapa(?). Biljka ublazava upalne procese, hronicna oboljenja jetre, regulise sadrzaj seera u krvi (antidijabetik), pomaze izlucivanje mokrae (diuretik), odlicna je za bolesti slezene i bubrega. Indikacije Sve vrste oboljenja jetre i zucne kesice, dijebetes, dijareja, dizenterija, bubrezne kolike, bubrezni kamenac, albuminurija i sl. Nacin primjene Mlade listove, prije izbijanja cvjetne stabljike, treba upotrebljavati kao dodatak salatama, drugome povru i u supama. Od ovih listova moze se napraviti i vitaminski caj koji ima blagu aromu. Ili: supena kasika osusenih listova prelije se sa 2 dcl. vode, kuha 3 minute, procijedi i pije u gutljajima nezaslaeno, 2 puta dnevno, izmeu obroka. Primjena u narodnoj medicini Caj odnosno infuz ove biljke koristi se za lijecenje oboljenja jetre, proljeva i rana. Kod bolesti jetre obicno se izmijesaju jednake kolicine petrovca i lazarkinje, jedna kasika mjesavine prelije se s 2 dcl kljucale vode. Nakon 10 minuta procijedi se i pije 3 puta dnevno. Kod rana koje je tesko zarastaju obicno se u prah samljevena biljka pomijesa sa svinjskom masu i tom smjesom premazuju rane. Oficijelna je: B.H.P (1983).

213 Njemacka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1988. Americko izdanje. Str. 79.

PIREVINA (COACH GRASS)

Triticum repens (Linné), Agropyum repens (Beauv.) ­ Gramineae (Poaceae) ­ Trave Drugi nazivi: pirika, pirovina, puzava pirika, vornica. To je trajna biljka, dosadan i zilav korov po njivama i vlaznim poljima. Siri se podzemnim puzavim rizomom. Nadzemni dio naraste i do 1,2 metra. Cvjetovi su udruzeni u dugim drvorednim klasovima dugackim do 10 centimetara. Biljka cvjeta cijelo ljeto. Za drogu se prikuplja rizom u proljee i jesen (Rhizoma Graminis). Najbolje je u ovo vrijeme, kod oranja, iza pluga prikupiti rizom pirike. Treba ga oprati i ocistiti od bocnoga korijenja, a zatim susiti na suncu dok ne postane lomljiv. Droga je sladunjavo otuznog okusa, bez posebnog mirisa. Nalaziste biljke Kao korov raste svugdje, na slabijem zemljistu, po zitnim poljima, meama, putevima. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi triticina, saponina, sluzi, gume, inozitola, heterozide, malo eterskoga ulja, dosta mineralnih soli, kalija, kalcija i zeljeza, kremene kiseline, organskih kiselina (jabucne i maleinske), dosta vitamina A i B. Svojstva biljke Koliko god da je to stetan korov, toliko je visoko vrijedna biljka, posebno u odnosu na jetru, zuc i zucne puteve. Droga djeluje kao holagog te sluzi za lijecenje jetre, zuci i zutice. Diuretik je, depurativ. U proljee je treba upotrebljavati za cisenje krvi. Odlicna je kod reumaticnih oboljenja. Indikacije Zucni kamenci (holelitijaza), insuficijencija jetre i zucne kesice, zutica (icterus), upala mokranih i digestivnih puteva, bubrezni kamenci, oligurija, infektivna stanja i menopauza . Nacin upotrebe Kao svjeze iscijeeni sok kod bolesti jetre, zuci, zutice: svjezi, ociseni rizom treba prvo protisnuti kroz masinu za mljevenje mesa, pa zatim upotrijebiti sokovnik ili slicno. Ovoga soka treba uzimati 3 kafene soljice dnevno. Osuseni i isprzeni rizom treba samljeti pa ga upotrebljavati kao zamjenu za kafu. 30 grama droge prelije se jednom litrom vode. Prokuhati minutu, pa vodu prosuti. Pirevina se izgnjeci, doda 1,2 litra vode i kuha dok ne upari na litar. Pri kraju se dodaju komadii limuna, a onda ostavi da se ohladi, procijedi se i prije po zelji. Kod angiholitisa, zutice i holecistitisa, zajedno s limunom treba dodati jos 15 grama korijena broa (Rubia tinctorum, vidjeti tamo) i 20 grama korijena slabia (Glycyrrhiza glabra). Ostaviti se 20 minuta, procijediti i piju 3 case dnevno. Primjena u narodnoj medicini Pirevina se upotrebljava za lijecenje jetre i zuci, kao i zutice. Takoer se primjenjuje kod bolova u bubrezima, kod svih vrsta kamenaca, kod bolesti plua i plune tuberkoloze, sa dosta meda. 4 kasike isitnjenog rizoma stavi se u 2 litra bijelog vina, kratko prokuha i ostavi oko ½ sata, nakon cega se procijedi i nalije u boce. Uzimaju se 2-3 casice dnevno kod navedenih oboljenja, ali pod uslovom da ne postoji povisena tjelesna temperatura. (Willfort). Oficijelna je prema: B.P.C. (1934), Brit. Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E : The Complete German Comission E Monographs 1988. Americko izdanje.Str. 118.

214 POLJSKA PRESLICA (HORSETAIL HERB) Equisetum arvense (Linne) ­ Equisetaceae ­ Preslice Drugi nazivi: preslica, rastavi, barska metlica, kres Poljska preslica je visegodisnja, uspravna, zeljasta biljka visine 20-40 centimetara, koja svojim izgledom podsjea na jelu. Kao ljekovita biljka poznata je od najdavnijih vremena. U svojim spisima spominje je i Dioskorid. Zbog podzemnog dijela, koji se prostire i u dubinu i u sirinu, vrlo je zilav korov. Ima dvojake izdanke, u rano proljee se pojavi nerazgranjena, plodna stabljika svijetlosmee boje s klasom na vrhu, u kojemu se nalaze spore. Nesto kasnije pojavljuje se neplodna asimilaciona stabljika zelene boje, ciji se listii granaju iz prsljenova i okrenuti su prema gore, za razliku od drugih preslica, ciji listii su, ili vodoravni, ili vise nadolje. Za drogu se prikuplja samo asimilaciona, zelena stabljika (Herba Equseti). Susi se na promahi i u hladovini. Okus droge je slabo gorko-slan, gotovo je bez mirisa. Nalaziste biljke Kao korovska biljka posebno voli jako kisela zemljista sa dosta vlage. Moze se nai po vlaznim livadama, njivama i poljima. Ako uspijeva na glinastome tlu, povuce znatnu kolicinu kremne kiseline. Osnovni hemijski sastojci biljke Sadrzi i do 12% kremne kiseline, sto zavisi od zemljista na kojem uspijeva i od starosti biljke. Starija sadrzi vise ove kiseline, ali je presla u oblik koji je teze topiv u vodi. Zbog toga treba skupljati mlae biljke. Sadrzi takoer saponina ekvizetonina- i do 5%, sto je posebno vazno, jer se smatra da djeluje kao diuretik. Navodno sadrzi alkaloide: nikotin, trimetoksipiridin i dimetilsulfon (A.I. Sreter) i flavonide (ekvizeterin, izokvercitrin), te organskih kiselina (jabucne, askorbinske i oksalne), smole, tanine, pektina nekih gorkih materija, karotenoida i dosta neorganskih soli: kalcij-karbonata,kalij-sulfata, kalij-hlorida, magnezija, zeljeza i mangana. Svojstva biljke Od davnih vremena poznata je kao diuretik, sto nauka danas, prije svega, pripisuje prisustvu saponina. Droga djeluje kao hemostatik, remineralizant, hematopoetik, astringent. Indikacije Kao jak diuretik kod oligurije, metroragije, hidropisije i ascitesa u cirozi jetre i kod insuficijencije srca. Kao remineralizant kod insuficijencije jetre. Infekcije mokranih putova, mjehura i bubrega. Razlicite vrste hemoragija: hemoptizija, hematurija i dr. Demineralizacija: tuberkoloza, rahitis, astenije, frakture. Arterioskleroza i hipertenzija. Cir zeluca i dvanaestopalacnog crijeva. Nacin primjene Preporucuje se sok iz svjeze biljke od 2-3 cajne ili supene kasike, razblazen jednakom kolicinom vode. Najbolje je u toku dana uzeti 2-3 puta po kasiku svjezega soka, pa na to popiti pola solje mlake vode. Caj se obicno priprema na ovaj nacin: dvije cajne kasike biljke preliju se s 2 dcl hladne vode, zagrije do kljucanja i prokuha 2-3 minuta, te ostavi hladiti. Potom se procijedi i pije, nezaslaen, osim u slucajevima anemije, kada se sladi medom. Mladi izdanci zelene preslice mogu se dodavati u koju od salata. Primjena u narodnoj medicini Poljska preslica mnogo se vise primjenjuje u narodnoj medicini, premda je u mnogim farmakopejama i oficijelna droga. Zbog astringentnog djejstva u narodu se cesto upotrebljava za lijecenje rana koje krvare, kao i svjezih rana: preslica se obicno dobro izgnjeci i stavi na ranu. Ako je preslica ve osusena,, izmrvi se i prah pospe po rani. Ostalo je kao i u naucnoj medicini. Napomena Postoji nekoliko slicnih biljaka iz ovoga roda, pa valja voditi racuna da ne doe do zamjene. Oficijelna je prema: Brit. Herb Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1988. Americko izdanje, str. 150

215

PRIMORSKI LUK

Scilla martima ( Linné) ­ Liliaceae- Ljiljani Drugi nazivi: Morski luk, morska kapsula, pasji luk, prostren. Ovo je dugovjecna zeljasta biljka sa cvjetnom drskom i do 1,5 metar. U zemlji se nalazi velika lukovica, koja cesto od polovine viri iz zemlje. Lukovica je vrlo velika i teska po nekoliko kilograma. Pojedine lukovice teske su i do 8 kilograma. Iz lukovice izbija cvjetna stabljika koja u gornjem dijelu nosi cvjetove bijele boje slicne ljiljanu. Kasnije se jave i listovi dugacki i do 50 centimetara, uglavnom sabljasti. Za drogu se prikupljaju lukovice (Bulbus Scillae) koje se vade u jesen. Ima misljenja da citavu lukovicu treba upotrijebiti za drogu. Meutim, izgleda da je najkvalitetnija droga koja se dobija odstranjivanjem vanjskog i unutrasnjeg sloja, dakle srednji slojevi lukovice. Ovaj dio se isjece na lamele i brzo susi u susnici na temperaturi izmeu 40-50°C. Susenje na suncu duze traje, pri cemu se raspadaju neki ljekoviti sastojci. Droga se mora cuvati u hermeticki zatvorenim posudama, a gdje postoje uslovi, i u takozvanim eksikatorima, iznad negasenog kreca ili kakvog drugog sredstva za susenje. Nalaziste biljke To je mediteranska biljka koja uspijeva u dva varijeteta, bijelom i crvenom. Obje droge su podjednako ljekovite. Uzgaja se na Kipru, u Spaniji, Portugalu, Alziru, Siciliji i Francuskoj. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi glikozide, od kojih i potjece ljekovitost i otrovnost droge: scilipikrin, scilaren, scilin i scilitoksin. Osim toga, sadrzi jos i ugljiko-hidrata, holina, limunske kiseline, sluzi. Svojstva biljke Droga primorskog luka je otrovna, posebno u svjezem stanju. Meutim, suha droga je vrlo ljekovita. Tesko je ustanoviti otkad se upotrebljava. Zanimljivo je napomenuti da su stari Egipani, koji su poznavali ljekovitost droge, cak i podigli hram ovoj biljci, znajui za njenu osobinu da lijeci od vodene bolesti. Zahvaljujui glikozidima droga djeluje kao kardiotonik. A zatim, sto su ve stari Egipani znali, kao jak diuretik, koji iz organizma eliminise ureu i hloride, a pri tome usputno stimulativno djeluje na bubrege i naravno srce. Droga takoer djeluje kao ekspektorant. Indikacije Srcana oboljenja (droga djeluje slicno digitalisu ­ vidjeti: digitalis). Ciroza jetre u dekompenzovanom obliku, praena ascitesom. Nakupljanje tekuine u organizmu zbog srcanih i bubreznih oboljenja (oligurije, hidropisija, ascites). Bronhitis, astma, emfizem. Nacin primjene Po svemu sudei, najzgodniji nacin primjene droge u vidu praska (Pulveres Scillae). Meutim, podaci o doziranju se nesto razlikuju. Kod otecene jetre, ciroze jetre praene ascitesom, najvjerovatnije da bi doza trebala biti 0,5 do 1,0 grama dnevno. Tinkutra (Tinctura Acillae) se uzima u dozi od 1 do 3 grama dnevno, sto predstavlja 50 do 150 kapi. Kako bilo da bilo, ne bi se smjelo prekoraciti dozu od 1,0 grama praska ili 4 grama tinkture. Napomena Ni jedan preparat primorskog luka ne smije se uzimati bez ljekarske kontrole. Djeci do 2 godine ne smiju se davati preparati ove droge.

PROLJEVAK

Gratiola officinalis ( Linne) ­ Scrophulariaceae.

216 Drugi nazivi: Gorski dubcac, milica, vodeni troskotac, mjesecnik. Proljevak je dugogodisnja zeljasta biljka visine 40-50 centimetara. Biljka je nerazgranata, uspravna, sa naspramnim listovima, a pri vrhu sa mnogobrojnim listovima. Cvjetovi se nalaze u pazuhu lista, na kratkoj drsci. Biljka obicno cvjeta od juna do avgusta, a plodovi sazrijevaju u septembru. Za drogu se prikuplja biljka u cvatu (Herba Gratiolis), koju valja susiti na tamnom, prozracnom mjestu. Miris droge je slab, karakteristican, okus gorak. Nalaziste biljke Biljka raste po vlaznim poljima i livadama, uz obale rijeka. Cesto se moze nai i u sumskim predjelima, u manjim grupama ili pojedinacno. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi flavonide, glikozide, saponine, a pojedinacno graciolin, graciolinin, i graciolinsku kiselinu. Inace, biljka nije jos dovoljno proucena. Svojstva biljke Osnovno svojstvo biljke je da je to jak purgativ, kao i diuretik. Osim toga, fermifug. Indikacije Tvrdokoran zatvor. Ciroze, ascites u cirozi jetre, edemi i ascites zbog poremeaja rada srca i bubrega. Uremija. Nacin primjene 2 supene kasike sitno nasjecene biljke preliti s litar kljucale vode. Nakon 10 minuta procijediti. Pije se jedna solja ujutro ili navecer. Ili kao purgativ: 1 do 2 grama sitno smaljevenog korijena proljevka. Primjena u narodnoj medicini Graciolin djeluje slicno digitalisu, zato se u narodu upotreljava za lijecenje srcanih mana. Napomena Droga se ni pod koju cijenu ne smije upotrebljavati bez ljekarske kontrole.

RANILIST

Betonica ( Stachys) officinalis ( Linne) ­ Labiatae ( Lamiaceae) ­ Usnatice Drugi nazivi: ranjenik, bukvica, betonika, jetrnjak. Visegodisnja, zeljasta biljka visine do 60-tak centimetara. Korijen, odnosno rizom, je kos iz kojeg izbija cetverouglasta grubo-dlakava stabljika. Pri dnu su listovi slozeni u rozetu sa duzim peteljkama, dok su oni pri vrhu sjedei. I jedni i drugi listovi su jajastog oblika, po obodu nazubljeni. Na vrhu biljke je cvijet, odnosno kupasta cvast, sastavljena pri vrhu u klas. Boja cvasti je crvena, odnosno grimiznocrvena. Biljka pocinje da cvjeta u junu pa sve do oktobra. Za drogu se prikuplja u junu list (Folium Betonicae), dok se citava biljka u cvatu prikuplja u septembru i oktobru (Herba et radix Betonicae). Drogu treba susiti u hladovini i na prozracnom mjestu. Miris droge je slab, neugodan, okus opor i gorak. Nalaziste biljke Kod nas se moze nai u citavoj zemlji po slabim livadama, svijetlim sumama, suncanim stranama, svuda gdje je zemlja umjereno suha. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi neke betaine, kao sto su stahidrin, betonicin, betain, turicin. Sadrzaj heterociklicnih alkaloida je nizak, tako da je droga prakticno neotrovna. Sadrzi takoer nesto eterskog ulja, dosta tanina, holina, gorkih materija, vjerovatno glikozida i saponina, te materija slozenog sastava, jos nedovoljno istrazenih. Svojstva biljke Droga biljke je vrlo cijenjena, tako da je u mnogim zemljama oficijelna biljka, to jest propisuju je farmakopeje. Korijen droge je jak purgativ pa se preporucuje kod zutice, a posebno kod ascitesa. Zbog visokog sadrzaja tanina cesto se upotrebljava za lijecenje rana, odakle i potjece ime. Osim toga je stomahik, emertik, posebno korijen i ekspektorant.

217 Indikacije Zutica (korijen), ascites. Pluna oboljenja, odnosno oboljenja organa za disanje (bronhitis, astma magarei kasalj i slicno), hemoptizija. Migrene na nervnoj bazi, dispepsija, hiperaciditet. Nacin primjene Posto se radi o oficijelnoj biljci, primjenjuju se razliciti pripravci. Kafena kasika korijena malo se prokuha, sa 2 dcl. vode, ostavi 10 minuta, procijedi i pije pola solje 3 do 4 puta dnevno. Ne smije se prekoraciti propisana doza jer se moze izazvati povraanje. Tinktura: 10 kapi 3 puta dnevno. Ako se droga (Herba et radix Betonicae) samelje u prah, ½ grama, 3 puta dnevno. Od listova se priprema caj: 10 gr listova preliti s ½ litre kljucale vode. Nakon 10 minuta procijediti. Pije se 3 puta dnevno po pola solje. Poznat je svajcarski caj ili Species vulnerariae, u ciji sastav ulaze mnoge biljke opisane ovdje (ranilist, pelin, ruzmarin, majcina dusica i druge) od kojeg se pravi tinktura, prasak, esktrakti i dr. Za lijecenje mnogih tegoba, pa i tegoba sa jetrom i zucnom kesicom. Primjena u narodnoj medicini Betonica je jedna poznata biljka koja se primjenjuje u nauci iz doba Egipana, Grka i Rimljana. Kasnije je potisnuta od hemijskih proizvoda. Danas se ponovo vraa na ovu vrijednu biljku. U nasem narodu se vijekovima upotrebljava kao biljka za rane, odakle potjecu i imena. Poznati lijek je za lijecenje zutice, zucne kesice, oboljenja disajnih puteva i slicno. Sadikovi kaze sljedee: ,,Kada se kuha 15 grama osusenoga lisa sa cetvrt litra vina i kasikom meda, i uzima svakog sata po kasika, lijece se rastrojeni i slabi zivci, padavica, zutica, zaduha, sluzi za cisenje plua, protiv povraanja krvi, zgaravica, vodene bolesti, reume, uloga i giht." urici i Elzar tvrde da se sok iz svjeze biljke u narodu upotrebljava kod zutice. Oficijelna je prema: Brit. Herb.Phram (1983).

RAZLICAK ( CORNFLOWER)

Centaurea cyanus ( Linne) ­ Compositae (Asteraceae)- Glavocike Drugi nazivi: modris, modar cvijet, sincec, ambor. Razlicak je jednogodisnja ili dvogodisnja zeljasta biljka visine do 80 centimetara. Iz tankoga stozernog korijena, koji se zatim grana na sve strane, izbija prava razgranata stabljika obrasla kopljastim lisem sivkaste boje, sa mnogo sitnih poleglih dlacica. Na vrhu grancica i stabljike nalaze se pojedinacni cvjetovi lijepe, plave boje. Biljka cvjeta od juna do avgusta. Za drogu se prikuplja cvijet (Flos Cyani), a ponegdje i citav gornji dio biljke (Herba Cyani). Biljku treba prikupljati po lijepom suncanom vremenu, a zatim brzo osusiti u hladovini i na jakoj promahi. Droga nema miris, okusa je slabo gorkog. Nalaziste biljke Ralicak raste kao korov po zitima, narocito uz raz, rjee uz psenicu. Svojstva biljke Droga razlicka djeluje kao holagog i holeretik, zatim kao blag diuretik i depurativ. Odlikuje se i antimikrobnim svojstvima. Indikacije Insuficijencija jetre, ascites i zutica. Osnovni hemijski sastojci biljke Cvjetna droga sadrzi glikozide ceturin i cikorin. Najvazniji su derivati alfa-pirana: cianin i pelargonin. Osim toga, sadrzi pektina i nesto malo tanina. Nacin primjene Obicno se pravi infuz: nesto vise od cajne kasike droge prelije se s 2 dcl. kljucale vode, poklopi i ostavi 10 minuta. Nakon toga se procijedi. Piju se tri solje dnevno, izmeu, ili prije jela.

218 Primjena u narodnoj medicini Cvjetovi u obliku caja odnosno infuza sluze kao sredstvo protiv zutice i zastoja u mokrenju. Sluzi i za lijecenje ociju, posebno konjuktivitisa.

RESNIK

Eupatorium cannabinum ( Linné) ­ Compositae ( Asteraceae) ­ Glavocike Drugi nazivi: konopljusa, divljika, konjska griva, groznicica. Resnik je dugogodisnja, razvijena i snazna biljka visine i do 1,5 metar. Korijen je valjkast, cvornat i malo ukosen. Stabljika je uspravna, okruglasta i posuta sitnim sivkastim dlacicama. Na nerazgranjenoj stabljici razvijaju se dlanasti trodijelni do petodijelni listovi sa nazubljenim liskama. Cvijet je na vrhu stabljike mutno-ruzicaste do bijele boje. Udruzeno je 5-6 cvjetova u male duguljasto-valjkaste glavicaste cvasti. Obicno cvjeta od jula do avgusta. Za drogu se prikuplja korijen (Radix E. Cannabini) ili cijela nadzemna biljka u cvasti (Herba E. Cannabini). Korijen se vadi rano u proljee, a nadzemni dio biljke u momentu kada se oko pola cvjetova rascvjetalo, odnosno neposredno pred cvjetanje citave biljke. Miris droge je neprijatan i ostar, okus gorak i palei. Nalaziste biljke Raste po vlaznim i sjenovitim mjestima po cijeloj Evropi. Kod nas je ima svugdje, po rubovima listopadnih, mjesovitih i cetinarskih suma, uz sumske ceste, po obalama rijeka, potoka i jezera, cesto u velikom mnostvu. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi etersko ulje, smole, gorkoga sastojka eupatorina, kalij-nitrata, kalcij-malata, silicijeve kiseline, fosfata i, u korijenu, dosta inulina. Svojstva biljke Pojacava sekreciju zuci (holagog­Kroeber), laksativ, diuretik, dijaforetik i emetik. Osim toga, smanjuje sadrzaj holesterola u krvi i snizava hipertenziju. Upotrebljava se za lijecenje nekih dermatoza nastalih zbog smanjenja sekrecije zuci. ( Tucakov). Indikacije Kongestija jetre, insuficijencija zucne kesice i zucnih puteva, zutice. Takoer i zatvor kod bolesnika koji se oporavljaju. Dermatoze nastale uslijed smanjene sekrecije zuci. Nacin primjene Korijen samljeven u prah, 4-5 grama dnevno prije jela (Gostuski). Ili: kafenu kasiku sitno istucanog korijena preliti s 2 dcl. kljucale vode, kuhati 2 minute, ostaviti da stoji jos 10 minuta, procijediti i piti po solju prije jela (Valnet). Ili: 3 supene kasike nadzemnog dijela biljke, popariti s pola litra kljucale vode, ostaviti preko noi i sutradan popiti u 3 obroka prije jela ( Tucakov). Primjena u narodnoj medicini Ponegdje citava biljka, ali uglavnom korijen resnika, u kolicini od 4 do 5 grama dnevno, primjenjuje se za lijecenje zucne kesice i zucnih kanala, kao i sredstvo za cisenje kod navedenih bolesti. Osim toga, sluzi kao sredstvo koje pomaze jace izlucivanje znoja, mokrae, za povraanje i kod arterioskleroze.

RUSA (CELANDINE HERB)

Chelidonium majus ( Linné) ­ Papaveraceae ­ Makovi Drugi nazivi: Trava od rosopasa, krvavo zelje, trava od zutice, krvavi mlecek. Rusa je dugogodisnja zeljasta biljka koja naraste do 80 centimetar. Korijen je dosta snazan sa pobocnim, tanjim korijenjem. Stabljika je razgranata, donji listovi su na dugackim peteljkama, a gornji su sjedei. Cvjetovi su jarkozuti, sabrani 3-8 na

219 kraju stabljike sa 4 latice. Biljka obicno cvjeta od maja do septembra. Kada se biljka ozlijedi, iz nje curi narancasti sok, koji neki autori smatraju otrovnim, a drugi pak da nije otrovan. Kao droga prikuplja se nadzemni dio biljke u periodu cvjetanja (Herba Chelidonii). Sakuplja se i korijen (Radix Chelidonii), ali prije nego sto biljka procvjeta. Svjeze ubrana biljka ima neprijatan miris, koji se susenjem gubi. Mora se susiti brzo, na prozracnome mjestu, u hladovini. Okus osusene biljke je ostar, gorkoslan. Smatra se da se iznutra ne smije upotrebljavati svjeza biljka, ve samo osusena i trebalo bi se drzati tog pravila. Osusena biljka treba da ima prirodnu boja listova, a cvjetovi su, takoer, jarko-zuti. Nalaziste biljke Raste svugdje kao korov, po poljima, uz ograde, na ubristima, u blizini domova, moze se nai i u pukotinama drvea ili zidova. Kod nas se moze nai i do nadmorske visine od 1500 metara. Osnovni hemijski sastojci biljke Svi dijelovi biljke i njen narancasti sok sadrze desetak alkloida, koji prema najnovijim istrazivanjima, imaju slicnosti sa drugim alkaloidima opijuma. Alkaloidi su u sastavu 4 grupe. Prva: derivati naftofenantredina; II grupa: derivati protopina; III grupa: derivati dizohinolina i IV grupa: slabo prouceni alkaloidi. Sadrzi takoer smole, nesto eterskog ulja, karotin i vitamin C, organske kiseline (jabucna, limunska, jantarna, helidoninska), te saponine i flavonoide. Svojstva biljke Biljka je nekada bila vrlo cijenjena kao ljekovita, zatim je pala u zaborav, da bi sada ponovo zauzela svoje mjesto kao vrlo ljekovita biljka cak i za neke vrlo teske bolesti. Tako Rusi smatraju da rusa zaustavlja rast malignih tumora. Rusa i njeni preparati primjenjuju se iznutra kod oboljenja jetre i zucne kesice kao holerezno i holagogno sredstvo. Primjenjuje se kao antispazmodicno sredstvo kod oboljenja, odnosno cira zeluca i duodenuma. Takoer smanjuje i krvni pritisak. Indikacije Akutni i hronicni hepatits, zutica (icterus), insuficijencija u lucenju zuci, osteenja puteva zbog zucnih kamenaca (holelitijaza), gastro-duodenalni problemi, intestinalni paraziti. Rak zeluca (uz odreene ograde, navodno preparati zaustavljaju rast malignih tumora). Nacin primjene Rusa se primjenjuje ili sama ili u smjesi sa drugim biljkama slicnog dejstva. 15 grama osusene biljke stavlja se u litar mlake vode. Nakon 10 minuta se procijedi i pije po jedna solja izmeu jela. Tinktura ruse dva puta razblazena sa vodom daje ponekad dobre rezultate kod ciroze (Valnet). Izmijesaju se jednaki dijelovi ruse i nane, pa se tri supene kasike smjese preliju sa pola litre kljucale vode. Nakon 2 sata se procijedi i pije 3 puta dnevno, na pola sata prije jela kao holereticni i holagogni caj (Tucakov). Kod zutice se obicno uzima 2 do 5 grama tinkture dnevno. Primjena u narodnoj medicini Naucna i narodna medicina nasli su punu saglasnost kod ove visokovrijedne ljekovite biljke. Jedan posebno interesantan recept koji preporucije Sadikovi za lijecenje zutice, otecene jetre i slezene, vodene bolesti, melanholije, zastarjeloga, koznog osipa i kilavosti sastoji se u sljedeem : 1/2 litra iscijeenoga soka i litar meda (najbolje mozda meda od ruzmarina), blago se ukuhaju uz skidanje pjene do konzistencije sirupa. Jedna kasika ujutro nataste i uvecer, pred spavanje, lijece gore navedena oboljenja. Poznati francuski narodni ljekar M. Messegue kune se u ovu biljku kao njemu najdrazu, u koju ima najvise povjerenja. Gotovo da nema nijednog njegovog pripravka u koji ne stavlja travu rusu. Interesantno je napomenuti da Messegue istina preporucuje infuz od ruse na uobicajeni nacin, to jest da se popije, ali daleko se vise sluzi metodom upijanja ljekovitih materija preko koze ruku ili nogu. Obicno preporucuje da se napravi infuz na odreen nacin, a zatim u taj infuz umoce dlanovi i tabani u trajanju od nekoliko

220 minuta. Postupak niposto nije nerazumljiv, jer je poznata velika propusnost koze dlanova i tabana ne samo na tekuine ve i za druge materije. Da se ponovo vratimo Sadikoviu koji preporucuje kod hronicne zutice: saka lisa od ruse, saka lisa cvijeta od komonjike (Artemisia vulgaris), 12 grama iirota, dvije glavice bijeloga luka, 8 kasika meda - variti 20 minuta u jednoj litri zdravoga vina. Ovog vina nastesrca popiti jednu casicu, drugu, pola sata pred rucak, a treu prije spavanja. Isti je postupak po Messagueu: saka lisa od articoke, saka listova ruse, pola sake listova cikorije, pola sake korijena maslacka , saka korijena ruse i 2 litra vode. Dva puta dnevno kvasiti po 6 minuta noge i ruke. Uz ovo je dobro piti infuz, odnosno caj, od timjana, ruzmarina, ili nane. Oficijelna je prema : Brit. Herb. Pharm. (1983). Njemacka Komisija E. The Complete German Comission E Monographs, 1988. Americko izdanje . Str. 105.

RUSOMACA (SHEPHERDIS DURSE)

Capsella bursa pastoris ( Linné) ­ Cruciferae ( Brassicaeceae) ­ Krstasice Drugi nazivi: hou ­ neu , djevojacka trava, pastirska torbica, taska. Rusomaca je korovska, jednogodisnja ili dvogodisnja, zeljasta biljka koja naraste do 40 centimetara. Ima dvije vrste listova: donje, prizemne, duguljaste, perasto izdijeljene, koji sacinjavaju gustu rozetu, i gornje, koji idu duz stabljike i mnogo su sitniji. Cvjetii na gornjem dijelu stabljike su bijeli i slozeni u grozd. Plodovi su trouglaste ili srcaste komusice koje, kada sazriju, pucaju i razbacuju sjeme na sve strane. Biljka obicno cvjeta od ranoga proljea do u kasnu jesen. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke u cvatu koji se sastoji od prizemnih listova, stabljike sa cvjetovima i nedozrelim plodovima (Herba Bursae pastoris). Droga se susi u hladovini, nakon cega se mora cuvati u tamnoj ambalazi, posto se prethodno sitno isjecka. Bez mirisa, ljutog okusa. Nalazise biljke Biljka se smatra za korov i moze se nai u nasoj zemlji na livadama, pasnjacima, pored plotova uz puteve, po poljima i drugdje gdje je zemlja pognojena, ali i na drugim mjestima sve do visine od 2700 metara. Osnovni hemijski sastojci biljke Smatra se da biljka sadrzi jedan nepostojani alkaloid­bursin. No, to je samo pretpostavka koja nije potpuno dokazana. Sadrzi glikozid hizopin, flavon diosmetin, jabucnu, limunsku i neke druge kiseline. Osim toga, sadrzi najvaznije sastojke: holin i acetilholin, oksifeniletilamin-tiramin, inorit, dosta askorbinske kiseline, zatim sumporno-etersko ulje. Svojstva biljke O ovoj biljci postoji veoma opezna literatura, no svi se slazu da je droga biljke hemostatik, zbog cega se upotrebljava kod razlicitih vrsta hemoragija (plua, bubrega, jetre, materice i zaustavljanja krvavljenja iz rana koje jako krvare.) Sto je posebno interesantno kod ove biljke je to da poravnava krvni pritisak, sto znaci da se moze upotrijebiti i kod povisenog i kod snizenog krvnog pritiska. Takoer treba napomenti da droga regulise menstrualni fluks i mnogo se upotrebljava u ginekoloskoj praktici. Indikacije Metroragije razlicitog porijekla (u pubertetu, kod menopauze, produzene i neregularne menstruacije). Hematurija, hemoroidi, dizenterija. Hemoragije zucnih puteva i sl. Nacin primjene Kod svih vrsta hemoragija izgleda da je najefikasnija tinktura koja se dobija na sljedei nacin: litra alkoholata rusomace i 350 grama fino isjecene, svjeze rusomace izmijesa se i ostavi, uz cese mukanje, 10 dana. Nakon toga se procijedi i istijesti Kada se talog slegne, odlije se bistra tinktura, a ostatak filtrira. Ili:

221 30 do 60 grama droge kuha se 3 minute u litri vode. Ostavi se jos 10 minuta, a zatim procijedi. Piti 3 case dnevno izmeu jela. I ovo: tinktura rusomace od 20 kapi - 3 puta dnevno. U toku dana, sto se smatra najefikasnijim, treba uzimati 3 do 4 cajne kasike svjeze iscijeenog soka rusomace. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini ova biljka sluzi kod jakih menstruacija, krvavljenja zeluca, plua i nosa. Kod bolesti crijeva i zeluca, kamenaca u zuci i bubrezima, kod vodene bolesti, dizenterije i sl. Takoer se primjenjuje kod zutice, protiv svih unutarnjih i vanjskih krvavljenja i sl. Kod nas se ova zaista izuzetno ljekovita biljka rijetko upotrebljava, premda niti je otrovna niti pokazuje neke sporedne, nezeljene efekte, niti ima navikavanja. Oficijelna je prema: Brit. Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1988. Americko izdanje . Str. 208.

SAPUNJACA ( SOAPWORT ROOT)

Saponaria officinalis ( Linné) ­ Caryophyllaceae Drugi nazivi: sapun trava, pjenusavac, sapunika, sapunica. Sapunjaca se dugovjecna, zeljasta, ukrasna biljka. Naraste do 80 centimetara. Biljka ima lijepe ruzicasto-bijele kite cvjetova, zbog cega se i gaji kao ukrasna biljka. Biljka cvjeta preko cijeloga ljeta. Za drogu se prikuplja korijen (Radix Saponariae) koji se kopa od jeseni do proljea. Duzine je do 10 centimetara. Droga je gotovo bez mirisa, okusa sladunjavog, zatim nagorkog i najzad ljutog. Nalaziste biljke U prirodi raste po vlaznim, pjeskovitim mjestima, narocito po rijecnim obalama. Osim toga, gaji se kao ukrasna biljka. Osnovni hemijski sastojci biljke: sadrzi oko 10% saponozida zbog kojih biljka, pjeni ako se trlja u vodi. Saponozid se sastoji od neutralnih sapurobrozida i sapurobrozidne kiseline. Sadrzi i nesto malo smole i gume. Indikacije Oboljenja zucnih i mokranih puteva, reumatizam, karcinomi. A prema staroj arapskoj medicini - i lepra. Nacin primjene 15 grama korijena na litar vode. Kuhati tacno 2 minute i odmah procijediti, jer macerat postaje toksican. Uzima se po 1 solja, pola sata prije dva glavna obroka. Napomena Drogu sapunjace treba primjenjovati sa oprezom kod unutarnje primjene. Cese se koristi za vanjsku upotrebu.

SIKAVICA (MILK THISTICE FRUIT)

Carduus marianus (Linné), Silybum marianum (Gaertner) Compositae (Astaraceae) ­ Glavocike. Drugi nazivi: gujina trava, badelj, magarea salata, bodena neza, trn svete Marije. To je krupna, razgranjena, dvogodisnja, zeljasta biljka, visine i do 1,5 metra. Bogato je obrasla listovima koji su prosarani bijelim prugama. Za ovu biljku i te bijele pruge vezana je jedna srednjevijekovna legenda. Francusko ime ove biljke (Chardon Marie ­ Marijin cicak) potjece od ove legende. Djevica Marija, trazei skolniste za svog sina Isusa ispred Herodovih vojnika, sakrila ga je ispod velikih listova ove biljke. U zurbi, iz njenih dojki, kapnulo je nekoliko kapi mlijeka na listove. Kapi su

222 ostavile one bijele pruge. Cvjetna glavica je nesto povijena i velika. Lici na articoku. Boje je ljubicaste, crvene ili purpurno-crvene. I listovi i cvjetovi snadbjeveni su bodljama. Biljka cvjeta preko cijelog ljeta u drugoj godini, a plodovi sazrijevaju u septembru ili oktobru. Za drogu se prikupljaju plodovi, odnosno sjemenke (Fructus Cardui ili Fructus Silybi), rjee i listovi (Folium Cardui ili Folium Silybi), kao i biljka u cvatu (Herba Cardui, Herba Silybi). Najbolji su plodovi, koji se prikupljaju na taj nacin da se cvjetne glavice, prije sazrijevanja plodova, odsijeku i ostave na susenje i dozrijevanje na svijetlom i prozracnom mjestu. Nakon toga sjeme se istrese iz osusene cvjetne glavice. Nalazise biljke U nasoj blizini, pa i u nasim toplim krajevima, dolazi u veim kolcinama. Obicno raste pored puteva, naselja, po zeljeznickim nasipima , a posebno na toplim, kamenitim polozajima. Osnovni hemijski sastojci droge Najvazniji sastojci, posebno kada je jetra u pitanju, su: flavonoligninia, silybinin, silydianin i sliychristin, pod zajednickim imenom poznati kao silymarin. Plod sadrzi i tiramina, histamina, agmantina. Takoer i encina koji je gorka supstancija (amara), te nesto masnih ulja, bjelancevina, eterskog ulja, nekih ugljikohidrata, smola. Sadrzi i druge sastojke, + beta-karoten, kvercetin, kemferol, kalcij, masnih kiselina, magenzija, mangana, zeljeza, fosfora, selena, cinka, kalija. Svojstva droge Silimarin je pravi zastitnik jetre ­ hepatoprotektor. Smatra se da pomaze sintezu glutationa u elijama jetre, tako pojacavajui zastitu, u prvome redu od slobodnih radikal. Slobodni radikali su toksicni, visokoreaktivni spojevi koji se prirodnim putem stvaraju u organizmu, o cemu na drugom mjestu opsirno (vidjeti: slobodni radikali). Silimarin iz ove biljke, odnosno ploda u prvome redu, brzo lijeci hepatitse (pa i hepatitise B i C) i ciroze jetre. Takoer ubrzava i oticanje zuci iz zucne kesice, i tako sprjecava insuficijenciju jetre, kao i stvaranje zucnih kamenaca. Kada smo ve spomenuli gluatation, navedimo da je ova supstancija jedna od najjacih antioksidanata (vidjeti opsirnije: antioksidanti) za borbu protiv slobodnih radikala koji se proizvodi u jetri. Smatra se da terapeutska aktivnost silimarina potjece iz dva mehanizma aktivnosti: prvo, mijenja strukturu vanjske membrane hepatocicta na taav nacin da sprjecava prodiranje otrova u jetru, odnosno hepatocit. I drugo, stimulise djelovanje nukleinske RNA polimeraze, sto dovodi do porasta kod ribozomalne proteinske sinteze, pa se tako stimulise regerativna sposobnost jetre u stvaranje novih hepatocita. Droga sikavice takoer sluzi za dizanje krvnog pritiska, dakle kod hipotenzije. Sluzi i kao hemostatik, te kao stimulator zeluca. Djeluje i kao diuretik. Indikacije Brzo djeluje kod hepatitisa i ciroza, te ubrzava obnovu jetre. Posebno se preporucuje kod hornicnih formi hepatitisa Bi C, te alkoholne ciroze. Takoer kod zutica i zucnih kamenaca. Silimarin iz sikavice efikasno djeluje kod teskih trovanja nekim smrtonosno otrovnim gljivama, roda amaniata (phalloides, virosa, verna...). U slucaju alkoholne cizore, silimarin iz sikavice znacajno smanjuje broj smrtnih slucajeva kod osoba kod kojih je alkohol izazvao cirozu jetre. Nijemci zvanicno preporucuju plod sikavice kod toksicnih, upalnih procesa jetre i ciroze jetre. Sikavica se takoer moze primjeniti kod blagih digestivnih smetnji u vidu infuza. Nacin primjene Kako je sada obicaj da se sve pretvara u tablete, kapi i injekcije, nije potrebno odustajati od te lijepe navike. Za to ima i razloga. Naime, silimarin, glavni ljekoviti sastojak, slabo se otapa u vodi, pa ga u cajevima ima sasvim malo. Takoer u zelucu i crijevima, silimarin se vrlo slabo apsorbuje u krv, te slabo prelazi u cirkulaciju. Zbog toga su prihvatljivije kapi, a koncentrovane otopine u injekcijama su najverovatnije i opitmalne. Kod grcevitih bolova u slucaju zucnih napada i kolika, preporucuje se sljedea cajna mjesavina:

223 - Fructus Cardui ( stucano), - Radix Taraxacii, - Radix Cichorii, - Folium Menthae pip. aa 25,0 3 supene kasike ove cajne mjesavine preliti sa 1/2 litra kljucale vode. Promijesati i poklopiti. Ostaviti preko noi. Sutradan se pije u tri obroka. Primjena u narodnoj medicini Sjeme sikavice, a i herba, navodi se kao odlican lijek kod raznih oboljenja jetre, zuci, otecene jetre, zutice i kod grcevitih bolova i napada zucnog kamenca. Prema Njemackoj Komisiji E: The Complete German Comission E Monographs, Americko izdanje (Blumenthal et al., 1998), droga kao sirov materijal djeluje kod dispeptickih problema. Str. 563-565. Djeluje kod toksicnih osteenja jetre: kao pomoni materijal za lijecenje hronicnih upala, odnosno oboljenja jetre i ciroze jetre. Ovo se odnosi na esktrakt koji sadrzi najmanje 70% silimarina (silybilin, silydianin i silychristin). Doziranje Prosjecna dnevna doza droge, ako nije drugacije odreeno, 12-14 grama. Ekstrakt ekvivalentan 200-400 mg silymarina (racunato kao silybilin). Kontraindikacije, sporedni efekti (osim blagih laksativnih efekata) nisu primjeeni. Silimarin, kao ekstrakt djeluje kao antagonist kod mnogih eksperimentalnih modela osteenja jetre: faloidin i amanitin (smrtonosni otrovi gljiva), zatim kod trovanja lantanidima, ugljen-tetrahloridom, galaktozaminom, tioacetamidom i hepatotoksicnim virusom FV3 ( vertebrata, gmazova hladne krvi). Americki autori, drogu ove biljke (Peirce A, 1999) ocjenjuju najprestiznijom ocjenom 1. Pored mnogih komplimenata na racun silymarina, jedan od najveih je da stvarno stiti jetru. Ispitivanjem je utvreno da se to desava izmjenom vanjske membrane elije jetre na takav nacin da sigurno blokiraju toksicne supstancije da prodru u unutrasnjost elije. Studije na malim zivotinjama pokazale su ovaj zastitni ucinak za mnoge toksine koji djeluju na jertu: ugljen-tetrahlorid, kod trovanja visoko toksicnim gljivama i sl ( Peirce A., 1999).

SITNA METVICA

Mentha pulegium ( Linné) ­ Labiatae ( Lamiaceae) ­ Usnatice Drugi nazivi: barska nana, veremovka, poljacak, macina metvica. To je dugovjecna, zeljasta biljka sa sitnim jajolikim listovima na kratkim petljama. Cvjetovi su ljubicasti, rijee bijeli, a izbijaju duz citave biljke iz pazuha listova. Cvjeta od druge polovine ljeta do duboko u jesen. Za drogu se prikuplja gornja polovina biljke u cvatu (Herba Pulegii). Najbolje je prikupiti biljku i povezati u male kite, pa osusiti na promahi i u hladu. Miris droge je aromatican i vrlo prijatan. Posto u stabljici nema ljekovitih sastojaka, suhu drogu treba svui sa stabljika i tako cuvati u dobro zatvorenim posudama. Nalaziste biljke Raste u velikoj kolicini na poplavljenim podrucjima, oko rijeka i potoka, kraj mocvara i po vlaznim livadama. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi etersko ulje (Aetheroleum pulegii), koje se najveim dijelom sastoji od pulegona i piperitona, koji drogi i daju prijatan miris. Sadrzi jos tanina, sluzi i nesto holina. Svojstva biljke U prvom redu biljka djeluje kao holagog, ekspektorant i stomahik. Indikacije Bilijarna insuficijencija, bronhitis, atonija zeluca.

224 Nacin primjene Supena kaisika droge prelije se sa 2 dcl. kljucale vode, poklopi i nakon 10 minuta procijedi. Uzimaju se 2 do 3 solje dnevno, prije jela nezaslaeno, poslije jela zaslaeno medom ili seerom. Kao holagog najbolje rezultate daje u smjesi sa korijenom od slatke paprati i ruzmarina u odnosu 2:1:1. Primjena u narodnoj medicini U narodu se mnogo upotrebljava za lijecenje mnogih bolesti: jetre, organa za disanje, za varenje, za jacanje, kao sredstvo protiv nadimanja i uope kao svakodnevni caj. Oficijelna je prema: B. P.C (1934), Brit. Herb. Pharm (1983).

SLATKA PAPARAT

Polypodium vulgare ( Linné) ­ Polypodiaceae ­ Osladnjace. Drugi nazivi: oslad, sladi, slatka bujad, slatka korijenica. ,,Oslad je u stvari koristan lijek, koji bez nadrazivanja crijeva i bez ikakvog silnog djelovanja, ne tjera jako napolje, ve samo uveava kolicinu izlucene zuci, ne izazivajui nikakav bol niti kakve pojave zapaljenja u smislu priliva krvi ili grceva." (Leclerc). Slatka paparat je vrlo rasirena biljka. Razvijeni podzemni i nadzemni dugacki, polegli i puzajui rizom obrastao je smeim ljuskama. Iz rizoma izbijaju veliki, koznati listovi dugacki i do 40 centimetara. Razlikuju se dvije podvrste. Okrugle, smee tvorevine, u kojima se nalaze spore sa donje strane lista jasno su uocljive i poredane u dva reda. Za drogu se prikuplja rizom (Rhizom plypodii) u rano proljee ili u jesen. Polije cisenja treba ga rasjei na komade duzine 5 do 10 centimetara i osusiti u tamnom prostoru. Moze se upotrijebiti i svjez. Osuseni rizom treba cuvati u staklenoj ili papirnoj ambalazi, a nikako u metalnoj. Miris droge je sladak, a onda nagorak i ljut. Nalaziste biljke Moze se nai u cijeloj nasoj zemlji. Raste u sjenovitim listopadnim, cetinarskim i mjesovitim sumama, sa dobrom sumskom zemljom i velikom kolicinom kreca. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi tanina, smole, sluzi, seera, menitola, glicirizina, bjelancevina, kalcij-malata, malo eterskog ulja, masnoga ulja i dosta skroba. Svojstva biljke Smatra se da je rizom biljke sredstvo koje pokree i poveava sekreciju zuci, te sredstvo koje olaksava izlucivanje zuci. To je blag laksativ, posebno kod osteenja jetre. Osim toga droga djeluje kao fermifug i ekspektorant. Indikacije Konstipacija (zatvor) kod osteenja zuci, insuficija jetre, zutica. Nacin primjene Smatra se da je suha droga aktivnija od svjezeg rizoma. No, bez obzira na ovo, svakako kod izleta u prirodu, treba upotrebljavati i svjezi korijen slatke paparati i to na nacin kako to rade nasi pastiri i seoska djeca: stalno ga kopaju i jedu kao ukusno, slatko jelo. Kod navedenih oboljenja jetre, treba jednu saku korijena, odnosno susenoga rizoma, prokuhati u litri vode, 2 do 3 minuta, zatim ostaviti 10 minuta, procijediti i popiti ovu kolicinu u toku 2 dana. Ili: samljeti rizom slatke paprati, uzeti gram u toku jela, 1 do 4 puta u toku dana, sto je posebno efikasno kod oboljenja od zutice (Leclerc). Ili: 20 grama korijena slatke paparati, 10 grama korijena slatkoga drvceta (Glycyrrhiza glabra, vidjeti tamo) i 2 dcl. vode. Prvo prokuhati 15 minuta korijen slatke paparati, zatim dodati i druga dva korijena. Ostaviti 12 sati, ocijediti, dodati veliku kasiku meda. Ova se kolicina pije dva puta dnevno, ujutro i navecer kod slaboga rada jetre, slaboga lucenja zuci i kod zutice. Primjena u narodnoj medicini Slatka paprat se mnogostruko upotrebljava u prvom redu za lijecenje disajnih puteva (bronhitis, astma i sl.). Posebno se kao djelotvorna preporucuje kod zutice. Ovu cinjenicu je kasnije potkrijepio i glasoviti

225 francuski narodni ljekar H. Leclerc, navodei kako je suha droga efikasnija od svjeze iskopanog rizoma. Napomena Moze se nai podatak da korijen slatke paparati ne treba uope kuhati, jer se tada razara glicirizin. Drogu treba staviti u hladnu vodu i mociti u toku 8 do 20 sati. Tada procijediti i piti.

SLATKI KORIJEN (LICORICE ROOT)

Glycyrrhiza glabra ( Linné) ­ Leguminosae (Fabaceae) ­ Mahunarke Drugi nazivi: sladi, gospino bilje, slatko drvo, slatki bagrem. Slatki korijen je jedna od najstarijih biljaka koja je uvedena u terapiju. Sponinje se u starokineskoj i hinduskoj medicinskoj literaturi od prije nekoliko hiljada godina. Hipokrates, otac moderne medicine, preporucuje sladi, ali samo izvana, dok Dioskorid ovu biljku preporucuje za lijecenje organa za disanje i organa za varenje. Slatki korijen je visegodisnja, zeljasta biljka sa snaznim korijenovim sistemom, koji prodire duboko u zemlju, a sa strane, pod zemljom, stvara slozenu mrezu zila, korijenja i stolona. Ovi se dalje, pod zemljom, sire horizontalno, te na pojedinim mjestima iz zemlje izbijaju nove biljke. Tako se slatki korijen siri i razmnozava vegetativno. Zbog ovako monog i razgranjenog podzemnog sistema, slatki korijen je gotovo nemogue unistiti na mjestima gdje se on javi. U proljee, iz korijenovog sistema, izbijaju stabljike sa lisem koje lice na lise bagrema, alli je nesto sitnije i pod prstima ljepljivo. Cvjetovi su sitni, slabo ljubicaste bolje i identicni ostalim cvjetovima biljaka iz porodice leptirnjaca. Biljka obicno cvjeta od juna do avgusta. Plod je mala mahuna, tamne boje sa 6-8 sjemenki. Za drogu se prikuplja korijen (Radix Glxcyrrhizae ili Radix Liquiritiae) kasno u jesen. Ociseni korijen od vanjske kore je zukate boje i na povrsini i na prijelomu (Radix Gluycyrrhizae bismundata). Korijen ima pomalo bljutv, ali vrlo sladak okus, miris je prijatan. Nalaziste biljke Slatki korijen najbolje uspijeva na pjeskovitoj ili ilovacastoj zemlji. Mnogo se i vjestacki uzgaja. Osnovni hemijski sastojci biljke Najvazniji ljekoviti sastojak droge je glicirizin, kojeg prema razlicitim autorima, imaod 5 pa cak do 20%. To je triterpenski saponin koji, ustvari, predstavlja kalijevu ili kalcijevu, a po nekim misljenjima i amonijevu sol glicirizinske kiseline. U cistome stanju se tesko moze izolovati, jer se prilikom ekstrakcije hidrolizom razgrauje na gliceritinsku kiselinu i dvije molekule glukoronske kiselina koja i daje poznati bljutavo-slatkasti okus. Korijen takoer, sadrzi vise od 20 flavonskih heterozida, odnosno glikozida, od kojih treba navesti: likvirtin, likviritozid, likviritin-genin-7,4-dioki-flavon. Posebno su interesantni steroidi analogni ACTH (kortikotropin-hormon koji podstice lucenje hormona kore nadbubreznih zlijezda, narocito gliko-glikokokrtikoida). Inace, hormon je prednjeg reznja i hipofize, i kortizon (hormon kore nadbubreznih zlijezda). Vazan je za metabolizam ugljenih hidrata, proteina i masti. Ima i antialergijsko, antihistaminsko, anitreumatsko djejstvo. Ovo otkrie Kostela Lyuna dalo je drogi slatkoga korijena, koja je pocela pomalo da se zaboravlja, prvorazredan znacaj. Korijen sadrzi jos mnogo skroba, gorkih trava, malo eterskog ulja, tanina, smole, asparagina i slicno. Svojstva biljke Pokusajmo, barem djelimicno, hemijskim sastavom objasniti ljekovita svojstva slatkoga korijena. Sadrzaj glicirizina, bolje receno produkta hidrolize glicirizina-glukuronska kiselina, pomaze izlucivanje iz organizma produkata metabolizma, i to preko bubrega, cime potpomaze jetru u njenome radu. Djeluje kao diuretik i depurativ, sto je neobicno vazno za procese elimincije. Flavonski heterozidi,

226 koji korijenu i daju zutu boju, djeluju na upalne procese sluzokoze, sto je posebno vazno kod oboljenja digestivnog aparata, te spazama koji se pri tome javljaju. Sadrzaj steroida odreuje digestivni karakter droge, te njeno antihistaminsko djelovanje. Indikacije Spazam untrasnjih organa. Grceviti kasalj na nervnoj bazi, bronhitis, traheitis, pa cak i tuberkuloza plua. Gastritis, cir zeluca i dvanaestopalacnog crijeva. Dispepsija, meteorizam i aerofagija. Enteritis i konstipacija. Nacin primjene Obicno se 50 grama slatkog korijena kuha 5 minuta u litri vode. Ostavi se 12 sati, a zatim pije po zelji. Cesto se preporucuju cajne mjesavine slatkog korijena, posebno sa bijelim sljezom, bokvicom, kamilicom i slicno. Primjena u narodnoj medicini Slatki korijen je jedna od najstarijih ljekovitih biljaka. Meutim, pojavom sintetskih lijekova gotovo je zaboravljen u naucnoj medicini. Danas je ponovo aktuelan. U narodnoj, odnosno tradicionalnoj medicini, oduvijek se upotebljavao kao lijek protiv kaslja, te kod zacepljenosti u djece. Takoer se mnogo upotrebljava za lijecenje oboljenja zeluca i crijeva. Napomena Sa slatkim korijenom ne treba pretjerivati, posebno kad ga upotrebljavaju stariji ljudi. Kontraindiciran je kod povisenog krvnog pritiska. Hronicni alkoholicari ne bi smjeli uope upotrebljavati slatki korijen u bilo kojem obliku, jer izaziva nervne smetnje. Biljka je oficijenla prema farmakopeji bivse Jugoslavije. Upotrebljava se Radix Glycyrrhizae (korijen). Takoer prema: B.P.C. (1973), Europ. Pharmac. (1971) Brit. Herb. Pharm (1983).

SMILJE (SANDY EVAR RASTING)

Helichrysum arenarium (Linné Moench) ­ Compositae (Asteraceae)Glavocike Drugi nazivi Smilj, cvimlje, zlatnocvita trava, marjetica. Smilje je trajna zeljasta biljka, visine do 60 centimetara. Na vrhu biljke je nekoliko cvjetova intenzivne zute boje, koji su suhi i blistavi. Uglavnom cvjeta od maja do avgusta I tada neka podrucja uz obalu Jadrana, posebno polovinom juna, prosto blistaju od ovoga lijepoga cvijea. Za drogue se prikupljaju cvjetne glavice i to u vrijeme kada je polovica cvjetova otvorena (Flos Helichrysi). Za domau upotrebu najbolje je prikupiti cvjetne glavice sa desetak centimetara drske, povezati u buket i tako osusiti. Drogu treba brzo susiti na promahi i tamnom mjestu. Miris droge je aromatican, a okus gorak. Drogu treba cuvati u tamnoj, dobro zatvorenoj ambalazi. Nalaziste biljke Ima je u ogromnim kolicinama duz jadranske obale i dublje na kopnu. Inace raste na pijesku i kamenitome tlu, na otkrivenim mjetima. Osnovni hemijski sastojci biljke. Droga sadrzi 5 flavonskih heterozida, slobodne flavonoide, nekoliko neidentifikovanih obojenih supstancija fenolnoga karaktera, ftalide, visokomolekularne alkohole, steroidna jedinjenja, tanine, eterska ulja, masne kiseline i inozit. Svojstva biljke Prema ruskim autorima (Sreter i dr.) proizilazi da je droga smilja jedna od najboljih za cuvanje funkcija i lijecenje jetre. Proizvodi se i preparat ­ flamin (flaminum) koji je suhi ekstrakt i sadrzi sumu djelotvornih supstancija. Ljekovito djejstvo zasniva se na prisustvu flavonskih hetehozida, koji djeluju kod zapaljenja zucne kesice (holecititis), razlickih vrsta hepatitisa, zapaljenja zucnih puteva, te kao sredstvo koje pobuuje sekreciju zuci, zelucanog i pankreaticnog soka. Osim toga, pokazuje sedativno djejstvo, smanjuje strah, gaenje i sprjecava povraanje. Takoer i osjeaj bolova.

227 Indikacije Insuficijencija jetre, holecistitis, holangitis, heparoholangitisi, zucni kamenci. Nacin upotrebe 3 supene kasike cvijeta preliju se s 1/2 litra kojucale vode, poklopi se i ostavi preko noi. Sutradan se procijedi i popije u 3 doze prije jela. Tinktura: 40 kapi na kocki seera ili u malo mlake vode- 3 puta dnevno prije jela. Smilje ulazi u sastav slozenih cajeva za lijecenje jetre i zuci. Primjena u narodnoj medicini Smilje je omiljeno za lijecenje zuci, izbacivanje zucnog kamenca, kao i za lijecenje mokranih organa. Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Americko izdanje. Str. 199-200.

STRIZUSA

Sisymbrium officinalis (Linné)- Cruciferae (Brassicaceae) ­ Krstasice Drugi nazivi Oranj, divlja slacica, osak, nosan. Strizusa je jednogodisnja, uspravna biljka dlakave stabljike koja naraste do 70 cm. Obicno cvjeta od maja do oktobra. Cvjetii su sitni, svijetlozute boje, smjesteni na vrhu stabiljke i krajevima izdanaka u obliku grozda. Listovi su dugi do 6 cm, na peteljkama. Pilato su nazubljeni, ili perasto usjeceni, po obodu. Zbog svog hemijskog sastava nije podesna za susenje, jer se brzo gubi hlapivo etersko ulje. Zato je najbolje uotrebljavati svjeze listove ili svjezu biljku u cvatu (Sisymbrii folium et herba), kao zacin zbog jakog mirisa i okusa, za spravljanje tinktura, ekstrakata, sirupa i sl. Biljka ima poseban, ostar miris i okus koji podsjea na senf. Nalaziste biljke Moze se nai po svim nasim krajevima. Smatra se za dosadan korov po njivama. Cesto se moze nai u velikoj kolicini po bunjistima, uz putove, zivice i, uope u blizini ljudskih naselja. Osnovni hemijski sastav biljke Strizusa sadrzi etersko ulje sa sumpornim heterozidima, mirozina i vitamina C. Po nekim autorima biljka sadrzi i jedan glikozid koji djeluje na srce kao digitalis. Svojstva biljke Antispazmodik je za zucne i respiratorne putove. Osim toga, ekspektorant je, izaziva omeksavanje sluzi i lakse iskasljavanje, izaziva pojacano lucenje pljuvacke i zelucanog soka. Indikacije Holecistitis, odnosno upala zucne kesice izazvana zucnim kamencima i problemi u vezi sa zucnim kamencima (prema Lehmanu). Laringitis (afonija, odnosno potpuna promuklost), faringitis, traheobronhitis, hronicni bronhitis. Zbog ovih osobina pjevaci ili govornici redovito su je uzimali da prociste grlo. Nacin primjene Supenu kasiku svjeze biljke preliti sa 2 dcl kljucale vode. Poklopiti i nakon 20 minuta procijediti. Piju se 3-4 solje dnevno, izmeu jela. Takoer se dnevno uzima 10-20 grama svjeze biljke, koja kod zvakanja, kao i druge biljke koje sadrze sumornih heterozida (hren, rotkva, slacica i srodne biljke), opusta sumporno etericno ulje velike antimikrobne moi (Tucakov). Posebno je prijatno ovu biljku, u svjezem stanju, upotrijebiti kao zacin kod pripremanja nekih jela od gljiva. Primjena u narodnoj medicini Strizusa vazi kao lijek protiv zutice i za lijecenje mokranih putova. Meutim, u prvom redu, biljka vazi kao pouzdano sredstvo za lijecenje disajnih putova: kod upalnih procesa grkljana, za rastvaranje sluzi, kod promuklosti, gubljenja glasa, bronhijalne astme i slicno.

228

SURUCICA

Filipendula ulmaria (Linné) Spiraea ulmaria (Linné) - Rosaceae ­ Ruze Drugi nazivi Medunika, buditeljica, blaga jabuka, osinka. Surucica je visegodisnja, lijepa zeljasta biljka koja naraste od 60-200 centimetara. Stabljika je uglasta, sa gornjim razgranatim dijelom. Cvjetovi su lijepi, risni, bijeli ili slabo zukasti, sitni, skupljeni u obliku cvatova na vrhovima grancica. Cvjeta u toku ljeta, najese u junu-julu. Za drogu se prikupljaju vrhovi grancica u cvatu, ali u slucaju kada je polovina cvjetia otvorena, a druga zatvorena, kao uostalom i mnoge druge biljke, kod kojih se prikuplja i cvijet (Simmitas ef folium Ulmariae), zatim samo listovi (Folium Ulmariae) i korijen (Radix ulimariae). Droga se mora susiti brzo i oprezno. Balzamicnog je mirisa i oporog okusa. Nalaziste biljke Voli vlazna mjesta pored planinskih i brdskih potoka i izvora. Pored rijeka, jezera, po vlaznim livadama. Cesto se moze nai i do visine od 1300 metara. Osnovni hemijski sastojci biljke Najvazniji sastojci su: salicilna kiselina, odnosno njene soli, zeljezo, sumpor, kalcij. Cvijet sadrzi etersko ulje koje se sastoji od salicilaldehida, metilsalicilata, vanilina, heliotropina i kumarina. Cijela biljka sadrzi jos tanina, salicilnog i fenolnog heterozida i flavonoida. Svojstva biljke Preparati biljke su holerezna sredstva (holeretici). Zbog sadrzaja salicilne kiseline i derivata, upotrebljava se protiv akutnog i hronicnog reumatizma. Biljka je diuretik koji eliminise ureu i mokranu kiselinu iz organizma. To je srcani i zelucani tonik, astringent i dijaforetik. Indikacije Zastoj u lucenju zuci. Hidrops, edemi i sva zadrzavanja tekuine u organizmu, ukljucujui i ascites. Oligurija, reumatizam, mokrani, odnosno bubrezni kamenci. Dijareja i celulitis. Upotrebljava se i protiv gojaznosti. Nacin primjene Zbog intezivnog mirisa samo se manja kolicina mladih izdanaka ove biljke moze izmijesati u proljee sa ostalim biljkama. Isto i u salatama. Droga surucice ne smije se kuhati! 3 do 4 svjeza lista biljke, ili supenu kasiku droge (list+cvijet) preliti sa 2 dcl kljucale vode, poklopiti i ostaviti 10 miuta. Procijediti i piti 3 do 5 puta izmeu jela. Kod celulitisa (prof. Parturier) : supenu kasiku droge preliti navecer sa 2,5 dc. kljucale vode. Neka prenoi. Popiti ujutro nataste. Primjena u narodnoj medicini Surucica je uvijek upotrebljavana za izbacivanje suvisne tekuine iz organizma. Takoer se cvijet biljke koristi za lijecenje mokranih organa. Primjenjuje se i protiv crijevnih parazita, kao i protiv bijeloga pranja kod zena. Oficijelna je prema : Brit. Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commisssion E. Monographs. 1998. Americnko izdanje. Str. 169.

SIMSIR

Buxus sempervirens (Linné) Buxaceae ­ Simsiri Drugi nazivi Zelenica, mrca, bus, pitoma mrca. Simsir je vrlo gust, zimzelen i otporan sib, kozastih listova koji raste na jugu, a mnogo se gaji kao lijepa ukrasna biljka. Za drogu se prikuplja list (Folium Buxi) i kora koja se skida sa korijena (Cortex radix Buxi).

229 Osnovni hemijski sastojci droge Droga sadrzi jedan alkaloid koji se zove buksin i njegove derivate. Takoer sadrzi parabuksina, bukseina i smole. Svojstva biljke Droga djeluje kao holagog. Osim toga, to je laksativ, depurativ i febrifug. Indikacije Insuficijencija zuci, infekcije zucnih putova, odnosno holecistitis, zutica. Febrilna stanja, sifilis, epilepsija, reumatizam i kostobolja. Nacin primjene Cajna kasika kore i listova prelije se sa 2 dc. kljucale vode. Nakon 10 minuta se procijedi. Uzimaju se 2 do 3 solje dnevno. Ili: tinktura (Tinctura Buxi), 25 kapi 2 puta dnevno, prije dva glavna obroka - u slucaju infektivnih oboljenja zucnih putova ili zucne kesice. Primjena u narodnoj medicini Droga simsira sluzi za lijecenje zutice, za znojenje kod febrilnih stanja, u slucaju reumatizma, te za neka kozna oboljenja. Napomena Smatra se da drogu simsira, zbog alkaloida buksina kojega sadrzi u veoj kolicini, kao i zbog njegovih derivata, ne treba uzimati kao lijek. U literaturi su opisani i smrtni slucajevi zbog nestrucnog uzimanja ove droge.

SIPURAK (ROSE HIP)

Rosa canina (Linné) ­ Rosaceae ­ Ruze Drugi nazivi Sipak, divlja ruza, pasja ruza, sipurina. Sipurak je razgranati, bodljikavi grm, visine i do 3 metra. Vitke grane savijaju se u luku. Cvjetovi su veliki i vrlo lijepi, sa 5 ruzicastih ili bijelih latica. Biljka obicno cvjeta u maju i junu, dok plodovi sazrijevaju tokom septembra i oktobra. Plod je jajast, crven i po povrsini sjajan. Za drogu se prikuplja list (Folium Cyunosbati), cvijet (Flores Cynosbati) i plod (Fractus Cynosbati) Ponekad se plod razreze i iz njega izvade sjemenke i dlake, pa se dalje osusi kao i sam plod (Fractus Cynosbati sine semine). Ovdje se govori samo o plodu. Za drogu treba prikupljati tvrd plod, cim zarudi, kada ima crveno-narancastu boju, jer zreo plod ima manje vitamina C, teze i losije se susi, lahko se gnjeci i kvari i uope losiji mu je izgled. Plodovi su u tu svrhu prikupljaju krajem ljeta ili pocetkom jeseni, sto zavisi od stanista. Plod se dosta tesko susi, pa ga treba susiti u sto tanjem sloju, uz cese prevrtanje, na tamnom mjestu i promahi. Plodovi za pravljenje sipkovog pekmeza, dzemova i mermelada, skupljaju se kasnije, poslije prvih mrazeva. Nalaziste biljke Raste svugdje, po obodima suma, pored puteva, na meama, pasnjacima, meu grmljem i sikarom, u nizini i na planini, po citavoj nasoj zemlji. Osnovni hemijski sastojci biljke Plodovi sipka sadrze 0,5 do 2% vitamina C, sto zavisi i od toga gdje raste, kakav je stepen zrelosti i sl. Osim vitamina C, sadrzi i vitamine B1, B2, P, K i F, zatim organske kiseline, seere (invertni seer), tanine, flavonoide (izokvarcetin i drugi glikozidi kvarcetina i kempferola), zatim mineralnih soli, a u kosticama dosta vitamina E i nesto vanilina. Svojstva biljke U odnosu na jetru, preparati sipurka pojacavaju izdvajanje zuci (holagoga i holeretika). Zbog sadrzaja vitamina K, zaustavljaju krvavljenja, pojacavaju izlucivanje mokrae, dakle djeluju kao diuretici, depurativi i astrigeni. Zbog visokoga sadrzaja vitamin C odlicno je sredstvo protiv skorbuta, a zbog vitamina C i drugih sastojaka, opi je tonikum. Indikacije Hepatitisi razlicitog porijekla, holangitisi, insuficijencija jetre, dijareje, dizenterija, hemoragije, bubrezni kamenci, avitaminoze, astenije i sl. Nacin primjene Kao caj: 10 osusenih sipuraka treba prethodno smrviti, preliti sa 2 dcl vode i kuhati 2 minute. Ostaviti da stoji jos 10 minuta, uz povremeno mijesanje i pritiskivanje smrvljenih plodova. Procijediti i piti 3 do 4 solje dnevno,

230 posebno ujutro. Kada treba piti caj koji preporucuje ruski ljekar-pcelar Neum Petrovic Jojris: 10-20 osusenih sipuraka dobro zadrobiti, preliti s nesto vise od 2 dcl vode i kuhati 10 minuta. Ovo se radi navecer. Nakon toga, ostaviti da stoji preko noi. Sue u kojem se ovo kuha, i u kojem stoji, treba da je potpuno emajlirano, ne smije biti osteeno. Ujutro caj procijediti, malo zagrijati i dodati meda po ukusu, pa popiti. Autor radi sve ovo, osim sto na pocetku doda po nekoliko kriski osusene kore jabuka, a ujutro i nekoliko kapi limuna. U Rusiji kod oboljenja jetre, zucne kesice i zucnih puteva, primjenjuju preparat koji bi se kod nas otprilike mogao nazvati nedovoljno ukuhani pekmez od sipka, a u tu svrhu prikupljaju se ploovi poslije prvog mraza, dakle kada su malo omeksali. Zatim se operu, razrezu i povade kospice. Ponovo se operu, ocijede i tako ostave preko noi. Nalije se toliko vode da ogreznu, zatim se kuha otprilike 45 minuta i procijedi kroz gusto sito. Doda se seera i nesto vode i toliko dugo kuha dok se seer ne rastopi i dobije gust sirup. Dakle, uglavom kao i nas pekmez, samo sto je krajnje kuhanje nesto krae, sa manje seera. Kod navedenih oboljenja, odlican je pekmez od sipuraka na nacin kako se to kod nas radi. Primjena u narodnoj medicini Visestruka je primjena sipurka i narodna medicina upotrebljava ga manje-vise kao i naucna. Osim plodova, upotrebljava se i cvijet u vidi infuza kod razlicitih vrsta krvavljenja, te proljeva i grceva u zelucu. S druge strane, monogo se upotrebljava i sjeme izvaeno iz ploda ( Semen Cynosbati) kao sredstvo protiv groznice, za rastvaranje i izbacivanje bubreznih kamenaca, krvavog mokrenja, kod oboljenja mokranog mjehura, te protiv katara crijeva i hripavca. Oficijelna je prema : B.P.C (9154),. Brit. Herb. Pharm. (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs 1998. Americko izdanje. Str. 368 ­ 369.

TROSKOT

Polygonum aviculare (Linne) ­ Polygonaceae ­ Dvornjace Drugi nazivi Oputina, troska, pticija trava, troskovec. Troskot je kozmoplitska biljka, jednogodisnja, sitna, neugledna. Zilava, razgranate stabljike, duzine do 30 centimetara, puze po zemlji ili su prilegle. Listovi su naizmjenicni, tamnozeleni, uglavnom elipticni, ali variraju u obliku i velicini. Biljka cvjeta preko cijelog ljeta neuglednim, sitnim bijelim, ruzicastim ili crvenkastim cvjetovima. Za drogu se prikuplja cijela biljka u cvatu (Herba Polygoni), tokom citavoga ljeta i u ranu jesen. Susi se na tamnom mjestu i promahi. Droga kao i biljka imaju jedva prijatan miris, okus je trpak i stuzei. Nalaziste biljke Kao i veina drugih, visokovrijednih ljekovitih biljaka, troskot je dosadna korov, koji se pojavljuje u blizini covjeka.Moze se nai po cijelom svijetu. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi flavonoide, kvarcetin, avikularin. U korijenu ima oksimetil-antrahinona. Sadrzi vitamina C i K, a listovi i karotina. Pored toga dokazani su vosak, sluzave materije, smole, seeri, i silikati najveim dijelom topivi u vodi, te nesto malo eterskog ulja. Svojstva biljke O ljekovitosti troskota znao je jos i kineski car Shinnong (negdje oko 3000 godina prije nove ere). Cijenili su ga i stari Grci i Rimljani. Kao posebno aktivan, troskot je opisan kod zutice. Najcese se navodi njegovo svojstvo da djeluje kao hemostatik kod krvavljenja iz materice, zeluca, crijeva i plua. Mnogo je podataka o njegovim ucincima kod plunih oboljenja, posebno se potencira ljekovito

231 dejstvo kod plune tuberkoloze. Osim toga, droga djeluje kao depurativ, diuretik i antidijabetik. Indikacije Icterus (zutica), holelitijaza (zucni kamenci). Enteritis, dizenterija, menoragija, dismenoreja, hemoroidi, dijareja. Pluna tuberkoloza. Dijabetes. Oligurija. Nacin primjene Svakako najbolji nacin primjene je u svjezem stanju, kad se mladi, razvijeni listovi troskota prikupe poslije jakih kisa u maju. Mogu se upotrijebiti kao dodatak salatama, u supe ili kao dodatak drugim varivima, npr. spanau, koprivi i slicno. Jedno ukusno varivo se moze pripremiti tako da se izmijesaju 2 dijela spanaa i po jedan dio koprive i troskota, dalje se ta smjesa pripremi kao spana. Troskot se moze pripremiti i sam, ali su tada potrebni jaci zacini, jer je troskot biljka bez okusa. Ili: 2 kafene kasike osusene biljke preliti s 2 dcl vode. Kuhati 2 minute, ostaviti da stoji jos 20 minuta, procijediti i piti 2 do 4 puta dnevno. Korekcija okusa u ovom slucaju moze se izvrsiti s malo sirupa od dunje (vidjeti tamo). Primjena u narodnoj medicini Troskot se vise upotrebljava u narodnoj nego u naucnoj medicini; za odstranjenje glista, za lijecenje cira zeluca i dvanestopalacnog crijeva, za smirivanje proljeva, povraanje, menstruaciju i sl. Takoer ulazi u sastav caja i drugih pripravaka za rastvaranje i izbacivanje bubreznih kamenaca i pijeska.

VALERIJANA (VALERIAN)

Valeriana officinalis ( Linne) ­ Valerianaceae -Odoljenke Drugi nazivi Odoljen, macina trava, odolen, zdravilna spajka, mackina trava. Valerijana, ili kako se kod nas najcese naziva, odoljen, je dugovjecna zeljasta biljka koja naraste i do 2 metra. Onako vitka, impozantna, sa bijelim i ljubicastim cvjetovima na vrhu ogranaka, zaista lijepo djeluje. Korijenje je mnogobrojno, vertikalno, sa mnogim, manjim razgranatim korjenciima duzine ponekad i do 20 centimetara. Stabljika je uspravna i pri vrhu se grana, jednostavna je i suplja. Listovi su perasto nazubljeni i oni blize korijenu donekle se razlikuju od onih pri vrhu. Donji su na kratkoj peteljci, a gornji sjedei. Bijeli ili ruzicasti cvjetovi su na vrhu i cine stit. Biljka cvjeta od kraja proljea skoro do jeseni. Za drogu se prikuplja korijen sa korjenciima (Rhizoma cum radicibus Valerianae), najbolje krajem septembra, i to na taj nacin da se biljka prihvati pri samom dnu i lagano povlaci prema gore. Ovo u slucaju da je zemlja mekana i vlazna. Korijenje se prvo oslobodi zemlje, a onda dobro opere u vodi. Treba se brzo susiti na tamnom i toplom mjestu. Miris droge je karakteristican, okus gorak i ostar. Naprijed je navedeno da se odoljen zove i macina trava. Ako apoteka ima macku, onda tamo gdje cuci macka, moze biti siguran da je tu pohranjena droga odoljena. Ako se macki da pomirisati drogu, odmah pocne da se valja i kao da padne u neki trans. Nalaziste biljke Odoljen se moze nai svugdje, posebno na vlaznim mjestima pored potoka i rijeka. Danas se sve vise uzgaja i uope smatra da je droga od gajene biljke stabilnijeg i boljeg kvaliteta. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi hemijske supstancije donekle promjenjivog sastava zbog velikog broja varijateta biljke. Neki srednji stav bio bi ovaj: ako 1-2% eterskog ulja (Aetheroleum Valerianae) kojeg sadrze vise tanki korjenovi, ali zato stariji sadrze vise izo-valerijanske kiseline. Etersko ulje sadrzi najveim dijelom bronil-izovalerijanat, zatim slobodni borenol i izo-valerijansku kiselinu, terpineola, pinena, kamfena, limonena i neka slozenija jedinjenja borneola sa mravljom i siretnom kiselinom. Izgleda da jos nije utvren definitvan stav, makar u

232 kvalitativnim odnosima. Smatra se da droga sadrzi i jedan alkaloid­valerin. Isto tako je ustanovljeno prisustvo glikozida­valerozida, zatim tanina, saponina i organskih kiselina: palmitinska, mravlja, siretna, jabucna. Svojstva droge U prvom redu droga biljke uspostavlja nervnu ravnotezu. Zahvaljujui hemijskom sastavu, djeluje na centralni nervni sistem, smanjuje spazam glatke muskulature, regulise rad srca, pojacava izlucivanje zuci. Kod holecistitisa djeluje kao antispazomodik. Na ovu bi biljku posebno zene trebalo da obrate paznju, narocito u kilamkteriju, te kod napadaja migrene, histerije i slicno. Indikacije Holescititis, diskinezija, neurastenije, neuroze, histerija, hipersenzibilitet, astma na nervnoj bazi, insomnija (nesanica), tahikardija i slicno. Nacin primjene Uope se smatra da je preparate valerijane bolje pripremati na hladno. Prema jednom receptu pravi se macerat na sljedei nacin: 100 grama korijena prelije se sa litar mlake vode i ostavi 12 sati. Nakon toga se procijedi i uzimaju 2 solje dnevno izmeu jela. Ili: 1 do 2 cajne kasike korijena preliti sa 2 dcl hladne vode i ostaviti 8 sati. Procijediti, malo zagrijati i popiti u gutljajima. Iskreno govorei, uzimanje ovakvih preparata valerijane je dosta neugodno, moze se rei odvratno, ali vrijedi. Tinktura valerijane se obicno uzima u kolicini od 20 do 30 kapi, na kocki seera. Najlakse ju je nabaviti u apoteci. Meutim svako je moze napraviti sam na taj nacin da jedan dio sitno isjeckanog korijena valerijane potopi u 5 dijelova 70% alkohola (npr. 20 g korijena + 100 grama alkohola). Nakon stajanja od 10 dana, uz cese mukanje, treba procijediti. Dobijena tekuina je tinktura valerijane (Tinctura Valerianae). Ili, gusti ekstrakt (Extraxium Valerianae spissum) 1 do 3 grama. U prah samljeven korijen valerijane, 4 ­ 10 grama dnevno Primjena u narodnoj medicini Gotovo se i ne razlikuje od primjene u naucnoj. To se jos primjenjuje u slucajevima odvikavanja od alkohola. Napomena Valerijana je potpuno neskodljiva droga. Meutim, treba je ipak uzimati s izvjesnim oprezom. Prvo, ne smiju se prekoraciti propisane doze. Drugo, treba praviti izvjesne intervale kod uzimanja. Izgleda da je ipak najbolja sljedea preporuka: Preparate valerijane uzimati 10 dana, a zatim napraviti pauzu 2 do 3 sedmice. Valerijana je oficijelna prema farmakopeji bivse Jugoslavije. Upotrebljavaju se: Radix valerianae i Tinctura valerianae. Takoer prema: B.P.C (1963)., Brit. Herb. Pharm ( 1983). Njemacka komisija E. The Complete German Comission E Monographs 1988. Americko izdanje. Str. 225 ­ 227.

VELEBILJE (BELLADONNA)

Atropa belladonna (Linné) Solanaceae ­ Pomonice Drugi nazivi: Baladona, vilinsko bilje, bun, luda trava, ludo bilje. Neobicno vazna, ali vrlo otrovna droga! Velebilje je dugovjecna zeljasta biljka ciji su svi dijelovi otrovni, I to smrtonosno, ako se zakasni s intervencijom. Iz razgranatog, snaznog korijena izbija vise snaznih, razgranatih stabljika koje dosezu visinu I do 2 metra. Listovi su gusti, mehki, tamnozeleni i izbijaju iz prsljenova po dva odjednom, od kojih je jedan veliki a drugi mali. Cvjetovi izbijaju iz pazuha listova i lice na zvoncie, lijepe tamnoljubicaste bolje. Biljka cvjeta gotovo preko cijele godine. Plod je crnomodra lijepa boba, puna ljubicastog soka i velicine tresnje. Plod unutra ima mnogo sjemenki. Posto ptice jedu plodove velebilja, tako pomazu njegovom razmnozavanju. Za drogu se prikupljaju listovi tokom cijeloga ljeta (Folium Belladonae). Moraju se osusiti na

233 promahi u sto tanjem sloju i na tamnom mjestu, sto dalje od drugog ljekovitog bilja. Takoer se prikupljaju i vrhovi grancica sa listvoima (Herba Belladonnae). U proljee, a posebno u jesen, prikuplja se i korijenje, i to mlado i tanje, najvise do 3 centimetra u promjeru (Radix Belladonnae). Posto se radi o veoma otrovnoj biljci, najbolje, i jedino ispravno, prepustiti strucnjacima prikupljanje i susenje droge. Nalaziste biljke Beladona raste po brdskim i planinskim sumama, po cijeloj zemlji. Najvise voli bukovu, pa zatim hrastovu sumu. Moze se nai i na visini od 1500 metara na krcevinama, paljevinama uz sumske putove i ceste, gdje cesto obrazuju guste populacije. Osnovni hemijski sastojci biljke Svi dijelovi biljke sadrze tropanove alkaloide, a najvise korijen pri kraju vegetacionog perioda, a listovi u fazi cvjetanja biljke. Od alkaloida treba spomenuti: 1-hiosciamin, atropin, 1-skopolamin, apoastropin, beladonin, kao i isparljiva jedinjenja: N-metilpirolin, N-metilpirolidin, piridin i tetrametildiaminobutan. Osim alkaloida, naeni su i glikozidi: metileskulin, metileskuletin, skopoletin. Svojstva biljke Osnovno farmakolosko djejstvo tropanovih alkaloida je njihova stroga specificnost: sire zjenice, u organizmu pojacavaju sekretornu funkciju zlijezda (jetre, pljuvackih, nojnih, gusterace), opustaju glatkomisinu muskulaturu, uzbrzavaju ritam srca, djeluju na centralni nervni sistem. Zbog svega toga nalaze siroku primjenu kao spazmolitici i sredstva za ublazavanje bolova kod spazma glatke muskulature unutrasnjih organa. Indikacije Spazam razlicitog porijekla, posebno kod holecistitisa i diskinezije, neuralgije, migrene itd. Nacin primjene S obzirom da se radi o vrlo otrovnoj biljci, ne smije se primjenjivati ni pod kojim uslovima na svoju ruku. Napomena S obzirom na otrovnost biljke, postoji individualna netolerantnost prema preparatima beladone. Plodovi beladone nalikuju plodovima tresnje, sto cesto moze biti razlog trovanja, posebno djece. Znakovi trovanja beladonom su otezano disanje, salivacija, tahikardija, navala krvi u u lice, halucinacije, tremor, snizenje krvnog pritiska i koma. U slucaju trovanja velebiljem, otrovanog odmah treba natjerati na povraanje. Do smjestaja u bolnicu najbolje mu davati caj od angelike, kao odlican protuotrov. Upotrebljavaju se Belladonnae extractum siccum (suhi ekstrakt velebilja), Belladonnae folium (list velebilja) i Belladonnae tinctura (tinnktur velebilja). Napomena Velebilje je oficijelno droga prema farmakopeji bivse Jugoslavije. Takoer i prema: Europ. Pharmac. (vol. l) p.257, B.P.C. (1973), Brit. Herb. Pharm(1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1988. Americko izdanje. Str. 87.

VETROVILJ

Eryngium campestre (Linné) ­ Umbelliferae (Apiaceae) ­ Stitarke Drugi nazivi: Kotrljan, bijela boca, vetrova, bodeci trpotec. Vetrovilj je dugogodisnja, bidljikava biljka koja naraste do 70 centimetara. Ima dugacak i snazan korijen iz kojeg izbija stabljika sa zilavim listovima, na cijem se kraju nalazi ostar i krupan trn. Cvjetovi su u obliku glavicastih cvasti bijele, ili cese plavicaste bolje. Biljka obicno cvjeta cijelog ljeta. Za drogu se prikuplja korijen (Radix Eryngii), najbolje u jesen ili u rano proljee. Nakon pranja najbolje je korijen

234 rasjei i nanizati na konac. Okus droge je slican mrkvi, kasnije gorak ili ljut, miris svojstven, posebno kod svjezeg korijena. Nalaziste biljke Korovska je biljka. Voli suha mjesta, kamenjare, suhe poljane, livade i slicno. Osnovni hemijski sastoji biljke Droga sadrzi eterskog ulja, saponozida, tanina, dosta kalijevih i nastrijevih soli, kao i neke seere. Svojstva biljke Jak je diuretik koji eliminise ureu i hloride. Posebno se preporucuje kod svih zastoja unutrasnjih organa, ukljucujui i jetru, narocito ako se iskomplikovalo pojavom nagomilavanja transudata (hidrops). Indikacije Oligurija, edemi, hronicni nefritis, visak uree. Nacin primjene Preporucuje se umjesto vode, 30 do 40 grma kuhati sa litar vode 5 minuta. Procijediti i piti u toku dana. H. Leclerc kao diuretik preporucuje sljedei sirup: 6 grama ekstrakta vetrovilja, 50 gr sirupa limuna i vode do 300 mililitara, promukati i uzimati 2 rakijske casice svaka 3 sata kod ascitesa, edema, oligurije i slicno. Napomena Kod nas se cesto sreu druge vrste iz ovoga roda koje imaju slican sastav i djejstvo. Treba spomenuti morski sikavac (Eryngium maritimum: kapin, ostri badelj) koji se cesto susree u toplijim krajevima, ili glatki sisavac (Eryngium planum).

VILINO SITO

Carlina acaulis (Linne)- Compositae (Asteraceae) ­ Glavocike Drugi nazivi: Kravljak, bijeli trn, veliko sito, veliki stricek. To je trajna biljka polegla po zemlji, se velikom rozetom koja je bodljikava. Listovi i glavicasta cvast leze na zemlji. Sva je biljka bodljikava. Cvast je u sredini, sjajno-bijela sa ovojnim listovima, koji se pred kisu zatvaraju, pa se tako moze sa sigurnosu prognozirati vrijeme. Korijen je okomit, dosta debeo, mesnat i u obliku vretena, po ukusu podsjea na korijen kupusa, ostar je i aromatican. Za drogu se prikuplja korijen rano u proljee ili u jesen (Radix Carline). Treba ga oprati, rasjei i dobro osusiti da se ne upljesnivi. Nalaziste biljke Kod nas je ima dosta, uglavnom po suhim i siromasnim livadama i pasnjacima, uz putove, po svijetlim sumama. Osnovni hemijski sastojci biljke Korijen sadrzi eterskog ulja, dosta inulina, voska i tanina. Svojstva biljke Droga djeluje kao holagog. Zatim kao diuretik i tonik. Indikacije Oboljenja jetre. Hidropisija. Problemi sa varenjem. Nacin primjene Obicno se od 20 grama droge napravi dekokt sa litar vode. Uzimaju se 3 solje dnevno. Primjena u narodnoj medicini Tipican je narodni lijek, s tim sto se pored korijena, upotebljavaju i cvjetni pupoljci, i to za jelo u svjezem stanju, sto nije neprijatno. Takoer se za jelo mogu upotrijebiti i mladi listovi. Vilino sito se u narodnoj medicini upotrebljava za cisenje crijeva i kao sredstvo koje potpomaze mokrenje. Ako se 2 do 3 korijena stave u 1/2 litra rakije, dobije se sredstvo protiv zelucanih smetnji.

VIRAK (LADYS MANTLE)

235

Alchemilla vulgaris (Linné )- Rosaceae ­ Ruze Drugi nazivi: Vrkuta, lavina, rosanica, lavska noga. To je trajna zeljasta, jaka, gotovo grmasta biljka, visine i do 50 centimetara. Podzemni dio biljke je dobro razvijen i iz njega izbijaju stabljike sa dosta krupnim listovima i do 20 centimetara drugim, nazbuljenim i obraslim dlakama. Ima mnogo srodnih podvrsta, ali im je zajednicki oblik lista u vidu plasta. Zbog toga se u nekim nasim krajevima biljka naziva i gospin plast. Cvjetovi su mali i neugledni, svjetlozeleni i zukastozeleni. Biljka obicno cvjeta od maja do augusta. Za drogu se prikuplja kako gdje. Negdje samo list (Folium alchemille vulgaris), ali i citava biljka u cvatu (Herba Alcehmille vulgaris). Susenje se obavlja u tankom sloju, u hladovini i na promahi. Droga je bez mirisa, okus je nagorak i opor. Nalaziste biljke Raste po livadama i travnjacima, pretezno u planinskim krajevima, cesto i do visine od 2.700 metara. Osnovni hemijski sastojci biljke Bez obzira na drugu primjenu biljke, posebno u narodnoj medicini, hemijski je dosta slabo istrazena. Najvise sadrzi tanina, gorkih materija i nesto malo eterskog ulja, te luteinske kiseline. Svojstva biljke Droga vrsi dekongestiju organa, posebno jetre. To je astrigent i stomahik, zatim hemostatik i diuretik. Indikacije Kongestija jetre. Prejake menstruacije, leukoreja. To je astringent i stomahik, zatim hemostatik i diuretik. Nacin primjene Mladi listovi upotrebljavaju se za pripremu variva i supa, obicno u smjesi s drugim biljkama. Stariji listovi mogu se upotrijebiti za pripremanje vitaminskih cajeva. Obicno se saka droge prelije s litar kljucale vode i poslije 10 do 15 minuta procijedi. Piju se 3 solje dnevno, prije ili izmeu jela. Primjena u narodnoj medicini Virak se skoro iskljucivo primjenjuje u narodnoj medicini. Svakako je potrebno ovu biljku bolje prouciti, jer po svoj prilici, na bazi narodnog iskustva, radi se o ljekovitoj biljci visokih kvaliteta. Prvenstveno se upotrebljava za zaustavljanje krvavljenja, posebno kod zena. Regulise menstruaciju, a osim toga, sluzi za lijecenje bijeloga pranja, te unutrasnjih povreda nastalih kod poroda. Najcese se primjenjuju takozvane sjedee kupke kod zenskih bolesti. Poznato je da se u narodu virak upotrebljava i kod seerne bolesti. Oficijelna je prema; Brit. Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1998. Americko izdanje Str. 158.

VRATIC ( TANSY)

Tanacetum vulgare (Linné) - Compositae (Astereaceae) ­ Glavocike Drugi nazivi: Povrtic, povrata, grlicek, umanika, vratika. To je dugovjecna, bujna i vrlo lijepa biljka, visine i do 1,5 metra. Stabljika je prava, cesto crvenkasta. Listovi su krupni, perasti, tamnozeleni. Cvjetne glavice su zute, skupljene u stitove na vrhovima stabljike. Biljka obicno cvjeta od jula do augusta. Za drogu se prikuplja cvast bez drske, u vrijeme punog cvjetanja (Flos Tanaceti). Treba je susiti na promahi i u hladovini. Miris droge je aromatican po kamforu, okus gorak, neprijatan.

236 Nalaziste biljke Kod nas se moze nai po cijeloj zemlji. Tamo gdje se pojavi, raste u velikom mnostvu, najvise po lugovima, pored rijeka i potoka, narocito po vlaznim mjestima. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi eterskog ulja, u ciji sastav ulaze: alfa-tujon, beta-kamfor, tujon, borneol i pinin. Osim toga, sadrzi: flavonoide, tanine, gorke tvari (amara) i neke alkaloide. Svojstva biljke Droga i preparati biljke djeluju kao holagogna i holereticna sredstva. Imaju izrazeno antimikrobno djejstvo, povisuju krvni pritisak, toniziraju muskulaturu zeludacno-crijevnoga trakta i pojacavaju sekrecije. Zahvaljujui sadrzaju tujona, svi dijelovi biljke, a ne smao droga, vrlo su otrovni. Indikacije Kod oboljenja jetre i zucne kesice: hepatitisi i holecititis. Crijevni paraziti, zucne poteskoe, nervoza, histerija, problemi kod menstrukacije, tako da se cesto zloupotrebljava za izazivanje abortusa. Nacin primjene Kafena kasika droge prelije se sa 2 dcl kljucale vode. Nakon 10 minuta treba procijediti i piti samo jednu solju dnevno i to ujutro. Primjena u narodnoj medicini Vratic se siroko primjenjuje u narodnoj medicini, bez obzira na visoku otrovnost. Za njegovu primjenu vezana je i mistika i sujevjerje da e, eto, kao nesto povratiti: snagu, zdravlje, mladost i slicno. Cesto se zloupotrebljava kao abortivno sredstvo. Napomena Lijecenje oboljenja zucne kesice i jetre ovom drogom se nikako ne bi smjelo vrsiti na svoju roku. Preparati vratica, i sama droga, su cesto uzrok jacim ili slabijim trovanjima. Oficijelna je prema: Brit. Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs 1998. Americko izdanje. Str. 379-380.

ZECIJI TRN

Ononis arvenis (Linné) ­ Ononis spinosa (Bieber, non Linne) - Papilionaceae ­ Leptirnjace Drugi nazivi: Gladis, bodez, gladiska, vuciji trn, grmoten. Zeciji trn je grmolika, dugovjecna zeljasta, vrlo otporna biljka koja raste kao korov. Zbog razvijenog i snaznog korijena kao korov vrlo se tesko unistava. Stabljika je cvrsta, sa mnogobrojnim trnovima. Donji listovi su slozeni, trolisni, dok su gornji jednostavni. Cvjetovi izbijaju iz pazuha listova, leptirastog izgleda. Boje su razlicite: od ruzicaste, ljubicaste do grimiznocrvene. Biljka obicno cvjeta od juna do augusta. Za drogu se u prvom redu prikuplja korijen (Radix Ononidis) i to u proljee i jesen. Susi se brzo na suncu, najbolje nanizan na konac. Takoer se prikupljaju listovi i cvijet (Folium et Flos Ononidis). Miris vjezeg korijena je osoben. Droga mirise karakteristicno, pa i neprijatno. Okus je ostar i trpak. Miris lista i cvijeta je slatkast, pomalo bljutav, okus, takoer, slatkast. Nalaziste biljke Voli suha, mrsava, vapnenasta zemljista. Raste po pasnjacima, livadama, pored putova, uz rubove suma. Ima ga svuda po nasoj zemlji, cak i do visine od 2000 metara. Osnovni hemijski sastav biljke Korijen sadrzi i neke flavonoide (ononin; 7glikjozid, 4-metoksiizoflavon i onona cija struktura nije poznata). Takoer sadrzi masnih ulja, eterskog ulja, smola, organskih kiselina, sluzavih materija i dosta mineralnih soli. Korijen sadrzi i triterpeski alkohol onocerin. Listovi i cvjetovi, navodno, daju slabu reakciju na alkaloide.

237 Svojstva biljke Korijen zecijeg trna djeluje kao holagog, a zatim kao dosta snazan diuretik i depurativ. Smatra se da izaziva kratkotrajno snizenje arterijalnog pritiska. S druge strane, listovi i cvijet se primjenjuju kao prilicno jaki diuretici, sedativi za mokrane putove i astrigenti. Indikacije Kongestija jetre i zutica (korijen), zucni, bubrezni kamenci, kao i reumatizam (listovi, cvijet i korijen u smjesi). Nacin primjene 2 supene kasike sitno izrezanog korijena kuhati sa litar vode 5 minuta. Prije kuhanja dodati maticnjaka ili nane, da se promijeni aroma. Ovu kolicinu treba popiti u toku 24 sata. Listovi, cvjetovi i korijen, smjesa jednakih dijelova: 30 grama kuhati 2 do 3 minute u litri vode. Piti tri solje dnevno, izmeu jela. Primjena u narodnoj medicini Primjena zecijeg trna dosta je rasprostranjena. Ako se kora korijena kuha u vinu, taj se napitak moze primjeniti kod zutice i kamenca. Sadikovi preporucuje ovaj preparat: 6 grama korijena ili jednaki dijelovi od po 3 grama korijena i lista, potopiti u 2 dcl vode i ostaviti da stoji 12 sati, zatim kuhati i pariti jos 20 minuta. Ako se ovoga caja piju 2 do 3 solje dnevno, reumaticari, koje je bolest kao bogalje za krevet prikovala, i kojima ni jedan drugi lijek nije pomogao, navodno e osjetiti olaksanje ve poslije 5 do 8 dana. Biljka je oficijelna prema farmakopeji bivse Jugoslavije. Upotrebljava se Radix ononidis (korijen zecijeg trna) Njemacka Komisija E: The Complete German Commision E Monographs, 1998. Americko izdanje. Str. 214.

ZLATNICA (GOLDENROD)

Solidag virga-aurea (Linné) ­ Compositae (Asteraceae) ­ Glavocike Drugi nazivi Celebi-grana, zudinska trava, krkica, trebuhovka. Zlatica je trajna, zeljasta biljka koje naraste do 100 centimetara, sto zavisi od stanista. Rizom je kratak i cvorast, a stabljika uspravna i okruglasta, gola, u gornjem dijelu razgranata. Listovi su dlakavi s obje strane, donji na kratkim peteljkama, a gornji sjedei, obrnuto jajasti. Cvjetovi su sitni, zlatnozute boje, skupljeni u male glavicaste cvasti. Biljka cvjeta od jula do oktobra. Medonosna je. Za drogu se prikupljaju vrhovi grana u cvatu (Herba Solidaginis vigra-aureae). Treba ih susiti u hladu i na promahi, najbolje vezane u kitice i objesene naopako. Miris droge kao i svjeze biljke je prijatan, okus, takoer, prijatan, malo nagorak. Nalaziste biljke Biljka najvise voli svijetle i suhe sume, sumske cistine, obode, suma, stijene i kamenjare od nizinskog do brdskog regiona, cak i do visine od 2.700 metara. Ponekad, naprimjer, pored Save i Drave, ima je u velikoj kolicini, tako da daje i odlicnu pasu za pcele. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrzi saponozide, nesto malo eterskog ulja, alkaloida, salicilne kiseline, nesto malo gorkih materija, flavonoida, kvercitrina i dosta tanina (i do 16%). Svojstva biljke Droga je tipicno sredstvo za drenazu jetre i bubrega. I inace, droga ima svojstvo da iz organizma izbacuje ne samo toksine, ve i sve ostalo nepotrebno, eliminise iz organizma i mokranu kiselinu. Diuretik je, antiseptik, sedativ za mokrane puteve, astrigent. Indikacije Problemi sa jetrom (Hepatizam), visak uree, holesterola, infekcije mokranih puteva (kolibaciloza, nefritis), oligurija, albuminurija, enterokolitis, dijareja.

238 Nacin primjene Saku droge preliti s litar vode. Zagrijati i kuhati 2 minute. Nakon toga ostaviti jos 10 minuta i procijediti. Ovu kolicinu treba popiti u toku 1 do 2 dana. Ili kao alkoholatura: 2 kafene kasike dnevno, sa malo vode. Primjena u narodnoj medicini Zlatnica lijeci zuc i jetru, hronicna oboljenja bubrega i mjehura, rane, proljev i razna zapaljenja koze i sluznice (Tucakov). Napomena S obzirom da se radi o izuzetnoj biljci, u slucaju oboljenja bubrega i mokranih putova, na nju treba obratiti posebnu paznju. Oficijelna je prema: Brit. Herb. Pharm (1983). Njemacka Komisija E: The Complete German Commision E Monographs, 1998. Americko izdanje. Str. 139.

ZUTI BAGREM

Colutea arberescens (Linné) Papilioneceae ­ Leptirnjace Drugi nazivi Pucalina, zvecak, zuta bagra, zuta bagrema. To je sumski listopadni sib, visine do 7 metara, sa vitkim sibolikim izbojcima. Listovi su jajoliki, odnosno siroko elipticni. Iz pazuha izbijaju cvjetovi u grozdastim cvastima. Biljka cvjeta od maja do augusta, a plodovi sazrijevaju od juna do septembra. Plod je mjehurasta mahuna sa sivocrnim sjemenkama, kojih u jednoj mahuni ima oko 30. Za drogu se prikupljaju listovi (Folium Coluteae) i mahune. Nalaziste biljke Kod nas je rasprostranjena po cijeloj zemlji. Voli krecnjacku podlogu u toplijim sumama, sibljacima i kamenjarima. Osnovni hemijski sastojci droge U listu ima dosta vitamina C, eterskog ulja i koluteinske kiseline, a u cvijetu i flavonskog heterozida ­ koluteozida. Najvazniji sastojak je koluteinska kiselina. Svojstva biljke Tipican je holagog i laksativ. Indikacije Zastoj zuci ­ konstipacija. Nacin primjene Obicno se priprema caj: 5 do 6 grama suhih listova prelije se s 2 do 2,5 decilira vode, stavi da kljuca oko 15 minuta, procijedi i pije prije svakog jela. Ovaj caj je vro neprijatnog okusa, gotovo odvratnog. Meutim, kada se ima u vidu da ovaj caj istovremeno pojacava i lucenje zuci i otvara, treba ga primjenjivati. Napomena Zuti bagrem neiskusni mogu zamijeniti s alpskom bagrnom (Cytisus laburnum), sto je vrlo opasno, jer se ova ubraja u vrlo otrovno bilje, posebno njeno sjeme. Primjena u narodnoj medicini Droga biljke primjenjuje se kao jak purgativ za cisenje crijeva.

ZENJ ­ SENJ (GINSENG ROOT)

Panax ginseng (Meyer) ­ Araliaceae ­ Aralije Druga imena Covjek-korijen, korijen zivota. Ime panax dobro podsjea na ime grcke mitoloske ljekovite biljke panaceje, sto znaci sveljekovite, kojom je prvi mitoloski bog ljekarnicke vjestine ­ Apolon, mogao, ako mu se prohtjelo, dii i mrtvaca iz groba.

239 Na dalekom Istoku korijen biljke zenj-senja nazivali su: dar bogova, cudo prirode, so zemlje, duh zemlje, bozanstvena trava, a najcese mu je ime bilo korijen zivota. Legenda kaze da, ponekad u tamnoj noi, kada zenj-senj cvjeta, iznenada pocinje da izbija tajanstvena svjetlost. Ako covjek te noi iskopa korijen zenj-senja, stice mo da pomou tog korijena izlijeci svaku bolest, pa cak i da ozivi mrtvoga, kao Apolon sa panacejom. Nezgoda je u tome sto zenj-senj, kao cara sumskih biljki, tad cuvaju car sumskih zvijeri tigar, i car mora - azdaha. Zaista treba imati petlju, pa iskopavati korijen svejetlucavog zenj-senja pored recenih zvijeri. Samo neobicno hrabri ljudi mogu se odluciti na takav korak. Posto su svi ti odvazni ljudi zavrsili u zelucu tigra ili azdahe, nije ostao niko ko bi pokazao kako se to ozivljava pokojnik. Zenj-senj uspijeva u neprohodnim planinskim sumama dalekog Istoka kao samonikla biljka. Posebno voli kedrove sume, a zatim hrastove i grabove, na tamnim mjestima. Kao droga sluzi korijen. Svjezi korijen se jedan sat izlaze dejstvu vodene pare, a zatim se danima susi na suncu, a nou u specijalnim susnicama na temperaturi 40 do 600 C. Korijen poslije toga postaje tvrd, poluprozracan i dobija crvenu boju. Istrazivanja, posebno ruskih naucnika, pokazala su da zenj-senj sigurno posjeduje visoka ljekovita svojstva, ali da se moze preporuciti za lijecenje samo nekih oboljenja. I pod tim uslovima, njegovim hemijskim sastvom tesko se mogu objasniti takva visoka ljekovita svojstva. Smatra se da zenj-senj sadrzi steroidne komponente- saponin, glukozide­ ginsenozide, u ruskoj literaturi nazvani panaksozidi, koji se ekstrakcijom ili susenjem, hidroliziraju i prelaze u panaksadiole i panaksatriole. Pozabavimo se prvo pozitivnim djelovanjem preparata zenj-senja za oboljelu jetru. Preparatu djeluju stimulativno na imuni sistem, te kao imunomodulatori. Pojacavaju odgovor antitijela, prirodnu obranu napadnutih elija, npr. virusima hepatitisa B ili C, pri cemu stimuliraju stvaranje interferona i tako pojacavaju i snaze imuni sistem. Preparati zenj-senja djeluju kao hepatoprotektivi cije je djelovanje, dakle, usmjereno protiv virusa, a i protiv tumora. Dalje, preparati zenj-senja djeluju stimulativno na umnu i fizicku sposobnost, a takoe i kod rekonvalescencije. Spomenimo na ovome mjestu djelovanje pereparata zenj-senja na centralni nervni sistem (CNS), koji se cesto primjenjuje kod niza oboljenja toga sistema. Istrazivanja fizioloskog djelovanja zenj-senja pokazala su njegova svojstva kao adaptogena - sredstava koja potpomazu organizmu da se prilagodi-adaptira na teske uslove sredine. Ovakav adaptogen moze dati dodatne snage, nrp. onima koji rade pod teskim uslovima, pa i kosmonautima. Za razliku od stimulatora ­ dopinga, preparati zenj-senja ne izazivaju sporedne reakcije, to jest ne narusavaju prirodne rezerve organizma. Preparati zenj-senja utjecu na metabolizam i razmjenu ugljikohidrata, sto je posebno vaznokod seerne bolesti. Naime, preparati zenj-senja regulisu sadrzaj seera u krvi. Navodimo i cinjenicu da zenj-senj pomaze i kod cerebralne cirkulacije. Ono sto je najvaznije za jetru: pojacava stvaranje interferona i fagocitozu. Podesava broj bijelih krvnih zrnaca. Uope, pojacava gotovo sve funkcije jetre, ukljucujui RNA i DNA obnovu i sintezu vitalnih proteina u organizmu. Takoer snizuje poviseni nivo jetrenih enzima u krvi kod osteenja jetre. To je nepatoprotektiv, a djeluje i protiv virusa i protiv tumora.

240 Da zakljucimo jos nekimod mnogobrojnih cinjenica u vezi sa zenj-senjom: ublazava opu slabost, umor, niski libido, iscrpljenost i gubitak apetita. Zenj-senj je oficijelna droga prema British Herbal Pharmacopoeia (1983). To je Timoleptik. Sedativ. Demulcent. Stomahik. Smatra se i za afrodizijak. Indiciranje kod Neurastenije, Neuralgije, Insomnije i Hipotonije. Preporucuje se tri puta dnevno osusenog korijena u dozi 1-2 grama, ili kao dekokt. S druge strane Nijemci (Blumenthal i dr. str. 138. 1998) preporucuju 1-2 grama dnevno, ili ekvivalent nekog preparata. Amerikanci (Peirce. 1999.) preporucuju istu kolicinu kao i Nijemci, s napomenom da Kinezi preporucuju 1-9 grama dnevno. Dekokt se pravi tako da se 1/2 cajne kasike osusenog i samljevenog korijena prelije s dcl vode i pije jednom ili dva puta dnevno. Tinktura 1:5 u 70% alkoholu. Bijeli korijen 20-40 kapi, crveni korijen 5-20 kapi, 3 puta dnevno. Kontraindiciranje kod povisenog krvnog pritiska, pojacanog menstrualnog krvavljenja i trudnoe.

ZUTIKA (BARBERRY)

Berberis vulgaris (Linné) ­ Berberidaceae ­ Zutike Drugi nazivi Simsirka, zutotrn, trpka zutika, zutokora. Zutika je do tri metra visoki, snazni, uspravni i trnoviti grm. Kora je glatka i svijetlosiva, a kada se oguli, pokazuje intenzivnu zutu boju, od cega potjece i ime biljke. Drvo ima povijene, vitke grane, sa listovima koji su fino nazubljeni i dlakavi. Cvjetovi su zuti i cine objesene grozdove. Obicno cvjeta od maja do juna, uslovno i u aprilu. Plodovi su jarkocrvene, valjkaste bobe, koje sazrijevaju u augustu i septembru. Za drogu se prikuplja korijen koji je dobro razvijen (Radix Berberidis), kora sa grana (Cortex Berberidis) i listovi (Folium Beberidis). Kora s grana se skida ili u rano proljee ili u kasnu jesen. Kada plodovi sazriju, obicno krajem ljeta, suse se u tankom sloju da sacuvaju sto ljepsu boju. Najvise se cijeni kora koja je zguljena s korijena. Miris droge je slab, okus gorak, osuseni listovi su slabog mirisa, kiselkastog okusa. Osusene bobe su kiselkastog okusa. Nalaziste biljke Zutika uspijeva u ravnici i planinama. Voli suncane, suhe i kamenite brezuljke, mjesta meu grmljem i sikarom, uz puteve, rubove suma i polja. Osnovni hemijski sastojci biljke Svi organi zutike sadrze alkaloide, osim navodno plodova, kada su potpuno zreli. Od alkaloida najvazniji je berberin, od kojega i potjece i zuta boja. Ostali alkaloidi su: berbamin, oksiakantin, okisakantinvinetin, palmatin, kolumbamin, jatroricin, berberubin, te seer i skorb. U listovima ima jos vitamina C i E. U plodovima su naeni jabucna kiselina i neke druge organske kiseline, seer i pektinske materije. Svojstva biljke Berberin iz biljke sluzi kao holagogno sredstvo. Pored toga, droga pokazuje i niz drugih osobina: spazmoliticko i sedativno djejstvo, snizava arterijalni pritisak, a smatra se i preventivnim sredstvom protiv raka. Indikacije Insuficijencija jetre; hronicni hepatitis, hepatoholecistitis, zutica, zucni kamenci i kolike u predjelu jetre. Nacin upotrebe Kod navedenih oboljenja jetre i zucne kesice, kao i zucnih kanala, te hepaticnih kolika, uzima se 20 grama kore ili korijena zutike, kuha 5 minuta u 500 mililitara vode, ostavi jos 10 minuta, procijedi i pije po 2 do 3 solje dnevno

241 izmeu jela. Ili: korijen, kora, listovi ili plod: 20 grama na pola litre vode, prokuhati, 2 do 3 solje dnevno. Zutika je dobra medonosna biljka, med je svijetlozut i ugodnog je okusa, pa ga treba upotrebljavati kod navedenih oboljenja jetre. Plodove zutike, isto kao i plodove sipka, za kuhanje treba prikupljati poslije prvog mraza. Dobro je od ovih plodova napraviti kiseli sok koji se moze upotrijebiti umjesto vinskog ili jabucnog sireta. Jednaki dijelovi soka od zutikinih plodova i seera ukuhavaju se do konzistencije sirupa, ili daljim ukuhavanjem dzemova ili marmelade. Obicno se dzemovi i marmelade prave u smjesi sa nekim voem koje je manje kiselo. Za bolesnike od jetre dobro je ukuhavati jednake dijelove soka od zutike i soka od sipurka do polucvrste konzistencije (vidjeti sipurak). Primjena u narodnoj medicini Zutika se siroko primjenjuje, najvise za lijecenje bolesti jetre i kod zutice. U ovom pogledu naucna i narodna medicina u potpunoj su saglasnosti. Posebno se preporucuje i sire dobijeno od plodova zutike. Oficijelna je prema B.P.C. (1934), Brit. Herb. Pharm. (1983). Njemacka Komisija E. The Complete German Comission E Monographs, 1988. Americko izdanje. Str. 309 ­ 310.

Pa, zbogom: I u dobrom mi zdravlju ostajte. Eto moje filozofije. Da ne znate mozda neku bolju? Rec'te mi je onda, k'o prijatelju. A nemate li je, pa ,eto, uzmite moju. ( Horacije)

TUMAC POJMOVA

A

Abdomen - trbuh. Trbusna duplja. Dio trupa izmeu grudnog kosa i karlice. Aerofagija (aerographia) - pojacano gutanje vazduha. Javlja se kod nervoznih osoba (pishopata) u slucaju oboljenja jednjaka i zeluca, kao i pri zucnim i bubreznim napadima - kolikama). Afrodizijak - sredstvo koje se upotrebljava sa ciljem da se podstakne i povea polni prohtjev, a time i sposobnost za izvrsenje spolnog cina. Suprotno od anafrodizijaka. Akutan - bolesna pojava koja se naglo javlja i brzo protice. Vidjeti takoer i hronican. Alkoholat - tekuina dobijena destilacijom alkohola sa jednom ili vise biljki.

242 Alkoholatura - tekuina dobijena mijesanjem alkohola i svjeze biljke. Nakon izvjesnog vremena, dobijena tekuina se odlije i filtrira. Alkoholna tinkuta - tinktura dobijena iz jednog dijela droge i 5 dijelova alkohola razlicite koncentracije: 50% ili 75%. Amara - gorka ljekovita sredstva. Najcese su tu materije biljnog porijekla razlicitog hemijskog sastava i vrlo gorkog okusa. Hemijske komponente su najcese glikozidi koje mozemo nai kod biljki iz porodice Gencianaceae (lincura, gorka djetelina, kicica), te neki alkaloidi ili sluzave materije. Upotrebljavaju se kao aperitivi za izazivanje ili poboljsanje apetita, jer, kako se pretpostavlja, stimulisu sekreciju pljuvacke u ustima, a tako izazvani impulsi refleksno se prenose vegetativnim zivcima na sluznicu zeluca, koja zatim pojacano izlucuje zelucani sok. Naravno, amara se uzima iskljucivo prije jela. Prema farmakopeji bivse Jugoslavije oficijalne su u tome pogledu: kicica (Herba Centaurii minoris), lincura (Radix Gentianae), pelin (Herba Absinthii) i gorka djetelina (Folium Menyanthidiis). Od aromaticnih biljaka oficijelan je i iirot (Rhizoma Calami). U ovoj knjizi navedene su jos: blazeni ckalj, cikorija, dimnjaca, hajducka trava, maslacak, ocajnica. Specie amarae koji se posebno moze preporuciti kod oboljenja jetre: Herba Cnici benedicti (blazeni ckalj) 15%, Herba Millefolii (hajducka trava) 20%, Folium Menyanthidis (gorka djetelina) 20%, Folium Menthe piperite (nana) 15%, Radix Teraxacii (maslacak) 20% i Fructus Carvi (kim) 10%. Prema farmakopeji bivse Jugoslavije: pelin (Summitas Absinthii) 15% kicica (Herba Centaurii) 30% gorka djetelina (Folium Menyanthidis) 15% nana (Folium Menthe piper.) 15% iirot (Rhizoma Calami) 10% lincura (Radix Gentianae) 15%

Takoe su oficijelni: Tinctura amarae, Tinctura Gentianae Analan - odnosi se na anus, cmar, kojim se zavrsava debelo crijevo, rektum. Antalgetik (analgetica) - sredstvo koje ublazava, odnosno suzbija osjeaj bola. Anemija (anaemia) - malokrvnost. Smanjenje broja eritrocita, kolicine hemoglobina ili mase eritrocita u cjelokupnoj zapremini krvi, zbog nesrazmjere izmeu velicine gubljenja i stepena obnavljanja eritrocita. Antidot (antidotum) - protivotrov. Sredstvo, odnosno, lijek protiv djejstva nekog otrova. Antispazmodik (antispazmodica) - antispazmodici su sredstva, odnosno lijekovi koji ubalazavaju ili suzbijaju grceve (crijeva, zucnih i mokranih puteva, krvnih sudova) kao i misine grceve. Ovdje su navedeni neki od biljnih antispazmodika: kamilica, lavanda, lazarkinja, lincura, melisa, valerijana. Anus ­ cmar - izlaz, zavrsetak digestivnog trakta. Arterija jetre (arteria hepatica) - jetrena arterija, namjenjena jetri. Aretrioskleroza (arteriosclerosis) ili ateroskleroza - zajednicki pojam za grupe oboljenja u kojima postoji zadebljanje arterijskog zida, kao i gubljenje njegove elasticnosti. Artritis (arthritis) ­ zapaljenje zglobova.

243 Ascites (ascites) - nakupljanje slobodne tekuine u trbusnoj supljini. Moze nastati iz mnogih razloga, kao npr. insuficijencije srca, ciroze jetre, bolesti bubrega, tumora ili ehinokokusa jetre i dr. Prema tome, ascites nije bolest, ve sindrom razlicitih bolesti. Ovdje emo se baviti ascitesom koji nastaje zbog teskih oboljenja jetre (vidjet: ciroza jetre). U jetru svake minute, preko portalne vene, ulazi nesto vise od litar krvi. Protok te krvi vrsi se kroz sinuse do vene jetre, sto je omogueno razlikom pritiska u portalnoj veni od oko 1,2 kPa i veni jetre od 0,0 kPa (vidjeti: lobulus). U slucaju ciroze jetre, kada se u strukturi jetre razvija fibrozno tkivo, dolazi do interhepatalne portalne opstrukcije, zbog cega se ometa normalno oticanje krvi iz jetre. U tom slucaju poraste portalni pritisak i do 2,0 kPa, sto sa sobom povlaci i poveanje pritiska krvi u sinusima. Poveanje pritiska u sinusima jetre, rezultira time da zapocinje polagano ili ubrzano ,,cijeenje" tekuine sa povrsine jetre. Ova tekuina je plazma koja sadrzi mnogo bjelancevina i naziva se ascites. Bjelancevine izazivaju porast koloidnoosmotskog pritiska u abdomenu, odnosno abdominalnoj tekuini, sto opet za sobom povlaci i dodatne kolicine tekuine iz crijeva i mezenterijuma. Tako se u abdominalnoj supljini nakuplja tecnost, zbog cega je stomak nadut i cesto nalikuje zabljem trbuhu. Kada se izvrsi punkcija, izlazi tecnost svijetlozute boje. Ova tecnost, odnosno ascites, moze se inficirati, sto vodi daljim komplikacijama ili pritisku na druge organe npr. plua. Ascites se moze ukloniti punkcijom, no taj se metod preporucuje samo izuzetno, npr. ako je zbog ascitesa otezano disanje. Punkcijom se iz organizma otklanjaju velike kolicine bjelancevina a ne uzroci nastanka ascitesa. Jedna od metoda borbe protiv ascitesa je uklanjanje vode i soli iz hrane bolesnika. Bolesnik podnosi dnevno litar vode, a unos soli u organizam treba ograniciti na oko 200 miligrama. Da bi se poboljsalo izlucivanje tecnosti iz organizma, treba davati diuretike, a takvih, vrlo korisnih, ima dovoljno u biljnom svijetu. Ako se bolesniku dozvoljava unos vode do 1 litar, onda je najbolje da ta voda bude unesena u vidu nekog diureticnog caja. Ako se diureticima, bilo kojeg porijekla, pojaca izlucivanje tekuine iz organizma, time se stvaraju drugi problemi, konkretno gubitak kalija iz organizma, pa o tome treba voditi racuna, jer gubitak kalija moze pogorsati cirozu. Biljna sredstva navedena u ovoj knjizi, a koja sluze u borbi protiv ascitesa, su: kupus (Binet, Tanret i Bour), u dozi od 200 grama svjezeg soka u toku dana, u kombinaciji s tinkturom kima (tinctura carvi-vidjeti: kim) zbog sprijecavanja nadimanja, limun i crna rotkva (Binet, Tanret i Bour), pasdrijen (posebno sto moze regulisati pritisak u portalnoj veni), ljoskovac, articoka, crni luk, oman, zutika, ranilist, breza, kleka, proljevak, kukuruz (stigmati), zeciji trn, gorka djetelina, gospina trava, frangula, kopriva, persun, surucica, ruzmarin, zlatnica, a narocito primorski luk (vidjeti: primorski luk) i digitalis (vidjeti: digitalis). Moze se preporuciti i diureticni caj: cvijet lavandule 10 g i cvijet borazine, cvijet poljske ljubicice (Viola tricolor) i cvijet nevena - po 5 g. Dobro izmijesati ovaj caj i supenu kasiku preliti sa 2 dcl. kljucale vode. Nakon 15 minuta procijediti. Pije se 3 puta dnevno. Asimilacija ­ u biologiji skup procesa u kojima organizam izgrauje organske supstancije iz neorganskih. Asistolija (asystolia) ­ zaustavljanje ili prestanak rada srca, odsustvo srcanih otkucaja (vidjeti: digitalis). Astma (asthma) Asthma bronchiale ­ oboljenja u kojem se javljaju napadi otezanog disanja usljed grca bronhija. Narocito je otezano izdisanje, odnosno izdisaj. Cesto je alergijska pojava.

244 Astenija (asthenia) ­ opa slabost organizma, koja nastaje zbog raznih akutnih ili hronicnih uzroka. Astrigent ­ sredstvo koje steze tkiva, smanjujui sekrecije. Lijeci rane sprijecavajui upale (kod hemoragija, dijareja, rana, leukoreja i sl.) Atonija (atonia) ­ smanjen tonus misia i drugih kontraktilnih organa.

B

Bilirubin ­ zucna boja. U prvom redu sastojak zuci koji nastaje od ostarjelih eritrocita u krvi, starih priblizno 120 dana. Ostarjeli eritrociti razlazu se u retikuloendotelnom sistemu prvenstveno slezene, kostanoj srzi i Kupfferovim elijama jetre, kao i drugim organima. Takoer, nastaje iz hemoglobina krvi kojega fagocitiraju elije retikuloendotelnog sistema, u kolicini od oko 0,5 g dnevno. Hemoglobin, nastao raspadom eritrocita, postepeno se cijepa, odnosno razgrauje, dajui zucne pigmente. Prvo nastaje biliverdin, koji se odmah reducira u slobodni bilirubin, koji postepeno prelazi u krvnu plazmu, vezujui se, takoer, odmah sa proteinom plazme i tako se transportuje u krvi i dalje pod nazivom slobodnog bilirubina. Slobodni bilirubin apsorbuje se kroz membranu hepatocita, u cijoj unutrasnjosti, nakon nekoliko pretvorbi, prelazi, vezujui se sa glukoronskom kiselinom, u bilirubin-glukoronid ili sa sulfatom u bilirubinsulfat. U ovim oblicima bilirubin se naziva konjugirani, te se kao takav izlucuje iz hepatocita u zucne kanalie i kanale, stvarajui sa ostalim sastojcima zuc. Direktno, ili preko zucne kesice, dolazi u dvanestopalacno crijevo. Ipak, jedan mali dio konjugiranog bilirubina prodre u plazmu. Znaci u krvi, odnosno plazmi, uvijek postoji odreena normalna kolicina bilirubina (slobodnog + konjugiranog). Ta kolicina se procjenjuje na oko 9 mikromola na litar (9 mmol/l). U patoloskim stanjima koncentracija ovog bilirubina moze biti vrlo visoka, cak do 700 mikro-mola/l (vidjeti: Zutica). Danas se, uglavnom, smatra da je normalna kolicina bilirubina (slobodnog + konjugiranog) u krvnoj plazmi i serumu izmeu 9 do 17 mikro-mola/l (vidjeti: Prilog). Pree li koncentracija bilirubina granicu od 27 mikro-mola/l, koza pocinje dobijati zelenkasto-zukastu boju (vidjeti: Zutica). Bilirubin koji je dospio u dvanestopalacno crijevo kao satojak zuci, da bi se eliminisao iz organizma, mora proi kroz jos neke faze pretvorbe. Pod djejstvom crijevnih bakterija prelazi u urobilinogen, a zatim se oksidira do obojenog jedinjenjasterokobilinogena, i tek tada eliminira iz organizma stolicom. Sterokobilinogen daje normalnu boju stolici. Na zraku brzo prelazi u sterokobilin. Normalna kolicina sterokobilina u stolici je 100 do 150 mikro-mola/d. Ovaj proces nije tako jednostavan, jer se sav urobilinogen ne oksidira do sterkobilinogena, ve se dobrim dijelom, kao i zucne soli, apsorbuje kroz sluznicu tankog crijeva i vrati portnom krvi nazad u jetru, gdje se ponovo pretvara u bilirubin, zatim u vezani bilirubin itd. Ni sav apsorbovani urobilinogen ne dolazi do jetre; jedan manji dio, zaobilaznim putem preko arterijske krvi, doe do bubrega i izluci se mokraom. U izlucenoj mokrai uvijek se nalazi i izvjesna kolicina urobilinogena, koju smatramo normalnom. Ta normalna kolicina urobilinogena u dnevnoj kolicini mokrae, odnosno urina, je 0,8 do 4,2 mikro-mola/d. Bronhitis (bronchitis) ­ zapaljenje sluznice bronhija. Odlikuje se lucenjem sluzi i prisustvom elemenata zapaljenja i bakterija u njoj. Postoji akutni (bronchitis acut) i hronicni bronhitis (bronchitis chronica).

245

C

Cerebralan ­ odnosi se na mozak. Chole (grcki) ­ zuc. Ciroza alkoholna (Chirrhosis hepatis alcocholica) - najcesi oblik ciroze jetre. Javlja se zbog neposrednog hepatotoksicnog djelovanja alkohola na jetru, tacnije na jetreni parenhim, odnosno hepatocite. Jedan put koji bi vodio u alkoholnu cirozu jetre je preko masne infiltracije i alkoholnog hepatitisa do ciroze, premda ne mora biti obavezan jer je ta vrsta ciroze moze ii i tako da se zaobie alkoholni hepatitis i masna infilrtacija direktno pree u cirozu. Ili pak kod hronicnog alkoholizma, da odmah nastane alkoholni hepatitis koji prelazi u cirozu jetre. Naravno, osnovni uslovi za nastanak patoloskih promjena u jetri su i kolicina alkohola i duzina ekspozicije. Treba svakako napomenuti da postoje hronicni alkoholicari koji alkohol konzumiraju u velikim kolicinama i kroz dugo vrijeme, a da im se jetra uope ne osteti u ovom smislu. Da li tu i genetski faktori igraju neku uglo, tesko je rei. Pored direktnog utjecaja alkohola na eliju jetre u smislu nekroze hepatocita, smatra se da nekrozu izaziva i acet-aldehid koji je meuprodukt i u razgradnji, odnosno metabolizmu alkohola do vode i ugljicnog dioksida. Prekine li se na vrijeme sa alkoholom, ove pocetne manifestacije propadanja hepatocita mogu se, ne samo zaustaviti ve i potpuno izlijeciti, jer je masna infiltracija do izvjesnog stepena reverzibilan proces. Meutim, prekoraci li se ta granica, posljedice su poznate ili preko alkoholnog hepatitisa do ciroze, ili direktno masne infiltracije u cirozu. Receno je da se vena porta po ulasku u jetru grana prema reznjevima i dalje do lobulusa jetre. Kod alkoholnog oboljenja jetre prosire se polja oko vene porte, dolazi i do destrukcije samo lobulusa. Znaci fibrozno tkivo se siri i buja. Ovakvo sirenje i bujanje vezivnog tkiva u portalnim prostorima u najvise slucajeva dovodi do porasta portalnog pritiska, to jeste porasta pritiska vene porte unutar jetre. Posljedica povisenog venskog pritiska u jetri izaziva pojavu ascitesa (vidjeti: Ascites). To je znak da je tzv. kompenzovani oblik presao u dekompenzovani oblik ciroze jetre. U pocetnom kompenzovanom stadijumu funkcije jetre su jos uvije dobro ocuvane. Ukoliko se bolest otkrije u kompenzovanom obliku, on se moze zaustaviti i vrlo dugo drzati pod kontrolom, pa cak postoje i neki podaci da se moze lijeciti, jer se navodno nekrotizovano tkivo jetre moze prakticno ,,rastvoriti" u okolnom zdravom tkivu zahvaljujui, prije svega., nevjerovatno velikoj regenerativnoj moi jetre. Obicno se u ovom stadiju pojave neki opominjujui znaci, posebno kod hronicnih alkoholicara - hronicno osteenje zeluca i crijeva, sto dovodi do gubitka apetita, naduhanosti stomaka zbog nakupljanja gasova­meteorizam, jutarnje povraanje i odvratnost prema hrani, odnosno mesu. Ovakvi znaci, istina u blazoj formi, javljaju se i kod prelaska hepatitisa u cirozu. U kompenzovanom stadijumu, jetra je obicno uveana, postoji i slaba zutica, redovito lokalizovana na beonjace, na kozi se javljaju oznake u vidu pauka ( Spider news), dolazi do drhtanja ruku, snovi su obicno teski, javljaju se bolovi u misiima, melanholija obuzme covjeka, javljaju se i krvavljenja iz nosa i desni, svrbez po tijelu i slicno. Bolesnik je izmrsavio u licu, rukama i grudnom kosu, ali je stomak naduven zbog velike kolicine gasova. Poslije nekog incidenta, naprimjer, uzimanja vee kolicine alkohola kod hronicnih alkoholicara, gripe, prehlade i sl, ovaj oblik ciroze moze prei u drugi, dekompenzovani stadijum ciroze. Najizrazeniji znak da je bolest presla u ovaj stadijum je pojava vode u

246 trbuhu ­ ascites. Pored toga pojavljuje se i zutica. Pojava ascitesa i zutice, u ovom stadiju moze dovesti i do smrti. Uz ascites i zuticu, pocinju da oticu noge, smanjuje se kolicina mokrae, koja je zbog velike kolicine urobilinogena obojena tamnocrveno. Jetra se smezura zbog poveanja vezivnog tkiva koje zamjenjuje izumrle elije jetre. I inace, pogorsava se cjelokupno stanje bolesnika. Najgore je kad bolesnik padne u hepaticnu komu (vidjeti: hepaticna koma). Stomak je jos vise nadut od tecnosti i ima oblik zabljeg trbuha. Ako se izvrsi punkcija, izlazi tecnost svijetlozute boje. Jetra se moze napipati, a to izgleda kao kada se komad leda u vodi gura prstima prema dolje ­ fenomen sante leda. Ukoliko se stvar ne zaustavi, ve komplikuje dalje, moze doi do krvavljenja iz zeluca, ili pojave raka u ciroticnoj jetri. Postoji sklonost ka infekcijama, jer jetra ne moze neutralizirati klice, odnosno njihove toksine. Neke klice u tankom crijevu izazivaju poveano stvaranje amonijaka iz bjelancevina, sto moze pomoi da doe do nervnih i dusevnih poremeaja. Ukoliko doe do gnojnog zapaljenja tankoga crijeva, to se moze prenijeti i na trbusnu maramicu, sto vrlo cesto dovodi do letalnoga ishoda. Prvi stadij ciroze jetre moze se drzati pod kontrolom vrlo dugo. Razumnim nacinom zivota i energicnim, dobro planiranim lijecenjem, proces se moze smiriti. Sa ascitesom proces se ubrzava, posebno ako se ne preduzmu odgovarajue mjere. Najvaznije je kod alkoholne ciroze jetre, u prvom stadiju, smjesta i definitivno, prekinuti sa alkoholom, kada se proces otkrije. Definitivno, jer je pojava ciroze kasno sugerisala da se radi i o poveanoj osjetljivosti jetre na alkohol. Mora se na ovom mjestu staviti primjedba da je daleko lakse pronalaziti rjesenja kada se radi o alkoholnoj cirozi jetre. Prekid konzumiranja alkohola je prva stepenica za dobru prognozu ciroze jetre, a zatim ureenje, prije svega organa za varenje, koji su, takoer osteeni nerazumnim uzimanjem alkohola. Odgovarajui higijenskodijetalni rezim zivota moze dovesti do osjeaja gotovo potpunog zdravlja. O tome hronicni alkoholicari moraju strogo voditi racuna. Daleko je teza situacija kada se ciroza razvila postepeno od masne infiltracije, odnosno akutnog i hronicnog hepatitisa. Pored medikamentoznog lijecenja jetre u kompenzovanoj cirozi, u sto se ovdje ne moze upustati, postoji i smirivanje procesa dobro planiranim nacinom ishrane. Treba navesti artikle biljnog porijekla, da se ne bismo udaljavali od teme. Pojedine vrste voa i povra, te drugog ljekovitog bilja, koje moze da se uzima i kao voe i kao povre, ili kao razliciti cajevi, blagotvorno djeluju na oboljelu jetru, vodei sigurno u dobru prognozu, jer se njima unose u organizam neophodne materije potrebne za obnovu elija jetre: vitamini, minerali, razlicite materije sa sumporom, holin, itd. I u dekompenzovanom obliku posebna paznja mora se posvetiti ishrani, koja, uglavnom, mora da se svodi na neslanu, biljnu hranu. Nephodno potrebne kolicine bjelancevina moraju se pazljivo unositi i dozirati organizmu, naprimjer zbog mogunosti poveanog stavaranja amonijaka. Mozda e ovih nekoliko redaka bolje pojasniti kako se prof. L.Binet sa svojim saradnicima uspjesno borio protiv dekompenzovanog oblika ciroze jetre, uz ostala sredstva i kupusom. (vidjeti: Kupus). - Ciroza bilijarna (Cirrhosis hepatis biliairs) - Ovaj oblik ciroze jetre je dosta rijedak. Postoji primarna i sekundarna bilijarna ciroza. Ukoliko doe do progresivnog zapaljenja zucnih kanalia unutar jetre, moze doi do izumiranja elija i ciroze jetre. Bolest se skoro iskljucivo javlja kod osoba zenskog spola, sto se povezuje sa stvaranjem odreenih antitijela, koja stetno djeluju na elije jetre. Bolest se javlja neprimjetno i zapocinje svrabom, koji moze trajati godinama, dok se ne pojavi zutica. Ovaj svrab moze zavarati, jer se oboljeli najcese obraaju dermatolozima. Uz zutilo,

247 obicno ide i pojava nekih pigmenata, tako da bolesnica ima mrko-zutu boju koze. Jetra je nesto uveana i bezbolna, a temperatura povisena, sto, kako je receno, moze trajati godinama, dok se elije jetre ne zamijene vezivnim tkivom. Tada se javljaju svi simptomi kao i kod alkoholne ciroze, ukljucujui ascites i krvavljenja. Sekundarna ciroza javlja se zbog kakve prepreke, najcese zucnih kamencia u vanjskim zucnim kanalima, posebno u holedohusu, tako da je otezano oticanje zuci u dvanaestopalacno crijevo. Zbog pritiska zuci, u jetri dolazi do zapaljenja i izumiranja elija jetre. - Ciroza kardijalna (Cirrhosis hepatis cardialis). Kardijalna ciroza, kardijalna jetra, odnosno ciroza u toku bolesti srca, javlja se kod bolesnika sa insuficijencijom srca. Kod bolesnika na srcu, jetra, ako se tako moze kazati, sluzi kao rezervoar za rastereenje bolesnoga srca od krvi. U jetri se nakuplja velika kolicina krvi zbog cega se ona poveava i rastegne cahuru koja je opkoljava. To izaziva tupi bol u predjelu jetre. Ako se srce popravi, krv napusta jetru i stanje se normalizuje do sljedee slabosti srca. Ova ponavljanja vrse pritisak na elije jetre koje zbog toga propadaju. Propadaju i zbog lose ishrane, sto je uslovljeno zastojem krvi. elije izumiru, a dolazi do stvaranja vezivnog tkiva, sto se opet negativno odrazava na bolesno srce, itd. Kardijalna ciroza ima sve simptome kao i alkoholna (vidjeti tamo), na sta se jos nadovezuju simptomi slaboga srca, modra boja koze, lupanje srca, otezano disanje. Kod lijecenja jetre u ovom slucaju mora se lijeciti i srce. Ciroza pigmentska (Haemochromatosis primaria idiopatica,) ili primarna idiopatska hemohromatoza odnosno bronzani dijabetes. Unosenje zeljeza u organizam je nepohodno u kolicini od oko 1 miligram dnevno. Ovo unosenje vrsi se prvenstveno hranom, dakle i biljnom. Organizam upija onoliko zeljeza koliko mu je potrebno, a ostatak se eliminise iz organizma. Meutim, zahvaljujui nekim porodicnim, nasljednim osobinama, moze doi do poveanog, patoloskog upijanja zeljeza u crijevima. Ova pojava povenog iskorisavanja zeljeza naziva se primarna hemohromatoza. Zbog povisenog nagomilavanja zeljeza u kozi, takoer i nekih pigmenata, koza dobija bronzanu boju. Kako je u ovoj bolesti redovito povisen i sadrzaj seera u krvi (dijabetes: vidjeti tamo), hemohromatoza javlja se onda kada organizam nije u stanju da zeljezo veze u hemoglobin, pa se ono nagomilava u organizmu, odnosno pojedinim organima organizma: jetri, gusteraci, srcanom misiu, muskim polnim zlijezdama i sl, sto dovodi do njihove degeneracije i izumiranja elija. Rezultat svega ovoga moze biti ciroza jetre, osteenje gusterace, zbog cega se pojavljuje dijabetes, jer gusteraca ne luci dovoljno inzulina, zatim slabost srcanog misia i gubitak polnog nagona. Kod osoba zenskog spola ova bolest se rjee javlja. Ako se i javi, onda je to poslije prestanka menstruacije, jer se njome izlucuje visak zeljeza. Kod oboljelih prvo se javlja pigmentacija koze (prljava boja koze lica na primjer) ili znaci povisenoga sadrzaja seera u krvi (pojacana ze i lucenje mokrae).Svakako da je najgore kada se pojave znaci insuficijencije srca. Jetra je obicno uveana, dok je kod muskaraca doslo do atrofije polnih zlijezda. U serumu postoji visoka vrijednost sadrzaja zeljeza, kao i povisen sadrzaj seera u krvi. U jetri se pak nagomilava jedan pigment zeljeza koji se zove hemosiderin. - Cistitis (cystitis) ­ Cista, mjehur, besika, kesica. Patoloski: upala ciste, mjehura.

D

- Debelo crijevo (intestinum crassum). Pruza se od ileuma do cmara, odnosno anusa u duzini od oko 1,5 do 2 metra.

248 - Dekokt (decoctum) ­ uvarak. Vodeni ekstrakt droge koja se spravlja na taj nacin sto se droga kuha u vodi odreeno vrijeme. Nakon toga se tecnost procijedi i nadopuni prokuhanom vodom za onu kolicinu koja je kuhanjem isparila. - Demineralizacija (demineralisatio) ­ gubitak mineralnih soli iz organizma. Posebno kostiju. - Detoksikacija (detoxicatio) ­ proces cisenja ili uklanjanja otrovne materije iz organizma i proces kojim se ta materija cini neskodljivom. - Dijabetes (Diabetes millitus) ­ seerna bolest. Poremeaj metabolizma ugljenih hidrata, najcese usljed nedovoljnog lucenja inzulina (vidjeti: Inzulin) zbog oboljenja pankreasa. - Digestija (digestio) ­ proces varenja hrane u kome hranjive materije prolaskom kroz digestivni trakt podlijezu nizu mehanickih, fizicko-hemijskih i hemijskih promjena u cilju prelaska u materije koje se mogu resorbovati u krvi i iskoristiti (vidjeti: probava). - Dijareja (diarroea) ­ proliv. Pojava cestih, vise ili manje tecnih stolica. - Diskinezija (Dyskinezia billiaris) ­ poremeaj praznjenja zucne kesice u dvanaestopalacno crijevo zbog lose funkcije Odijevog misia (vidjeti: Odijev svinkter). Pojava je dosta cesta i donedavno je dovodila do nepotrebnih operacija, jer se dijagnoza nije mogla tacno ustanoviti. Kod nekih, posebno nervoznih osoba zenskog spola, moze doi do tzv. primarne diskinezije kada se, zbog prekomjernog grcenja Odijevog misia, zucna kesica grci vise nego sto bi trebalo, da bi istisnula zuc u zucne kanale i dalje u dvanaestopalacno crijevo. Druga vrsta diskinezije javlja se kod onih kojim je zucna kesica operativno uklonjena, pa dolazi do poremeaja u praznjenju zucnih kanala. U ovom slucaju postoji nesrazmjera izmeu pritiska zuci u zucnim kanalima i Odijevog misia. Bolovi koji se pri tome javljaju slicni su bolovima kod napada zucnih kamenaca, odnosno kod pokretanja zucnih kamenaca u zucnim kanalima. Biljna sredstva opisana ovdje, koja sluze protiv diskinezije su: crna rotkva, dimnjaca, melisa, valerijana, velebilje. Obicno se uzima tinktura valerijane (Tinctura Valerianae) u kolicini od 30 kapi na kocki seera. Ukoliko se bolovi ne umire preporucuje se uzeti tinktura Velebilja (Tinctura Belladonneae), ali samo pod kontrolom ljekara koji e odrediti dozu. - Dispepsija (dyspepsia) ­ poremeaj varenja hrane izazvana razlicitim uzrocima. Na primjer, dispepsija cholelithiacus javlja se kod bolesnika sa poremeajima u zucnoj kesici. - Diuretik (diuretica). Lijekovi koji poveavaju kolicinu izlucene mokrae. Najvazniji biljni diuretici opisani ovdje: breza, celer (korijen), crni luk, kleka, kukuruz (stigmati), kupus, lavandula, ljoskova, maslacak, pirevina, poljska preslica, primorski luk, digitalis, persun (korijen), sparoga, vjetrovilj, zeciji trn, zlatnica. - Dizenterija (dysenteria) ­ srdobolja. Crijevno oboljenje udruzeno sa proljevima, cesto sluzavim, ponekad i krvavim. Javljaju se i trbusni grcevi. - Droga ­ osuseni ili sirovi dijelovi biljke koji sluze kao lijek ili za spravljanje lijekova. Droga u uzem smislu predstavlja toksicnu supstancu koja izaziva prolaznu izmjenu raspolozenja ili svijesti, s ciljem da se suzbije neprijatno stanje, a eventualno postigne prijatno. - Dvanaestopalacno crijevo (duodenum). Prvi dio tankoga crijeva koji pocinje neposredno iza zeluca. U njega se izlivaju zuc i sokovi gusterace.

E

249 - Edem (oedema) ­ otok prouzrokovan pretjeranim nakupljanjem serozne tecnosti u tkivu. - Ekspektorant (expectorantia) ­ sredstvo koje poveava lucenje sluzi u dusniku i dusnicima i cini je tecnijom, cime pomaze njeno iskasljavanje. - Emenagog (emmenagoga) ­ sredstvo koje izaziva mestruaciju ili regulise njeno nastajanje. - Endokrina zlijezda. Zlijezda sa unutrasnjim lucenjem koja svoje proizvode odnosno hormone liferuje u krv, limfu ili nervni sistem, jer nema izvodnih kanala. - Enterokolitis (enterocolitis) ­ istovremeno zapaljenje tankog i debelog crijeva. - Enzimi (enzymes) ili fermenti. Slozeni, po djelovanju specificni hemijski spojevi iz grupe proteina koje prozivode ziva tkiva, odnosno elije zivih tkiva. Enzimi podsticu tj. katalizuju, i to u neobicno malim kolicinama, specificne hemijske reakcije: razlazu slozena organska jedinjenja na njihove sastavne dijelove i obrnuto. Drugim rijecima, enzim je specificni biokatalizator koji katalizuje najcese samo jednu biohemijsku reakciju. Kako se u organizmu odigrava neobicno veliki broj biohemijskih reakcija, proizilazi da postoji i neobicno veliki broj enzima. Posebna karakteristika enzima je da djeluju u blagim uslovimatemperature i pritiska. Kod covjeka optimalna temperatura za djelovanje enzima je tjelesna temperatura. Na visim temperaturama dolazi do njihove denasturacije, a na nizim se blokira njihovo djejstvo. Dakle, pod odreenim neregularnim uslovima, djelovanje enzima moze se zakociti, sto se zove inhibicijom. Enizimi u organizmu nisu razbacani bez reda, ve su pravilno rasporeeni, najcese unutar elije, u vezi sa funkcijom koju treba da obave. Naprijed je receno kako se u jetri svakog trenutka odigrava nekoliko hiljada biohemijskih reakcija. Nijedna od tih reakcija ne bi tekla bez ucesa enzima i enzimskih sistema. Jasno je kakva savrsena organzacija enzima u jetri, posebno hepatocita, mora biti, da bi sve te reakcije tekle usklaenim tokom. Nazalost, u vrlo slozenu problematiku enzima koju proucava posebna grana nauke, Enzimologija, ovdje se ne moze upustati. Vaznost enzima donekle se moze sagledati kod probave i metabolizma (vidjeti: Probava, Metabolizam). Posebno je vazno napomenuti da se u bolesnim stanjima dejstvo enzima bitno mijenja, sto e rei da se u bolest javljaju vea ili manja odstupanja, pa njihova aktivnost moze biti jaca, slabija ili nekoordinirana. Promjene aktivnosti nekog ili nekih enzima, moze biti uzrok ili posljedica bolesti. Za jetru je to od narocitog znacaja. Promjena aktivnosti enzima i enzimskih sistema zavisna je od fizikalnih, hemijskih i bioloskih faktora. Od fizikalnih faktora moze se spomenuti temperatura, od hemijskih razlicite hemijske materije nastale prilikom unutarnjeg endogenog metabolizma ili unesene izvana. Od bioloskih faktora koji izazivaju promjene u enzimskoj aktivnosti, mogu se naznaciti virusi. Posebno mjesto zauzimaju genetski faktori. Treba navesti da svaki organ ima svoje enzimske karakteristike ili profil i na promjenama tih karakteristika zasniva se pravilna dijagnostika pojedinih oboljenja. Jetra je tu ponajbolje istrazena. U elijama jetre nalaze se enzimi koji se tu jedino sintetizuju, ili su tu skoncentrisani u velikim kolicinama, ali se mora odmah rei da neki od njih nemaju dijagnosticke vrijednosti. Drugi enzimi imaju, ali je potrebno veliko iskustvo da se svi nalazi logicki povezu, i na osnovu toga izvuku zakljucci o funkcionalnoj sposobnosti jetre. Osim u elijama jetre, ovi relevanti, za dijagnostiku, enzima nalaze se u krvnoj plazmi, odnosno serumu, u kolicinama

250 naormalnim za organizam. Vee ili manje odstupanje od normalnih vrijednosti moze biti dobar pokazatelj za dijagnosticiranje oboljenja. Za dijagnostiku oboljenja jetre posebno su vazni: - SGPT (serumska glutamat­piruvat transaminaza), takoer se oznacava i kao AlaAT (alanin­amonotransferaza): L-alanin: 2-oksoglutaraz­ aminotransferaza. Vezana je iskljucivo za elije jetre i njena pojava u serumu iznad normalnih vrijednosti, posebno je vazna za dijagnostiku oboljenja jetre. Npr. kod akutnih hepatitisa povisenje aktivnosti SGPT u serumu moze se konstatovati jos u predikterusnoj fazi, dakle, prije pojave zutice. Ovo je posebno vazno kod infektivnog hepatitsa u kojem se zutica uope ne pojavljuje, dakle, kod anikterusnog infektivnog hepatitsa (vidjeti: prilog i hepatitisi); - SGOT (serumska glutaminat­oksalacetat transaminaza ), takoer se oznacava i kao AsAT (apartat aminotransferaza) : L-asparat: 2­ oksokglutarat­aminotransferaza. Takoer, ima veliki znacaj za dijagnostiku patoloskih stanja jetre, posebno akutnih hepatitisa. Povisenje aktivnosti SGOT moze se takoer konstatovati u predikterusnoj fazi, ali nesto slabije nego kod SGPT. Karakteristicna je i za osteenje srcanog misia. - GLDH (serumska glutametdehidrogenaza): L-gluminat: NAD (P) ­ oksido ­ reduktaza. Nalazi se u elijama nekih organa, ali najvise u elijama jetre. Vezana je iskljucivo za mitohondrije, te eliju moze napustiti samo kod tezih nekrotickih osteenja jetrinih elija. Kod nekrotickih osteenja jetrinih elija,interesantno je izracunavanje kolicnika:

SGPT + SGOT GLDH

Ukoliko su nekroticke promjene hepatocita vee, kolicnik je manji. yGT (serumska y glutamil transferaza): amino­yglutamil transfera. Nalazi se u svim parenhimatoznim tkivima, takoer i u jetri. Zajedno, u kombinaciji sa SGPT, SGOT i GLDH, pomaze u diferencijalnoj dijagnostici oboljenja jetre. Kod osteenja jetre, aktivnosti se normalizuju kasnije nego SGPT, SGOT i GLDH, sto moze biti pouzdan znak potpunog ozdravljenja. Od ostalih enzima interesantnih za jetru treba navesti: - Alkalnu fosfatazu koje nema mnogo u parenhimu jetre, ali je zato znatnije vezana za Kupfferove elije i zucne kapilare. Njena aktivnost znatno je poveana u svim slucajevima zastoja zuci. - Holinesteraza (ChE) kao indikator oboljenja jetre vazna je samo kod vrlo teskih osteenja jetrinog parenhima: u slucaju duzeg trajanja hepatitsa, kod dekompenzovane ciroze jetre, te u slucaju kada su metastaze ve dobro zahvatile jetru. U svim tim slucajevima aktivnost ovog enzima znatno je snizena. - Dehidrogenaza izolimunske kiseline (NADP izocitrat specificna dehidrogeneza) ICHD vezana je za mitohondrije. Za dijagnostiku oboljenja jetre interesantna zbog povisenja svoje aktivnosti, npr. u slucaju akutnog hepatitisa, narocito u ranom stadiju, kod opstrukcione zutice, manji je porast kod metastaza i pocetnog stadija ciroze jetre. Eritrociti ­ crvena krvna zrnca. Etiologija ­ proucavanje uzroka nekog oboljenja.

251

F

Fagocitoza ­ Osobina izvijesnih elija (fagocita) da u svoju citoplazmu uvuku strane cestice (npr. bakterije) i uniste ih svarivanjem. Smatra se da ovo svarivanje potpomazu intracelularni enzimi fagocita (vidjeti: Kuppferove elije). Fabrifug ­ sredstvo ili lijek protiv groznice. Flatulencija (flatulentia) ­ nadimanje crijeva i zeluca zrakom ili plinovima, izazvano hranom koja sadrzi mnogo celuloze i skroba, ali i poremeajima u organima za varenje, usljed cega nastupa cesta pojava vjetrova (vidjeti: Karminativ). Flora ­ biljni svijet neke oblasti. Meutim, u medicini, odnosno bakteriologiji, pod florom se podrazumijeva skup svih bakterija koje se nalaze na nekom mjestu. Kao primjer moze se uzeti flora crijeva, usta, itd. Bakterijska flora moze biti normalna i patoloski izmijenjena.

G

Galaktagoga (galactagoga) - Sredstva koja podsticu lucenje mlijeka. Galenski (galencia) ­ galenski preparati, lijekovi koje apotekar moze spraviti u apoteci od droga i hemikalija: mijesanjem, rastvaranjem i ekstrahovanjem. Gastralgija (gastralgia) ­ bol izazvan zelucanom kolikom. Gastritis (gastritis) ­ zapaljenje tkiva koja oblazu zeludac, odnosno zapaljenje zeluca, koje moze biti prouzrokovano hranom, alkoholom i otrovima. Gastroinstestinalni trakt - Organi za varenje koji se prostiru od zeluca (gaster), preko tankog i debelog crijeva do anusa (intestinum ­ crijeva, utroba). Genetika ­ nauka o naslijeu. Glukogen ­ kompleksni ugljikohidrat; oblik seera koji se skladisti u jetri i cuva spreman za oslobaanje i korisenje u drugim dijelovima tijela. Glukogeneza ­ pretvaranje glukoze u glukogen. Glukozurija ­ seer u urinu. Ova se pojava cesto sree kod seerne bolesti ­ dijabetesa. Gusteraca (pancreas) ­ zlijezda trbusne duplje koja se nalazi iza zeluca. Njen izvodni kanal ulijeva se u dvanaestopalacno crijevo.

H

Hematopoeza (haematopoesis) ­ stvaranje elijskih elemenata u krvi. Organi u kojima se stavarju elije krvi zovu se hematopoezni organi. Naprimjer jetra. Hematurija (haematuria) ­ pojava, odnosno prisustvo krvi u mokrai. Hemofilija (haemophilia) - nasljedno oboljenje u kome postoji neodgovarajue otezano zgrusavanje krvi. Neofilicari su gotovo bez izuzetka muskarci. Hemoglobin (haemoglobinum) ­ crveni pigmenti u krvi kicmenjaka koji vezuju kisik kod disanja i stvaraju oksihemoglobin, pri cemu se kisik vezuje za zeljezo iz hemoglobina. Hemoliza ( haemolysis) ­ Razgradnja, odnosno unistavanje crvenih krvnih zrnaca i oslobaanje hemoglobina iz eritrocita, te njegovo prisustvo u krvnoj plazmi. Ako hemoglobin napusta eritrocit pri kraju njegova zivota, to je fizioloska hemoliza koja nije praena poremeajima, za razliku od patoloske hemolize. Hemoptizija (haemoptysis) ­ iskasljavanje manjih kolicina krvi koja potjece iz disajnih puteva. Hemoragija (haemorrhagia) ­ isticanje krvi iz krvnih sudova. Krvavljenje, krvoliptanje. Moze biti spoljna ili unutarnja.

252 Hemostatik (haemostatica) ­ sredstvo ili lijek koji zaustavlja krvavljenja. Neki biljni hemostatici opisani ovdje: rusomaca, hajducka trava, kopriva. Hepar ­ jetra Hepatalgija (hepatalgia) ­ bol u jetri. Hepaticka koma (Coma hepaticum) ­ stanje potpunog gubitka svijesti, izmeu ostalog i zbog nekih teskih oboljenja jetre. Ustvari, autointoksikacija organizma zbog krajnje, terminalne insuficijencije jetre. Hepaticno (hepaticus) ­ koji pripada ili se odnosi na jetru. Hepatitisi ­ zapaljenje jetre. Najneprijatnija oboljenja jetre koja izazivaju degenerativne promjene, izumiranje elija jetre i zapaljenja u jetri, najcese sa akutnim tokom. Mogu prei i u hronicni oblik, sa daljim komplikacijama prema cirozi i drugim manifestacijama, sto zavisi od intenziteta promjena, odnosno tezine hepatitisa i drugih uzroka. Kako su kod hepatitisa osteene funkcije jetre, prvenstveno u metabolizmu ugljikohidrata, proteina, lipida, vitamina, zeljeza i drugih mikrometala procesima detoksikacije, to se direktno manifestuje i na ostale organe i funkcije: zucnu kesicu, limfne zlijezde, pankreas, hematopoetski aparat, limfni aparat i dr. Najizrazeniji simptom hepatitisa je pojava zutice (vidjeti: zutica). Hepatitise najcese izazivaju virusi, klice, bakterije, protozoe i slicno. Zatim dolaze toksini, otrovi i hemijska jedinjenja, lijekovi, hemijske supstancije na radnom mjestu, rjee i neki fizikalni faktori. Od intenziteta djelovanja ovih faktora, zavisi i tezina hepatitisa. To znaci, ukoliko su ovi faktori jace djelovali, teze e doi do izlijecenja i obratno. Ovdje se ne smiju zaboraviti ni genetski faktori i predispozicije. Akutni hepatitis kod prolongiranog djejstva moze prei u hronicni i dalje u cirozu jetre (vidjeti: hepatitis hronicni, ciroza). Hepatitisi izazvani mikroorganizmima su najcesi. Posebno hepatitisi izazvani virusima hepatitisa. U grubim crtama hepatitisi se mogu podijeliti na: hepatitise akutne virusne (hepatits acuta infectiosa) hepatitise hronicne (hepatitis chronica) i hepatitise toksicne (hepatitis toxicosa). Postoje i druge vrste hepatitsa, ali su ovi najvazniji, posebno s obzirom na njihovu ucestalost. Patoloske promjene kod pojedinih vrsta hepatitsa, kao i druge, narocito vazne promjene, opisane su u daljem tekstu. U borbi protiv hepatitisa, prakticno nema sintetskih lijekova. Ako se neki i primjenjuju, njihov krajnji ucinak izaziva mnoge nedoumice, a neki od njih ostavljaju sporedne posljedice. Pojacavanje odbrambenih snaga organizma u cijelosti, a zatim takva sredstva cija primjena ima i opravdanu logiku, sigurno je najbolji put u borbi protiv hepatitisa. Ljekovite biljke i biljna sredstva koja mogu da posluze u tu svrhu sa velikim uspjehom, mogu se podijeliti u nekoliko grupa. Holeretici ili holerezna sredstva, dakle sredstva koja pojacavaju stvaranje zuci u jetri, pokazuju vrlo povoljne efekte. Razloga za ovo ima vise, od kojih treba navesti da vrse drenazu svih zucnih trombova koji zadrzavaju zuc. Pojacana kolicina zuci u crijevima djeluje laksativno, cime se sprijecava autointoksikacija iz crijeva itd. O ostalim efektima zuci ve je raspravljano unaprijed. U biljnom svijetu postoje sve vrste holeretika, od vrlo snaznih do blagih, koji obavljaju i druge zadatke. Treba navesti najpoznatije: boldo, cikorija, cicak, maslina, maslinovo ulje, nana, pirevina, ruzmarin. Ostali holeretici navedeni su na drugom mjestu (vidjeti: Holeretici).

253 Biljna sredstva i biljke kojim se unose vitamini, minerali i druge materije potrebne su za zastitu i obnovu ne samo elija jetre ve i sire, su sve vrste voa i povra, a narocito: limun i pomarandza, badem, bijeli luk, celer, paradajz, prasa, persun, kopriva, salata, sargarepa i druge. Biljke i biljna sredstva koja vrse detoksikaciju i cisenje jetre i krvi: borovnica, maslacak, maslina, maslinovo ulje, pirevina, paradajz, prasa, sljiva, sumska jagoda i druge. Ostale biljke koje se upotrebljavaju u obliku caja, odnosno infuza, zacina ili na drugi nacin: blazeni ckalj, dragusac, gorka djetelina, kamilica, majcina dusica, neven, pelin i iirot, narocito za pobuivanje apetita, petrovac, rusa, sikavica, smilje, timjan, sipurak, vratic. Speciesi koji se upotrebljavaju kod hepatitsa: nana (Folium Menthae piperitae), smilje (Flores helichrisii), pelin (Herba absinthii), majcina dusica (folium et flores serpilli). Jednaki dijelovi biljki izmijesaju se i uzme se supena kasika caja te prelije s 2 dcl kljucale vode. Nakon 10-15 minuta treba procijediti i piti 3 puta dnevno, nezaslaeno, prije jela. Hepatitis akutni virusni (hepatitis acuta infectiosa) ­ zarazna zutica. Ovaj oblik hepatitisa najcese se javlja zbog prodiranja virusa hepatitisa u organizam preko usta, dodirom sa zarazenim materijalom ili kontaktom sa oboljelom osobom, zatim preko krvi (infekcijama ili kod vaenja krvi za razlicite analize nedovoljno sterilisanim instrumentima, transfuzije krvi ili krvnih proizvoda, vakcinacije, itd.) Jos 1945. godine, shvaeno je da postoje dvije forme akutnog virusnog hepatitisa. Postoje dva virusa: A i B, koji izazivaju te dvije forme. Virus A izaziva hepatitis koji se cesto oznacava kao IH. Cesto oboli istovremeno vei broj ljudi od ove forme. Najcese se prenosi fekalno-oralnim putem. Nazivaju ga bolesu prljavih ruku. Inkubacioni period obicno traje od 15 do 50 dana, zbog cega se zove i hepatitisom kratke inkubacije. Virus B izaziva hepatitis B ili serumski hepatitis, koji se oznacava sa SH. Prakticno, postoje 4 mogunosti za prenosenje ovog virusa: vakcinacijama koje sadrze ljudski serum, profilakse infekcija pomou ljudskog seruma, transfuzija krvi ili krvnih proizvoda i davanje inekcijama ili uzimanja krvi za analize. Iako hepatitis A i B imaju dosta slicnosti, postoje i razlike. Nakon prelezanog hepatitisa A, ostaje trajni imunitet, dok je kod hepatitisa B imunitet slabije izrazen i postoji mogunost ponovne infekcije virusom B. Inkubacioni period je duzi i traje obicno 50 do 180 dana, zbog cega se zove i hepatitisom duge inkubacije. Jos jedna karakteristika, odnosno razlika, je postojanje tzv. Australija-antigena u slucaju hepatitisa B. Otkriven je 1960. godine i on je ta bitna razlika izmeu dvije vrste hepatitisa. Australija-antigen (Au­Ag, HAA ili HBAg) je lipoproteinski antigen koje se nazali u serumu, mokrai i nekim drugim tjelesnim tekuinama bolesnika sa akutnim serumskim hepatitisom. Sa Australijom ima veze jedino u tome sto je prvi put otkriven kod jednog Australijanca. Ovim antigenom ne moze se detaljnije baviti, osim cinjenicom da se najcese oznacava sa HB-Ag, i antigen jezgre: HBc-Ag. Oba hepatitisa, HA i HB, odnosno infektivni (IH) i serumski (SH), izazivaju u jetri gotovo identicne promjene - degeneraciju ili nekrozu, odnosno izumiranje veeg ili manjeg broja elija jetre, od cega i zavisi tezina slucaja, kao i neke druge upalne ili propratne pojave. Meutim, sve se te pojave, u oko 94% slucajeva, daju potpuno sanirati, najcese u toku od 4 mjeseca, a ponekad i duze, zahvaljujui najcese regenerativnoj moi jetre.

254 Svakako najinteresantnije pitanje je kako se moze prepoznati da li je neko zarazen jednim od ove dvije vrste virusa, prije nego se pojave izrazite manifestacije. U prvom periodu oboljenja javljaju se mnogi simptomi, koji nisu specificni samo za hepatitis, jer se javljaju i kod drugih oboljenja i obicno traju do 2 nedjelje, kod serumskog hepatitsa redovito duze nego kod infektivnog. Najcese se javljaju poremeaji u organima za varenje: muka, gaenje, povraanje, nagon za povraanjem, bolovi u zelucu, proljevi i sl. Cesto se javlja i temperatura, gubitak apetita, glavobolja, malaksalost, bolovi u misiima, bol pod desnim rebarnim lukom, svrab po kozi. Posebno kod hepatitsa B javlja se koprivnjaca i bolovi u zglobovima. Postoji jedan specifican znak ­ uveanje jetre, koji izaziva tupi bol ispod desnog rebarnog luka. Tada se bolesnik vjerovatno ve uplasi i postane pazljiviji, pa primjeti da mu je mokraa tamnija, a stolica svjetlija. Ovim, prakticno zapocinje drugi stadij, odnosno period koji se naziva period zutice. Iznenada, prakticno preko noi, pozute beonjace, a zatim i koza po citavom tijelu. Zutica dobija na intenzitetu prvih 7 dana, zatim se odrzava krae vrijeme na tom nivou, nakon cega zapocinje postepeno povlacenje za sljedee 2 do 4 nedjelje, ponekad, istina rijetko, to traje i 2 do 4 mjeseca. Kod akutnog, infektivnog hepatitisa bolje je kada se pojavi zutica vidljivog intenziteta. Postoje naime i anikterusni oblici akutnog virusnog hepatitisa bez zutice, koji stvaraju dosta problema dijagnostici, pa prema tome i poduzimanju odgovarajuih mjera. Prema nekim podacima, u epidemijama se ljavlja podjednak broj oblika hepatitisa sa zuticom i bez nje. Oblici hepatitisa bez zutice pomazu epidemijsko sirenje akutnog hepatitisa, a zahvaljujui njima, znacajan je njihov udio u nastanku ciroze jetre. Trei period je period rekonvalesencije, oporavka, koji zapocinje kada se zutica gotovo povuce, odnosno kada vrijedosti bilirubina u krvnoj plazmi budu svedene unutar granica od 9­21 umol/L. Za potpun oporavak jetre, nakon prelezanog akutnog virusnog hepatitisa, potreban je period od oko skoro godinu. Ukupno trajanje bolesti je usporeno od 2 do 4 mjeseca, postoji istina i usporena rekonvalescencija, a za svaki slucaj na oprezu treba biti do godinu. Prvi znaci da je period rekonvalescencije zapoceo, vide se kroz pojacano izlucivanje mokrae koja dobija normalnu boju kao i stolica. Malaksalost iscezava, jer se i apetit naglo poveava. U periodu rekonvalescencije, obicno do 4 mjeseca, treba biti krajnje obazriv. Ne smije se fizicki naprezati, djeci treba ograniciti kretanje, posebno trcanje, a nacinu ishrane treba obratiti posebnu paznju. Posumnja li se na hepatitis, na osnovu navedenih simptoma u predikterusnom stadiju, u mokrai se moze konstatovati poveana kolicina urobilinogena. U krvnoj plazmi, odnosno serumu, moze se zapaziti izvjesno poveanje koncentracije bilirubina. U krvnom serumu, zbog nekroze hepatocita, zapazaju se promjene aktivnosti nekih enzima, koji se normalno nalaze u citoplazmi jetrinih elija ili organelama, konktretno mitohondrijama. Posebnu paznju treba obratiti na transaminaze: SGPT i SGOT koje se nalaze u citoplazmi i GLDH vezane za mitohondrije. Njihov odnos:

SGPT + SGOT GLDH

Kod hepatitisa obicno je oko 50 (vidjeti: Enzimi i prilog). Ako su konstatovana poveanja u aktivnosti SGPT, SGOT i GLDH od interesa je odreivanje i yGT, posebno sto se pomou ovog enzima moze odrediti i vrijeme potpunog

255 ozdravljenja. Naime, aktivnost yGT smiruje se kasnije nego kod SGPT, SGOT i GLDH. Neophodno je napomenuti da je potrebna izuzetna paznja ako se oboli od hepatitisa A i B. Narocito od virusa hepatitsa B. Dokazano je da je dugotrajna, perzistentna infekcija virusom hepatitisa B, uzrok i veliki rizik za prelazak ove bolesti u cirozu jetre. I ne samo to. Najnovija istrazivanja jasno sugerisu o velikoj ulozi virusa hepatitisa B u nastanku primarnog karcinoma jetre, pa je tako virus B postao i kao prvi humani virus za kojeg postoje dosta cvrsti dokazi da moze izazvati karcinom kod covjeka. Paznja se mora skrenuti na Australija-antigen kojeg smo ranije spomenuli. Povrsinski antigen HBs-Ag u dobroj je korelaciji s kasnijim nastankom primarnog karcinoma jetre. Ovaj anatigen, a rjee i antigen jezgre HBc-Ag mora se najcese nai u elijama koje nisu jos zahvaene tumorom, dakle u hepatocitima. Treba napomenuti i to da je redoviti pratilac primarnog karcinoma jetre i ciroza. Sada se moze postaviti pitanje: Da li je infekcija virusom hepatitisa B, ili ciroza jetre, podloga za nastanak primarnog karcinoma? Mnogobrojni dokazi, u koje se ovdje ne mozemo upustati, jasno govore i prilog tome da je dugotrajna infekcija virusom B od presudne vaznosti za nastanak karcinoma, a ne ciroza, pod uslovom da se nije razvila iz hepatitisa B. Naravno, kao olaksavajua okolnost je cinjenica da nije samo dovoljna dugotrajna ekspozicija virusa hepatitsa B ili ciroza nastala iz ovog oboljenja, ve su potrebni i drugi faktori: genetski, nacin ishrane, hemijski kancerogeni, npr, iz radne sredine, imunoloski i hormonski utjecaji, i drugi. Navedimo kako, pored infektivnog hepatitisa, postoje i drugi oblici ove bolesti, na sreu vrlo rijetki. Tezak oblik hepatitisa naziva se akutna difuzna nekroza ili izumiranje jetre, odnosno akutna zuta atrofija jetre. Najcese se javlja kod starijih osoba koje su oboljele od hepatitisa izazvanog virusom B. Nakon otprilike 14 dana, dolazi do nervnih i dusevnih poremeaja, kada bolest, nazalost ve uzima fatalni tok. Karakteristicno za taj period je da postoji velika razdrazljivost i nemir, a zatim duboka koma. Postoji i tzv. fetor hepatikus, poseban miris bolesnika na trulo lise. Ako bolesnik padne u komu, gotovo su minimalni izgledi da prezivi. Biljna sredstva opisana ovdje, a koja se upotrebljavaju u borbi protiv infektivnog hepatitisa, navedena su pod Hepatitis. Posebno treba istai: maslacak, nanu, neven, petrovac, pirevinu, rusu, zutiku. Iirot treba svakako upotrebljavati radi pobuivanja apetita. Ruzmarin kao zacin. Po svemu sudei, najefikasniji su kod infektivnoga hepatitisa: majcina dusica, timijan, vranilova trava. Species koji se upotrebljava protiv infektivnoga hepatitisa i zutice: 1. Ruzmarin (Folium Rosmarini) 30% 2. Timijan (Herba Thymii) 25% 3. Rusa (Herba Chelidonii) 30% 4. Frangula (Cortex Frangulae) 15 % Dvije kafene kasike ove smjese treba preliti da 2 dcl. kljucale vode i dobro promijesati. Poklopiti i nakon 2 sata procijediti. Pije se ujutro na prazan stomak i navecer pred spavanje. U strucnoj i naucnoj literaturi, mogu se pronai i mnogi drugi recepti cajnih mjesavina protiv hepatitisa od kojih preporucujemo: Species II: (Petkov, 1988.) 1. nana ( Fol. Menthae pip.) 2. kamilica (Flor. Chamomillae) aa 60,0

256 3. gospina trava (Herba Hyperici) 4. mauhica (Her. Violae tric.) 5. hajducka trava (Her, Millefolii) aa 50, 0 6. frangula (Cort. Frangulae) aa 40,0 Supenu kasiku cajne smjese preliti s 2 dcl kljucale vode. Promijesati i poklopiti. Procijediti nakon 25 minuta. Popiti ujutro i navecer pred spavanje, do 3/4 ukupne kolicine. Species III: (Braun, 1974.) 1. sikavica (Fr.Cardii Marianae) 2. nana (Fol. Menthae pip.) 3. pelin (Her. Absinthii) 4. blazeni ckalj (Her. Cardii benedic.) aa 20,0 5. reum (Rhiz. Rhei.conc.) 6. kim (Fruct. Carvi) aa 10,0 Supenu kasiku cajne mjesavine preliti s 3 dcl kljucale vode. Promijesati i poklopiti. Procijediti nakon 20 minuta i 2 dcl ovog caja piti 3 puta dnevno. Lindemann (1973.) i Stanczyk (1976.) daju takoer dva provjerena recepta za lijecenje hepatitisa: Species IV: (Lindemann, 1973.) 1. sikavica (Sem. Cardii marianae) 50,0 2. maslacak (Rad. Taraxacii c. Herb.) 3. kim (Fruct. Carvi) aa 20 4. frangula (Cirt. Frangulae) aa 10 Cajnu kasiku mjesavine preliti s 2 dcl. kljucale vode i lagano kuhati 3 minute, procijediti i piti tri puta dnevno po dcl prije jela. Species V (Stanczyk, 1976.) 1. nana (Fol. Menthae pip.) 2. rusa (Herb. Chelidonii) 3. zutika (Cort. Berberidis conc.) 4. melisa (Fol. Mellisae) 5. gospina trava (Herb. Hyperici) aa 50,0 Supenu kasiku cajne mjesavine preliti s 2 dcl kljucale vode. Promijesati i poklopiti. Procijediti nakon 20 minuta. Piti ujutro i navecer nataste. Hepatitis hronicni (Hepatitis chronica.) - Ne upustajui se u saroliku grupu poremeaja, koji vode prolongiranom osteenju jetrinih elija, i upalnih procesa koji su se do nedavno podvodili pod pojam hronicnog hepatitisa, mozemo rei da se pod ovim imenom podrazumijeva hronicni patoloski proces u tkivu jetre, gdje procesi zapaljenja, degeneracije i izumiranja elija jetre traju preko godinu, i najcese zavrsavaju cirozom jetre.

257 Danas vazi podjela hronicnog hepatitisa na hronicni perzistentni i hronicni agresivni hepatitis, koji je opet ili umjereno aktivan ili jako aktivan. Uzroci nastanka ove bolesti donekle su nejasni. Mogu biti produzeci, odnosno neizlijeceni akutni virusni hepatitis (posebno hepatitis B­vidjeti: hepatitis infektivni) koji se moze produziti, odnosno imati za posljedicu nastanak hronicnog, i to virusnog hepatitisa. Virus A, odnosno akutni hepatitis izazvan virusom A, rijetko prelazi u hronicni oblik, mada se i to moze desiti, posebno u slucaju aniktericnog hepatitisa, kada ne bude prepoznat zbog odsustva zutice. Mogu u tom slucaju djelovati i dodatni faktori kao sto je zloupotreba alkohola, kada je hronicni hepatitis meustepenica za pojavu ciroze. Takoer treba navesti da i citav niz lijekova, moze izazvati promjene na tkivu jetre koje su sasvim identicne sa promjenama kod hronicnog operzistentnog hepatitisa (vidjeti: Alkohol i lijekovi i hemikalije). I pothranjivanje bjelancevinama, narocito kod hronicnih alkoholicara, jedan su od razloga nastanka hronicnog hepatitisa. Postoje dokazi da u nastanku hronicnog hepatitisa znacajnu ulogu igraju i autoimuni procesi, sto znaci da u nekom organizmu stvaraju natitijela protiv vlastitih elija ili tkiva (autoimuni hepatitis). U vrlo slozenu problematiku mehanizma ovakvih djejstava nema se potrebe ovdje upustati, osim u one momente koji jasno sugerisu veliku opreznost. Pored velike osjetljivosti na uzimanje lijekova, zloupotrebe alkohola, metabolickih poremeaja genetskog tipa, paznju treba skrenuti i na uzimanje droga. Cijela stvar oko nastanka hronicnog hepatitisa, pocela je dobijati novi tok otkriem Australija-antigena. Poznato je da je serumski hepatitis, odnosno hepatitis sa duzim vremenom inkubacije, opasniji od hepatitisa sa kratkim vremenom inkubacije (vidjeti: Hepatitis akutni). U prvom slucaju moglo se konstatovati prisustvo Australija-antigena HB-Ag. Prema nekim istrazivanjima, smatra se da akutni serumski hepatits prelazi u hronicni pod uslovom da je Australija-antigen ostao pozitivan u toku 3 mjeseca i duze. Pozitivni nalazi Australija-anitgena, u roku kraem od tri mjeseca, uzrokuju hronicni perzistetni hepatitis, za razliku od agresivnog oblika, gdje su nalazi Australijaanitgena bili pozitivni u toku duzem od tri mjeseca. Da li je to bas tako, tesko je rei, ali je evidentna uloga pozitivnih nalaza Australija-antigena u prolongiranom trajanju na nastajanje hronicne bolesti jetre. Kako rekosmo, postoje dva oblika hronicnog hepatitisa: hronicni perzistentni, koji je daleko blazi i hronicni agresivni. Hronicni perzistentni hepatitis nastavak je neizlijecenog akutnog virusnog hepatitisa. Odlikuje se time sto u jetri potoje odreena mjesta, zapaljenja (infiltrati), lokalno izumiranje (nekroza) hepatocita je vrlo blago, pa s tim u vezi i neznatno, blago stavarnje vezivnog tkiva. U ovom slucaju rijetko prelazi u cirozu jetre, naravno pod uslovom da ne djeluju drugi podrazavajui faktori, kao sto su npr. alkohol, lijekovi i slicno. U tom slucaju moze doi do obimnijih promjena, sto vodi i veim patoloskim promjenama. Od svega je najvaznije da se ovi laksi oblici mogu zaustaviti da ne preu u teze. Veina oboljelih nema nikavih tegoba. Ostali se zale na lagano tistanje ili lagani bol ispod desnog rebarnog luka, s povremenim gubitkom apetita i lahkim zamaranjem. Jetra je jedva primjetna ili malo uveana. Uobicajeni nalazi jetrenih proba ne govore bas mnogo. Bilirubin gotovo nije ni povean u krvi. Zbog vrlo lagane nekroze hepatocita, jedva da se moze, ili ne moze nikako, primijetiti promjena u aktivnosti transaminaza (SGOT i SGPT). Prema nekim autorima, moze se primijetiti lagano poveanje aktivnosti alkalne fosfataze. Dakle, uobicajene jetrene probe malo govore u prilog tacne

258 dijagnoze. Po svemu sudei, prava i tacna dijagnoza moze se postaviti samo na bazi biopsije jetre ili drugih slicnih metoda. Da ovaj lagani oblik ne bi uzeo nepozeljan tok, bolesnici se moraju uzdrzavati, u prvom redu od alkohola; lijekove uzimati samo onda kada su zaista neophodni, izbjegavati fizicke napore, a posebnu paznju obratiti na nacin ishrane. Kod hronicnog agresivnog hepatitisa, patoloske promjene u jetri su znatno izrazenije. Dolazi do neprekidnih zapaljenja i njihovog sirenja, sve vei broj elija jetre izumire, cime se poveava vezivno tkivo, dok najzad, ovaj oblik ne pree u cirozu jetre. Proces se obicno razvija tako da se jetra unistava ,,parce po parce". Koliko e proces biti brz, zavisi od bolesnika. Kod nekih je vrlo brz, dok kod drugih sporo napreduje. Kod hronicnog agresivnog hepatitisa, jetra i slezena su redovito uveane. Zbog visokog sadrzaja bilirubina u krvi, redovito postoji zutica. Zbog teske nekroze hepatocita jetre, aktivnosti transaminaza su vrlo poveane. Takoer i drugih enzima, posebno gama-GT. Gamaglobulini su, takoer uveani, alkalna fosfatazauveana. Postoje i drugi patoloski nazivi: povisena sedimentacija ertirocita, smanjen broj eritrocita. Primjeuje se osteenje i drugih organa - krvnih sudova, sto se cesto manifestuje krvavljenima. Osteuju se bubrezi, pojavljuje se koprivnjaca, cesti su proljevi i sl. U aktivnoj fazi temperatura je povisena, postoje jaki bolovi u trbuhu, gubi se apetit. Prognoza bolesti je redovito losa, jer prelazi u cirozu jetre. Tretiranje bolesti lijkovima ostavlja dosta dilema. U njih se ne bismo upustali, osim naveli da uglavnom vlada misljenje kako lijekovi mogu utjecati na poboljsanje kvaliteta zivota oboljelih. Ali, nazalost, i u tim uslovima, treba navesti kako lijekovi cesto izazivaju sporedne posljedice u ve iscrpljenom organizmu, naprimjer, povisene koncentracije seera u krvi, odnosno dijabetes, cir na zelucu ili dvanaestopalacnom crijevu, neki pak dovode do pogorsanja stanja jetre, koja je ionako ve dobro osteena. Treba napomenuti da lijekovi mogu izazivati i sporedne efekte, ko sto su dodatno slabljenje organizma, odnosno slabljenje otpornosti organizma prema zaraznim bolestima. Mora se kazati da se ispravna dijagnoza ove bolesti moze postaviti samo na bazi biopsije jetre. Nalaz Australija-antigena redovito je pozitivan. Povezanost Australija-antigena sa nastankom primarnog karcinoma jetre objasnjena je na drugom mjestu (vidjeti: Hepatitis akutni). Po svemu sudei, bolja perspektiva lezi u higijensko-dijetskom nacinu, odnosno tretmanu ovog oboljenja, uz istovremenu primjenu lijekova prirodnog porijekla. Da li se takvim tretmanom samo poboljsava kvalitet zivota, uz eliminaciju sporednih efekata, ili se mogu ocekivati i drugi efekti ­ za odgovor e trebati jos vremena. Biljna sredstva opisana u ovoj knjizi, koja se koriste u borbi protiv hronicnog hepatitisa - sva biljna sredstva koja su navedena pod: hepatitis, koriste se i kod hronicnog hepatitisa. Posebno treba izdvojiti: bijeli luk, boldo, cikoriju, maslacak, maslinu i maslinovo ulje, neven, pirevinu, rusu, ruzmarin, smilje, sljivu, zutiku, iirot, posebno kao zacinsku biljku za pobuivanje apetita. Hepatitis toksicni (Hepatitis toxicosa). Kako im i ime samo kaze, ovi hepatitisi nastaju zbog unosenja hemijskih toksicnih materija u organizam u vidu lijekova, toksicnih materija koje se pojavljuju na radnom mjestu, neznalacke upotrebe gljiva ili na drugi nacin, kao npr. unosenje otrova u organizam u samoubilacke ili ubilacke svrhe. Potrebno je napomenuti da postoje osobe koje su manje ili vise osjetljive na hemijske agense, posebno lijekove. Lijekovi koji se unose u organizam, u jetri se oksiduju, redukuju ili vezuju sa drugim hemijskim agensima, ve prema svojim

259 osobinama, i na taj nacin postaju bezopasni, te se iz organizma uklanjaju najcese preko zuci ili mokraom putem bubrega. U ovim reakcijama oksidacije, redukcije, ili vezivanja, sudjeluju odreena jedinjenja koja nastaju u jetri, a koja se nazivaju enzimi (vidjeti: Enzimi). Ako jetrene elije nisu u stanju da proizvedu te enzime u dovoljnim kolicinama, lijekovi se nee izluciti iz organizma, ve e doi od njihovog nakupljanja do toksicnih granica, sto e dovesti do osteenja elija jetre­hepatocita. Pri tome se mogu ostetiti i elije drugih organa. Zbog te nedovoljne poizvodnje enzima u elijama jetre, kod odreenog broja osoba, ali i iz drugih razloga, dolazi do oboljenja od hepatitisa, koji se nazivaju hepatitisi zbog preosjetljivosti na lijekove. Postoje, takoer, lijekovi koji izazivaju osteenje jetre kod svih osoba. To su pravi otrovi za jetru, takozvani hepatotoksini. Kada su u pitanju hepatitisi izazvani preosjetljivosu na lijekove, razlikuju se dva oblika: holestazni i hepatitisi. Manje je tezak holestazni oblik, koji nastaje zbog zastoja zuci u jetri, i koji se redovito brzo gubi prestankom uzimanja lijeka i odgovarajuom ishranom, u prvom redu takvom koja e pokrenuti zuc (vidjeti: holagoga i holeretika). Ponekad, mada vrlo rijetko, moze se komplikovati i prei u bilijarnu cirozu (vidjeti tamo). Hepatitisni oblik dosta je slican virusnom hepatitisu po promjenama na jetri, jer dolazi do osteenja elija jetre. Jetra se uveava, a pojavljuje se i zutica. Obicno se javlja i svrbez, povisena temperatura, groznica i sl. Kod ovog oblika hepatitisa, treba odmah prekinuti uzimanje lijeka i preduzeti druge odgovarajue mjere. Danas se smatra da nema lijeka koji ne bi, kod odreenog broja osoba, mogao izazvati pojavu ovih vrsta hepatitisa ili izazvati kakvo drugo osteenje jetre. Hepatotoksini, odnosno lijekovi koji izazivaju hepatitis, jer su pravi otrovi za jetru, dosta su rijetki, jer se primjenuju samo u izuzetnim situacijama - kada se mora riskirati osteenje jetre, da bi se zaustavilo neko drugo, mnogo teze oboljenje, kao sto su naprimjer, maligni tumori. Kako e takav lijek djelovati na jetru, zavisi od toga kakvo je stanje jetre. U ovoj bolesti brzo dolazi do izumiranja elija jetre, pojavljuje se zutica, gubi se apetit, jetra se uveava, a ukoliko je unosenje hepatotoksina bilo vee, moze doi do povraanja krvi, delirijuma, kome i smrti. U ovakvim slucajevima je lose i to sto redovito dolazi do osteenja bubrega i pojave uremije, sto posebno tesko djeluje na jetru. Dugotrajno uzimanje lijekova koji su hepatotoskini, moze postepeno dovesti i do ciroze jetre. Ovo se desava u slucajevima kada se takav lijek uzim kroz duze vrijeme u manjim dozama. Kada se zbog ocuvanja funkcije jetre, prekine uzimanje lijeka koji je izazvao njeno osteenje, moze doi do napredovanja one bolesti zbog koje se takav lijek uzima. Osim toga, za lijecenje bubrega i uremije treba uzimati neki drugi lijek, koji e sigurno negativno djelovati na ve osteenu jetru. U ovo slucaju jasno se vidi sta znaci preventivna borba. Pored ostalih metoda, posebnu paznju treba posvetiti pravilnoj ishrani bogatoj bjelancevinama, vitaminima, mineralima, i drugim prirodnim i hemijskim sredstvima. Toksicne materije ili otrovi na radnom mjestu mogu izazvati tzv. profesionalne hepatitise. Postoji vei broj takvih toksicnih materija u vezi, naprimjer, sa tehnoloskim procesom proizvodnje. Trovanje gljivama vrlo je tesko jer, pored jetre koja najvise strada, dolazi do osteenja bubrega, zeluca, crijeva, nervnog sistema i slicno. U jetri dolazi do masne infiltracije (vidjeti tamo) i izumiranja velikog broja elija. Otrovani obicno umiru zbog uremije ili kome (Coma hepaticum). Procenat prezivjelih, koji zavisi od toga kakvim su se gljivama otrovali, te od stanja jetre, izlazi iz takvih situacija sa teskim osteenjem jetre. Posebni su teski slucajevi trovanja gljivama kada se toksicno dejstvo ne javi nakon 3 do 4 sata, ve nakon 4 do 15 dana. U prvom slucaju moze se dosta uraditi izazivanjem povraanja, cisenjem, transfuzijama krvi i sl. Ako se simptomi

260 trovanja jave kasnije, sto se desava kod trovanja nekim vrstama gljiva, onda je situacija gotovo bezizlazna. Fizicki cinioci, kao sto je izlaganje visokim temperaturama ili rentgenskim zracenjima ili opekotinama, mogu izazvati odreene vrste hepatitisa. Uopeno se smatra da osobe oboljele na jetri, ne bi trebalo da se suncaju, Klice, takoer, mogu da izazovu hepatitise koji su i najcesi. Primarni hepatitis je onaj kod kojega je doslo samo do zapaljenja jetre. U tu grupu klica spadaju virusi hepatitisa, virus zute groznice, te jedna spiroheta koja izaziva Vajlovu bolest (vidjeti tamo). Cesto klice izazovu neku drugu bolest, na drugim organima, pa se osteenje jetre pjavi kao indirektno. To su takozvani sekundarni hepatitisi, cije izvore treba traziti u oboljenjima od tuberkoloze, trovanju, odnosno sepsi krvi, sifilisu, i drugim. Biljna sredstva opisana ovdje, koja sluze protiv toksicnih hepatitisa su sva sredsva opisana pod Hepatitis, pa se mogu upotrijebiti protiv toksicnih hepatitisa. Posebnu paznju treba obratiti poznatim i priznatim detoksikantima: limun, maslinovo ulje, sljiva, paradajz, maslacak, salata, sargarepa, celer, persun, kopriva. Hepatocit - elija jetre. Hepatogram - uobicajeni izraz za skup klinicko-hemijskih analiza za funkcionalno ispitivanje jetre. Hepatolentikulska degeneracija - Vidjeti: Willsonova bolest. Hepatologija ­ dio medicine koji se bavi izucavanjem jetre. Hepatomegalija ( hepatomegalia) ­ uveanje jetre. Hepatopatija (hepatopathia) ­ zajednicko ime za sve bolesti jetre. Hepatoragija (hepatorrhagia) ­ krvavljenje iz jetre. Hepatoksin ­ koji djeluje toksicno, otrovno na elije jetre. Hidrops ­ vodena bolest. Nakupljanje trasudata u trbusnoj duplji uslijed poremeaja krvotoka kod teskih srcnaih mana. Takoer, stanje zucne kesice poslije zapustanja njenog izvodnog kanala. I drugo. Vidjeti i :Ascites. Hiperglikemija (hyperglycaemia) ­ patolosko stanje visoke koncentracije glikoze u krvi, naprimjer, za vrijeme seerne bolesti ­ dijabetesa (vidjeti: Dijabetes). Hipertenzija (hypertensio) ­ stalno povisenje arterijskog krvnog pritiska. Hipoglikemija (hypoglycaemia) ­ smanjenje koncentracije glikoze u krvi. Moze dovesti do hipoglikemijskog soka. Hipotenzija (hypotensio) ­ nizak, snizen krvni pritisak. Holagoga (cholagoga) ­ sredstva ili lijekovi koji pojacavaju i olaksavaju oticanje zuci u dvanaestopalacno crijevo. Za ovaj mehanizam oticanje zuci u dvanaestopalacno crijevo iz zucnih vodova, od znacaja je usklaenost funkcija zucne kesice i Odijevog sfinktera. elije jetre neprekidno stvaraju zuc. Zuc iz jetre otice ili direktno u dvanaestopalacno crijevo ili u zucnu kesicu, gdje se prvo koncentrise, a zatim po potrebi upuuje, takoer, u dvanaestopalacno crijevo. Sve ovo zavisi od odreenih signala, odnosno stimulusa koje salje dvanaestopalacno crijevo. Jedan hormon kojeg proizvode elije sluznice gornjih djelova tankog crijeva, tacnije dvanaestopalacnog crijeva ­ holecistokinin, najjaci je fizioloski holagog koji omoguava da se sihronizovano vrse kontrakcije zucne kesice i Odijevog sfinktera. Zuc je potrebna za probavu hrane, posebno masti i bjelancevina. Kada masti dospiju u dvanaestopalacno crijevo, one izazovu lucenje ovog hormona koji zatim vrsi sinhronizovane kontrakcije zucne kesice i otvaranje Odijevog sfinktera, cime se omoguava praznjenje zucne kesice i izlijevanje ,,Zuci B" u dvanestopalacno crijevo. Kada nema takvih poticaja, zuc iz jetre odlazi u zucnu kseicu koja se puni, a zuc koncentrise.

261 Pored ovog fiziloskog holagoga, poznati su i drugi. Od njih kao vrlo jake treba navesti mangezijum-sulfat, razna ulja-posebno maslinovo, masti i druge. Pod holagogima se, dakle, mogu podrazumijevati samo ona sredstva koja sinhronizovano kontrahiraju zucnu kesicu i otvaranje Odijevog sfinktera. Ovo je potrebno napomenuti jer postoje i sredstva koja izazivaju kontrakcije zucne kesice, ali ne otvaraju Odijev sfinkter, sto moze izazvati zestoke kolike. Dakle, kretanje zuci stoji pod kontrolom odreenih mehanizama. Ukoliko se ovi mehanizmi poremete, moze doi do zastoja zuci, sto s druge strane moze dovesti do razlicitih komplikacija u samoj jetri. Davanje holagoga moze se uspjesno primijeniti i u dijagnosticke svrhe. Tako npr. kod zutice - davanje holagoga moze posluziti u dijagnostici o kojoj se vrsti zutice radi. Ako se zuc ne pojavi u dvanestopalacnom crijevu, ocito je da se radi o opstrukcionoj zutici. Ukoliko postoji spazam Odijevog sfinktera, davanje holagoga nee pomoi da se zuc pojavi u tankom crijevu. Popustanje spazma Odijevog sfinktera u tom slucaju moze se podstai nekim spazmolitikom. Slicnim postupcima mogu se utvrditi i oboljenja zucne kesice. Takoer je vazno, naime vaznije, da se holagogi upotrebljavaju u terapijske svrhe. Tako npr. kod holecistititsa, posebno hronicnog, stalna drenaza zuci pomaze uklanjanje agnesa koji je izazvao infekciju. O povoljnom utjecaju holagoga kod akutnih hepatitisa, govori se na tom mjestu (vidjeti: hepatitisi). Nije samo u pitanju vea kolicina zuci u gastrointestinalnom traktu, cime se sprijecavju infekcije jetre, ve se sprijecava pritisak zuci unutar jetre, posebno na hepatocite, pa time i njihova nekroza i degeneracija. Postoji dosta biljaka koje mogu stimulisati normalno otjecanje zuci u dvanestopalacno crijevo. Najvazniji biljni holagogi opisani u ovoj knjizi su: articoka, barska nana, boldo, breza, bro, cikorija, crna rotkva, dimnjaca, frangula, hajducka trava, islandski lisaj, kamilica, kleka, ljoskovac, maslacak, maslina, nana, ocajnica, oman, ortosifon, petrovac, pirevina, resnik, ruzmarin, sapunjaca, slatka paprat, mrkva-sargarepa, simsir, valerijana, zuti bagrem, zutika. Species (Species cholagogae): 1. maslacak (Radix Taraxaci) 35 g 2. nana (Folim Menthae piperitae) 15 g 3. hajducka trava (Herba Millefolli) 15 g 4. smilje (Flores Helichrusi) 15 g 5. frangula (Cortex Frangulae) 15 g 6. rusa (Herba Chelidonii) 5g Supena kasika caja prelije se s 2,5 dcl vode i zagrije do kljucanja. Sud se poklopi i ostavi sat, a zatim se caj procijedi. Pije se prije dva glavna obroka. Jos dva speciesa koji djeluju holagogno: I 1. smilje (Florex Helichrysii) 30 g 2. hajd. trava (Herba Millefolii) 3. pelin (Herba absinthii) 4. morac (Fractuis Foeniculi) 5. nana (Folum Menthae pip) aa 20g Dvije supene kasike cajne mjesavine preliti s 4 dcl tople vode. Promijesati i poklopiti, procijediti nakon 8 sahata, te popiti u toku dana (Sas, 1952).

262

II 1. 2. 3. 4.

maslacak (Radix Taraxacii) zecji trn (Radix Ononoidis) frangula (Cortex Frangulae) nana (Folium Menthae pip.) aa 25,0

Supenu kasiku cajne mjesavine preliti s 2 dcl kljucale vode, promijesati i poklopiti. Procijediti nakon 4 sata. Popiti iz nekoliko puta u toku dana (Jordanov, Nikolov, Bajcinov, 1963). Holangiografia (cholangiographia) ­ rentgensko snimanje velikih zucnih kanala. Holangihepatitis (cholangiohepatitis) - istovremeno zapaljenje zucnih puteva, narocito unutar jetre, i jetre, Hepatoholangitis. Holangiolitis (cholangiolitis) ­ zapaljenje sitnih zucnih kanalia (holangiola) u tkivu jetre. Holangitis (cholangiitis) ­ zapaljenje zucnih puteva Holecistitis (cholecystitits ­ zapaljenje zucne kesice). Zucni kamenci mogu draziti sluznicu zucne kesice, takoer osteenja zida zucne kesice, sto su preduslovi koji vode do zapaljenja zucne kesice­holecistitisa. Kamencima osteena zucna kesica prikladna je za djelovanje nekih drugih faktora koji izazivaju zapeljenje. Meutim, do zapaljenja moze doi i na druge nacine. Jedna od mogunosti je djelovanje klica trbusnog tifusa, te nekih drugih klica koje se, naprimjer, javljaju kod sepse krvi i sl. Sigurno je da se zapaljenje ipak najcese javlja zbog trenja zucnih kamenaca o zidove zucne kesice. Poznata su dva oblika zapaljenja, akutni i hornicni. Holecistitis akutni (cholecystitis acutas). Akutni holecistitis se javlja kod otprilike 1% oboljelih od trbusnog tifusa. Oboljenje je praeno povisenjem temperature, mucninom i povraanjem. Javlja se i bol u trbuhu sa gornje, desne strane ispod rebarnog luka, a zucna kesica moze da se napipa. Postoje razne gradacije, sto je praeno visom temperaturom, povraanjem i znatno intenzivnijim bolovima. Moze se pojaviti i zutica u laksem obliku, a poveava se i broj bijelih krvnih zrnaca (vidjeti: Leukociti). U najgorem slucaju zucna kesica moze prsnuti i izliti sadrzaj u trbusnu duplju, sto vodi daljim komplikacijama. Holecistitis hronicni (cholecystitis cronica). Hronicni holecistitis je posljedica neizlijecenog akutnog oblika, narocito ako postoji i kamenac u zucnoj kesici. Ovaj oblik praen je teskim napadima bolova (vidjeti: Kolika) u desnom, gornjem dijelu abdomena. Bol se prenosi prema desnom ramenu ili u predio lea. Oboljeli cesto osjea mucninu, povraa, abdomen je osjetljiv na dodir, postoji nadutost, glavobolja i sl. Sve to moze naglo prestati, isto kao i kod napada zucnog kamenca. Biljna sredstva protiv holecistitisa opisana ovdje mogu se podijeliti u dvije grupe. Prvu cine antiinfektivna: simsir, sikavica, cikorija, eukaliptus, bijeli bor, sapunjaca, majcina dusica, timjan; a drugu­antispazmodici: velebilje (pod kontrolom), melisa, nana, pomaranca, bijela vrba, valerijana. Preporucuju se: Preparat kod infekcija: 1. Aetherol. Eucalypti 0,75 gr. 2. " Pini 0,75 gr. 3. " Thymi 1,00 gr. 4. Alc. Aethilic, 90% 60,00gr. 30 kapi u pola case mlake vode, 10 minuta prije svakog jela.

263 Species protiv kolika: 1. nana ( Folium Menthae pip.) 5 gr. 2. melisa (Folium Melissae pip.) 15 gr. 3. valerijana (Radix Valerianae) 10 gr. Tri supene kasike preliti sa 1/2 litre kljucale vode. Nakon 30 minuta procijediti. Piti 3 puta dnevno pola sata prije jela, nezaslaeno. Dva vrlo efikasna speciesa ne samo kod holecistitisa ve i kod holelitiaze (vidjeti tamo) i holangitisa daje Stanczyk (1976): Species I: 1. dimnjaca (Herb. Fumariae) 2. ocajnica (Herb. Marrabii) 3. nana (Fol. Menthae pip.) 4. petrovac (Herb. Agrimoniae) 5. iirot (Rhiz. Calamii) 6. pirevina (Rhiz. Agropyrii) 7. frangula (Cort. Franguale) aa 50 gr

Species II: 1. rusa (Herb. Chelidonii) 2. pelin (Herb. Absinhtii) 3. hajd. trava (Herb. Millefolii) aa 50 4. maslacak (Rad. Taraxacii) 5. cikorija (Rad. Cichorii) 6. lincura (Rad. Gentianae) 7. valerijana (Rad. Valerianae) aa 30 Oba speciesa pripravljaju se na sljedei nacin : Supenu kasiku cajne mjesavine preliti sa 2 dcl vode. Lagano zagrijati do kljucanja i odmah skinuti s vatre. Promijesati i poklopiti. Procijediti nakon 25 minuta. Piti ujutro i navecer pred spavanje, nezaslaeno. Napomena :Oba speciesa se upotrebljavaju i kod Holangiolitisa, Holangitisa i Holecistitisa. Holecistografia (cholecystographia) ­ rentgensko snimanje zucne kesice. Holecistokinetik (cholecystokinetica) ­ sredstvo ili lijek koji izaziva kontrakcije zucne kesice. Najvazniji biljni holecistokinetici opisani ovdje: crna rotkva, maslinovo ulje, articoka, ruzmarin. Holecistokinin-pankreozimin (CCKPZ) ­ hormon koji se proizvodi u elijama sluznice gornjih dijelova tankog crijeva­doudenumu, pod djejstvom masti i bjelancevina, odnosno njihovih razgradnih produkata. Ima ulogu u stimulaciji kontrakcija zucne kesice, tj. isticanju zuci u dvanaestopalacno crijevo. Takoer ima ulogu u poveanju lucenja pankreasnog soka. Holedohitis (choledochitis) ­ zapaljenje zucnog voda. Holedohus (choledohus) ­ glavni izvodni kanal zuci koj nastaje spajanjem jetrinog zucnog kanala, koji izvodi zuc iz jetre (ductus hepaticus communis), i kanala zucne kesice (ductus cysticus). Ulijeva se u dvanaestopalacno crijevo zajedno sa izvodnim kanalom pankreasa (ductus pancreaticus). Holelitijaza (cholelithiasis) ­ zucni kamenac. U krajnjem dijelu tankog crijeva­ ileumu, vrsi se upijanje zucnih soli, koje su obavile svoju funkciju u prednjem dijelu tankog crijeva, prvenstveno dvanaestopalacnom-duodenumu. Ukoliko je ileum

264 osteen, ili uklonjen hiruskom intervencijom, znatno manje zucnih soli bit e upijeno i vraeno nazad u jetru. To dovodi do opadanja koncentracije ovih soli u zuci. S druge strane, u zucnoj kesici zuc se koncentrise 7 do 10 puta na taj nacin sto zid zucne kesice propusta vodu, sol i sl. Kod infekcije zucne kesice, odnosno zapaljenja epitela zucne kesice (vidjeti: Holecistitis), zid zucne kesice moze propustiti i zucne soli. I ovo je jedan od razloga opadanja njihove koncentracije u zuci. U zuci moze doi do poveanja koncentracije holesterola iz nekoliko razloga, od kojih treba navesti: uzimanje hrane iz koje se lahko sintenzuje holesterol, uzimanje hrane bogate energijom, prekomjernom apsorpcijom zucnih soli i lecitina u zuci. U oba slucaja, zbog opadanja koncentracije zucnih soli ili zbog porasta koncentracije holesterola, koji se i tako tesko otapa u zuci, moze doi do talozenja holesterola u obliku holesterolskih kristalia koji predstavljaju jezgro za stvaranje holesterolskog zucnog pijeska. Ovo su prosti zucni kamenci, ovaj pijesak moze se stvori u vee kamence, jer se sastoje iz samo jedne komponente­holesterola. To su jajaste ili loptaste tvorevine, razlicite velicine i obicno se nalazi samo jedan koji moze ispuniti citavu zucnu kesicu. Bilirubin, takoer sastavni dio zuci kao i holesterol, tesko je topiv u zuci. Njega u rastvoru, pored drugih faktora, uglavno, drze zucne soli. Kao i kod holesterola, tako i ovdje, porast koncentracije bilirubina ili opadanje koncentracije zucnih soli u zuci, vodi do stvaranja zucnog kamenca, koji se uglavnom sastoji iz kalcijevih soli bilirubina­kalcijum bilirubinata. I ovo je prosti kamenac. Sastoji se iz samo jedne komponente­kalcijum bilirubinata. Meutim, najcesi su mjesoviti kamenci koji se sastoje od holesterola, bilirubina, fragmenata sluznice i elija zucne kesice, kalcijuma, bakterija i sl. Dok postoji samo jedan vei holesterolski kamenac, bilirubinskih je vise, narocito ih je mnogo mjesovitih. Ovi kamenci su razlicitog oblika i mnogo su sitniji od holesterolskog. Do stvaranja zucnih kamenaca dolazi i zbog usporenog otjecanja zuci, zivotne dobi, pola i sl. Sto se tice pola, treba rei da su zene oko 3 puta vise naklonjene stvaranju zucnih kamenaca od muskaraca. Proizilazi iz razlicitih i mnogobrojnih studija, da je stvaranje zunih kamenaca kod zena uslovljeno duzinom bracnog staza. Naime, rano udate zene ranije raaju, a u trudnoi se poveava koncentracija holesterola. Moze se desiti da se porevede citav vijek, a da se ne sazna za postojenje zucnih kamenaca ili barem ,,mulja" u zucnoj kesici. Nevolje nastaju kada se zucni kamenci pokrenu iz zucne kescie prema zucnim kanalima. Prvo mjesto na koje se, izvan zucne kesice, moze javiti zucni kamenac je vrat zucne kesice (collum vesicae felleae) ili kanal zucne kesice (ductus cistrikus). Ako kamenac savlada ovaj put, onda moze zastati u glavnom zucnom kanalu (ductus choledochus) u koji se ,,uliva" kanal zucne kesice. Rijetko se desava da kamenac savlada sve ove puteve pa se, zajedno sa zuci, izlije u dvanaestopalacno crijevo. Ukoliko kamenac postoji u zucnoj kesici, on tu moze mirovati cijeli zivot. Ali kamenac se obicno javi odreenim znakovima, narocito iza uzimanja odreene vrste hrane, posebno masnog mesa, u prvom redu svinjskog, zatim kuhanog i masnog kupusa i druge teske hrane. Obicno se javlja nadutost poslije uzimanja ovakve hrane, podrigivanje, cesto izbacivanje gasova i sl. No, ovi znaci mogu da se jave i bez kamenca u zucnoj kesici, kod preobilne, masne i gurmanske hrane. Pravi ,,zucni napad", odnosno zucne kolike, nastaju kada se zucni kamen pokrene iz zucne kesice i doe do zucnih puteva, u prvome redu u kanal zucne kesice. Obicno nou ili pred zoru, nakon glavobolje, znojenja i nagona za povraanjem, pocinje zucni napad. Kod veine napad je vrlo bolan, zapocinje ispod rebra sa desne strane i siri se desnom, straznjom stranom, cesto sve do desnog ramena. Bolovi su grceviti, naizmjenicno jaci ili slabiji. Stanje bolesnika je dosta tesko, uznemiren je,

265 znoji se, obicno povraa i izbacuje malu kolicinu zuci, ima slabo povisenu temperaturu, a beonjace dobiju zukastu boju od zutice. Poslije napada bolesnik je iscrpljen, nema apetita, mokri tamno-crvenu mokrau sa mnogo urobilinogena, dok je stolica svijetlo obojena. Do bolova dolazi uslijed grcenja zucne kesice, koja pokusava da pokrene kamenac iz kanala, a takoer i zbog zastoja zuci iz kamenca. Ovo grcenje moze pokrenuti kamenac u dva smjera: nazad u zucnu kesicu, ili naprijed u glavni zucni kanal. Od ove dvije mogunosti, obje su teske. Ako se kamenac vrati u zucnu kesicu, proces se moze obnoviti. Postoji i trea mogunost, da kamenac ostane u kanalu zucne kesice. Ukoliko kamenac ostane u kanalu zucne kesice, ova pocinje da se poveava zbog lucenja tecnosti, obicno po nekoliko litara. Ova se pojava naziva hidrops zucne kesice. Ukoliko se ova tecnost inficira i postane gnoj, nastaje empijem zucne kesice. Ako pod tim uslovima prsne zid zucne kesice, gnoj se izliva u trbusnu supljinu, sto izaziva zapaljenje trbusne maramice, ili kako se to jos kaze - bilijarni peritonitis. Dakle, vrlo su teske komplikacije. Ukoliko zucna kseica svojim grcenjem ipak uspije istisnuti kamenac iz svoga kanala u glavni zucni kanal, tada se kao prvo pojacavaju bolovi, jer sada glavni zucni kanal svojim grcenjem nastoji istisnuti kamenac u dvanaestopalacno crijevo (vidjeti: Zutica opstrukciona). Pojavljuje se i svrbez koze, jer zucne soli prelaze u krv. Takoer se poveava i jetra. Dakle, treba sto prije ukloniti kamenac iz glavnog zucnog kanala, jer moze doi do novih komplikacija; zapaljenja zucnih puteva u samoj jetri i dalje do ciroze (vidjeti: Ciroza bilijarna). Postoje i druge mogunosti za komplikovanje ve teske situacije; zucni kamenci u zucnoj kesici taru se o zidove, pa mogu izazvati mehanicko zapaljenje (vidjeti: Holecistitis) koje preko zucnih kanala moze izazvati zapaljenje gusterace, odnosno pankreasa, jedno od najtezih zapaljenja. Kamenac u zucnoj kesici je i jedan od uzroka nastanka raka zucne kesice. Biljna sredstva navedena ovdje, a sluze u borbi protiv zucnih kamenaca: ananas, limun, articoka, maslina i maslinovo ulje, paradajz, tresnja, sumska jagoda, salata, crni luk, groze, maslacak, crna rotkva, crna povrtnica, kopriva, ruzmarin, dragusac, sikavica, breza, kicica, pirevina, bijela vrba, kurkuma, zutika, boldo, velebilje, valerijana. Kod napada zucnih kamenaca, vidjeti: Maslina. Takoer i tinktura velebilja (Tinctura Belladonne): 20 kapi sa malo vode. Takoer se preporucuje i tinktura valerijane (Tinctura Valerianae). Za otapanje zucnih kamenaca u literaturi se navodi dosta preparata i biljnih speciesa. Evo nekih od njih: A) Protiv zucnih kamenaca (mikstura Durande) 1. Aether officinalis 20 gr 2. Oleum Terebenthine 10 gr Uzima se 15 do 30 kapi dnevno; B) 1. breza (Gemmae Betulae) 30 % 2. lazarkinja (Herba Asperule) 30 % 3. kopriva (Folium Urticae) 30 % 4. troskot (Herba Polygoni) 15% 5. maslacak (Radix Taraxacii) 10 % 50 grama ove smjese preliti s litar hladne vode. Zagrijati do kljucanja i kuhati jos 5 minuta . Ostaviti poklopljeno 15 minuta i procijediti. Piju se 3 solje dnevno. C) 1. breza (Gemmae Betulae) 20% 20% 2. ocajnica (Herba Marubii) 3. kleka (Fructus Juniperi) 10%

266 4. sipak (Fructus Rosae can.) 50% Nacin primjene je isti kao i kod prethodnog speciesa. Kod bolova, odnosno kolika zucne kesice: 1. nana (Folium Mentahe pip.) 20% 2. rusa (Herba Chelidonii) 20% 3. pasdrijen ( Fructus Rhamnus cath.) 20% 4. kamilica (Flores Chamomil.) 20% 5. valerijana (Radix Valerian.) 20% 30 grama smjese popariti sa 1/2 litra kljucale vode i poklopiti. Nakon 6 sati procijediti. Pije se prije svakog jela nezaslaeno. U svim slucajevima, osim kod kolika, preporucuje se uzimanje crne rotkve. Ukoliko ove nema, dobra je i rotkva povratnica. Holeretici (choleretica) ­ sredstva ili lijekovi koji pobuuju stvaranje zuci u jetri. Holeretici, takoer, pokazuju i citav niz drugih svojstava: pomazu bolje izlucivanje vode putem zuci, cime se smanjuje koncentracija zuci, pa time i mogunost stvaranja zucnih kamenaca. Holeretici vrse drenazu zucnih puteva otklanjanjem zucnih tromba iz zucnih puteva unutar jetre, posebno iz sitnih zucnih kanalia (vidjeti: Lobulus jetre). Skupljanje, odnosno nagomilavanje zuci unutar jetre, moze ostetiti hepatocite, pa time i citavu arhitekturu lobulusa. Holeretici koji sprijecavaju ovaj zastoj zuci, imaju i ovdje svoje blagotvoreno dejstvo. Holeretici potpomazu brzu eliminaciju razlicitih toksina iz organizma unesenih spolja ili nastalih u organizmu za vrijeme internog metabolizma. Takoer potpomazu eliminaciju metabolickih produkata razlicitih otrova unesenih spolja ili lijekova koji mogu stetiti jetru. Holereticima poveana kolicina zuci, koja se izlijeva u crijeva, sprjecava autointoksikaciju iz crijeva. Poznata je uloga zuci u probavi masti unesenih hranom . To pomaze i bolju apsorpciju drugih vaznih sastojaka, konkretno liposolubilnih vitamina. Na taj nacin holeretici indirektno uticu na obnovu, odnosno regeneraciju elija jetre. Poznata su i druga svojstva holeretika, a o tome se diskutuje na drugim mjestima. Kod primjene holeretika treba biti obazriv. Holereitici pokazuju pozitivne efekte kod oboljenja jetre, kao sto su akutni i hronicni hepatitis, ali se sugerise opreznost kod tezih oboljenja jetre, zutice, holelitijaze i tezih hepatalnih osteenja. Ovdje se prvenstveno misli na jake holeretike, izmeu ostalog i biljnog porijekla. Najvazniji biljni holeretici opisani u ovoj knjizi: anis, articoka, boldo, bro, cikorija, crna rotkva, cicak, iirot, kukuruz (stigmati), kicica, lavandula, limun, lincura, maslina, melisa, nana, oman, pirevina, ruzmarin, rusa, sapunjaca, surucica, sargarepa, valerijana. Holesterol ­ holesterol, hemijsko jedinjenje tipa nezasienog alkohola iz grupe sterola. Mastima je slicno jedinjenje u fizikalnom pogledu. Za razliku od masti, ne moze se saponificirati. Steroli su prilicno zastupljeni u prirodi, kod covjeka i zivotinja posebno holesterol. U organizam se unosi hranom (egzogeni holesterol), ali ga i mnogi organi u organizmu, posebno jetra, zatim slezena, plua, testisi, bubrezi i koza, sami sinetitzuju (endogeni holesterol). Holesterol se nalazi u svim elijama, posebno u mozdanom tkivu, nadbubreznoj zlijezdi i krvnoj plazmi. Netopiv je u vodi, ali estrifikovan sa visim masnim kiselinama postaje topiv. U krvnoj plazmi najveim dijelom nalazi se u estrifikovanom obliku. Posebno je vazno da jetrene elije iz holesterola prvo sintetizuju zucne kiseline, u prvom redu holnu i henodeoksiholnu, koje zatim prelaze u natrijeve soli tih kiselina,

267 koje se zovu zucne soli i kao takve izlucuju se u zuc. U zuc se, zajedno sa zucnim solima, izlucuje odreena kolicina neesterifikovanog holesterola. Da li je zuc samo put za uklanjanje holesterola jetre koji nije presao u zucne soli, ili holesterol ima i neku specificnu ulogu u zuci, za sada se ne bi moglo rei. Kako je holesterol u vodi netopiv, mogao bi se poceti taloziti u zuci u vidu zucnih kamenaca. Uglavnom, taj se proces ne desava drasticno, jer se fizicki veze sa solima zucnih kiselina ili lecitinom, dajui ultramikroskopske micele lakho topive u vodi. Holesterol je neobicno vazan za organizam i u pozitivnom i u negativnom smislu. Iz njega se sintetizuju zucne kiseline, muski i zenski spolni hormoni, hormon kore nadbubrezne zlijezde, vitamin D. Takoer i zucni kamenac (vidjeti: holelitijaza), a vjerovatno je i jedan od uzroka pojave arterioskleroze (vidjeti: Arterioskleroza). U krvi, odnosno krvnoj plazmi, uvijek se nalazi slobodni i esterifikovani holestrol. Sumu nazivamo ukupnim holesterolom cija je fizioloski dozovljena granica u plazmi izmeu 3,1 i 8,0 mikro-mola/litar. Fizioloski dozvoljene vrijednosti za slobodni holesterol su 1,03 do 2,46, a za esterifikovani 2,07 do 5,56 mikro-mola/litar. Povisene koncentracije holesterola u krvnoj plazmi nazivamo hiperholesterolemija, za razliku od hipoholesterolemije koja predstavlja manjak holesterola u odnosu na normalne vrijednosti. Holesterol, koji kao sastojak zuci dospije u dvanaestopalacno crijevo, eliminise se iz organizma stolicom kao i bilirubin, ali ne trpi tako drasticne promjene. (vidjeti: bilirubin). Hormoni ­ hemijska jedninjenja koja stvaraju neke zlijezde i luce ih ili u krv ili limfu. Hormoni uticu na funkcije ostalih organa ili elija (vidjeti: Inzulin). Hronican ­ koji dugo traje. Koji se sporo razvija ili koji ima usporen tok. Naprimjer, hronicna bolest alkoholizam (vidjeti takoer: akutan).

I

Ikterus (icterus) ­ zutica (vidjeti: Zutica) Ileum ­ donji dio tankog crijeva. Zavrsava se ulaskom u debelo crijevo (vidjeti: Debelo crijevo). Infuz (infuzum) ­ oparak . Vodeni ekstrakt neke droge koja se spravlja na taj nacin da se odreena kolicina droge prelije kljucalom vodom. Nakon izvjesnog vremena se procijedi. Insomnija (insomnia) ­ nesanica. Stanje nemogunosti spavanja iz razloga nastalih u samom organizmu. Insuficijencija (insufficentia) ­ nesposobnost da se obavlja neka radnja ili uloga. Stanje neadekvatnosti, nedovoljnosti za izvjesnu datu funkciju. Nedovoljna snaga. Primjer: Nesposobnost, odnosno nedovoljnost, jetre da obavlja svoje funkcije. Biljna sredstva navedena ovdje koja sluze kod insuficijencije jetre: svako voe, a posebno limun, maslina, sumska jagoda, borovnica. Povre, a posebno crna rotkva, maslacak, mrkva-sargarepa, krompir. Od zacinskih biljaka: ruzmarin, lazarkinja, celer, persun, iirot. Od samoniklih biljaka: boldo, breza, cikorija, gorka djetelina, lincura, ocajnica, kopriva, pirevina, sipurak, rusa, smilje. Kod isuficijencije jetre posebno se preporucuje species: 1.lazarkinja (gornji dio biljke u cvatu ) 2. ruzmarin (gornje grancice u cvatu) 3. neven (Flos Calendulae) 4. nana (Folium Menthae pip.) 5. smilje (Flos Helichrisi arenarii) 6. maslacak (Radix Taraxacii)

268 Jednake dijelove droga dobro izmijesati i 2 supene kasike preliti s 2,5 decilitara vode. Zagrijati do kljucanja. Skinuti s vatre i ostaviti poklopljeno jos 15 minuta. Pije se jedna solja poslije dva glavna obroka u toku tri sedmice. Intoksikacija (intoxiactio) ­ trovanje. Stanje zivog organizma prouzrokovano djejstvom otrova. Bolest usljed djejstva otrova, droga ( u uzem smislu rijeci) i slicno na organizam. Vidjeti takoer: Detoksikacija. Inzulin ­ hormon koji direktno u krv luce beta-stanice Langerhansovih otoka pankreasa, odnosno gusterace. Jedan je od najvaznijih hormona u organizmu cija je funkcija prvenstveno u metabolizmu ugljikohidrata, a zatim masti i bjelancevina. Inzulin se u datim uslovima brzo izlucuje u krv, a isto tako brzo i uklanja iz krvi, za sta je najveim dijelom odgovorna jetra. Jedna od njegovih glavnih uloga je deponovanje glikogena u jetri, cime odrzava konstantan sadrzaj glikoze u krvi. Nedostatak inzulina vodi poveanju sadrzaja glukoze, odnosno hiperglikemiji i dalje do dijabetesa. Inzulin, takoer, pospjesuje pretvaranje glukoze u masti, odnosno masne kiseline, te njihovo deponovanje kao rezerve u masnom tkivu. Danas je sasvim jasno da inzulin ne utice samo na metabolizam ugljikohidrata, ve takoer masti i bjelancevina. U vezi sa inzulinom interesantna je sljedea cinjenica. Manjak inzulina dovodi do toga da se iscrpe rezerve masti iz masnih elija, ali istovremeno se poveavaju kolicine masti u elijama jetre, sto moze dovesti do tzv. masne infiltracije jetre (vidjeti: masna inflitracija). Isto tako, smanjena kolicina inzulina smanjuje kolicinu bjelancevina u plazmi, ali zato poveava kolicinu slobodnih aminokiselina koje se onda koriste kao dodatak za energetske potrebe. Mora se ovdje napomenuti da je smanjenje bjelancevina u krvnoj plazmi jedna od najtezih posljedica seerne bolesti, jer se zbog toga poremete funkcije mnogih drugih organa, sto vodi do iscrpljivanja i slabosti organizma. U biljnom svijetu postoje biljke cije pojedine hemijske komponente djeluju slicno inzulinu. Uglavnom sluze za lijecenje i drzanje pod kontrolom laksih oblika dijabetesa.

K

Karcinom (Carcinoma) jetre. Uzroci nastanka karcinoma jetre nisu dovoljno poznati. Ono sto je poznato je da vise faktora utice na njegov nastanak. Hronicne bolesti jetre su preduvjet za pojavu ovog tipa karcinoma. Infekcija virusom hepatitisa B i C moze imati ulogu u nastanku karcinoma jetre, pogotovo ako je infekcija ovim virusom nastala u ranom detinjstvu ili u intrauterinom periodu (period u majcinom stomaku). Cinjenica je da vise faktora deluje u nastanku ove bolesti, genetski, imunoloski, karcinogeni... Primarni karcinom jetre najcese ima iste klinicke manifestacije. Kod bolesnika sa cirozom jetre moze poceti neprimjetno. Simptomi mogu biti: malaksalost, gubitak apetita, izraziti gubitak tezine, temperatura, pojava zutice, pojava ascitesa. Za postavljanje dijagnoze se koristi vise metoda. Odreivanje alfa 1 globulina u serumu je znacajan parametar. Virusni markeri za hepatitis B i C takoer. Ultrazvucni (ehosonografski) pregled, radioizotopske metode, kompjuterizirana tomografija, angiografija hepaticne arterije, magnetna rezonanca i naravno biopsija su dijagnosticke metode kojima se moze otkriti i potvrditi karcinom jetre. Bitan uslov za lijecenje ove bolesti je rano otkrivanje. Preventivne mjere podrazumijevaju zastitu od virusa hepatitisa B i C, rad na suzbijanju alkoholizma, higijena skladistenja namirnica. Lijecenje je veoma kompleksno i zahtijeva ucese specijalista razlicitih medicinskih grana (hepatologa, onkologa, radiologa, patologa..).

269 Kariminativ (carninativa) ­ Lijekovi koji olaksavaju ispustanje gasova iz crijeva, bilo da opustaju spazam crijeva ili podsticu crijevnu peristaltiku. Upotrebljavaju se u slucajevima meteorizma (Vidjeti: Meteorizam). Kolibacil ­ Bacil u debelom crijevu. Izaziva tesko oboljenje mokranih organa, zucnih putova, slijepoga crijeva, itd. Kolika (colica) ­ Bolni grc koji se najcese javlja kod oboljenja cjevastih organa. Npr. Colica billiaris jer napad grcevitih bolova u predjelu zucne kesice, najcese zbog prisustva zucnih kamenaca u zucnim kanalima (Vidjeti: Holelitijaza). Kolitis (colitis) - Zapaljenje sluznice debelog crijeva ili nekih njegovih dijelova. Tok kolitisa moze biti akutan i hronican. Glavni znaci su proljevi, sluzave, ponekad krvave stolice i bolovi u trbuhu. Kongestija (congestio) ­ Navala pretjeranih kolicina krvi u neko tkivo, koje zbog postaje intenzivno crvene boje. Congestio hepatis, navala krvi u jetru, zbog porasta pritiska na venama koje odvode krv iz jetre. Tada se u jetri moze sakupiti C 200 cm kubnih krvi. Kongestija jetre dovodi do nekroze mnogih elija jetre. Biljna sredstva opisana ovdje, a upotrebljavaju se kod kongestije jetre, su: groze, limun, articoka, kupus, dimnjaca, maslacak, salata, boldo, cikorija, gospina trava, jorgovan, nana, neven, resnik, zecji trn i ruzmarin. Species koji se posebno preporucuje kod kongestije jetre: Neven (cvijetne latice) 10% Lazarkinja (Herba Asperule) 30% Articoka (Folium) 20% 20% Ruzmarin (vrsci grancica u cvatu) Kicica (vrsci u cvatu) 20% Sve ovo dobro izmijesati, te supenu kasiku drohe preliti s 2 dcl vode, zagrijati do kljucanja i kuhati 2-3 minuta. Ostaviti potom 10 minuta, procijediti i piti po soljicu na 15-20 minuta prije svakoga obroka. Konstipacija (constipatio) ­ Zatvor. Rijetko i otezano crijevno praznjenje. Konstipacija u slucaju osteenja jetre, odnosno bilijarne insuficijencije. Biljna sredstva koja se upotrebljavaju u slucaju konstipacije izazvane insuficijencijom zuci: frangula, maslinovo ulje, zuti bagrem, maslacak, slatka paprat. Biljna sredstva, opisana ovdje, koja se upotreblcjavaju kao laksativi: articoka, borazina, bro, frangula, glavicica, kim, pasdrijen, pirevina, proljevak, salata, slatka paprat, sljiva, zutika. Species laxantes prema Yu. Phar. III Folium Sennae Flos Sambuci Cortex Frangulae Fructus Foeniculi Kalii Natrii tartatas Voda. Species laxantes koji se preporucuje kod oboljenja jetre: Rhizoma Graminis 30% Cortex Frangulae 30% Rhizoma Polipodii 30% Fructus Carvi 10% (E. Hasanagi). Kupfferove elije ­ Fagociti djelotvorne elije lobulusa jetre koje se vrlo efikasne u unistavanju bakterija, tako da ni jedna ne moze prei iz probavnog sistema u opi krvotok.

270

L Laksativ - Laksantna sredstva. Prouzrokuju praznjenje crijeva izazivajui jacu i brzu peristaltiku. Djeluje uveanjem crijevne sadrzine, koja mehanicki drazi nervne zavrsetke u sluznici crijeva, ili hemijskim drazenjem nervnih zavrsetaka u sluznici, bez stetnih posljedica. (Vijdtei takoer: Purgativ). Leukociti ­ Bijela krvna zrnca. Bezbojne elije koje stite organizam od bolesti. Veinom se kreu slobodno u krvnim sudovima, a mogu biti i van njih. Leukocitoza (leucocytosis) ­ Prolazno poveanje broja leukocita u perifernoj krvi koje izazivaju mnogi cinitelji, npr. infekcije, zapaljenja, krvarenja i drugo. Leukoreja (leucorea) ­ bjelicasti sekret iz vagine. Bijelo pranje. Litijaza (lithiasis) ­ Prisustvo kamenca, tvoreveine u vidu kamencia, koje najcese nastaju u supljim organima talozenjem razlicitih soli iz tjelesnih tecnosti. Tako npr. prisustvo kamenca u zucnoj kesici (Vidjeti: Holelitijaza). M Maceracija (maceratio) - Raskasavanje neke cvrste materije ili tkiva, kvasenjem. Razmeksavanje kao posljedica raskvasenosti. Potapanje droge u vodu na sobnoj temperaturi, pri cemu se raskvasavanjem droge u toku vise sati dobije njen ekstrakt ­ macerat. Masna infiltracija (infiltratio adiposa hepatica) ­ Nagomilavanje masti i lipida u epitelnim elijama, pri cemu se elije bitno ne osteuju. Masna infiltracija se najcese javlja u jetri, zatim i u nadbubreznim zlijezdama i bubrezima. Ima vise uzroka za nastajanje infiltracije jetre. U prvom redu, uzimanjem uzimanjrem velike kolicine masti s hranom, poremeaj oksidacije masti kod hronicnih alkoholicara, kod poremeaja krvotoka i slicno. Ove tegobe mogu se redovno izbjei razmnijim nacinom zivota. Mast se glavnim dijelom nakuplja u elijama jetre dok je potpuno ne ispune. U takvom slucaju moze popustiti membrana elije i mast se izliti izmeu ostalih elija. Taj se infiltrat masti postepeno poveava osteivanjem membrane i kod drugih elija, tako da se postepeno stvaraju ostrvca masti izmeu jos ocuvanih elija jetre. Tako sve vise buja vezivno tkivo koje pestepeno zamjenjuje elije jetre, prelazei u cirozu. Ustanovljeno je da skoro svakoj cirozi jetre prethodi masna infiltracija. Metabolizam ­ Promet materija u organizmu. Izmjena tvari u organizmu; fizikalna i i hemijska prerada hrane u tijelu, cime je omoguen rast, odrzavanje i normalan rad organizma. Kao primjer moze se uzeti metabolizam materija, bez obzira o kojima se radi; razlaganje bilo koje materije u organizmu do konacnog proizvoda. Ili, intermedijalni metabolizam; promjene koje hranljivi sastojci hrane pretrpe u organizmu od njihovog unosenja, odnosno resorpcije, do izlucivanja u obliku krajnjih proizvoda metabolizma. Meteorizam (meteorismus) ­ Nadutost trbuha usljed nagomilavanja gasova digestivnome traktu, posljedica dispepsije (Vidjeti: Dispepsija) ili usporenog portnog krvotoka kod bolesnika sa cirozom jetre (Vidjeti: Ciroza). Migrena ­ Glavobolja. Javlja se u napadima, obicno poslije spavanja, s jakim bolom u jednoj polovini glave i povraanjem na vrhuncu bola. Zatim slijedi san, nakon cega bol nestaje. Mineralni i mikro-elementi ­ Posebno su vazni za ljudski organizam, odnosno normalne tjelesne funkcije. Koliko elemenata u tome sudjeluje tesko je rei. Za 14

271 elemenata koje stvaraju mineralne soli, ili se javljaju u kojemu drugom obliku, pouzdano je dokazano kako igraju bitnu ulogu u organizmu. U ovaj racun nisu uzeti kisik, ugljik, vodonik i azot, glavni sastojci osnovnih zivotnih namirnica: ugljikohidrata, proteina i lipida. Posto se normalne tjelesne funkcije ne mogu odvijati bez ovih 14 elemenata, treba ih navesti barem u kratkim crtama. Najvazniji su: kalcij, fosfor, kalij, sumpor, natrij i hlor, koji se u organizam moraju unositi u veim kolicinama. Zatim dolaze mikroelementi kojih u organizmu ima u minimalnim kolicinama, a i potrebe i potrebe organizma za njima su minimalne, bez obzira sto igraju esencijalnu ulogu u zivotnim procesima. To su: magnezij, zeljezo, mangan, bakar, jod, kobalt, cink i molidben, a vjerojatno i neki drugi. Sigurno je da organizam kao cjelina, i pojedini organi posebno, imaju potrebu za svim ovim elementima, i oni se moraju svakodnevno unositi u organizam hranom. Najvei izvor minerala i mikro-elemenata su biljke, odnosno hrana. U organizmu minerali odrzavaju fizikalno-hemijske uslove u elijama i tjelesnim tekuinama, bez kojih bi zivotni procesi bili nemogui. Svaki element ima u organizmu specificnu funkciju. Njegov nedostatak moze izazvati promjene onih funkcija u kojima sudjeluje. Kako postoji i funkcionalna povezanost, deficit jednog elementa povlaci za sobom promjene drugog. Nedovljan unos minerala, smetnje u apsorpciji iz hrane u digestivnom traktu i slicno, dovodi do gubitka iz organizma, tj. Do posljedica nedostatka minerala (Vidjeti: Demineralizacija). Kalcij se nalazi u cijelom organizmu, najvise u kostima, u obliku kalcijum-fosfata ili karbonata. Vazan je sastojak meuelijske supstance. Posjepsuje zgrusavanje krvi, djeluje na centralni nervni sistem. U organizmu ga ima oko 2 odsto. Fosfor , odnosno fosfati, u organizmu ima brojne funkcije. Prakticki je glavni anion interelijske tekuine i najvazniji mineralni sastojak potreban elijskoj djelatnosti. U organizmu ga ima oko 1%. Kalij je glavni kation u organizmu. Najvise ga ima u elijama gdje odrzava acidobaznu ravnotezu neophodnu za djelovanje razlictih enzima. U organizmu ga ima oko 0,35%. Natrij je glavni kation ekstracelularnih tekuina, takoer vazan za odrzavanje acidobazne ravnoteze, koja najveim dijelom zavisi od odnosa kalij-natrij. Osim toga, zajedno s hlorom, odrzava osmotski pritisak izmeu ekstracelularnih tekuina. U organizmu ga ima oko 0,15%. Hlor je, za razliku od natrija, glavni anion ekstracelularnih tekuina. U organizmu ga ima oko 0,15%. Sumpor ima slicnu ulogu kao i fosfor. Nalazi se gotovo u svim organima. Kako se nalazi u nekim vitaminima, koji ulaze u sastav koenzima, igra fundamentalnu ulogu u biohemijskim reakcijama. U organizmu ga ima oko 0,25%. Magnezij se po kolicini nalazi izmeu mineralnih soli i mikro-elemenata. U eliji magnezij obavlja iste funkcije kao i kalij. U intercelularnim enzimskim reakcijama obavlja katalizatorsku funkciju, posebno u slucaju uhljikohidrata. U organizmu ga ima oko 0,05%. Mikroelementi , i pored niskih koncentracija, posebno mikrometali, imaju neobicno vaznu ulogu. Bilo kakve promjene u sadrzaju mikroelemenata mogu izazvati ozbiljne poremeaje u orgamizmu. Zeljezo je jedan od najvaznijih biogenih elemenata. Svaka elija sadrzi zeljezo. Najvei dio u organizmu je vezan u hemoglobinu, zatim u jetri i kostanoj srzi. Neophodan je za prijenos kisika i za oksidacione procese u elijama tkiva. Organizam ga sadrzi u kolicini od 0,005%.

272 Mangan je najvise prisutan u jetri i bubrezima. Smatra se da bi nedostatak mangana mogao sprijeciti nastajanje karbamida, sto bi dovelo do nakupljanja amonijaka, odnosno amonijum-jona. Osim toga, mangan aktivira i neke metabolicke enzime. U organizmu ga ima oko 0,0001%. Bakar je jedan opd najvaznijih mikrometala. Najvise ga sadrze jetra, slezena i bubrezi. Njegov nedostatak sprjecava apsorpciju zeljeza u crijevima, sto za sobom povlaci mnoge posljedice. Mnogo enzimi i enzimski sistemi sadrze bakar, pa njegov manjak dovodi i do slabijeg djejstva tih enzima. U organizmu ga ima oko 0,0004%, sto je posebno vazno za obnovu elija. Jod je kaoer vazan mikroelement, posebno u odnosu na stitnjacu. Neophodan je za sintezu tiroksina, bez kojega se ne moze zamisliti normalan intenzitet metabolizma u elijama. Organizam ga ima u kolicinama od 0,00004%. Kobalt spada u vazne mikroelemente. Smatra se da sudjeluje u sintezi hemoglobina, bolje receno, u stvaranju strukture eritrocita. Izgleda da je ipak njegova najvaznija uloga u izgradnji vitmanina B12 (cianokobalmina), neobicno vaznog za diobu elija. Cink je sastavni dio mnogih enzima, npr. karboanhidraze, dehidrogenaze mlijecne kiseline, te nekih neptidaza. Molibden je takoer sastavni dio nekih enzima. Selen je jedan od mikroelemenata neophodnih za zivot ljudi, koji se mora unositi ishranom. Neophodan je za pravilan rad enzimskih sistema. Najvaznija njegova funkcija je stvaranje jakog antioksidansa. On stiti crvena krvna zrnca i elijske membrane. N Nekroza (necrosis) ­ Izumiranje elija ili tkiva u zivom organizmu. Lokalno izumiranje tkiva. Neuralgija (neuralgie) ­ Bol duz nekog nerva. Bol nerava. Pri neuralgiji funkcija oboljelog zvica nije oseteena.

O

Odijev sfinkter (Oddiev sphincter) ­ Sloj misinih vlakana koji obuhvaaju, u isto vrijeme, glavni zucni kanal i izvodni kanal gusterace pri prolazu kroz zid dvanaestopalacnog crijeva. Oligurija (oliguria) ­ Smanjeno lucenje i izlucivanje mokrae. Opstipacija (opstipatio) ­ Hronicni zatvor (Vidjeti: Konstipacija). P Patoloski, patologija - Grana medicine koja proucava promjene i poremeaje izazvane bolestima u organizmu. Pektoralan (pectoralis) ­ Grudni; npr. koji umiruje kasalj. Vidjeti takoer i: Ekspektorant. Peristaltika ­ Lagano skupljanje prstenastih misia nekog supljeg organa (jednjaka, zeluca, crijeva i sl.), i to tako da ovo skupljanje napreduje kao talas, od obliznjeg gornjeg ka udaljenom donjem kraju organa, cime se omoguava prenosenje sadrzaja. Normalan, uobilajen proces.

273 Pielitis (pielitis) ­ Zapaljenje bubrezne karlicice, jednostrano ili obostrano, akutno ili hronicno. Praeno je bolom u slabinskom predjelu, cestim mokrenjem, groznicom povraanjem. U mokrai se javljaju leukociti i eritrociti. Pneumonija (pneumonia) ­ Zapaljenje plua sa stvaranjem eksudata u alveolama. Prouzokovano klicama pneumonije, virusom gripa ili kojim drugim tipom bakterija ili virusa. Portna vena (vena portae) ­ Vena koja iza glave pankreasa nastaje spajanjem slezenske vene, gornje i donje crijevne vene i uliva se u jetru, s njene desne strane.Portna vena je dovodni funkcionalni krvni sud jetre. Ako zbog oboljenja jetre (ciroza, karcinom) poraste venski pritisak, tekuina transudira u limfu i cijedi se kroz vanjsku povrsinu jetrene kaspule direktno u trbusnu supljinu. Ako pritisak jos vise poraste, nakupljene tekine moze biti toliko u trbusnoj supljini da nastaje ascites (Vidjeti: Acsites) ­ slobodna tekuina u trbusnoj supljini. Prostatitis (prostatitis) ­ Zapaljenje prostate. Akutno i hronicno. Proteini ­ Bjelancevine. Osnovni sastojci hrane koji sadrze azot. Karakteristika svih zivih materija. Purgativ (purgativum) ­ Sredstvo za cisenje. Vidjeti takoer: Laksativ. R Rektum (rectum) ­ Donji, zavrsni dio debelog crijeva. Cmarno crijevo. Reminerealizant ­ Sredstva ili lijekovi koji ponovo ugrauju mineralne sastojke u tkiva i organe koji su ih prethodno izgubili. Rizom (Rhizoma) ­ Podzemna stabljika, podanak. Rubefijant (rubefacientia) ­ Sredstva, odnosno lijekovi, koja izazivaju crvenilo i blago zapaljenje koze. S Sedativ (sedativa) ­ Lijekovi ili sredstva koji sluze za umirenje psihicke i motorne prenadrazenosti. Upotrebljavaju se u lijecenju oboljenja s pojacanom nervnom razdrazljivosu. Sindrom (syndroma) ­ Grupa simptoma koji zajednicki oznacavaju neko patolosko stanje. Singerik ­ Onaj koji djeluje u istome smislu, koji dopunjuje jedan drugoga. Npr. lijekovi. Sinkopa (syncope) ­ Gubitak svijesti usljed prolaznog smanjenja krvotoka u mozgu, prouzrokovan zastojem srca ili padom arterijskog pritiska. Slezena (lien) ­ Trbusni organ, smjesten u gornjem dijelu trbusne duplje, s lijeve strane. Unutrasnjom stranom je u odnosu sa zelucem i lijevim bubregom. Spazam (spasmus) ­ Grcevita kontrakcijas misia. Izraz koji se najcese upotrebljava kda je rijec o glatkoj muskulaturi, u kojoj spazam traje duze. Spazmolitik ­ Sredstvo ili lijek koje otklanja grceve glatkih misia. Vidjeti takoer: Anitispazmodik. Species (species) ­ Caj. Smjesa usitnjenih ili neusitnjenih biljnih droga, kojoj mogu biti dodani i drugi lijekovi. Prema YU Pharmacopee III, oficijelni su: Species amarae, Species laxantes, Species urologicae. Stafilokoke ­ Vrsta bakterija koje se nalaze svuda. Ove bakteriju su jedan od najcesih uzroka cireva, gnojnica i drugih infekcija kod kojih se stvara gnoj.

274 Stenokardija (stenocardia) ­ Angina pektoris. Pektopralna angina, sindrom koji se sastoji iz slabijeg ili jaceg bola u predjelu grudne kosti i srca, koji obicno ide i u lijevu ruku, a nekad i vrat. Stomahik (stomahica) ­ Sredstva ili lijekovi za podsticanje funkcije zeluca ili sredstvo koje pojacava apetit. Streptokoke ­ Okruglaste bakterije koje koje se vezuju u lanac i izazivaju ozbiljne infekcije s gnojenjem. T Tinktura (tinctura) ­ Tekuina dobivena estrahiranjem biljnih ili zivotinjskih droga, odnosno njihovih aktivnih sastojaka u odgovarajuoj tekuini (voda, alkohol, eter, smjesa aklhola i etera i sl.). Alkoholna tinktura dobiva se ekstrakcijom droge, ili njenih sastojaka, pomou 30, 50 ili 75-postotnog alkohola. Droga se usitni i jedan dio prelije s 5 dijelova alkohola. Smjesta se ostavi na odgovarajue mjesto, uz cese mukanje tijekom 8 do 15 dana. Nakon toga sve se filtrira. Tinkture sluze za unutarnju primjenu u vidu kapi. Primjer dobivanja tinkture od lincure-Tinctura Gentanaceae: 20 grama sitno naribanog korijena lincure preliti sa 100 gr 50% alkohola. Dobro izmijesati pa promukati. Ostaviti na tamnome mjestu 10 dana, uz cese mukanje. Potom se filtrira i uzima 30-50 kapi, iskljucivo prije jela, najbolje pola do sat prije obroka. Toksican ­ Otrovan. Toksini ­ Otrovi. Otrovni proizvodi razmjene materija patogenih bakterija ili drugih oblika zivotinjskog ili biljnog svijeta Tonik (tonica) ­ Sredstvo za jacanje. U Uremija (uremia) ­ Trovanje ureom usljed njenog nagomilavanja u krvi. Najcese je uzrokovana nesposobnosu bubrega da eliminiraju raspadne produkte iz organizma, ali i iz drugih razloga, npr. insuficijencije jetre. Urtikarija (urticaria) ­ Koprivnjaca. Uglavnom alergijsko oboljenje u vidu nagle erupcije manjeg ili veeg broja utika. Javlja se kao psoljedica preosjetljivosti na razne elergene. V Vajlova bolest ­ Kod nas je rijetka, a izaziva je spiroheta Inada-Ido. Prenosi se s pacova, pa od nje najcese oboljevaju oni koji zbog svoje profesije mogu doi u blizinu gdje zive pacovi. To su rudari, radnici kanalizacije, ribari. Obicno se bolest dijeli u tri stadija: u prvom se javlja crvenilo ocnih kapaka s unutarnje strane, visoka temperatura i teska glavobolja. Ovaj stadij traje nekoliko dana. Drugi zapocinje zuticom i znacima osteenja bubrega. Mokraa je tamna, a smanjuje se i njena kolicina. Cesto se javlja i slabost srca i krvavljenje po kozi. Trei stadij je oporavak koji traje i do 40 dana. Vezikans (vesicantia) - Sredstva koja, stavljena na kozu, izazivaju stvaranje manjih ili veih mjehuria ispunjenih tecnosu (vezikule). Virusi ­ Posebna klasa infektivnih agenasa koji se razlikuju od ostalioh mikroorganizama prostijom hemijskom graom, submikroskopskom velicinom i odsustvom energetskih enzima. Takoer i najmanje bioloske strukture koje u sebi

275 nose genetske informacije potrebne za razmnozavanje. Organizam manji od bakterije, sposoban prouzrokovati razlicite infekcije ili zarazne bolesti. Z Zutica (Icerus) ­ Ako bjeonjace, koza i vidljive sluznice, jace ili slabije, pozute, ta se pojava naziva zutica. Bilirubin, pigmentska boja, sastojak zuci iz organizma, se najveim dijelom eliminira preko stolice ili mokraom. Bilirubin se normalno nalazi u kolicini od 6,8 do 20,5 mikro-mola na litar. Ako se poveava koncentracija bilirubina u krvi, zbog prodiranja iz zuci ili nekog nekog drugog razloga, pojavit e se zutica. Gdje je tkivo bogatije bjelancevinama, zutica se tu jace ispoljava, jer se na takvim mjestima bilirubin vise koncentrira. Kao tkiva bogata bjelancevinama ve su navedene bjeonjace, tvrdo i meko nepce i drugo, zbog cega su tu i javljaju prvi znaci zutice. Pojava zutice moze biti znak da je doslo do osteenja jetre. Meutim, to nije pravilo. Do pojave zutice moze doi i kod potpuno zdrave jetre, ako se na putu otjecanja zuci, nae neka prepreka. Ili ako doe do pojacane razgradnje crvenih krvnih zrnaca (eritrocita), kada jetra ne moze da preradi sav nastali bilirubin u vezani bilirubin. I tada se poveava koncentracija bilirubina u krvi, sto direktno vodi do pojave zutice. Moze se zakljuciti da postoje tri tipa zutice: zbog osteenja jetre, prepreka na putu otjecanja zuci i zbog pojacane razgradnje eritrocita, a zovu se: -zutica hemolizna -zutica hepato-celularna, i -zutica opstrukciona. Biljna sredstva opisana ovdje, a koja se primjenjuju kod zutice su: pirevina, zutika, razlicak, vjerovilj, ruzmarin, cikorija,dimnjaca, kurkuma, ocajnica, sapunjaca i neven. Nekoliko recepata. breza (pupoljci) zutika (kora ili list) pelin (herba, tj. gornji dio biljke u cvatu) Uzeti 60 gr breze i po 20 gr zutike i pelina, te dobro izmijesati. Polovinu kolicine preliti s 1,5 litar vode i polahko kuhati dok ne ispari polovica. Procijediti i piti 3 solje dnevno. II Pirevina Kicica Ocajnica Pirevine 60 gr, po 20 gr kicice i ocajnice pomijesati i pripremiti i piti kao kod prethodnog recepta. III Korijen maslacka Korijen cikorije Pirevina. Napraviti mjesavinu od jednakih dijelova. Ostalo kao naprijed. Zutica hemolizna (Icterus haemolyticus) ­ Crvena krvna zrnca normalno zive u krvi oko 120 dana, a zatim nastupa razgradnja, odnosno hemoliza. Ako je razgradnja crvenih krvnih zrnaca poveana iznad ove normale, elije jetre nee bitio u stanju da sav bilirubin, koji nastaje kod razgradnje, prevedu u vezani, pa dolazi do poveanja koncentracije bilirubina u krvi, sto e, s druge strane, izazvati slabiju ili jacu zuticu. Zbog poveane koncentracije bilirubina u krvi, a isto tako i zuci, moze doi do talozenja bilirubina u vidu zucnih kamenaca u zucnoj kesici (Vidjeti: Holelitijaza).

276 Mnogi faktori mogu utjecati na poveanu razgradnju crvenih krvnih zrnaca, a potjecu ili iz vanjske sredine ili zbog nekog poremeaja u organizmu. Ovaj tip zutice, nastao zbog pojacane hemolize crvenih krvnih zrnaca, naziva se hemolizna zutica. Zutica hepatocelularna (Icterus hepatocellularis) ­ elije jetre stvaraju zuc, oko litar u toku 24 sata. Ukoliko elije jetre obole, ili se smanji njihov broj iz razlicitih razloga (oboljenja jetre, hepatitisi, ciroze), nisu vise u stanju promijeniti bilirubin koji nastaje pri hemolizi crvenih krvnih zrnaca. U elijama jetre bilirubin se vezuje za glikoronsku kiselinu i tako nastaje vezani bilirubin. To je razlog za poveanje koncentracije bilirubina u krvi. Osim toga, i vezani bilirubin nastao u jetri, odnosno elijama jetre,, ne prrlazi u zucne kanale i kapilare, ve uzima pravac prema krvotoku. Ovaj zastoj zuci se naziva holestaza (Vidjeti: Holagoga). Zuc se, dakle ne izliva u dvanaestopalacno crijevo, zbog cega stolica gubi normalnu boju i postaje bijela. Ovaj oblik zutice naziva se hapatocelularna zutica. Biljna sredstva koja sluze protiv ove zutice, a opisana u ovome radu, vidjeti u: Holagoga i Holeretika, Hepatitis i Ciroza jetre. Zutica opstrukciona (Icterus opstructionem) ­ U jetri se stvara zuc koja se prikuplja u kapilarima, te zucnim kanalima jetre, da bi se na kraju nasla u veem kanalu koji se zove glavni kanal (Ductus hepaticus communis). Ovim kanalom zuc ide direktno u dvanaestopalacno crijevo, preko glavnog zucnog kanala (Ductusholedohus) ili zucnu kesdicu preko kanala zucne kesice (Ductus citikus). Ukoliko su se u zucnoj kesici formirali zucni kamenci (Vidjeti: Holelitijaza), oni se mogu pokrenuti i zacepiti ili kanal zucne kesice ili glavni zucni kanal. Ukoliko doe do zacepljenja glavnog zucnpg kanala, nastala je prepreka na putu otjecanja zuci u dvanaestopalacno crijevo. Prpreka moze nastati i iz drugih razloga, a ne samo zbog zucnih kamenaca, kao npr. zbog otecenih limfnih zlijezda, ili raka glave gusterace, kroz koju prolazi zavrsni dio glavnog zucnog kanal, i sl. Jetra sasvim normalno stvara i luci zuc, koja se kree sve do nastale prepreke. Posto ne je ne moze savladati, zuc se nakuplja iza nje. Tako pocinje rasti pritisak zuci u svim kanalima, pa i u samoj jetri. Kapilari i sitniji zucni kanali pocinju pucati i zuc se izlijeva u krv, odnosno prelazi u krv, dakle u krv prelaze svi sastojci zuci. Bilirubin daje karakteristicnu boju za zuticu, zucne soli izazivaju dugotrajan i neugodan svrab, a zbog njihovog nedostatka u dvanesniku, dolazi do slabog varenja i apsorpcije masti i u mastima topivih vitamina. Kako se zuc ne izlijeva u dvanaesnik, stolica postaje potpuno bijela, a mokraa tamnozuta. Ovaj vid zutice naziva se opstrukcionom. W Wilsonova bolest ili hepatolentikulka degeneracija ­ Kod Wilsonove bolesti uzrok je pretjerano talozenje bakra u jetri i nekim strukturama mozga. Oko roznjace oba oka stvara se zelenkastomrk prsten (Kajzer-Flajserov prsten), sto potvruje bolest.. Ova bolest je nasljedna i za muske i za zenske potomke. Javlja se rano, izmeu 10. i 25. godine. Zapocinje kod djece zaraznom zuticom, koja se nikada ne izlijeci, ve postepeno pree u cirozu. Zbog talozenja bakra u mozgu, dolazi do nervnih poremeaja, koji se manifestiraju kao ukocenost misia, sto onemoguava stajanje i hodanje. U hronicnom slucaju pojavljuje se tremor ili podrhtavanje, govor je otezan, inteligencija sacuvana, a tek kasnije dolazi do propadanja licnosti. U ovakvim slucajevima prognoza bolesti je vrlo losa.

277

NACINI PRIPREME BILJAKA I DOZIRANJE

Kada je to mogue, najbolje je pripremati infuze i dekokte od svjezih biljaka, jer su tada mnogo aktivniji. Ima, meutim, droga koje ne treba upotrebljavati u svjezem stanju. Kod svake takve biljke, koja je ovdje opisana, to je i naznaceno. Kao doze se upotrebljavaju ili kolicina koja stane u cajnu, odnosno kafenu kasiku, ili u supenu kasiku. Cajna kasika odgovara otprilike 5 grama droge, dok supena kasika odgovara otprilike 10 grama. Sve kolicine koje su ovdje navedene odnose se na odrasle osobe. 1/6 takve doze moze se dati djeci od 1 do 3 godine, 1/4 do 1/3 doze daje se djeci od 3 do 7 godina, 1/3 do 1/2 doze daje se djeci od 7 do 12 godina, i 1/3 doze omladini od 13 do 20 godina. Bilo o kakvome preparatu da se radi, a koji se uzima prije jela, najbolje ga je konzumirati nezaslaeno. Ako se treba sladiti, onda je najbolje to uciniti medom. Kada su u pitanju oboljenja jetre, najbolji je med od ruzmarina. Ponekad med potpuno promijeni boju i okus preprata. U tom slucaju bolje je zasladiti nekim sirupom ili seerom. Aromaticne biljke, kao sto su nana, melisa, kamilica, nikada ne treba kuhati. Dovoljno je drogu preliti kljucalom vodom i poklopiti. Nakon 5 do 10 minuta, ili kako je navedeno, potrebno je infuz procijediti, pustiti da se malo ohladi i onda zasladiti medom. Med se ne smije dodavati vruim cajevima, jer tada gubi svoje ljekovite osobine, ili ih gubi u veoj mjeri. Ako se radi o drogi dobijenoj iz korijena, kore i slicno, treba je kuhati 5 do 10 miuta, ili kako je navedeno. Solja ovdje uvijek oznacava kolicinu od 2 decilira.

PRILOG GRANICE NORMALNIH VRIJEDNOSTI U BIOLOSKOM MATERIJALU

278 Granice normalnih vrijednosti date su u SI-sistemu (System International d*Unites). Primjena Si-sistema obavezna je na bazi zakonskih propisa. Granicne ili normalne vrijednosti zavise od mnogih faktora: pola, starosti, tjelesne tezine, metoda, laboratorijske tehnike i sl. Imajui to u vidu, vrijednosti date u ovom tekstu oznacavaju one vrijednosti iz strucne i naucne literature i drugih navedenih cinilaca koje se mogu svrstati unutar dijapazona ,,granicne", ukljucujui i krajnje vrijednosti. Prema tome, te vrijednosti su orijentacione. Uporedo sa zakonski obaveznim jedinicama SI-sistema navedene su i stare, dosadasnje jedinice radi orijentacije. Ove jedinice navedene su u zagradi ( ). U ovom prilogu: K- krv P- plazma, krvna S- serum Lf- liquor, cerebrospinalna ecnost U ­ urin dU ­ dnevni urin, dnevna kolicina mokrae F ­ feces, stolica, izmet DF ­ dnevni feces, dnevna kolicina stolice, izmeta µ ­ mikro m- mili l- litar n ­ nano Primjer: glukoza (KPS): 4,16 -5,25 mmol/l znaci da su granicne vrijednosti za glukozu u krvi, plazmi i serumu 4,16 ­ 5,27 mmol/l u SI-sistemu, odnosno (75-95) mg% u dosadasnjem.

__________________________________________________________________ dosadasnji sistem kompomenta granicne vrijednosti __________________________________________________________________ Aceton (K) Albumini (P,S) 52-344 umol/l 551-739 umol/l (0,30-2,0) mg% (3,80-5,1) g/100 ml

279 Amonijak (P,S) 29,4-47 umol/l Bakar (P,S) 13,4-21,1 umol/l Buklilirbin ukupni 8,5-16,9 umol/l - Direktni 0,9-4,3 umol/l Bjelancevine (S) - ukupne 67-75 g/l Bikarbonati (K) 24,3-28,3 mmol/l Cink (K) 90-101 umol/l Fibrinogen (P) 8,8-9,7 umol/l Gamaglobulini (S) 9-12 g/l Fofolipidi (P,S) 2,52-2,91 mmol/l Fosfot (ukupni,K) 10,7-12,3 mmol/l Gulukoza (K,P,S) 4,16-5,27 mmol/l Glukoza (dU) 0,11-0,44 mmoll Hemoglobin ­ Hb/4(K) 9,43-10,12 mmol/l Hemoglobin-Hb/4 19,24-22,09mmol/l (srednje konc.hemoglobina u eritrocitima) Hloridi (P,S) 101-103 mmol/l Hloridi (dU) 169-178 mmol/l Holesterol(P,S) - ukupni 5,17-6,47 mmol/l - slobodni priblizno 30% ukupnog - Esterifikovani priblizno 70% ukupnog Jod (K-neorganski) 7,9-20,5 nmol/l Jod (K-vezan za proteine) 315-441 nmol/l Kalcij (P,S) 2,05-2,90 mmol/l Kalij (S) 4,09-4,73 mmol/l Kalij (dU) 6,0-8,0 mmol Klirens ­ Inulin 1,7-2,0 ml/s Klirens ­ PAH (para-aminohipurna kisel.) 10,2-12,0 ml/s Klirens ­ urea 1,0-1,7 ml/s Klirens ­ kreatinin 1,3-2,8 ml/s Lipidi (ukupni P,S) 3,0-11,0 g/l Lipopretini (S) 1,3-7,3 g/l Magnezij(P,S) 0,78-0,91 mmol/l Magenzij (dU) 1,69-12,3 mmol Masne kiseline(P,S) - slobodne masne kiseline 0,50-0,57 mmol/l - ukupne masne kiseline 11,0-12,4 mmol/l Natrij (P,S,Lf) 137,9-138,8 mmol/l Narij (dU) 174-222 mmol Trigliceridi (P,S) 0,85-1,37 mmol/l Trigliceridi (P,S )kod zena za oko 20% nize vrijednosti Urea (P,S) 3,7-5,8 mmol/l Urea (dU) 333-416 mmol Urobilinogen (dU) 0,8-4,2 umol Urobilinogen (dF) 135-254 umol Zeljezo (P,S) - muski 10,7-26,9 umol/l (50-80) ug/100 ml (85-134) ug/100 ml (0,50-0,99) mg/100 ml (0,05-0,25) mg/100 ml (6,7-7,5) mg/100 ml (24,3-28,3) mval/l (590-660) ugl/100 ml (300-330)mg/100 ml (0,9-1,2)g/100 ml (200-220) mg/100 ml (33-38) mg/100 ml (75-95) mg/100 ml (20-80) mg (15,2-16,3) g/100 ml (31,0-35,6) g/100 ml (358-365) mg/100 ml (6,0-6,3) g (200-250) mg/100 ml

(0,10-0,26) ug/100 ml (4,0-5,6) ugl/100 ml (8,2-11,6) mg/100 ml (16,0-18,5) mg/100 ml (2,4-3,1) g (100-120) ml/min (610-720) ml/min (60-100) ml/min (80-170) ml/min (300-1100) mg/100 ml (130-730) mg/100 ml (1,9-2,2) mg/100 ml (41-300) mg (14-16) mg/100 ml (310-350) mg/100 ml (317-319) mg/100 ml (4,0-5,1) g (74-120) mg/100 ml (23-35) mg/100 ml (20-25) g (0,5-25) mg (80-150) mg (60-150) ug/100 ml

280 - zene Enzimi: SGPT (AlaAT) SGOT(AsAT) GLDH(vidjeti: enzimi) VGT(vidjeti: enzimi) Alkal.fosfataza (S) Holinesteraza (S) ICDH (S)(vidjeti: enizmi) 9,0-23,3 umol/l do 483 nkat/l do 400 nkat/l do 67 nkat/l 100-466 nkat/l 0,47-1,8 ukat/l 31-63 ukat/l do 117 nkat/l (50-130) ug/100 ml do 29mU/ml do 24 mU/ml do 4 mU/ml 6-28 mU/ml 28-132mU/ml 1900-3800 mU/ml do 7 mU/ml

OPA OBJASNJENJA Anatomski, botanicki, farmaceutski, fizioloski i medicinski termini

Abdomen ­ Dio trupa izmeu grudnog kosa i karlice. Trbuh. Trbusna duplja. Apsorpcija ­ Upijanje supstancija u tijelo kroz kozu ili mukozne membrane. Aerofagija (aerophagia) ­ Pojacano gutanje zraka. Javlja se kod nervoznih osoba (psihopata), u slucaju oboljenja jednjaka i zeluca, kao i pri zucnim i bubreznim napadima-kolikama. Afrodizijak ­ Sredstvo koje se upotrebljava s ciljem podsticanja i poveanja spolnih prohtjeva, a time i sposobnost spolnoga cina. Suprotno od anafrodizijak. Akutan ­ Bolesna pojava koja se naglo javlja i brzo protice. Suprotno od hronican (vidjeti taj termin). AIDS (Acquired Immuno Deficiency Syndrome) ­ Sindrom imunog sistema prouzrokovan HIV virusom (Vidjeti: HIV) koji slabi imuni sistem razaranjem T4, koji podstice limfocite. Albuminurija ­ Prisustvo albumina u mokrai. Alkoholat ­ Tekuina dobijena destilacijom alkohola s jednom ili vise biljaka. Alkoholatura ­ Tekuina dobijena mijesanjem jednakih dijelova alkohola i svjeze biljke. Nakon sto odstoji izvjesno vrijeme, dobivena tekuina se odlije i filtrira.

281 Alkoholna tinktura ­ Tinktura dobijena iz dijela droge (osusena biljka) i 5 dijelova alkohola razlicite koncentracije: 50% ili 75%. Alergija ­ Preosjetljivost zbog izlaganja pojedinim antigenima (alergenima) zbog cega dolazi do porasta osjetljivosti na taj antigen, a zatim kod ponovne ekspozicije javljaju se stetne, imunoloske senzacije. Amara (Amarum) - Gorka, ljekovita sredstva, najcese biljnog porijekla (Vidjeti: Specijalni dio). Amenoreja (Amenoerhea) ­ Nedostatak ili nestanak krvavljenja. Analan (Cmarni)- U vezi s anusom, kojim se zavrsava debelo crijevo (cmarno crijevo, rektum). Analeptik (Analeptica) ­ Sredstvo, stimulator centralnog nervnog sistema. Analgetik (Analgetica) ­ Agens koji umanjuje bol, a da pri tome ne dolazi do gubitka svijesti. Anemija (Anaemia) ­ Nizak sadrzaj crvenih krvnih zrnaca s klinickim simptomima kao sto su skraen dah, letargija i ubrzan rad srca. Angioholit ­ Upala zucnih puteva. Anorektik (Anorectic) ­ Agens koji smanjuje apetit. Antelmintik (Anthelmintica) ­ Agens koji izgoni ili unistava intestinalne crve. Antidot (Antidotum) ­ Protuotrov. Sredstvo, odnosno lijek protiv djejstva nekog otrova. Antibaktericid ­ Sredstvo ili supstancija koje unistava ili sprjecava rast bakterija. Antiflogistici ­ Sredstva ili lijekovi koja smanjuju upalnu reakciju, pa suzbijaju ili otklanjaju znakove i simptome upale.(Vidjeti: Antiinflamatorija). Antigen ­ Supstancija koja moze izazvati stvaranje antitijela, kada se pojavi u tijelu (Vidjeti: Specijalni dio ­ antigen). Antikoagulant (Anticoagulancia) ­ Sredstvo koje sprjecava zgrusavanje krvi. Antiemetik (Antiemetica) ­ Sredstvo koje sprjecava povraanje. Antiinflamatorija (Antiinflamatoria)) ­ Sredstvo koje smanjuje ili ublazava upalne procese, djelujui na tjelesne mehanizme bez direktnog ucesa na uzrok upale, npr. Aspirin. Antimikrobik (Antimicrobic) ­ Sredstva koja sluze za unistavanje mikroba, sprjecavaju njihovo umnozavanje ili rast.

282

Antimitohik-Citostatica ­ Sredstva koja osteuju metabolizam elije.

Antioksidant ­ ,,Hvatac slobodnih radikala", sredstvo za njihovo unistavanje.

Antipiretik ­ Lijek koji snizuju povisenu tjelesnu temperaturu. Antispazmodik (Antispazmodica) ­ Sredstva, odnosno lijekovi, koji ublazavaju ili suzbijaju grceve crijeva, zucnih i mokranih putova, krvnih sudova), kao i grceve misia. Antitijelo ­ Molekula imunoglobulina izazvana kao odgovor na pojavu antigena, koja zatim sa antigenom, stupa u interakciju. Antitusiv (Antitussica) ­ Sredstvo za suzbijanje kaslja. Anus ­ Cmar. Izlaz, zavrsetak digestivnog trakta. Aritmogenik (Arrhythmogenic) ­ Sredstvo ili olijek protiv nepravilnog srcanog ritma Arterija jetre (Arteria hepatica) ­ Jetrena arterija namijenjena jetri. Arterioskleroza (Arteriosklerosis) ­ Ateroskle roza, zajednicki pojam za grupu oboljenja u kojima postoji zadebljanje arterijskog zida, kao i gubljenje njegove elasticnosti. Artralgija (Arthralgia) ­ Bol u zglobu. Artritis (Arthritis) ­ Zapaljenje zglobova. Ascistes ­ Nakupljanje slobodne tekuine u trbusnoj supljini (Vidjeti isto u: Specijalni dio). Asimilacija ­ U biologiji skup procesa u kojima organizam izgrauje organske supstance iz neorganskih. Astenija (Asthenia) ­ Opa slabost organizma koja nastaje zbog raznih akutnih ili hronicnih uzroka. Astringent (Astringencia) ­ Sredstvo koje steze tkiva, smanjujui sekrecije. Lijeci rane sprjecavajui upale (kod hemoragija, diareja, rana, leukoreja i sl.). Atonija (Atonia) ­ Smanjen tonus misia i drugih kontraktilnih organa. Autoimuna bolest ­ Imuni odgovor organizma usmjeren protiv tkiva unutar vlastitog organizma (Vidjeti: Specijalni dio ­ Autoimuni hepatitis). B

283

Bakteriostatik - Sredstvo koje sprjecava umnozavanje bakterija. Biliarna diskinezija ­ Nesposobnost lucenja zuci. Bilirubin ­ Zucna boja. U prvom redu sastojak zuci koji nastaje od ostarjelih eritrocita krvi (Vidjeti: Specijalni dio ­ Bilirubin). Bilirubinurija ­ Prisustvo bilirubina u urinu. Biopsija jetre ­ Ako postoji sumnja da se radi o ozbiljnijem problemu kao sto je steatohepatitis uz znatno povisene jetrene enzime, lijecnik e preprouciti biopsiju jetre. Ta je metoda invazivna jer se tankom iglom uzme komadi jetrenog tkiva (parenhima) i analizira pod mikroskopom kako bi se utvrdio uzrok povisenih enzima. Bronhitis (Bronchitis) ­ Zapaljenje sluznice bronhija. C Cerebralan ­ Odnosi se na mozak. Chole (gr.) ­ Zuc. Ciroza jetre (Cirhosis hepatis) ­ Oboljenje jetre koje se karakterizira gubitkom normalne mikroskopske lobularne strukture (Vidjeti: Specijalni dio ­ Ciroza jetre). Cistitis (Cystitis) ­ Cista, mjehur, besika, kesica. Patoloski: Upala ciste, mjehura. Citostatik: Antimitotik - Lijek ili sredstvo koji zaustavlja rast ili unistava stanice raka. Crohn-ova bolest ­ Hronicno, upalno oboljenje gatsrointestinalnog sistema. D Dekokt (Decoctum) ­ Ukuhak. Vodeni ekstrakt droge koji se dobiva na taj nacin da se droga kuha 1/2 do 1 sata. Nakon toga tecnost se procijedi i dopuni prokuhanom vrelom vodom. Demulcent (Demulcentia) ­ Agens koji ublazava i olaksava iritacije, posebno mukoznih membrana. Detoksikacija ­ Proces cisenja ili uklanjanja otrovne materije iz organizma. Diabetes mellitus ­ Bolest koja se manifestira porastom sadrzaja glukoze u krvi zbog nedostatka ili neefikasnosti inzulina. Diatoretik ­ Sredstvo za znojenje Diareja (Diarrhoea) ­ Proliv. Pojava cestih, vise ili manje tecnih stolica.

284 Digestija (Digestio) ­ Proces probave hrane u kojem hranljive materije, prolaskom kroz digestivni (probavni) trakt (sistem) podlijezu nizu mehanickih, fizikalnohemijskih i hemijskih promjena u cilju prelaska u materije koje se mogu repsorbirati u krv i iskoristiti (Vidjeti: Uvod ­ Probava hrane). Dismenoreja (Dysmenorrhoea, Algomenorrhoea) - pojam koji oznacuje grcevite bolove u trbuhu i krizima. Dispepsija (Dyspepsia) ­ Poremeaj probave hrane, losa probava izazvana razlicitim uzrocima. Diskinezija (Dyskinesia billiaris) ­ Poremeaj praznjenja zucne kesice u dvanaestopalacno crijevo zbog lose funkcije Odijevog misia (Vidjeti taj termin, kao i Specijalni dio-Diskinezija). Dispepsija - Hronicni funkcionalni poremeaj gornjeg probavnog trakta. Diuretik (Diuretica) ­ Sredstva, odnosno lijekovi, koji poveavaju kolicinu izlucene mokrae. Dizenterija (Dysenteria) ­ Srdobolja. Crijevno oboljenje udruzeno s proljevima cesto sluzavim, ponekad i krvavim. Javljaju se i trbusni grcevi. Droga ­ Osuseni ili sirovi dijelovi biljke koji sluze kao lijek, ili za spravljanje lijekova. Droga u uzem smislu predstavlja toksicnu susptancu koja izaziva prolaznu izmjenu raspolozenja ili svijesti, s ciljem da se suzbije neprijatno stanje, a eventualno postigne prijatno. Dvanaestopalacno crijevo (Duodenum) ­ Prvi dio tankog crijeva koji pocinje neposredno iza zeluca. U ovo crijevo se izlivaju zuc i sokovi gusterace. E

Edem (Oedema) ­ Otok prouzrokovan pretjeranim nakupljanjem serozne tecnosti u tkivu. Ekspektorant (Expektorantia) ­ Sredstvo koje poveava lucenje sluzi u dusniku i dusnicima i cini je tecnijom, cime pomaze njeno iskasljavanje. Emenagoga (Emmenagoga) ­ Sredstvo koje izaziva menstruaciju ili regulira njeno nastajanje. Emetik (Emetica) ­ Sredstvo za izazivanje povraanja. Emolijencija (Emollientia) ­ Sredstva za razmeksavanje povrsinskog dijela koze, npr. sapuni, masti, glicerol i sl. Endokrina zlijezda ­ Zlijezda sa unutarnjim lijecenjem koja svoje proizvode, odnosno hormone, ubacuje direktno u krv, limfu ili nervni sistem, jer nema izvodnih kanala.

285

Encelopatija (Encephalophatia) ­ Svako degenerativno oboljenje mozga. Enterokolitis (Enterocolitis) ­ Istovremeno zapaljenje tankog i debelog crijeva. Enzimi (Enzymes) ­ Fermenti (Vidjeti: Specijalni dio). F Febrifug ­ Antipiretik, agens protiv temperature. Fagocitoza ­ Osobina izvjesnih elija (fagocita) da u svoju citoplazmu uvuku strane cestice (npr. Bakterije) i uniste ih svarivanjem. Smatra se da ovo svarivanje pomazu intracelularni enzimi fagocita (Vidjeti Specijalni dio: Kupfferove elije). Flatulencija (Flatulentia) ­ Nadimanje crijeva i zeluca zrakom ili gasovima, izazvano hranom koja sadrzi mnogo celuloze i skroba, ali i poremeajima u organima za probavu, usljed cega nastupa cesta pojava vjetrova (Vidjeti i: Kariminativi). Flora ­ Biljni svijet neke oblasti. Meutim, u fiziologiji, odnosno bakteriologiji, pod florom se podrazumijeva skup svih bakterija koje se nalaze na nekom mjestu. Kao primjer moze se uzeti flora crijeva, usta, itd. Bakterijska flora moze biti normalna, ali i patoloski izmijenjena. G Galaktagoga (Galactagoga) ­ Sredstva koja podsticu lucenje mlijeka. Galenski (Galenica) ­ Galenski preparati, lijekovi koje apotekar moze spraviti u apoteci od droge i hemikalija, mijesanjem, rastvaranjem i astrahiranjem. Gastralgija (Gastralgia) ­ Bol izazvana zelucanom kolikom. Gastritis (Gastritis) ­ Zapaljenje sluznice tkiva koja oblazu zeludac, odnosno zapaljenje zeluca, koje moze biti prouzrokovano hranom, alkoholom, otrovima. Gastrointestinalni trakt ­ Organi za probavu koji se prostiru od zeluca (Gaster), preko tankog i debelog crijeva do anusa (Intestinum-crijeva, utroba). Genetika ­ Nauka o nasljeivanju. Glikogen, glukogen ­ Kompleksni ugljikohidrat, oblik seera koji se skladisti u jetri i cuva spreman za oslobaanje i korisenje u drugim dijelovima tijela. Glikogeneza, glukogeneza ­ Pretvaranje glukoze u glukogen. Glikozurija, glukozurija ­ Seer, odnosno glukoza u urinu. Ova se pojava cesto sree kod seerne bolesti-diabetesa. Glomerulonefritis ­ Zapaljenje bubrega, vrsta nefritisa.

286

Glikozid, glukozid ­ Molekula koja kod hidrolize daje najmanje jedan prosti seer i komponentu koja nema nikakvu molekulu seera. Gusteraca (Pankreas) ­ Zlijezda trbusne duplje koja se nalazi iza zeluca. Njen izvodni kanal ulijeva se u dvanaestopalacno crijevo. H Hematopoeza (Haematopoesis) ­ Stvaranje elijskih elemenata krvi. Organi u kojima se stvaraju elije krvi nazivaju se hematopoezni organi, npr. jetra. Hematurija (Haematuria) ­ Pojava, odnosno prisustvo krvi u mokrai. Hemofilija (Haemophilia) ­ Nasljedno oboljenje u kojem postoji neodgovarajue, otezano zgrusavanje krvi. Neofilicari su bez izuzetka muskarci. Hemoglobin (Haemoglobinum) ­ Crveni pigmenti u krvi kicmenjaka koji vezuju kisik kod disanja i stvaraju oksihemoglobin, pri cemu se kisik vezuje za zeljezo iz hemoglobina. Hemohromatoza (Haemochromatosis) ­ Vidjeti: Specijalni dio ­ Hemohromatoza. Hemoliza (Haemolysis) ­ Razgradnja, odnosno unistavanje crvenih krvnih zrnaca i oslobaanje hemoglobina iz eritrocita, te njegovo prisustvo u krvoj plazmi. Ako hemoglobin napusta eritrocit pri kraju njegova zivota, to je fizioloska hemoliza koja nije praena poremeajima, za razliku od patoloske hemolize. Hemoptizija (Haemoptysis) ­ Iskasljavanje manjih kolicina krvi koja potjece iz disajnih putova. Hemoragija (Haemorragia) ­ Istjecanje krvi iz krvnih sudova. Krvavljenje, krvoliptanje. Moze biti spoljna ili unutarnja. Hemostatik (Haemostatica) ­ Sredstvo ili lijek koji zaustavlja krvavljenje. Hepar ­ Jetra. Hepatalgija (Hepatalgia) ­ Bol u jetri. Hepaticka koma (Coma hepaticum) ­ Stanje potpunog gubitka svijesti, izmeu ostalog i zbog teskog oboljenja jetre. (Vidjeti: Specijalni dio ­ Hepaticka koma). Hepaticno (Hepaticus) ­ Odnosi se na jetru. Hepatoholangitis ­ Zapaljenje jetre i njenih kanala. Hepatitisi - Zapaljenja jetre (Vidjeti: Specijalni dio ­ Hepatitisi). Hepatocit ­ elija jetre.

287

Hepatogram ­ Uobicajeni izraz za skup klinicko-hemijskih analiza za funkcionalno ispitivanje jetre. Hepatolentikulska degeneracija ­ Vidjeti: Specijalni dio ­ Willsonova bolest. Hepatologija ­ Dio medicine koji se bavi izucavanjem jetre. Hepatomegalija (Haepatomegalia) ­ Uveanje jetre. Hepatopatija (Hepatopathis) ­ Zajednicko ime za sve bolesti jetre. Hepatoragija (Haepatorrhagia) ­ Krvavljenje iz jetre. Hepatotoksin ­ Koji djeluje toksicno, otrovno na elije jetre. Hidrops ­ Vodena bolest. Nakupljanje transudata u trbusnoj duplji usljed poremeaja krvotoka kod teskih srcanih mana. Takoer, stanje zucne kesice poslije zapusenja izvodnog kanala (Vidjeti: Specijalni dio ­ Ascites). Hiperemija (Hyperemia) ­ Poveano protjecanje krvi uz diletaciju malih krvnih zila, npr. kod upale. Hiperglikemija (Hyperglycaemia) ­ Patolosko stanje visoke koncentracije glukoze u krvi, npr. za vrijeme seerne bolesti-diabetesa (Vidjeti: Diabetes mellitus). Hipertenzija (Hypertensio) ­ Stalno povisenje arterijalnog krvnog pritiska. Hipoglikemija (Hypoglycaemia) ­ Smanjenje koncentracije glukoze u krvi. Moze dovesti do hipoglikemijskog soka. Hipokalijemija (Hypocalemia) ­ Snizen sadrzaj kalija u krvi. Hipotenzija (Hypotensio) ­ Nizak, snizen krvni pritisak. HIV ­ Human Immunodeficiency Virus ­ Virus koji izaziva AIDS (SIDA). Holagoga (Cholagoga) ­ Supstancija koja pobuuje kontrakcije zucne kesice; sredstva ili lijekovi koji koji pojacavaju ili olaksavaju otjecanje zuci u dvanaestopalacno crijevo (Vidjeti: Specijalni dio ­Holagoga). Holangiografija (Cholangiographia) ­ Rentgensko snimanje velikih zucnih kanala. Holangiohepatitis (Cholangiohepatitis) ­ Istodobno zapaljenje zucnih putova, narocito unutar jetre, i jetre. Holangiolitis (Cholangiolitis) ­ Zapaljenje sitnih zucnih kanalia (holangiola) u tkivu jetre. Holangitis (Cholangitis) ­ Zapaljenje zucnih putova.

288

Holecistitis (Cholecystitis) ­ Zapaljenje zucne kesice (Vidjeti: Specijalni dio ­ Holecistitisi). Holecistokinetici ­ Koji izazivaju kontrakcije zucne kesice. Holedus ­ Glavni izvodni kanal zuci, zucovod. Holelitijaza ­ Kamen u zucnoj kesici, stvaranje konkremenata u zucnoj kesici. Holeretici (Choleretica) ­ Sredstva ili lijekovi koji pobuuju stvaranje zuci u jetri (Vidjeti: Specijalni dio ­ Holeretici). Holestaza ­ Smetnja ili potpuni prekid otjecanja zuci. Holesterol (Cholesterol) ­ U fizikalnom smislu mastima slicno jedinjenje (Vidi: Specijalni dio ­ Holesterol). Hormoni ­ Hemijska jedinjenja koja stvaraju neke zlijezde i luce ih u krv ili limfu. Hormoni utjecu na funkcije ostalih organa ili elija (Vidjeti: Inzulin). Hronican ­ Koji dugo traje, koji se sporo razvija ili ima usporen tok. Suprotno od akutan. I Ikterus (Icterus) ­ Zutica (Vidjeti: Specijalni dio ­ Zutica). Ileum ­ Donjio dio tankog crijeva. Zavrsava se ulaskom u debelo crijevo. Infuz (Infuzum) ­ To su oparci ili svjeze tekue vodene iscrpine biljnih droga njeznije strukture, kao sto su cvijet, list ili herba. Ovakav pripravak obicno nazivamo: caj od nane, caj od kamilice...Infuz je otopina nastala akcijom vode, u kljucalom stanju, na biljku. Prakticki: u kljucalu vodu, poklopljenu, stavlja se biljka (cvijet, list). Trajanje infuzije je izmeu 5 i 15 minuta.

Inhibicija ­ Sprijecavanje, zaustavljanje, kocenje neke radnje, pojave, refleksa ili procesa razdrazenja u nervnom sistemu. Insomnija (Insomnia) ­ Nesanica. Stanje nemogunosti spavanja iz razloga nastalih u organizmu. Insuficijencija (Insufficientia ) ­ Nesposobnost obavljanja neke radnje ili uloge. Stanje neadekvatnosti, nedovoljnosti za izvjesnu datu funkciju. Nedovoljna snaga (Vidjeti: Specijalni dio ­ Insuficijencija jetre). Interferon - Prirodni protein kojeg proizvode stanice imunoloskog sustava veine kicmenjaka kao odgovor na stimuliranje stranih tvari kao sto su virusi, paraziti, tumorske stanice.

289

Intoksikacija (Intoxicatio) ­ Trovanje. Stanje zivog organizma prouzrokovano djelovanjem otrova. Bolesti izazvana djelovanjem otrova, droga (u uzem smislu) i sl. Na organima (Vidjeti i: Detoksikacija). Inzulin - Hormon koji direktno u krv luci beta stanice Langerhansovih otoka pankreasa, odnosno gusterace. Jedan je od najvaznijih hormona u organizmu, cija je funkcija prvenstveno u metabolizmu ugljikohidarata, a zatim masti i bjelancevina (Za ostale detalje vidjeti: Specijalni dio ­ Inzulin i Masna infiltracija).

K

Karcinom jetre (Carcinoma hepatis) ­ Vidjeti u: Specijalni dio, Karcinom jetre. Karminativ (Carminativa) ­ Lijekovi koji olaksavaju ispustanje gasova iz crijeva, bilo da opustaju spazam crijeva ili podsticu crijevnu peristaltiku. Upotrebljavaju se u slucajevima meteorizma (vidjeti: Meteorizam). Kolibacil ­ Bacil u debelom crijevu. Izaziva teska oboljenja mokranih organa, zucnih puteva, slijepog crijeva itd. Kolika (Colica) ­ Bolni grc koji se najcese javlja kod oboljenja cjevastih organa. Naprimjer, colica billiaris je napad grcevitih bolova u predjelu zucne kesice, najcese zbog prisustva zucnih kamenaca u zucnim kanalima (Vidjeti: Specijalni dioHolelitijaza). Kolitis (Colitis) ­ Zapaljenje sluznice debelog crijeva ili pojedinih njegovih dijelova. Tok kolitisa moze biti akutan i hronican. Glavni znaci su proljevi, sluzave, ponekad krvave, stolice i bolovi u trbuhu. Kongestija (Congestio) ­ Navala pretjeranih kolicina krvi u neko tkivo, koje zbog toga postaje intenzivno crvene boje. Congestio hepatis, navala krvi u jetru (Vidjeti Specijalni dio: Kongestija jetre). Konstipacija (Constipatio) ­ Zatvor stolice. Rijetko i otezano praznjenje crijeva. Konstipacija u slucaju problema s jetrom Vidjeti Specijalni dio: Konstipacija kod oboljenja jetre). Kuppferove elije- Fagociti, djelotvorne elije unutar lobulusa jetre koje su vrlo efikasne u unistavanju bakterija, tako da ni jedna ne moze proi iz probavnog sistema u opi krvotok.

L

Laksativ (Laksativa) ­ Laksantna sredstva. Prouzrokuju praznjenje crijeva izazivajui jacu i brzu peristaltiku. Djeluju uveanjem sadrzine crijeva koji mehanicki drazi nervne zavrsetke u sluznici crijeva, ili hemijskim drazenjem nervnih zavrsetaka u sluznici bez stetnih posljedica. (Vidjeti takoer: Purgativi i laksativi u Specijalnom dijelu).

290 Leukociti ­ Bijela krvna zrnca. Bezbojne elije koje stite organizam od bolesti. Veinom se kreu slobodno u krvnim sudovima, a mogu biti i van njih. Lekucitoza (Leucocytosis) ­ Prolazno poveanje broja leukocita u perifernoj krvi koje izazivaju mnogi cinioci, kao sto su infekcije, zapaljenja, krvarenja i drugo. Leukopenija (Leucopenia) - Nizak broj bijelih krvnih zrnaca u krvi Leukoreja (Leucorea) ­ Bjelicasti iscjedak (sekret) iz vagine. Bijelo pranje. Litijaza (Lithiasis) ­ Prisustvo kamenca, kamen, tvorevine u vidu kamencia, koje najcese nastaju u supljim organima talozenjem razlicitih soli iz tjelesnih tecnosti. Tako, naprimjer, prisustvo kamenaca u zucnoj kesici (Vidjeti: Specijalni dioHolelitijaza). Lubrikant ­ Sredstvo za veu vlaznost.

M

Maceracija (Maceratio) ­ Raskvasavanje neke cvrste materije ili tkiva kvasenjem. Raskvasavanje kao posljedica nakvasenosti. Potapanje droge u vodu na sobnoj temperaturi, pri cemu se raskvasenjem te droge, u toku vise sati, dobija njen ekstraktmacerat. Makrofagi ­ Velike elije s izrazenom sposobnosu fagocitoze. Masna infiltracija jetre (Infiltratio adiposa hepatica) ­ Vidjeti: Masna infiltracija jetre, Specijalni dio). Metabolizam - Promet materija u organizmu. (Vidjeti: Uvod ­Osnovne funkcije jetre). Meteorizam (Meteorismus) ­ Nadutost trbuha usljed nagomilavanja gasova u probavnom (digestivnom) sistemu, posljedica dispepsije (Vidjeti: Dispepsija), ili usporenog portnog krvotoka kod bolesnika s cirozom jetre (Vidjeti: Ciroza jetre). Mialgija (Myalgija) ­ Bol u jednom ili vise misia. Mitoza (Mitosis) ­ Dijeljenje elija. Migrena - Glavobolja. Mineralni i mikro-elementi ­ Vidjeti u Uvodu. Mukoza (Mucoza) ­ Sluznica, meka, vlazna unutarnja obloga svih supljina pojedinih pribora organa koji su u vezi sa spoljasnom sredinom. Mukus ­ Sluz, sadrzi mucin glukoproteid koji je slabo rastvorljiv, prozracan je, isteze se u konce i lako bubri.

291

Muskulotropik ­ Mutagenost, izazivanje genetskih promjena.

N

Nekroza (Nercrosis) - Izumiranje elija ili tkriva u zivom oganizmu. Lokalno izumiranje tkiva. Nefritis (Nephritis) - Upala ili zapaljenje bubrega Nematodi - Crvoliki paraziti natporodica (razvijaju se preko jajasca I licinke koja ima 5 oblika do konacnog adultnog stadija). Neuralgija (Neuralgie) ­ Bol duz nekog nerva. Bol nerava. Pri neuralgiji funkcija nekog zivca nije osteena.

O

Odijev sfinkter (Oddi sphincter) ­ Sloj misinih vlakana koja obuhvaaju, u isto vrijeme, glavni zucni kanal i izvodni kanal gusterace, odnosno pankreasa, pri prolazu kroz zid dvanaestopalacnog crijeva. Oligurija (Oliguria) ­ Smanjeno lucenje i izlucivanje mokrae. Opstipacija (Opstipatio) ­ Hronicni zatvor stolice (Vidjeti: Konstipacija).

P

Palpacija (Palpatio) ­Pipanje, osjeanje rukom, vrsenje lakog pritiska prstima na povrsinu tijela. Pankreatitis (Pancreatitis) ­ Zapaljenje pankreasa, odnosno gusterace. Patoloski, patologija ­ Grana medicine koja proucava promjene i poremeaje izazvane bolestima u organizmu. Pektoralan (Pectoralis) ­ Grudni. Naprimjer, koji umiruje kasalj. Vidjeti takoer i: Ekspektorant. Perinatalan (Perinatalis) ­ Koji se desava za vrijeme poroaja, ili kratko vrijeme poslije. Peristaltika ­ Lagano skupljanje prstenastih misia nekog supljeg organa (jednjaka, zeluca, crijeva), i to tako da ovo skupljanje napreduje kao talas od obliznjeg gornjeg ka udaljenom donjem kraju organa, cime se omoguava prenosenje sadrzaja. Normalan, uobicajeni proces.

292 Pielitis (Pielitis) ­ Zapaljanje bubrezne karlicice. Jednostrano ili obostrano, akutno ili hronicno. Praeno je bolom u slabinskom predjelu, cestim mokrenjem, groznicom, povraanjem. U mokrai se javljaju leukociti i eritrociti.

Pneumonija (Pneumonia) ­ Zapaljenje plua sa stvaranjem eksudata u alveolama. Prouzrokovano klicama pneumonije, virusom gripa ili kojim drugim tipom bakterija ili virusa. Poliserozitis (Polyserositis) ­ Zapaljenje svih seroznih opni s eksudacijom u njihove supljine. Portna vena (Vena portae) - Vena koja iz glave pankreasa nastaje spajanjem slezenske vene, gornje i donje crijevne vene i uliva se u jetru s njene desne strane. Portna vena je dovodni, funkcionalni krvni sud jetre. Ako zbog oboljenja jetre (ciroza, karcinom) poraste venski pritisak, tekuina transudira u limfu i cijedi se kroz vanjsku povrsinu jetrene kapsule, direktno u trbusnu supljinu. Ako pritisak jos vise poraste, nakupljanje tekuine u trbusnoj supljini moze biti toliko da nastaje ascites (vidjeti: Ascites, takoer: Ciroza i Karcinom jetre u Specijalnom dijelu). Prostaglandini ­ Neke klase fizioloski aktivnihsupstancija koje su prisutne u brojnim tkivima, sa efektima kao sto su: vazodilatacija, vazokonstrikcija, stimulacija glatkih misia bronhija ili crijeva, uterije stimulacije takoer ukljuceni u formiranju bola, upala, povisene temperature, alergijskih dijareja i dismenoreje.

Protrombin ­ Protein potreban za zgrusavanje krvi. Pruritus - Svrab razlicite geneze. Purgativ (Purgativum) ­ Jako sredstvo za cisenje crijeva. Jak laksativ. (Vidjeti takoer: Laksativ).

R

Rebetron ­ Vidi: Ribavirin. Rektum (Rectum) ­ Donji, zavrsni dio debeloga crijeva. Cmarno crijevo. Remineralizant - Sredstva ili lijekovi koji ponovo ugrauju mineralne sastojke u tkiva i organe koji su ih prethodno izgubili. Ribavirin ­ Dodatak inteferona da se pojaca antiviralni efekt. Rizom (Rhizoma) ­ Podzemna stabljika, podanak. Rubefijant (Rubeficientia) ­ Sredstva, odnosno lijekovi, koja izazivaju crvenilo i blago zapaljenje koze.

293

S

Sedativ (Sedativa) ­ Lijekovi ili sredstva, koji sluze za umirenje psihicke i motorne prenadrazenosti. Upotrebljavaju se u lijecenju oboljenja s pojacanom nervnom razdrazljivosu. Sekretolitik ­ Silagoga - Sredstvo za iskasljavanje kod produktivnog kaslja i bronhitisa. Sindrom (Syndroma) ­ Grupa simptoma koji zajednicki oznacavaju neko patolosko stanje. Sinergik (Synergica) ­ Koji djeluje u istome smjeru, koji dopunjuje jedan drugoga. Naprimjer, lijekovi. Sinkopa (Syncope) ­ Gubitak svijesti usljed prolaznog smanjenje krvotoka u mozgu, prourokovan zastojem srca ili padom arterijskog pritiska. Sirup ­ Tecni preparat ljekovitih supstancija u koncentriranom rastvoru saharoze. Slezena (Lien) ­ Trbusni organ, smjesten u gornjem dijelu trbusne duplje, s lijeve strane. Unutrasnjom stranom je u odnosu sa zelucem i lijevim bubregom. Slobodni radikali - Nestabilni molekuli kiseonika (superoksid, hidroksil), koji su izuzetno stetni, jer ucestvuju u procesima stetne oksidacije elijske membrane i izazivaju osteenje organela elija. Svojim stetnim delovanjem dovode do ubrzanog starenja elija, njihovog brzeg propadanja i posljedicno do niza oboljenja, kao sto su oboljevanje zglobova, ubrzane ateroskleroze krvnih sudova i tumori nekih autoimunih oboljenja. Svoje stetno djelovanje ispoljavaju, posto pomazu pojacanu oksidaciju lipida iz elijske membrane, pa tako jedan molekul slobodnog radikala moze izazvati oksidaciju i 20 molekula lipida iz elijske opne. Spazam (Spasmus) ­ Grcevita kontrakcija misia. Izraz koji se upotrebljava najcese kada je rijec o glatkoj muskulaturi u kojoj spazam traje duze. Spazmolitik(Spazmolitica) ­ Sredstvo ili lijek koje otklanja grceve glatkih misia. Vijeti takoer: Antispazmodik. Species (Species) ­ Caj. Smjesa isitnjenih ili neusitnjenih biljnih droga, kojoj mogu biti dodani i drugi lijekovi. Prema farmakopeji bivse Jug. (Pharmacopee III) oficijelni su: Species Amarae, Species Laxantes i Species Urologicae. Stafilokoke - Vrsta bakterija koje se nalaze svuda. Ove bakterije su jedan od najcesih uzroka cireva, gnojnica i drugih infekcija kod kojih se stvara gnoj. Stenokardija (Stenocardia) ­ Angina pektoris. Pektoralna angina, sindrom koji se sastoji iz slabijeg ili jaceg bola u predjelu grudne kosti i srca, koji obicno ide i u lijevu ruku, a nekad i vrat.

294 Stenoza ­ Suzenje nekog otvora ili kanala, npr. Aorte, pilonisa. Stomahik (Stomahica) ­ Sredstva ili lijekovi za podsticanje funkcije zeluca ili sredstvo koje pojacava apetit. Streptokoke - Okruglaste bakterije koje se vezuju u lanac i izazivaju ozbiljne infekcije sa gnojenjem.

T

Tahikardija (Tachycardia) ­ Ubrzan rad srca. Tinktura (Tincutra) - Tekuina dobijena ekstrahovanjem biljnih ili zivotinjskih droga, odnosno njihovih aktivnih sastojaka, u odgovarajuoj tekuini. Najcesa je alkoholna tinktura koja se dobiva ekstrakcijom droge, odnosno njenih aktivnih sastojaka pomou alkohola, zasta se uzima 30, 50 ili 75% alkohol. Droga se usitni i jedan dio prelije s 5 dijelova alkohola. Smjesa se ostavi na odgovarajue mjesto, uz cese mukanje, 8-15 dana. Potom se filtrira. Tinkture sluze za unutarnju primjenu u vidu kapi. Primjer dobivanja tinkture od lincure: Tinctura Gencianae: 20 grama sitno naribanog korijena lincure preliti sa 100 gr 50% alkohola. Ostaviti na tamnome mjestu 10 dana, uz cese mukanje. Nakon toga filtrirati. Uzima se 30-50 kapi iskljucivo prije jela. Najbolje je tinkturu lincure uzimati ½ do sat prije jela. Toksican ­ Otrovan. Toksini ­ Otrovi. Otrovni proizvodi razmjene materija patogenih bakterija ili drugih oblika zivotinjskog ili biljnog zivota. Tonik (Tonica) ­ Sredstva za jacanje. Trombocitopenija (Thrombocytopenia) ­ Smanjenje broja trombocita u perifernoj krvi.

U

Ulkus (Ulcer) ­ Grizlica, cir, defekt na sluznici ili kozi, koji nastaju zbog raznih patoloskih procesa. Uremija (Uremia) - Trovanje ureom usljed njenog nagomilavanja u krvi. Najcese je uzrokovana nesposobnosu bubrega da eliminisu raspadne produkte iz organizma, ali i iz drugih razloga. Naprimjer, zbog insuficijencije jetre. Urtikarija (Urticaria) ­ Koprivnjaca. Uglavnom alergijsko oboljenje u vidu nagle erupcije manjeg ili veeg broja utika. Javlja se kao posljedica preosjetljivosti na razne alergene.

V

295 Vajlova bolest - Izaziva je spiroheta Inada-Ido. Prenosi se sa pacova. Kod nas je rijetka. (Dalje vidjeti: Specijalni dio- Vajlova bolest). Vaskulitis (Vasculitis) - Zapaljenje krvnih i limfnih sudova. Vezikans (Vesicantia) ­ Sredstva koja, stavljena na kozu, izazivaju stvaranje manjih ili veih mjehuria ispunjenih tecnosu (vezikule). Virusi - Posebna klasa infektivnih agenasa (Dalje vidjeti: Specijalni dio- Virusi hepatitisa).

Z

Zutica (Icterus) - Ako bjeonjace, koza i vidljive sluznice, jace ili slabije pozute, ta se pojava naziva zutica. ( Dalje vidjeti:Specijalni dio-Zutica).

W

Wilsonova bolest (Hepatolentikulska degeneracija) - Kod Willsonove bolesti uzrok je pretjerano talozenje bakra u jetri i nekim strukturama mozga. (Dalje: Specijalni dioWilsonova bolest).

LITERATURA

Akopov I.E. Krovoostanavlivajuscie rastenia. Medicina UZ SSR, T Taskent, 1977 Bezanger ­ Beauquesne L;P Pimkas M; et TORCK M. Les plantes dans la therapeutique moderne. Maloine, Paris, 1974. Balch J.F., and Balch P.A. Prescription for Nutritional Healing: A Practical A to Z Reference to Drug ­ Free Remedies Usig Vitamins, Minerals, Herbs and Food Supplements. 2nd Ed. Garden Cyty Park, N.Y.: Avery Publishing Group, 1977. Bardeau F., Fesneau M., La medicine aromatique. Proprietes er ulitisations des huiles essentialles vegetales. Ed. R.Laffont. Paris,1976. Braun K., Heilsflanzen: Lexicon für Artze und Apotheker. II Auflage, Stuttgart. G. Fisher Verlag. 254, 1974.

296 Bogdanovi B.S., Farmakologija. Naucna knjiga. Beograd. 1981. Buchman D.D ., Herbal ,Medicine. Rider. 1984. Boros G., Heil und Teepflenzen. Ulmer, Stuttgart, 1980. Balickij K.P. Voroncova A.L. Lekarstvenie rastenia i rak. Naukova dumka, Kiev. 1982. Bratovi I., Lacevi N., Kronicni hepatitis, Grafing, Sarajevo 2001. Buhner S.H., Herbs for Hepatitis C and the Liver. Storey Books. Pownal. Vermont. 2000. Cabot S., The Liver Cleansing Diet, USA Edition, 1997 S.C.B International PMB 101, Suite 2A Carillon A. , Pour un bon usage des plantes, phytothérapie, aromathérapie...Ed. Vie & Sante, Demmarie les Lys Cedex, France, 1987. Cabot S., The Healthy Liver & Bowel Book. International Edition, Cobbity NSW 2570 Australia, 1999. Decaux B. , Formulaire de phytothérapie. Legrand et Bertrand. Paris. 1956. Chopra S. Liver Book. A fireside Book, Published by Simon 6 Shuster.. N. York, London, Toronto, Sydney, Singapore, 2002. Davis P., Aromatherapy An A ­ Z, Saffron Walden The C.W. Daniel Company Limited U.K. 1997. Dolan M., The Hepatitis C Handbook, Berkeley, CA: North Atlantic Books,1999. Dreichbach R.H., Handbook of poisoning: Diagnosis & Tretment, 9th Ed. Lange Medical Publications . Los Altos, 1977. Duraffourd C., D' Hervicourt L., Lapraz J.C. , Phytothérapie clinique et medicine de terrain, Ed. Masson, 1981. urici A., Elazar S., Ljekovito i jestivo bilje i gljive Bosne i Hercegovine. Republicki zavod za zdravstvenu zastitu Sarajevo 1963. Erasumus U. Fats that Heal, Fats that Kill, Tenth Printing. Fraser Park Drive? Burnaby BC Canada V5J 5B9, 1993. Fetrow C.W. , and Avila J.R., Teh Complete Guide to Herbal Medicines. Pocket Books New York, London, Toronto, Sydney, Singapore, 2000. Gostuski R., Lecenje lekovitim biljem. Narodna knjiga. Beograd., 1976. Griggs B., Green Pharmacy. The History and Evolution of Western Herbal Medicine. Barbara Griggs, Healing Arts Press, Rochester, Vermont 1997. Grli Lj., Samoniklo jestivo bilje. Prosvjeta. Zagreb , 1980. Grli Lj., Enciklopedija samoniklog jestivgo bilja. August Cesarec. Zagreb 1990. Gursky Z., Zlatna knjiga ljekvitog bilja. Matica hrvatska, Zagreb, 1989. Hasanagi E., Ljekovito bilje i jetra, tree nadopunjeno izdanje. Arka Press, Sarajevo 2000. Hlava B., Lanska D., Les Plantes saveur. Elsevier. Seuoia. Paris ­ Bruxelles, 1979. Hobbs C. Natural Liver Therapy. Capitola, CA: Bozanica Press, 1997. Ibn Al ­ Nafis., Mudzez Al- Kanun (Excerpta Januna), Prijevod: S, Sikiri. Republicki zavod za zdravstvenu zastitu, Sarajevo ,1961. Jordanov D., Nikolov., Bojcinov A., Fititerapija. Medcina i fizika, 364, Sofija , 1963. Kusan F., Ljekovito bilje. Vlastita naklada. Zagreb. 1938. Lawless J., The Illustrated Encyclopedia od Essential Oils, Element Books, Shaftesbury, Dorset, 1995. Leclerc H. , Précis de Phytothérapie, Masson , Paris, 1983. Lindemann G., Teerecepte, Puchein, Verlaf T. Marczell, 1973. Mabey R., McIntireM., Michael P., Duff G., Dtevens J., La Livre des Plantes utiles, Ed. Robert Laffont, S.A., Paris, 1983.

297 Muravjeva D.D. Farmakognozija, Medicina, Moskva, 1978. Palmer M., Hepatitis Liver Disase. Avery Publishing Group. Garden City Park, New York, 2000. Prihoda A., Plantes et Santé, Gründ, Paris, 1989. Roulier G., Les huiles Essentielles pour votre santé. Ed. Dangles 2 ieme Ed. Dangles. 1990. Stefanovi S i dr. Interna Medicina. Medicinska knjiga Beograd ­ Zagreb ,1989. Stefanovi S., Bolesti jetre. Medicinska knjiga Beograd ­ Zagreb 1987. Stobart T., Herbs, Spices and Flavourings, Pingvin, 1979. Sadikovi S., Narodno zdravlje, Svjetlost. Sarajevo, 1976. Schauenberg P., Paris F., Guide des plantes médicinales. Delachaux % Niestle S.A., Neuchatel (Switzerland) ­ Paris, 1977. Sherlock S., The Human Liver, Burlington. N.C. Carolina. Biol. Supp. Co. 1978. Saratikov A.S., Zelceobrazovanie i zelcegonie sredstva Tomsk, 1962. Stili C., Sumske zeljaste biljke. Svjetlost. Sarajevo, 1977. Sreter G.K. Lekarstvenie rastenia i rastiteljnoe sirje vkljucenie v otecestvenie farmakopeji. Medicina, Moskva, 1972. Thaler H., Hronicni hepatitis. Das Medichinische prizma 3/73. Treben M., Heilkräuter aus dem Garten Gottes. Wilhelm Heyne Verlag GmbH & Co Kg. München, 1990. Trpinac P., Savin S., Medakovi B., Internacionalini sistem mjernih jedinica (ST) u medicini i farmaciji Medicinska knjiga. Beograd ­ Zagreb, 1979. Tucakov J., Farmakopeja. Naucna knjiga . Beograd 1948. Tucakov J., Lecenje biljem. Rad. Beograd. 1973. Turova A.D., Lekarctenie rastenia SSSR-a i ih primenenie, 2 ­ oe izdanie. Medicina. Moskva. 1974. Tyler V.A., Herbs of Choice :The Therapeutic Use for Phytomedicinals. Binghamton. New York ­ Hawort Press/ Pharmaceutical Products Press. 1994. Valnet J., Aromathérapie. Maloine,Paris 1972. Valnet J. , Phytothérapie, traitement des maladies par les plantes, 2 ieme édition. Maloinem Paris, 1972. Valnet J.,Traitement des maladies par les légumes, les fruits et les céréales. Maloine, Paris, 1972. Valnet J. Docteur Nature, Fayard, Paris, 1980. Volak J., Stodola J., Plantes medicinales. Gründ, Paris, 1983. Weiss R.F., Herbal Medicine. Trans ­ Meuss A.R. from 6th German Edition (Beaconsfield,England: Beaconsfield Ltd.,) 1988. Weiss S., Lehrbuch der Phytotherapie. Hippocrates Werlag, Stutgart, 1960. Willfort R., Ljekovito bilje i njegova upotreba. Mladost, Zgreb,1987. Ostali izvori podataka: Atlas lekarstvenih rastenij SSSR-a . Izdavateljstvo medicinskoj literaturi. Moskva, 1962. Atlas plantes medicinales. France ­editions Atlas s.a. Paris, 1981. British Herbal Pharmacopoeia. British Herbal Medicine Association. Scientific Comittee, Bourne. U.K. 1983. European Pharmacopoeia. 1975. Eu. Pharm. Pharmacopoeia Yugoslavica IV, 1984. Ph. Yug. IV. Zakon o mjernim jedinicama i mjerilima. Sl. List SFRJ br. 40/1984.

298 Blumenthal M., W.R. Busse, A. Goldberg, J. Gruenwald. T. Hall, S. Klein, W. Riggins & R.S. Rister. The Complete German Comission E Monographs, Therapeutic Guide to Herbal Medicines. The American Botanical Council. Austin, Texas with Intergrative Medicine Communications Boston, Massachusetts, 1998. Pairce A., Practical Guide to Natural Medicine. The American Pharmaceutical Association. A Stonesong Press Book. Willkam Morrov and Company Inc. N.Y. 1999. Secrets et vertus des plantes medicinales. Selection du Reader's digest. Paris, Bruxelles, Montreal, Zürich, 1987. Grupa bugarskih autora: Sovremenaja fitoterpaija. Medicina i fiskultura, Sofija, 1988. American Pharmaceutical Association. Handbook of Nonprescription Drugs. 12 th Ed. Washington, D.C. : American Pharmaceutical Association 2000. Pelagiev narodni ucitelj, Sloboda, Beograd, 1980. Encyclopedia of natural healing, Second Edition, Alive Publishing Group Inc. 7432 Fraser Park Dr Burnaby, BC Canada, V5J 5B9, 1997. Alternative Medicine, The definitive guide, Second edition, Celestial Arst, Berkley ­ Toronto, 2002. Balch A. P. Balch F.J Prescription for Nutritional Helain , Third Edition Pinguin Putman Inc. New York 2000.

REGISTAR LATINSKIH NAZIVA BILJAKA

Achillea millefolium Acorus calamus Agrimonia euaptoria Agropyron repens Alchemilla vulgaris Allium cepa Allium porum Allium sativum Amygdalus communis Ananas sativus Anemone hepatica Apium gravelones Arthemisia abisnthium Arthemisia dracunculus Asparagus officinalis Asperula odorata Atropa belladonna Berberis vulgaris Betonica officinalis Betula alba

299 Borago officinalis Brassica oleracea Buxus sempervirens Celendula officinalis Capsellia bursa pastoris Carduus marianus Carlina aculis Carum carvi Centaurea cyanus Centarium umbellatum Cerasus avium Certaria islandica Chelidonium majus Cichorium intybus Citrus aurantium Citrus limonum Cnisus benedictus Cochelaria armoracia Colutea arborescens Curcuma longa Cydonia ablonga Cynara scoliums Dactolrhiza muculata Daucus carota Digitalis lanata Eryngium campestre Erythrae centarium Equisteum arvense Eucalyptus globulus Euaptorium canabinum Filipendula ulmaria Fragaria vesca Fumaria officinalis Gentiana lutea Glycyrhiza glabra Globularia alypum Gratiola canadensis Hedera helix Helichrysum arenarium Hydrastis canadensis Hypercum perforatum Inula helenium Iris germanica

300

Juniperus communis Lactuca sativ Lavandula officinalis Malus communis Marrubium vuglare Matricaria chamomilla Melissa officinalis Mentha Mentha piperita Mentha pulegium Menyanthes trifoliata Nasturtiu officinale Olea europea Ononis arvensis Ononis spinosa Orchis purpurea Organium vulgare Ortosiphon stamineus Pastinaca sativa Petrosellium sativum Peumus boldus Physalis alkekengi Pimpinella anisum Pinus silvestris Piper nigrum Polypodium vulgare Polygonum aviculare Prunus domastica Raphanus niger Raphanus sativus Rhamnus cathartica Rhamnus frangula Rheum officinale Rosa canina Rosmarinus officinalis Rubia ideaus Salix albas Saponaria officinalis Scilla maritimas Sismbrium officinalis Soja hispida Solnum lycopersicum

301 Solnum tuberosum Solidago vigra ­ aurea Silybum marianum Syringa vulgaris Tanacetum vuglare Taraxacum officinale Teucrium chamaedrys Thumua serpyllum Thymus vulgaris Triticum repens Urtica dionica Vaccinum myrtyllus Valeriana officinalis Veronica officinalis Vitis vinifera Zea mays Zingiber officinalis

Information

ljekovito-bilje-i-jetra

301 pages

Find more like this

Report File (DMCA)

Our content is added by our users. We aim to remove reported files within 1 working day. Please use this link to notify us:

Report this file as copyright or inappropriate

218433