Read untitled text version

ISSN 1846-4378

Broj 9 · Godina I · Prosinac 2007.

Besplatni primjerak

Sretan Bozi

Sretniji i lijepsi Bozi

Evo, jos nekoliko dana dijeli nas od meni najljepsega blagdana u godini ­ Bozia. Djecje oci ve zrace radosu i velikim iscekivanjem. A i mi odrasli se osmjehujemo cese, pravimo planove (i kako od malo napraviti vise), a u masti ve kitimo borove i vidimo sreom obasjana lica nasih najblizih. Svi nastojimo bolje, ljepse i sretnije docekati i prozivjeti blagdanske dane. A za to se valja i potruditi, nastojati da i nasa lica zasjaje svojom unutrasnjom ljepotom. Ali, sjetimo se i onih kojima su zlo i nesrea zakucali na vrata. Svi se zajedno sjetimo i djece kojoj je potrebna topla rijec, mali dar, mili osmijeh, sjetimo se djece koja to nemaju. Sjetimo se djece koja su ostala bez roditelja, bez svojih najmilijih, napustene i bolesne djece, djece invalida, sjetimo se djece nasih branitelja. Svi mozemo izdvojiti malo slobodnoga vremena i posjetiti ih te im odnijeti darak. Mozete se obratiti i udrugama i zakladama koje se brinu za takvu djecu i oni e se pobrinuti da vas dar stigne na pravo mjesto. Sjetimo se i starijih, nemonih, razveselimo i njih toplom rijecju, nekom sitnicom. Bozi je prava prilika da ih ne zaboravimo. Sjetimo se i ne zaboravimo ih nikad... Bozi e vam biti ljepsi i sretniji ako ste ga i vi nekom ucinili ljepsim. Jer e tada, kada smo svjesni da smo ucinili dobro djelo, i nasa lica zasjati istinskom unutarnjom ljepotom, a ona su zalog i nase sree, nasega sretnijeg i ljepseg Bozia. Sretan Vam Bozi!

Fotografija naslovnice: Ines Novkovi Bor galerija Gala

Impresum

Izdavac: BIBRA izdavastvo d.o.o. Trg Kralja Tomislava 21, Zagreb Tel./fax: 01/4880 555 e-mail: [email protected] Direktorica i glavna urednica: Biserka Rajkovi Salata Pomonica glavne urednice: Tamara Kern Graficka urednica: Nera Orli Redaktura i korektura: Ana Gruden Lektorica: Julijana Jurkovi Novinari: Milka Babovi Branimir Spoljari Suradnici: dr. sc. Darija Vranesi Bender Jura Gasparac Zlatko Puntijar Fotografi: Ines Novkovi Ivo Pervan Marketing: Biba Salata, 091/4880 555 Pravni zastupnik: Tusak Mileti i partneri Odvjetnicko drustvo Tisak:

Sadrzaj

6 8 13

Dogaanja Povijest zagrebackog sporta

Streljana na Tuskancu - najstarija sportska graevina u Zagrebu

Biba

22 29 30 32 46 50 58 60

Intervju

Zvonimir Milcec

Kultura

Marc Chagall - Prica nad pricama Miljenko Stanci

Zagrepcani koje ne smijemo zaboraviti

Pedesetogodisnjica "Dobrotvora" u Zagrebu

Intervju

Ivo Jelusi

14 15 16 19

Zagrebacki spomenici

Spomenik Tinu Ujeviu

Roditelji i djeca

Probiotici

O Zagrebu markom i zigom

"Bozi 1991." - prva hrvatska bozina postanska marka

Bozi

U to vrime godista...

Zdrava hrana

Bakalar

Zagrebacki gradonacelnici

Matija Mrazovi

Kuhinja

Recepti iz prve kuharice koja je prevedena na hrvatski jezik 1813. 3

Mala skola antikvarijata

Eduard Slavoljub Penkala

Povijest zagrebackog sporta

Od 1786, kada je osnovano Graansko streljacko drustvo, preko "Lepe vesi" na Mlinarskoj cesti, pa sve do poznate streljane na Tuskancu, streljastvo je bio znacajan sport u Hrvatskoj, a streljane nerijetko sredista drustvenih i politickih zbivanja Graansko streljacko drustvo u Zagrebu je osnovano 1786. Kada se 2006. navrsilo cak 220 godina od tog pocetka organiziranog streljastva u Zagrebu tiskana je dragocjena knjiga "Slike iz streljacke proslosti".

Napisala: Milka Babovi

P

ukotine na zidovima zgrade kina Tuskanac zabrinule su Hrvatski filmski savez; ni vlasnik Grad Zagreb nije bez glavobolje. Istina, zgrada nije u prvoj mladosti, ali bilo bi dobro saznati sto je uznemirilo "staricu"!? Zvonimir Milcec, dobri duh zagrebackog 'jucer, danas, sutra', vrli kronicar, naslovom svoga clanka "Puca kino na staroj streljani u Tuskancu", uznemirio je one koji nesto o proslosti znaju, a one koji ne znaju, potaknuo da znatizeljno zapitkuju. Prije svega, mora se rei ovo: taj dio Tuskanca je povijesni lokalitet u koji se ulazi opreznosu poput areheologa. Zgrada je bila i lijepo oznacena: 'Streljacki savez' Zagreba postavio je 16. prosinca 1962. spomen-plocu povodom 175. obljetnice organiziranoga streljastva u Zagrebu. Po ne bas lijepom obicaju nekih koji obnavljaju zgrade u nasem gradu, ploca se skine i jednostavno nestane! Graansko streljacko drustvo u Zagrebu je osnovano 1786. Kada se 2006. navrsilo cak 220 godina od tog pocetka organiziranoga streljastva u

- najstarija sportska graevina u Zagrebu

Streljana na Tuskancu

8

Zagrebu tiskana je dragocjena knjiga "Slike iz streljacke proslosti". Streljacki savez Zagreba imao je za suradnike vrsne autore tekstova i izbornike ilustracija. Ta izvanserijski vrijedna spomenknjiga predragocjeni je izvor povijesti streljastva koja se ne razabire ako se samo spomene kino Tuskanac. Prema kronikama onoga vremena povjesnicari nam odgovaraju na pitanje koje su drustvene, gospodarske i politicke okolnosti u drugoj polovici 18. stoljea uvjetovale i potaknule osnivanje Graanskog streljackog drustva u Zagrebu (1786.). Isticu da je pogodovala i nova administrativna podjela Hrvatske sto ju je proveo car Josip II. (vladao od 1780. do 1790.). Iz Koprivnice je, odlukom cara (1783.), u Zagreb preseljeno zapovjednistvo Varazdinske krajine. Zatim je 1786. pripojen sjeverni dio Severinske zupanije, iz Karlovca u Zagreb preseljeno vrhovno zapovjednistvo Karlovacke krajine te su sva tri sjedinjena u jedno Generalno zapovjednistvo za podrucje hrvatskoslavonske Vojne krajine.

Nacrt za graansku streljanu iz 1808. godine

Streljastvo se siri meu graanstvom

Jos 1780. Zagreb je imao 1483 stanovnika, a 1787. 2815. Sve brojniji strijelci, vojska i graanstvo, i dalje su vjezbali gaanje po brezuljcima i podsljemenskim dolovima gradske okolice. Postalo je jasno da treba nai rjesenja za modernije i bolje uvjete vjezbanja; i zbog sigurnosti i mira graana. Jedno od rjesenja je bilo i vjezbanje na posjedu "Lepa ves" na Mlinarskoj cesti, ali je i ono postalo premalo jer se streljastvo (i kao sport i kao razonoda) sirilo meu graanstvom. U povijesti streljastva u gradu koji je rastao, znacajna je godina 1801. Naime, 1797. brigadni general grof Antun Pejacevi premjesten je s francusko-njemackoga ratista na Rajni u general-komandu u Zagrebu. Jasno, uclanio se u Streljacko drustvo. Iskusnom casniku koji je sluzbovao i ratovao diljem Europe nije trebalo dugo da ocijeni koliko je zagrebackim strijelcima nuzna streljana. Odlucio je na svom posjedu u Tuskancu svojim novcem izgraditi streljanu. Zatrazio je od Gradskoga magistrata dopustenje za

gradnju. Gradski magistrat je djelovao brzo: ve u travnju 1801. ovlastio je kapetana Franju Macana i konzula Josipa Sarecia da obave ocevid na zemljistu ponuenom za streljanu. Na osnovi izvjestaja, samo 10 dana kasnije, odreeni su uvjeti gradnje otvorene streljane: visine zastitnih zidova i grudobrana za zaustavljanje metaka, visina zastitnog zida iza meta, te zastita pjesaka i zaprega na cesti. Nazalost, zapoceti pripremni radovi su bili prekinuti jer je grof Antun Pejacevi umro 1802. Streljacka djelatnost nije zamrla, niti je zamisao grofa Antuna Pejacevia pala u zaborav. Nakon nekoliko pokusaja (kojima se premostilo vrijeme) doslo se do konacnoga rjesenja. Naime, 10. ozujka 1808. clanovi Streljackoga drustva sklopili su sporazum s Ivanom Steinbergerom, komornikom i ratnim blagajnikom, da se otvorena streljana izgradi na njegovom zemljistu u Tuskancu. Zvuci pomalo nevjerojatno, ali pisane kronike ne lazu: samo pet dana kasnije Gradski magistrat odobrio je taj sporazum. Suglasnost Namjesnickog vijea stize ve 23. travnja: "Kr.ugarsko namjesnicko vijee obavjestava Magistrat grada Zagreba da se dopusta podizanje streljane /erectionen metae iaeulatorial/ u dolini Tuskanecz izvan grada, gdje nee biti opasno za graane, niti za susjede ili slucajne prolaznike, sa svim potrebnim osiguranjem. Podizanje takvih streljana dopusta se i u drugim gradovima za cestitu razbibrigu /honestaurum distractionum/..."

Dvije su cinjenice izuzetna povijesnog znacenja. Prva je ta da je Graanska streljana u Tuskancu, otvorena 1808, najstarija sportska graevina u Zagrebu. Druga, da je nacrt streljane najstariji do sada pronaeni nacrt sportske arhitekture u Zagrebu.

visoki zid od opeke kao zastita od zalutalih metaka, Drvena nastresnica sirine 5,60 m i visine 2,80 m natkrivala je vatrenu liniju, Drvena streljacka kuica s trijemom za strijelce imala je dvostresni krov visine sljemena 6 metara od tla..." (Dr.sc Arijana Stulhofer "Sportska arhitektura u Zagrebu" Zagreb 2005. str. 168.) Dvije su cinjenice izuzetnoga povijesnog znacenja. Prva je ta da je "Graanska streljana" u Tuskancu otvorena 1808, najstarija sportska graevina u Zagrebu. Druga da je nacrt (pronaen tek u ljeto 1975.) najstariji do sada pronaeni nacrt sportske arhitekture u Zagrebu. Izgradnjom streljane, potaknuta je djelatnost Graanskog streljackog drustva. Poveao se broj clanova ­ uclanjene su i zene. Svakodnevno se moglo vjezbati. A dobar glas o streljackoj zivosti u Zagrebu brzo se prosirio te su poceli stizati pozivi za sudjelovanja na natjecanjma u Njemackoj, Ugarskoj, Svicarskoj. Poziv streljackoga drustva iz Beca 29. travnja 1826. najstariji je sacuvani poziv.

Streljana na Tuskancu

Streljanu su gradili na otvorenom, na zaravanku 10 m iznad potoka Tuskanca. Nije bilo nikakve improvizacije. Geodetska mjerenja obavio je major barun Mörringer, projektirao je natporucnik Stauff von Beaulieux, nacrte crtao graevinski pomonik Hubert Pumliger, Mörringerov pristav. Nadzornik gradnje bio je kapetan Georgije Kralj. Sve je bilo promisljeno i strucno obavljeno. Podrobno prouceno osuncanje u odnosu na topografiju zemljista (sto je pri streljastvu izuzetno vazno) rezultiralo je idealnim polozajem strelista, izgradnjom strelista u sutjeski potoka Tuskanca postignuta je sigurnost prolaznika, a i zastita od buke. "Streljana je imala samo dva streljacka mjesta, bila je siroka svega 6,20 m i dugacka 105,60 m izmeu linije gaanja i cilja. Iza ciljeva je bio zemljani usjek nad kojim je izveden sest metara

Srediste drustvenog zivota

Streljana je i srediste drustvenosti ­ prireuju se zabave, plesovi, clanova je sve vise i postaje jasno da se mora dalje graditi i prosirivati. Godine 1834. kupljeno je na pocetku Tuskanca zemljiste. >>

Grb obitelji Pejacevi

9

Znacaj streljane na Tuskancu mora se ocjenjivati i cinjenicom da se njezine prostorije nisu koristile iskljucivo za sport i zabavu, nego su bile koristene i za politicke priredbe onoga vremena, da su bile zarista preporodnoga pokreta za prava u upravi i za hrvatski sluzbeni jezik

Pogled s Gornjeg grada na Streljacki dom na Tuskancu

>> U knjizi koja nam sluzi kao dragocjeni izvor podataka navodi se da: "Na pocetku Tuskanca, gdje je u staro doba bilo gradsko sluzbeno stratiste na kojem su spaljivane vjestice, vjesani zlocinci i strijeljani prijestupnici, novoizabrani streljacki pukovnik grof Jurica (uro) Orsi Sloveticki polozio je kamen temeljac za gradnju nove streljanje i time otvorio novu stranicu u povijesti

Grof Jurica (uro) Orsi Slaveticki, streljacki pukovnik, 1834.

zagrebackog streljastva. Iste godine posveen je i novi streljacki barjak, a stari ­ onaj iz 1807. godine ­ velikom je svecanosu pohranjen u streljacku pismohranu." Nova streljana graena je dobrovoljnim novcanim prilozima clanova drustva i mnogih dobrotvora. Da bi "sto prije zatvorili finacijsku kostrukciju", kako bismo mi danas rekli, tiskali su i dionice. Nominalna vrijednost dionice je bila 5 guldena. Na sacuvanoj dionici Wilhelma Denegra je datum 10. listopada 1840. sto dokazuje da su se novcani problemi rjesavali i nakon zavrsetka gradnje. Za dionicu se, primjerice, moglo dobiti 20 ulaznica za glavno godisnje gaanje u sljedeoj sezoni. "Prva zgrada sportske arhitekture izvedena u Zagrebu, jednokatna zgrada Graanske streljane na Tuskancu, svecano je otvorena 1. rujna 1838. Nacrti zgrade s malom dvoranom nisu poznati, ali joj je izgled sacuvan na preglednoj panoramskoj litografiji beckog majstora Franza Josepha Sandmanna oko godine 1845... " ( "Sportska arhitektura u Zagrebu", str. 168.) Ta je litografija u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu. Lijepo se vidi izgled zgrade i okolisa. Tuskanac tada nije bio u sredistu grada, a to je na litografiji ocito: drvored jablana duz gornjega dijela panorame na Josipovcu danasnja je ulica Ivana Gorana Kovacia. Malo pomalo, streljana u Tuskancu se prosiruje. Nakon sto je izmeu 1882. i 1885. dograena i velika dvorana po projektu graditelja Janka

Jambrisaka i inz. Milana Lenucija, grad je dobio suvremeni i udobni sportski i drustveni objekt. Ta nova streljana je prva javna zgrada s elektricnom rasvjetom. No, ni tu se nije stalo. Krajem 19. stoljea, 1898, izgraena su na gornjoj terasi tri teniska igralista, koja su 1899. osvjetljena elektricnom rasvjetom. Neumorni kronicari i povjesnicari pronasli su i ovaj biser zagrebacke

Dionica u vrijedosti od 5 guldena, uplaena za gradnju streljackog doma

10

sportske proslosti: u Tuskancu, na Streljani, sto je bio opi naziv za taj lijepi i sadrzajem bogati dio grada, na povrsini brusenoga betona otvoreno je i koturaliste.

Knjiga uspomena

Graansko streljacko drustvo djelovalo je na Tuskancu do 1914, punih 128 godina, a od tada zgrada dobiva brojne nesportske namjene: vrtni restoran i ljetno kazaliste od 1922, podrucno kazaliste maticne kue iz Frankopanske ulice 1923. ­1929, nakon kazalista zgrada se pregrauje u kino "Tuskanac-Streljana", pa tonfilm kino "Edison Place Teatar", koji zahtijeva produzenje dvorane za 8,5 metara. Na sjevernom rubu nekadasnjega strelista, izgraena je godine 1931. zgrada sportskoga drustva Shell, uz koju se, usjecen u strmu padinu, nalazio betonirani sportski teren koji je do prije desetak godina bio mala kosarkaska oaza Kosarkaskog kluba Lokomotiva ("Sportska arhitektura u Zagrebu", str. 169.) Kronike o zbivanjima u blizoj i daljnjoj proslosti su nepresusna vrela objektivnih cinjenica. A dnevnici, spomenari, pisma dodaju tim cinjenicama dasak, mirisa i boje tih proslih dana. Ozive ljudi kojih smo potomci. U Muzeju grada Zagreba cuva se "Knjiga uspomena" graanske streljane u Zagrebu. Negdje pocetkom Prvoga svjetskog rata (1914.) je zagubljena. I kad su se povjesnicari ve pomirili s mislju da je nepovratno nestala, pronaena je 1974. ­ Muzeju grada Zagreba darovao ju je Vlatko Ulcnik. Sa stranica tog spomenara ozivjela je zagrebacka streljana na Tuskancu u svom sjaju!

je crtez ujedno i ilustracija podatka da se za ruzna, nepogodna vremena gaalo u dvorani. Te posebne puske zvali su "sobne puske" (Zimmerstutzen). U knjizi "Slike iz streljacke proslosti" ih podrobno opisuju: "Bile su to kapslare kod kojih se na piston stavljao poseban kapsl, a cijev odozgo punila olovnim zrnom malog kalibra, ali bez barutnog punjenja. Na udaljenosti od 8 do 10 metara bile su prilicno pouzdane. Na stranicama te vrijedne "Knjige uspomena" sacuvana su imena clanova uprave streljackoga drustva, imena uglednih gostiju, clanova streljackih drustava koji su dolazi na proslave, na nagradna i ostala natjecanja. Tako se saznaje da su strijelci zivo djelovali u Osijeku, Varazdinu, Pozegi, Bjelovaru, te u drugim veim i manjim gradovima Austrougarske monarhije.

Cetiri plesa

Na nekim se stranicama Danice opisuju drustvena zbivanja. Tako se moze tijekom 1840. u mislima "zaplesati" cak cetiri puta ­ jer je su u dvorani streljackog drustva prireena cak cetiri plesa. "Domorodni mladii zagrebacki" priredili su, na primjer, 27. sijecnja 1842. zabavu. Dvorana je bila okiena narodnim bojama, svi natpisi bili su napisani hrvatskim jezikom. A ples je povela grofica Sidonija Rubido, ro. Erdödy. Za tu je zabavu natporucnik Marko Bogunovi skupinu djevojaka i mladia naucio plesati i narodno kolo. Za te zabave je Vatroslav Lisinski (1819. ­ 1854.) skladao valcere "uz koje se plesalo sve do jutra" pisalo je u Danici. Sredinom kolovoza 1842. slavila se 600. obljetnica Zlatne bule Bele IV Gradecu, kojom je Zagreb 1242. imenovan kraljevskim i slobodnim gradom. Tim je povodom Graansko streljacko drustvo priredilo veliko jubilejsko strijeljanje, natjecanje koje je trajalo sest dana: "od 4. rujna 1842. i to od tri sata poslije podne do 10. rujna iste godine u sest sati navecer" izvjestavaju Narodne novine i Agramer Zeitung, te objavljuju imena strijelaca i glavne nagrade. Znacaj streljane na Tuskancu mora se ocijenjivati i cinjenicom da se njezine prostorije nisu koristile iskljucivo za sport i zabavu, nego su bile koristene i za politicke priredbe onoga vremena, da su bile zarista preporodnog pokreta za prava u upravi i za hrvatski sluzbeni jezik. Zato treba sacuvati povijest od pukotina u sjeanju, ne zametnuti spomen-ploce na njemu.

Nadnevak prvoga zapisa u "Knjizi uspomena" je 12. ozujka 1869. Tog je dana car i kralj Franjo Josip I posjetio drustvene prostorije Graanske streljane na Tuskancu. Zbilo se to za vrijeme drugog carsko-kraljevskog posjeta gradu Zagrebu. Na treoj stranici spomen-knjige je vlastorucni kraljev potpis. Vrijedan spomen je i crtez kako Franjo Josip I gaa u oslikane mete. Na tom gornjem dijelu crteza dobro se vidi da je tada (1869.) streljana bila osvjetljena svijeama. Na donjem dijelu tog crteza ovjekovjecen je dogaaj kada kralj prima uglednike gradske uprave i ravnateljstva streljackog drustva. Taj

Oslikana meta iz 1829. (lijevo) i iz 1844. (desno)

11

Zagrebacke ulice

Haulikova ulica

Napisao: Branimir Spoljari Foto: Ines Novkovi

Jedna od najmanjih zagrebackih ulica, koja povezuje Svaciev trg s Mihanovievom ulicom, nazvana je po prvom zagrebackom nadbiskupu ­ Jurju Hauliku, koji je po narodnosti bio Slovak

uraj Haulik roen je u Trnavi 1788, skolovao se u Ostrogonu i beckom Pazmaneumu; zareen je 1811. te sluzbuje kao kapelan u Komoranu. Poslije je bio tajnik i arhivar budimskoga vikara. Nakon doktorata iz teologije postaje primasov tajnik, kanonik ostrogonski, vijenik ugarskoga namjesnistva, `'naslovni biskup Pristine'' (1830.) te dvorski savjetnik ugarske dvorske kancelarije u Becu. Iako je od 1832. bio prepost zagrebackoga kaptola i vranski prior, i dalje je zivio u Becu. U burnim godinama jacanja nacionalne svijesti u Hrvata,

J

procvatom Hrvatskoga narodnog preporoda, u svibnju 1837. postaje zagrebacki biskup. 7. sijecnja sljedee godine svecano je ustolicen u Zagrebackoj katedrali. Haulikova je uloga u hrvatskom politickom zivotu cesto bila presudna. Tako je na zajednickom Ugarsko-hrvatskom saboru izmeu 1839. i 1847. ostro istupao protiv uvoenja maarskoga jezika kao sluzbenoga u Hrvatskoj i Slavoniji. Jos 1842. (u vrijeme bana Hallera) odbija slijediti maaronsku politiku, a godinu dana prije utemeljio je Hrvatsko gospodarsko drustvo kojemu je bio na celu. Naime, politicki se priklonio narodnjacima pa je pokrenuo i `'Katolicki list'', glasilo hrvatskog episkopata koje je izlazilo do 1945. kad su komunisticke vlasti zabranile daljnje izlazenje. Kad je nastojanjem bana Josipa Jelacia, papinskom bulom Ubi primum placuit 1852. zagrebacka biskupija postala nadbiskupija (tako prestajui biti pod jurisdikcijom ugarskog episkopa), Juraj Haulik postaje prvi zagrebacki nadbiskup. Papa Pio IX. proglasava ga 1856. kardinalom. Na njegov poticaj u Zagreb 1845. dolaze sestre milosrdnice kojima je troskom od 200 000 forinti sagradio samostan, crkvu, skole i poznatu bolnicu u Vinogradskoj ulici. Velikim svotama novca pomagao je mnogim kulturnim ustanovama, npr. sveucilistu s 10.000 forinti, akademiji s isto toliko, a osim njih i Matici hrvatskoj, Glazbenom zavodu, Narodnome mu-

zeju, Drustvu sv. Jeronima, itd. ­ u iznosima od 1600 do 6000 forinti, sto je u to vrijeme bio velik novac. Zahvaljujui kardinalu Jurju Hauliku nas je Maksimir dobio danasnji izgled. Cak se neko vrijeme zvao i Jurjevac, po krsnom imenu kardinala. O svojem trosku uredio je u park-sumi umjetna jezera, vidikovac, svicarsku kuu, sagradio kapelicu sv. Jurja, a dao je i na ulaz u Maksimir postaviti spomenik kipara Antona Fernkorna: kip sv. Jurja u borbi sa zmajem, koji se danas nalazi preko puta Muzeja za umjetnost i obrt. Park Jurjaves predan je na upotrebu graanima Zagreba 1843. o cemu nam svjedoci natpis na piramidi. Godine 1853. u Becu je objavljen album s litografijama Jurjavesi, odnosno Maksimira, a iste godine na prvom je jezeru otvoreno klizaliste, sto je bio pocetak organiziranoga sporta u Zagrebu. Tesko je nabrojiti svote koje je izdavao u humanitarne svrhe, podupirui siromahe, udovice, ake i ranjenike, dajui potporu hrvatskim knjizevnicima, znanstvenicima i umjetnicima, za izdavanje knjiga i za nabavu umjetnina kojima je uresio dvorane nadbiskupskog dvora. Nadbiskup i kardinal Juraj Haulik umro je u Zagrebu 11. svibnja 1869. Svecano je pokopan u kripti Zagrebacke katedrale, a Zagreb je jednu od svojih donjogradskih ulica nazvao njegovim imenom: Haulikova.

12

Zagrepcani koje ne smijemo zaboraviti

Prije 130 godina osnovano je Zagrebacko drustvo "Dobrotvor". Povodom 50-godisnjice osnutka drustva 1927. u casopisu "Svijet" izasao je ovaj clanak.

Pedesetogodisnjica "Dobrotvora" u Zagrebu

Foto: Drzavni arhiv u Zagrebu odine 1877. osnovano je na ponuku Gjure Stjepana Dezelia, uvazenog gradskog senatora u Zagrebu, Zagrebacko drustvo "Dobrotvor", koje je stavilo sebi zadaom, da odjeva i obuva siromasnu djecu, sto polaze pucke skole grada Zagreba, bez obzira na vjeru i zavicajnost. Svoju je zadau vrsilo drustvo savjesno i danas na kraju 50-godisnjeg rada svojega s ponosom gleda na taj rad i s harnosu se spominje svih ovih marnih i radinih radenika koji se nesebicno stavise u sluzbu drustva. Prvi predsjednik drustva bio je dr. Stanko Andrijevi, tadasnji gradonacelnik. Iza ovog slijedili su kao predsjednici: Eduard Suhin, skolski nadzornik, Gjuro Stjepan Dezeli i dr. Velimir Dezeli st. Potpredsjednicku cast izvrsavali su: Gjuro Stjepan Dezeli, Ilija Gutesa i Ljudevit Hagenauer. Blagajnika je bilo vise, meu ovima se istakose osobito Gjuro Dupelj, predstojnik zemaljske blagajne, Slavko Skomeza i Franjo Saban. Tajnici su bili od reda sami nastavnici: Gjuro Kuten, Andrija Hajdinjak, Franjo Bartus, Stjepan Sirola i dr. Bozidar Sirola. Financijalno stanje drustveno kretalo se vazda u skromnim granicama, sve dok nijesu ugledni gradjani grada Zagreba, vidjevsi lijepu djelatnost drustvenu, poceli u svojim zapisima i ostavinama

G

ostavljati "Dobrotvoru" ovee svote i zaklade. Tako se isto pocela drustvena glavnica poveavati stalnim doprinosima grada Zagreba i mnogih patriotskih novcanih zavoda, a umnim upravljanjem glavnica je, iako pomalo, a ono stalno postajala sve vea, pa je "Dobrotvor" mogao ve u god. 1912. sagraditi svoj drustveni dom. U Haulikovoj ulici br. 4 danas stoji ponosita palaca, zapravo najamna kua, a prihodi sto ih odbacuje najamnina omoguuju "Dobrotvoru", da i dalje u danasnjim teskim prilikama izvrsuje casno svoju zadau. Svoju zadau "Dobrotvor" je od pocetka vrsio sve veim marom, a od pozrtvovnosti uglednih clanica svoje gospojinske sekcije drustvo je moglo utrti mnogu suzu sirotinjsku i olaksati skolovanje i takove djece, kojih roditelji nijesu bili u stanju namaknuti potrebito odijelo i obuu. Isprva je djelatnost drustvena bila upravljanje samim po-

U 50 godina svoga rada "Dobrotvor" je podijelio preko 17.000 odjevnih predmeta

trebama siromasne djece, dobivali su odijelo i obuu. Kasnije, kada se Zagreb poveao, morala su priskociti i druga humanitarna drustva, pa pomoi dijelom, da i ona odijevaju i obuvaju djecu siromaha, dok su se druga drustva brinula za hranu preko zime, druga opet za oporavak bolesnih preko ljeta. Posao se poveavao, "Dobrotvor" je, hvala plemenitim i darezljivim prijateljima svojim, sve vise dijelio, najvise za vrijeme rata, kada je "Dobrotvor" postao centralnim mjestom humanitarne akcije, koju je uskoro potom preuzeo novo kreirani socijalni odsjek kod Gradskog poglavarstva. U 50 godina svoga rada "Dobrotvor" je podijelio preko 17.000 odjevnih predmeta. Danas vrsi "Dobrotvor" i dalje svoju blagotvornu misiju, makar i ne u onolikoj mjeri, kako je to mogao i morao ciniti u doba kada je bio gotovo jedinim takovim drustvom u gradu Zagrebu. A ipak onaj dio humanitarnog rada, sto na njega otpada, vrsi "Dobrotvor" u tijesnoj vezi sa socijalnim odsjekom Gradskog poglavarstva; taj odsjek pazi, da se humanitarna akcija pravilno razvija i ne iskorisuje. Tu dakle plemenitu svrhu i zadau "Dobrotvora" duznost je svakoga, tko moze, da ju pomogne. Zima je navratima, a sirotinja e opet pokucati na vrata svog "Dobrotvora", da ju spasi kojim toplim komadom odjee i obue. Tko moze neka ne kasni svojim prinosom, jer dvostruko daje, tko brzo daje!

13

Zagrebacki spomenici

Visok 3,5 metra, izraen u bronci, 1991. postavljen je u Varsavskoj ulici nedaleko od ulaza u kino `'Europa'' spomenik jednom od najveih hrvatskih pjesnika, covjeku koji je dao pecat hrvatskoj kulturi u prvoj polovici 20. stoljea.

Napisao: Branimir Spoljari Foto: Ines Novkovi

A

utor spomenika je Miro Vuco, kipar koji je roen u Vojniu kraj Sinja 11. rujna 1941, a diplomirao u klasi Antuna Augustincia 1967. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Vuco je jedan od osnivaca grupe Biafra. Bilo je dosta rasprava oko postavljanja spomenika Tinu Ujeviu, od onih je li izabrano pravo mjesto (jer su mnogi smatrali da bi mjesto kod Kazalisne kavane bilo prihvatljivije s obzirom da je Tin bio vezan uz Massarykovu ulicu gdje su se nalazila poznata mjesta koja je obilazio kao sto su gostionice Dingac i Blato, zatim Kazalisna kavana i prijeratni Tip-top), do onih u kojima se prigovaralo sto je spomenik preglomazan za skuceni prostor u Varsavskoj ulici. Danas, kada ga promatramo na njegovome mjestu, cini se da se stopio i s ulicom, a i kod stovatelja velikoga pjesnika osebujnosu kipareva djela zraci istinom zivota najveeg boema meu hrvatskim literatima. Spomenik Tinu Ujeviu odrazava provokativnost i prekoracenje tradicionalnih estetskih normi sto je karakteristika kipara Mire Vuce, a i sam je Ujevi cijeloga zivota bio provokativan protivnik ustaljenih graanskih normi. S njim je povezana boemstina kao nacin zivljenja, a u svojoj prvoj zbirci 1920. provlaci temu usamljenosti koju kao prokletstvo nosi kroz zivot. Ponajbolji pjesnikovi stihovi nalaze se u zbirci `'Kolajna'' (1926.) u kojima se osjeaju trubadurski odjeci renesansnoga doba kako bi se u zbirkama `'Auto na korzu'' i `'Ojaeno zvono'' okrenuo prirodi trazei u njoj izlaz iz usamljenosti. Njegova posljednja zbirka, `'Zedan kamen na studencu'' (1955.), pokazuje rezignirano prihvaanje zivota sa svim njegovim dobrim i losim stranama. Ujevi je izraziti pjesnik intelektualac i postaje (a i danas ostaje) uzor mladim narastajima. Tin Ujevi roen je 5. srpnja 1891. u Vrgorcu, a umro je u Zagrebu 12. studenog 1955.

Uhapsen u svojoj magli, zakopcan u svojem mraku, svako svojoj zvijezdi nagli, svojoj ruzi, svojem mraku. I svak zudi svetkovine djetinjastih blagostanja, srene mrene i dubine nevinosti i neznanja. I na oblak koji tisti, i na munju koja prijeti, nasa blaga Nada vristi: biti cist. Biti sveti. I kad nema Naseg Duha meu nama jednog sveca, treba i bez bijela ruha biti djeca, biti djeca Tin Ujevi Iz "Kolajne"

Spomenik Tinu Ujeviu

14

O Zagrebu markom i zigom U drugoj polovici 1991. godine, kada se Hrvatska borila za svoju nezavisnost, izisla je prva redovita postanska marka Republike Hrvatske za zracnu postu Zagreb ­ Dubrovnik, a u prosincu iste godine, i prve dvije prigodne postanske marke, od kojih je druga bila `'Bozi `91.''

`'Bozi 1991.'' - prva hrvatska bozina postanska marka

Napisala: Dunja Majnari Radosevi

V

e i sami naslovi novinskih clanaka u drugoj polovici 1991. dovoljan su pokazatelj stanja u Hrvatskoj: Agresija na Hrvatsku, Vukovar izmeu zivota i smrti, Karlovac: unisteni stanovi i kue. No, tome usprkos, u to je vrijeme 9. rujna 1991. godine izisla prva redovita postanska marka Republike Hrvatske za zracnu postu Zagreb ­ Dubrovnik. Bila je jedan od izraza drzavnosti i (poput svih postanskih marki) nosila je popularno znacenje `'male putovnice'' drzave u kojoj je izdana i samim time svoju zemlju predstavlja u velikome svijetu. U prosincu su svjetlo dana ugledale i prve dvije prigodne postanske marke Republike Hrvatske. Prva je prigodna marka izdana 10. prosinca 1991. u povodu 8. listopada, proglasenja neovisnosti Republike Hrvatske, a 11. prosinca 1991. izdana je druga prigodna marka `'Bozi `91'' ­ namijenjena bozinim blagdanima. Ovo je ujedno i prva hrvatska marka ikad izdana na temu Bozia. Motiv marke je detalj bozinih jaslica iz XVII. stoljea, koje se nalaze na otoku Kosljunu. Otoci Kosljun je jedinstveno kulturno-povijesno mjesto smjesten u Puntarskoj dragi na otoku Krku. Odavno naseljen, Kosljun dobiva povijesno znacenje tek nakon osnivanja benediktinske opatije u jeda-

Motiv marke je detalj bozinih jaslica iz XVII. stoljea, koje se nalaze na otoku Kosljunu. Otoci Kosljun je jedinstveno kulturno-povijesno mjesto smjesten u Puntarskoj dragi na otoku Krku.

naestom stoljeu, kada svetiste sv. Marije Kosljunske u `'Mostiru'' postaje izvor vjerskoga, kulturnoga i nacionalnoga zivota glagoljaskog otoka Krka i okolice. Nakon benediktinaca 1447. godine, Frankopani daruju otoci franjevcima koji, dobivsi dozvolu pape Nikole V, otoci i naseljavaju. Tamo izgraen franjevacki samostan u svojim prostorima danas cuva bogatu etnografsku i zoolosku zbirku te knjiznicu s oko 30 000 knjiga. Na otociu se nalaze i crkve Navjestenja Marijina i sv. Bernardina. Usred parka crnogorice, u malu Kapelu poroenja, davno su privremeno postavljeni relativno veliki fragmenti jaslica iz 17. stoljea s fino maniristicki obraenim likovima Djeteta Isusa, Djevice Marije, Josipa, vola i magarca. U tihoj Badnjoj noi nakon mise u velikoj crkvi, domae stanovnistvo ve stoljeima pobozno obilazi jaslice koje zorno upotpunjuju cjelokupni dozivljaj bozinih blagdana. Detalj ovih bozinih jaslica likovno je obraen i izabran za motiv prve hrvatske bozine marke 1991. godine. Graficko rjesenje marke je dao poznati hrvatski dizajner Boris Ljubici. Postanski arak ima 25 maraka. Marke su raene u offsetu, na polusjajnom papiru, dimenzije pojedine marke su 30 x 36,7 mm, a tiskane su u arcima s (A) cesljastim zupcanjem 12 u nakladi od 1.400,000 maraka i u (B) nezupcanim arcima u nakladi od 125.000 maraka. Uz ova su izdanja tiskani i FDC i prigodni list. Nominala marke je 4,00 din. Marke su tiskane u Tiskari "Zrinski" u Cakovcu.

15

Zagrebacki g g gradonacelnici

Matija Mrazovi

- najtuzniji zagrebacki gradonacelnik

Istaknuti hrvatski politicar, vrstan novinar i neko odvjetnik, Matija Mrazovi, zagrebacki je gradonacelnik zasluzan za izgradnju palace Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na Zrinjevcu, no, nazalost, za vrijeme cijega je mandata Zagreb pogodio veliki potres 1880.

Napisao: Branimir Spoljari Foto: Arhiv MGZ ada je 1. veljace 1879. jednoglasno izabran za nacelnika grada Zagreba, Matija Mrazovi nije mogao ni slutiti da e njegov Zagreb pogoditi jak potres (9. studenog 1880.), koji je gradu nanio neizmjerno veliku stetu. Najveu je stetu nanio katedrali u kojoj se srusio svod nad svetistem, a nisu bile posteene niti kaptolske kurije, franjevacki samostan, Crkva sv. Katarine, Kamenita vrata, Isusovacki samostan, Popov toranj, Crkva sv. Marka te mnoge javne zgrade, 1758 privatnih kua; od toga 947 kua vrlo tesko. Povjerenstvo je (na cijemu je celu bio uz gradonacelnika i knjizevnik August Senoa) ustanovilo da u cijelom Zagrebu nema nijedne kue na kojoj se ne bi vidjela steta od potresa. Zagreb je u to vrijeme imao 26 000 stanovnika. Godinu dana nakon katastrofalnoga potresa, 10. kolovoza 1881, Matija Mrazovi odrekao se casti gradonacelnika zbog bolesti, ali je i u tom kratkom periodu gradonacelnikovanja uspio sanirati mnoge probleme koji su nastali nakon potresa. Meu vazna ostvarenja ubraja se izgradnja palace Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na Zrinjevcu u neorenesansnom stilu koja, nazalost, nije mogla biti useljena 1880, kada je dovrsena, ve godinu dana kasnije jer je jednako tako pretrpjela napukline od potresa koje je trebalo sanirati. Prije nego je postao

K

zagrebacki gradonacelnik, Matija Mrazovi je bio istaknuti hrvatski politicar. Roen je 24. veljace 1824. u selu Visoko (nedaleko Maloga Kalnika), poznatom po plemenitasima `'sljivarima'' koje je opisao August Senoa u svojoj poznatoj pjesmi `'Sljivari''. Njegov otac bio je seljacki plemi pa je sinu omoguio skolovanje u Varazdinu i Zagrebu. Mrazovi je ve 1850. godine bio odvjetnik u Zagrebu. Budui da je tesko podnosio Bachov apsolutizam, njegova kua postaje sjeciste hrvatskih rodoljuba. Upravo je Mrazovi uspio da se Hrvatska 1860. rijesi bana Ivana Coroninija. Kad je te godine vraen ustav, Mrazovi kao vrstan novinar pokree s Vrbanciem i drugim rodoljubima list Pozor, u kojemu je branio hrvatsko drzavno pravo. Veliku politicku djelatnost razvio je u hrvatskim saborima 1861. i od 1865. do 1867. kao jedan od prvaka Narodne stranke koja je nastavila rad Iliraca. Ostro se suprotstavio Ugarsko-hrvatskoj nagodbi 1868, da bi godinu kasnije iznio u Zatoceniku sve nepravilnosti o konzorciju za isusenje Lonjskoga polja (u cemu je svoje prste imao i sam ban Levin Rauch). Nakon sudskoga spora koji je protiv njega poveo ban, Mrazovi je dokazao svoje ispravne poteze, nakon cega je omrazeni ban Levin Rauch morao podnijeti ostavku, a Mrazovi postao najpopularniji covjek u Hrvatskoj. Prilikom izbora u svibnju 1871. zahvaljujui Mrazoviu Narodna stranka je od 65 izbornih kotara osvojila 51 kotar. Mrazovi je ostao voa Narodne

stranke do 26. lipnja 1880. Citav taj njegov politicki rad omoguio mu je da postane zagrebacki gradonacelnik. Kad je zbog bolesti prestao biti prvi covjek grada, zamro je i njegov politicki rad. Matija Mrazovi umro je u Zagrebu 13. rujna 1896. i uz velike je pocasti pokopan na zagrebackome Mirogoju.

Godinu dana nakon katastrofalnoga potresa, Matija Mrazovi odrekao se casti gradonacelnika zbog bolesti, ali je i u tom kratkom periodu gradonacelnikovanja uspio sanirati mnoge probleme koji su nastali nakon potresa

16

Fotografije Vladimira Vucinovia iz monografije "Djeve sa zagrebackih procelja"

Adresa ove djeve je Zerjavieva 16.

17

Zagrebacki stikleci

Zimske nedjelje starih Zagrepcana

I dok je klizaliste u nekadasnjem isusovackom samostanu bilo rezervirano samo "za otmjenu gospodu i velepostovane gospoe", prvo se javno klizaliste naslo na mjestu danasnjega Mazuranieva trga

Mesnickom ulicom, ali i kroz Kamenita vrata niz Radievu ulicu. No, u jednoj zabrani gradskog magistrata izrijekom je receno: "Kroz Kamenita vrata djeci je na sanjkama prolaz zabranjen." I dok je klizaliste u nekadasnjem isusovackom samostanu bilo rezervirano samo "za otmjenu gospodu i velepostovane gospoe", prvo se javno klizaliste naslo na mjestu danasnjega Mazuranieva trga i na mjestu stare sveucilisne knjiznice. Tako su nedjeljom poslije podne ozivjela klizalista; pa cak i ona na zaleenom maksimirskom jezeru. Ali, bilo je i onih starih sugraana koji bi se po cicoj zimi zaputili preko gradskih mitnica, zvanih `malte', cak do Sestina ili do Kustosije preko crnomereckoga potoka koji je bio gradska mea. Prve `stacije' bile su gostionice gdje su se mogli ugrijati uz `glivanj', kuhano vino. Vremena su se izmijenila pa je Zagreb poceo zivjeti zimi i na skijama, zahvaljujui Frani Bucaru koji je te `rogle' (kako su skije posprdno nazivali) donio iz Svedske. Prvi skijasi pojavili su se na Cmroku i tek su se u 20. stoljeu odvazili na skijama do vrha svoje Medvednice ­ Sljemena.

Napisao: Branimir Spoljari Foto: Arhiv MGZ

edjelja je, kao dan odmora, u starih purgera imala ustaljeni ritual: ujutro pripreme za svetu misu, nakon nje svecani objed, a poslije podne ­ kako pise stara kronika ­ "skutreni kraj tople pecicke cekajui su bili da zima prejde." To se uglavnom odnosilo na starije jer su mlai (posebice ako je Zagreb bio pod snijegom) nalazili

N

zabavu u sanjkanju po strmim ulicama ili su se pak klizali. Stoga nije cudno kako je u Zagrebu prvi zimski sport bilo upravo klizanje. O tome nam svjedoce i prva klizalista u gradu, meu kojima je prvo bilo ono davne 1870. u dvoristu danasnjih Klovievih dvora na Jezuitskom trgu. Sanjkalo se u tuskanackoj sumi, po Pantovcaku, Streljackom i

rvi podatak o cisenju snijega u Zagrebu nalazimo u odlukama gradskoga magistrata iz 17. stoljea gdje se izrijekom govori "kak svaki stacunar pred svojim stacunom snega odhrnuti mora, al pak ne', po gradskom strazaru globu bu platiti moral". Ocito da je te davne 1621. godine Gornji grad bio zameten snijegom pa se nije moglo ulaziti u trgovine. Gdje se "odhrnuti" snijeg odbacivao, nije nam poznato. Znano je jedino da se smee moralo iznositi izvan gradskih zidina na za to odreeno mjesto (uglavnom iza danasnje Demetrove ulice prema tuskanackoj su-

Kako se Zagreb cistio od snijega? P

mi). Postavljanjem kanalizacije u vrijeme gradonacelnika Adolfa Mosinskoga, snijeg se ubacivao u kanalizacijske sahtove. No, prije toga su se za cisenje od snijega na gradskim ulicama i trgovima brinuli smetlari koji su svojim kolima odvozili snijeg sve do Save. Bilo je to potkraj devetnaestoga stoljea i pocetkom dvadesetoga. U odvoz snijega ukljucivali su se i "foringasi" sa svojim konjima i kolima, a oni su u Zagrebu obavljali spediterske poslove. Gradonacelniku Milanu Amrusu zamjeravano je sto iz gradske blagajne nije zelio davati novac za

cisenje snijega jer je navodno njegova deviza, sto se snijega tice, bila: "Bog dal, Bog zel!" Gradonacelnik Veeslav Holjevac sezdesetih je godina bio posve drugaciji. On je angazirao clanove Alpinistickog odsjeka planinarskoga drustva sveucilista Velebit iz Radieve ulice za cisenje mokroga snijega s gornjogradskih krovova. Studenti-alpinisti od zarade su kupili opremu za svoje aktivnosti ­ klinove, karabinere i cepine, i to na takozvanoj "vojnoj furdi" na Kustosiji. Meutim, u Zagrebu je oduvijek postojao zakon po kojemu se snijeg mora ocistiti s nogostupa.

18

Eduard Slavoljub Penkala

Mala skola antikvarijata

Izumitelj automatske mehanicke olovke

Odabrao: Odabrao: Jura Gasparac b o: Ga iz knjige Miroslava Tischlera T "Penkala", iz 2001 godine 2001.

Danas, kada prosjecni covjek ne moze zamisliti zivot bez kompjutora i elektronske poste, Penkalin se izum mozda ne doima poput revolucije, no prije stotinu godina on je uistinu promijenio stav prema pisaem priboru. Mehanicka olovka postala je neizostavni uporabni predmet za svakoga tko je znao pisati.

duard Penkala rodio se u malo gradu malom tadasnje Austro-Ugarske monar monarhije, Liptovsky sv. Mikulas (danasnja R Republika Slovacka), 20. travnja, 1871. Njegov ot Franjo otac Penkala, visi katastarski inzenjer, bio je Poljak, a Nizozem majka Marija (roena Hannel) Nizozemka. Osim Ivan Eduarda imali su jos troje djece: Ivana, Franju >>

E

Karikatura smijesnoga covjeka sa siljatim nosom i velikim uhom, za koje je zataknuta golema automatska olovka, prvi je put objavljena 1908. u njemackom casopisu Jugend. Simpaticni `'usko'' bio je zapravo sam Eduard Penkala.

19

Penkalini patenti

Penkalini talenti nadilazili su jednostavnu proizvodnju pribora za pisanje, pokazujui njegovu genijalnost i intuiciju, sto mu je, uz solidnu kulturu, omoguilo da diplomira kemiju na sveucilistu u Dresdenu, a njegovi su izumi zadirali u najrazlicitije sfere: od sredstava protiv parazita do anodnih baterija, od mikrofona za fonograf do radioaktivnoga lijeka za reumatizam te brojaca potrosnje tekuina i plina. Imao je sposobnost mnogo godina ranije anticipirati izvedbe kao sto su hovercraft i helikopter, konstruirao je zrakoplov bez vertikalnoga stabilizatora, kojim se upravljalo pomou vodoravnoga repa na nacin slican kako to cine ptice vlastitim repom. U Kraljevskom patentnom uredu u Budimpesti zastitio je oko 80 patenata, ali od toga nije imao veliku financijsku korist za sebe i svoju obitelj (imao je cetvero djece). Kapriciozni prst sudbine prekinuo je dugi popis korisnih stvari koje je talent ovoga covjeka darovao covjecanstvu: u 51. godini zivota skrsila ga je upala plua.

Obitelj Penkala: sin Eduard jr., supruga Emilija, ki Thea i sin Ivan

>> i Rudolfa. Jos kao djecak, Eduard je pokazivao sklonost prema tehnici: volio se igrati majstora, stalno je nesto popravljao u svojoj sobici (improviziranoj radionici) te je mastao o izumima. Pucku skolu zavrsio je u rodnom gradiu, a gimnaziju je upisao u Bielitzu, gdje je maturirao 28. rujna 1892. Na nagovor roditelja, koji su zeljeli da im sin postane lijecnik, Eduard je otisao u Bec i upisao studij medicine. Meutim, ubrzo je shvatio da nije napravio dobar izbor te nakon prvoga semestra prekida studij i seli se u Dresden, gdje na Kraljevskoj tehnickoj visokoj skoli upisuje kemiju. Diplomirao je 19. veljace 1898. ocjenom dobar. Jos tijekom studija upoznao je Emiliju Stoffregen, studenticu na Glazbenoj akademiji, gdje je on u slobodno vrijeme pohaao satove violine. Njihovo druzenje ubrzo se pretvorilo u ljubav, koja je okrunjena zarukama nakon zavrsetka studija. Eduard je diplomiravsi odmah dobio posao u struci, u kemijskoj industriji u Kosicama. Ve sljedee godine, 1899, zeni se Emilijom, a 1900, mladi bracni par seli se u Zagreb. U novi grad ga je dovela njegova ambicioznost i zelja za napredovanjem u poslu: Visoko hrvatsko-ugarsko ministarstvo financija imenovalo ga je 1904. kraljevskim tehnickim nadzornikom. Mjesto na koje je postavljen odgovaralo bi danasnjem polozaju ministra, a u njegovoj je nadleznosti bilo cijelo istocno podrucje Austro-Ugarske Monarhije.

Dolazak u Zagreb

Glavni grad Hrvatske (upravno-politicko, ekonomsko i kulturno srediste zemlje) pruzao je mladom inzenjeru kemije pocetkom stoljea nesluene mogunosti. Zagreb je u to doba zbog

Slovak po roenju, Eduard Penkala za kratko se vrijeme zivota u Zagrebu suzivio sa svim tadasnjim hrvatskim politickim problemima, a svoju ljubav prema novoj domovini dokazao je i uzevsi hrvatsko ime ­ Slavoljub

svojega geografskog polozaja, galopirajue industrijalizacije, te velikoga drustvenog i kulturnog napretka bio privlacan mnogima. Od gradia s tridesetak tisua stanovnika, kakav je bio sredinom 19. stoljea, Zagreb se ve 1900. pretvara u moderno industrijsko i trgovacko srediste u kojemu zivi sezdeset tisua ljudi. Unapreenju materijalnoga razvitka grada i intenziviranju njegova drustvenog zivota svakako je pridonijelo i doseljavanje velikoga broja stanovnika iz gotovo svih krajeva AustroUgarske Monarhije. Eduard i Emilija Penkala u Zagrebu su se nastanili na Trgu Franje Josipa broj 15 (danasnji Trg kralja Tomislava). U istoj kui, inzenjer Penkala 1902. uredio je malu radionicu u kojoj je poceo konstruirati i izraivati prototipove svojih patenata. Iste je godine roen njihov prvi sin Eduard. Inzenjer Penkala od prvoga se dana osjeao gotovo pravim Zagrepcaninom ­ bio je ugledan i postovan, kretao se u drustvu hrvatske intelektualne i politicke elite. Prijatelji su mu bili gradonacelnik Vjekoslav Heinzel, kipar Robert Franges Mihanovi, veliki mecena dr. Iso Krsnjavi i mnogi drugi. Slovak po roenju, Eduard Penkala za kratko se vrijeme zivota u Zagrebu suzivio sa svim tadasnjim hrvatskim politickim problemima, a svoju ljubav prema novoj domovini dokazao je i uzevsi hrvatsko ime ­ Slavoljub. Prilikom imenovanja za Kraljevskoga tehnickog kontrolora,

20

14. lipnja 1904, prvi se puta potpisao kao inz. Slavoljub Penkala. Zagreb je vrlo inspirativno djelovao na Penkalu: uz odgovoran i zahtjevan posao stalno se bavio konstruiranjem, a i obitelj mu se poveala. Drugi sin, Ivan, rodio se 1903, a 1905. i ki Thea. Sati provedeni u maloj radionici urodili su plodom te je 26. listopada 1905. inz. Penkala prijavio svoj prvi izum. Rijec je bila o rotirajuoj cetkici za zube koja je u Kraljevsko-carskom patentnom uredu u Budimpesti bila registrirana pod brojem 25153. Zagreb u to vrijeme, naravno, nije imao svoj patentni ured jer su sve austrougarske drzavne ustanove takve vrste bile u Budimpesti i Becu.

Automatska olovka: pocetak karijere

Braa Edmund i Mavro Moster 21. kolovoza 1906. sklopili su ugovor s Eduardom Penkalom o osnivanju tvrtke Edmund Moster & Co.

Na trzistu je bilo automatskih olovaka razlicitih velicina i boja. Neki su se modeli proizvodili bez kapa (slika gore), a neki s kapama koje su imale prepoznatljiv bijeli vrh

24. sijecnja 1906. patentnom je uredu prijavio vrlo zanimljiv i vazan izum. Automatska mehanicka olovka (koja je u Budimpesti zavedena pod brojem 36946) znacila je pravu revoluciju meu pisaim priborom. Do Penkalina su izuma grafitne olovke bile ili drvene (koje su se morale siljiti) ili mehanicke ­ s vrlo slozenim nacinom mijenjanja i namjestanja grafitnog uloska. Automatsku olovku inz. Penkale nije trebalo siljiti, a njezin tanki grafitni ulozak, kako se trosio pisanjem, izlazio bi iz tijela olovke pritiskom na papir. Danas, kada prosjecni covjek ne moze zamisliti zivot bez kompjutora i elektronske poste, Penkalin se izum mozda ne doima poput revolucije, no prije stotinu godina on je uistinu promijenio stav prema pisaem priboru. Mehanicka olovka postala je neizostavni uporabni predmet za svakoga tko je znao pisati.

Partnerstvo s Mosterima

Nedugo nakon sto je inz. Penkala prijavio i zastitio svoj patent, automatsku olovku, upoznao je Edmunda Mostera, jednog od devetero djece uglednoga trgovca i vlasnika parnoga mlina Hinka Mostera (iz Sv. Ivana Zabnoga, pokraj Krizevaca). Obitelj Moster bila je jedna od najimunijih u tom kraju, a bogatstvo su stekli marljivosu, vlastitim radom i snalazljivosu. Edmund Moster i njegov brat Mavro (inace, trgovci) te 1906. godine osjetili su da je patent Eduarda Penkale prilika za poveanje njihovoga kapitala i odlucili su u njega uloziti obiteljski novac. Tako su braa Edmund i Mavro Moster 21. kolovoza 1906. sklopili ugovor s Eduardom Penkalom o osnivanju tvrtke Edmund Moster & Co., u Ulici Marije Valerije broj 8 (danasnja Praska ulica). Iako su bili ravnopravni partneri, Penkalino ime nije bilo u sluzbenome nazivu tvrtke jer su Mosteri bili glavni financijeri. No, tvrtku su ionako vremenom svi poceli zvati po genijalnom konstruktoru.

Nepunih sedam mjeseci nakon patentiranja Penkaline automatske olovke pocinje njezina proizvodnja. U tvrtci je bilo zaposleno dvadesetak namjestenika, no rastom proizvodnje, poveavao se i broj zaposlenih. Osim automatske olovke, u tvornici se po Penkalinom patentu izraivao i ostali pisai pribor, poput stitnika i produzivaca za olovke, susila, nalivpera, itd.. Automatska olovka postala je pravi hit na europskom i svjetskom trzistu, a njezin je uspjeh donio tvornici Edmund Moster & Co. fantasticne poslovne rezultate. Marketinski domisljato bilo je i osmisljavanje maskote koja je poslije postala zastitni znak tvrtke. Karikatura smijesnoga covjeka sa siljatim nosom i velikim uhom, za koje je zataknuta golema automatska olovka, prvi je put objavljena 1908. u njemackom casopisu Jugend. Simpaticni `'usko'' bio je zapravo sam Eduard Penkala, a idejno rjesenje znaka izradila je njegova surjakinja, akademska slikarica Jadviga Matavovska, ro. Stoffregen. Nakon uspjeha reklamne kampanje ­ jer nitko nije mogao odoljeti usku koji s plakata poziva na kupnju Penkala olovke ­ u zagrebacku tvornicu pocinje pristizati sve vise narudzbi iz cijele Europe. U Edmund Moster & Co. odlucili su tada osnovati jos jednu tvornicu jer proizvodnja u postojeoj nije mogla udovoljiti zahtjevima trzista.

Berlinska podruznica

Podruznica zagrebacke tvrtke osnovana je 6. studenoga 1909. u Berlinu u Njemackoj. Ravnatelj tvornice Edmund Moster & Co. u Rixdorfu (dio Berlina) na Lindenstrasse 108, bio je dr. Alexander Moster, Edmundov i Mavrin brat. Berlinska tvornica imala je gotovo jednak proizvodni program kao i tvornica u Zagrebu. Njemacka je bila veliko i zahtjevno trziste, ali i dobra `odskocna daska' za sirenje poslovanja. Nastavak u sljedeem broju

21

Intervju

Zvonimir Milcec:

Zagreb je moja sudbina

Najzagrebackiji pisac Zvonimir Milcec ovih dana je proslavio 50 godina svoga rada i tom je prigodom predstavio dvije nove knjige `'Moj zagrebacki rukopis ­ 50 godina s gradom'' i `'Volite li Zagreb''. U svojoj poznatoj kavani K&K gospodin Milcec je s nama rado podijelio uspomene i sjeanja na svoj rodni grad koji simpaticno naziva `svojom sudbinom'.

Razgovarala: Biba Salata ubotnju kavu popila sam ovaj puta, umjesto u Floresu, u kafiu K&K (kava i knjiga), u drustvu `najzagrebackijega' pisca, Zvonimira Milceca. Razgovor je bio cesto prekidan dolaskom prijatelja i znanaca koji su mu cestitali na nagradi Medalja Grada Zagreba za pola stoljea svoga rada. No, to nije jedina nagrada: Milcec je 1994. godine, povodom 900- te godisnjice Zagreba, dobio Nagradu Grada Zagreba. Na proslavi je predstavio dvije nove knjige "Moj zagrebacki rukopis ­ 50 godina s gradom" i "Volite li Zagreb". Dosli su i unucii ­ djedu pokazati najnoviju igracku. Sto vama znaci Zagreb? Zagreb nije moj izbor, Zagreb je moja sudbina. Nemam alternativu. Roen sam u Zagrebu, svi moji su tu roeni i to vjerojatno od 13. stoljea. Jer, u Remetama, kada su stari pavlini gradili crkvu, stanovnici koji su tamo zivjeli krcili su sumu jer je bila od Maksimira do Remeta. Sve te stanovnike koji su za njih radili, zvali su pavlinci. A moja grosa (baka) po tati je bila prezimenom Pavlinec. I prije cetiri godine umro je posljednji potomak Pavlineca koji je vjerojatno tamo jos od 13. stoljea. A za moje prezime je akademik Simunovi (koji je napisao knjigu o hrvatskim prezimenima, a sa mnom je sjedio u komisiji za imenovanje ulica) rekao ovo: "Milcec ­ vi znate da nigdje na svijetu nema toga prezimena osim na Bukovcu, a to Vam je znak da je prezime tamo i nastalo." I kako da ja sad biram kada je sve moje povezano sa Zagrebom, preciznije s Bukovcem i Remetama?! Dakle, Zagreb je moja sudbina i ja poput puza nosim svoju kuicu. I to je to. O Zagrebu pisem od svojih tinejdzerskih godina, znam pisati i samo to radim, i ne vidim nekoga na obzoru tko bi mene jednog dana zamijenio u pisanju o Zagrebu. Ove se godine navrsilo 50 godina od moga profesionalnog pisanja kolumni o Zagrebu. Moj prvi tekst je bio o posljednjem zivom konjaru (vozacu tramvaja) s Tresnjevke, koji mi je pricao o tome kako je

S

22

izgledao Zagreb dok je njegovim ulicama vozio konjski tramvaj. To sam napisao i kao klinac s ceste otisao u novootvoreni Vecernji vjesnik (koji je preteca Vecernjega lista) i odnio svoj tekst. Tamo su bili sami Zagrepcani, novinari i urednici. Objavili su mi tekst, a da ga nitko nije dirao i to s mojim potpisom. Bio sam u `devetom nebu'. Bio sam tako uzbuen i u euforiji da me skoro pregazio tramvaj. Naravno, elektricni. U svojoj karijeri presao sam put od gradskoga reportera, preko urednika rubrika do pomonika glavnog urednika Vecernjeg i otisao kao sportas, kad je bilo najbolje, na vrhuncu karijere. Glavni urednik je jos uvijek kod nas, nazalost, politicka funkcija. I onda sam dobio ovaj kafi K&K (knjiga i kava) na natjecaju. Kako ste dosli na ideju na napravite kafi K&K? Vidite kao lokal izgleda. On je produkt kolumne. Trazili su me da pisem o tadasnjim kafiima koji su bili grobnice od kamena i metala, i kakav bih ja kafi volio posjeivati ili imati. U Londonu me odusevila knjizara, kafi i antikvarijat. To mi se jako dopalo. Po tome se i ovo mjesto zove K&K (knjiga i kava). Tako sam svoju pricu poslao Gradskome poglavarstvu. Tada je Branko Miksa bio gradonacelnik, roeni Zagrepcanin, i na OTVu me pohvalio. Nisam mogao doi sebi jer to uope nisam ocekivao. I tada su raspisali natjecaj, pozvali su me da s tom kolumnom idem na natjecaj. Od 300 zahtjeva, prosla je moja kolumna i dobio sam prostor na koristenje. Prostor je uredio scenograf i akademski slikar Zeljko Seneci. Sve sto vidite na zidu su moje kolumne i knjige. Na jednome zidu su svi gradonacelnici grada Zagreba. To nema niti u Muzeju grada Zagreba. Od prvoga do zadnjega. Planirate li opsirnije pisati o nedavnim rusenjima i planiranim graenjima ­ od tvornice Penkala (Nada Dimi), preko Cvjetnoga trga do Koranske? Postoji struka. Ako je objekt zastien, onda se ne bi smio dirati ni rusiti. Ako nije zastien, neemo ni mi plakati. Isto je s Cvjetnim trgom. Bio sam pozvan u tzv. strucni sud, da dam misljenje oko projekta gospodina Horvatincia. Nakon sto su mi pokazali maketu (koja mi se svidjela) zanimalo me jesu li fasade koje se planiraju rusiti pod zastitom ili nisu. Direktorica Zavoda za zastitu spomenika kulture kaze da nisu zastiene i nema prepreke za rusenje. Ja kao da sam zaduzen za ocuvanje kolektivne memorije. Znam da je tu bila stara tipografija, dionicko drustvo i tiskali su Obzor, dolazili su Dezman, Zagorka, Josip Horvat, ...Matos je tu dolazio... i dilema je sacuvati to ili ne. Meutim, zasto bi mi to morali sacuvati ako mozemo napraviti nesto ljepse i korisnije za nas. Meni se ovaj projekt jako svia. Do tada nisam znao nista o tom beckom arhitektu, koji govori cak i hrvatski. Igor Zidi, Dusan amonja i ja razgledavali smo neke projekte i imali smo isto misljenje. Svidjelo nam se. Onda su me svi napali.

Poslije toga sam napisao jos jednu kolumnu: "Da se Horvatinci zove Mr. Smith, vjerojatno ne bi bilo tolike halabuke". Sto se mene tice ako investitor ima sve dozvole, ako je platio sve poreze, ako Grad misli da je to u redu, onda ja nemam pravo o tome suditi. A sto se tice podzemnih garaza ­ neka to Grad rjesava. Za djecji roman "Zvizduk s Bukovca" dobili ste dvije prestizne nagrade? U Hrvatskoj 1976. i u Jugoslaviji 1977. Za najbolji djecji roman, a preveden je i na poljski. Je li bila namijenjena vasoj djeci? Ne. To je bila cista narudzba. Ja sam profesionalac. Zvao me jedan zenski glas iz mladosti, po govoru sam shvatio da je Dubrovcanka ­ Ana Kulusi ­ kultna urednica biblioteke Vjeverica na kojoj su odrasle generacije. I ona kaze: "Procitala sam jednu vasu kolumnu o vasem Bukovcu koja mi se tako dopala da mislim da bi to bio fantastican roman za djecu. Biste li se upustili u pisanje romana za djecu? A ja sam joj odgovorio: "Koliko kartica i kada je rok za predaju teksta?"

u kui. Mislili smo kako e to ostati nasoj djeci pa neka i nase mame i tate i bake i djedovi s tom odlukom budu zadovoljni. I tako je nastala nasa kua koju sam ja veim dijelom projektirao. Sami ste uredili i interijer? Da, na primjer, pregradna stijena je u japanskom stilu, sva je u staklu. Jednom je kod nas bio na kavi poznati arhitekt Oleg Hrzi i onda smo se nakon mjesec dana sreli u gradu, a on mi kaze: "Cuj, ti se ne bus ljutil, ja sam projektiral jednu kuu pa sam ukral onu tvoju pregradnu stijenu." Meni je bio kompliment da arhitekt "ukrade" moju ideju. Odakle crpite ideje za kolumne? Moje su knjige nastale kao produkt kolumni. Silveku Degenu su dali da napise kolumnu u Vecernjaku, i jednoga dana, doe k meni, s podocnjacima, trese se i kaze mi: "Kaj si ti jos ziv? Ja ne razmem, ti tolike godine pises kolumne. Meni kad doe rok, ja se hou ubiti. To nije za ljude." A ja mu kazem: "Moras se staviti na taj broj okretaja. To je takva vrsta posla. Razmisljanje ide i povezuje kolumnu-dvije unaprijed." Zamislim dobar naslov ­ u naslovu je kod mene obicno ve teza i tema: i cim ga zamislim, vise ne razmisljam. Tako petkom sjednem za svoj laptop i kolumna je za sat i pol gotova. Dobro radim samo kad imam tremu. Neu ni sjesti za kompjutor ako nemam tremu. Proslavili ste 50-u godisnjicu rada i objavili dvije knjige. Koliko ste ih dugo pisali? Napisao sam ih u godinu dana. Po vruini sam se zavukao u kuu i radio. Dosta tekstova sam imao ve gotovih, samo sam ih uredio za potrebe knjige. Da sam isao istrazivati ne bi bila gotova nekoliko godina. Pisao sam svaki dan pet sati. Jedna ima 200 stranica, a druga ima 430 i tu je jos 100 stranica kolumni, tako da je to ukupno 730 stranica napisanih u godini dana. Kako vam se svia nas casopis Zagreb moj grad? Mislim da vam naslovnica nije atraktivna za trziste. Radio sam prve i jedine Kavanske novine, izlazile su samo godinu dana, ali su bile toliko kvalitetne da su ljudi dolazili ovdje samo radi njih. Radila ih je odlicna ekipa pisaca i novinara toga vremena u Hrvatskoj: Ivan Kusan, Branimir Donat, Zeljko Seneci, Zdravko Zima, Tomislav Sabljak i drugi. Pisali su besplatno. Pricalo se da je honorar za tekstove kava. Tako da smo se mi zafrkavali sredinom sedamdesetih godina i pisali tekstove u kavani. Pripremate li uskoro nesto zanimljivo? Na web stranici Zagreba pokreem svoj portal. Neu nista detaljnije govoriti, sve ete vidjeti kad bude gotovo. Hoete li i za Zagreb moj grad ponekad nesto napisati? Vama trebaju dvije kartice? Mozemo se dogovoriti.

O Zagrebu pisem od svojih tinejdzerskih godina, znam pisati i samo to radim, i ne vidim nekoga na obzoru tko bi mene jednog dana zamijenio u pisanju o Zagrebu

Vi ste s Bukovca doselili u Centar i ponovno se vratili na Bukovac? Moj kompleks i kompleks svih mladih ljudi s periferije je da zive u centru grada. I ja sam tako dugo navaljivao dok nisam dosao prvo do stana u Balkan prolazu, na drugom katu s balkonom i tamo nam se rodila mlaa ki, ali nismo imali dosta mjesta. Tako sam ga uredio da su ga dolazili slikati. I onda sam ga promijenio za vei, trosobni, s djevojackom sobicom, tocno preko puta Balkan prolaza, Masarykova 5/III, s balkonom ­ to moja zena voli. I onda sam konacno dosegnuo taj svoj zivotni san. Taj san sam odsanjao dok jednoga dana nisam opet napisao kolumnu: "Sit sam Citya". Taj stan nisam mogao prodati ve smo morali napisati ­ dajemo u adaptaciju. Nabasao sam na covjeka kojega sam poznavao (direktora jedne zagrebacke firme) i on je meni dao svoj mali stan na Kvatriu i lovu, a ja sam poceo na zeninom imanju radove (ona je isto s Bukovca). Poceli smo nadograivati kuu za nas. I tako smo se ponovno vratili na Bukovac. Podigli smo kroviste i napravili tri stana

23

Slava Bogu...

Simboli Bozia u tradicijskoj kulturi Slovacke

Izlozba iz fundusa Slovackoga nacionalnog muzeja u Martinu u Etnografskom muzeju od 13. prosinca 2007. do 13. sijecnja 2008.

Foto: Arhiv Etnografskog muzeja lovacki nacionalni muzej u Martinu najstariji je i trenutacno najvei ogranak Slovackoga nacionalnog muzeja. Njegovi poceci sezu od kraja 19. stoljea i povezani su sa stvaranjem Slovackoga muzejskog udruzenja (1893. godine). Muzej je skupljao eksponate s cijeloga podrucja Slovacke (ali i iz inozemstva) te danas raspolaze najveim fundusom etnografskih zbirki u Republici Slovackoj (gotovo 100 000 predmeta), kao i fundusima iz podrucja arheologije, likovnih umjetnosti, povijesti, povijesti umjetnosti i prirodnih znanosti u ukupnom broju od gotovo 500 000 predmeta. Opsegom nevelik dio sadasnjega fundusa cini zbirka predmeta koja dokumentira proslavu Bozia. Razdoblje Bozia i u slovackoj je tradicijskoj kulturi sredisnji dio zimskoga obicajnog ciklusa, kao i pocetak crkvene liturgijske godine. U fundusu Slovackoga nacionalnog muzeja u Martinu jaslice cine samostalnu, brojem ne veliku, ali dragocjenu zbirku. Veina potjece iz druge polovice 19. i prvih desetljea 20. stoljea. Rudarska podrucja u Slovackoj bila su sredista izrade jaslica. Zivotna povezanost rudara s drvetom, njihova mastovitost, umjesnost i dobro poznavanje svojstva drveta postali su ishodiste narocitog izraza tradicijske umjetnosti. Drugu, znatno manju skupinu cine jaslice iz sjeverne Slovacke, pretezno iz Orave i Kysuca. Iz ovoga su podrucja predstavljena dva osnovna tipa jaslica: cvrste (neprenosive) i prijenosne (mehanicke), s kojima je povezan tradicijski betlehemski igrokaz o roenju Isusa Krista.

S

Razdoblje Bozia i u slovackoj je tradicijskoj kulturi sredisnji dio zimskoga obicajnog ciklusa, kao sto je i pocetak crkvene liturgijske godine

Slike na staklu u Slovackoj su se izraivale od pocetka 19. stoljea pod austrijskim, njemackim i sleskim utjecajima. Veina je imala sakralni karakter, a u tradicionalnoj sredini imale su zastitnu funkciju. Rasirene su bile pretezno u rimokatolickim obiteljima. Na slikama su dominirali prizori iz zivota Isusa Krista, Djevice Marije, kao i u narodu omiljenih svetaca. Slike prikazane na izlozbi potjecu iz 19. stoljea. Zidne grafike sakralnoga karaktera bile su rasprostranjene pretezno u 18. stoljeu. Izraivale su se tiskanjem s drvenih kalupa uz po-

mo tiskarske prese. Ilustracije u drvorezu ukrasavale su slovacke interijere sve do masovne pojave sarenih slika na staklu, koje su ih postupno nadomjestile. Tradicijske interijere u Slovackoj cesto su ukrasavali sakralni drveni kipii ciji su autori dolazili su iz raznih drustvenih slojeva. Na nastanak kipova utjecali su interijeri seoskih crkava i kapelica, te oltarni kipovi u svetistima na podrucju Slovacke i susjednih zemalja, koje su autori posjeivali. Oltarni kipovi bili su jednostavnog, zvonastog oblika, jer su odijevani u odjeu prema odgovarajuem liturgijskom razdoblju. Zanimljivo je da su i kipii pucke provenijencije preuzeli isti oblik. Usprkos jednostavnoj izradi, njihovo emotivno i estetsko djelovanje iznimno je intenzivno i sugestivno: cak i za danasnjega, pretezno materijalisticki orijentiranoga i racionalnoga, covjeka.

28

Kako Zagreb vole pjesnici i pisci

Narodil se je kralj nebeski

Tekst: Snjezana Antunovi Prosinac. Mjesec slavlja, darivanja, lude trke po trgovinama, jer svatko zeli najbolje najblizima, mjesec veselja, bozinih zvona, ali i tuge zbog onih kojih vise nema meu nama. Prosinac ­ sjeanja ­ na prelijepe dane djetinjstva kada je "dolazio Mali Bogo" - ponekad siromasan, ponekad pun darova, ali uvijek nasmijesen i s aneoskom pratnjom. Mjesec je to kada prizeljkujemo da snijeg "barem za Bozi zabijeli krovove", prisjeamo se narodnih obicaja i puna srca pjevamo "Narodil se je kralj nebeski", a zeljeli bismo, zeljeli i punim srcem zagrliti svijet. I pisci su u svojim romanima opisivali bozine obicaje, bozine jadranske bure i snijeg na cestama koji "skripi pod nogama", a pjesnici su svoje osjeaje pretakali u stihove ­ katkada i "zapreteno", jer je bilo dugo razdoblje "bozine sutnje". Ali od onih narodnih i pjevanih po crkvama do danas pisanih zive te pjesme u razdraganim srcima ljudi diljem svijeta u veliko i sveto vrijeme bozinih blagdana.

Vera Zemuni

Dragutin Domjani

Dragutin Domjani

Bozina pjesma

U dubokom snijegu, kraj crkve na brijegu zeleni stoji bor. S neba u sretnoj noi svjetlo zvijezda se toci i pjeva anela zbor. Najljepsa zvijezda mala na vrsak bora je stala, zabruji zvona zvon. I bijela staza zablista za tek roenog Krista, kojom e koracati On.

Bozi

Posipal bi snegom Vse pute I spunil z veseljem Vse kute, Da smeh i popevka zvoni, Da brigah i tugah Ni, Da suza ve oko ne muti Da saki si vsrcu Outi: Bozi nam dosel je vesel, Sakomu sree donesel V sela i grade i gaj,

Bozi

Ce bi rekel Boziu, Kaj zelim si ja, Rekel bi, naj svakomu Puno srdca da. Da bu narod narodu Kak i bratu brat, I da zadovolen bu Jenput i Hrvat.

Vlado Gotovac

U povodu zvona

Sto cini zvono u zvoniku dok zvoni Ono poziva da se sjetimo misli koje s nam ne stare janjeta jednog i janjeta drugog polja na kojem padaju mjesecari plamena jednog i plamena drugog onih koji nas posjeuju po svojoj volji golubice jedne i golubice druge velike ozbiljnosti noi na gori crnine jedne i crnine druge rijeci koje su nedostupne tvari kruha jednog i kruha drugog orgulja i glasova sto slave i nadaju se kraljevstva jednog i kraljevstva drugog tamjana u kojem lutamo sna jednog i sna drugog svih godina djela svih plodova zivota jednog i zivota drugog svega sto prolazi postajui cisto ljubavi jedne i ljubavi druge daljine sto je srce ne iscrpljuje poziva jednog i poziva drugog sadasnjosti koja nista ne napusta tijela jednog i tijela drugog svega sto promice u istoj boli trenutka

38

Kako smo postali Djecji vrti "Bajka"

Napisala: Vesna Hrvoj

U posljednjih 17 godina nastojimo pratiti drustvene promjene i zadovoljiti sve vee potrebe za kvalitetnim odgojno-obrazovnim radom s djecom. U radu se provodi niz verificiranih programa kao sto su skupine s prosirenim programom vjerskog odgoja, zdrava prehrana, rad s darovitom djecom, integracija djece s teskoama u razvoju, smjenski program.

C

ijele e se ove pedagoske godine odvijati mnoge razlicite aktivnosti kojima e djeca i djelatnici Djecjeg vrtia "Bajka" obiljeziti svoju 75. obljetnicu. Svi smo vrlo ponosni sto jedan vrti traje tako dugo, sto ima tako dugu tradiciju i sto smo jedan od tri najstarija vrtia u Zagrebu. Tesko je i zamisliti i izracunati koliko je djece svoje najbezbriznije dane provelo u nasem vrtiu, koliko je to svladanih prvih koraka i prvih rijeci, ispricanih prica, sagraenih tornjeva od kockica, uspavanih lutki, proslavljenih roendana, koliko je to skuhanih ruckova, opranih podova, pokosene trave.

ce zaposlenih i nezaposlenih siromasnih roditelja, odvraanje od utjecaja ulice, na zabavan nacin privikavanje radu i davanje prvih osnova odgoja." Tu su se nalazila djeca koja su zivjela u vrlo nepovoljnim stambenim prilikama, djeca samohranih majki (koja su uglavnom besplatno boravila u sklonistu), a davala im se i pomo u obui i odjei. U to su vrijeme sa 180 djece radile 4 uciteljice. Broj djece neprestano je rastao i 1937. godine u sklonistu je bilo smjesteno 240 djece s kojima je radilo 6 uciteljica, a zbornica se prenamjenjuje

u prostore za djecu. Do 1939. godine skloniste je ve imalo i svoju kuhinju u kojoj su se pripremali obroci za djecu. U vrijeme teskih ratnih prilika (1941. - 42. i kasnije) u djecje skloniste primana su djeca roditelja poginulih u ratu, djeca s Kozare i ratna sirocad usvojena od naprednih graana. Nakon osloboenja 1945. godine, ustanova nastavlja djelovati kao obdaniste za djecu zaposlenih i nezaposlenih roditelja, samohranih majki i za ratnu sirocad.

Odgojno-obrazovna ustanova

U srpnju 1945. godine ustanova dobiva naziv Djecje obdaniste "Anela Cvetkovi", a osnivac je socijalni odjel Narodnog odbora. Ve se u to vrijeme uz zastitu djece naglasavaju odgojno-obrazovni zadaci usmjereni na formiranje svestrane licnosti, a s djecom rade odgojiteljice s odgajateljskom skolom i uciteljice. Broj djece stalno raste i radi se u vrlo skucenim uvjetima, a potrebe za smjestajem djece sve su vee pa 8. ozujka 1965. godine ustanova prosiruje kapacitete otvaranjem podrucnoga vrtia tada nazvanoga "Vladimir Gortan", na Opatijskom trgu. Godine 1966. obdaniste se preimenovalo u Djecji vrti "Anela Cvetkovi", iako u njemu sve do 1970. godine borave i djeca skolske dobi. Znacajan datum u razvoju vrtia je otvaranje centralnog objekta u Zorkovackoj ulici (21. ozujka 1980. godine) s kapacitetom od 200 djece. Izgradnjom tog objekta znatno je prosirena djelatnost vrtia koji svojim radom prvi puta obuhvaa i djecu od prve

Ustanova socijalnog karaktera

A sve je zapocelo u vrijeme velike ekonomske krize prije Drugoga svjetskog rata, kad je Tresnjevka bila najvee predgrae Zagreba, s mnogo malisana bez osnovnih uvjeta za zivot. U studenom 1932. godine otvorena je ustanova pod nazivom "Gradsko djecje skloniste za radnicku djecu" na Selskoj cesti, kao trea ustanova za socijalnu skrb radnicke djece u Zagrebu. Osnivac toga sklonista bio je Socijalni ured gradskoga poglavarstva. Zgrada je namjenski graena za djecu od tree do dvanaeste godine i bila je tada najmodernije zdanje. Sastojala se od dviju prostorija za djecu, blagovaonice, uciteljske zbornice, kupaonice i dvorane za tjelesni odgoj, a u dvoristu se nalazio i plivacki bazen sa suncalistem. U pocetku svojega djelovanja ustanova je imala socijalni karakter i osnovni je cilj bio "cuvanje dje-

44

do tree godine, s kojima rade medicinske sestre. Budui da je i dalje rasla potreba za smjestajem djece, 1983. godine prosireni su kapaciteti otvaranjem triju odgojnih skupina u adaptiranom prostoru osnovne skole "V. Cerin", a time je omogueno otvaranje dviju skupina djece u smjenskom boravku za roditelje koji su radili u tjednim smjenama. Tada je to bila jedina ustanova u gradu u kojoj su djeca mogla boraviti do 21 sat navecer. Do danas smo ostali jedini vrti s takvim oblikom 10-satnoga primarnoga programa. 7. ozujka 1985. godine otvoren je jos jedan novi objekt ­ "Ciglenica" u Humskoj ulici, i time vrti postaje maksimalne velicine s 31 odgojnom skupinom i spada meu najvee u gradu.

Kroz sav taj dugi niz godina djelatnici vrtia dokazivali su se svojim kvalitetnim radom, a vrti je za dokazanu kvalitetu i istinsku brigu o djeci dobio niz priznanja i zahvala

Istinska briga o djeci

U vrijeme drustvenih promjena se mijenja i ime vrtia i na prijedlog odgojiteljice Marije Cikojevi, vrti dobiva najljepse ime i otada se zove Djecji vrti "Bajka". Kroz sav taj dugi niz godina djelatnici vrtia dokazivali su se svojim kvalitetnim radom, vrti je za dokazanu kvalitetu i istinsku brigu o djeci dobio niz priznanja i zahvala. U posljednjih 17 godina nastojimo pratiti drustvene promjene i zadovoljiti sve vee potrebe za kvalitetnim odgojno-obrazovnim radom s djecom. U radu se provodi niz verificiranih programa ­ kao sto su skupine s prosirenim programom vjerskog odgoja, zdrava prehrana, rad s darovitom djecom, integracija djece s teskoama u razvoju, smjenski program. Nas je vrti (zasad i jedini) u svibnju 2006. godine sklopio ugovor o javno-privatnom partnerstvu s tvrtkom Ericsson Nikola Tesla, koja sufinancira smjestaj djece svojih zaposlenika u dvjema odgojnim skupinama, ciji se rad prilagoava potrebama roditelja, s nesto kvalitetnijim uvjetima za djecu. Tradicija vrtia je i humanitarni rad pa se ve godinama posvajaju dupini, organiziraju koncerti, tombole i niz drugih akcija kojima su se prikupljala znacajna sredstva za udrugu "Krijesnice", pomaze se djeci u Centru za odgoj i obrazovanje "Goljak". Ravnateljica vrtia idejni je zacetnik i organizator projekta Darujmo djeci kazaliste, koji ima i humanitarni karakter, a u akciji je protekle pedagoske godine sakupljeno vise od 120 000 kuna za udrugu Krila ­ terapijsko jahanje. Najnoviji projekt, ostvarenje kojega je u tijeku, jest i otvaranje posebnih skupina za djecu s autizmom, kao kombinacija rehabilitacije i integracije takve djece, sto je prvi takav pokusaj u gradu. Danas vrti djeluje na cetiri lokacije, obuhvaa oko 700 djece u 31 skupini, a s djecom i za djecu radi oko 110 zaposlenih i po tome smo jos uvijek jedan od najveih vrtia u gradu. O vrtiu i njegovu radu moglo bi se pisati jos mnogo toga, ali je najvaznije naglasiti da u njemu rade kvalitetni strucnjaci i zainteresirani djelatnici koji daju sve od sebe za sretno djetinjstvo djece koju su nam s povjerenjem povjerili roditelji. Kvalitetan rad i ljubav prema djeci vidljivi su u svemu onom sto radimo a vodi nas vizija naseg vrtia kao "vrtia ­ prijatelja djece", i za to nam priznanje daju sve institucije na razini Grada i Ministarstva.

Vipnet nagrauje srednjoskolce

Petar Cucek iz Zagreba pobjednik je tree Vip Eureke, smotre znanstvenoga stvaralastva hrvatskih srednjoskolaca. Njegov rad `'Izlaganje Caenorhabditis elegans CL2070 elektromagnetskim poljima ekstremno niskih frekvencija iz kuanskih izvora inducira ekspresiju Hsp16'' ocijenjen je za najboljega u konkurenciji 15 radova finalista iz cijele zemlje. Drugo mjesto pripalo je Veroniki Sunko iz zagrebacke V. gimnazije s radom `'Kompleksno ponasanje sustava kondenzirajuih kapljica na hladnoj podlozi''. Trea je bila Martina Platenik iz Buja (koja je ve treu godinu zaredom u finalu Vip Eureke), a njezin je rad nosio naslov `'Utjecaj razlicitih stimulansa na pamenje''. Natjecanje Vip Eureka organizira Znanstveno-edukacijski centar Visnjan u suradnji s generalnim sponzorom Vipnetom, a mogu sudjelovati ucenici svih srednjih skola u Hrvatskoj sa samostalnim radovima iz raznih podrucja i interakcija prirodnih i drustvenih znanosti te tehnologije, s posebnim naglaskom na multidisciplinarnost. Pobjednika natjecanja Vipnet je nagradio prijenosnim racunalom Dell s Vodafone Mobile Connect karticom, drugoplasiranu mobilnim telefonom Vodafone live! Sony Ericsson K800i i Vipme CD boxom, a treeplasiranu Vipme kompletom Vodafone live! Sony Ericsson W200i.

Djeci Zagreba

Vlaki Bubi u suradnji s Turistickom zajednicom grada Zagreba, daruje najmlaima besplatne voznje u prosincu. Zapocevsi u ponedjeljak (3. 12.) vlaki Bubi besplatno vozi djecu koju Djed Bozinjak daruje slatkisima, sve do petka 21. 12. 2007, (radnim danom od 13 do 13.55 sati). Zanimljivo je istaknuti da je vlaki ve 16 godina sastavni dio turisticke i kulturoloske ponude grada Zagreba, a ove godine lokomotiva je prigodno ukrasena natpisom Djeci Zagreba s ljubavlju. Vlaki vozi po svojoj standardnoj ruti ­ pocevsi od Trga bana Josipa Jelacia.

45

Roditelji i djeca

Napisala: Iva Hojsak, dr. med. Referentni centar za djecju gastroenterologiju i prehranu Klinika za djecje bolesti Zagreb Klaieva 16

- cuvari zdravlja

Probiotici

Probiotici mogu imati pozitivan ucinak na nase zdravlje te ih se moze ukljuciti u redovitu prehranu, sto posebice mozemo imati na umu u predstojeem blagdanskom periodu, u kojemu pretjeranost u jelu i piu moze dovesti do nezeljenih posljedica

stotku odnosi na djelovanje probiotika na akutni proljev. Dokazano je da probiotici skrauju trajanje proljeva te da su ucinkovitiji u vodenom proljevu ako se primijene u pocetku bolesti. Danas na trzistu postoje brojni preparati koji sadrze probiotike ­ od fermentiranih mlijecnih pripravaka (u koje su dodani) do pripravaka, odnosno kapsula, koje sadrze probiotik. Sto se tice sigurnosti primjene, probiotici nemaju stetnih ucinaka ako se primijene u osoba koje ne boluju od teskih bolesti koje smanjuju djelotvornost vlastitog imunoloskoga sustava sto potvruju gastroenteroloska drustva. Dakle, ono sto mozemo zakljuciti je da probiotici mogu imati pozitivan ucinak na nase zdravlje te ih se moze ukljuciti u redovitu prehranu, sto posebice mozemo imati na umu u predstojeem blagdanskom periodu u kojemu pretjeranost u jelu i piu moze dovesti do nezeljenih posljedica (povraanje i proljev).

Foto: SXC

C

rijevo je jedan od najveih imunoloskih organa u tijelu. Povrsinom zauzima 250 ­ 400 m2 i na toj povrsini zivi oko 300 ­ 500 razlicitih vrsta bakterija. Ono sto je fascinatno je da broj tih bakterija 10 puta premasuje broj stanica u nasem tijelu. Zanimljivo je da su sojevi bakterija u svakome od nas razliciti te da ovise o vise cimbenika kao sto su vrsta hrane koju uzimamo, uporabi antibiotika i slicno. Nasa crijevna flora ima vaznu ulogu u razvoju imunoloskoga sustava, u zastiti od patogenih mikroorganizama, kao i u probavljanju i apsorpciji hrane i hranjivih tvari. Znajui vaznost crijevne flore, odnosno tih `'dobrih bakterija'', postavlja se pitanje moze li se unosom takvih bakterija poboljsati zdravlje covjeka. Vaznost bakterija u prehrani prvi put je opisao dr. Elie Metchnikoff jos davne 1907. godine, kada je otkrio da seljaci u Bugarskoj zive dulje i kvalitetnije, sto je pripisao velikoj kolicini kefira koji konzumiraju, odnosno bakterijama koje se u njemu

nalaze. Te bakterije danas nazivamo probioticima. Probiotici su pripravak zivih mikroorganizama koji ima pozitivan ucinak na zdravlje covjeka. Iako se, kada se spominje pojam probiotika, najcese misli na bakterije, oni mogu biti i iz roda gljivica. Najupotrebljivanije bakterije su iz vrste Lactobacillus ili Bifidobacterium, a od gljivica Saccharomyces. Tocan mehanizam djelovanja probiotika nije u potpunosti poznat, ali se smatra da oni naseljavaju crijevni sustav te se tako natjecu s patogenim bakterijama i tako sprjecavaju njihov rast, luce bakteriocine, snizavaju pH u crijevu te djeluju imunomodulacijski. O ucinku probiotika danas se mnogo govori, a zbog cega su u svijetu u tijeku brojne studije. Govorilo se o njihovom utjecaju na alergije, smanjenju infekcija i njihovoj prevenciji, djelovanju na kronicne crijevne bolesti, spolni i mokrani sustav te krvozilni sustav itd.. Ono o cemu danas postoje znanstveni dokazi i sto su potvrdile metaanalize, u najveem se po-

Potrosaci odlucili

Pocetkom 2007. godine Dukat je nagraen trostrukim Superbrands priznanjem; prvo je dodijeljeno funkcionalnom, probiotickom jogurtu BioAktivu, od strane potrosaca najbolje prihvaenom Dukatovom jogurtu te najprodavanijem jogurtu uope na hrvatskom trzistu. Nadalje, Superbrands priznanje dodijeljeno je i krovnom brandu Dukat ciju okosnicu poslovne filozofije cine zdravi, svjezi, prirodni i nutritivno visokovrijedni mlijecni proizvodi bez konzervansa, gotovo stoljee tradicije, najsuvremenija tehnologija proizvodnje te samo najbolje mlijeko s domaih pasnjaka. Posljednje je (ali ne i manje vazno) Superbrands priznanje dodijeljeno Dukat mlijecnoj industriji d.d., kao jednoj od vodeih tvrtki u Hrvatskoj, koja svoju korporativnu kulturu gradi na uvjerenju kako su poslovni uspjeh, briga za ljude i okolinu nerazdvojno povezani. Sredinom godine, na najutjecajnijemu meunarodnom nezavisnom ocjenjivanju prehrambenih proizvoda u Njemackoj (DLG), tri su Dukatova proizvoda nagraena zlatnim medaljama ­ Dukatela mlijecni namaz sa sunkom, Brzo&Fino vrhnje za kuhanje te cokoladni Mousse. Na bjelovarskom sajmu sira, a zatim i na sajmu sira u Grubisnom polju Dukat osvaja cetiri zlatne medalje, na svakom sajmu po dvije ­ za Sireline vrhunske sireve Ribanac i Trapist. Da seer dolazi na kraju, potvruje i posljednja nagrada pouzdane robne marke `'Trusted brand''(dodijeljene Dukatu od strane potrosaca), u studenom ove godine. Naime, cak je 46,5 % hrvatskih potrosaca izabralo Dukat kao najpouzdaniju robnu marku u kategoriji mlijecnih proizvoda i tako nagradili Dukat, pa mozda cak i najznacajnijim priznanjem.

46

Kupku otkrile stare civilizacije

ellness se kao novi zivotni pristup, odnosno svjetonazor, razvio prije tridesetak godina u Americi kao suglasje mentalnog, fizickog i psihickog zdravlja. Prije petnaestak godina americki je lijecnik Halbert Dunn od dva pojma well being i fitness stvorio novi termin «wellness», koji je postao sinonim za harmoniju duha i tijela, zdrav zivot osloboen od stresa. Osim termina wellness, osobito u Americi, vrlo se cesto koristi i termin spa, koji je skraenica od latinskog termina Sanus per Aquam, sto bi u prijevodu znacilo zdravlje kroz vodu. Tako su se u rimsko doba nazivala ljecilista koja su cjelovitim pristupom i prirodnim ljecilisnim faktorima provodila terapije za senzaciju zdravstvenih poremeaja, vodei brigu o tjelesnom i duhovnom zdravlju. S druge strane, Spa je ime gradia u istocnoj Belgiji, poznatog po mineralnim izvorima vode. Taj gradi u drugoj polovici 18. stoljea, kao odmoriste i ljeciliste iznimno je cijenio car Petar Veliki. Tako se Spa ubrzo pretvorio u destinaciju europske elite

W

koja je uzivala u termalnim tretmanima pa su po tom gradiu Amerikanci nazvali mjesta posebno posveena zdravlju, ljepoti i jednodnevnim ili visednevnim tretmanima. Svaki hotel koji prati svjetske trendove, danas nuzno mora imati bogato opremljen wellness i spa centar. Saune, osim sto imaju opustajui ucinak, poznate su i po iznimno povoljnom utjecaju na zdravlje. Whirpool, bazeni s hidroterapijom i protustrujnim plivanjem, te bogato opremljeni fitness centri, podizu kvalitetu objekta, ali i citave turisticke destinacije. Kako je wellness krajem proslog i pocetkom ovog stoljea u uzlaznom trendu, sve je vise dnevnih wellness centara koji se, uglavnom, nalaze u gradovima i usmjereni su na potrebe urbanog stanovnistva koje se kratkim, ali ucestalim posjetima nastoje opustiti i osloboditi stresa. Osim hotela i centara, postoje i veliki wellness kompleksi kojima u najveem broju raspolazu srednjeeuropske zemlje poput Austrije, Ceske, Maarske i

Foto: SXC

Stari Egipanisu jos cetiri tisue godina prije Krista koristili aromaticne kupke kao terapiju kojom se magicno djelovalo na tijelo, te su otkrili utjecaj parfema na duhovno i mentalo zdravlje

Slovenije. Naime, susjedna Slovenija s 15 wellness kompleksa ubraja se meu razvijenije wellness destinacije. Hrvatska zaostaje u wellness ponudi u odnosu na spomenute zemlje. No, brojni hoteli u potrazi za produljenjem sezone upotpunili su ponudu wellness centrima. U svijetu postoji potraga za zdravim ambijentom, a Hrvatska je zemlja s cistim morem i nizom prirodnih ljekovitih cinitelja.

47

Festival cokolade je prosao, ali vas u Opatiji jos ocekuje i festival pizze, kave, pjesme te gastronomski festivali koji objedinjuju raznolika zbivanja koja ozivljavaju cijeli grad

Opatija zimi

Napisao: Amir Muzur Gradonacelnik Opatije

Z

amislite bajaderu duzine sedam i pol metara, vlaki koji s likovima iz crtanih filmova prevozi djecu gradskim ulicama, cokoladne menije u restoranima i torte svih vrsta u kavanama, izlozbu o Majama i kakau, studente primijenjene umjetnosti koji u kalupima izrauju suvenire i skulpture od topljene cokolade: ne, niste u svijetu maste niti u Disneylandu, ve u Opatiji posljednjega vikenda u studenom, na Festivalu cokolade. Raspitate li se kod tamosnjih hotelijera ili u kojoj turistickoj zajednici, doznat ete i termine Festivala pizze, kada se natjecu ponajbolji "picajoli'' u atraktivnom mijesenju tijesta; Festivala kave, s predavanjima i degustacijama koktela i pripravaka na bazi kave; "Gastronauta XIX. Stoljea'', kada se u raznim restoranima pripremaju jela po recepturama proteklih vremena; natjecanja barmena i kuhara. Opatiju znate kao grad festivalske glazbe; sto je ona doista i ostala: "Dora'' (izbor hrvatske predstavnice za eurovizijsko natjecanje) odvija se krajem ve-

ljace ili pocetkom ozujka; protekle dvije godine prethodile su joj "Opatijske serenade'', neka vrsta retrospektive staroga "Opatijskog festivala'', a lani je ta ista Kristalna dvorana hotela "Kvarner'' ugostila potkraj zime i bugarskoga pijanista i Moskovsku filharmoniju. Meutim, prava opatijska novost su gastronomski festivali koji objedinjuju raznolika zbivanja koja ozivljavaju cijeli grad. Od sredine studenoga je u Opatiji, u vili Angiolina (obnovljenoj 1844. za prve `turiste'), otvoren Hrvatski muzej turizma. Tocnije, drzava i grad su zajednicki otvorili stalnu izlozbu koju e dinamicnim ritmom smjenjivati tematske izlozbe na raz-

ne teme povezane s turizmom. Tome valja dodati i prvih pet malih postava koji pripovijedaju fragmente gradske povijesti unutar okvira projekta "Opatija, grad-muzej Srednje Europe'', a nalaze se u predvorju Gradske vijenice ("Povijest opatijske vlasti''), vile Jeannette ("Slavni gosti vile Jeannette: Gustav Mahler, Oskar II. i Ferencz Mora''), "Thalassotherapije'' ("Povijest zdravstvenog turizma''), hotela "Mozart'' ("Price o zgradi i vlasnicima'') i baru hotela "Miramar'' ("Habsburgovci i Opatija''). Napokon, na sve se strane otvaraju novi, moderno dizajnirani, wellness-sadrzaji: u hotelu "Mozart'', za one koji su skloni intimnijem dozivljaju; u hotelu "Ambasador'', za one koji vole vei izbor. I, naravno, Opatija ne bi bila Opatija kada ne bi nudila vikende pune sunca i mira: za setnju vijugavim obalnim putem, meu okunicama vila i lovorima, ili doskora dotjeranom Sumskom stazom Carmen Sylve, s edukacijskim plocama koje pripovijedaju o tragovima jedne iznimne flore i davne kulture, ili do Veprinca, koji su turisticki vodici osmislili kao izletiste u "srednji vijek nad Opatijom''. I sve to na samo sat i pol od Zagreba: ne dajte da Vas predugo cekamo.

48

Foto: Arhiv Etnografskog muzeja

Prosinac je vrijeme koje u krsanskom dijelu nase civilizacije obiljezavaju bozini blagdani

Napisao: Jura Gasparac Foto: Ines Novkovi

U to vrime godista...

Badnje drvo

B

ozini blagdani (poput raznih slicnih blagdana u drugim religijama) ljudski rod podsjeaju na vjecnu ljepotu zivota koja nikada ne nestaje, nego se samo u raznim oblicima u cudesnim preobrazajima "umnaza", tj. "mijenja". Krsanstvo (proizaslo iz abrahamske tradicije iz koje je potekao Isus Krist sa svojim ucenjem) je prava riznica simbolike slavlja vjecnoga zivota. Mislite li da je jedno zrno psenice tragicno okoncalo svoj zivot te netragom izgubljeno nestalo tako sto se je cudesno preobrazilo u vlat i klas? Kristov se je nauk (poput tog simbola zrna psenice) prosirio, mozemo rei cijelim svijetom, a osnovnom, nepromjenjivom nauku, dodana su u njegovoj simbolici i razna lokalna obiljezja uvjetovana najcese prirodnim osobitostima ili stapanjem ranijih ukorjenjenih kultova u krsanske obrede. Kao sto su, primjerice, zamjena za razna predkrsanska bozanstva novim obraenicima na krsanstvo, zamijenili krsanski sveci zastitnici. U jednom takvom stapanju krsanstva s ranijim vjerovanjima preuzeti su tako i simboli badnjega drveta ili bozinoga bora.

Dan prije Bozia, stapanjem ranijega kulta, dobio je ime Badnjak; sto je ime hrastova panja ili klade koja se je te noi, uoci obiljezavanja Kristova roenja, unosila u kuu da bi tu no, kao i u ostale u dane Bozia, gorjela na ognjistu

U slavenskim kultovima i prije doseljenja na danasnje prostore, bilo je prisutno obozavanje drvea (osobito hrasta i lipe), o kojima su bili ispredeni mitovi i vjerovanja kao o sumskim bozanstvima. Lipa s osobitom elegancijom stabla ukrasena s cvijetom opojnoga mirisa (a koji sasusen kao caj jos i lijeci), a mekog drveta, doslovno podsjea na ljepsu sumsku kraljevnu - a i samo ime o njoj najvise govori "Lipa" (op.a. Dalmatincima ne treba prijevod?!). Prelaskom Slavena (a meu njima meu prvima i Hrvata) na krsanstvo, nije dobila nikakvu kultnu ulogu u krsanskim obredima, ali je ipak postala sastavnim dijelom crkvenih prostora jer od njenog (za skulptursko-rezbarsku obradu) podatnoga drveta izraen je najvei dio skulptura na brojnim drvenim oltarima. Svojom poroznosu osobito dobro upija kredne nanose na koje se nanosi boja ili pozlata te im u dobrim uvjetima omoguuje stoljetnu postojanu trajnost. Stabla lipe fasciniraju i svojom dugovjecnosu. Kraj te sumske kraljice (makar je u krsanstvu izgubila kultnu ulogu) ljudi su se

50

i nadalje voljeli okupljati. U skladu s time podsjetimo se samo Stubicke lipe koja raste i danas, a oko koje su se one davne 1573. godine okupljali puntari Matije Gupca. Druga (mozda jos i starija) lipa u nasoj zemlji nalazi se u Postojbini Kalnickih plemia "sljivara" na trgu pored goticke crkve u selu Visoko. No, vratimo se na hrast. Hrast gorostasnosu svoga stabla i tvrdoom svoga drveta zaista podsjea na sumskoga kralja. Dobroga kralja koji svojim plodovima (zirovima) moze nahraniti ljude kao i zivotinje. Primjerice, od trgovina svinjama koje su se tovile u stoljetnim turopoljskim hrastovim sumama "lugovima" stoljeima je egzistiralo stanovnistvo imune plemenite opine turopoljske zahvaljujui tome. Slicno je bilo i s velikim dijelom Slavonije prije negoli je u 19. stoljeu velikim dijelom iskrcena u zitnicu. Prodajom slavonske hrastovine (a osobito Francuzima za izradu bacava u kojim su najbolje sazrijevali njihovi dobro poznati plemeniti napitci) namaknuta su i sredstva kojima je biskup Josip Juraj Strossmayer sagradio velebnu historecisticnu akovacku katedralu. Gorostasni stoljetni hrastovi, nazalost, ostali su sacuvani samo na starim fotografijama - koje nam vjerno svje-doce da Josip Kozarac, pisac "Slavonske sume", u raskosi svojega talenta nimalo nije pretjerao opisujui ih kao jednu od najveih ljepota svog rodnoga kraja. U okruzju takvih fascinantnih prirodnih ljepotana i sam dan prije Bozia stapanjem ranijega kulta dobio je ime Badnjak; sto je ime hrastova panja ili klade koja se je te noi (uoci obiljezavanja Kristova roenja) unosila u kuu, da bi tu no, kao i u ostale dane Bozia, gorjela na ognjistu. Treba li uope naglasiti da je toplina ognjista (pogotovo u tom najhladnijem dijelu godine) bila centar doma oko kojega se je cijela obitelj okupljala. U ostalim, rekli bismo, obicnim danima godine, tvrdo hrastovo drvo (od kojega su se gradile kue te razni cvrsti alati) bilo je prevrijedno da bi se na njemu ogrijevali, ali te blagdanske noi gorjelo je u cast roenju Krista. Stara hrvatska bozina pjesma pjeva "Na tom mladom ljetu veselimo se, mladoga kralja mi molimo", a plamsajui u noi Kristova roenja iz staroga kulta preuzeti sumski kralj plamsajui odavao je cast novome mladom kralju. Njegovi odsjeceni, naizgled umrli dijelovi, zivjeli su i dalje, razvijajui toplinu koja je grijala razne generacije jedne obitelji skupljene oko njega na ognjistu, a pepeo koji bi ostao iza tog preobrazaja (naizgled mrtav) davao je "jalovoj zemlji", sljubljenoj s njime raanje osobite plodnosti "novoga zivota", a ne utjelovljuje se u toj simbolici na jedan takav nacin i Kristov zivot, roenje, smrt te ponovno Uskrsnue. Pravoslavni krsani nase zemlje (kao i ostalih istocnih crkava) i dalje su zadrzali taj stari nacin obiljezavanja Badnjaka, s time da su pod utjecajem kienja crnogorice (a sto je doslo iz germanskih zemalja) pridodali kienje hrastovih grana raznim ukrasima. Hrvatski

katolici (kao i pripadnici veine krsanskih sljedbi) u nasoj zemlji od sredine 19. stoljea taj obicaj sve vise napustaju te se priklanjaju kienju drva crnogorice koje se postupno stoljeima sirilo s germanskoga sjevera Europe. I makar nam se cinilo da je kienje zimzelenoga drveta koje najcese nazivamo bor (sto je krivo jer se drvo bora ne kiti, ve se kiti drvee smreke, jele ili omorike - u nas sve vise pancieve koju je pronasao u 19. stoljeu nas botanicar Josip Panci kao endemsku vrstu u planinama Srbije) prastari obicaj, on je kod nas zaista relativno nov bez obzira sto nam se naizgled cini kao da je u nasoj kulturi ukorijenjen od pamtivjeka te nam je danas ta simbolika u slavljenju Bozia postala najupecatljivija. Slicno nam se mozda dogaa i danas kad iz zapadne tradicije prihvaamo, primjerice simboliku Valentinova, kao i relikt keltskoga kulta Halloween.

Bozino zimzeleno drvce

Price (kao i bajke i legende) najcese zapocinju recenicom: "Jednom davno bijase...", a u nasoj legendi stvarni sveti Bonifacije (koji je zivio od 672. do 754.), porijeklom iz Engleske dosao je s Germanima u danasnju Njemacku propovijedati Evanelje. Stari Germani (poput Slavena poklonici stovanja hrasta), koji su prihvatili krsanstvo, od tada zanemaruju prastaro bozanstvo hrasta te pocinju stovati simboliku drva jele jer im je sv. Bonifacije prema njenom trokutastom obliku tumacio dogmu Sv. Trojstva ili jednoga Boga u tri bozanske osobe. Zimzeleno drvo koje u doba godine kada gotovo sva vegetacija prividno zamre, nadasve blista u svojoj nepromjenjivoj ljepoti, a to

Martin Luther, osnivac reformirane crkve, navodno je ukrasio bozino drvce svjeicama, da sija poput nonoga neba obasjanoga sjajem zvijezda. Tijekom vremena obicaj ukrasavanja bozinoga drveta prosirio se u obiteljske domove.

je samo pojacavalo snagu simbolike krsanstva o vjecnome zivotu. 12. st. je u tim krajevima zabiljezeno kao doba u kojemu ljudi vjesaju borove grane pod stropove svojih domova kao znak da su krsani. Kao mjesto gdje je okieno prvo bozino drvo nalik na ova koja mi poznajemo danas, pretenzije na to polaze nekad henzeatski grad Riga, danas glavni grad Letonije. Gdje je na posebnoj ploci spomen-obiljezju na gradskom trgu zabiljezeno da je tamo 1510. bilo okieno bozino drvce za sve stanovnike grada. Simbolika tog drveta (osim praznika Kristova roenja) bila je i simbolika s drvom spoznaje iz izgubljenoga zemaljskog raja. Negdje je (malo prije ili kasnije u tom vremenu, a o cemu se dugo raspravljalo) Martin Luther, osnivac reformirane crkve, navodno ukrasio bozino drvce svjeicama - da sija poput nonoga neba obasjanog sjajem zvijezda. Tijekom vremena obicaj ukrasavanja bozinoga drveta prosirio se u obiteljske domove. Do 1815. (ili razdoblja Beckoga kongresa) smatrao se iskljucivo protestantskim obiljezjem. Za vrijeme odrzavanja Beckoga kongresa, 1815, udruzena koalicija raznih europskih zemalja (koja je porazila Napoleona) u tom sveopem odusevljenju pobjedom, lakse je zaboravila na vlastite razlicitosti te je tako raskosno okieno bozino drvce koje je u svom domu okitila princeza Henrietta von NassauWeilburga s odusevljenjem bilo prihvaeno u drustvu tadasnje crème de l' crème u Becu okupljene europske aristokracije. To je na neki nacin bio pocetak tradicije simbolike Bozia, kakvu danas poznajemo kao u Bozi u Becu. Obicaj se ubrzo poceo siriti Austrijom, a u Hrvatsku dolazi nakon revolucionarne 1848, kada becka vlada u nase krajeve, radi centraliziranja Monarhije, salje velik broj svojih cinovnika austrijsko-njemackoga porijekla.

51

Bozi

Nakit bozinoga drvca

Rekao bih kao sto je vjerojatno i najcese ­ svatko prema svojim mogunostima, a tako i ukusu

Na sve razgranatijem svjetskom trzistu antikviteta se pored raznih starina nalaze i primjerci bozinoga nakita starih vremena. Za njega cijenom na aukcijama licitiraju brojni kolekcionari. S ponosom mogu rei da se jedna takva, zaista reprezentativna kolekcija staroga bozinog nakita nalazi i u nasem gradu. Nastala je ljubavlju Marine, Koka i Ivana, vlasnika galerije Gala u Gundulievoj 16.

52

Napisao: Jura Gasparac Foto: Ines Novkovi

pocecima su to najcese bili razni jestivi plodovi koji su simbolizirali raskos plodova drvea zemaljskoga raja. Kako u Europi ne vlada klima vjecnoga ljeta, kao nakit su koristeni plodovi koji su mogli docekati zimu (poput jabuka, svjezih ili useerenih, suhih sljiva, oraha, cesto pozlaene ili posrebrene ljuske). Njima su se pridruzili i dekorativni kolacii mastovitih oblika, a iz kojih su se razvili i licitarski proizvodi od kojih su neki u svojoj dekorativi izgubili primarnu ulogu jestivosti. Takvo kienje licitarskim proizvodima i danas je veoma popularno u nasoj zemlji. Nalazimo tu i posebne seerne bombone koji se pojavljuju samo oko Bozia, a koji su zamotani u dekorativne staniol papire. Pojavljuju se i razne ukrasne trake (najcese od krep papira), a u vremenu bidermajera razvio se cijeli niz vrlo mastovitih ukrasa - kvalitetno izraenih od presanoga papira. Takvi primjerci nakita nalaze se meu najstarijim eksponatima zbirke staroga bozinog nakita Etnografskoga muzeja, a zanimljivi su i po tome sto dolaze iz roditeljske kue Augusta Senoe. Industri-

U

Nakit iz roditeljske kue Augusta Senoe

jalizacijom u 19. st. razvijaju se i tehnike brze (a s time i jeftinije obrade stakla) pa se sve vise pojavljuju nakiti za bor izraeni od stakla. Takvih je ukrasa bilo i ranije, ali u nesumnjivo manjem broju te su bili rezervirani samo za imunije. Stakleni nakit (za koji se kod nas uvrijezio naziv kuglice) postao je jedan od najomiljenijih ukrasa bozinoga drveta. Masti oblikovanju kuglica gotovo da i nema kraja. Bas kao i kod ostalih dekoracija, i iz njih se vrlo dobro moze ocitovati moda i stil u kojemu su nastale. Tehnika izrade toga nakita sastoji se u tome da se od industrijskih staklenih cijevi rucnim okretanjem i puhanjem puhaca nad plamenikom formira zeljeni oblik. Takav nakit, do u zadnjih dvadesetak godina, u velikom su broju izraivali i mnogobrojni staklopuhaci nase zemlje. Prodorom potpuno strojnih proizvoda s istocnih trzista te okretanju kupaca sve jeftinijim industrijskim proizvodima, dobar dio nasih staklopuhaca bozinoga nakita morao je promijeniti posao. Pojavom nove generacije dolazi do zasienja masproduktima, pa je tako opet

doslo i do potraznje za tradicionalno i kvalitetno izraenim nakitom, a svakome bih i osobno preporucio da potrazi proizvode nasih rijetkih preostalih staklopuhaca. U stilu dobre stare `'nismo toliko bogati da kupujemo jeftine stvari'', ponasajmo se u stilu akcije HGK: `'kupujmo dobro i kvalitetno, kupujmo hrvatsko''. Na sve razgranatijem svjetskom trzistu antikviteta se pored raznih starina nalaze i primjerci bozinoga nakita starih vremena. Za njega cijenom na aukcijama licitiraju brojni kolekcionari. S ponosom mogu rei da se jedna takva, zaista reprezentativna kolekcija staroga bozinog nakita nalazi i u nasem gradu. Nastala je ljubavlju Marine, Koka i Ivana, vlasnika galerije Gala u Gundulievoj 16. Galerija je inace tijekom cijele godine stjeciste ljubitelja umjetnosti, koji dolaze ne samo zbog kvalitetne ponude same galerije, nego i zbog dobroga duha samih vlasnika, koji se najbolje ocrtava preko njihove kolekcije, a samim time i u odrzavanju tradicije praznika obitelji mira i prijateljstva ­ Bozia.

Foto: Arhiv Etnografskog muzeja

Foto: Arhiv Etnografskog muzeja

53

Bonton

Dar se otvara sto prije i zahvaljuje s nekoliko toplih rijeci. Darovi trebaju biti ukusno zamotani jer i najskromniji dar lijepo zamotan, u prigodan papir, moze biti efektan.

Bozi - vrijeme darivanja

Kada, komu i sto darivati, pitanja su na koja ni danas nije jednostavno odgovoriti

Napisala: Biba Salata lijenosti, skrtosti, zaboravnosti i ravnodusnosti nikad ne daruje ili su ti darovi toliko beznacajni da mogu i povrijediti. Potrebno je znati i sto se ne treba darivati, jer obicno takvi darovi ostave suprotan dojam od onog kojeg zelimo. To osobito vrijedi za one koji se jos nisu uspjeli sigurno postaviti prema kicu, koji uvelike prevladava u raznim suvenirnicama, npr. ukrasene case, neki predmeti od drva, stakla, jeftina bizuterija. Ako se nema novca za nesto vrijednije, onda se umjesto takvih "suvenira" moze izabrati neka prakticna stvarcica, to e sigurno vise obradovati kao znak paznje i nee zavrsiti u ladici kao neukusni dar. Prilikom izbora brinimo o interesima, hobijima, ukusima osoba koje darivamo. Tajna je u tome da u pomo valja pozvati sjeanja i psihologiju. I spoznaja: koliko poznajemo tu osobu. A sto ako osobu koju zelimo darivati - ne poznajemo, ni njezin ukus, a ni sklonosti? Moj je savjet - ii na sigurno! Prije svega knjiga je uvijek pun pogodak (jer se knjiga uvijek moze zamijeniti) - knjiga o umjetnosti, lijepa monografija iz podrucja povijesti umjetnosti, zemljopisa, knjiga koja govori o temi iz profesije osobe kojoj se daruje, pretplata na strucni casopis ili tjednik (glazbeni, povijesni, o brodovima, motorima, ribama, racunalima). Neete pogrijesiti ni s glazbom - set CD-a, dakako onom koja je primjerena ukusu daroprimatelja, etui za CD. Prijateljicu ete sigurno razveseliti poklon bonom iz kozmetickog salona. Prakticni darovi su privjesci za kljuceve, rukavice, novcanik, putni etui, putne papuce, torbica za kozmetiku, set platnenih vrea za rublje (za put). Djeca se najvise vesele darovima. Uz vjecne knjige izbor mogu biti video kazete s crtiima i elektronske igrice koje im razvijaju mastu. Ne poklanjajte puske, pistolje, maceve i ostali nekoristan pleh kojim budite u njima agresiju. Meu darovima pod borom se mogu nai i jednostavne stvari, kao sto su zgodna pregaca, kuhinjska krpa s rukavicom, set kuhinjskih dasaka za rezanje, set kuhaca, zdjela za salatu s priborom, zdjela za voe, mirisne svijee, otvarac za boce, klijesta za orahe, rokovnik i olovka, boca dobrog vina, domai pekmez, ajvar i tome slicno. I ne zaboravite: ako idete u goste - domaici obvezno kitica cvijea. Predavanje darova je uvijek lakse od primanja, jer onaj tko prima dar mora paziti da ne razocara svojojm reakcijom (ako mu se dar ne svia) osobu koja mu je dar predala. Dar se otvara sto prije i zahvaljuje s nekoliko toplih rijeci. Darovi trebaju biti ukusno zamotani. I najskromniji dar lijepo zamotan, u prigodan papir, moze biti efektan. Onaj koji daruje ne treba pricati o daru niti mu se diviti. Cijena se nikada ne spominje, a valja je ukloniti. Zato njegujmo i dalje te divne stare obicaje - darivanja za Bozi i potrudimo se da i ovaj Bozi, malom paznjom, ucinimo nekom sretan i veseo. To je prilika da se sjetimo dragih osoba kojima je itekako potrebna pomo, osoba koje su nekada nesto ucinile za nas. U svijetu oko nas jedan broj ljudi zivi na granici zivotnog minimuma, ili zbog rata ili nesrea u kojima su izgubili svu svoju imovinu. Zatim zaboravljena, ostavljena i bolesna djeca. Bozi je prilika da se sjetite i tih ljudi. A institucije kao sto su "Caritas" i "Crveni kriz", te mnoge druge, rado e prihvatiti dar u odjei, stvarima i novcanim prilozima. Pri tome valja voditi racuna da su svi ti predmeti cisti, cijeli i uporabljivi. jerojatno smo ponekad bili u nedoumici jesmo li pogodili pravu stvar u pravom trenutku, jesmo li darovali premalo ili previse. Kada darovati? Ima raznih prigoda - veeg i manjeg znacenja. To su roendani, znacajne godisnjice braka, Bozi, Nova godina. Dar je izraz paznje i iskrene zelje da prije svega obradujemo onoga koga volimo i da mu darujemo nesto sto e ga na nas podsjeati, ali i pokazati da smo o njemu razmisljali. Dar treba imati osobnu notu i ne smije biti bilo koji komad iz izloga. Zato ponavljam - vazno je razmisljati o osobi, prisjetiti se ima li kakvu skrivenu zelju i hobi. Dar mora imati maste i duha. Kada zelimo nekome kupiti dar imajmo uvijek pred ocima osobu kojoj je namijenjen. Nije svejedno poklanjamo li intimnom prijatelju ili poznaniku. Je li to uobicajeni dar uz redovite godisnje blagdane, roendan, Bozi i slicno ili u povodu izuzetnih dogaaja, roenja, vjencanja, promocija i sl. Danas jos uvijek postoji obicaj da se postaru, cistacima ulica, vrtlarima i kunom osoblju za pocetak nove godine daruje odreena svota novca. Lijepo ponasanje nam nalaze da postujemo taj obicaj, a pogotovo ga ne smijemo zaboraviti kad je rijec o kunom osoblju. Za bozine blagdane pozivat ete goste ili ete biti pozvani. I ne zaboravite da svaki vas gost ispod bora treba nai mali dar, a isto tako, kad ste vi gost, morate mislite na sve clanove obitelji kojoj idete. Sto pokloniti? Osnovno je pravilo, ili bolje je kazati ­ savjet: ne otvarajte ladicu u koju ste spremili darove koje ste tko zna kada primili, a ne sviaju vam se. Jer, postoji opasnost da bi ih primatelji mogli prepoznati. Grijesi onaj tko previse daruje, ali i onaj koji zbog

V

54

Zdrava hrana

Bakalar

Napisala: dr. sc. Darija Vranesi Bender

C

ovjecanstvo uziva u okusu bakalara od davnina. Osim sto se konzumirao svjez, tijekom vremena razvijane su metode konzerviranja poput soljenja, dimljenja i susenja, kako bi se lakse ocuvao kroz dulji period i transportirao u udaljenije krajeve. Bakalar je bio jedna od komercijalno najznacajnijih riba tijekom Srednjega vijeka u Europi. Usoljeni i suseni bakalar jos uvijek je vrlo popularna namirnica u mnogim zemljama, a posebno u Norveskoj, Portugalu i Brazilu. U nasim krajevima obicno ga povezujemo s Badnjakom, a obicaj blagovanja bakalara posebno se njeguje u Dalmaciji. Priprema bakalara visednevni je ritual, budui da ga prije kuhanja valja omeksati umakanjem u vodu. Najprije se dobro potuce drvenim batom, a zatim se moci u vodi 2-3 dana, a voda se mijenja nekoliko puta dnevno. Bakalar se kuha u hladnoj, posoljenoj vodi, a nakon sto se skuha, odvoji se od kostiju i koze. Daljnja priprema ovisi o tradiciji i preferencijama kusaca, a najcese se priprema "na bijelo", "na crveno", kao slozenac ili pasteta. Tri su vrste bakalara: atlantski bakalar (Gadus morhua), pacificki (Gadus macrocephalus) i grendlandski (Gadus ogac).

Bakalar je izvrstan izvor selena i proteina. Vrlo je dobar izvor vitamina B6 i fosfora. Nadalje, prepun je omega-3 masnih kiselina, vitamina B12, kalija, vitamina D i niacina.

Povoljan ucinak na kardiovaskularno zdravlje

Osobama oboljelim od ateroskleroze ili bolesti srca preporucuje se ucestala konzumacija ribe, posebice ribe iz hladnih sjevernih mora. Brojne znanstvene studije pokazale su da su osobe koje redovito jedu ribu izlozene manjoj opasnosti od obolijevanja od bolesti srca u usporedbi s osobama koje izbjegavaju ribu. Bakalar je posebno dobar saveznik u prevenciji kardiovaskularnih bolesti jer sadrzi korisne omega-3 masne kiseline, a ujedno je i dobar izvor vitamina B6 i B12, koji pomazu u snizenju povisene razine homocisteina. Povisena razina homocisteina neovisan je cimbenik rizika za bolesti srca i infarkt miokarda. Takoer, bakalar je dobar izvor vitamina B3, a za ovaj vitamin poznato je da djeluje povoljno na povisenu razinu kolesterola u serumu.

Podaci sakupljeni na temelju devet razlicitih skupina ispitanika koji su sudjelovali u osam razlicitih studija govore kako se opasnost od ishemijskog srcanog udara smanjuje za: 9% u osoba koje konzumiraju ribu 1 do 3 puta mjesecno 13% u osoba koje konzumiraju ribu jednom tjedno 18% u osoba koje konzumiraju ribu 2 do 4 puta tjedno 31% u osoba koje konzumiraju ribu 5 ili vise puta tjedno.

Izvor proteina

Bakalar je bez sumnje izvrstan niskokaloricni izvor proteina, budui da u 100 g osigurava gotovo 50 % dnevnih potreba za ovim nutrijentom, a pri tome nas ne optereuje suvisnim kalorijama. Energetska vrijednost 100 g kuhanoga bakalara iznosi priblizno 100 kcal, sto ovu namirnicu svrstava u skupinu `light' proizvoda. Dodatni plus bakalaru daje visok udio aminokiseline triptofana, molekule koja igra vaznu ulogu u opustanju i spavanju. Triptofan je aminokiselina nuzna za tjelesnu sintezu serotonina, koji popularno nazivamo `hormonom dobroga raspolozenja'. Zbog iznimno povoljnoga nutritivnog profila, bakalar se smatra namirnicom korisnom za prevenciju i terapiju brojnih bolesti.

58

Zastita od karcinoma

Konzumacija ribe u korelaciji je s ucestalosu raka debeloga crijeva. Smatra se da je visok udio selena, vitamina B12 i vitamina D, nutrijenata prisutnih u bakalaru, odgovoran za smanjenje ucestalosti karcinoma debeloga crijeva u osoba koje cesto konzumiraju ovu namirnicu.

Nutritivne karakteristike bakalara

1 file (169,8 g) (kuhan) Energetska vrijednost: 189 kcal Proteini: 41,1 g Ugljikohidrati: 0 g Masti: 1,5 g Vlakna: 0,0 g Kuhani bakalar porijeklom iz Atlantika osigurava 0,159 grama omega-3 masnih kiselina ­ EPA (0,004 g), DHA (0,154 g) i ALA (0,001 g) u 100 g ribe. Kuhani bakalar porijeklom iz Pacifika osigurava 0,279 grama omega-3 masnih kiselina ­ EPA (0,103 g), DHA (0,173 g) i ALA (0,003 g) u 100 g ribe.

Smatra se da je visok udio selena, vitamina B12 i vitamina D, nutrijenata prisutnih u bakalaru, odgovoran za smanjenje ucestalosti karcinoma debeloga crijeva u osoba koje cesto konzumiraju ovu namirnicu

Bakalar, kuhan, 113 g

Nutrijent Kolicina % dnevno preporucene kolicine

Triptofan 0,29 g Selen 53,07 mcg Proteini 26,03 g Vitamin B6 0,52 mg Fosfor 252,88 mg Vitamin B12 1,18 mcg Kalij 586,28 mg Vitamin D 63,50 IU Vitamin B3 (niacin) 2,82 mg Omega-3 masne kiseline 0,32 g

90,6 75,8 52,1 26,0 25,3 19,7 16,8 15,9 14,1 12,8

Bozini bakalar

Sastojci: 1 kg susenoga bakalara 1 kg krumpira 1 glavica cesnjaka 1 strucak persina 2 case maslinovog ulja Sol, papar

Priprema: Namocite bakalar dva-tri dana mijenjajui vodu svaki dan i blago savijajui pri tome ribu rukama. Kada je nabubrio, kuhajte ga desetak minuta u cistoj vodi nakon sto je voda provrila. Ohladite ribu, ogulite joj kozu i ocistite je od kostiju. Odlozite meso na stranu. U vodi u kojoj se kuhao bakalar skuhajte kriske ocisenoga krumpira, procijedite ga i pristavite ga u posudu s komadima ocisene ribe. Dio cesnjaka kuhajte u mlijeku i dodajte ga ribi i krumpiru zajedno s malo mlijeka u kome se cesnjak kuhao. Dodajte ostatak nasjeckanog svjezeg cesnjaka i dosta persina. Sve to zalijte casom maslinovog ulja i s malo vode u kojoj se kuhao bakalar, poslolite, popaprite, sve zajedno dobro protresite dok se ne dobije gusto jelo. Nekoliko minuta kuhajte na pari protresajui, ponovno zalijte maslinovim uljem i posluzite toplo. 59

Kuhinja

Recepti iz prve kuharice koja je prevedena na hrvatski jezik 1813.

"Nova slozena Zagrebacka sokacka knjiga" Badnja vecera

Pastrva s bademima (za 4 osobe)

4 pastrve 1 dl bijeloga vina 10 dag krusnih mrvica 10 dag narezanih badema 10 dag maslaca limunov sok, sol Pastrve ocistiti od iznutrica, oprati ih i posoliti, nakapati limunovim sokom. Zatim ih uvaljati u krusne mrvice, poloziti u posudu premazanu maslacem, zaliti vinom te posipati narezanim bademima. Pokriti folijom i pei 15 min. Zatim maknuti foliju i pei jos 15 min. Na maslacu napraviti svijetlu zaprsku, dodati fine trave, podliti temeljcem te dodati muskatni orasi, limunov sok, papar i na kraju vrhnje za kuhanje. Umak ohladiti i preliti file.

Pastrva s finim travama (za 4 osobe)

200 g dimljene pastrve (filea) Umak: 5 dag maslaca 1 zlica glatkoga brasna 1 dl temeljca 1 dl vrhnja za kuhanje sok limuna, muskatni orasci, papar, sol, safran i mjesavina finih trava

Strukli s bademima (za 4 osobe)

Tijesto: 20 dag brasna 5 dag maslaca 2 jaja, sol i vode po potrebi Nadjev: 15 dag badema 5 dag seera 2 bjelanjka, limunova korica Od gore navedenih sastojaka zamijesiti tijesto, tanko razvaljati i nadjenuti nadjevom, zarolati i rezati tanjuriem, gotove strukle staviti u posudu premazanu maslacem i zaliti vruim mlijekom. Pei u penici na 180 °C 15 min.

60

Bozini rucak

Kokosja juha (za 4 osobe)

0,50 kg kokosjeg mesa 0,50 kg povra za juhu 1 glavica luka 1 l vode 1 zlica vegete mala zlica soli, papar u zrnu U hladnu vodu staviti meso i pustiti da zakipi, pokupiti pjenu, staviti povre i kuhati na laganoj vatri 1 h. Kuhanu juhu procijediti i zakuhati kasicu. Kasica: 1 jaje, malo soli, brasno po potrebi. Tijesto tvrdo zamijesiti i naribati na ribez.

Tanka gibanica

Tijesto: 2,5 dl brasna 1,5 dl mlijeka 0,5 dl ulja malo soli Nadjev: 1 kg svjezeg sira 1 dl kiselog vrhnja 0,1 kg maslaca 1 dl bijeloga griza 5 jaja jusna zlica seera cajna zlica soli Sve dobro izmijesati. Zamijesiti tijesto i tanko ga razvaljati, poloziti u pleh premazan maslacem da tijesto bude vee od pleha. Na tijesto staviti nadjev od sira, na to poloziti tanke ploske maslaca. Rubove tijesta zarolati i premazati zumanjkom. Pei 15 min na 180 °C.

Punjeni kopun

1 kopun tezine od oko 2 kg 10 dag guscje masti 2 dl juhe 3 dl mlijeka sol Nadjev: 20 dag teletine 10 dag sunke jetrica od kopuna 1 zemlja 2 jaja 10 dag brasna 2 lista lovora 1 klinci 1 klekov bob sol, papar

Teletinu skosati, sunku narezati na kockice, jetricu skosati, dodati ostale sastojke i time puniti kopuna. Kopuna namociti 10 minuta u mlijeku, zatim ga nasoliti i nadjenuti nadjevom. Zaliti guscjom masti i pei oko 1 sat na 180 °C, povremeno zalijevati juhom. Kopuna posluziti s mlincima i kuhanim povrem.

61

Information

untitled

34 pages

Report File (DMCA)

Our content is added by our users. We aim to remove reported files within 1 working day. Please use this link to notify us:

Report this file as copyright or inappropriate

1285493